VRT
1. Jahvin vrt u Edenu,
2. Drvo života kao najsvetiji križ,
3. Henokov vrt na nebesima,
4. Luciferov pad u dubine pakla,
5. Mojsije ne stiže u obećanu zemlju,
6. Grad postaje vrt - nebeski Jeruzalem,
7. Rajski otok Sv. Brandona,
8. Kolumbov raj na izvoru Orinoca,
9. Zlatno doba,
10. Zemlja i nebo: postanak grčkih bogova,
11. Saturnova zemlja izobilja,
12. Tartar, tamni vrt bez sunca i zvijezda,
13. Elizejska polja onostrane sreće,
14. Platonov apstraktni vrt i Danteov svjetlosni raj.
2. Drvo života kao najsvetiji križ,
3. Henokov vrt na nebesima,
4. Luciferov pad u dubine pakla,
5. Mojsije ne stiže u obećanu zemlju,
6. Grad postaje vrt - nebeski Jeruzalem,
7. Rajski otok Sv. Brandona,
8. Kolumbov raj na izvoru Orinoca,
9. Zlatno doba,
10. Zemlja i nebo: postanak grčkih bogova,
11. Saturnova zemlja izobilja,
12. Tartar, tamni vrt bez sunca i zvijezda,
13. Elizejska polja onostrane sreće,
14. Platonov apstraktni vrt i Danteov svjetlosni raj.
1
U drugom biblijskom izvještaju o stvaranju vrt s prvim biljkama, sa stablima i travama, smješten je na istoku, u Edenu. Zasadio ga je Jahve nakon što je stvorio svijet, napravio čovjeka od praha zemaljskog i kroz nosnice mu udahnuo dušu. Bio je to lijep vrt. Lijepa su bila i sva stabla u njemu i rodila su ukusnim plodovima, dobrima za jelo. Stablo života raslo je usred vrta, a raslo je ondje i stablo spoznaje dobra i zla čije plodove prvi čovjek nije smio jesti: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti”, reče Jahve čovjeku. S tom prvom zabranom koju mu je postavio, prepuštajući mu da bira izmedu dobra i zla, osjetio je Jahve čovjekovu samoću i slabost. Zato je stvorio životinje u polju i ptice u zraku ne bi li čovjek u njima našao prijatelje. Ali, kao da je tek tada osjetio njegovu izdvojenost i jasnu razliku spram svih bića u vrtu, odluči Jahve još jednom pomoći čovjeku: uspava ga, uzme mu jedno rebro, napravi od njega ženu i tako ga učini potpunim. Oboje su bili goli kad je Jahve doveo ženu čovjeku da joj dade drugo ljudsko ime. Bili su lijepi. Blistala je njihova put kao što danas blistaju nokti na rukama zdravih ljudi. Kažu da zbog toga Židovi do naših dana, na kraju sabaata, promatraju njihov sjaj budeći u sebi onu dobrotu koju je u rajskom vrtu Jahve darovao prvom muškarcu i prvoj ženi.
2
Oskudni podaci u izvještaju nisu bili dovoljni da se otkrije mjesto gdje je Jahve zasadio vrt kao da je to učinio u nekom vremenu prije svih vremena kroz čije zidove čovjek ne može proći. Rečeno je, doduše, da neke biljke, poznate po mirisima, mogu potjecati samo iz toga vrta i da ih je jedino Adam mogao odande uzeti. Jahve mu je tobože dopustio da ponese sadnice tih biljaka, kao i sjeme nekih drugih, kako na pustoj zemlji izvan raja ne bi potpuno zaboravio na ljepotu koju tako uvjerljivo daju biljke svojim cvjetovima. Napokon, činjenica da je iz edenskog vrta tekla velika rijeka, koja se granala u četiri odvojka, nije tek tako mogla biti zaboravljena. I Adamu je Jahve bio ostavio neko sjećanje na vrt, ne samo nejasnu čežnju nego i nešto poput svježe uspomene na trajne rajske mirise. Javili su mu se kad je umrla Eva. Pokopao ju je u špilji Makpeli proširujući njenu šupljinu prema mirisima što ih je u njoj osjetio. Znao je da dolaze iz raja, s onoga kraja špilje gdje su se po njegovu računu morala nalaziti zauvijek zatvorena rajska vrata. Neki međutim ponavljaju jednu drugu, u pravim izvorima nepotvrđenu priču: Adam, naravno, nije posve progutao plod sa stabla spoznaje. Jedan njegov dio, onaj sa sjemenkama, zapeo mu je na polovici grla. Zato će kasnije iz Adamova tijela, iz zemlje u koju je pokopan, niknuti stablo od koga će biti napravljen najsvetiji križ. Ali, tvrdi se i to da je sjemenke iz vrta donio Set, Adamov najdraži sin. On ih je ocu stavio u grlo i nisu to bile sjemenke sa stabla spoznaje dobra i zla nego sjemenke drva života.
3
Po svoj je prilici, nakon Adama, Henok bio prvi čovjek komu se učinilo da je sjedio u rajskom vrtu. Na zidovima vrta vidio je sedmera vrata i tri stotine anđela koji su unutar zidova uređivali i pazili vrt. Čuvali su i stablo života koje iz središta širi svoje grane do njegovih rubova i ima tako bujnu krošnju da se Jahve pod njom može odmarati i uživati u rajskom povjetarcu. Iz korijena toga stabla izviru četiri rijeke čijim koritima ne teče voda nego, u skladu s prastarom nadom, mlijeko i med, vino i ulje. Neki ipak misle da Henokov vrt nije bio stvaran. Bijaše to jedan njegov san sanjan u vrijeme kada snovi nisu još bili istjerani u područja neistine i privida. Kasnije se, nakon uzaludnih traženja, počelo govoriti da se vrt nalazi visoko na nebu, jer je Jahve odabrao treće između sedam nebesa, i uredio prostor za boravak pravednika. Stablo života i tu postoji. Pod njim u rajskom miru i ugodi sjede praoci Židova, Abraham, Izak i Jakov svetkujući vječni sabaat.
4
Da nije tako zar bi se moglo tvrditi da je Lucifer pao s neba i u tamnim dubinama otvorio prostor bez svjetlosti i zvijezda, bez pravoga zelenila, bez biljaka i nade. Blizak Zori, nazivan njezinim sinom, a možda i čaroban poput duge s tijelom od dragog kamenja i zlata nekada se, kao najljepša slika, šetao rajskim vrtom. Jahve ga je bio visoko uzvisio postavivši ga na mjesto zaštitnika naroda i možda mu tako dao povoda da se uzoholi i visoko podigne glavu kao da bi on mogao biti gospodar svemira. Pao je s nebeskih visina duboko u podzemlje, u Šeol, i od njega je nakon pada preostao samo pepeo i duh što u tami Šeola leprša bespomoćno poput slijepoga miša. Prorok Izaija stavio je u Knjigu sliku njegova pada. Vidio je Božje prijestolje na nebu i okolo njega Serafe, plamene anđele s tri para krila. To je mjesto odakle je srušen da bi svojim padom postao praslikom svih onih koji, prije ili kasnije, moraju propasti zbog oholosti i nasilja. Kad oni padnu vesele se čempresi i cedri, a sva zemlja počiva i miruje klikčući od radosti. Do jednog drukčijeg prizora iste temeljne slike dovodi Vergilije Dantea u najdubljujoj jaruzi devetoga kruga pakla. Ondje su vidjeli Lucifera do pasa u ledu što ga sam stvara silnim zamasima trostrukih šišmišovih krila. Ima tri lica nejednake boje: sprijeda je rumeno, lijevo je crno, a desno žuto-blijedo. Iz šestero očiju plače pali anđeo i niz tri brade teku mu suze i krvava slina jer u ustima drobi one koji su izdali najbolje prijatelje. Nije se Zemlja radovala kad je pao. Zadrhtala je užasnuta izdižući se svom silinom s mjesta gdje je svjetlonoša udario.
5
Prema obećanoj zemlji, prema Kanaanu, kao svojevrsnom drugom zemaljskom raju, vođen Jahvinim ognjem, poveo je Mojsije Židove iz Egipta. Rečeno im je da ih Jahve vodi u dobru zemlju, “zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima, zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina.” Tu zemlju, lijepu poput uređenoga vrta, stvorili su na putu kroz pustinju kao potpunu suprotnost tlu iz kojeg ništa nije nicalo i nebu odakle ništa nije padalo osim mäne. Nadomak obećanoj zemlji, iz Paranske pustinje, posla Mojsije izvidnicu, dvanaest ljudi iz dvanaest plemena izraelskih, nebi li utvrdili koliko se lice te zemlje podudara sa slikom koju su razvili u srcima. Došli su onamo i naišli na dolinu Eškol obraslu vinogradima, šipcima i smokvama. Ponijeli su iz nje raznih plodova i lozu s grozdom tako velikim da su je dvojica morala na motki između sebe nositi. Ali, osim Jošue i Kaleba jedva da je itko vjerovao da se za tu zemlju vrijedi boriti i gubiti živote. Prestrašili su se. Iza granice vrebali su ih potomci Anakovi, djeca nekadašnjih palih anđela, golemi i moćni, prema kojima su se oni samima sebi učinili sitnima poput skakavaca. “Tom zemljom teku med i mlijeko”, svjedočili su Jošua i Kaleb. Nisu ih htjeli slušati kao da im je pustinja oduzela svu snagu i hrabrost. Vratili su se. Možda je baš tada Mojsije posumnjao da će ikada dosegnuti kraj o komu je sanjao? Iz neplodnih moapskih poljana popeo se na brdo Nebo i s vrha Pisge prvi i posljednji put gledao obećanu zemlju, travnata jerihonska polja, vrtove zelenila i palmi, prostor cvjetne raznolikosti upravo onakav kakav je u sebi nosio.
6
Na putu kroz pustinju Židovima nije bila poznata povijest Adama i Eve, nisu još ništa znali o zemaljskom vrtu ni drvu života, a stablo spoznaje dobra i zla tek su naslućivali u vlastitim nedoumicama. Prve vijesti o istočnom vrtu čuli su u obećanoj zemlji koju su zauzeli pod Jošuinim vodstvom. S
moapskih brda izgledala im je lijepa poput cvjetnoga vrta. Kad su je zaposjeli naglo je izmijenila lice otkrivši u njima sumnju da sami moraju biti krivi što
im izmiče i postaje nedostižnom čak i onda kada se nalaze na njoj. Govori se da su zato taj nikad dosegnuti Kanaan pretvorili još jednom u sliku svete,
izgubljene zemlje, i onoga vrta što ga je Jahve na početku Postanka zasadio Adamu i Evi. Možda im je tada ponestalo ljubavi prema Jahvi bez koje vjera nije moguća, bez koje, kako to kaže Izaija, i na plodnim poljima rastu samo drača i korov. Zato su iznova čeznuli za zemaljskim vrtom i prvim počecima stvaranja. Proroci su zbog toga počeli pripremati drugi izlazak, možda istinski povratak izvorima i Jahvi, u nadi da samo tako i u pustinji mogu nicati cedar i bagrem, mirta i maslina, brijest i šimšir. Kao nekada u istočnom vrtu pod istim stablom trebali su ležati vuk i jagnje, ris i kozlić; na istoj livadi trebali su pasti lav i tele, krava i medvjedica, a i dijete se bez straha trebalo igrati nad zmijskim leglom. U sjeni toga općeg mira naziralo se novo nebo i nova zemlja jednog drukčijeg izlaska. Ali, nije on više izlazio na plodnu zemlju i sretne livade kanaanske nego prema vratima novoga grada, nebeskoga Jeruzalema. Ondje, bistra kao kristal, teče rijeka života, a svuda između gradskoga trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta i svakog mjeseca daju svoj plod.
7
Možda zato jer je ostao neotkriven na nepoznatoj uzvisini zemaljski vrt nikad nije izgubio svoju izvornu snagu. Pomaknut iz Kanaana, prepuštenog Jahvinoj srdžbi, tražen je na svim stranama. Osobito na onim odakle su dolazili mirisi rijetkih biljaka i dragocjeni začini za koje se znalo kako u svom pravom obliku mogu rasti samo u takvom vrtu i samo na grmlju koje je u njemu prvi put izraslo. I dakako zlato i dragulji koje, poput kamenja i pijeska, nose vode rajskoga Pišona. Zaista se sve do Kolumbova vremena na ondašnjim zemljovidima, uključujući i Mercatorov, mogao naći Otok Blaženih ili Otok svetoga Brandona nazvan tako po irskom opatu iz Cornflerta. On je na Božji poziv boravio na njemu. Našao ga je ploveći daleko na zapad, izvan rubova Atlantika, prkoseći svim strahotama što su ga ondje dočekale. Zapisano je da se na putu do otoka svetac najprije iskrcao na jedan drugi, obrastao travom koju su pasla stada ovaca. No kad je izmučena posada htjela ispeći samo jednu ovcu, otok je naglo potonuo. Bio je to dobar, iako šaljiv način, da se ljudi upozore na opasnosti u oceanu i, naravno, na veličinu jednoga golemog kita.
8
Upravo je Kolumbo na Madeiri slušao takve poluistine i poput svakoga dječaka smišljao sličan put do najvećega blaga svijeta: put na Istok, u Indiju, ustrajnom plovidbom prema zapadu. Tu je naime otkrio karte s dalekim otokom i doznao da se ponekad u daljini može vidjeti taj otok kao sjena na beskrajno udaljenom obzoru. Tako je nastao Admiralov životni san: dosegnuti Indiju na istoku i onu točku odakle je prvi put isteklo sunce. Učvrstio je taj san nakon što je u Svetom pismu, u Izaiji, našao tobože potvrdu da se baš u Španjolskoj, u Tartessu, trebaju skupiti brodovi da “iz daleka dovedu sinove, a s njima srebro i njihovo zlato”. Na trećem putovanju preko Oceana, misleći da je u Indiji, stoji on pred obalom Južne Amerike uvjeren da je napokon doplovio do krajnjega istoka, do samog podnožja zemaljskoga vrta ne čiju uzvisinu nitko ne može stupiti. Zato mu zemlja nije više kugla. Nalik je kruški
jer se na jednom mjestu uzdiže prema nebu “kao bradavica ženske sise”. Na tom mjestu “gdje svršavaju sve zemlje i svi otoci” zemlja je najbliža nebu. I
najljepša. Osluškujući šum Orinoca, te silne i djevičanski bistre rijeke, Kolumbo je u njoj prepoznao vodu koja izvire iz zemaljskoga raja.
9
I onda kad je postalo očito da je otkrio Ameriku, vjerovao je da je doplovio do krajnjega istoka, do one točke iz koje je nekad, podignuto Božjom voljom, prvi put granulo sunce. Iako je bio hrabriji od svih pomoraca, ipak se bojao: znao je da na tlo vrta nikada neće stupiti noga živoga čovjeka. Zato su Novom
svijetu otkrili granice i dali mu ime manje značajni, ali sretniji pomorci neopterećeni mističnim vizijama. Oni su to mogli jer je Admiral, unatoč svemu što je nosio u srcu, uklonio čudovišta s Atlantika i pretvorio ocean u obično more. Prije njega živjela su u Atlantiku sva čudovišta koja su ikada izmišljena, ondje su vrebala najveća zla i nevolje, silne oluje, vjetrovi i nesavladive struje. Ali, svejedno su stari baš ondje, iza Heraklovih stupova, ponekad na Azorima ponekad bliže Britaniji, kad su sve potrage prema istoku ostale uzaludne, zamišljali otoke sreće, komad kopna preostao iz vremena kada je zemljom hodala zlatna rasa ljudi. Bogovi su tada bili bliži ljudima. Činilo se da nisu niti potrebni jer je strah bio nepoznat i nikomu nije padalo napamet da ga koristi kao sredstvo vladanja. Nije bilo neprijateljstva ni rata, a niti gorčine između ljudi. Oni pak nisu ranjavali zemlju niti su sjekli stabla u visokim šumama. Sve što im je trebalo dobivali su iz tla. Trajalo je na zemlji vječno proljeće, trnje je rodilo svim vrstama voća, u potocima se moglo naći nektara i mlijeka, a obilje meda cijedilo se s hrastovih stabala. Ljudi nisu starili. U smrtnom času samo su sklapali oči kao da sanjaju. Kažu da je tada, kada je zemlja bila samonikli plodni vrt, vladao Kron, sin Geje, besmrtne Majke zemlje.
10
U početku kada još ničega nije bilo osim tamnoga Kaosa, izdigla se Zemlja iz njegovih dubina. Protegla se kao da se budi iz sna. U snu je naime rodila Urana, modro nebo osuto zvijezdama. Nebo je ležalo nad njom, natapalo je kišama i prodiralo u sve njene dubine i tajne. Olistale su tada prve trave, izrasla su stabla i šume pune životinja i ptica. Nakon svega pojavila su se iz Zemlje nadnaravna bića, još uvijek nejasnih oblika bliskih Kaosu, prvi naraštaj bogova: po šest Titana i Titanki, tri Kiklopa s jednim žarkim okom nasred čela i tri Hekatonheira, tužna stvorenja sa stotinu ruku. Zemlja je neprekidno bila trudna i u mukama pa se Uran bojao njene plodnosti i djecu joj je vraćao natrag, u dubine njenoga krila. Nagovorila je zato Krona, najmlađeg Titana, da onemogući očevu nevjerojatnu muškost, i dala mu golemi srp. Tvrdi se da je onda kada se Kron poslužio srpom, Uranova moćna muškost pala u more i oplodila ga stvorivši na valovima bijelu pjenu iz koje se, lijepa poput sna, rodila Afrodita koju nazivaju i ljubav.
11
Ne postoji jedinstveno mišljenje o tome što se dogodilo s Kronom nakon što ga je Zeus svrgnuo. Govori se da nije ni bio svrgnut već da se, pretpostavljajući što mu sprema, sklonio u Lacij nazvan tako jer se bog upravo ondje sakrio. Sklonili su ga na kapitolskoj uzvisini, na mjestu gdje će kasnije biti sagrađen Rim. Podigli su mu hram i nazvali ga Saturnom. Prihvatio ga je susretljivi Janus, bog dvostrukoga lica, jer je znao da će Kron, taj izravni potomak Majke zemlje, donijeti onom kraju zlatno doba plodnosti. Aborigini, prastanovnici Lacija, sinovi zelenih stabala koji su se do Kronova dolaska hranili samo voćem, počeli su tek tada uzgajati lozu i žito. Dogodilo se čudo: ljudi su postali pošteni i ispunjeni međusobnim povjerenjem. Uz obilje hrane zemljom je zavladao plemeniti mir. No kao što je neopazice došao jednako je tako jednoga dana nestao. U spomen na njegov boravak uspostavljene su Saturnalije, velika svečanost na kraju godine, na završetku poljskih poslova. U tih nekoliko dana ljudi su potpuno preokretali međusobne odnose. Gospodari su služili robovima, priređujući im gozbe. Vraćali su tako u sjećanje zlatno doba kada je zemlja bili plodni vrt bez gospodara i robova, a ljudi na njoj sretni i jednaki.
12
Govori se da je Zeus volio vlast, da se bojao i pomisliti da je izgubi. Smišljao je kazne za smrtnike i besmrtnike i radi toga proširio donji svijet da bi u njegovim najvećim dubinama, iza brončanih vrata Tartara, zatvorio sve koji su mu se ikada usprotivili. Kažu da je ondje u carstvu tame, zatočio Krona sa svim ostalim Titanima, predolimpskim gospodarima neba i zemlje, sve osim Atlasa. Ali, ni on se ne može osloboditi neba koje mu je Zeus svalio na leđa. Neki kažu da je nakon mučenja koje nije trajalo manje od trideset tisuća godina bacio onamo i Prometeja jer je u ljudima suzbio strah od bogova i dao im nadu. Tantala je zauvijek ostavio bez jela i pića nadomak izvorske vode i biranoga voća koje se odmakne čim on posegne za njim. Tobože zato jer je prijateljima odavao božanske tajne i dijelio mi jelo i piće bogova. Sizifu koji se narugao smrti, dao je da gura veliki kamen do vrha brda, posve uzaludno: kamen se, okrugao poput sunčeva diska, stalno vraćao natrag. Napokon je Iksiona dao zmijama svezati za plameno kolo samo zato jer je ljubio oblak umišljajući da je to Hera, Zeusova žena. Nije Zeus trpio ni šale ni ruganja na svoj račun. Bacio je u Tartar Salmoneja, munjama spalio njegov grad i ljude kad su mu javili da ga taj Eliđanin oponaša. Jurio je bronačnim kolima željeznom cestom, vukao za sobom lonce i cijevi i tako stvarao buku kao da su to Zeusovi gromovi. Zatim je bacao u nebo zapaljene baklje govoreći ljudi ma da nisu drugačije od munja kojima ih Zeus zastrašuje. “Ja sam Zeus, a onaj na nebu je varalica”, vikao je Salmonej.
13
S vremenom je podzemni tamni vrt pretvoren u razrađen sustav, u prostor u kome je definirana svaka pojedinost. Dolazilo se onamo okeanskom strujom što teče oko okrugle svjetske ploče. Zapadnu granicu podzemlja čini Stiks, ljudima mrska rijeka, ledena poput smrti. Oni koji su obišli podzemlje i živi se vratili dnevnoj svjetlosti a da se nisu napili vode iz Lete, rijeke zaborava, kao Heraklo i Tezej ili u novije vrijeme Eneja i neki Er iz Pamfilije, vidjeli su da od mjesta gdje se nalaze podzemni suci vodi staza preko asfodelskih polja na kojima raste blijedo i bolesno cvijeće mrtvih. Ondje Orion, sada samo kao gigantska sjena, juri životinje i zvijeri kao da su od krvi i mesa a ne tek likovi ispunjeni prazninom. Staza se dalje grana na dvije strane: lijeva vodi u Tartar, desna u Elizij. Iznad Elizejskih polja, travnjaka i šuma, stoji uvijek vedro nebo sa suncem i zvijezdama. Na tom prostoru sreće borave blaženi, oni što na gornjem svijetu nisu činili nepravdu ni zlo. Zato i mogu slušati uzvišenu glazbu sreće koju svira Orfej jer se konačano sastao s Euridikom.
14.
Ima ih koji vjeruju da je Zeus učinio Krona vladarem u carstvu ispunjena blaženstva. Tako se, iako tek na drugom svijetu, vratilo ljudima njihovo zlatno doba, vrt ispunjen obiljem i plodnošću. Kasnije su neki filozofi, napose Platon, obezvrijedili Elizejska polja i otoke blaženih. Za njih ti vrtovi stalnoga proljeća mogu tobože biti samo stepenica na putu prema nebu i savršenom blaženstvu lakom poput sunčeve svjetlosti. Duše umrlih dižu se naime u nebo oslobođene svega što je tjelesno. One koje su teške od zla taj čudni put ne mogu prijeći: padaju na zemlju u posvemašnju izgubljenost. Stanje prozračnosti najprije postižu istinski mislioci, ljudi koji nemaju nikakve potrebe, osim jasne misli i dobra, i zato dolaze visoko do sunca kao da su od čiste svjetlosti. Vjerojatno je, makar dio tih prastarih slika, prikazan još jednom i u nedostižnom obliku u Danteovu raju. On je te slike iz zemaljske prašine uzdigao visoko do desetoga neba. Sve likove o kojima se ikada lijepo sanjalo zamijenio je jednim i sve je cvjetove rastvorio u jednu rajski bijelu ružu s daškom Božje svjetlosti u središtu. Anđeli zlatnih krila slijeću na njene latice da bi se zatim vratili i pjevali samome Bogu. Tako šire nebesima čistu ljubav koja jest svjetlost i glazba i sveobuhvatna ruža u jedinstvenom vrtu svjetlosti.
U drugom biblijskom izvještaju o stvaranju vrt s prvim biljkama, sa stablima i travama, smješten je na istoku, u Edenu. Zasadio ga je Jahve nakon što je stvorio svijet, napravio čovjeka od praha zemaljskog i kroz nosnice mu udahnuo dušu. Bio je to lijep vrt. Lijepa su bila i sva stabla u njemu i rodila su ukusnim plodovima, dobrima za jelo. Stablo života raslo je usred vrta, a raslo je ondje i stablo spoznaje dobra i zla čije plodove prvi čovjek nije smio jesti: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti”, reče Jahve čovjeku. S tom prvom zabranom koju mu je postavio, prepuštajući mu da bira izmedu dobra i zla, osjetio je Jahve čovjekovu samoću i slabost. Zato je stvorio životinje u polju i ptice u zraku ne bi li čovjek u njima našao prijatelje. Ali, kao da je tek tada osjetio njegovu izdvojenost i jasnu razliku spram svih bića u vrtu, odluči Jahve još jednom pomoći čovjeku: uspava ga, uzme mu jedno rebro, napravi od njega ženu i tako ga učini potpunim. Oboje su bili goli kad je Jahve doveo ženu čovjeku da joj dade drugo ljudsko ime. Bili su lijepi. Blistala je njihova put kao što danas blistaju nokti na rukama zdravih ljudi. Kažu da zbog toga Židovi do naših dana, na kraju sabaata, promatraju njihov sjaj budeći u sebi onu dobrotu koju je u rajskom vrtu Jahve darovao prvom muškarcu i prvoj ženi.
2
Oskudni podaci u izvještaju nisu bili dovoljni da se otkrije mjesto gdje je Jahve zasadio vrt kao da je to učinio u nekom vremenu prije svih vremena kroz čije zidove čovjek ne može proći. Rečeno je, doduše, da neke biljke, poznate po mirisima, mogu potjecati samo iz toga vrta i da ih je jedino Adam mogao odande uzeti. Jahve mu je tobože dopustio da ponese sadnice tih biljaka, kao i sjeme nekih drugih, kako na pustoj zemlji izvan raja ne bi potpuno zaboravio na ljepotu koju tako uvjerljivo daju biljke svojim cvjetovima. Napokon, činjenica da je iz edenskog vrta tekla velika rijeka, koja se granala u četiri odvojka, nije tek tako mogla biti zaboravljena. I Adamu je Jahve bio ostavio neko sjećanje na vrt, ne samo nejasnu čežnju nego i nešto poput svježe uspomene na trajne rajske mirise. Javili su mu se kad je umrla Eva. Pokopao ju je u špilji Makpeli proširujući njenu šupljinu prema mirisima što ih je u njoj osjetio. Znao je da dolaze iz raja, s onoga kraja špilje gdje su se po njegovu računu morala nalaziti zauvijek zatvorena rajska vrata. Neki međutim ponavljaju jednu drugu, u pravim izvorima nepotvrđenu priču: Adam, naravno, nije posve progutao plod sa stabla spoznaje. Jedan njegov dio, onaj sa sjemenkama, zapeo mu je na polovici grla. Zato će kasnije iz Adamova tijela, iz zemlje u koju je pokopan, niknuti stablo od koga će biti napravljen najsvetiji križ. Ali, tvrdi se i to da je sjemenke iz vrta donio Set, Adamov najdraži sin. On ih je ocu stavio u grlo i nisu to bile sjemenke sa stabla spoznaje dobra i zla nego sjemenke drva života.
3
Po svoj je prilici, nakon Adama, Henok bio prvi čovjek komu se učinilo da je sjedio u rajskom vrtu. Na zidovima vrta vidio je sedmera vrata i tri stotine anđela koji su unutar zidova uređivali i pazili vrt. Čuvali su i stablo života koje iz središta širi svoje grane do njegovih rubova i ima tako bujnu krošnju da se Jahve pod njom može odmarati i uživati u rajskom povjetarcu. Iz korijena toga stabla izviru četiri rijeke čijim koritima ne teče voda nego, u skladu s prastarom nadom, mlijeko i med, vino i ulje. Neki ipak misle da Henokov vrt nije bio stvaran. Bijaše to jedan njegov san sanjan u vrijeme kada snovi nisu još bili istjerani u područja neistine i privida. Kasnije se, nakon uzaludnih traženja, počelo govoriti da se vrt nalazi visoko na nebu, jer je Jahve odabrao treće između sedam nebesa, i uredio prostor za boravak pravednika. Stablo života i tu postoji. Pod njim u rajskom miru i ugodi sjede praoci Židova, Abraham, Izak i Jakov svetkujući vječni sabaat.
4
Da nije tako zar bi se moglo tvrditi da je Lucifer pao s neba i u tamnim dubinama otvorio prostor bez svjetlosti i zvijezda, bez pravoga zelenila, bez biljaka i nade. Blizak Zori, nazivan njezinim sinom, a možda i čaroban poput duge s tijelom od dragog kamenja i zlata nekada se, kao najljepša slika, šetao rajskim vrtom. Jahve ga je bio visoko uzvisio postavivši ga na mjesto zaštitnika naroda i možda mu tako dao povoda da se uzoholi i visoko podigne glavu kao da bi on mogao biti gospodar svemira. Pao je s nebeskih visina duboko u podzemlje, u Šeol, i od njega je nakon pada preostao samo pepeo i duh što u tami Šeola leprša bespomoćno poput slijepoga miša. Prorok Izaija stavio je u Knjigu sliku njegova pada. Vidio je Božje prijestolje na nebu i okolo njega Serafe, plamene anđele s tri para krila. To je mjesto odakle je srušen da bi svojim padom postao praslikom svih onih koji, prije ili kasnije, moraju propasti zbog oholosti i nasilja. Kad oni padnu vesele se čempresi i cedri, a sva zemlja počiva i miruje klikčući od radosti. Do jednog drukčijeg prizora iste temeljne slike dovodi Vergilije Dantea u najdubljujoj jaruzi devetoga kruga pakla. Ondje su vidjeli Lucifera do pasa u ledu što ga sam stvara silnim zamasima trostrukih šišmišovih krila. Ima tri lica nejednake boje: sprijeda je rumeno, lijevo je crno, a desno žuto-blijedo. Iz šestero očiju plače pali anđeo i niz tri brade teku mu suze i krvava slina jer u ustima drobi one koji su izdali najbolje prijatelje. Nije se Zemlja radovala kad je pao. Zadrhtala je užasnuta izdižući se svom silinom s mjesta gdje je svjetlonoša udario.
5
Prema obećanoj zemlji, prema Kanaanu, kao svojevrsnom drugom zemaljskom raju, vođen Jahvinim ognjem, poveo je Mojsije Židove iz Egipta. Rečeno im je da ih Jahve vodi u dobru zemlju, “zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima, zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina.” Tu zemlju, lijepu poput uređenoga vrta, stvorili su na putu kroz pustinju kao potpunu suprotnost tlu iz kojeg ništa nije nicalo i nebu odakle ništa nije padalo osim mäne. Nadomak obećanoj zemlji, iz Paranske pustinje, posla Mojsije izvidnicu, dvanaest ljudi iz dvanaest plemena izraelskih, nebi li utvrdili koliko se lice te zemlje podudara sa slikom koju su razvili u srcima. Došli su onamo i naišli na dolinu Eškol obraslu vinogradima, šipcima i smokvama. Ponijeli su iz nje raznih plodova i lozu s grozdom tako velikim da su je dvojica morala na motki između sebe nositi. Ali, osim Jošue i Kaleba jedva da je itko vjerovao da se za tu zemlju vrijedi boriti i gubiti živote. Prestrašili su se. Iza granice vrebali su ih potomci Anakovi, djeca nekadašnjih palih anđela, golemi i moćni, prema kojima su se oni samima sebi učinili sitnima poput skakavaca. “Tom zemljom teku med i mlijeko”, svjedočili su Jošua i Kaleb. Nisu ih htjeli slušati kao da im je pustinja oduzela svu snagu i hrabrost. Vratili su se. Možda je baš tada Mojsije posumnjao da će ikada dosegnuti kraj o komu je sanjao? Iz neplodnih moapskih poljana popeo se na brdo Nebo i s vrha Pisge prvi i posljednji put gledao obećanu zemlju, travnata jerihonska polja, vrtove zelenila i palmi, prostor cvjetne raznolikosti upravo onakav kakav je u sebi nosio.
6
Na putu kroz pustinju Židovima nije bila poznata povijest Adama i Eve, nisu još ništa znali o zemaljskom vrtu ni drvu života, a stablo spoznaje dobra i zla tek su naslućivali u vlastitim nedoumicama. Prve vijesti o istočnom vrtu čuli su u obećanoj zemlji koju su zauzeli pod Jošuinim vodstvom. S
moapskih brda izgledala im je lijepa poput cvjetnoga vrta. Kad su je zaposjeli naglo je izmijenila lice otkrivši u njima sumnju da sami moraju biti krivi što
im izmiče i postaje nedostižnom čak i onda kada se nalaze na njoj. Govori se da su zato taj nikad dosegnuti Kanaan pretvorili još jednom u sliku svete,
izgubljene zemlje, i onoga vrta što ga je Jahve na početku Postanka zasadio Adamu i Evi. Možda im je tada ponestalo ljubavi prema Jahvi bez koje vjera nije moguća, bez koje, kako to kaže Izaija, i na plodnim poljima rastu samo drača i korov. Zato su iznova čeznuli za zemaljskim vrtom i prvim počecima stvaranja. Proroci su zbog toga počeli pripremati drugi izlazak, možda istinski povratak izvorima i Jahvi, u nadi da samo tako i u pustinji mogu nicati cedar i bagrem, mirta i maslina, brijest i šimšir. Kao nekada u istočnom vrtu pod istim stablom trebali su ležati vuk i jagnje, ris i kozlić; na istoj livadi trebali su pasti lav i tele, krava i medvjedica, a i dijete se bez straha trebalo igrati nad zmijskim leglom. U sjeni toga općeg mira naziralo se novo nebo i nova zemlja jednog drukčijeg izlaska. Ali, nije on više izlazio na plodnu zemlju i sretne livade kanaanske nego prema vratima novoga grada, nebeskoga Jeruzalema. Ondje, bistra kao kristal, teče rijeka života, a svuda između gradskoga trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta i svakog mjeseca daju svoj plod.
7
Možda zato jer je ostao neotkriven na nepoznatoj uzvisini zemaljski vrt nikad nije izgubio svoju izvornu snagu. Pomaknut iz Kanaana, prepuštenog Jahvinoj srdžbi, tražen je na svim stranama. Osobito na onim odakle su dolazili mirisi rijetkih biljaka i dragocjeni začini za koje se znalo kako u svom pravom obliku mogu rasti samo u takvom vrtu i samo na grmlju koje je u njemu prvi put izraslo. I dakako zlato i dragulji koje, poput kamenja i pijeska, nose vode rajskoga Pišona. Zaista se sve do Kolumbova vremena na ondašnjim zemljovidima, uključujući i Mercatorov, mogao naći Otok Blaženih ili Otok svetoga Brandona nazvan tako po irskom opatu iz Cornflerta. On je na Božji poziv boravio na njemu. Našao ga je ploveći daleko na zapad, izvan rubova Atlantika, prkoseći svim strahotama što su ga ondje dočekale. Zapisano je da se na putu do otoka svetac najprije iskrcao na jedan drugi, obrastao travom koju su pasla stada ovaca. No kad je izmučena posada htjela ispeći samo jednu ovcu, otok je naglo potonuo. Bio je to dobar, iako šaljiv način, da se ljudi upozore na opasnosti u oceanu i, naravno, na veličinu jednoga golemog kita.
8
Upravo je Kolumbo na Madeiri slušao takve poluistine i poput svakoga dječaka smišljao sličan put do najvećega blaga svijeta: put na Istok, u Indiju, ustrajnom plovidbom prema zapadu. Tu je naime otkrio karte s dalekim otokom i doznao da se ponekad u daljini može vidjeti taj otok kao sjena na beskrajno udaljenom obzoru. Tako je nastao Admiralov životni san: dosegnuti Indiju na istoku i onu točku odakle je prvi put isteklo sunce. Učvrstio je taj san nakon što je u Svetom pismu, u Izaiji, našao tobože potvrdu da se baš u Španjolskoj, u Tartessu, trebaju skupiti brodovi da “iz daleka dovedu sinove, a s njima srebro i njihovo zlato”. Na trećem putovanju preko Oceana, misleći da je u Indiji, stoji on pred obalom Južne Amerike uvjeren da je napokon doplovio do krajnjega istoka, do samog podnožja zemaljskoga vrta ne čiju uzvisinu nitko ne može stupiti. Zato mu zemlja nije više kugla. Nalik je kruški
jer se na jednom mjestu uzdiže prema nebu “kao bradavica ženske sise”. Na tom mjestu “gdje svršavaju sve zemlje i svi otoci” zemlja je najbliža nebu. I
najljepša. Osluškujući šum Orinoca, te silne i djevičanski bistre rijeke, Kolumbo je u njoj prepoznao vodu koja izvire iz zemaljskoga raja.
9
I onda kad je postalo očito da je otkrio Ameriku, vjerovao je da je doplovio do krajnjega istoka, do one točke iz koje je nekad, podignuto Božjom voljom, prvi put granulo sunce. Iako je bio hrabriji od svih pomoraca, ipak se bojao: znao je da na tlo vrta nikada neće stupiti noga živoga čovjeka. Zato su Novom
svijetu otkrili granice i dali mu ime manje značajni, ali sretniji pomorci neopterećeni mističnim vizijama. Oni su to mogli jer je Admiral, unatoč svemu što je nosio u srcu, uklonio čudovišta s Atlantika i pretvorio ocean u obično more. Prije njega živjela su u Atlantiku sva čudovišta koja su ikada izmišljena, ondje su vrebala najveća zla i nevolje, silne oluje, vjetrovi i nesavladive struje. Ali, svejedno su stari baš ondje, iza Heraklovih stupova, ponekad na Azorima ponekad bliže Britaniji, kad su sve potrage prema istoku ostale uzaludne, zamišljali otoke sreće, komad kopna preostao iz vremena kada je zemljom hodala zlatna rasa ljudi. Bogovi su tada bili bliži ljudima. Činilo se da nisu niti potrebni jer je strah bio nepoznat i nikomu nije padalo napamet da ga koristi kao sredstvo vladanja. Nije bilo neprijateljstva ni rata, a niti gorčine između ljudi. Oni pak nisu ranjavali zemlju niti su sjekli stabla u visokim šumama. Sve što im je trebalo dobivali su iz tla. Trajalo je na zemlji vječno proljeće, trnje je rodilo svim vrstama voća, u potocima se moglo naći nektara i mlijeka, a obilje meda cijedilo se s hrastovih stabala. Ljudi nisu starili. U smrtnom času samo su sklapali oči kao da sanjaju. Kažu da je tada, kada je zemlja bila samonikli plodni vrt, vladao Kron, sin Geje, besmrtne Majke zemlje.
10
U početku kada još ničega nije bilo osim tamnoga Kaosa, izdigla se Zemlja iz njegovih dubina. Protegla se kao da se budi iz sna. U snu je naime rodila Urana, modro nebo osuto zvijezdama. Nebo je ležalo nad njom, natapalo je kišama i prodiralo u sve njene dubine i tajne. Olistale su tada prve trave, izrasla su stabla i šume pune životinja i ptica. Nakon svega pojavila su se iz Zemlje nadnaravna bića, još uvijek nejasnih oblika bliskih Kaosu, prvi naraštaj bogova: po šest Titana i Titanki, tri Kiklopa s jednim žarkim okom nasred čela i tri Hekatonheira, tužna stvorenja sa stotinu ruku. Zemlja je neprekidno bila trudna i u mukama pa se Uran bojao njene plodnosti i djecu joj je vraćao natrag, u dubine njenoga krila. Nagovorila je zato Krona, najmlađeg Titana, da onemogući očevu nevjerojatnu muškost, i dala mu golemi srp. Tvrdi se da je onda kada se Kron poslužio srpom, Uranova moćna muškost pala u more i oplodila ga stvorivši na valovima bijelu pjenu iz koje se, lijepa poput sna, rodila Afrodita koju nazivaju i ljubav.
11
Ne postoji jedinstveno mišljenje o tome što se dogodilo s Kronom nakon što ga je Zeus svrgnuo. Govori se da nije ni bio svrgnut već da se, pretpostavljajući što mu sprema, sklonio u Lacij nazvan tako jer se bog upravo ondje sakrio. Sklonili su ga na kapitolskoj uzvisini, na mjestu gdje će kasnije biti sagrađen Rim. Podigli su mu hram i nazvali ga Saturnom. Prihvatio ga je susretljivi Janus, bog dvostrukoga lica, jer je znao da će Kron, taj izravni potomak Majke zemlje, donijeti onom kraju zlatno doba plodnosti. Aborigini, prastanovnici Lacija, sinovi zelenih stabala koji su se do Kronova dolaska hranili samo voćem, počeli su tek tada uzgajati lozu i žito. Dogodilo se čudo: ljudi su postali pošteni i ispunjeni međusobnim povjerenjem. Uz obilje hrane zemljom je zavladao plemeniti mir. No kao što je neopazice došao jednako je tako jednoga dana nestao. U spomen na njegov boravak uspostavljene su Saturnalije, velika svečanost na kraju godine, na završetku poljskih poslova. U tih nekoliko dana ljudi su potpuno preokretali međusobne odnose. Gospodari su služili robovima, priređujući im gozbe. Vraćali su tako u sjećanje zlatno doba kada je zemlja bili plodni vrt bez gospodara i robova, a ljudi na njoj sretni i jednaki.
12
Govori se da je Zeus volio vlast, da se bojao i pomisliti da je izgubi. Smišljao je kazne za smrtnike i besmrtnike i radi toga proširio donji svijet da bi u njegovim najvećim dubinama, iza brončanih vrata Tartara, zatvorio sve koji su mu se ikada usprotivili. Kažu da je ondje u carstvu tame, zatočio Krona sa svim ostalim Titanima, predolimpskim gospodarima neba i zemlje, sve osim Atlasa. Ali, ni on se ne može osloboditi neba koje mu je Zeus svalio na leđa. Neki kažu da je nakon mučenja koje nije trajalo manje od trideset tisuća godina bacio onamo i Prometeja jer je u ljudima suzbio strah od bogova i dao im nadu. Tantala je zauvijek ostavio bez jela i pića nadomak izvorske vode i biranoga voća koje se odmakne čim on posegne za njim. Tobože zato jer je prijateljima odavao božanske tajne i dijelio mi jelo i piće bogova. Sizifu koji se narugao smrti, dao je da gura veliki kamen do vrha brda, posve uzaludno: kamen se, okrugao poput sunčeva diska, stalno vraćao natrag. Napokon je Iksiona dao zmijama svezati za plameno kolo samo zato jer je ljubio oblak umišljajući da je to Hera, Zeusova žena. Nije Zeus trpio ni šale ni ruganja na svoj račun. Bacio je u Tartar Salmoneja, munjama spalio njegov grad i ljude kad su mu javili da ga taj Eliđanin oponaša. Jurio je bronačnim kolima željeznom cestom, vukao za sobom lonce i cijevi i tako stvarao buku kao da su to Zeusovi gromovi. Zatim je bacao u nebo zapaljene baklje govoreći ljudi ma da nisu drugačije od munja kojima ih Zeus zastrašuje. “Ja sam Zeus, a onaj na nebu je varalica”, vikao je Salmonej.
13
S vremenom je podzemni tamni vrt pretvoren u razrađen sustav, u prostor u kome je definirana svaka pojedinost. Dolazilo se onamo okeanskom strujom što teče oko okrugle svjetske ploče. Zapadnu granicu podzemlja čini Stiks, ljudima mrska rijeka, ledena poput smrti. Oni koji su obišli podzemlje i živi se vratili dnevnoj svjetlosti a da se nisu napili vode iz Lete, rijeke zaborava, kao Heraklo i Tezej ili u novije vrijeme Eneja i neki Er iz Pamfilije, vidjeli su da od mjesta gdje se nalaze podzemni suci vodi staza preko asfodelskih polja na kojima raste blijedo i bolesno cvijeće mrtvih. Ondje Orion, sada samo kao gigantska sjena, juri životinje i zvijeri kao da su od krvi i mesa a ne tek likovi ispunjeni prazninom. Staza se dalje grana na dvije strane: lijeva vodi u Tartar, desna u Elizij. Iznad Elizejskih polja, travnjaka i šuma, stoji uvijek vedro nebo sa suncem i zvijezdama. Na tom prostoru sreće borave blaženi, oni što na gornjem svijetu nisu činili nepravdu ni zlo. Zato i mogu slušati uzvišenu glazbu sreće koju svira Orfej jer se konačano sastao s Euridikom.
14.
Ima ih koji vjeruju da je Zeus učinio Krona vladarem u carstvu ispunjena blaženstva. Tako se, iako tek na drugom svijetu, vratilo ljudima njihovo zlatno doba, vrt ispunjen obiljem i plodnošću. Kasnije su neki filozofi, napose Platon, obezvrijedili Elizejska polja i otoke blaženih. Za njih ti vrtovi stalnoga proljeća mogu tobože biti samo stepenica na putu prema nebu i savršenom blaženstvu lakom poput sunčeve svjetlosti. Duše umrlih dižu se naime u nebo oslobođene svega što je tjelesno. One koje su teške od zla taj čudni put ne mogu prijeći: padaju na zemlju u posvemašnju izgubljenost. Stanje prozračnosti najprije postižu istinski mislioci, ljudi koji nemaju nikakve potrebe, osim jasne misli i dobra, i zato dolaze visoko do sunca kao da su od čiste svjetlosti. Vjerojatno je, makar dio tih prastarih slika, prikazan još jednom i u nedostižnom obliku u Danteovu raju. On je te slike iz zemaljske prašine uzdigao visoko do desetoga neba. Sve likove o kojima se ikada lijepo sanjalo zamijenio je jednim i sve je cvjetove rastvorio u jednu rajski bijelu ružu s daškom Božje svjetlosti u središtu. Anđeli zlatnih krila slijeću na njene latice da bi se zatim vratili i pjevali samome Bogu. Tako šire nebesima čistu ljubav koja jest svjetlost i glazba i sveobuhvatna ruža u jedinstvenom vrtu svjetlosti.