Mimetov libar
Obo Sibićovima
(2) E, peko bi te.
Bila je subota 4. V. 1935., a sutra nedija., i sutra su bili izbori. Vladajuća stranka nosilac liste Jeftić, a opozicija nosioc liste Maček.
U subotu 4. V. otac me poslo da nešto lavuron na Bardo, na lozje. Ca son cini to ne znon. Ili son cisti trovu ili kupinu.
Bardo je molu bardićo odma do sela Ženaglave i tote pasoje put za pul Snovi doloc. U selu Ženaglova, između ostalega svita, živili su dvo brata, Sibe i Mote. Sibe je stariji, a Mote mlaji. Judi jednih 50-tak godišć. Da von odma recen Sibe je za Jeftića, a Mote za Mačeka. E ništa. Pomalo se oni ujutro po dvuru rašetali. Vade samore, vriće, oruje i svojim ženami, da tako recen, zapovidali. Mare, glosno izrece Sibe, izvadi mi dvi slone ribe, ali ne iz kraja.
Milice, još glasnije rece Mote, razvodni mi butilju vina, ali neka bude oživje.
I tako su pomalo pojaholi svaki svuga tovara. Tovari obisili uši, a gospodori i veće i tužno pasoju kroz selo. Iskontraju po koju strariju ženu i promire „dobro jutro“ jedon za drugim. I tako se pomalo izvukli iz sela. Dušli blizu mene na Bardo. Jo son tad bi mlod, vidin kroz bardo, a cujen priko barda.
I cujen ih di se razgovoraju i to o politici, o sutrašnjim izborima. Sutra su izbori, govori stariji brat Sibe, ca ti se cini ko će dobit? Dobit će oni koji je boji, glasnije odgovori Mote. A koji je boji, ca ti se pari upito Sibe.
Maček je boji, ponosno odvroti Mote.
A meni se cini da je Jeftić boji, rece Sibe. Ma da Jeftić, sa pogledom na brata rece Mote. I tako su te beside izminjivali veće puti. Mote, boji je Maček, a Sibe da je boji Jeftić. Ali ni Mote ni Sibe ne govore zoc je koji boji. Ali Sibetu je nikako dušlo na izreku, da je Jeftić ipak boji, pok je ovako poce: Ma Jeftić je puno boji. Jeftić, bit će sve jeftino, muka, ulje, cukar, manistra, fazul i sve drugu. A Maček, kako maska.
Kad je Mote te beside cu, iskoci iz tovara, a hodi je parvi, i duša Sibetu sa dvo parsta ispružena pod nus i ovako poce: Znaš, brat si mi, al bi te peko, e, bogami bi te peko, e, peko bi te. I tek onda se uputi prema svumu tovaru, ali se ni uzjaho, već se je ljutito okrićo oko tovarcića, sad isprida, sad o traga. Tako sve do Snovidoloc. A Sibe ni govori, sve je muco, jer je vidi da se je Mote puno afendi.
Kad su na lozje u Snovadulca, vezali tovare i stali raskopovat, ali ne blizu jedon drugega, kako su do tad imali uzoncu, već jedon na vorh, a drugi na podanak. To je trajolo veće godišć. Ali 1941. ucini se rat. Hitler i Musolini napali našu zemju i okupirali je. Vis je pripo Talijonima. Postavili kopurfoko, a to je da se ne smi po noći hodi vonka. A nasto glod. Deki, nevoja. Sad se ideje kod Sibeta i Moteta minjaju, pok se doli upamet. I tako su oni poceli opet zajedno hodit pul lozjo i lavurat jedon kod drugega i rucat skupa.
Poštovani čitatelju, što iz ovoga možemo zaključiti? Evo ja ću ti pomoći.
Iz ove male priče možemo zaključiti to, da se ljudi u obisti razdružuju, a u nevolji udružuju.
(potpis) Š Borčić
U subotu 4. V. otac me poslo da nešto lavuron na Bardo, na lozje. Ca son cini to ne znon. Ili son cisti trovu ili kupinu.
Bardo je molu bardićo odma do sela Ženaglave i tote pasoje put za pul Snovi doloc. U selu Ženaglova, između ostalega svita, živili su dvo brata, Sibe i Mote. Sibe je stariji, a Mote mlaji. Judi jednih 50-tak godišć. Da von odma recen Sibe je za Jeftića, a Mote za Mačeka. E ništa. Pomalo se oni ujutro po dvuru rašetali. Vade samore, vriće, oruje i svojim ženami, da tako recen, zapovidali. Mare, glosno izrece Sibe, izvadi mi dvi slone ribe, ali ne iz kraja.
Milice, još glasnije rece Mote, razvodni mi butilju vina, ali neka bude oživje.
I tako su pomalo pojaholi svaki svuga tovara. Tovari obisili uši, a gospodori i veće i tužno pasoju kroz selo. Iskontraju po koju strariju ženu i promire „dobro jutro“ jedon za drugim. I tako se pomalo izvukli iz sela. Dušli blizu mene na Bardo. Jo son tad bi mlod, vidin kroz bardo, a cujen priko barda.
I cujen ih di se razgovoraju i to o politici, o sutrašnjim izborima. Sutra su izbori, govori stariji brat Sibe, ca ti se cini ko će dobit? Dobit će oni koji je boji, glasnije odgovori Mote. A koji je boji, ca ti se pari upito Sibe.
Maček je boji, ponosno odvroti Mote.
A meni se cini da je Jeftić boji, rece Sibe. Ma da Jeftić, sa pogledom na brata rece Mote. I tako su te beside izminjivali veće puti. Mote, boji je Maček, a Sibe da je boji Jeftić. Ali ni Mote ni Sibe ne govore zoc je koji boji. Ali Sibetu je nikako dušlo na izreku, da je Jeftić ipak boji, pok je ovako poce: Ma Jeftić je puno boji. Jeftić, bit će sve jeftino, muka, ulje, cukar, manistra, fazul i sve drugu. A Maček, kako maska.
Kad je Mote te beside cu, iskoci iz tovara, a hodi je parvi, i duša Sibetu sa dvo parsta ispružena pod nus i ovako poce: Znaš, brat si mi, al bi te peko, e, bogami bi te peko, e, peko bi te. I tek onda se uputi prema svumu tovaru, ali se ni uzjaho, već se je ljutito okrićo oko tovarcića, sad isprida, sad o traga. Tako sve do Snovidoloc. A Sibe ni govori, sve je muco, jer je vidi da se je Mote puno afendi.
Kad su na lozje u Snovadulca, vezali tovare i stali raskopovat, ali ne blizu jedon drugega, kako su do tad imali uzoncu, već jedon na vorh, a drugi na podanak. To je trajolo veće godišć. Ali 1941. ucini se rat. Hitler i Musolini napali našu zemju i okupirali je. Vis je pripo Talijonima. Postavili kopurfoko, a to je da se ne smi po noći hodi vonka. A nasto glod. Deki, nevoja. Sad se ideje kod Sibeta i Moteta minjaju, pok se doli upamet. I tako su oni poceli opet zajedno hodit pul lozjo i lavurat jedon kod drugega i rucat skupa.
Poštovani čitatelju, što iz ovoga možemo zaključiti? Evo ja ću ti pomoći.
Iz ove male priče možemo zaključiti to, da se ljudi u obisti razdružuju, a u nevolji udružuju.
(potpis) Š Borčić
(4) (Neću cinit skale
str. 26, 01.XI.1999.
Bi je marac misec, koponje, a barba Sibe Sibićov je duša uvecer umoran iz lozjo, pok pito malo glasnije iz dvura, a ca je za veceru. A žena Mare, koja je spremala veceru na gurnji pud, pod krov, jovila malo glasnije, za veceru je zelje.
A, onda ne ću ni cinit skale, gren odma leć. To je bilo oko 1930.
Bi je marac misec, koponje, a barba Sibe Sibićov je duša uvecer umoran iz lozjo, pok pito malo glasnije iz dvura, a ca je za veceru. A žena Mare, koja je spremala veceru na gurnji pud, pod krov, jovila malo glasnije, za veceru je zelje.
A, onda ne ću ni cinit skale, gren odma leć. To je bilo oko 1930.
(5) Ti se Mote pasoj
(str. 26.)
Mote Sibićov je duša iz Snovidoloc u vecer i se za stul i pito ženu Milicu, a ca je za veceru? Gulaš, odgovori Milica. Mote je zamigo pesnjima i radovo se dobruj veceri, jer gulaš je dobro izbina. Milica mu je izvadila na pjat i Mote je poce ist. Ji i primeće perunen po pjatu, ali somi kumpiri, a mesa ni. Milice, govoriš da je gulaš, a somi su kumpiri, a di je meso? upita Mote.
A, brizna ona dica su dušli iz škule glodni i to su izili, a ti Mote se pasoj.
Ali nisu izili somo dica, nego i mati sa njima, jer Milica je bila gluzica i tako se je Mote pasovo veće puti.
To je bilo oko 1937.
Mote Sibićov je duša iz Snovidoloc u vecer i se za stul i pito ženu Milicu, a ca je za veceru? Gulaš, odgovori Milica. Mote je zamigo pesnjima i radovo se dobruj veceri, jer gulaš je dobro izbina. Milica mu je izvadila na pjat i Mote je poce ist. Ji i primeće perunen po pjatu, ali somi kumpiri, a mesa ni. Milice, govoriš da je gulaš, a somi su kumpiri, a di je meso? upita Mote.
A, brizna ona dica su dušli iz škule glodni i to su izili, a ti Mote se pasoj.
Ali nisu izili somo dica, nego i mati sa njima, jer Milica je bila gluzica i tako se je Mote pasovo veće puti.
To je bilo oko 1937.
(8) E, tu ti je dobro
(str. 30., 01.XI.1999.)
To je bilo oko 1930. Subota lipi don u liti, vrućo. Rukovo se Mikula Sibićov (jedan od mojih prastričeva, op JS). Žena mu je bila iz Pohumjo po imenu Toncica. Svaća se iskupila, išli pul crikve. Kad su se oputili i nastavili put prema crikvi, malo omakli kuću nevistice, jedna postarijo žensko zavikala: Ala sina od parvega tira.
Dušli au u crikvu, don Dinko ih je blagoslovi i sve nojboje zaželi. Tako su iz crikve izošli i prema mladoženje kuće se uputili u Ženuglovu. Na Blakauš su svaću docekoli sve žene i dica iz sela i posuli ih cvićen i bilo je cut veće puti beside: jo von se radujem, jo von se radujem.
Stori Bane iz Samaržina peka je njancića na rožonj. Kad je svaća dušla u dvuru Bane na sve ruke na rožonj diga njancića da ga vidi svaća. Svi su se temu veselili, a nojveće Tone Kosanov iz Taleža, jer je un bi dobrega apetida, a dobro je i pi vino. Kad su poceli ist Tone je dosta izi i popi, pok mu je naskodilo. Obisi se, oflako, glova mu je pala na stul. Sibe, mladoženjin brat (moj djed, op.JS), čapo Kosana pod ruku i odve ga povar kuće pod omendule u hlod. Skinu mu kaiš i razbotuno ga i tare ga po tarbuhu rukun.
A Koson iz just ur, a iz guzice tur.
A Sibe rukun tare po tarbuhu i sve govori: E, tu ti je dobro, e, tu ti je dobro. I to je veće puti ponovjo. Tako se Tone bokun rekrejo i duša k sebi. Seli ga na pristavu da dobije malo arije. Posli su ga odveli opet za stul kod svaće. Ca je daje bilo, neznon von reć.
(76) Borba Jure i lokal u Bjelovaru (str 83)
Borba Jure, kako upravitelj zadruge u Podšpilje, duša kod nos u Zagreb, jer jo som tad vodi prodavaone vina u Zagreb, sa zadatkom da otvori prodavaona vina u Bjelovar. Dok smo bili u Zagreb govorili smo o poslovanju prodavaona u Zagreb. Kad smo se ukarcali u ferotu za Bjelovar, sad bi vajalo govorit o Bjelovaru. Tako je i bilo. Som sobom jo govorin, sad pri nego zaspi vajo ga pitat, kod koga ćemo se obratit, da dobijemo uputstva, kako ćemo lakše duć do lokala. Jo govorim, ovo gremo otvorit lokal u Bjelovar, za prodovat vino. A borba Jure će ti, oto su me oni naši nagnali, ali to ni lako već, da je bilo prije još nekako. A jo govorim, a stori su govorili, da ku išće i nojde. I još son nadodo, a imote koju adresu, kod kog ćemo puć. A borba Jure trga svim životom i rukun udri po kolinu i dodo ove beside, vidiš, ostala mi je u kancelariju u Podšpilju. A jo govorim, ništa, lako će mo za adresu.
Borba Jure, ma da će mo lako za adresu! A jo govorim, jeste kad vidili tega covika, je kad bi na Vis? Borba Jure, ma ne znon. A jo govorim, je znote koko je stor ti covik, koko je visok, kake zube imo? A borba Jure, ma ništa neznon. A jo govorim, a bar, a bar je ti covik dohođo u Mihota Sibićova (op.prepisivača: brata moga djeda)? Je, je, kako tu ti znoš, rece borba Jure. A jo son tega covika viđo kod Mihota Sibićova. Jo son tad bi mladićak i vidi son ga kad je jedon put pašo kroz našu kuću liti za pud Taleške na kuponje. Bi je veći covik, u sri lita u bragance(?) i za ruke je vodi dite od 7-8 godišćo. I cu som od matere da govore, da je ti covik rastavjen od žene. A još u ta doba meni je bilo šila cudno cut o rastovjonju muža i žene. A zno son da lavuro na ferotu u Bjelovar, u upravu, i jo son upravi opiso tega covika i uprava je odma saznala o komu se radi i dobi son adresu i mi iušli kod njega. Un je posli dohođo kod mene u Zagreb, a zvo se je Broz. Borba Jure je reka, a srića zote!
To je bilo oko 1930. Subota lipi don u liti, vrućo. Rukovo se Mikula Sibićov (jedan od mojih prastričeva, op JS). Žena mu je bila iz Pohumjo po imenu Toncica. Svaća se iskupila, išli pul crikve. Kad su se oputili i nastavili put prema crikvi, malo omakli kuću nevistice, jedna postarijo žensko zavikala: Ala sina od parvega tira.
Dušli au u crikvu, don Dinko ih je blagoslovi i sve nojboje zaželi. Tako su iz crikve izošli i prema mladoženje kuće se uputili u Ženuglovu. Na Blakauš su svaću docekoli sve žene i dica iz sela i posuli ih cvićen i bilo je cut veće puti beside: jo von se radujem, jo von se radujem.
Stori Bane iz Samaržina peka je njancića na rožonj. Kad je svaća dušla u dvuru Bane na sve ruke na rožonj diga njancića da ga vidi svaća. Svi su se temu veselili, a nojveće Tone Kosanov iz Taleža, jer je un bi dobrega apetida, a dobro je i pi vino. Kad su poceli ist Tone je dosta izi i popi, pok mu je naskodilo. Obisi se, oflako, glova mu je pala na stul. Sibe, mladoženjin brat (moj djed, op.JS), čapo Kosana pod ruku i odve ga povar kuće pod omendule u hlod. Skinu mu kaiš i razbotuno ga i tare ga po tarbuhu rukun.
A Koson iz just ur, a iz guzice tur.
A Sibe rukun tare po tarbuhu i sve govori: E, tu ti je dobro, e, tu ti je dobro. I to je veće puti ponovjo. Tako se Tone bokun rekrejo i duša k sebi. Seli ga na pristavu da dobije malo arije. Posli su ga odveli opet za stul kod svaće. Ca je daje bilo, neznon von reć.
(76) Borba Jure i lokal u Bjelovaru (str 83)
Borba Jure, kako upravitelj zadruge u Podšpilje, duša kod nos u Zagreb, jer jo som tad vodi prodavaone vina u Zagreb, sa zadatkom da otvori prodavaona vina u Bjelovar. Dok smo bili u Zagreb govorili smo o poslovanju prodavaona u Zagreb. Kad smo se ukarcali u ferotu za Bjelovar, sad bi vajalo govorit o Bjelovaru. Tako je i bilo. Som sobom jo govorin, sad pri nego zaspi vajo ga pitat, kod koga ćemo se obratit, da dobijemo uputstva, kako ćemo lakše duć do lokala. Jo govorim, ovo gremo otvorit lokal u Bjelovar, za prodovat vino. A borba Jure će ti, oto su me oni naši nagnali, ali to ni lako već, da je bilo prije još nekako. A jo govorim, a stori su govorili, da ku išće i nojde. I još son nadodo, a imote koju adresu, kod kog ćemo puć. A borba Jure trga svim životom i rukun udri po kolinu i dodo ove beside, vidiš, ostala mi je u kancelariju u Podšpilju. A jo govorim, ništa, lako će mo za adresu.
Borba Jure, ma da će mo lako za adresu! A jo govorim, jeste kad vidili tega covika, je kad bi na Vis? Borba Jure, ma ne znon. A jo govorim, je znote koko je stor ti covik, koko je visok, kake zube imo? A borba Jure, ma ništa neznon. A jo govorim, a bar, a bar je ti covik dohođo u Mihota Sibićova (op.prepisivača: brata moga djeda)? Je, je, kako tu ti znoš, rece borba Jure. A jo son tega covika viđo kod Mihota Sibićova. Jo son tad bi mladićak i vidi son ga kad je jedon put pašo kroz našu kuću liti za pud Taleške na kuponje. Bi je veći covik, u sri lita u bragance(?) i za ruke je vodi dite od 7-8 godišćo. I cu som od matere da govore, da je ti covik rastavjen od žene. A još u ta doba meni je bilo šila cudno cut o rastovjonju muža i žene. A zno son da lavuro na ferotu u Bjelovar, u upravu, i jo son upravi opiso tega covika i uprava je odma saznala o komu se radi i dobi son adresu i mi iušli kod njega. Un je posli dohođo kod mene u Zagreb, a zvo se je Broz. Borba Jure je reka, a srića zote!