ŠAFRAN
1. Prvi šafran, Prometej i Argonauti, zora i podrijetlo metafora,
2. Prometej vara Zeusa,
3. Eshilov buntovni Prometej daruje ljude,
4. Krokus, Smilaks i šafran,
5. Platonova priča o podrijetlu homosekualnosti,
6. Ljubav je težnja za cjelovitošću,
7. Miris šafrana u otmici Europe,
8. Narcis ili šafran i otmica Kore,
9. Eos u šafran plaštu. Ubojstvo Memnona,
10. Titon, Eos i cvrčak,
11. Kolhida, Argonauti i zlatni prah Anaksagore,
12. Zlatno runo Kolhide,
13. Medejin čarobni prah,
14. Okovani Prometej,
15. Hiron, oslobođeni Prometej i njegov šafran.
2. Prometej vara Zeusa,
3. Eshilov buntovni Prometej daruje ljude,
4. Krokus, Smilaks i šafran,
5. Platonova priča o podrijetlu homosekualnosti,
6. Ljubav je težnja za cjelovitošću,
7. Miris šafrana u otmici Europe,
8. Narcis ili šafran i otmica Kore,
9. Eos u šafran plaštu. Ubojstvo Memnona,
10. Titon, Eos i cvrčak,
11. Kolhida, Argonauti i zlatni prah Anaksagore,
12. Zlatno runo Kolhide,
13. Medejin čarobni prah,
14. Okovani Prometej,
15. Hiron, oslobođeni Prometej i njegov šafran.
.1.
Prvi je šafran iznikao na kavkaskoj stijeni, iz neke pukotine, nekog žlijeba ili procijepa, bilo je ondje i nešto zemlje, koju je oplodila krv iz Prometejeve jetre. Svima je poznato, kako je iz dana u dan, svakog predvečerja, Zeusov orao komadao njegovu jetru, na nedostupnoj stijeni u toj planini, ili na nekom drugom mjestu, možda ovdje ili ondje, ali sigurno na istočnoj granici tadašnjeg svijeta, u zemlji koju su zvali Kolhidom. Dalekoj i polumitskoj zemlji iz koje se Grcima, i svima zapadno od njih, pojavljivala Zora otvarajući vrata Helijevim kočijama i njegovim konjima na putu prema zapadu, i dalekim hesperskim zemljama. Na tim su se granicama zapadnog svijeta sunčeve zaprege spuštale iza obzora, tonule u suton, i zatim u noć. Argonuti su u davnim vremenim samo ponovili njihov put. Bili su to mladi heroji, generacija mladića što je prethodila Trojanskom ratu. Nisu naravno plovili nebom nego svjetskim morima, u smjeru suprotnom od onog kojim su se kretale Helijeve kočije. Ovi kradljivci zlatnog kolhidskog runa, avanturisti, radoznalci i razbojnici, divlji istraživači morskih i kopnenih puteva, prvi su donijeli svjedočanstvo o šafranu i njegovom prahu, o Prometeju i njegovim mukama. Vidjeli su i strašnu orlušinu kako leti iznad njihovih glava. Zamahujući krilima nalik na golema, netom ulaštena vesla, taj je čudovišni Zeusov orao, strašni potomak Ehidne i Tifona, stvarao valove koji su tako jako udarali u bokove Arga da ga zamalo nisu potopili. Sir Isaca Newton je vjerovao kako su Argonauti ploveći do Kolhide i natrag pratili sunčevu ophodnju, zato se najvažnije postaje toga puta mogu i danas naći, doduše samo na nebu, u znakovima Zodijaka.
Šafran plašt prvi spominje Homer. On je prvi je kazao kako se Zora, dolazeći s istočnih strana, pokriva šafran plaštom, zaista to bi trebao biti plašt šafranske boje. Homer je dakle poznavao šafrane, znao je boju tog cvijeta koji je nekad davno iznikao iz kamenite zemlje na koju je padala Prometejeva krv. Naposljetku, čarobnica Medeja, Helijeva unuka, još jedno dijete sunca, ništa manje darovita od svoje tetke Kirke, koristila je šafran, njegov prah i tekućinu koju je istisnula iz njegovih iz tučaka i korijena, i iz cijelog cvijeta, pomažući Jasonu, i sebi samoj, u krađi zlatnog runa, i brzom bijegu iz Kolhide.
Razumije se da šafran plašt što ga koristi Homer kad njime obavija zoru i njeno svitanje funkcionira kao metafora, iako odatle ne treba izvoditi komplicirane zaključke. Jednostavno je reći: ne odijeva se zora ni u kakav plašt, pa ni onaj od šafrana, riječ je zapravo o nebu svjetloljubičaste, ili drugih boja, što se komešaju na njemu kao odsjaji zlatnoga sunca dok se na istoku ne pojavi u svom potpunom sjaju. S druge strane međutim mladi Hijacint i njegov cvijet, ili Narcis i njegov cvijet, ili Kiparis i čempres, mogu bez poteškoća zamijeniti svoja mjesta, kao da su puke metafore, a ne surovi procesi koji su s vremenom oblikovali ne samo različite biljke, već su oko njih poput viline kose ispleli priče koje čuvaju neku tajnu, ali i neku nedvojbenu istinu. Ali, gdje to šafran i Eos, odnosno Zora, ili šafran i Prometej, ili Prometej i vatra, mogu lako zamijeniti mjesta kao da su puke metafore? Napokon tko će to znati? Možda je doista moguće da metafore poput biljnih vrsta rastu i cvjetaju u stvarnim, a ne samo pjesničkim vrtovima, odakle ih svak, ako je samo dovoljno darovit, može ubrati. U njima trava i cvijeće, kao i sve što iz zemlje niče, nastaju prije zatvorenih, od tla odvojenih formi, a prema biblijskom tekstu, i ne samo njemu, i prije nebeskih svjetlila, sunca, mjeseca i zvijezda. Govor o takvim stvarima može naravno biti nategnut, ili suvišan, ali i dragocjen, ako se iz njega prihvati drevna poruka o poštivanju biljaka, njihovih životnih ritmova i ciklusa. To jesu pravi "zlatni novčići kojima ljude, poput kiše, zasiplju njihovi preci" i samo od ljudi zavisi hoće li ih skupljati i čuvati. U tu, uz malo napora svakom dostupnu riznicu, spada Prometej i njegov šafran. Prvi su šafrani iznikli iz njegove krvi. Iz njih je nesretna Medeja dobila tekućinu kojom je Jason ugasio plameni dah gvozdenih bikova njenog oca.
2.
Nakon Eshilova djela nitko više ne osporava kako je Prometej najzaslužniji za podizanje i uspon ljudskog roda i čovjeka koji usprkos bogovima podiže svoj svijet, tvrdoglavo i samosvjesno, ludo i neobuzdano. Premda sam nije bio Titan, bio je sin jednog Titana koji se zvao Japet, Prometeja su svrstali u Titane, u uzaludne prkosnike koji su se pobunili protiv bogova. Ljudi su navodno nastali iz njihovog pepela, iz crne titanske prašine, nastale od udara gromova, i vječnog Dionisovog srca. Eshil nije prihvatio takvu inačicu ljudskog nastanka, ili mu ona nije ni bila poznata, nije prihvatio ni onu o Prometeju koji je oblikovao ljude od gline koristeći vodu rijeke Panopeje u Fokidi. Tako stvorenoj kreaturi Atena je udahnula duh prenoseći na mrtvu glinu nešto od svog talenta i vještine. Veliki putnik Pauzanija u svoje je vrijeme vidio kamen, ostatak one gline od koje su napravljeni prvi ljudi, nalazio se još uvijek ondje, oblikom je nalikovao čovjeku, imao ljudsku put, k tome se još znojio znojem koji je bio prepoznatljivo ljudski. No to za ovu priču nije važno. Važno je zapravo to da su u jednom vremenu živjeli skupa ljudi i bogovi, s njima i preživjela djeca Titana, među njima i Prometej, o kome se znalo da je najpametniji od svih bića.
Zeus nije bio zadovoljan ljudima, ma tko da ih je stvorio, mrzio je njihovim obijesno ponašanje, no netko se lukavo dosjetio, Nemoj ih uništavati, šapnuo mu je, ta tko će nam prinositi žrtve i slaviti nas kad njih ne bude. Vjerovalo se, onda kao i danas, da jedino ljudi mogu imati svoje bogove, ta kako bi životinje, ili biljke, mogle štovati bogove, na koji bi se način one klanjale bogovima, veselile im se, s njima dijelile radost i tugu postojanja, na koji bi to način one svojim bogovima prinosile žrtve? Ne bi takvo nešto bilo prihvatljivo bogovima, naime to da biljke i životinje imaju bogove, štuju ih i njeguju čuvajući im mjesta u tom nepredvidljivom, divljem i nepravednom svijetu. Pozovi Prometeja, savjetovano je Zeusu, neka on odredi što će i kako će nas ljudski rod poštivati, koje će nam životinje i ostale žrtve prinositi, i kako. Jedva da postoji poznatija priča od ove: Prometej je prevario Zeusa. Kad se Zeus složio kako najprikladnija žrtva treba biti vol, ili još bolje savršeni bik, životinja bez mane i u najboljoj formi, Prometej je od raskomadanog vola načinio dvije nejednake hrpe, za jednu pokrivenu salom činilo se kako sadrži najbolje meso, za drugu pokrivenu ružnom kožom želuca činilo se da je bezvrijedna, i kad je sve to tako postavljeno, na scenu je stupio Zeus. Biraj, rekao je Prometej, i Zeus koji je sve znao izabrao je hrpu što je ispod sala skrivala same kosti. Njegovim je izborom nastao trostruki red posljedica koje se vuku do današnjega dana: prvo, bogovi ne vole ljude, oni ljude moraju prisiljavati i zastrašivati ne bi li ih poštivali; drugo, Prometej je izložen prestrašnim patnjama koje je mogla izmisliti samo bolesna mašta; i napokon treće i najvažnije, ljudi su sačuvali meso za sebe, nisu ga prepustili bogovima. Zeusu je trebalo nešto vremena da to shvati, Kad je tako, rekao je, neka jedu sirovo meso. To je tek početak Prometejeve patnje, glavne pretpostavke za nicanje kavkaskih šafrana. Šafrana ima vrlo mnogo vrsta, ni najvrsniji znalcima nisu sve poznate, no prva je i prava vrsta procvjetala na Kavkazu, na onoj stijeni na koju je dolazio krvožedni orao da iskljuca onaj dio Prometejeve jetre koji se noću obnovio.
3.
Otkad se počelo raspravljati o Prometeju odmah se postavilo pitanje zašto je on pomagao ljudima. Ako je istina kako oni nisu njegova djeca, nije ih on stvorio, tada još ni bogovi nisu bili stvoritelji, zašto se izložio takvim besprimjernim patnjama, ne valjda samo zato da njegova pobuna postane poslovična, upravo prometejska. Ne računajući s tim da netko može postupati u korist ljudi, njih samih radi, ili radi igre, ili hira, da može postupati bezrazložno i bez računice, pravi motiv Prometejevog buntovništva Eshil je pronašao u prirodi Zeusove strahovlade. Taj vrhovnik bijaše tiranin, i više od toga, htio je preuzeti ulogu sudbine za ljude i za bogove. Kad se tako gleda Prometejev otpor je ne samo legitiman, nego i nužan, a njegova slava potječe iz istog izvora kao i slava svih koji su se čak i uz cijenu života usprotivili tiranskoj vlasti. Poprijeko je Zeus gledao na sve što je navodno Prometej darovao ljudima stvarajući privid kako je on, a ne bogovi, najveći ljudski dobrotvor. Prometej je darovao ljudim sve njihove temeljne sposobnosti i vještine bez kojih ne bi mogli opstati. Naučio ih je zidati kuće, oslobodio ih je straha od mora podučivši ih plovidbi i navigaciji uz pomoć zvijezda i astronomije, dao im je brojeve, geometriju i pismo, pripitomio je za njih vola i konja, zaorao im prvu brazdu, dao im je kalendar i mnogobrojne vještine proricanja, upoznao ih s godišnjim dobima, ljekovitim travama i medicinom, uskratio im je znanje o času smrti darujući im bezrazložnu nadu. Naučio ih je kovanju i svim vještinima koje se koriste u obradi metala. I dakako donio im je ono najvažnije, s neba je ukrao vatru koja je pripadala bogovima. Tako im je omogućio da jedu kuhano i pečeno meso, k tome im je dodao i začine među kojima šafran nije najvažniji, ali je svakako jedan od najugodnijih i najdragocjenijih. Bio je to nekad, u najdavnije vrijeme, a takav je ostao i danas, skuplji od zlata.
4.
Čini se kako su sada potrebne dvije interpolacije, možda digresije, o tome naime kako nije dokazano da je šafran nikao iz Prometejeve krvi. Nije ipak jasno kako ove neprometejske priče mogu sačuvati vjerodostojnost zlatnog šafranovog cvijeta, ili neke vrste u nekoj drugoj boji, poput boje zore, jer, netko je to tako opisao. Gledajući u svjetli šafranov cvijet najprije ti se učini kako je takav cvijet mogao niknuti samo iz neke muke, možda iz nekog ljubavnog jada, ili čak iz krvi koja je ljubavnog ili ljubavničkog podrijetla. To je naravno patetično, no takva je priča o mladom Krokusu, može i Krokosu, osvetničkom Hermesu i jednoj tužnoj nimfi koja se zvala Smilaks. O tom događaju, koliko se zna, izvještava jedino Ovidije u četvrtom pjevanju Metamorfoza, O Kroku, koji u cvjetić sa Smilakom pretvoren bješe. Taj događaj međutim nije ni prognanom pjesniku bio suviše zanimljiv. Šutjet ću o tome, kaže. Ili tom događaju nije mogao dodati nešto svoje, i ostavio ga je takvim, nejasnim, neodređenim, i tajanstveno nedovršenim. Mladi se Krokus, to je sada jasno, nesretno zaljubio u nimfu, uostalom nije bio prvi ni posljednji, nimfe su odbijale bogove i njihove sinove, a kamoli obične mladiće, koliko god oni bili savršeni, no ovdje se dogodila ljubav koju je nimfa neoprezno prihvatila, dovodeći u pitanje vlastiti život i život mladića. Ona je prije i više od njega osjećala nezajažljivost božanske požude, jer uvijek se znalo kako žene bez strašnih posljedica ne mogu odbiti vječito mlade bogove i njihovu površnu ljubav. Ta neće oni umrijeti, ni drhtati od ljubavi, to mogu samo ljudi. Vjerojatno je tako i Hermes zamislio: Smilaks bi njega trebala voljeti, a ne Krokusa.
Kako god bilo, danas se Krokusovim imenom naziva biljka i cvijet, ali i začin što se može dobiti iz tučkova tog cvijeta, iz vrlo mnogo tučkova jer je za neznatnu količinu šafranova praha potrebno skupiti bezbroj tučkova. Moguće je da takvo skupljanje ima svoju povijest, no o tome nećemo govoriti. Hermes je postao silno, upravo božanski ljubomoran. Obožavanu Smilaks skupa s njenim mladićem pretvorio je u cvijet koji svojom bojom podsjeća na zoru. Čim se suprotstavila bogu nije drukčije ni moglo biti. No nije bilo tako. Ispričano je tako da se uskladi priča s očekivanjima i predrasudama. Bogovi ne bi trebali imati predrasuda, uglavnom ih nisu niti imali, ali su učinili da ih imaju ljudi, a oni se nisu trsili da ih prevladaju. Evo kako se to stvarno dogodilo, ako se ova priča može uopće posložiti na osnovi stidljivih i slabih izvješća. Zaista Krokus nije volio Smilaks, ali je zato ona ljubila njega svom svojom dušom. Smilaks je voljela Krokusa, Krokus je volio Hermesa, Hermes je volio Krokusa, bio je to klasični božanski trokut, u kojem ljudi moraju stradati, bogovi tugovati, kako bi se jedan oblik mogao preobraziti u drugi, kao da se ponavlja prastara preobrazba nesretnog Hijacinta. Zato o tome Ovidije nije htio ništa pričati, ništa osim nejasne naznake, dosadila mu je jedna te ista priča o ljubavi i božanskoj tuzi, o zemlji iz koje niču cvjetovi tužnih ljubavnih uspomena. Ljubav između Hermesa i Krokusa bila je takva kakva je bila, tada takvi odnosi nisu bili ni rijetki ni čudnovati, nije se nitko posebno snebivao niti se trudio objasniti kako se moglo dogoditi da bogovi više vole lijepe mladiće nego neusporedivo nježne nimfe. Poput Apolona i Hijacinta tako su Hermes i Krokus bacali disk, i evo, Hermes je bacio disk, disk je letio, letio i letio, pogodio je Krokusa u glavu, pogodio ga je strašno poput groma, i on je pao mrtav. Bog je tugovao, Smilaks je tugovala, bog se napokon smilovao, pretvorio je mladića u cvijet koji nikad ne prestaje nicati ako ga netko ne iskorijeni, vjerojatno se smilovao i Smilaks, i ona je utjelovljena u tom cvijetu. Dogodilo se i ono najvažnije: dok je iz zemlje cvjetao taj cvijet tri kapi Krokusove krvi pale su u negovo središte, tako su nastala njegova tri tučka, tri najsadržanija dijela iz kojih se skuplja moćan i učinkovit prah. Njega je koristila Medeja, među svim drugim sastojcima i travama, da napravi sredstvo što je Jasonu i Argonutima pomoglo da opljačkaju Kolhidu.
5.
Istospolne odnose i homoseksualnost izmislili su bogovi, neskirveno su obožavali i ljubili mladiće, Apolon i Hermes na primjer, ali i Zeus, on je također imao takve odnose, u njih je ulazio angažirano i bestidno, iako najčešće skriveno, ponekad se pretvarao u orlušinu i otimao dječake, jednog je doveo na Olimp, usprkos Herinom bijesu i potajnom gunđanju bogova. Bez obzira na Zeusa, jer ono što je njemu dopušteno, nije dopušteno ovnu, a pod ovnom se podrazumijevaju svi drugi, uključujući i bogove, homesksualizam je trebalo opravdati i učiniti prihvatljivim. Napokon, on je postojao, a homeseksualne odnose imali su mušakarci i žene, i naravno bogovi. Trebalo je opravdati i one homeseksualce koji su postali tako neobični da su se, zahvaljujući bogovima i nekim vlastitim sposobnostima, aktualizirali u cvijeću ili stablima, i ostali upamćeni u metamorfozama, kao što se to se primjerice dogodilo Krokusu koji se preobrazio u svjetloljubičasti šafran, ili možda u zlatnožuti, možda u bijeli, ništa o bojama tog cvijeta nije rečeno. Moralo se dakle odgovoriti na pitanje što to jest ljubav kako bi se homoseksualnost učinila prihvatljivom.
Na pravi je način to mogao učiniti jedino Platon, jedino je on mogao raspraviti što to jest ljubav bez sramotnih predrasuda, bez ikakvih posebnih interesa, osim interesa za samu stvar, i naravno, osim znanja i trajne ljepote do kojih nas može dovesti samo ljubav. Zato je napisao Gozbu. Riječ je o intelektualnoj poslastici, ali naravno i pravoj gozbi koju je za onodobne filozofe priredio je dobrostivi Agaton, i sam sudionik u raspravi o ljubavi i ljepoti. Svaki govornik drži svoj govor, sve je to naravno smislio Platon, da bi na kraju kao i u svim njegovim dijalozima, Sokrat sramežljivo podigao veo i otkrio istinu. Raspravlja se o Erosu ili o ljubavi, jednom vrlo zahtjevnom i logički neuhvatljivom bogu, možda demonu. Platon se koristeći Aristofana kao govornika poigrava s erotizmom, prastarom mitskom tradicijom, griješeći naravno protiv bogova, tada su oni još jedva postojali, iako je u njih bio nostalgično zaljubljen. U svojoj filozofskoj radionici i školi u kojoj su se najviše trudili oko geometrije smišljao je mitove, savršene i poučne, kako bi svoja filozofska gledišta i svoj moćni sustav, učinio što pristupačnijim. Same mitove i sliku svijeta koji se pojavljuje u njihovoj optici nije međutim mogao filozofski opravdati, postali su oni nespojivi s bilo kakvom filozofijom, kao što se i mit pretvorio u neku vrstu rugla za zdravi razum, pa su se s njim i izrugivali u komediji. Platona je tada već obuzimao monoteizam, ljubav prema svijetu ideja i jednom bogu, kao jedinom pravom suncu koje nas obasjava. Zanemario je heteroseksualnost, kao da joj je želi poniziti, a za tobožnje metamorfoze, ljubavne jade, uzdahe, i tako dalje, nije mario. Njegov pravi Eros čisto je nagnuće, aseksualna žudnja za ljepotom, za idejom ljepote, a ne za tjelesnim i seksualnim ispunjenjem. Može se samo zamišljati kako bi taj majstor izmišljanja i najsavršeniji od svih mitografa, komentirao Hermesa i njegov odnos prema Krokusu, budući da je Orfeja smatrao kukavicom, visoko je cijenio samo Alkestidino samožrtvanje, zapravo umiranje umjesto kukavičkog muža, kome se smrt nije svidjela, nije htio otići u Had, već je na smrt nagovorio vlastitu ženu.
6.
Ljudi ne smiju biti homofobni, nema ni prave mogućnosti da to budu ako samo prihvate navodni Aristofanov odgovor na pitanje što to jest ljubav. O tome raspravlja Gozba ili o ljubavi, tako se naime zove spomenuti Platonov dijalog posvećen erotici i Erosu. Nije uvijek jasno je li Eros bog, polubog ili demon, ili još jedna opsjena. Bio on bog ili ne, Aristofan je ponudio jednoznačnu definiciju ljubavi. Ona je žudnja za cjelinom i traganje da se ta cjelina postigne, to je Aristofanova definicija. No on je održao i vrlo maštoviti govor koji mu je Platon tutnuo u usta, jedan od šest prividno ravnopravnih govora, šesti će biti onaj pravi, tad će govoriti Sokrat, on će zaključiti raspravu podižući tamni veo koji je zastirao istinu. Ovdje ipak ostajemo odani tobožnjem Aristofanu, njegovoj noveliranoj definiciji: ljubav je traganje za cjelinom. Ljubav bez drugog može biti samo neispunjeno narcisoidna i besmisleno polovična, poput novčanice koju su u djetinjstvu razrezala dvojica braće, a onda svak otišao na svoju stranu, sa svojim dijelom novčanice, ako se nekad kasnije nađu da se pomoću novčanice mogu prepoznati. Ne nađu li se, polovice novčanice ostaju naravno bezvrijedne, iako uvijek funkcioniraju kao znak raspolovljenosti i nepotpunosti: što će na tom svijetu raditi jedan bez drugog? Zamislite da svaka polovica poderane novčanice ima moć da traži svoju drugu polovicu. Grubi je to primjer, ljubav i novac po općem mišljenju rijetko hodaju ruku pod ruku. Ipak, upravo grubo rečeno, ta moć traženja i njeno ispunjenje, to je ljubav. No kako se uopće moglo dogoditi da ljudi budu razrezani poput neke novčanice koja stvarno nije više od komada boljeg papira, a nije uvijek niti to?
Ljudi su isprva živjeli skupa s bogovima, nisu bili uspravni kao ovi danas, bili su okrugli poput kugle, kotrljali su se, tako su se mogli kretati, nikako drukčije, jer su na ljudskom vratu imali glavu s dva lica, poput Janusa. Imali su četiri ruke, četiri noge, četiri uha i oka, doduše samo dva nosa i dvoja usta. Postojale su tri vrste tih primitivnih ljudi: androgini, zatim samo mušakarci i samo žene, bili su dvostruki, ali ne i dvostruke prirode, osim androgina, bili su obijesni, bogovi njihovu obijest nisu mogli podnijeti, toliko su se umislili da su počeli probijati put do neba da napadnu i unište bogove. Zeus nije odmah reagirao, mogao ih je pobiti kao što je pobio Titane, ali tko će onda ostati, tko će vjerovati u bogove, tko će ih štovati i prinositi im mirisne žrtve? Iako nije svakoj glasini vjerovao, možda ni ovoj o prodoru tih dvostranih bića na nebo, Zeus je naredio Apolonu, Rasjeci ih točno po sredini, tamo gdje se nalazi njihov prividni spoj, ta okomita crta, i dragi Apolon odmah to učini, rasječene rane iscijeli, a kožu smota u trbuh savijajući ga oko pupka. Ljudstvo se tada udvostručilo. Bića koja su su bila dvostruka i poskakivala poput suhe jeruzalemske zvijezde koju nosi vjetar, odjednom su hodala uspravno, na dvije noge, postala su ponosna i naravno tužna, svaka je polovica tražila onu drugu, kao da su to novčanice s ugrađenom žudnjom, stapala se s njom, nije se od nje odvajala, i tako žudeći odlazila u smrt priljubljena uz svoju dvojnicu, odnosno dvojnika. Nisu se naime nikako mogle spojiti, jer su organi njihove žudnje ostali straga, a pretužne polovice grlile su se i ljubile svojim licima, ili ako se tako može reći, svojim prednjim stranama, kako to uostalom i danas čine. Okrenut ću im spolovila, neka im stoje sprijeda, zamislio je Zeus. Tako je i učinio.
Što se tada dogodilo događa se i danas: kad se susretnu oni koji su nekad bili cjelina, neće se rastaviti, radije će umrijeti. Takva je snaga ljubavi. Svijet se promijenio u odnosu na one okrugljake i kotrljavce koji su se i razmnožavali poput kukaca, Platon je mislio da kao cvrčci i oni polažu sjeme u zemlju. Sada je muška strana žudjela za svojom ženskom polovicom, ili upravo obrnuto, ako je primitivna cjelina bila androgina, ženska polovica za svojim ženskim parom kad je prava cjelina bila žena, i napokon muška polovica za muškom polovicom u slučaju kad je ona prvobitna okruglica bila muškarac. Premještanjem organa ljudska se polovičnost nadopunjuje u ljubavi, mušakarci i žene se ljube i imaju djecu. Ostali imaju homoseksualne odnose, muškarci vole muškarce, a žene vole žene uz pomoć moćnog Erosa koji u njima stvara neprolaznu žudnju za cjelinom. Inače bi, poput morskih listova, ostali polovični i neispunjeni, presječeni na donjem dijelu kojim skriveno i tužno leže na pijeskovitom morskom dnu, savršeno priljubljeni uz njega kao da je to njihova druga polovica.
Platon nije mario za biljne vrste i njihove pretvorbe, za njega su to izmišljaji bez prave svrhe i edukacijske vrijednosti. Vlastitite je mitove ipak smatrao opravdanim, ali samo kao didaktička pomagala, i ništa više. Kao da je ikada itko smišljao mitove radi pedagogije koja je i sama jedan neutemeljeni mit stvoren nenadmašivim Platonovim projektom. No da zaključimo. Da bi šafran mogao biti lijep, da bi to mogao biti Krokus koji je svojim tijelom stvorio tlo za cvijet, a svojom krvlju dragocjeni prah u njegovim tučkovima, da bi to mogla biti Smilaks, oni moraju participirati u vječnoj i nepromjenljivoj ideji ljepote, koja postoji a da se uistinu nigdje stvarno ne nalazi, nije niti misao, svijet takve ljepote izvan je prostora i izvan vremena, nije ni gore ni dolje, nije nigdje, a svejedno postoji.
7.
Eros je osobito volio cvijeće, najviše ruže, cvjetnim je vijencima ukrašavao glavu, igrajući se s cvijećem poput djeteta istovremeno je i svirao na kitari. Eros boravi ondje gdje je cvijeće, jer se ni na što drugo što je uvelo i bescvijetno ne spušta, a stane i ostaje ondje gdje sve cvijeta i miriše, tako o njemu piše Platon. Zato cvijeće prati ljubav i zato djevojke vole cvijeće, što nije promaklo ni Zeusu, svemoćniku, koji je jednako volio nebeski lijepe božice i zemaljske žene. No ni uza sve cvijeće Zeus se nikad ne bi približio nijednoj a da Eros nije koristio svoje glavno oružje: čuvenom je ljubavnom strijelom iz svog zlatnog luka pogađao srca lijepih žena i muškaraca. Tog zaigranog Erosa, strasnog poput ljubavne žudnje, treba razlikovati od onog primordijalnog, koji stoji na početku, uz Kaos i Tartar, uz Zemlju i Nebo. Eros je to od kog nam udovi klonu, jer bogovima svima i ljudima/ on nadjačava srca u grudima i razumnu volju, tako o njemu veli Hesiod.
Dvanaest smrtnih žena nabraja Nonnos, dvanaest prelijepih žena, sve ih je za Zeusa pogodio Eros svojim ljubavnim strijelama. Prva je Io, druga Europa, treća Danaja, zatim po redu: Egina, Antiopa, Leda, Dia, Alkmena, Laodamija, i konačno Olimpija, koja je navodno sa Zeusom zadrudnjela i rodila Aleksandra Velikog. Druga na Nonnosovoj listi je Europa. Osim što se pretvorio u prelijepog bijelog bika, neočekivano ljudski pitomog, uljuđenog, uslužnog i mirnog, i povrh svega neodoljivog, sve to kako bi namamio sidonsku princezu da se popne na njegova leđa, Zeus se koristio i šafranima, njihovim zamamnim i moćnim mirisom. Ove Zeusove šafrane i njihov miris što ga je bog koristio kao mamac, otkrili su stari školnički komentatori mitova, identificirali ih i dodali ostalom cvjeću u tim pričama koje su se pretvorile u trajne herbarije, trajnije od mjedi, jer će trajati u vječnost, kako je to Ovidije kazao.
U priči o Europi i lijepom snježnobijelom biku sve je manje ili više poznato, osim vrste cvijeća kojim se na sidonskom žalu igrala mlada princeza, Agenorova kći. Ništa nije ni trebao reći Hermesu, on je već hitao da ispuni želju svog oca, Onamo pođi sinko, do sidonskih brda, na njima pasu Agenorova goveda, odmah ih pritjeraj k obali morskoj, tako je Zeus samo mislima prenio svoju zapovijed, a da pustolovni Hermes i ne upita, A zašto, moj oče? Poznato je kako je Hermes time pripremio jedan prizor, jednu dramaturšku scenu u kojoj Zeus bez poteškoća može odigrati svoju ulogu. Preobražen u bika može se pojaviti na travi kao glavno lice a da ne bude sumnjiv. Nimalo se Europa nije čudila, ta tu su bila ostala goveda njezinog oca, a taj bik tako dražestan, snježno bijel, po zelenoj skakuće travi poput golemog dresiranog psa. Odjednom ona ga se više ne boji, cvijeće mu stavlja u usta, oko rogova stavlja mu cvjetne vijence. Nije rečeno koje je vrste bilo to cvijeće, ali je u svakom slučaju moralo je biti sudbonosno, možda narcis, možda šafran. Morali su to biti šafrani što nedaleko mediteranskih obala rastu u izobilju kao svjetloljubičasto ili žuto cvijeće. Napokon, mora se kazati i to da je Zeusu u zavođenju Europe koristio šafran, njegov intenzivni miris i privlačnost. Preobražen u bika nije disao kao obični bik, niti kao neki vol. Dok je disao u zraku se svuda uokolo mogao osjetiti miris šafrana. To je dovelo Europu na njegova leđa, na njima je zauvijek otplovila prema Kreti, na najbliže europsko tlo.
8.
Šafran na mala vrata ulazi u priču o Kori, ili Perzefoni. Imenom Kora nazivali su mladu Demetrinu kćer, to ime znači djevojka, nazivali su je tako jer je i izgledala tako, kao djevojka u pravom smislu riječi. I ona je oteta dok se na jednoj livadi družila s prijateljskim nimfama. Privučena narcisom doći će na mjesto gdje će puknuti zemlja, iz raspukline će iskočiti Had na zlatnim kolim i oteti brzinom kojom juri smrt. Tamnom gospodaru podzemlja nije se smjelo pogledati u lice, nije ga nitko smio osloviti pravim imenom, trebalo mu je izmišljati imena da se ne prepozna, ta bio je on i ostao Domaćin mnogih. Iz dana u dan broj se njegovih gostiju povećava, iako će doista vrlo rijetki zaželjeti da im bude domaćin. Takve lamentacije neće niti malo popraviti samu stvar: Had je oteo Koru tako brzo da ga nitko nije mogao vidjeti, a njezina majka Demetra uzaludno ju je kasnije tražila na toj lijepoj zemlji. Zaprijetila je vječnom zimom bogovima i ljudima ne vrate li joj odmah Koru. Kad joj je napokon vraćena Demetra je otkrila proljeće, rasula je zemljom bilje i trave, zelenilo i cvijeće. Ljudi su je nazvali majkom jer ih je podučila obradi zemlje, sijanju, uzgajanju žitnih usjeva, skupljanju, spremanju i korištenju zlatnog žita. No nije potpuno zadovoljna, jer Kora može s njom živjeti samo u jednom dijelu godine. Zimi se mora vratiti svom mužu u podzemlje. Na zemlji tada zavlada studen, trave se osuše, stabla gube lišće i tako dalje, da se ne ponavljaju opisi pojava što svakom nastaju pred očima na toj prelijepoj zemlji. Zato se vjerovalo kako je takve događaje, vrlo značajne za bogove i za ljude, mogao sinhronizirati jedino Zeus, samo je on mogao dojaviti podzemlju na kojem je mjestu procvjetao narcis, bila je to cvjetna oznaka mjesta na kojem će puknuti zemlja, gdje će Had iskočiti i ugrabiti Koru.
Kora je na silu postala kraljica podzemlja, vladarica mrtvih duša, ali se pretvorila u savršenu Perzefonu, koja i u podzemlju pomaže da tlo održi svoju plodnost, iako stabla i trave, biljke, sve što je živo, pa i ljudi, vrlo vidljivo tuguju za njom. Ipak, tek neznatni dio, samo najmanja čestica toga mita pripada šafranu. U njemu se najviše govori o žitu i pšenici, ponešto o šipku, nešto o narcisu, o šafranu najmanje, gotovo ništa. Taj se cvijet samo spominje, navodi mu se tek ime, ta kako bi Homer mogao poznavati cvijeće? Kako bi cvijeće moglo ostaviti traga u njegovoj duši budući da se on potpuno posvetio herojima i bogovima, a o cvijeću što je procvjetalo na strašnim bojištima, na tlu na kojem su ginuli ratnici, mogao mu je samo netko drugi govoriti? Kako god bilo, Kora se s Okeanidama družila na livadi u Nizejskom polju. Bujno je na njemu rasla trava, cvjetao narcis, i drugo raznovrsno cvijeće, Homer spominje šest vrsta: ruže, ljubice, perunike, šafrane, hijacinte i - kobne narcise. Spominje i šafrani, no jedino je narcis mogao biti pravi Zeusov znak za Hadovu otmicu. Postoji doduše opravdana sumnja. Nije li i na ovom mjestu Zeus koristio šafrane kao svoj zavodnički miris i cvjetne znakove koje su tako rado slijedile najljepše smrtne žene, možda i Kora, iako se o tome šuti?
9.
Što god da je istina, nije pravedno tvrditi kako Homer zanemaruje boje i ne mari za cvijeće. Nije ga naravno mogao vidjeti, no znao je kako izgleda šafran, kakve je boje plašt kojim se ogrne zora kad na izmaku noći osvijetli istočno nebo. Znao je za cvijeće i boje, poznavao je zoru i svjetlost na isti način kao što je znao za hrabrost heroja, a da mu to nitko nije trebao tumačiti. U svemu je tome bio je učitelj, podučio je ljude, tu divlju i neukrotivu vrstu, da cijene herojstvo i hrabrost, vitešku borbu, poštenje i pravednost, da vole zoru i svitanje, u svim njihovim bojama. Nije to učinio moraliziranjem. Stvorio je paralelni svijet ništa manje istinit od onog u kojem su živjeli stvarni ljudi, i svakako značajniji, snažniji i intenzivniji i, što je još važnije, trajniji i dragocjeniji od stvarnosti što mu je navodno poslužila kao predložak. Za razliku od Platona koji je volio i izmišljao bogove, ali je i znao da ih izmišlja, Homer je volio bogove, dolazili su mu u duhu kao žive i ispunjene slike. Nisu njegovi bogovi znali za smrt, ali su voljeli život, udisali su i izdisali isti zrak kao i ljudi, ponekad i patili strašnije od njih, i mada im je vječnost bila na dohvatu ruke, nisu o njoj mogli ni sanjati.
Unatoč osobnim okolnostima, Homer je nosio zoru na dlanu, čuo je kad je dolazila, volio je nju, ali i jutro, i dan, što su nakon nje dolazili. I bogovi na Olimpu okupljali su se na njezin poziv što im ga je prije jutra upućivala s istočnog neba. Homer joj je dao lik, udahnuo joj život, i tek tada je postala Eos, vladarica istočnog neba i svitanja, ružičastim prstima i svijetlim zrakama razmiče sivilo noći, otvara vrata suncu, a zatim bez žurbe ogrne plašt šafranske, svijetloljubičaste boje, Krasna tada osvane ružoprsta Eos, i u šafran plaštu se tada po zemlji čitavoj prosu, po zemlji i nad pučinom morskom. No ona i tuguje za poginulim sinom Memnonom. Na dnu jednog vrlo starog kiliksa prikazana je s prozirnim anđeoskim krilima kako u naručju drži golo tijelo netom ubijenog sina, on je očito bez života, nalik na slomljenu pticu. Znalo se da će se to dogoditi budući da je vaganjem tako odredila sudbina, navodnim izborom između dvojice, i gle, na jednoj strani vage njezin je sin Memnon, na drugoj Ahilej. Majke stoje sa strane i bespomoćno, gotovo zastrašujuće pomirljivo, promatraju sudbinu na djelu. Jasno je kako Ahilej još neće poginuti, ali hoće na kraju, sam je tako izabrao, kratki herojski život, umjesto dugotrajnog, postupnog i lijepog starenja među unucima i rodbinom. No svi znamo kako je to neka vrsta zavaravanja, na tom vaganju nijedan heroj neće u konačnici pretegnuti nad sudbinom, neće nijedan čovjek, makar nimalo ne želi biti heroj, hoće biti obični mali čovjek, neprimjetljiv, čovjek koji ne mari za odvažnost i junčka djela, on želi samo tiho, nečujno, da nikog ne uznemiri, hodati po toj zemlji, no i njega će, koliko god bio skroman i nezamjetljiv, prije ili kasnije ugrabiti Had, možda baš njega prije svih, a da sam nije ni mrava zgazio, ni najsitnijeg mrava, ni najmanju nepravdu nije nikome učinio, niti će ikada to učiniti, jer mu je tako zapisala sudbina.
Memnona je ubio Ahilej u trojanskom ratu. Tako se osvetio sinu Zore budući da je on, taj divni Zorin sin, ubio Antiloha ne mareći za njegovu hrabrost i sinovsku odanost, to je učinio kad je on, Antiloh naravno, priskočio u pomoć svom iznemoglom ocu. U spašavanju oca od sigurne smrti ne oklijevajući ni časa žrtvovao je vlastiti život, pridružio se tako beskrajnom nizu ratnika koji su ginuli oko zidova Troje žaleći za zavičajem, za roditeljima, ženama i djecom koje su napustili polazeći u ludi rat. Mi volimo svjetlokosog Ahileja, nije li on utjelovljeni bog hrabriji od svih heroja koji su ikada postojali? Volimo njegovu sudbinu, jer takav je on bio, sam je izabrao smrt, kratku i opaku, ali slavnu i nezaboravnu. Homer je, međutim, zagrlio Hektora, tugujući za njim poput Andromahe. Divio se, istina je, i Ahileju, iako ne uvijek i njegovoj osvetoljubivosti, divljoj drskosti i oholosti, i njegovom neustrašivom i ludom prkosu protiv bogova i sudbine.
Nakon što joj je Ahilej ubio sina, izgubila je Eos svoje rumenilo, nestalo je na nebu boja od koje jutro se žari. Nije ni trenutka mogla gledati kako joj sina nepovratno spaljuju na pogrebnoj vatri. Nije bilo moguće vratiti Memnona u život, bilo bi to protiv sudbine, ali je svjedno plačući došla Zeusu, rasula je pred njim kose, moleći ga da nešto poduzme, ništa ona ne traži za sebe, iako ničega ona nema, neznatna je ona božica, nema ni hramova niti joj prinose žrtve, ne nagrađuju je niti malo za njenu svjetlost kojim na noćnoj granici stražari. Sjaj olimpskih bogova nije obasjao nego je zasjenio ne samo Eos već i njenog brata Helija, čak i sesetru Selenu, svi su se oni našli na nekoj nižoj stepenici, kao da žive u podnožju toga brijega, mada stvarno žive na nebu koje nadvisuje moćni Olip. Svejedno, pristupajući Zeusu božica ne moli ništa za sebe, moli samo za sina da posmrtno dobije neku čast, Ti si ga ubio, a ne Ahilej, nemoćna Eos predbacuje Zeusu i bogovima, Ta on je samo došao pomoći svom stricu Prijamu, iz daleke Etiopije doveo vojsku. Taj dobri princ, crn poput ebanovine, lijep poput zore. Ništa naravno nije mogao učiniti Zeus, i evo što se stvarno dogodilo. Dok je još trajao dan, a Zeus nije još bio ni saslušao što ga to božica moli, urušila se Memnonova pogrebna lomača. U nebo je suknuo dim, pokrio je sunce, odjednom se počeo uobličivati kao da je iz pogrebne vatre dobio duh. Iz dima izleti najprije jedna ptica, zatim čitavo jato, Memnonu u čast tri puta oblete oko zamalo ugasle vatre, tri puta zaklikču, razdijele se zatim u dva jata, navale jedne na druge, pobiju se međusobno i s neba padnu u poluugaslu vatru. Bijahu to Memnonide, ptice koje se iznad Memnonova groba svake godine skupljaju i pobiju, i mrtve padaju na zemlju, poput onih prvih koje je Zeus poslao da budu žrtve paljenice u čast kremiranom princu. Od smrti svog sina svakog jutra Eos ne može a da ne zaplače, njezine suza pretvaraju se u rosu i svakog jutra mogu se vidjeti na lišću trave i cvijeću. Još i ovo Eos čini u čast svog mrtvog sina. Nedaleko egipatske Tebe, sjeverno od grada, nekad su davno podigli velike Memnonovi kipove. Nikad se neće znati jesu li ih zaista isklesali da bi Eos još jednom mogla tugovati za sinom. Ali, kad se ona pojavi na istočnom nebu prve zrake sunca odlaze najprije prema dalekim kipovima i udaraju u njih. Oni odgovaraju pretužnom glazbom, kažu da to božica zore tuguje za svojim mrtvim sinom.
10.
Ali, unatoč tome, ili možda i zbog toga, tko bi to mogao znati, njena su svitanja postala opasna za lijepe muškarce, u pravilu mladiće, jer je u cik zore, tako se to kaže, Eos otimala mlade ljepotane. Ove je otmice teže objasniti od onih koje su poduzimali bogovi, poput Zeusa primjerice, koji je otimao mlade ratare i pastire što su bezazleno čuvali ovce ili goveda na zelenim pašnjacima. Ni božice navodno nisu u tome zaostajale, misli se dapače kako je u otmici znamenitog Ganimeda Afrodita pretekla Zeusa. Dodaju se i druge, manje poznate zemaljske avanture nebeskih savršenica, često su one smrtnicima rađale djecu nalik na besmrtne bogove. Prva je počela Demetra, zavela je Jasiona na tri put preoranom polju, na bogatoj kretskoj zemlji. Nakon Demetre Hesiod navodi ne mali broj božica koje s ljudima legoše smrtnim, među njima dakako i Eos, koja je zavoljela mnogo smrtnih muškaraca, i u tome otišla tako daleko da je svog drugog muža Titona povela sa sobom na Olimp. Astrej joj je navodno bio prvi muž, s njim je rodila titrajuće zvijezde, i nezavisno od njih blistavu Danicu, ali i vjetrove poput Boreja, Zefira i Nota, no nakon njega zaljubilase u Klita, u Kefala i u najljepšeg lovca Oriona, i tako dalje, i tako dalje. Na prvom mjestu Eos je voljela sve što lijepo, na drugom mjestu voljela je i zaljubljivala se u svakog lijepog muškarca, no često je voljela one u koje su već bile zaljubljene druge božice, izazivajući neumjerenom požudom neprilike i neshvaćanja. Ipak njezin nimfomanski nagon nije posljedica njene neumjereno požude, nije li svim ljubavnicima oduvijek najdraže u zoru voditi ljubav, nego Afroditine osvete: ona joj ni u snu nije mogla oprostiti što je zavela Aresa, s njim i spavala kao da nije znala kako je on njezin, i samo njezin, ljubavnik. Nakon toga nije više nikom mogla odoljeti. Njene ljubavne avanture i požudno otimanje mušakaraca u rana svitanja, njeno šaranje od jednog do drugog, ne zanimaju nas, ona pripadaju ogovaranjima koje su o njoj neprekidno širile ljubomorne božice, iako joj je čuveni šafran plašt služio zaista i zato da njime ogrne i za sebe pridobije muške ljepotane. Ostaje još pitanje kako je rodila Memnona? Zašto je za njim tugovala tako da su oko toga stvorene dodatne priče i novi izmišljaji?
To je vrlo stara priča, događala se u davno vrijeme, u rano svitanje, na trojanskom polju je Eos svojim šafran plaštem pokrila Titona, nakon toga ga više nitko nije vidio, nestao je, kao da je s Eos otišao na nebo. No takva se priča ne može više podvaliti ni maloj djeci. Jer kako će zora tek tako sići s neba, šetati se zelenim poljima, kako može oteti mladiće koji poput Titona, imaju prastaru genealogiju čiji daleki preci potječu od Zeusa? Negdje pod gorom Idom Zeusu se rodio Dardan, onda se Dardanu rodio Erihtonij, Erihtoniju Tros, Trosu Il, Asarak i Ganimed, koji je najljepši bio od sviju smrtnika ljudi, Ilu se rodio Laomedon, a njemu Titon, Prijam i drugi sinovi, tako se moćno Dardanovo stablo dizalo u nebo šireći svoje grane. Ta je rodoslovna struktura poznata u svakom detalju, svaki sin je spomenut, ali nijedna žena, ako nije bila neka božica zaljubljena u nekog od Dardanovih potomaka. Postoji i ponavljanje strukture. Ganimeda su oteli, otet je i Titon. Obojica su Trosovi potomci, a Tros je bio podmitljiv, podmićivali su ga bogovi, po svoj prilici i ljudi. On je otac Ganimedov i Titonov djed. Kako je Eos Titona dovela na nebo ostaje tajna što se nikad neće razotkriti, možda ga je sakrila u plašt, ili ga je stavila pod krila, često su je naime prikazivali kao nježnu, vrlo nježnu ženu, raširenih krila tankih poput paučine. Odlučila je s njim živjeti na Olimpu, ili negdje na nebu, to je ionako bilo svejedno, svuda se ona mogla smjestiti sa svojim ljubavnikom. Legenda tvrdi da je Titona ipak smjestila u svoju sobu, gdje je s njim, kad nije bila na poslu, vodila ljubav. No bio je on smrtnik čiji je život po božanskim mjerilima ne traje duže od života nekog kukca, primjerice cvrčka, zato je otišla Zeusu i zamolila ga, Moj Titon zaslužuje da bude besmrtan kao i tvoj Ganimed. Zaista su ta dva prekrasnika bila u srodstvu, Ganimed jeTitonov prastric, iako to nije bitno, budući da je mnogo bitnije nešto drugo. Molbe Zeusove bile su nepovratne, a nije se ni svaki čas moglo od njega nešto moliti, ta nije Zeus bio nimalo sličan zlatnoj ribici. Kad je Eos molila Zeusa da Titonu dade besmrtnost, zaboravila ga je zamoliti da mu dade i vječnu mladost. Bogovi su međutim imali draž vječne mladosti, i većina ih je zbog toga patila od prepotencije. Vjerovali su kako je to poznato svakom stvorenju i da svako stvorenje zna da im je takvo i tijelo.
Titon je s vremenom izgubio tjelesnu moć, stario je i stario, stario je u vječnost, pri tom se smežurao toliko da se malo po malo pretvorio u praznu ljusku, nema u njoj ničega osim zvuka, i eno čini se da i danas pjeva, jer se napokon preobrazio u cvrčka. Tako je Eos završila svoju ljubav odbacivši sve uspomene na Titona, bacila je i ključ od sobe, ali po svoj prilici osluškuje da li se još uvijek budi s izlaskom ljetnog sunca, gotovo u zoru, pjevajući onako kako to čine cvrčci. I na Eos će se nažalost zaboraviti, ne postoji više ni njezin šafran plašt ni blago ružičasti prsti, iako ona i danas otvara vrata suncu, da se može pojaviti najprije na istočnom nebu. Ili, ipak postoji i ona, i svi njezini takozvani epiteti.
U tradiciji koja je upamtila sve varijante ove priče napravljena je stanovita pirueta, ako se to može tako kazati. Nije navodno Eos za Titona tražila besmrtnost, on je sam besmrtnost tražio za sebe, učinio je to tako nespretno, kako i ne bi kad je osobno stajao pred Zeusom, da je osim besmrtnosti zaboravio na sve ostalo što je skupa s njom trebalo tražiti. Ništa mu nije pomogla besmrtnost u ljubavi s Eos. Čim je božica uočila kako stoje stvari, ona mu je još jednom pomogla preobrazrivši ga u cvrčka koji je svojim pjevanjem podsjeća na njene zaboravljene ljubavi. I još nešto: ne može biti točno kako je Eos samo nezajažljiva ljubavnica koja nije nikad bila zadovljna u ljubavi, pa je letjela od jednog muškarca k drugom, kao da su oni nekakvi ljubavni cvjetovi na koje ona slijeće poput nezadovljne i nezadovoljive pčele. Istina je naravno kako je ona svojom ljubavlju oplemenila svijet. Ne samo ljudi, nego i sve živo, još uvijek čezne jedno za drugim kad ona uvijena u šafran plašt najavi izlazak sunca i njegov sjaj.
11.
Gledajući u njezin šafran plašt Argonauti zaplovili prema istoku, prema Kolhidi, i istočnom svitanju vjerojatno ne samo zato da ukradu zlatno runo, mamio ih je i šafranov prah, mogla je to biti i tekućina, koja se koristila u magiji i medicini, u kulinarstvu, i u svemu drugom kad se željelo postići nešto izvanredno i neočekivano, ili ostvariti neostvarivo. U kolhidskom su kraju Eos i njezin brat Helije imali štale, ondje su držali svoje zlatne kočije i zlatne konje, a negdje u toj zemlji, u njenim visokim brdima Zeus je prikovao Prometeja, mada su to možda bila i skitska brda, ili bilo koja na kraju svijeta, uz rubove Okeana. Prema tom dalekom mitskom kraju prateći zoru i njena svitanja ploili su Argonauti nadajući se kako će kad onamo stignu ukrasti zlatno runo i punom brzinom pobjeći natrag. Bijaše to runo svetog ovna koje je Friks davno prikovao na deblo jednog hrasta na Aresovom basnoslovnoj prijestolnici Kolhide kojom je vladao Eet. Ovdje se moraju dati najmanje dva objašnjenja: tko je Eet, tko je Friks, i napokon, kako su oni povezani sa šafranom i šafranskim prahom? Nekad je davno Helije imao veliku sunčanu obitelj čije se značenje s vremenom smanjivalo, svom su ga snagom potiskivali novi bogovi, kako je to već spomenuto, a priče o bogu Suncu i njegovoj obitelji sve su se više zaboravljale. Zaborav je postao nepovratan kada je Anaksagora, ne shvaćajući točno o čemu se tu radi, detronizirao Helija. Što je to Sunce, pitao se on, Ništa drugo nego gomila užarenog kamenja, odgovarao je sam sebi, i tako iza svih nas ostavio ono vrijeme u kojem je Sunce bilo bog, i bog je bio Sunce. Optužen zbog ateizma nije se suviše obazirao na posljedice za vlastiti život, štoviše, uvjerio je sve, i nas također, kako su u njegovo vrijeme, naravno i prije, ljudi vjerovali u gomile užarenog kamenja kao u boga. Nije dakle ni pomislio kako boga zapravo stvara pitanje o kamenju i njegovom postojanju, kako je moguće da postoji takvo kamenje, k tome još i užareno, a da ne postoji tek ništa, ni prazni prostor ni posvemašnje praznina? Počeo je međutim stvarati jedan drugi pojam boga zamišljajući kako bi bog mogao biti samo nešto netvarno, što ima moć da sređuje kaos. Domislio se odmah kako bi to morao biti duh, samo duh može srediti kaos, kao da se užareni duh razlikuje od užarenog kamenja. Svojim je dokazima Anaksagora dodao i tvrdnju kako je užareni kamen što su ga našli kod Egospotama, pao ravno sa Sunca. Nije vjerovao da se može izbjeći smrt i mada je bio vrlo bogat prezirao je raskošne nadgrobne spomenike i mauzoleje, pa i Had je smatrao realnim podzemljem, a ne bogom, kao što je to učinio i sa Suncem: slušaj, rekao je čovjeku koji se požalio što mora umrijeti izvan zavičaja, ne
moraš tugovati, sa svih se mjesta jednakim putem stiže u Had.
Sudeći po svemu, manje ili više je očito kako Sunce ni u koje vrijeme nije moglo stanovati u Kolhidi, ni sunce ni njegovi konji, da nikada nije ni postojala Palača svitanja, osim možda u dječjoj fantaziji. Ali to je vjerojatno oduvijek bilo poznato svakom čovjeku, ako nije bio dijete, svaki je čovjek je zna da se mitsko i Anaksagorino nebo ne nalaze na istom mjestu, da se oni razlikuju. Ali filozof nije tako mislio, on je prezirao mit kao da je to nešto izmišljeno, daleko od svake istine. Ne postoje ni bogovi ni njihovo nebo, tako je govorio, i zamalo platio glavom. Zato sam se rodio da proučim nebo, Sunce i Mjesec, rekao je Anaksagora, a razmišljao je i o mikročesticama od kojih se sve sastoji, Eto zlata, rekao je, ako ga samo uspiješ sastrugati do najmanjih dijelova, na kraju će uvijek ostati zlatna prašina. Nije nevažno podsjetiti da je prah koji se skupljao sa šafranova cvijeta nalikovao na zlatnu prašinu, kako mu je dijelom i zato pripisivana iznimna moć. Napokon, Azijska je Kolhida zaista postojala, i u mitu i u stvarnosti, bila je poznata po mnogim stvarima, po tome najviše jer je bila domovina Sunca, zatim po Eetovoj prijestolnici i zlatnom runu, po soj prilici i po prahu koji se mogao dobiti iz šafrana koji je ondje najobilnije nicao.
Mora se spomenuti kako Helije u Kolhidi i izvan nje imao svoju osobitu žensku djecu, kćeri i unuke, sve su imale vrlo posebne sposobnosti, bile su čarobnice, svete kćeri i unuke boga Sunca koje nisu razumjele ljudska pravila i ograničenja. Vradžbinama su mogle učiniti štogod su željele, često su koristile čarobni prašak, naravno i tekućinu, načinjenu od praha pokupljenog s jednog otpornog cvijeta koji navodno cvjeta i na velikim visinama i u ledenim prilikama. Barem se tako posvuda mislilo. Planinske granice mitske Kolhide bile su u visinama Kavkaza, ondje je Zeus raspeo Prometeja, a tamo je iz njegove krvi iznikao i prvi šafran, koji u tim kavkaskim zemljama, na granici Kolhide samoniklo raste i danas, bujnije i uspješnije nego bilo gdje drugdje na tom svijetu.
12.
Kolhidom je u vrijeme argonautske invazije vladao Eet, on bijaše kralj, njegove su sestre Kirka i Pasifaja, njegova kći je Medeja. Sve su potjecale od Helija, naravno da su posredno od Helija potjecala i njihova djeca, čarobne crvenokose unuke, savršene zavodnice, iako ni jedna nije imala sreće u ljubavi, ni Arijadna, ni Fedra, najmanje Medeja, a baš je ona Argonautima donijela čarobni prah i vrlo moćni tonik kojim su prokrčili put do Aresovog polja, svetog hrasta i, najposlije, do zlatnog runa koje je lijepokosi Friks bio tamo prikovao. U svojoj maloj Argonautici, lijepoj pjesmi koja je postala osnovom za sve kasnije, Pindar je spominje kao značajnu proročicu i gospodaricu Kolhide, usuđivala se i Apolonu proricati sudbinu. Runo je čuvao veličanstveni zmaj, jedan od onih koji nikad nisu spavali, a zlato su voljeli kao da je to dio njihovog vlastitog tijela.
Zbog tog je runa najslavnija skupina pustolova, najhrabrijih mladića i muškaraca koji su u svoje vrijeme živjeli u zemlji Grčkoj, doplovila do zemlje Kolhide i ušla u njenu prijestolnicu usprkos općem mišljenju kako do te mitske zemlje nikad neće, niti mogu doći. Nazvani su Argonautima po svom divnom brodu, a brod je dobio ime prema svom graditelju Argu, prvom brodograditelju. Gradio je brod prema Ateninim nacrtima, ta bio je to navodno prvi pravi brod koji će ploviti morima, jer se prvi put ništa nije moglo napraviti bez Atenine pomoći. Divni drveni brod s pedeset vesela, pametni brod koji je znao izbjegavati oluje, brod Argo, vrlo brzi brod. Jedna njegova daska na prmacu mogla je i govoriti, ona naravno koju je na tom mjestu dala ugraditi Atena. Ubrala je granu sa prastarog dodanskog hrasta, dala je Argu i rekla mu, To će ti najviše trebati, odmah je stavi u provu. Taj prototip svih drugih drvenih brodov koji su ikada sagrađeni najmudrija je božica je podigla na nebo, među zvijezde, gdje se i danas naziru kormilo i krma kako odmiču nakon što je Argo oplovio još jednu nebesku postaju, kao da uvijek iznova ponavlja svoju zemaljsku avanturu. Ali, plovili su i pod zaštitom Here, bijaše to prvi i jedini put kad je uzela u zaštiti moreplovce vjerujući da se tako osvjećuje jednom uzorpatoru prijestolja koji je odbio štovati njezin kult. Istina je međutim kako je ona više nagrađivala nego kažnjavala, nagradila je Jasona, uzela ga je u zaštitu, on joj je jedini pomogao dok je u žurbi prelazio rijeku. Bila se tada pretvorila u staricu koja je molila ljude što su gazili vodu, Molim te pomozi mi, prenesi i mene, no svi su odgovarali, Miči se stara vještice, što ti pada na pamet. Argonauti su dakle imali pomoć dviju najutjecajnijih božica, ali lako je to bilo govoriti nakon njihovog trijumfalnog povratka sa zlatnim runom, prije toga nitko od njih nije čuo za bilo kakvu božansku zaštitu osim samog graditelja koji je slutio da mu u glavi stoji nacrt savršenog broda. Iako se sam nije previše trudio oko broda, padale su mu na pamet zamisli kao da je nevidljiva Atena stajala uz njega i šaptala mu u uho. Na koncu konca, nije zaista to bio ni hir, ni luda pustolovina, nego zadatak kojom je hrabra grčka mladost htjela ispraviti nepravdu nanesenu mladom Jasonu kome je oduzeto kraljevstvo u Jolku. Rečeno mu je naime, Samo izvoli, no želiš li biti kralj, donesi u Jolk zlatno runo iz Kolhide. Bijaše to najljepše i najveće zlatno runo koje je ikad postojalo, iako se oko njega i danas prepiru, je li postojalo, nije li postojalo, čak se govori o tome kako su se pomoću takvog runa skupljala zlatna zrna i prah zlatonosnih rijeka, koristilo se dakle poput kakvog cjedila za dobivanje zlata.
Vrlo je duga, očaravajuća i tragična povijest zlatnoga ovna kojim je Friks jednom davno doletio u zemlju Kolhidu. Do Kolhide je je preletio beskrajno dug put noseći na sebi Nefelinu djecu, sklanjao ih je od bijesne maćehe i izludjelog oca uvjerenog kako jedino žrtvovanjem vlastite djece može vratiti plodnost žitnim poljima orhomenskim. Vrlo je složena ta priča, kao iz svaka koja dolazi iz zemlje Beotije, iz Tebe i njezine blizine, strašna je, nema ni trunke optimizma, ili nekog sretnog završetka, kao da božica Tihe nije nikada u nju zavirila. Otac se popeo na brdo, upravo se spremao žrtvovati svoju djecu, kad gle, u tom času je ondje sletio zlatni ovan koji je kazao djeci, Odmah me uzjašite i čvrsto zgrabite za runo da ne padnete dok letim, Neću ja to moći, odgovorila mu je mala Hela, suviše nejaka da bi se čvrsto uhvatila za zlatnu vunu. Ipak se nekako popela. Tako su Friks i nejaka Hela uzjahali znamenitog ovna, no na putu je Hela ispala u more, nije se mogla čvrsto držati, pala je u morski prolaz koji se po njoj nazvao Helespontom, što znači Helino more.
Friks je uspješno sletio u Eetovu Kolhidu, žrtvovao ovna bogovima, kao što mu je bilo rečeno, a njegovo runo darovao je kralju da ga zakuca za deblo čuvenog hrasta na Aresovu polju, gdje je blistao poput zlatnog izazova za avanturiste svih boja. Runo je čuvao zmaj plamenog daha koji se mogao stotinu puta oviti oko hrasta. Ni pod koju cijenu nije Eet htio dati runo, pogotovo ne Argonautima koji se pravili važni, a bilo mu je i prorečeno, Tvoja će moć trajati sve dotle dok se zlatno runo bude nalazilo u Aresovoj šumi. Toliko o povijesti zlatnog runa: bio je to čudesni predmet, najdragocjeniji koji se tada mogao zamisliti. Na kraju morao se Eet odlučiti, Naravno da možeš dobiti runo, rekao je Jasonu, ali prethodno moraš izorati Aresovo polje s mojim bikovima bronačnih papaka i vatrenog daha, zatim moraš pobiti ratnike koji će nicati iz posijanih zubi. Nije spominjao zmaja uvijenog oko hrastovog debla u Aresovom gaju.
13.
Uvjeti nisu iznenadili Jasona. Zube prastare zmije dobio je od Atene u Pagasi, na ispraćaju ekspedicije. Dala mu je drugu polovicu zubi Aresovog zmaja čiju je glavu kamenom smrskao Kadmo, i odmah ih posijao jer bez njih ne bi podigao Tebu. No to je tek dio vrlo složene, vrlo bogate priče koja neće nikada stići do cilja za razliku od Arga, prvog broda koji je oplovio svijet i vratio se kući. Atena je dala Jasonu zube obećavši mu pomoć u vođenju broda i cijele ekspedicije. U ostalim stvarima pomogla mu je Medeja, mlada Eetova kći. Na nagovor svoje hirovite majke Eros ju je pogodio ravno u srce tako da se na prvi pogled zaljubila u Jasona. Neki kažu kako je sve te spletke, a da to nikome nije bilo poznato, ni Afroditi, izvela Jasonova zaštitnica, gospođa Hera. Ona je nagovorila Afroditu da joj tobože učini jednu bezazlenu uslugu, i zato je Afrodita angažirala svog sina Erosa da Medeju pogodi u srce. Pri tom ga je morala potkupiti: darovala mu je jabuku obrubljenu zlatnim krugovima, s njom se mogao igrati dobacujući je do prvog neba, uz zlatnog buldoga bijaše to najdraža Zeusova igračka dok je kao posve malo dijete čamio u kozjoj špilji na kretskoj Idi. Sve u svemu očito je kako ni u ljubavnim pitanjima nisu stvari onako čiste kako na prvi pogled izgledaju
Začarana Erosovom strijelom Medeja se nije mogla oduprijeti Jasonovim molbama, iako je i sama bila čarobnica. Vozila se na zlatnim kolima u koja je upregla svoje plemenite zmije, uz njihovu je pomoć skitajući se gorskim livadama, mirisnim poljima i cvjetnim brdima tražila ljekovito i magijsko bilje i trave, imala je kotao za obnavljanje života, sredstva za uspaljivanje zmajeva, te magijski prah i tekućinu koju je napravila od kavkaskih trava, pretpostavljamo i od kavkaskog šafrana, vjerojatno od peluda skupljenog s njuškica njegovih tučaka, no valja voditi računa o tome kako pravi izvori za takvu teoriju ne postoje. Jason se uvukao Medeji u srce i dušu, nije znala kako se to dogodilo, nije tada još ni slutila da su bogovi upleli prste u njezinu sudbinu i da će uskoro bježati iz Kolhide. Ne smijem bježati iz zavičaja, ne smijem pobjeći od roditelja i braće, tako je ponavljala, ali bi u idućem trenu promijenila mišljenje, Dat ću mu sve što treba da otme runo, samo da me odvede iz ove zemlje i oženi, govorila je sama sa sebom. Bilo je to konačno i nezaustavljivo. Evo sada izmijenjene Medeje, vidimo je kako moli Jasona, Odvedi me iz ove divlje zemlje, u njoj ubijaju strance, krenimo odmah, bježimo, prije nego nas otkriju i ubiju. Ujutro je pozornica bila pripremljena. Uokolo Aresova polja i šume sjedio je Eet, njegovi vojnici su stražarili, Kolhiđani su, čak i Argonauti, nijemo gledali što će se dogoditi, već su vidjeli kako bikovi užarenim dahom spaljuju Jasona, raznose se ga zlatnim rogovima, gaze brončanim kopitima. Sve što su gledali bijaše upravo suprotno onom što su očekivali. Jasnon je ujarmio bikove, oni su ga slušali, kao da malo čas nisu bili divlji, krenuli su bez osvratnja, i uskoro je Aresovo polje bilo preorano. Što sad treba učiniti, pitao se Jason, Posij zube iz torbe, netko mu je doviknuo, i on je to učinio. Dogodila se savršena preslika davnog događaja, onog iz Kadmove povijesi, iz vremena kad je osnivao Tebu: iz zemlje su neobuzdano i grubo, kao da ih poslao Had, iznikli ratnici, divlji i do zuba naoružani. Što sad, pitao se Jason, Sada baci kamen između njih, bacio je kamen, a tek iznikli ratnici osvrtali su se, sad ovamo sad onamo, misleći kako je to netko od njih bacio kamen, mašili su se oružja, i dok si udario rukom o ruku, svi su već bili mrtvi. Jason je tada pomislio, Igra je završena, Eet mi mora dati runo kako je obećao. Runo je međutim bilo najdragocjenija stvar u Kolhidi, sveta i neotuđiva, Ne mogu ti dati runo, rekao je Eet uvjeren kako od runa zavisi sva njegova moć. Zaludu su se Argonauti pozivali na njegovo obećanje, shvatio je i prije njih samih koliko im je stalo do obećanja, danas bi netko kazao, Dobro ih je pročitao.
Zlatno je runo ostalo tamo gdje je i bilo, u Aresovoj šumi, pričvršćeno za najveći hrast, s velikim izgledima da tamo zauvijek i ostane jer ga je čuvao taj golemi zmaj koji nikad ne spava. Napisani su romani o Jasonovom pothvatu, i njegovom bijegu s Medejom iz te zemlje Kolhide koju su Grci smatrali barbarski divljom, i beskrajno ksenofobnom, vjerovali su kako Kolhiđanima malo nedostaje da postanu kanibali, neki su ih čak i formalno nazvali Aksenima, u doslovnom smislu ljudima koji mrze strance, i ubijaju ih. Jasonu se učinilo da će mu izmaknuti zlatno runo, bijesnio je i tugovao kao i onda kad mu se posada pobunila i vođenje Arga htjela prepustiti Heraklu, sinu i ljubimcu Zeusovu, no on nije ništa znao o navigaciji ni o upravljanju brodom na tim prostranim i crnim morima, zato bogovi nisu ni dopustili da Heraklo preuzme Argo, a on je i sam rekao, Ta čast pripada Jasonu, on mora izvršiti zadatak.
U svemu mu je pomogla Medeja, obećao joj je, Uzet ću te za ženu i povesti sa sobom. Noću su se prikrali hrastu i zmaju koji nikad ne spava niti sklopa oči. Poškropili su mu glavu Medejinom vodicom, vjerojatno je u njoj bilo šafrana, i zmaj je zaspao kao da se nikad više neće probuditi. Runo je bilo u rukama Jasona, Medeja ga je pratila, Bježimo, bježimo, to su ponavljali, i zaista su uskoro rijekom Fasid plovili natrag prema zavičaju s runom koje se zlatilo na pramcu Arga. No tek su ih očekivale basnoslovne poteškoće, mada je glavni zadatak bio riješen, točku po točku, onako kako je Jasonov stric Pelija zahtijevao. Taj početak argonautike, njezin povod, zapravo zadatak što ga Pelija dao Jasonu vjerujući kako se on iz Kolhide neće živ vratiti, nije loše ponoviti. Svi znaju kako se mladi Jason žurio da sudjeluje u žrtvovanju što ga je Pelija prinosio Posejdonu, kako je prelazeći rijeku zapeo izgubivši jednu sandalu. Svi znaju kako je Pelija, kralj u Jolku, konzultirao proročište o svojoj vlasti i kraljevstvu, jer ono je trebalo pripasti njegovom nećaku Jasonu koji je u brdima obrađivao zemlju i čuvao ovce ne mareći za kraljevstvo. Malo tko je znao za njega, ni oca mu nije suviše morila briga o kraljevstvu.
Smrt će ti donijeti čovjek s jednom sandalom, tako je proročište reklo Peliji. Zbog sandale na samo jednoj nozi, Higin je tog čovjeka nazvao monokrepidom, baš tako: čovjekom s jednom sandalom. Dok je Pelija prinosio žrtvu Posejdonu, na obali uz samo more, hitajući mu je prilazio mladić bez sandale na jednoj nozi. Pelija je pomislio, To je čovjek koji će mi oteti kraljevstvo. Pristupio mu je i upitao ga, Da si ti kralj i da si dobio proročanastvo kako će te jedan čovjek ubiti, što bi učinio tom čovjeku, Naredio bih mu da donese zlatno runo, odgovorio mu je bez razmišljanja Jason, Upravo to ti sada naređujem, rekao je Pelija, Odmah idi po runo, ono se nalazili u Aresovoj šumi u Kolhidi, stoji na jednom hrastu, čuva ga zmaj koji nikad ne spava. Argonauti su pošli po runo, ukrali ga, vratili ga u zemlju u kojoj se zlatoruni ovan bio pojavio. Ta priča je završena. Nema je više, no iz nje ne bi trebalo ispustiti kako se Argo jedva održavao na moru, ploveći iz Kolhide, ili prema Kolhidi, zbog vjetra što ga je izazivao golemi orao.
Argonauti su ga gledali iznad svojih glava, bojali su se, i sami su patili suosjećajući s Prometejem. Znali su kako taj orao odlazi Prometeju da mu kljuca jetru, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Krv je s Prometejeva tijela, kako je već rečeno, kapala na vrlo oskudno tlo na toj tvrdoj stijeni, mjestu na kojem je svemogući Zeus, davno prije Arga i njegove plovidbe, prikovao Prometeja, držao ga i dalje na mukama kao pouku svijetu i ljudima da ga ne zaborave, misleći pri tom na sebe, a ne na Prometeja. Iz krvi Prometeja međutim niknula je sama od sebe jedna cvjetna uspomena i sačuvala se u mitovima o Prometejevoj muci. Cvijet koji je iznikao na toj kavkaskoj stijeni niče i danas. To je šafran. Bojom tog srebrnoljubičastog cvijeta prelio je Homer plašt što ga odijeva zora kad se prije Helija pojavi na istočnom nebu.
14.
Zasluge Prometejeve za čovjeka i ljudski rod bile su tako značajne, i značajno uvredljive za bogove, ponajviše za Zeusa, da on nije mogao a da mu se ne osvete, kako Prometeju, tako ljudima. Može se samo zamisliti što je osjećala jedna Atena kad joj je kazano kako je netko drugi, a ne ona, izmislio prvi brod, ili Demetra, kad se počelo govoriti kako je najprije Prometej podučio ljude poljoprivredi, izoravši za njih prvu brazdu. A kako se tek morao osjećati Zeus kad je Prometej oteo nebesku vatru i donio je ljudima, da bi oni nakon toga počeli govoriti, To nam je Prometej donio, tu je žeravu ukrao bogovima koji su je koristili samo za sebe, iako im nije trebala, jer ne znaju oni što je mrak, ni što je studen, ne jedu oni sirovo meso, nego ambroziju. I piju nektar.
Priče o velikim o zaslugama Prometeja ni tu nisu prestale, postale su štoviše tako neumjesne i neumjerene da se počelo dokazivati kako je Prometej stvorio ljude vlastitim rukama, no da mu je pri tom pomogla Atena udahnuvši im tako potreban dah, iako su oni naravno već imali Prometejev duh. Govorilo se kako je bezočno pripisao sebi moć stvaranja, samo što nije rekao kako je stvorio i zemlju, a to se nijedan bog nije nikad usudio kazati. Znalo se da su zemlja i nebo, stabla trave i tako dalje, kao i zvijezde i mjesec, postojali prije bogova, ili su i sami nekad bili bogovi. I što se nakon toga dogodilo?Stvorena je nova priča: Prometej nije dopustio da bogovi ljudima otmu meso za žrtvu, prevario je Zeusa, ljudima je ostavio meso, bogovima je prepustio kosti uvijene u salo. To je na neki način već naznačeno, iako je uvijek ostalo upitno i čudnovato. Svi su naime znali, ljudi koliko i bogovi, kako je Zeusu znao da će biti prevaren, a zacijelo je tako i bilo: kad se vara bogove mora se znati kako oni znaju da ih se vara, i dopuštaju varanje, igrajući se s ljudima kao s neposlušnom djecom. Ne stavljaju to do znanja, muče se sa svojom besmrtnošću, ali zaista samo od te ljudske djece mogu dobiti priznanje da oni jesu bogovi. Kad ljudi izgube vjeru, bogovi se tiho, bez buke, sklanjaju u svoje nebeske prostore, sakriju se iza oblaka gdje ih ljudi ne mogu vidjeti niti
kao sjene.
Vatra koju je netko, neki heroj ili neki varalica bogova, donio s neba, poznata je svim ljudima, malo je naime vjerojatno kako bi neka skupina bića mogla poznavati vatru, ukrotiti je i održati, a da to nisu ljudi ili bogovi. U trenutku kada je Prometej prevario Zeusa namijenivši samo kosti kao prinos za božansku žrtvu, Zeus bijaše odlučan, Vratit ću vatru na nebo, ljudi neka jedu sirovo meso, ljutito je kazao Prometeju, iako bogovi svojom srdžbom samo oponašaju ljude, ne znaju oni što je to ljudski bijes. Prometej nije gubio vrijeme, oduvijek je bio protiv bogova, zar nisu oni poubijali njegove pretke, zamalo i njega. Otišao je na nebo, sporogorećim štapom dotakao jednu žbicu na sunčanim kolima dobivši tako žeravu, sakrivši je u u šupljini velike stabljike koromača, prenio ju je ljudima na zemlji, a da to bogovi nisu odmah opazili. Kasnije se dodalo da muje u krađi pomogla Atena, uostalom kao i kod stvaranja jednog ljudskog naraštaja koji nije najbolje prošao: od bogova je morao otimati ono što mu je po prirodi pripadalo.
Sve je to skupa, kao što se vidi prevršilo je svaku mjeru. Logika koju je koristio Prometej nije priznavala ograničenja, bila je neprihvatljiva za bogove, ali se sviđala ljudima. Prelazeći sve vremenske granice Prometej očito nije više mario za bogove, Oni ne samo da nisu potrebni, njih valja srušiti, tako je govorio. Koristeći božansko pravo Zeus ga je dao prikovati za kameni stup na kavkaskoj stijeni, postavio ga je između zemlje i neba da opominje ljude kako se granice između bogova i ljudi ne smiju prelaziti. Bio on u pravu ili ne, Prometej se nije suviše opirao, prihvatio je kaznu kao samu po sebi razumljivu, ali je i dalje tvrdoglavo ustrajao na Zeusovoj bespomoćnosti. Ni kriv ni dužan, budući da se u prirodi samo snalazi u skladu sa svojom ptičjom prirodom, srebrnoglavi orao vrhovnika, ptica koja je postala trajnim simbolom moći i vlasti, svakodnevno je letio do kavkaske stijene i natrag da bi okovanom Prometeju komadao jetru. Dio što ga danju iskljuca, obnavlja se noću, kažu ne uvijek, nego u skladu s rastom mjeseca. Toga su orla na svom putu do Kolhide vidjeli Argonauti, on ih je uplašio, i zamalo potopio. Sve ostalo je poznato, i ne treba ponavljati. Ustrijelio ga je Heraklo svojom smrtonosnom strijelom.
15.
Nakon mnogo i mnogo godina Prometeja su oslobodili muka besmrtni Kentaur Hiron i njegov prijatelj Heraklo, Zeusov sin. Hiron je u jednoj polovici bio je čovjek, u drugoj konj, bio je to bez ikakve simbolike, dobar i lijep poput svega što ističe povezanost između ljudi i prirode, i neko tajno jedinstvo između bića koja su stvorena da žive zajedno na toj zemlji. Zato je Hiron mogao biti vrhunski učitelj, pouzdani čuvar djece i njihov odgojitelj, prvi veliki travar i liječnik, poznavao je sve trave, no ne i onu kojom bi izliječio otvorenu ranu na koljenu što nije htjela zacijeliti, nije niti mogla, jer je potjecala od otrovne Heraklove strijele. Slučajno ga je pogodila u koljeno, o čemu ne treba posebno govoriti. Bila je smrtonosna kao i sve rane izazvane otrovnom Heraklovom strijelom, jer se na njenom vrhu nalazio otrov hidre iz Lerne, najotrovnijeg bića koje je ikada postojalo, dovoljan je bio tek njezin dah da sve uokolo uvene, ili padne mrtvo. Ni taj otrov nije mogao usmrtiti Hirona, i zaista ga je mučila rana proizišla iz njegove besmrtnosti, nejasna kao što je to bilo i njegovo biće podijeljeno između zemlje i neba. Dosadila mi je vječnost, rekao je, i jedva dočekao Herakla kad mu je došao s naoko neprihvatljivim prijedlogom, Prenesi na Prometeja svoju besmrtnost, a ti umri umjesto njega, rekao mu je Heraklo, A Zeus, što će on kazati, raspitivao se Hiron, Bez brige, odgovorio je Zeusov sin, upravo sam od njega dobio dopusnicu da s tobom razgovoram.
Taj je dobroćudni Kentaur odgojio Jasona i Peleja, i brzonogog Ahileja, Pelejevog sina. Kažu da je i božanski Apolon bio Hironov daroviti učenik, ali i mali Asklepije, Apolonov sin, prvi liječnik i svemogući iscijetlitelj, za njega je i smrt bila samo medicinska, ne više i mitološka poteškoća. Nitko nije poznavao trave bolje od Asklepija, proučio je i one koje su vraćale ljude u život, dovodeći u pitanje vlastiti ugled, na neki način i život, suprotstavio se zemaljskom poretku smrti vrativši nekolicinu ljude s Elizejskih polja na cvjetne zemaljske livade. Govorilo se, Potkupili su ga obitelji tih ljudi i polubogova koje je vratio u život, zašto ne vrati obične smrtnike, kao da je on neki brižni ljudski liječnik, a ne bog što je ostao među ljudima, uzevši čak i oblik zmije da to što lakše izvede i sam se smjesti gdje treba. Bio je naravano odan Hironu, ta on mu je bio i prijatelj, i dragi učitelj, ali tko i ne bi ostao odan svom učitelju, osim Aristotela kojemu se učinilo kako mu veća prijateljica mora biti istina nego njegov učitelj Platon. Nikakvo liječništvo nije moglo pomoći predivnom Kentauru, to nije niti bilo moguće jer je bio besmrtan, i jedini pravi lijek za njega bila je obična i strašna ljudska smrt. Postojala je još jedna okolnost koja nije bila nimalo naklonjena iznemoglim dvojnim bićima što su zadnjim snagama spajali ljude i životinje: nisu se oni htjeli odreći svoje dvostruke prirode, tako se ni pod koju cijenu Hiron nije htio odreći toga da bude u isto vrijeme i čovjek i konj, živa karika između svjetova.
Hiron je donio ključ za skidanje Prometejevih okova. Nakon što je Heraklo ustrijelio božanskog orla pali su i okovi s Prometejevih ruku i nogu što ih je davno, davno, bio zakucao Hefest, najbolji Prometejev prijatelj, moćno i neraskidivo, kao da će vječno trajati. Prometej i Heraklo uhvatili su se tada za ruke, zaplesali su i poskakivali na uskoj kavkaskoj stijeni. Radosno su dizali ruke prema modrom nebu, naposljetku su se okitili zelenim lišćem poput djece cvijeća koja se raduju životu i svemu što postoji. Sve je bilo pripremljeno za oslobođenje Titana koji je ionako već postao besmrtan. Ne mareći za Zeusa ljudi su ga već bili oslobodili, kao da sloboda može postojati bez ograničenja i Zeusovih zapovijedi. No i Heraklo je htio da se obojica, i osloboditelj i oslobođenik, pokažu na sličan način kao pobjednici nad ropstvom: Heraklu je na glavi blistao mlaslinov vijenac, a Prometeju vijenac od vrbinog lišća što mu ga je očito Heraklo pripremio vlastitim rukama. Ljudi ga naravno nisu htjeli uzdići do božanskog dostojanstva, ta nikad on nije ni htio biti bog. Podigli su mu jedva nekoliko obilježja na mjestima gdje je donio svetu vatru, a možda i ondje gdje je bespomoćno oblikovao ljude znajući da će biti smrtni.
Rašireno je međutim mišljenje kako Prometej nije nikada stvarno oslobođen. Kao dokaz za to navodi se prstenje, posebno prstenje s kamenom, koje danas svak nosi kao obećanu odanost i trajnu vjernost. Vjerujući kako se simboli, pa i znakovi, mogu odvojiti od stvarnog svijeta i zaploviti vlastitim poljima, neki su zapisali kako je Prometej oslobođen samo zato jer je pristao da na kavkaskoj stijeni ostane i dalje makar simbolički zarobljen. To je zahtijevao Zeus kao uvjet za Prometejevu slobodu, Neka se od njegovih okova načini prsten, od njegove stijene kamen koji će se uglaviti u prsten, i neka taj prsten Prometej nikad ne skida.
Kao i ropstvo i sloboda ponekad ostaju samo simboli vezani uz taj čarobni prsten koji se i danas nosi, više kao oznaka za ljubav nego za uznemirujuću podložnost. Zaboravili smo međutim na cvijet koji raste slijedeći svoj unutarnji zakon i cvjeta slobodno i jasno, nezavisno od toga smatra li ga tko vječnim simbolom ili tek kratkotrajnim živim cvijetom, ničim više od toga. Slobodno i jasno iznikao je iz Prometejeve krvi, nije ona bila crvena kao ljudska, nego više nalik na božanski ihor. Kad ljudi zaborave Prometeja, kad među njima nestane sjećanje na tog buntovnika, neće ipak izgubiti uspomena koju je stvorila i stvara priroda. Ostat će taj cvijet i njegovo cvjetanje kao savršeni živi spomenar, on i danas uspješno raste na kamenitom tlu kao da ga na takvom tlu nešto nejasno hrani i oplemenjuje.
Prvi je šafran iznikao na kavkaskoj stijeni, iz neke pukotine, nekog žlijeba ili procijepa, bilo je ondje i nešto zemlje, koju je oplodila krv iz Prometejeve jetre. Svima je poznato, kako je iz dana u dan, svakog predvečerja, Zeusov orao komadao njegovu jetru, na nedostupnoj stijeni u toj planini, ili na nekom drugom mjestu, možda ovdje ili ondje, ali sigurno na istočnoj granici tadašnjeg svijeta, u zemlji koju su zvali Kolhidom. Dalekoj i polumitskoj zemlji iz koje se Grcima, i svima zapadno od njih, pojavljivala Zora otvarajući vrata Helijevim kočijama i njegovim konjima na putu prema zapadu, i dalekim hesperskim zemljama. Na tim su se granicama zapadnog svijeta sunčeve zaprege spuštale iza obzora, tonule u suton, i zatim u noć. Argonuti su u davnim vremenim samo ponovili njihov put. Bili su to mladi heroji, generacija mladića što je prethodila Trojanskom ratu. Nisu naravno plovili nebom nego svjetskim morima, u smjeru suprotnom od onog kojim su se kretale Helijeve kočije. Ovi kradljivci zlatnog kolhidskog runa, avanturisti, radoznalci i razbojnici, divlji istraživači morskih i kopnenih puteva, prvi su donijeli svjedočanstvo o šafranu i njegovom prahu, o Prometeju i njegovim mukama. Vidjeli su i strašnu orlušinu kako leti iznad njihovih glava. Zamahujući krilima nalik na golema, netom ulaštena vesla, taj je čudovišni Zeusov orao, strašni potomak Ehidne i Tifona, stvarao valove koji su tako jako udarali u bokove Arga da ga zamalo nisu potopili. Sir Isaca Newton je vjerovao kako su Argonauti ploveći do Kolhide i natrag pratili sunčevu ophodnju, zato se najvažnije postaje toga puta mogu i danas naći, doduše samo na nebu, u znakovima Zodijaka.
Šafran plašt prvi spominje Homer. On je prvi je kazao kako se Zora, dolazeći s istočnih strana, pokriva šafran plaštom, zaista to bi trebao biti plašt šafranske boje. Homer je dakle poznavao šafrane, znao je boju tog cvijeta koji je nekad davno iznikao iz kamenite zemlje na koju je padala Prometejeva krv. Naposljetku, čarobnica Medeja, Helijeva unuka, još jedno dijete sunca, ništa manje darovita od svoje tetke Kirke, koristila je šafran, njegov prah i tekućinu koju je istisnula iz njegovih iz tučaka i korijena, i iz cijelog cvijeta, pomažući Jasonu, i sebi samoj, u krađi zlatnog runa, i brzom bijegu iz Kolhide.
Razumije se da šafran plašt što ga koristi Homer kad njime obavija zoru i njeno svitanje funkcionira kao metafora, iako odatle ne treba izvoditi komplicirane zaključke. Jednostavno je reći: ne odijeva se zora ni u kakav plašt, pa ni onaj od šafrana, riječ je zapravo o nebu svjetloljubičaste, ili drugih boja, što se komešaju na njemu kao odsjaji zlatnoga sunca dok se na istoku ne pojavi u svom potpunom sjaju. S druge strane međutim mladi Hijacint i njegov cvijet, ili Narcis i njegov cvijet, ili Kiparis i čempres, mogu bez poteškoća zamijeniti svoja mjesta, kao da su puke metafore, a ne surovi procesi koji su s vremenom oblikovali ne samo različite biljke, već su oko njih poput viline kose ispleli priče koje čuvaju neku tajnu, ali i neku nedvojbenu istinu. Ali, gdje to šafran i Eos, odnosno Zora, ili šafran i Prometej, ili Prometej i vatra, mogu lako zamijeniti mjesta kao da su puke metafore? Napokon tko će to znati? Možda je doista moguće da metafore poput biljnih vrsta rastu i cvjetaju u stvarnim, a ne samo pjesničkim vrtovima, odakle ih svak, ako je samo dovoljno darovit, može ubrati. U njima trava i cvijeće, kao i sve što iz zemlje niče, nastaju prije zatvorenih, od tla odvojenih formi, a prema biblijskom tekstu, i ne samo njemu, i prije nebeskih svjetlila, sunca, mjeseca i zvijezda. Govor o takvim stvarima može naravno biti nategnut, ili suvišan, ali i dragocjen, ako se iz njega prihvati drevna poruka o poštivanju biljaka, njihovih životnih ritmova i ciklusa. To jesu pravi "zlatni novčići kojima ljude, poput kiše, zasiplju njihovi preci" i samo od ljudi zavisi hoće li ih skupljati i čuvati. U tu, uz malo napora svakom dostupnu riznicu, spada Prometej i njegov šafran. Prvi su šafrani iznikli iz njegove krvi. Iz njih je nesretna Medeja dobila tekućinu kojom je Jason ugasio plameni dah gvozdenih bikova njenog oca.
2.
Nakon Eshilova djela nitko više ne osporava kako je Prometej najzaslužniji za podizanje i uspon ljudskog roda i čovjeka koji usprkos bogovima podiže svoj svijet, tvrdoglavo i samosvjesno, ludo i neobuzdano. Premda sam nije bio Titan, bio je sin jednog Titana koji se zvao Japet, Prometeja su svrstali u Titane, u uzaludne prkosnike koji su se pobunili protiv bogova. Ljudi su navodno nastali iz njihovog pepela, iz crne titanske prašine, nastale od udara gromova, i vječnog Dionisovog srca. Eshil nije prihvatio takvu inačicu ljudskog nastanka, ili mu ona nije ni bila poznata, nije prihvatio ni onu o Prometeju koji je oblikovao ljude od gline koristeći vodu rijeke Panopeje u Fokidi. Tako stvorenoj kreaturi Atena je udahnula duh prenoseći na mrtvu glinu nešto od svog talenta i vještine. Veliki putnik Pauzanija u svoje je vrijeme vidio kamen, ostatak one gline od koje su napravljeni prvi ljudi, nalazio se još uvijek ondje, oblikom je nalikovao čovjeku, imao ljudsku put, k tome se još znojio znojem koji je bio prepoznatljivo ljudski. No to za ovu priču nije važno. Važno je zapravo to da su u jednom vremenu živjeli skupa ljudi i bogovi, s njima i preživjela djeca Titana, među njima i Prometej, o kome se znalo da je najpametniji od svih bića.
Zeus nije bio zadovoljan ljudima, ma tko da ih je stvorio, mrzio je njihovim obijesno ponašanje, no netko se lukavo dosjetio, Nemoj ih uništavati, šapnuo mu je, ta tko će nam prinositi žrtve i slaviti nas kad njih ne bude. Vjerovalo se, onda kao i danas, da jedino ljudi mogu imati svoje bogove, ta kako bi životinje, ili biljke, mogle štovati bogove, na koji bi se način one klanjale bogovima, veselile im se, s njima dijelile radost i tugu postojanja, na koji bi to način one svojim bogovima prinosile žrtve? Ne bi takvo nešto bilo prihvatljivo bogovima, naime to da biljke i životinje imaju bogove, štuju ih i njeguju čuvajući im mjesta u tom nepredvidljivom, divljem i nepravednom svijetu. Pozovi Prometeja, savjetovano je Zeusu, neka on odredi što će i kako će nas ljudski rod poštivati, koje će nam životinje i ostale žrtve prinositi, i kako. Jedva da postoji poznatija priča od ove: Prometej je prevario Zeusa. Kad se Zeus složio kako najprikladnija žrtva treba biti vol, ili još bolje savršeni bik, životinja bez mane i u najboljoj formi, Prometej je od raskomadanog vola načinio dvije nejednake hrpe, za jednu pokrivenu salom činilo se kako sadrži najbolje meso, za drugu pokrivenu ružnom kožom želuca činilo se da je bezvrijedna, i kad je sve to tako postavljeno, na scenu je stupio Zeus. Biraj, rekao je Prometej, i Zeus koji je sve znao izabrao je hrpu što je ispod sala skrivala same kosti. Njegovim je izborom nastao trostruki red posljedica koje se vuku do današnjega dana: prvo, bogovi ne vole ljude, oni ljude moraju prisiljavati i zastrašivati ne bi li ih poštivali; drugo, Prometej je izložen prestrašnim patnjama koje je mogla izmisliti samo bolesna mašta; i napokon treće i najvažnije, ljudi su sačuvali meso za sebe, nisu ga prepustili bogovima. Zeusu je trebalo nešto vremena da to shvati, Kad je tako, rekao je, neka jedu sirovo meso. To je tek početak Prometejeve patnje, glavne pretpostavke za nicanje kavkaskih šafrana. Šafrana ima vrlo mnogo vrsta, ni najvrsniji znalcima nisu sve poznate, no prva je i prava vrsta procvjetala na Kavkazu, na onoj stijeni na koju je dolazio krvožedni orao da iskljuca onaj dio Prometejeve jetre koji se noću obnovio.
3.
Otkad se počelo raspravljati o Prometeju odmah se postavilo pitanje zašto je on pomagao ljudima. Ako je istina kako oni nisu njegova djeca, nije ih on stvorio, tada još ni bogovi nisu bili stvoritelji, zašto se izložio takvim besprimjernim patnjama, ne valjda samo zato da njegova pobuna postane poslovična, upravo prometejska. Ne računajući s tim da netko može postupati u korist ljudi, njih samih radi, ili radi igre, ili hira, da može postupati bezrazložno i bez računice, pravi motiv Prometejevog buntovništva Eshil je pronašao u prirodi Zeusove strahovlade. Taj vrhovnik bijaše tiranin, i više od toga, htio je preuzeti ulogu sudbine za ljude i za bogove. Kad se tako gleda Prometejev otpor je ne samo legitiman, nego i nužan, a njegova slava potječe iz istog izvora kao i slava svih koji su se čak i uz cijenu života usprotivili tiranskoj vlasti. Poprijeko je Zeus gledao na sve što je navodno Prometej darovao ljudima stvarajući privid kako je on, a ne bogovi, najveći ljudski dobrotvor. Prometej je darovao ljudim sve njihove temeljne sposobnosti i vještine bez kojih ne bi mogli opstati. Naučio ih je zidati kuće, oslobodio ih je straha od mora podučivši ih plovidbi i navigaciji uz pomoć zvijezda i astronomije, dao im je brojeve, geometriju i pismo, pripitomio je za njih vola i konja, zaorao im prvu brazdu, dao im je kalendar i mnogobrojne vještine proricanja, upoznao ih s godišnjim dobima, ljekovitim travama i medicinom, uskratio im je znanje o času smrti darujući im bezrazložnu nadu. Naučio ih je kovanju i svim vještinima koje se koriste u obradi metala. I dakako donio im je ono najvažnije, s neba je ukrao vatru koja je pripadala bogovima. Tako im je omogućio da jedu kuhano i pečeno meso, k tome im je dodao i začine među kojima šafran nije najvažniji, ali je svakako jedan od najugodnijih i najdragocjenijih. Bio je to nekad, u najdavnije vrijeme, a takav je ostao i danas, skuplji od zlata.
4.
Čini se kako su sada potrebne dvije interpolacije, možda digresije, o tome naime kako nije dokazano da je šafran nikao iz Prometejeve krvi. Nije ipak jasno kako ove neprometejske priče mogu sačuvati vjerodostojnost zlatnog šafranovog cvijeta, ili neke vrste u nekoj drugoj boji, poput boje zore, jer, netko je to tako opisao. Gledajući u svjetli šafranov cvijet najprije ti se učini kako je takav cvijet mogao niknuti samo iz neke muke, možda iz nekog ljubavnog jada, ili čak iz krvi koja je ljubavnog ili ljubavničkog podrijetla. To je naravno patetično, no takva je priča o mladom Krokusu, može i Krokosu, osvetničkom Hermesu i jednoj tužnoj nimfi koja se zvala Smilaks. O tom događaju, koliko se zna, izvještava jedino Ovidije u četvrtom pjevanju Metamorfoza, O Kroku, koji u cvjetić sa Smilakom pretvoren bješe. Taj događaj međutim nije ni prognanom pjesniku bio suviše zanimljiv. Šutjet ću o tome, kaže. Ili tom događaju nije mogao dodati nešto svoje, i ostavio ga je takvim, nejasnim, neodređenim, i tajanstveno nedovršenim. Mladi se Krokus, to je sada jasno, nesretno zaljubio u nimfu, uostalom nije bio prvi ni posljednji, nimfe su odbijale bogove i njihove sinove, a kamoli obične mladiće, koliko god oni bili savršeni, no ovdje se dogodila ljubav koju je nimfa neoprezno prihvatila, dovodeći u pitanje vlastiti život i život mladića. Ona je prije i više od njega osjećala nezajažljivost božanske požude, jer uvijek se znalo kako žene bez strašnih posljedica ne mogu odbiti vječito mlade bogove i njihovu površnu ljubav. Ta neće oni umrijeti, ni drhtati od ljubavi, to mogu samo ljudi. Vjerojatno je tako i Hermes zamislio: Smilaks bi njega trebala voljeti, a ne Krokusa.
Kako god bilo, danas se Krokusovim imenom naziva biljka i cvijet, ali i začin što se može dobiti iz tučkova tog cvijeta, iz vrlo mnogo tučkova jer je za neznatnu količinu šafranova praha potrebno skupiti bezbroj tučkova. Moguće je da takvo skupljanje ima svoju povijest, no o tome nećemo govoriti. Hermes je postao silno, upravo božanski ljubomoran. Obožavanu Smilaks skupa s njenim mladićem pretvorio je u cvijet koji svojom bojom podsjeća na zoru. Čim se suprotstavila bogu nije drukčije ni moglo biti. No nije bilo tako. Ispričano je tako da se uskladi priča s očekivanjima i predrasudama. Bogovi ne bi trebali imati predrasuda, uglavnom ih nisu niti imali, ali su učinili da ih imaju ljudi, a oni se nisu trsili da ih prevladaju. Evo kako se to stvarno dogodilo, ako se ova priča može uopće posložiti na osnovi stidljivih i slabih izvješća. Zaista Krokus nije volio Smilaks, ali je zato ona ljubila njega svom svojom dušom. Smilaks je voljela Krokusa, Krokus je volio Hermesa, Hermes je volio Krokusa, bio je to klasični božanski trokut, u kojem ljudi moraju stradati, bogovi tugovati, kako bi se jedan oblik mogao preobraziti u drugi, kao da se ponavlja prastara preobrazba nesretnog Hijacinta. Zato o tome Ovidije nije htio ništa pričati, ništa osim nejasne naznake, dosadila mu je jedna te ista priča o ljubavi i božanskoj tuzi, o zemlji iz koje niču cvjetovi tužnih ljubavnih uspomena. Ljubav između Hermesa i Krokusa bila je takva kakva je bila, tada takvi odnosi nisu bili ni rijetki ni čudnovati, nije se nitko posebno snebivao niti se trudio objasniti kako se moglo dogoditi da bogovi više vole lijepe mladiće nego neusporedivo nježne nimfe. Poput Apolona i Hijacinta tako su Hermes i Krokus bacali disk, i evo, Hermes je bacio disk, disk je letio, letio i letio, pogodio je Krokusa u glavu, pogodio ga je strašno poput groma, i on je pao mrtav. Bog je tugovao, Smilaks je tugovala, bog se napokon smilovao, pretvorio je mladića u cvijet koji nikad ne prestaje nicati ako ga netko ne iskorijeni, vjerojatno se smilovao i Smilaks, i ona je utjelovljena u tom cvijetu. Dogodilo se i ono najvažnije: dok je iz zemlje cvjetao taj cvijet tri kapi Krokusove krvi pale su u negovo središte, tako su nastala njegova tri tučka, tri najsadržanija dijela iz kojih se skuplja moćan i učinkovit prah. Njega je koristila Medeja, među svim drugim sastojcima i travama, da napravi sredstvo što je Jasonu i Argonutima pomoglo da opljačkaju Kolhidu.
5.
Istospolne odnose i homoseksualnost izmislili su bogovi, neskirveno su obožavali i ljubili mladiće, Apolon i Hermes na primjer, ali i Zeus, on je također imao takve odnose, u njih je ulazio angažirano i bestidno, iako najčešće skriveno, ponekad se pretvarao u orlušinu i otimao dječake, jednog je doveo na Olimp, usprkos Herinom bijesu i potajnom gunđanju bogova. Bez obzira na Zeusa, jer ono što je njemu dopušteno, nije dopušteno ovnu, a pod ovnom se podrazumijevaju svi drugi, uključujući i bogove, homesksualizam je trebalo opravdati i učiniti prihvatljivim. Napokon, on je postojao, a homeseksualne odnose imali su mušakarci i žene, i naravno bogovi. Trebalo je opravdati i one homeseksualce koji su postali tako neobični da su se, zahvaljujući bogovima i nekim vlastitim sposobnostima, aktualizirali u cvijeću ili stablima, i ostali upamćeni u metamorfozama, kao što se to se primjerice dogodilo Krokusu koji se preobrazio u svjetloljubičasti šafran, ili možda u zlatnožuti, možda u bijeli, ništa o bojama tog cvijeta nije rečeno. Moralo se dakle odgovoriti na pitanje što to jest ljubav kako bi se homoseksualnost učinila prihvatljivom.
Na pravi je način to mogao učiniti jedino Platon, jedino je on mogao raspraviti što to jest ljubav bez sramotnih predrasuda, bez ikakvih posebnih interesa, osim interesa za samu stvar, i naravno, osim znanja i trajne ljepote do kojih nas može dovesti samo ljubav. Zato je napisao Gozbu. Riječ je o intelektualnoj poslastici, ali naravno i pravoj gozbi koju je za onodobne filozofe priredio je dobrostivi Agaton, i sam sudionik u raspravi o ljubavi i ljepoti. Svaki govornik drži svoj govor, sve je to naravno smislio Platon, da bi na kraju kao i u svim njegovim dijalozima, Sokrat sramežljivo podigao veo i otkrio istinu. Raspravlja se o Erosu ili o ljubavi, jednom vrlo zahtjevnom i logički neuhvatljivom bogu, možda demonu. Platon se koristeći Aristofana kao govornika poigrava s erotizmom, prastarom mitskom tradicijom, griješeći naravno protiv bogova, tada su oni još jedva postojali, iako je u njih bio nostalgično zaljubljen. U svojoj filozofskoj radionici i školi u kojoj su se najviše trudili oko geometrije smišljao je mitove, savršene i poučne, kako bi svoja filozofska gledišta i svoj moćni sustav, učinio što pristupačnijim. Same mitove i sliku svijeta koji se pojavljuje u njihovoj optici nije međutim mogao filozofski opravdati, postali su oni nespojivi s bilo kakvom filozofijom, kao što se i mit pretvorio u neku vrstu rugla za zdravi razum, pa su se s njim i izrugivali u komediji. Platona je tada već obuzimao monoteizam, ljubav prema svijetu ideja i jednom bogu, kao jedinom pravom suncu koje nas obasjava. Zanemario je heteroseksualnost, kao da joj je želi poniziti, a za tobožnje metamorfoze, ljubavne jade, uzdahe, i tako dalje, nije mario. Njegov pravi Eros čisto je nagnuće, aseksualna žudnja za ljepotom, za idejom ljepote, a ne za tjelesnim i seksualnim ispunjenjem. Može se samo zamišljati kako bi taj majstor izmišljanja i najsavršeniji od svih mitografa, komentirao Hermesa i njegov odnos prema Krokusu, budući da je Orfeja smatrao kukavicom, visoko je cijenio samo Alkestidino samožrtvanje, zapravo umiranje umjesto kukavičkog muža, kome se smrt nije svidjela, nije htio otići u Had, već je na smrt nagovorio vlastitu ženu.
6.
Ljudi ne smiju biti homofobni, nema ni prave mogućnosti da to budu ako samo prihvate navodni Aristofanov odgovor na pitanje što to jest ljubav. O tome raspravlja Gozba ili o ljubavi, tako se naime zove spomenuti Platonov dijalog posvećen erotici i Erosu. Nije uvijek jasno je li Eros bog, polubog ili demon, ili još jedna opsjena. Bio on bog ili ne, Aristofan je ponudio jednoznačnu definiciju ljubavi. Ona je žudnja za cjelinom i traganje da se ta cjelina postigne, to je Aristofanova definicija. No on je održao i vrlo maštoviti govor koji mu je Platon tutnuo u usta, jedan od šest prividno ravnopravnih govora, šesti će biti onaj pravi, tad će govoriti Sokrat, on će zaključiti raspravu podižući tamni veo koji je zastirao istinu. Ovdje ipak ostajemo odani tobožnjem Aristofanu, njegovoj noveliranoj definiciji: ljubav je traganje za cjelinom. Ljubav bez drugog može biti samo neispunjeno narcisoidna i besmisleno polovična, poput novčanice koju su u djetinjstvu razrezala dvojica braće, a onda svak otišao na svoju stranu, sa svojim dijelom novčanice, ako se nekad kasnije nađu da se pomoću novčanice mogu prepoznati. Ne nađu li se, polovice novčanice ostaju naravno bezvrijedne, iako uvijek funkcioniraju kao znak raspolovljenosti i nepotpunosti: što će na tom svijetu raditi jedan bez drugog? Zamislite da svaka polovica poderane novčanice ima moć da traži svoju drugu polovicu. Grubi je to primjer, ljubav i novac po općem mišljenju rijetko hodaju ruku pod ruku. Ipak, upravo grubo rečeno, ta moć traženja i njeno ispunjenje, to je ljubav. No kako se uopće moglo dogoditi da ljudi budu razrezani poput neke novčanice koja stvarno nije više od komada boljeg papira, a nije uvijek niti to?
Ljudi su isprva živjeli skupa s bogovima, nisu bili uspravni kao ovi danas, bili su okrugli poput kugle, kotrljali su se, tako su se mogli kretati, nikako drukčije, jer su na ljudskom vratu imali glavu s dva lica, poput Janusa. Imali su četiri ruke, četiri noge, četiri uha i oka, doduše samo dva nosa i dvoja usta. Postojale su tri vrste tih primitivnih ljudi: androgini, zatim samo mušakarci i samo žene, bili su dvostruki, ali ne i dvostruke prirode, osim androgina, bili su obijesni, bogovi njihovu obijest nisu mogli podnijeti, toliko su se umislili da su počeli probijati put do neba da napadnu i unište bogove. Zeus nije odmah reagirao, mogao ih je pobiti kao što je pobio Titane, ali tko će onda ostati, tko će vjerovati u bogove, tko će ih štovati i prinositi im mirisne žrtve? Iako nije svakoj glasini vjerovao, možda ni ovoj o prodoru tih dvostranih bića na nebo, Zeus je naredio Apolonu, Rasjeci ih točno po sredini, tamo gdje se nalazi njihov prividni spoj, ta okomita crta, i dragi Apolon odmah to učini, rasječene rane iscijeli, a kožu smota u trbuh savijajući ga oko pupka. Ljudstvo se tada udvostručilo. Bića koja su su bila dvostruka i poskakivala poput suhe jeruzalemske zvijezde koju nosi vjetar, odjednom su hodala uspravno, na dvije noge, postala su ponosna i naravno tužna, svaka je polovica tražila onu drugu, kao da su to novčanice s ugrađenom žudnjom, stapala se s njom, nije se od nje odvajala, i tako žudeći odlazila u smrt priljubljena uz svoju dvojnicu, odnosno dvojnika. Nisu se naime nikako mogle spojiti, jer su organi njihove žudnje ostali straga, a pretužne polovice grlile su se i ljubile svojim licima, ili ako se tako može reći, svojim prednjim stranama, kako to uostalom i danas čine. Okrenut ću im spolovila, neka im stoje sprijeda, zamislio je Zeus. Tako je i učinio.
Što se tada dogodilo događa se i danas: kad se susretnu oni koji su nekad bili cjelina, neće se rastaviti, radije će umrijeti. Takva je snaga ljubavi. Svijet se promijenio u odnosu na one okrugljake i kotrljavce koji su se i razmnožavali poput kukaca, Platon je mislio da kao cvrčci i oni polažu sjeme u zemlju. Sada je muška strana žudjela za svojom ženskom polovicom, ili upravo obrnuto, ako je primitivna cjelina bila androgina, ženska polovica za svojim ženskim parom kad je prava cjelina bila žena, i napokon muška polovica za muškom polovicom u slučaju kad je ona prvobitna okruglica bila muškarac. Premještanjem organa ljudska se polovičnost nadopunjuje u ljubavi, mušakarci i žene se ljube i imaju djecu. Ostali imaju homoseksualne odnose, muškarci vole muškarce, a žene vole žene uz pomoć moćnog Erosa koji u njima stvara neprolaznu žudnju za cjelinom. Inače bi, poput morskih listova, ostali polovični i neispunjeni, presječeni na donjem dijelu kojim skriveno i tužno leže na pijeskovitom morskom dnu, savršeno priljubljeni uz njega kao da je to njihova druga polovica.
Platon nije mario za biljne vrste i njihove pretvorbe, za njega su to izmišljaji bez prave svrhe i edukacijske vrijednosti. Vlastitite je mitove ipak smatrao opravdanim, ali samo kao didaktička pomagala, i ništa više. Kao da je ikada itko smišljao mitove radi pedagogije koja je i sama jedan neutemeljeni mit stvoren nenadmašivim Platonovim projektom. No da zaključimo. Da bi šafran mogao biti lijep, da bi to mogao biti Krokus koji je svojim tijelom stvorio tlo za cvijet, a svojom krvlju dragocjeni prah u njegovim tučkovima, da bi to mogla biti Smilaks, oni moraju participirati u vječnoj i nepromjenljivoj ideji ljepote, koja postoji a da se uistinu nigdje stvarno ne nalazi, nije niti misao, svijet takve ljepote izvan je prostora i izvan vremena, nije ni gore ni dolje, nije nigdje, a svejedno postoji.
7.
Eros je osobito volio cvijeće, najviše ruže, cvjetnim je vijencima ukrašavao glavu, igrajući se s cvijećem poput djeteta istovremeno je i svirao na kitari. Eros boravi ondje gdje je cvijeće, jer se ni na što drugo što je uvelo i bescvijetno ne spušta, a stane i ostaje ondje gdje sve cvijeta i miriše, tako o njemu piše Platon. Zato cvijeće prati ljubav i zato djevojke vole cvijeće, što nije promaklo ni Zeusu, svemoćniku, koji je jednako volio nebeski lijepe božice i zemaljske žene. No ni uza sve cvijeće Zeus se nikad ne bi približio nijednoj a da Eros nije koristio svoje glavno oružje: čuvenom je ljubavnom strijelom iz svog zlatnog luka pogađao srca lijepih žena i muškaraca. Tog zaigranog Erosa, strasnog poput ljubavne žudnje, treba razlikovati od onog primordijalnog, koji stoji na početku, uz Kaos i Tartar, uz Zemlju i Nebo. Eros je to od kog nam udovi klonu, jer bogovima svima i ljudima/ on nadjačava srca u grudima i razumnu volju, tako o njemu veli Hesiod.
Dvanaest smrtnih žena nabraja Nonnos, dvanaest prelijepih žena, sve ih je za Zeusa pogodio Eros svojim ljubavnim strijelama. Prva je Io, druga Europa, treća Danaja, zatim po redu: Egina, Antiopa, Leda, Dia, Alkmena, Laodamija, i konačno Olimpija, koja je navodno sa Zeusom zadrudnjela i rodila Aleksandra Velikog. Druga na Nonnosovoj listi je Europa. Osim što se pretvorio u prelijepog bijelog bika, neočekivano ljudski pitomog, uljuđenog, uslužnog i mirnog, i povrh svega neodoljivog, sve to kako bi namamio sidonsku princezu da se popne na njegova leđa, Zeus se koristio i šafranima, njihovim zamamnim i moćnim mirisom. Ove Zeusove šafrane i njihov miris što ga je bog koristio kao mamac, otkrili su stari školnički komentatori mitova, identificirali ih i dodali ostalom cvjeću u tim pričama koje su se pretvorile u trajne herbarije, trajnije od mjedi, jer će trajati u vječnost, kako je to Ovidije kazao.
U priči o Europi i lijepom snježnobijelom biku sve je manje ili više poznato, osim vrste cvijeća kojim se na sidonskom žalu igrala mlada princeza, Agenorova kći. Ništa nije ni trebao reći Hermesu, on je već hitao da ispuni želju svog oca, Onamo pođi sinko, do sidonskih brda, na njima pasu Agenorova goveda, odmah ih pritjeraj k obali morskoj, tako je Zeus samo mislima prenio svoju zapovijed, a da pustolovni Hermes i ne upita, A zašto, moj oče? Poznato je kako je Hermes time pripremio jedan prizor, jednu dramaturšku scenu u kojoj Zeus bez poteškoća može odigrati svoju ulogu. Preobražen u bika može se pojaviti na travi kao glavno lice a da ne bude sumnjiv. Nimalo se Europa nije čudila, ta tu su bila ostala goveda njezinog oca, a taj bik tako dražestan, snježno bijel, po zelenoj skakuće travi poput golemog dresiranog psa. Odjednom ona ga se više ne boji, cvijeće mu stavlja u usta, oko rogova stavlja mu cvjetne vijence. Nije rečeno koje je vrste bilo to cvijeće, ali je u svakom slučaju moralo je biti sudbonosno, možda narcis, možda šafran. Morali su to biti šafrani što nedaleko mediteranskih obala rastu u izobilju kao svjetloljubičasto ili žuto cvijeće. Napokon, mora se kazati i to da je Zeusu u zavođenju Europe koristio šafran, njegov intenzivni miris i privlačnost. Preobražen u bika nije disao kao obični bik, niti kao neki vol. Dok je disao u zraku se svuda uokolo mogao osjetiti miris šafrana. To je dovelo Europu na njegova leđa, na njima je zauvijek otplovila prema Kreti, na najbliže europsko tlo.
8.
Šafran na mala vrata ulazi u priču o Kori, ili Perzefoni. Imenom Kora nazivali su mladu Demetrinu kćer, to ime znači djevojka, nazivali su je tako jer je i izgledala tako, kao djevojka u pravom smislu riječi. I ona je oteta dok se na jednoj livadi družila s prijateljskim nimfama. Privučena narcisom doći će na mjesto gdje će puknuti zemlja, iz raspukline će iskočiti Had na zlatnim kolim i oteti brzinom kojom juri smrt. Tamnom gospodaru podzemlja nije se smjelo pogledati u lice, nije ga nitko smio osloviti pravim imenom, trebalo mu je izmišljati imena da se ne prepozna, ta bio je on i ostao Domaćin mnogih. Iz dana u dan broj se njegovih gostiju povećava, iako će doista vrlo rijetki zaželjeti da im bude domaćin. Takve lamentacije neće niti malo popraviti samu stvar: Had je oteo Koru tako brzo da ga nitko nije mogao vidjeti, a njezina majka Demetra uzaludno ju je kasnije tražila na toj lijepoj zemlji. Zaprijetila je vječnom zimom bogovima i ljudima ne vrate li joj odmah Koru. Kad joj je napokon vraćena Demetra je otkrila proljeće, rasula je zemljom bilje i trave, zelenilo i cvijeće. Ljudi su je nazvali majkom jer ih je podučila obradi zemlje, sijanju, uzgajanju žitnih usjeva, skupljanju, spremanju i korištenju zlatnog žita. No nije potpuno zadovoljna, jer Kora može s njom živjeti samo u jednom dijelu godine. Zimi se mora vratiti svom mužu u podzemlje. Na zemlji tada zavlada studen, trave se osuše, stabla gube lišće i tako dalje, da se ne ponavljaju opisi pojava što svakom nastaju pred očima na toj prelijepoj zemlji. Zato se vjerovalo kako je takve događaje, vrlo značajne za bogove i za ljude, mogao sinhronizirati jedino Zeus, samo je on mogao dojaviti podzemlju na kojem je mjestu procvjetao narcis, bila je to cvjetna oznaka mjesta na kojem će puknuti zemlja, gdje će Had iskočiti i ugrabiti Koru.
Kora je na silu postala kraljica podzemlja, vladarica mrtvih duša, ali se pretvorila u savršenu Perzefonu, koja i u podzemlju pomaže da tlo održi svoju plodnost, iako stabla i trave, biljke, sve što je živo, pa i ljudi, vrlo vidljivo tuguju za njom. Ipak, tek neznatni dio, samo najmanja čestica toga mita pripada šafranu. U njemu se najviše govori o žitu i pšenici, ponešto o šipku, nešto o narcisu, o šafranu najmanje, gotovo ništa. Taj se cvijet samo spominje, navodi mu se tek ime, ta kako bi Homer mogao poznavati cvijeće? Kako bi cvijeće moglo ostaviti traga u njegovoj duši budući da se on potpuno posvetio herojima i bogovima, a o cvijeću što je procvjetalo na strašnim bojištima, na tlu na kojem su ginuli ratnici, mogao mu je samo netko drugi govoriti? Kako god bilo, Kora se s Okeanidama družila na livadi u Nizejskom polju. Bujno je na njemu rasla trava, cvjetao narcis, i drugo raznovrsno cvijeće, Homer spominje šest vrsta: ruže, ljubice, perunike, šafrane, hijacinte i - kobne narcise. Spominje i šafrani, no jedino je narcis mogao biti pravi Zeusov znak za Hadovu otmicu. Postoji doduše opravdana sumnja. Nije li i na ovom mjestu Zeus koristio šafrane kao svoj zavodnički miris i cvjetne znakove koje su tako rado slijedile najljepše smrtne žene, možda i Kora, iako se o tome šuti?
9.
Što god da je istina, nije pravedno tvrditi kako Homer zanemaruje boje i ne mari za cvijeće. Nije ga naravno mogao vidjeti, no znao je kako izgleda šafran, kakve je boje plašt kojim se ogrne zora kad na izmaku noći osvijetli istočno nebo. Znao je za cvijeće i boje, poznavao je zoru i svjetlost na isti način kao što je znao za hrabrost heroja, a da mu to nitko nije trebao tumačiti. U svemu je tome bio je učitelj, podučio je ljude, tu divlju i neukrotivu vrstu, da cijene herojstvo i hrabrost, vitešku borbu, poštenje i pravednost, da vole zoru i svitanje, u svim njihovim bojama. Nije to učinio moraliziranjem. Stvorio je paralelni svijet ništa manje istinit od onog u kojem su živjeli stvarni ljudi, i svakako značajniji, snažniji i intenzivniji i, što je još važnije, trajniji i dragocjeniji od stvarnosti što mu je navodno poslužila kao predložak. Za razliku od Platona koji je volio i izmišljao bogove, ali je i znao da ih izmišlja, Homer je volio bogove, dolazili su mu u duhu kao žive i ispunjene slike. Nisu njegovi bogovi znali za smrt, ali su voljeli život, udisali su i izdisali isti zrak kao i ljudi, ponekad i patili strašnije od njih, i mada im je vječnost bila na dohvatu ruke, nisu o njoj mogli ni sanjati.
Unatoč osobnim okolnostima, Homer je nosio zoru na dlanu, čuo je kad je dolazila, volio je nju, ali i jutro, i dan, što su nakon nje dolazili. I bogovi na Olimpu okupljali su se na njezin poziv što im ga je prije jutra upućivala s istočnog neba. Homer joj je dao lik, udahnuo joj život, i tek tada je postala Eos, vladarica istočnog neba i svitanja, ružičastim prstima i svijetlim zrakama razmiče sivilo noći, otvara vrata suncu, a zatim bez žurbe ogrne plašt šafranske, svijetloljubičaste boje, Krasna tada osvane ružoprsta Eos, i u šafran plaštu se tada po zemlji čitavoj prosu, po zemlji i nad pučinom morskom. No ona i tuguje za poginulim sinom Memnonom. Na dnu jednog vrlo starog kiliksa prikazana je s prozirnim anđeoskim krilima kako u naručju drži golo tijelo netom ubijenog sina, on je očito bez života, nalik na slomljenu pticu. Znalo se da će se to dogoditi budući da je vaganjem tako odredila sudbina, navodnim izborom između dvojice, i gle, na jednoj strani vage njezin je sin Memnon, na drugoj Ahilej. Majke stoje sa strane i bespomoćno, gotovo zastrašujuće pomirljivo, promatraju sudbinu na djelu. Jasno je kako Ahilej još neće poginuti, ali hoće na kraju, sam je tako izabrao, kratki herojski život, umjesto dugotrajnog, postupnog i lijepog starenja među unucima i rodbinom. No svi znamo kako je to neka vrsta zavaravanja, na tom vaganju nijedan heroj neće u konačnici pretegnuti nad sudbinom, neće nijedan čovjek, makar nimalo ne želi biti heroj, hoće biti obični mali čovjek, neprimjetljiv, čovjek koji ne mari za odvažnost i junčka djela, on želi samo tiho, nečujno, da nikog ne uznemiri, hodati po toj zemlji, no i njega će, koliko god bio skroman i nezamjetljiv, prije ili kasnije ugrabiti Had, možda baš njega prije svih, a da sam nije ni mrava zgazio, ni najsitnijeg mrava, ni najmanju nepravdu nije nikome učinio, niti će ikada to učiniti, jer mu je tako zapisala sudbina.
Memnona je ubio Ahilej u trojanskom ratu. Tako se osvetio sinu Zore budući da je on, taj divni Zorin sin, ubio Antiloha ne mareći za njegovu hrabrost i sinovsku odanost, to je učinio kad je on, Antiloh naravno, priskočio u pomoć svom iznemoglom ocu. U spašavanju oca od sigurne smrti ne oklijevajući ni časa žrtvovao je vlastiti život, pridružio se tako beskrajnom nizu ratnika koji su ginuli oko zidova Troje žaleći za zavičajem, za roditeljima, ženama i djecom koje su napustili polazeći u ludi rat. Mi volimo svjetlokosog Ahileja, nije li on utjelovljeni bog hrabriji od svih heroja koji su ikada postojali? Volimo njegovu sudbinu, jer takav je on bio, sam je izabrao smrt, kratku i opaku, ali slavnu i nezaboravnu. Homer je, međutim, zagrlio Hektora, tugujući za njim poput Andromahe. Divio se, istina je, i Ahileju, iako ne uvijek i njegovoj osvetoljubivosti, divljoj drskosti i oholosti, i njegovom neustrašivom i ludom prkosu protiv bogova i sudbine.
Nakon što joj je Ahilej ubio sina, izgubila je Eos svoje rumenilo, nestalo je na nebu boja od koje jutro se žari. Nije ni trenutka mogla gledati kako joj sina nepovratno spaljuju na pogrebnoj vatri. Nije bilo moguće vratiti Memnona u život, bilo bi to protiv sudbine, ali je svjedno plačući došla Zeusu, rasula je pred njim kose, moleći ga da nešto poduzme, ništa ona ne traži za sebe, iako ničega ona nema, neznatna je ona božica, nema ni hramova niti joj prinose žrtve, ne nagrađuju je niti malo za njenu svjetlost kojim na noćnoj granici stražari. Sjaj olimpskih bogova nije obasjao nego je zasjenio ne samo Eos već i njenog brata Helija, čak i sesetru Selenu, svi su se oni našli na nekoj nižoj stepenici, kao da žive u podnožju toga brijega, mada stvarno žive na nebu koje nadvisuje moćni Olip. Svejedno, pristupajući Zeusu božica ne moli ništa za sebe, moli samo za sina da posmrtno dobije neku čast, Ti si ga ubio, a ne Ahilej, nemoćna Eos predbacuje Zeusu i bogovima, Ta on je samo došao pomoći svom stricu Prijamu, iz daleke Etiopije doveo vojsku. Taj dobri princ, crn poput ebanovine, lijep poput zore. Ništa naravno nije mogao učiniti Zeus, i evo što se stvarno dogodilo. Dok je još trajao dan, a Zeus nije još bio ni saslušao što ga to božica moli, urušila se Memnonova pogrebna lomača. U nebo je suknuo dim, pokrio je sunce, odjednom se počeo uobličivati kao da je iz pogrebne vatre dobio duh. Iz dima izleti najprije jedna ptica, zatim čitavo jato, Memnonu u čast tri puta oblete oko zamalo ugasle vatre, tri puta zaklikču, razdijele se zatim u dva jata, navale jedne na druge, pobiju se međusobno i s neba padnu u poluugaslu vatru. Bijahu to Memnonide, ptice koje se iznad Memnonova groba svake godine skupljaju i pobiju, i mrtve padaju na zemlju, poput onih prvih koje je Zeus poslao da budu žrtve paljenice u čast kremiranom princu. Od smrti svog sina svakog jutra Eos ne može a da ne zaplače, njezine suza pretvaraju se u rosu i svakog jutra mogu se vidjeti na lišću trave i cvijeću. Još i ovo Eos čini u čast svog mrtvog sina. Nedaleko egipatske Tebe, sjeverno od grada, nekad su davno podigli velike Memnonovi kipove. Nikad se neće znati jesu li ih zaista isklesali da bi Eos još jednom mogla tugovati za sinom. Ali, kad se ona pojavi na istočnom nebu prve zrake sunca odlaze najprije prema dalekim kipovima i udaraju u njih. Oni odgovaraju pretužnom glazbom, kažu da to božica zore tuguje za svojim mrtvim sinom.
10.
Ali, unatoč tome, ili možda i zbog toga, tko bi to mogao znati, njena su svitanja postala opasna za lijepe muškarce, u pravilu mladiće, jer je u cik zore, tako se to kaže, Eos otimala mlade ljepotane. Ove je otmice teže objasniti od onih koje su poduzimali bogovi, poput Zeusa primjerice, koji je otimao mlade ratare i pastire što su bezazleno čuvali ovce ili goveda na zelenim pašnjacima. Ni božice navodno nisu u tome zaostajale, misli se dapače kako je u otmici znamenitog Ganimeda Afrodita pretekla Zeusa. Dodaju se i druge, manje poznate zemaljske avanture nebeskih savršenica, često su one smrtnicima rađale djecu nalik na besmrtne bogove. Prva je počela Demetra, zavela je Jasiona na tri put preoranom polju, na bogatoj kretskoj zemlji. Nakon Demetre Hesiod navodi ne mali broj božica koje s ljudima legoše smrtnim, među njima dakako i Eos, koja je zavoljela mnogo smrtnih muškaraca, i u tome otišla tako daleko da je svog drugog muža Titona povela sa sobom na Olimp. Astrej joj je navodno bio prvi muž, s njim je rodila titrajuće zvijezde, i nezavisno od njih blistavu Danicu, ali i vjetrove poput Boreja, Zefira i Nota, no nakon njega zaljubilase u Klita, u Kefala i u najljepšeg lovca Oriona, i tako dalje, i tako dalje. Na prvom mjestu Eos je voljela sve što lijepo, na drugom mjestu voljela je i zaljubljivala se u svakog lijepog muškarca, no često je voljela one u koje su već bile zaljubljene druge božice, izazivajući neumjerenom požudom neprilike i neshvaćanja. Ipak njezin nimfomanski nagon nije posljedica njene neumjereno požude, nije li svim ljubavnicima oduvijek najdraže u zoru voditi ljubav, nego Afroditine osvete: ona joj ni u snu nije mogla oprostiti što je zavela Aresa, s njim i spavala kao da nije znala kako je on njezin, i samo njezin, ljubavnik. Nakon toga nije više nikom mogla odoljeti. Njene ljubavne avanture i požudno otimanje mušakaraca u rana svitanja, njeno šaranje od jednog do drugog, ne zanimaju nas, ona pripadaju ogovaranjima koje su o njoj neprekidno širile ljubomorne božice, iako joj je čuveni šafran plašt služio zaista i zato da njime ogrne i za sebe pridobije muške ljepotane. Ostaje još pitanje kako je rodila Memnona? Zašto je za njim tugovala tako da su oko toga stvorene dodatne priče i novi izmišljaji?
To je vrlo stara priča, događala se u davno vrijeme, u rano svitanje, na trojanskom polju je Eos svojim šafran plaštem pokrila Titona, nakon toga ga više nitko nije vidio, nestao je, kao da je s Eos otišao na nebo. No takva se priča ne može više podvaliti ni maloj djeci. Jer kako će zora tek tako sići s neba, šetati se zelenim poljima, kako može oteti mladiće koji poput Titona, imaju prastaru genealogiju čiji daleki preci potječu od Zeusa? Negdje pod gorom Idom Zeusu se rodio Dardan, onda se Dardanu rodio Erihtonij, Erihtoniju Tros, Trosu Il, Asarak i Ganimed, koji je najljepši bio od sviju smrtnika ljudi, Ilu se rodio Laomedon, a njemu Titon, Prijam i drugi sinovi, tako se moćno Dardanovo stablo dizalo u nebo šireći svoje grane. Ta je rodoslovna struktura poznata u svakom detalju, svaki sin je spomenut, ali nijedna žena, ako nije bila neka božica zaljubljena u nekog od Dardanovih potomaka. Postoji i ponavljanje strukture. Ganimeda su oteli, otet je i Titon. Obojica su Trosovi potomci, a Tros je bio podmitljiv, podmićivali su ga bogovi, po svoj prilici i ljudi. On je otac Ganimedov i Titonov djed. Kako je Eos Titona dovela na nebo ostaje tajna što se nikad neće razotkriti, možda ga je sakrila u plašt, ili ga je stavila pod krila, često su je naime prikazivali kao nježnu, vrlo nježnu ženu, raširenih krila tankih poput paučine. Odlučila je s njim živjeti na Olimpu, ili negdje na nebu, to je ionako bilo svejedno, svuda se ona mogla smjestiti sa svojim ljubavnikom. Legenda tvrdi da je Titona ipak smjestila u svoju sobu, gdje je s njim, kad nije bila na poslu, vodila ljubav. No bio je on smrtnik čiji je život po božanskim mjerilima ne traje duže od života nekog kukca, primjerice cvrčka, zato je otišla Zeusu i zamolila ga, Moj Titon zaslužuje da bude besmrtan kao i tvoj Ganimed. Zaista su ta dva prekrasnika bila u srodstvu, Ganimed jeTitonov prastric, iako to nije bitno, budući da je mnogo bitnije nešto drugo. Molbe Zeusove bile su nepovratne, a nije se ni svaki čas moglo od njega nešto moliti, ta nije Zeus bio nimalo sličan zlatnoj ribici. Kad je Eos molila Zeusa da Titonu dade besmrtnost, zaboravila ga je zamoliti da mu dade i vječnu mladost. Bogovi su međutim imali draž vječne mladosti, i većina ih je zbog toga patila od prepotencije. Vjerovali su kako je to poznato svakom stvorenju i da svako stvorenje zna da im je takvo i tijelo.
Titon je s vremenom izgubio tjelesnu moć, stario je i stario, stario je u vječnost, pri tom se smežurao toliko da se malo po malo pretvorio u praznu ljusku, nema u njoj ničega osim zvuka, i eno čini se da i danas pjeva, jer se napokon preobrazio u cvrčka. Tako je Eos završila svoju ljubav odbacivši sve uspomene na Titona, bacila je i ključ od sobe, ali po svoj prilici osluškuje da li se još uvijek budi s izlaskom ljetnog sunca, gotovo u zoru, pjevajući onako kako to čine cvrčci. I na Eos će se nažalost zaboraviti, ne postoji više ni njezin šafran plašt ni blago ružičasti prsti, iako ona i danas otvara vrata suncu, da se može pojaviti najprije na istočnom nebu. Ili, ipak postoji i ona, i svi njezini takozvani epiteti.
U tradiciji koja je upamtila sve varijante ove priče napravljena je stanovita pirueta, ako se to može tako kazati. Nije navodno Eos za Titona tražila besmrtnost, on je sam besmrtnost tražio za sebe, učinio je to tako nespretno, kako i ne bi kad je osobno stajao pred Zeusom, da je osim besmrtnosti zaboravio na sve ostalo što je skupa s njom trebalo tražiti. Ništa mu nije pomogla besmrtnost u ljubavi s Eos. Čim je božica uočila kako stoje stvari, ona mu je još jednom pomogla preobrazrivši ga u cvrčka koji je svojim pjevanjem podsjeća na njene zaboravljene ljubavi. I još nešto: ne može biti točno kako je Eos samo nezajažljiva ljubavnica koja nije nikad bila zadovljna u ljubavi, pa je letjela od jednog muškarca k drugom, kao da su oni nekakvi ljubavni cvjetovi na koje ona slijeće poput nezadovljne i nezadovoljive pčele. Istina je naravno kako je ona svojom ljubavlju oplemenila svijet. Ne samo ljudi, nego i sve živo, još uvijek čezne jedno za drugim kad ona uvijena u šafran plašt najavi izlazak sunca i njegov sjaj.
11.
Gledajući u njezin šafran plašt Argonauti zaplovili prema istoku, prema Kolhidi, i istočnom svitanju vjerojatno ne samo zato da ukradu zlatno runo, mamio ih je i šafranov prah, mogla je to biti i tekućina, koja se koristila u magiji i medicini, u kulinarstvu, i u svemu drugom kad se željelo postići nešto izvanredno i neočekivano, ili ostvariti neostvarivo. U kolhidskom su kraju Eos i njezin brat Helije imali štale, ondje su držali svoje zlatne kočije i zlatne konje, a negdje u toj zemlji, u njenim visokim brdima Zeus je prikovao Prometeja, mada su to možda bila i skitska brda, ili bilo koja na kraju svijeta, uz rubove Okeana. Prema tom dalekom mitskom kraju prateći zoru i njena svitanja ploili su Argonauti nadajući se kako će kad onamo stignu ukrasti zlatno runo i punom brzinom pobjeći natrag. Bijaše to runo svetog ovna koje je Friks davno prikovao na deblo jednog hrasta na Aresovom basnoslovnoj prijestolnici Kolhide kojom je vladao Eet. Ovdje se moraju dati najmanje dva objašnjenja: tko je Eet, tko je Friks, i napokon, kako su oni povezani sa šafranom i šafranskim prahom? Nekad je davno Helije imao veliku sunčanu obitelj čije se značenje s vremenom smanjivalo, svom su ga snagom potiskivali novi bogovi, kako je to već spomenuto, a priče o bogu Suncu i njegovoj obitelji sve su se više zaboravljale. Zaborav je postao nepovratan kada je Anaksagora, ne shvaćajući točno o čemu se tu radi, detronizirao Helija. Što je to Sunce, pitao se on, Ništa drugo nego gomila užarenog kamenja, odgovarao je sam sebi, i tako iza svih nas ostavio ono vrijeme u kojem je Sunce bilo bog, i bog je bio Sunce. Optužen zbog ateizma nije se suviše obazirao na posljedice za vlastiti život, štoviše, uvjerio je sve, i nas također, kako su u njegovo vrijeme, naravno i prije, ljudi vjerovali u gomile užarenog kamenja kao u boga. Nije dakle ni pomislio kako boga zapravo stvara pitanje o kamenju i njegovom postojanju, kako je moguće da postoji takvo kamenje, k tome još i užareno, a da ne postoji tek ništa, ni prazni prostor ni posvemašnje praznina? Počeo je međutim stvarati jedan drugi pojam boga zamišljajući kako bi bog mogao biti samo nešto netvarno, što ima moć da sređuje kaos. Domislio se odmah kako bi to morao biti duh, samo duh može srediti kaos, kao da se užareni duh razlikuje od užarenog kamenja. Svojim je dokazima Anaksagora dodao i tvrdnju kako je užareni kamen što su ga našli kod Egospotama, pao ravno sa Sunca. Nije vjerovao da se može izbjeći smrt i mada je bio vrlo bogat prezirao je raskošne nadgrobne spomenike i mauzoleje, pa i Had je smatrao realnim podzemljem, a ne bogom, kao što je to učinio i sa Suncem: slušaj, rekao je čovjeku koji se požalio što mora umrijeti izvan zavičaja, ne
moraš tugovati, sa svih se mjesta jednakim putem stiže u Had.
Sudeći po svemu, manje ili više je očito kako Sunce ni u koje vrijeme nije moglo stanovati u Kolhidi, ni sunce ni njegovi konji, da nikada nije ni postojala Palača svitanja, osim možda u dječjoj fantaziji. Ali to je vjerojatno oduvijek bilo poznato svakom čovjeku, ako nije bio dijete, svaki je čovjek je zna da se mitsko i Anaksagorino nebo ne nalaze na istom mjestu, da se oni razlikuju. Ali filozof nije tako mislio, on je prezirao mit kao da je to nešto izmišljeno, daleko od svake istine. Ne postoje ni bogovi ni njihovo nebo, tako je govorio, i zamalo platio glavom. Zato sam se rodio da proučim nebo, Sunce i Mjesec, rekao je Anaksagora, a razmišljao je i o mikročesticama od kojih se sve sastoji, Eto zlata, rekao je, ako ga samo uspiješ sastrugati do najmanjih dijelova, na kraju će uvijek ostati zlatna prašina. Nije nevažno podsjetiti da je prah koji se skupljao sa šafranova cvijeta nalikovao na zlatnu prašinu, kako mu je dijelom i zato pripisivana iznimna moć. Napokon, Azijska je Kolhida zaista postojala, i u mitu i u stvarnosti, bila je poznata po mnogim stvarima, po tome najviše jer je bila domovina Sunca, zatim po Eetovoj prijestolnici i zlatnom runu, po soj prilici i po prahu koji se mogao dobiti iz šafrana koji je ondje najobilnije nicao.
Mora se spomenuti kako Helije u Kolhidi i izvan nje imao svoju osobitu žensku djecu, kćeri i unuke, sve su imale vrlo posebne sposobnosti, bile su čarobnice, svete kćeri i unuke boga Sunca koje nisu razumjele ljudska pravila i ograničenja. Vradžbinama su mogle učiniti štogod su željele, često su koristile čarobni prašak, naravno i tekućinu, načinjenu od praha pokupljenog s jednog otpornog cvijeta koji navodno cvjeta i na velikim visinama i u ledenim prilikama. Barem se tako posvuda mislilo. Planinske granice mitske Kolhide bile su u visinama Kavkaza, ondje je Zeus raspeo Prometeja, a tamo je iz njegove krvi iznikao i prvi šafran, koji u tim kavkaskim zemljama, na granici Kolhide samoniklo raste i danas, bujnije i uspješnije nego bilo gdje drugdje na tom svijetu.
12.
Kolhidom je u vrijeme argonautske invazije vladao Eet, on bijaše kralj, njegove su sestre Kirka i Pasifaja, njegova kći je Medeja. Sve su potjecale od Helija, naravno da su posredno od Helija potjecala i njihova djeca, čarobne crvenokose unuke, savršene zavodnice, iako ni jedna nije imala sreće u ljubavi, ni Arijadna, ni Fedra, najmanje Medeja, a baš je ona Argonautima donijela čarobni prah i vrlo moćni tonik kojim su prokrčili put do Aresovog polja, svetog hrasta i, najposlije, do zlatnog runa koje je lijepokosi Friks bio tamo prikovao. U svojoj maloj Argonautici, lijepoj pjesmi koja je postala osnovom za sve kasnije, Pindar je spominje kao značajnu proročicu i gospodaricu Kolhide, usuđivala se i Apolonu proricati sudbinu. Runo je čuvao veličanstveni zmaj, jedan od onih koji nikad nisu spavali, a zlato su voljeli kao da je to dio njihovog vlastitog tijela.
Zbog tog je runa najslavnija skupina pustolova, najhrabrijih mladića i muškaraca koji su u svoje vrijeme živjeli u zemlji Grčkoj, doplovila do zemlje Kolhide i ušla u njenu prijestolnicu usprkos općem mišljenju kako do te mitske zemlje nikad neće, niti mogu doći. Nazvani su Argonautima po svom divnom brodu, a brod je dobio ime prema svom graditelju Argu, prvom brodograditelju. Gradio je brod prema Ateninim nacrtima, ta bio je to navodno prvi pravi brod koji će ploviti morima, jer se prvi put ništa nije moglo napraviti bez Atenine pomoći. Divni drveni brod s pedeset vesela, pametni brod koji je znao izbjegavati oluje, brod Argo, vrlo brzi brod. Jedna njegova daska na prmacu mogla je i govoriti, ona naravno koju je na tom mjestu dala ugraditi Atena. Ubrala je granu sa prastarog dodanskog hrasta, dala je Argu i rekla mu, To će ti najviše trebati, odmah je stavi u provu. Taj prototip svih drugih drvenih brodov koji su ikada sagrađeni najmudrija je božica je podigla na nebo, među zvijezde, gdje se i danas naziru kormilo i krma kako odmiču nakon što je Argo oplovio još jednu nebesku postaju, kao da uvijek iznova ponavlja svoju zemaljsku avanturu. Ali, plovili su i pod zaštitom Here, bijaše to prvi i jedini put kad je uzela u zaštiti moreplovce vjerujući da se tako osvjećuje jednom uzorpatoru prijestolja koji je odbio štovati njezin kult. Istina je međutim kako je ona više nagrađivala nego kažnjavala, nagradila je Jasona, uzela ga je u zaštitu, on joj je jedini pomogao dok je u žurbi prelazio rijeku. Bila se tada pretvorila u staricu koja je molila ljude što su gazili vodu, Molim te pomozi mi, prenesi i mene, no svi su odgovarali, Miči se stara vještice, što ti pada na pamet. Argonauti su dakle imali pomoć dviju najutjecajnijih božica, ali lako je to bilo govoriti nakon njihovog trijumfalnog povratka sa zlatnim runom, prije toga nitko od njih nije čuo za bilo kakvu božansku zaštitu osim samog graditelja koji je slutio da mu u glavi stoji nacrt savršenog broda. Iako se sam nije previše trudio oko broda, padale su mu na pamet zamisli kao da je nevidljiva Atena stajala uz njega i šaptala mu u uho. Na koncu konca, nije zaista to bio ni hir, ni luda pustolovina, nego zadatak kojom je hrabra grčka mladost htjela ispraviti nepravdu nanesenu mladom Jasonu kome je oduzeto kraljevstvo u Jolku. Rečeno mu je naime, Samo izvoli, no želiš li biti kralj, donesi u Jolk zlatno runo iz Kolhide. Bijaše to najljepše i najveće zlatno runo koje je ikad postojalo, iako se oko njega i danas prepiru, je li postojalo, nije li postojalo, čak se govori o tome kako su se pomoću takvog runa skupljala zlatna zrna i prah zlatonosnih rijeka, koristilo se dakle poput kakvog cjedila za dobivanje zlata.
Vrlo je duga, očaravajuća i tragična povijest zlatnoga ovna kojim je Friks jednom davno doletio u zemlju Kolhidu. Do Kolhide je je preletio beskrajno dug put noseći na sebi Nefelinu djecu, sklanjao ih je od bijesne maćehe i izludjelog oca uvjerenog kako jedino žrtvovanjem vlastite djece može vratiti plodnost žitnim poljima orhomenskim. Vrlo je složena ta priča, kao iz svaka koja dolazi iz zemlje Beotije, iz Tebe i njezine blizine, strašna je, nema ni trunke optimizma, ili nekog sretnog završetka, kao da božica Tihe nije nikada u nju zavirila. Otac se popeo na brdo, upravo se spremao žrtvovati svoju djecu, kad gle, u tom času je ondje sletio zlatni ovan koji je kazao djeci, Odmah me uzjašite i čvrsto zgrabite za runo da ne padnete dok letim, Neću ja to moći, odgovorila mu je mala Hela, suviše nejaka da bi se čvrsto uhvatila za zlatnu vunu. Ipak se nekako popela. Tako su Friks i nejaka Hela uzjahali znamenitog ovna, no na putu je Hela ispala u more, nije se mogla čvrsto držati, pala je u morski prolaz koji se po njoj nazvao Helespontom, što znači Helino more.
Friks je uspješno sletio u Eetovu Kolhidu, žrtvovao ovna bogovima, kao što mu je bilo rečeno, a njegovo runo darovao je kralju da ga zakuca za deblo čuvenog hrasta na Aresovu polju, gdje je blistao poput zlatnog izazova za avanturiste svih boja. Runo je čuvao zmaj plamenog daha koji se mogao stotinu puta oviti oko hrasta. Ni pod koju cijenu nije Eet htio dati runo, pogotovo ne Argonautima koji se pravili važni, a bilo mu je i prorečeno, Tvoja će moć trajati sve dotle dok se zlatno runo bude nalazilo u Aresovoj šumi. Toliko o povijesti zlatnog runa: bio je to čudesni predmet, najdragocjeniji koji se tada mogao zamisliti. Na kraju morao se Eet odlučiti, Naravno da možeš dobiti runo, rekao je Jasonu, ali prethodno moraš izorati Aresovo polje s mojim bikovima bronačnih papaka i vatrenog daha, zatim moraš pobiti ratnike koji će nicati iz posijanih zubi. Nije spominjao zmaja uvijenog oko hrastovog debla u Aresovom gaju.
13.
Uvjeti nisu iznenadili Jasona. Zube prastare zmije dobio je od Atene u Pagasi, na ispraćaju ekspedicije. Dala mu je drugu polovicu zubi Aresovog zmaja čiju je glavu kamenom smrskao Kadmo, i odmah ih posijao jer bez njih ne bi podigao Tebu. No to je tek dio vrlo složene, vrlo bogate priče koja neće nikada stići do cilja za razliku od Arga, prvog broda koji je oplovio svijet i vratio se kući. Atena je dala Jasonu zube obećavši mu pomoć u vođenju broda i cijele ekspedicije. U ostalim stvarima pomogla mu je Medeja, mlada Eetova kći. Na nagovor svoje hirovite majke Eros ju je pogodio ravno u srce tako da se na prvi pogled zaljubila u Jasona. Neki kažu kako je sve te spletke, a da to nikome nije bilo poznato, ni Afroditi, izvela Jasonova zaštitnica, gospođa Hera. Ona je nagovorila Afroditu da joj tobože učini jednu bezazlenu uslugu, i zato je Afrodita angažirala svog sina Erosa da Medeju pogodi u srce. Pri tom ga je morala potkupiti: darovala mu je jabuku obrubljenu zlatnim krugovima, s njom se mogao igrati dobacujući je do prvog neba, uz zlatnog buldoga bijaše to najdraža Zeusova igračka dok je kao posve malo dijete čamio u kozjoj špilji na kretskoj Idi. Sve u svemu očito je kako ni u ljubavnim pitanjima nisu stvari onako čiste kako na prvi pogled izgledaju
Začarana Erosovom strijelom Medeja se nije mogla oduprijeti Jasonovim molbama, iako je i sama bila čarobnica. Vozila se na zlatnim kolima u koja je upregla svoje plemenite zmije, uz njihovu je pomoć skitajući se gorskim livadama, mirisnim poljima i cvjetnim brdima tražila ljekovito i magijsko bilje i trave, imala je kotao za obnavljanje života, sredstva za uspaljivanje zmajeva, te magijski prah i tekućinu koju je napravila od kavkaskih trava, pretpostavljamo i od kavkaskog šafrana, vjerojatno od peluda skupljenog s njuškica njegovih tučaka, no valja voditi računa o tome kako pravi izvori za takvu teoriju ne postoje. Jason se uvukao Medeji u srce i dušu, nije znala kako se to dogodilo, nije tada još ni slutila da su bogovi upleli prste u njezinu sudbinu i da će uskoro bježati iz Kolhide. Ne smijem bježati iz zavičaja, ne smijem pobjeći od roditelja i braće, tako je ponavljala, ali bi u idućem trenu promijenila mišljenje, Dat ću mu sve što treba da otme runo, samo da me odvede iz ove zemlje i oženi, govorila je sama sa sebom. Bilo je to konačno i nezaustavljivo. Evo sada izmijenjene Medeje, vidimo je kako moli Jasona, Odvedi me iz ove divlje zemlje, u njoj ubijaju strance, krenimo odmah, bježimo, prije nego nas otkriju i ubiju. Ujutro je pozornica bila pripremljena. Uokolo Aresova polja i šume sjedio je Eet, njegovi vojnici su stražarili, Kolhiđani su, čak i Argonauti, nijemo gledali što će se dogoditi, već su vidjeli kako bikovi užarenim dahom spaljuju Jasona, raznose se ga zlatnim rogovima, gaze brončanim kopitima. Sve što su gledali bijaše upravo suprotno onom što su očekivali. Jasnon je ujarmio bikove, oni su ga slušali, kao da malo čas nisu bili divlji, krenuli su bez osvratnja, i uskoro je Aresovo polje bilo preorano. Što sad treba učiniti, pitao se Jason, Posij zube iz torbe, netko mu je doviknuo, i on je to učinio. Dogodila se savršena preslika davnog događaja, onog iz Kadmove povijesi, iz vremena kad je osnivao Tebu: iz zemlje su neobuzdano i grubo, kao da ih poslao Had, iznikli ratnici, divlji i do zuba naoružani. Što sad, pitao se Jason, Sada baci kamen između njih, bacio je kamen, a tek iznikli ratnici osvrtali su se, sad ovamo sad onamo, misleći kako je to netko od njih bacio kamen, mašili su se oružja, i dok si udario rukom o ruku, svi su već bili mrtvi. Jason je tada pomislio, Igra je završena, Eet mi mora dati runo kako je obećao. Runo je međutim bilo najdragocjenija stvar u Kolhidi, sveta i neotuđiva, Ne mogu ti dati runo, rekao je Eet uvjeren kako od runa zavisi sva njegova moć. Zaludu su se Argonauti pozivali na njegovo obećanje, shvatio je i prije njih samih koliko im je stalo do obećanja, danas bi netko kazao, Dobro ih je pročitao.
Zlatno je runo ostalo tamo gdje je i bilo, u Aresovoj šumi, pričvršćeno za najveći hrast, s velikim izgledima da tamo zauvijek i ostane jer ga je čuvao taj golemi zmaj koji nikad ne spava. Napisani su romani o Jasonovom pothvatu, i njegovom bijegu s Medejom iz te zemlje Kolhide koju su Grci smatrali barbarski divljom, i beskrajno ksenofobnom, vjerovali su kako Kolhiđanima malo nedostaje da postanu kanibali, neki su ih čak i formalno nazvali Aksenima, u doslovnom smislu ljudima koji mrze strance, i ubijaju ih. Jasonu se učinilo da će mu izmaknuti zlatno runo, bijesnio je i tugovao kao i onda kad mu se posada pobunila i vođenje Arga htjela prepustiti Heraklu, sinu i ljubimcu Zeusovu, no on nije ništa znao o navigaciji ni o upravljanju brodom na tim prostranim i crnim morima, zato bogovi nisu ni dopustili da Heraklo preuzme Argo, a on je i sam rekao, Ta čast pripada Jasonu, on mora izvršiti zadatak.
U svemu mu je pomogla Medeja, obećao joj je, Uzet ću te za ženu i povesti sa sobom. Noću su se prikrali hrastu i zmaju koji nikad ne spava niti sklopa oči. Poškropili su mu glavu Medejinom vodicom, vjerojatno je u njoj bilo šafrana, i zmaj je zaspao kao da se nikad više neće probuditi. Runo je bilo u rukama Jasona, Medeja ga je pratila, Bježimo, bježimo, to su ponavljali, i zaista su uskoro rijekom Fasid plovili natrag prema zavičaju s runom koje se zlatilo na pramcu Arga. No tek su ih očekivale basnoslovne poteškoće, mada je glavni zadatak bio riješen, točku po točku, onako kako je Jasonov stric Pelija zahtijevao. Taj početak argonautike, njezin povod, zapravo zadatak što ga Pelija dao Jasonu vjerujući kako se on iz Kolhide neće živ vratiti, nije loše ponoviti. Svi znaju kako se mladi Jason žurio da sudjeluje u žrtvovanju što ga je Pelija prinosio Posejdonu, kako je prelazeći rijeku zapeo izgubivši jednu sandalu. Svi znaju kako je Pelija, kralj u Jolku, konzultirao proročište o svojoj vlasti i kraljevstvu, jer ono je trebalo pripasti njegovom nećaku Jasonu koji je u brdima obrađivao zemlju i čuvao ovce ne mareći za kraljevstvo. Malo tko je znao za njega, ni oca mu nije suviše morila briga o kraljevstvu.
Smrt će ti donijeti čovjek s jednom sandalom, tako je proročište reklo Peliji. Zbog sandale na samo jednoj nozi, Higin je tog čovjeka nazvao monokrepidom, baš tako: čovjekom s jednom sandalom. Dok je Pelija prinosio žrtvu Posejdonu, na obali uz samo more, hitajući mu je prilazio mladić bez sandale na jednoj nozi. Pelija je pomislio, To je čovjek koji će mi oteti kraljevstvo. Pristupio mu je i upitao ga, Da si ti kralj i da si dobio proročanastvo kako će te jedan čovjek ubiti, što bi učinio tom čovjeku, Naredio bih mu da donese zlatno runo, odgovorio mu je bez razmišljanja Jason, Upravo to ti sada naređujem, rekao je Pelija, Odmah idi po runo, ono se nalazili u Aresovoj šumi u Kolhidi, stoji na jednom hrastu, čuva ga zmaj koji nikad ne spava. Argonauti su pošli po runo, ukrali ga, vratili ga u zemlju u kojoj se zlatoruni ovan bio pojavio. Ta priča je završena. Nema je više, no iz nje ne bi trebalo ispustiti kako se Argo jedva održavao na moru, ploveći iz Kolhide, ili prema Kolhidi, zbog vjetra što ga je izazivao golemi orao.
Argonauti su ga gledali iznad svojih glava, bojali su se, i sami su patili suosjećajući s Prometejem. Znali su kako taj orao odlazi Prometeju da mu kljuca jetru, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Krv je s Prometejeva tijela, kako je već rečeno, kapala na vrlo oskudno tlo na toj tvrdoj stijeni, mjestu na kojem je svemogući Zeus, davno prije Arga i njegove plovidbe, prikovao Prometeja, držao ga i dalje na mukama kao pouku svijetu i ljudima da ga ne zaborave, misleći pri tom na sebe, a ne na Prometeja. Iz krvi Prometeja međutim niknula je sama od sebe jedna cvjetna uspomena i sačuvala se u mitovima o Prometejevoj muci. Cvijet koji je iznikao na toj kavkaskoj stijeni niče i danas. To je šafran. Bojom tog srebrnoljubičastog cvijeta prelio je Homer plašt što ga odijeva zora kad se prije Helija pojavi na istočnom nebu.
14.
Zasluge Prometejeve za čovjeka i ljudski rod bile su tako značajne, i značajno uvredljive za bogove, ponajviše za Zeusa, da on nije mogao a da mu se ne osvete, kako Prometeju, tako ljudima. Može se samo zamisliti što je osjećala jedna Atena kad joj je kazano kako je netko drugi, a ne ona, izmislio prvi brod, ili Demetra, kad se počelo govoriti kako je najprije Prometej podučio ljude poljoprivredi, izoravši za njih prvu brazdu. A kako se tek morao osjećati Zeus kad je Prometej oteo nebesku vatru i donio je ljudima, da bi oni nakon toga počeli govoriti, To nam je Prometej donio, tu je žeravu ukrao bogovima koji su je koristili samo za sebe, iako im nije trebala, jer ne znaju oni što je mrak, ni što je studen, ne jedu oni sirovo meso, nego ambroziju. I piju nektar.
Priče o velikim o zaslugama Prometeja ni tu nisu prestale, postale su štoviše tako neumjesne i neumjerene da se počelo dokazivati kako je Prometej stvorio ljude vlastitim rukama, no da mu je pri tom pomogla Atena udahnuvši im tako potreban dah, iako su oni naravno već imali Prometejev duh. Govorilo se kako je bezočno pripisao sebi moć stvaranja, samo što nije rekao kako je stvorio i zemlju, a to se nijedan bog nije nikad usudio kazati. Znalo se da su zemlja i nebo, stabla trave i tako dalje, kao i zvijezde i mjesec, postojali prije bogova, ili su i sami nekad bili bogovi. I što se nakon toga dogodilo?Stvorena je nova priča: Prometej nije dopustio da bogovi ljudima otmu meso za žrtvu, prevario je Zeusa, ljudima je ostavio meso, bogovima je prepustio kosti uvijene u salo. To je na neki način već naznačeno, iako je uvijek ostalo upitno i čudnovato. Svi su naime znali, ljudi koliko i bogovi, kako je Zeusu znao da će biti prevaren, a zacijelo je tako i bilo: kad se vara bogove mora se znati kako oni znaju da ih se vara, i dopuštaju varanje, igrajući se s ljudima kao s neposlušnom djecom. Ne stavljaju to do znanja, muče se sa svojom besmrtnošću, ali zaista samo od te ljudske djece mogu dobiti priznanje da oni jesu bogovi. Kad ljudi izgube vjeru, bogovi se tiho, bez buke, sklanjaju u svoje nebeske prostore, sakriju se iza oblaka gdje ih ljudi ne mogu vidjeti niti
kao sjene.
Vatra koju je netko, neki heroj ili neki varalica bogova, donio s neba, poznata je svim ljudima, malo je naime vjerojatno kako bi neka skupina bića mogla poznavati vatru, ukrotiti je i održati, a da to nisu ljudi ili bogovi. U trenutku kada je Prometej prevario Zeusa namijenivši samo kosti kao prinos za božansku žrtvu, Zeus bijaše odlučan, Vratit ću vatru na nebo, ljudi neka jedu sirovo meso, ljutito je kazao Prometeju, iako bogovi svojom srdžbom samo oponašaju ljude, ne znaju oni što je to ljudski bijes. Prometej nije gubio vrijeme, oduvijek je bio protiv bogova, zar nisu oni poubijali njegove pretke, zamalo i njega. Otišao je na nebo, sporogorećim štapom dotakao jednu žbicu na sunčanim kolima dobivši tako žeravu, sakrivši je u u šupljini velike stabljike koromača, prenio ju je ljudima na zemlji, a da to bogovi nisu odmah opazili. Kasnije se dodalo da muje u krađi pomogla Atena, uostalom kao i kod stvaranja jednog ljudskog naraštaja koji nije najbolje prošao: od bogova je morao otimati ono što mu je po prirodi pripadalo.
Sve je to skupa, kao što se vidi prevršilo je svaku mjeru. Logika koju je koristio Prometej nije priznavala ograničenja, bila je neprihvatljiva za bogove, ali se sviđala ljudima. Prelazeći sve vremenske granice Prometej očito nije više mario za bogove, Oni ne samo da nisu potrebni, njih valja srušiti, tako je govorio. Koristeći božansko pravo Zeus ga je dao prikovati za kameni stup na kavkaskoj stijeni, postavio ga je između zemlje i neba da opominje ljude kako se granice između bogova i ljudi ne smiju prelaziti. Bio on u pravu ili ne, Prometej se nije suviše opirao, prihvatio je kaznu kao samu po sebi razumljivu, ali je i dalje tvrdoglavo ustrajao na Zeusovoj bespomoćnosti. Ni kriv ni dužan, budući da se u prirodi samo snalazi u skladu sa svojom ptičjom prirodom, srebrnoglavi orao vrhovnika, ptica koja je postala trajnim simbolom moći i vlasti, svakodnevno je letio do kavkaske stijene i natrag da bi okovanom Prometeju komadao jetru. Dio što ga danju iskljuca, obnavlja se noću, kažu ne uvijek, nego u skladu s rastom mjeseca. Toga su orla na svom putu do Kolhide vidjeli Argonauti, on ih je uplašio, i zamalo potopio. Sve ostalo je poznato, i ne treba ponavljati. Ustrijelio ga je Heraklo svojom smrtonosnom strijelom.
15.
Nakon mnogo i mnogo godina Prometeja su oslobodili muka besmrtni Kentaur Hiron i njegov prijatelj Heraklo, Zeusov sin. Hiron je u jednoj polovici bio je čovjek, u drugoj konj, bio je to bez ikakve simbolike, dobar i lijep poput svega što ističe povezanost između ljudi i prirode, i neko tajno jedinstvo između bića koja su stvorena da žive zajedno na toj zemlji. Zato je Hiron mogao biti vrhunski učitelj, pouzdani čuvar djece i njihov odgojitelj, prvi veliki travar i liječnik, poznavao je sve trave, no ne i onu kojom bi izliječio otvorenu ranu na koljenu što nije htjela zacijeliti, nije niti mogla, jer je potjecala od otrovne Heraklove strijele. Slučajno ga je pogodila u koljeno, o čemu ne treba posebno govoriti. Bila je smrtonosna kao i sve rane izazvane otrovnom Heraklovom strijelom, jer se na njenom vrhu nalazio otrov hidre iz Lerne, najotrovnijeg bića koje je ikada postojalo, dovoljan je bio tek njezin dah da sve uokolo uvene, ili padne mrtvo. Ni taj otrov nije mogao usmrtiti Hirona, i zaista ga je mučila rana proizišla iz njegove besmrtnosti, nejasna kao što je to bilo i njegovo biće podijeljeno između zemlje i neba. Dosadila mi je vječnost, rekao je, i jedva dočekao Herakla kad mu je došao s naoko neprihvatljivim prijedlogom, Prenesi na Prometeja svoju besmrtnost, a ti umri umjesto njega, rekao mu je Heraklo, A Zeus, što će on kazati, raspitivao se Hiron, Bez brige, odgovorio je Zeusov sin, upravo sam od njega dobio dopusnicu da s tobom razgovoram.
Taj je dobroćudni Kentaur odgojio Jasona i Peleja, i brzonogog Ahileja, Pelejevog sina. Kažu da je i božanski Apolon bio Hironov daroviti učenik, ali i mali Asklepije, Apolonov sin, prvi liječnik i svemogući iscijetlitelj, za njega je i smrt bila samo medicinska, ne više i mitološka poteškoća. Nitko nije poznavao trave bolje od Asklepija, proučio je i one koje su vraćale ljude u život, dovodeći u pitanje vlastiti ugled, na neki način i život, suprotstavio se zemaljskom poretku smrti vrativši nekolicinu ljude s Elizejskih polja na cvjetne zemaljske livade. Govorilo se, Potkupili su ga obitelji tih ljudi i polubogova koje je vratio u život, zašto ne vrati obične smrtnike, kao da je on neki brižni ljudski liječnik, a ne bog što je ostao među ljudima, uzevši čak i oblik zmije da to što lakše izvede i sam se smjesti gdje treba. Bio je naravano odan Hironu, ta on mu je bio i prijatelj, i dragi učitelj, ali tko i ne bi ostao odan svom učitelju, osim Aristotela kojemu se učinilo kako mu veća prijateljica mora biti istina nego njegov učitelj Platon. Nikakvo liječništvo nije moglo pomoći predivnom Kentauru, to nije niti bilo moguće jer je bio besmrtan, i jedini pravi lijek za njega bila je obična i strašna ljudska smrt. Postojala je još jedna okolnost koja nije bila nimalo naklonjena iznemoglim dvojnim bićima što su zadnjim snagama spajali ljude i životinje: nisu se oni htjeli odreći svoje dvostruke prirode, tako se ni pod koju cijenu Hiron nije htio odreći toga da bude u isto vrijeme i čovjek i konj, živa karika između svjetova.
Hiron je donio ključ za skidanje Prometejevih okova. Nakon što je Heraklo ustrijelio božanskog orla pali su i okovi s Prometejevih ruku i nogu što ih je davno, davno, bio zakucao Hefest, najbolji Prometejev prijatelj, moćno i neraskidivo, kao da će vječno trajati. Prometej i Heraklo uhvatili su se tada za ruke, zaplesali su i poskakivali na uskoj kavkaskoj stijeni. Radosno su dizali ruke prema modrom nebu, naposljetku su se okitili zelenim lišćem poput djece cvijeća koja se raduju životu i svemu što postoji. Sve je bilo pripremljeno za oslobođenje Titana koji je ionako već postao besmrtan. Ne mareći za Zeusa ljudi su ga već bili oslobodili, kao da sloboda može postojati bez ograničenja i Zeusovih zapovijedi. No i Heraklo je htio da se obojica, i osloboditelj i oslobođenik, pokažu na sličan način kao pobjednici nad ropstvom: Heraklu je na glavi blistao mlaslinov vijenac, a Prometeju vijenac od vrbinog lišća što mu ga je očito Heraklo pripremio vlastitim rukama. Ljudi ga naravno nisu htjeli uzdići do božanskog dostojanstva, ta nikad on nije ni htio biti bog. Podigli su mu jedva nekoliko obilježja na mjestima gdje je donio svetu vatru, a možda i ondje gdje je bespomoćno oblikovao ljude znajući da će biti smrtni.
Rašireno je međutim mišljenje kako Prometej nije nikada stvarno oslobođen. Kao dokaz za to navodi se prstenje, posebno prstenje s kamenom, koje danas svak nosi kao obećanu odanost i trajnu vjernost. Vjerujući kako se simboli, pa i znakovi, mogu odvojiti od stvarnog svijeta i zaploviti vlastitim poljima, neki su zapisali kako je Prometej oslobođen samo zato jer je pristao da na kavkaskoj stijeni ostane i dalje makar simbolički zarobljen. To je zahtijevao Zeus kao uvjet za Prometejevu slobodu, Neka se od njegovih okova načini prsten, od njegove stijene kamen koji će se uglaviti u prsten, i neka taj prsten Prometej nikad ne skida.
Kao i ropstvo i sloboda ponekad ostaju samo simboli vezani uz taj čarobni prsten koji se i danas nosi, više kao oznaka za ljubav nego za uznemirujuću podložnost. Zaboravili smo međutim na cvijet koji raste slijedeći svoj unutarnji zakon i cvjeta slobodno i jasno, nezavisno od toga smatra li ga tko vječnim simbolom ili tek kratkotrajnim živim cvijetom, ničim više od toga. Slobodno i jasno iznikao je iz Prometejeve krvi, nije ona bila crvena kao ljudska, nego više nalik na božanski ihor. Kad ljudi zaborave Prometeja, kad među njima nestane sjećanje na tog buntovnika, neće ipak izgubiti uspomena koju je stvorila i stvara priroda. Ostat će taj cvijet i njegovo cvjetanje kao savršeni živi spomenar, on i danas uspješno raste na kamenitom tlu kao da ga na takvom tlu nešto nejasno hrani i oplemenjuje.