Mimetov libar - Kal se co dogodilo
Provi libar: Drame i priče - Šimun Borčić
Predgovor
Niže navodim dio Mimetova libra što ga ovdje prenosim s dopuštenjem Stipe Borčića, Mimetova sina, njegovog nasljednika. O tom smo se dopuštenju dogovorili u dvoru Sibićove kuće, u Ženi Glavi na dan, 24. rujna, 2010. godine, prvi put. Drugi put točno pet godina kasnije, 31. kolovoza 2015. u vrijeme kada je Stpe uređivao konobu naslijeđenu od svoga oca - srušio je pet betonskih badnjeva i bačava u kojima je njegov otac proizvodio gotovo dva vagona vina. Za tako malu konobu bila je to golema količina vina tako da uz tisak i drugi pribor potreban za stvaranje vina nije bilo mjesta niti za malo veći stol sa stolicama. U međuvremenu su se i prilike promijenile - betonske badnjeve i bačve zamijenili su oni od inoksa. Tako je to konačno i Stipe učino. Zatekao sam ga u priškurenoj konobi. Činilo se da nakon srušenih badnjeva razmišlja - a, što dalje? Ja sam mu u tomu bio bez koristi. Dobio sam dopuštenje da ponovno pregledam Libar i prenesem na svoju stranicu što želim, ili mislim da treba prenijeti.
Druga knjiga, za razliku od prve (zapravo računovodstvene bilježnice brata moga djeda, Mihota Sviličića Sibića), sastoji se zaista od tekstova što čine Mimetov libar, kako se ta stara bilježnica nedvojbeno može nazvati. To je knjiga na koju je Stipe ponosan. To je knjiga koju je otac baš njemu ostavio i povjerio na čuvanje. Stipe idealizira – želi organizirati konobu tako da u njoj može priređivati večeri koje će posvetiti ocu, čitanju pjesmica i uradaka iz Mimetove knjige. Knjiga ima naslov: Drame i priče. Šimun Borčić. Na stražnjoj strani prednje korice sljedeći je tekst: Ovaj libar ostavljam svom sinu Stjepanu. Žena glava 14. 02. 2006. Šimun Mime Borčić. Prvi dio Libra je drama Pri komin. Prema riječima pisca drama opisuje društvene i gospodarske prilike nakon prvoga svjetskog rata u selu Žena Glava. Datirana je 2004.
Između ostalog u drami se govori o osnivanju nogometnog kluba koji se trebao zvati Istok, radi čega su odlazili ljudi na Hvar, kod sreskog načelnika. Klub je već igrao s Komižanima na pasonu Molu Guspu, ne zna se hoće li moći bez dozvole igrati „na ovu Molu Guspu“. Evo igrača: vratar Ante Gracin (Medanić), bekovi Josip Burić (Paćun) i Ivan Mladineo (Ive Filice iz Borovika), halfovi Borčić Marijan (Kosanov iz Taleža), Jakov Sviličić (Balin iz Ženeglove) i Ante Sviličić (Andrićov iz Ženeglove), u navalu Marijan Mladineo (Cufutov iz Ženeglove), Ante Borčić (Moli Tone iz Taleža), Miho Ivčević (Mićel iz Pohumjo), Ivan Svičarević (Gargurica iz Žužeci) i Franjo Ivčević (Keko iz Pohumjo). (Op. JS: moram kazati kako sam bio iznenađen kad sam na popisu igrača našao svog djeda, oca moje majke, Jakova Sviličića, jer on o tome, naime da je igrao nogomet, i još manje da je bio half u prvoj momčadi Istoka, nije nikad pričao.)
Značajan podatak u drami iznosi Rita: Kako cujen da gre desetak petnaste mladić pul Amerike: Mićel iz Taleža, Vicenco Povin iz pri Kule, Moli Tone iz Taleža, Jere iz Serenjoka, Ive Garguricin, Frane Cvirin, Visko Biskupa iz Draceva poja, Dinko Bastanetov iz Dracevega poja, Jubo Nanetov iz Ženeglove, Andre Popetov iz Ženeglove, Vinko Kunjaninov, Mlaji Sibićov iz Ženeglove, Šime Cinkvinov iz Dracevega poja, Ante Zonkotov iz Pohumjo, Ante Savrastont iz Pohumjo.(Op. JS - Mlaji Sibićov očito je jedan od petero braće moga djeda - netragom je nestao nakon odlaska u Ameriku. Taj brat moga djeda Sibeta, pravim imenom zvao se Bjože, tj. Blaž).
Drugi dio Libra različite su priče, često šaljive anegdote, facende, škerci, ne samo o suvremenicima, nego i o nekadašnjim ljudima iz sela i cijeloga otoka. Nerijetko vrlo duhovite s dobrim smislom za humor i situacije, uz temeljito poznavanje mentaliteta, navika i užanaci koje su postojale i postoje u selu, sve manje doduše, jer je selo ostalo na vrlo malom broju ljudi koji se jedva međusobno susreću, osim ljeti.
Jedan dio čine autrove pjesmice, koje je s ponosom pisao ali one, na žalost, osim svojevrsne ilustracije značaja samoga pisca, nemaju drugu vrijednost. Danas nisam siguran da je tomu tako. Nema dvojbe da one pokazuju i jednog drugog, posve drukčijeg čovjeka od onog činovničkog i radišnog Mimeta, onakvog kakvog su ga svi poznavali. U pjesmama želi nekakav drugi i drukčiji svijet od onog komu je vlastitom odlukom pripadao i, čini se, i htio istinski pripadati. Njegove su pjesme u međuvremenu, kako god se to shvatilo, dobile neko drugo značenje. Ostat će nepoznato bi li sam Mime htio da mu se pjesme na ovaj način objave ili, na bilo koji način, učine dostupne javnosti. Pisao je, naime, za sebe i svoje najbliže - kod svojih suseljana, bio je siguran, ne bi našao razumijevanje za takve poetske uzlete. Bojim se da Ženaglava svoje pjesnike smatra suvišnima, zamalo redikulima, a mislim da se i Mime toga bojao.
Treći su dio Libra vrlo su značajni podaci o povijesti sela, napose zadruge u Podšpilju, o izgradnji zadružnoga doma, ali ponešto i o povijesti samoga otoka, ponekad i to ispričano u obliku anegdote. Najveću vrijednost ima na memoarski način ispričana povijest Zadruge, u kojoj je i sam pisac bio jedan od značajnijih tvoraca i sudionika.
Preostali dio čine podaci obiteljski, popis i opis nekretnina, opis obiteljske kuće, kao i rodoslovno stablo obitelji - po napomeni autora o tom rodoslovu obitelji ispričao mu je Vinko Sviličić – Samarina.
Kal se co dogodilo
(iz povijesti Ženeglove i Podšpilja)
(1) Moja škula (str 19)
Ja, Šimun - Mime - Borčić, rođen sam u selu Ženaglava, šest razreda osnovne škule završio son u svume selu u kući Samarine. Jedno jutro pri jematve 1928. god., okupili se pri skulu mi dica i tu son se upozno sa godinima (op. vršnjacima) iz drugih seli. Nojveće mi je osto u pamćenje Bepo Tanetov, jer je bi lipo obucen. Imo je niku lipu mornorsku beritu. Onda smo išli u crikvu, a iz crikve u skulu. U skulu non je meštar reka ca ćemo kupit da možemo pocet ucit. To je bila početnica, bilježnica na uske crte, olovka i gumica. Otac je iša u Komižu i doni mi to, a jo govorim: "A di mi je olovka?" A otac govori: "Ovo ti olovka." Jer jo tad nison zno za olovku nego za "lopiš".
Meštar mi je bi Šimun - Mime - Mladineo rodom iz Borovika, a meštrovica njegova žena Dominka, rodom iz Svirći iz otoka Hvara. I tako smo poceli ucit i pisat u bilježnici na uske crte: okomite crte, pok kose crte, kukaste crte, a onda slova. Ucili smo kako se zove naša država i kako se zovemo mi đaci. Tako son upameti i ovaki izgovor od muga godine. Pito meštar Jureta Cufutova: "Jure, kako se ti zoveš?" Jure će ti: " Jo neznon, neka rece Bepo." Jer mu je Bepo bi brat stariji dvo godišćo. A Meštar će ti: "A Bepo, zašto ga nisi naučio?" A Bepo će ti: Pul skule son ga uci, zno je, a sad ne zno." Evo još jedna za se nasmijat. Meštrovica pito učenicu: "Jele, nabroji mi dane u sedmici?" A učenica broji: "ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, šestak..." "A budalo jedna!" poklopi je učiteljica.
Jo son hodi redovno u skulu, a neki nisu. Oldoma bi hodićali ali ne bi išli u skulu, nego bi se sakrili u šmaršku i kad bi finila skula idu doma kako da su bili u skulu. Znači, niki su skulu gledoli kako neko opterećenje. Evo da von isprovjen jednu, da tako recen osvetu za tu opterećenje. Tone Bonetuv i Vinko Matijov, rođeni 1919. god., tri godišćo stariji od mene, kad su finili šesti razred, dogovorili su se da će bocicun crnila udrit u broj na pragu skule. I tako su ucinili. Parvi je potega Tone i bocica je udrila u prog ol vrot i pala na dvuru i ni se razbila. A znate kako? Bocica je imala cep ol puta i tim cepen udrila u prog ol vrot i pala na dvuru i ni se razbila. Onda je potega drugi put i razbila se i svi prog i zid ispraskola u crnilo. Za tim je isto ucini i Vinko.
Jo son gledo skulu kako lipu stvor. Mestrovicu kako drugu mater, a meštra kako drugega oca. Puno mi je bilo drogo cut od mestrovice ric: " draga djeco." Mogu reć da son bi jedon od boljih đaka. Od moje generacije nojboji je đak bi muj brat Luka, stariji od mene dvo godišćo. Od skule bi je dobi jednu knjigu za priznanje kako nojboji đak. Tako mi je ti šest godišć pasalo lako i lipo u ucenju i igronju na balun. Jo son kasnije u zdrelim godinama paso veće skule, ali mi je na sarcu nojveće ostala osnovna skula u mome selu i nojveće son zahvalan meštru i meštrovici ol te skule, jer su mi oni parvi pokozali slova i racune. Pri kraju šestega razreda na srcu mi je bilo teško, jer ću ostavit svoju kumpanjiju.
Bi son napiso niku pismicu, da ću je prostit zadnji don kad primimo svjedodžbe. Nison je prosti, jer od tuge nison moga štit. U stumak mi se ucini niki grop, justa su se osušila, a jazik uvenu. Tu pismicu nison sacuvo, ali son zapameti zadnji stih. Ti stih son cili život u sarcu nosi i davao mi je snagu i jubov prema mumu selu, a ovako napison:
Zbogom, ostajte moji mili đaci,
A ja idem sada pomoć mojoj majci.
U zdrilim godišćima napiso son o skuli u mojima zabilješkama ovako par stihova:
Klupa
Žarko sunce;
divno more, nek me grije
nek me kupa,
nek me gurne
do tih klupa.
I ti klupo što me primaš,
što se sa mnom ti zamaraš.
Znanje što si meni dala,
Znat ću reći tebi hvala.
Ženaglava, 2002. Šimun Mime Borčić
(50) Potomstvo (str 65)
Potomstvo je prirodna stvar. Potomstvo je veselje i radost za roditelje. To veselje i radost, daje roditeljima snagu da rade i stvaraju. Bez potomstva život bi bio tup, žalostan. U storo doba u obitelji bilo bi po više dice, jer se rađalo bez plana. Danas se većinun rađanje planira. To dolazi većinun iz ekonomskih razloga, zaposlenje, standard života. Bez potomstva se događaju psihičke i fizičke slabosti.
Ja sam u mom selu, za svoga života, zapazi tri psihičke i fizičke slabosti, kod osoba, koji nisu imali djece ili su djecu izgubili (smrću djece).
Prvo: U starijo doba, u razdoblju od 1870. do 1913. u selu Ženaglova živi je Juraj Sviličić, Jurakotov. Žena mu je bila Marija od Zakelovih iz Duboke, nisu imali dice. Cu son od starijih, da je ti covik bi iša vonka sebe. Da je po noći izlazi iz posteje u mudonte po selu.
Drugo: Meni od oca brat Vicko, rodbina ga je zvola Vice. Živi je od 1880. do 1938. Tešku je muku provo sa ženami i dicun. Umorle su mi tri žene i tri- cetiri diteta. Od borba Viceta son cu di je ovo reka, kad son sina Jerkota buto u kasicu, cu son kako mi se iz sarca nušto kalalo. Znon da je posli dobi bolest na sarce. Likor Majerić ga je lici od te bolesti. I umro je od te bolesti od 58 godišć života. Imanje je ostavi braći Miketu i Luki, koji su u bolesti atendili.
Treće: Meni rođak Luka, rođen 1914., a umo 1992. imo je cetvoro dice, tri ćeri i sina. Sin mu je umro ditetom od 8 don. Jo son primjeti na njemu da puno pati i tuguje za sinom. Dok je bio mlaji to je moga podnit, a ca je hodi stariji, to ga je veće pritiskalo. Luka je bi puno razumni covik, zno je da se njegova kuća ne će već zvat Borčić, jer će prominit prezime. Kad je Luka bi pri smarti u fizičku i psihičku nesposobnost, cu son od njegove žene Antice, da je ovako reka, Čapoj tega molega, da ne pade!
Š.Borčić
(88) Zadrugarstvo u Podšpilju
str. 95. - 109.
(Osnivanje zadruga i butiga u Podšpilju. Radićev govor)
Po I. svjetskom ratu pocelo se radit na stvaranju zadruga po selima.Tako se već u Podšpilju oko 1920. osnovala potrošačka zadruga. Zvala se "Težačka sloga". Ta je parvo zadruga imala dućan u konobu Vijulinove kuće, pri Kulu, uza somu cestu. U konobu butigu a na podu kancelariju. Ta kuća imo šulor. Iz tega šulora je Radić 1925 ili 1926. održao govor. Prodavač je bi Ante Borčić (Moli Tone) iz Taleža. Knjige je vodi Ante Borčić (Koson) iz Taleža. A u zadrugu je lavuro i Juraj Borčić iz Ženeglove. Cu son od njega di je provjo, da je jednu noć iša leć u kancelariju i da cuje di nusto u kamaru hrope. Užega sviću i vidi pod posteju jednega kucina i molo ga neka spi. Jure je bi kako noćni čuvar butige, jer to je bilo odma iza rata pok je bi glod i uprava zadruge se strašila da kogod po noći ne pokrode butigu. Onda je malo kasnije osnovana vinarska zadruga. Jo mislim 1922. Vino od težoki su sakupjali u veće konobe po selu. Znon za Tonetovu konobu u Duboku.
Ta zadruga se je zvola Vinogradarsko-vinarska zadruga Podšpilje (kod Komiže). U Podšpilju je bila osnovana i druga potrošačka zadruga. Butiga je bila u Pačunovu kuću, u kuću Burić Ante. Mislim da je ta butiga osnovana 1932 ili 1933. Ali malo je živila (svega tri-cetiri godišćo). Prodavač je bi Luka Borčić rođ. 1914. iz Ženeglove. Knjige je vodila Ana Burić uz pomoć popa don Pavao Tomić (don Pavica). Kad je otvoren zadružni dom, samo prizemlje u Podšpilju 1926. onda je sva poslovnost ušla u dom. Dom je imo podrum za vino, prostor za butige, za gostionu, dvoranu za tonce.
Obe zadruge, Težačku slogu i Vinogradarsku vodi je Ante Borčić Koson iz Taleža. A butigu je vodi Božo Repanić (Nade) iz Pohumjo, kasnije Jure Borčić iz Ženeglove. Jo mislim da je Ante Borčić (Koson) bio dosta poslovan čovjek u to doba kad su judi još bili većinun nepismeni. Cu son od starijih da je Ante Borčić (Koson) par godišć potestot Komiže bi. Jo mislim da je Ante Borčić (Koson) glavni nosilac tereta za izgradnju doma. Jo kako dite od cetiri godišćo som ga gledo kako je hodi po zidu od doma visok oko tri metra i nusto glasnije viko na one koji su grodili zid. 1931. hodićo je iz Zadruge i iša u Split i zaposli se kao trgovački putnik, a 1941. u Zagreb gdje je radio kod zadruge od Soda vode.
Zadrugu u Podšpilju je nastavi vodit Juraj Borčić iz Ženeglove uz pomoć Šimuna Mladineo, učitelja u Podšpilju, rodom iz Borovika. Tako su te dvi zadruge živile do II. svjetskega rata, a i u ratu. Po ratu su se te dvi zadruge spojile u jednu Nabavno prodajna zadruga Podšpilje. Ove zadruge su provale teške muke. U ratu poginula loza. Svit nimo od cega živit. Nastalo iseljenje. U to doba is poja je išlo za Ameriku oko 20 mladići. Većinun u Argentinu. Niki su ili manavolit u Splitu. A dosta se i žeromod brolo.
(Spor s Veresijskom bankom. Izgradnja Doma. Kod Kralja Aleksandra)
Zadruge su bile dužne Verisijskoj banci u Dubrovnik. Meni otac bi je član uprave i potpiso mjenicu za dug zadruge, pok su finonci veće puti dušli ujutro rano mećat pečate na komo, na posteju, na bacve, kako da je to zaplinjeno. A jo, kako dite, bi son se izbi pod robu. Mati place, a otac većinun muco, bez beside. Svit je lavoro na dom mujta po 60 don. Savura se je kupila po putima i gomilima. Zolo se na mule gonilo iz Taleške i Pritiščine, jer tad još ni bilo makini za mlit savuru. Kasnije je zadruga dobila ime Poljoprivredna zadruga Podšpilje.
Za vrime kralja Aleksandra sve zadruge iz Dalmacije bile su pozvane u Beograd i vlada im je dala neku malu novčanu pomoć. To je bilo, jo mislim, 1933. ili 1934. Za našu zadrugu bi je iša u Beograd Ante Sviličić p. Josipa (Nanetov) iz Ženeglove. Neznon koko je svota dinari bila. Kako su te pineze donili u Podšpilje ne znon. Jo mislin da je Beograd te pineze poslo na stanicu žanadarmerije u Komižu i onda žandari te pineze donili u zadrugu u Podšpilje. To mislim radi tega što onda još pošte nisu bile privikle primat pineze. A to mislim po temu jer je stori Pere Sviličić (Marijanov) iz Ženeglove bi prodo kucina nikima na Hvor i da su mu pineze poslali na Žandare u Komižu. Kad je Tone Sviličić duša iz Beograda te pinezi su stoli dvo-tri dana kod muga oca Luke Borčić rođ. 1893. Tone je provjo kako je bilo u Beogradu, pok som jo kako dite ovo cu od njega. Bi je duša kod nos i kroj Aleksandar, pok nos je pito kako živimo, je svit glodan. I reka je da će non dat molu novčanu pomoć što je ostalo od buđeta. Da neće svako zadruga dobit jednaku pomoć, već prema temu koliko imo svita a i prema temu koliko su zadrugari somi istvorili. Onda je jedon iz vlade prosti koliko će koja zadruga dobit. Naša zadruga je bila meju parve iako je bila po svitu manjo od ostalih. Diga se jedon covik iz Šibenika i govori kako može ta zadruga iz otoka Visa dobit veće nego naša, kojo imo puno veće svita. Diga se jedon covik od vlade i govori, ma ta zadruga je svojim sredstvima ugrodila dom oko 35 m dužine a širok oko 13 m. U njemu je konoba za vino, dvorana za zabave, dućani. Nabavili su auto, kotlove za rakiju i za destilaciju ružmarina. Zadrugari su dali po 60 radnih dana. A mnoge ostale zadruge se nisu makle. Onda je ti od Šibenika omuka.
Sa tim dinarima ca je dobila od vlade zadruga je išla plotit dug Veresijskoj banki u Dubrovnik. U Dubrovnik su bili išli Šimun Mladineo iz Borovika, učitelj u Podšpilju i Ivan Marinković iz Pohumjo po nadimku Ivo Jakotov. Ta svota dinari ni mogla pokrit svi dug, ali su ova dvo od zadruge rekli, ovu svotu ćemo svu dat, ali otpisite svi dug, ako ne plotit ćemo somo kamate, a ostalo ne. Ovi od banke su rekli da izojdu 5 minuti na hodnik, da se oni mogu na komud sporazumit. Cu son od Jurja Borčića da su bili tri dioničara banke Kolić, tragovac vinom, drugi Kostopec i treći jedan seljak nepismeni. I ova tri su se sporazumili i prihvatili su prijedlog naše delegacije i tako se zadruga rišila duga. Kad se zadruga rišila duga onda se prilike u Zadrugi minjanju. Već ni duga, svit se bokun u prihodu popravi. Novo loza pocela rodit. Oni ca su išli u Split manovolit vrotili se doma. A ništo mladić se vrotilo iz Argentine. I tako je pomalo dušlo do boje ekonomske situacije u Podšpilju.
(Dogradnja doma. Gornji podrum)
Tako je zadruga živila do II. svjetskog rata, a i u ratu. Po ratu zadruga je opet pocela normalno živit. Dom zadruge je dograđen 1950. Dograđena je dvorana za zabave, dvorana za gostionu, za štit novine i radio, stan za čuvara doma, tri sobe za kancelarije zadruge. Tako je sadašnji dom za poje jedna vridno građevina za razvitak poja i vajo ga čuvat! U to vrime 1950. dograđen je iz temelja ulazak sa sjeveroistočne strane jednih 50m kvadratnih di su skale i ulaz u dom. Dom se dogrodi pomoću državnog kredita uz povoljne kamate na više godina. Gurnji podrum di su tiski i makine za preradu grožđa i onih 8 bacov od cementa svako po 280 hl sagrađene su oko 1960.
(Mime dolazi u Zagreb: predsjednik pije mliko, radnici vino! Bačve od stakla)
U jesen 1953. duša je kod mene Blaž Sviličić (Popetov) jer jo son u to vrime bi zaposlen kod poduzeća Zadrugar u Split i govori mi da li bi iša u Zagreb zadrugi vodit prodavaone vina jer je Ante Borčić (Koson) do otkaz. Jo son to prihvati i u veljači 1954. iša u Zagreb. Posol je dobro hodi, jer tad je vino bilo u lipuj cini. Prodovali smo oko 20 vaguni vina i oko 80 hl na godišće. Zadrugari su imali pinez i te pineze dovali na štednju uz kamate. Zadruga je 1956. ili 1957. kupila kuću u Zagreb, Maksimirska 28. u vlasnika Pavlić rodom nekud oko Zagreba. Na temu coviku son primijeti veliku poslovnu sposobnost. Jedon don je ti Pavlić duša kod mene i primijeti je da se jo na dvuru sa susidima zadržavam u razgovoru bez veze i tad upozorio: gosp. Borčić ne dajte se zadržavat. U tu kuću zadruga je imala podrum za vino, prodavaonu vina i kanacelariju. U tu kuću, u dvorištu, bile su još tri zanatske radnje. Jedna za popravak radija, drugo za cinit furkete za ženima vlosi čapovat, a trećo kovacija. Sad je to vajalo sve sudski istirot. Na opomenu od suda iselili su radio popravci i oni ca je cini furkete, a kovacija ne.
Sa kovacijun smo išli u parnicu. Na sud smo hodili jo, Šimun Mime Borčić, Juraj Borčić, upravitelj Zadruge, i advokat Dominis. Kad smo išli ujutro za sud u tramvaj son vidi jednega covika di darzi novinu i vidin di na tu novinu piše velikima slovima: "Predsjednik Francuske pije mlijeko". To mi je za na sud bokun pomoglo. Ovo kako. Sudac pito zadrugu: što će te vi tu raditi? Upravnik zadruge i advokat muce, a jo, bez pitat ric, tu će zadruga otvorit prodavaonu vina po francuskemu sistemu. A advokat kovacije bez pitat ric: da, ma predsjednik Francuske pije mlijeko. A jo bez pitat ric, da, a radnici vino. I svi su omukli i sudac i advokat kovacije. A Zoc su omukli? Omukli su zatu jer se u to vrime kod nos bili radnici na vlast i bojali se nušto daje govorit. Kad smo izišli iz suda borba Jure mi govori, ma dobro si svima justa zatvori. Kako si ono zno? Pok je za neku ne dugu vrime i kovacija iselila. Onda je tote zdruga otvorila gostionu. Frigola ribu i puno je dobro posol hodi. U dvuru je bi usođen marun za hlod. Pok je u dvuru bila bašća liti.
Evo nos opet u Podšpilje. One dvi bacve od cakla u duljnji podruma ugrodili su ih Slovenci. Jo mislim da je to bilo 1938 ili 1939. Jo son ih gledo kako su sikli gvožje za mećat u zide. One dvi bacve od cementa u duljnji podrum svako po pet vaguni ugrodi je Borčić Petar Dragiša iz Komiže oko 1975.
(Kako je Zadruga kupila kuću u Zagrebu)
Opet o Zagrebu. Kad smo kupili kuću u Zagreb, zadruga je isplotila svojim pinezima, bez kredita. Zadruga je tad dobro stola. Vino je tad bilo u lipuj cini i zadrugari su imali pinez i dovali u zadrugu na štednju uz nike kamate i od te štednje kupili kuću. To se pravilno zove pozajmica od zadrugara. I posli bi se svaku godišće isplotili. Kad smo digli novce na banku Vis, za plotit kuću u Zagreb, položili smo ih na žiro račun Zadruge Vis, jer mi tad nismo imali žiro racun u Zagreb. To smo ucinili radi tega, da po feroti ne nosimo veliku svotu pinez, da non ku ne ukrode, a nos ubije. Kad smo dušli u Zagreb na banku dignut te pineze, banka ne do. Da zašto će non toliki novac? I imali smo muke dok non je to banka dola. U temu non je puno pomoga Luka Bakotić iz Poseljo. Luka je meni rođak, meni otac i Luki mati su brat i sestra. Luka je živi u Zagreb i bi je zaposlen kod te banke. Kad smo te novce primili od banke jo, Šimun Mime Borčić, dvo dana son te novce nosi sobon, vezone špogen, slabo obucen, neka izgledon kako niki siromašni covik. Onda smo išli drugu vecer kod advokata od prodavaća kuće, jo, Šimun Mime Borčić, upravitelj zadruge Juraj Borčić i naš advokat Dominis. Tu vecer smo ucinili ugovor i isplotili i tako son se riši velike brige.
(Sukob Vinarije sa zadrugama)
Oko 1965. u Vis je ugrađena Vinarija. Sad je zadruge na Vis nastala teška situacija. Općinsko rukovodstvo sa šefovima vinarije hoće poništit zadruge, jer su itili da sve grozje s otoka Visa gre u Vinariju i da oni dile prihod po svojuj volji, i nos priuzmu oni za sebe a težocima ca ostane i ako co ostane. Uprave zadruga pozivali na sastanke. Po dugo u noći bi šegali i jedon drugega vriđali. Općina Vis pismeno je zabronila rad zadrugama, jer da nimaju dozvole za rad. A zadruga Podšpilje imala je pravila na sud još za vrime store Jugoslavije 1930. Općina Vis je tužila na privredni sud u Splitu zadrugu Vis, zadrugu Podšpilje i zadrugu Komiža, jer da rade bez dozvole. Zadruge su bile od suda kaznjene i za tu godiće oduzeta je od suda sva dobit zadrugama.
(Mime dolazi u Podšpilje kao knjigovođa. Odlazak na Maršalat. Nastavak sukoba s Vinarijom)
Ja, Šimun Mime Borčić, u travnju 1965. duša iz Zagreba u Podšpilje kao knjigovođa, a Ivko Martinis, do tadašnji knjigovođa u Podšpilju iša u Zgareb. Sad je na mene, osim knjigvodstva, duša teret za sacuvat zadrugu od likvidacije, jer je općina Vis cinila dešpete i cinila muke u poslovanju.To non je toliko dodijolo da smo odlucili puć na Maršalat u Beograd. I tako smo i ucinili. Jo mislim da smo išli 1967. Za našu zadrugu Podšpilje išli smo ja, Šimun Mime Borčić, i Ivan Mladineo p. Ante (Ive Filice) iz Borovika. A za višku zadrugu Kargotić Jakov upravitelj zadruge i još jedon težok, ne znon ga po imenu. Za zadrugu Komiža ni bi duša niku. Znači zadruga Komiža ni sudjelovala na pohod u Beograd. A ni za zadrugu Pliskopoje, jer se ona priključila vinariji, čim se Vinarija osnovola.
Na Maršalat su nos primili u kancelariju za tužbe i žalbe. Bili su dvo muško srednjih godišć i jedna žensko koja je tipkala na makinu. Mi smo isprovjali naše muke i oni su nami odobrili naš stav i rekli neka se ne bojimo, jer da zadruge na selu ne može niku poništit, jedino zadrugari somi.
U sicnju 1968. zadruge Vis, Podšpilje i Komiža su dobile pozive da dujdu na sastanak u Vis. Sastanak je bi u općinu Vis uvecer posli vapora, jer su vaporom dušli delegati od zadriužnog saveza iz Zagreba. Na temu sastanku su bili pozvani upravitelji i uprave zadruga. Tu vecer smo dugo šegali i toti non je receno da sutra dovecer u Slogu u Vis dujdemo na sastanak upravitelji i upravni odbori i svi članovi zadruga koji hoće duć. I tako je bilo. Napunila se puno dvorana svita i stali diskutirat. Na tim sastancima su prisustvovali članovi zadružne komisije iz Zagreba, od združnog saveza. U tu komisiju su bili predsjednik Zadružnog saveza Hrvatske Ivan Buković, Stanko Stanivuković član saveza i još jedan član saveza, ne znam ga po imenu. Jo mislin da je iz Beograda javljeno Zagrebu da ispitaju i srede to stanje na Vis. I mi smo šegali do kasno u noć, ali je ostalo sve po storemu. I tako do danas živimo.
(Značenje Zadruge i Zadružnog doma. Odnos veleposjednika i crkve prema zadruzi i domu)
Zadruga i zadružni dom u Podšpilju ni značio samo kako ekonomska i privredna baza za selo. Ona je imala i druge koristi za svit u Podšpilju. Evo nabrojit ću neke koristi. Imala je telefon, da je potriba nazvat likora, auto da je potriba odvest bolesnika na vapor za Split. Zadruga je imala makinu za štampat i štogod napisat. U zadrugu su judi cinili ugovore o pozajmicama, o kupoprodaji. Pisali su i oporuke u zadrugu i ostovjali ih na čuvanje do smrti. Zadruga je kako molo općina na selu.
Evo reći ću par rici kako su veleposjednici i crkva gledoli na zadrugu i na gradnju zadružnog doma u Podšpilju. Koko son jo zapazi njima ni bilo po čudi da se razvija zadrugarstvo i gradi dom u Podšpilju toke veličine, jer da će zasjenit njihove građevine, osobito crkvu. Veleposjednici u Podšpilju, a bilo ih je pet-šest u ta doba, nisu pomogli groditi dom. Oni su racunali da će seljaci kroz zadrugu duć lakše do srestava za živit, pok da će poskupit žurnote. A crkva se je bojala da će tote u dom hodit i nedijun u jutro, a ne na misu. Tako je i bilo. Znon da su judi hodili u dom i nedijun ujutro. Stori bi igrali na korte, a mlaji na balote i na balun. Evo reć ću von ca son jo, Šimun Mime Borčić, osobno doživi kako dite od šest godišć. Mi dica smo se spremali za parvu pricest i tako smo imali dojtrinu svaku vecer. Mi dica smo dušli dosta ranije i išli pri dom i trefi pasat pop don Pavica Tomić i zove nos dicu da dujdemo u crikvu. A mi dica nismo odmah išli nego malo kasnije. E, ali smo zatu dobili po dvi-tri dobre šibe.
(89) Osvjetljenje doma (str 107)
Kad se je dom otvori 1926. tad ni bilo elektrike. Zadruga je osvjetljenje imala pomoću feroli na petrolje. To su bili ribarski feroli ca su ribari deperali za sviti na sardele. Odma na otvorenje doma 1926. ti feroli su bili postavljeni u gostionu di se je igralo na korte, u dvoranu di se je toncolo, a i vonka na dvo kantuna od doma. Tako se je moglo na dvur od doma i po noći igrat na balote. To je značilo za Podšpilje kako niki preporod. Svit se veseli i zabovjo. Kad se dom 1950. dogrodi onda je u dom dušla elektrika pomoću motora i agregata, kojega je zadruga soma kupila za svoje potribe negdje u Slavoniju. To je bilo osvjetljenje somo kad su zabave i nedijun i to somo do 12 uri u vecer, znači do pul noći. Motorista bi je Kinkušić Blaž (Mlaji), rođ. 1923. iz Borovika.
(90) Zamjena nekretnina u Zagreb (str 108)
Zadruga je ucinila zamjenu sa Ljubičić Dragicun.
Zadruga je u Maksimirsku 28 imala z.č. 1968, z. ul 7072 k.o Zagreb, 529m kvadratnih. Tu je bila kuća sa podrumom, jedno katnica sa 3 sobe i kuhinja 10,80X11,80 m. U dvorištu dvi manje prizemljice. U jednu bila je radiona za poprovjat radija, a u drugu kovacija, Zadruga je dobila za to nove lokale:
1. Novo Vrapče, Kustošijanska 2a. Z.Č 2274/1, z. ul 1662. 98,54m kvadratnih.
2. Podrum zgrade (bivša Boškovićeva 10) sada Kralja Držislava 10. K.č. 2338/11. 30 m kvadratnih, k ul. 2576 Zagreb.
3. Podrum zgrade 51,00 m kvadratnih (Maslanica?) ulic A. Topić Mimara 30 - z.č. 4082 Novo Vrapće.
Zabilježeno u Ženoj Glavi, 5. listopada 2010.
(92) Parvi auto na Vis
(str 111)
Parvo je motorbicikla dušla u Podšpilje. To je bilo oko 1912, pri I. svjetskoga rata. A imo ga je Niko Petrić koji je studiro u Prag. Studiro je agronomiju. I ta motorbicikla mu je dola smart. Ovo kako: Bije u liti 1915. iša na tanac u Komižu i na tanac se malo istopli, oznoji, i tako oznojen se uzjaho na motor i do poja ostinu i dobi upalu pluća i kroz osan don umar
Parvu auto, onda se govorilo tomobil, dušlo je isto u Podšpilju. Bila ga je kupila Zadruga u Podšpilje oko 1928. Auto je bilo teretnu, mislim da je moglo ukarcat oko 1 tone. Malo kasnije, mislim oko 1930. u Komižu su imali motorbicikle Visčica i Martinis Ante (Tonci Potestotov), a teretnu auto Skulor, isto u ta doba.
U misto Vis osobno auto, danas se to zove kombi, mislim da je moglo primit 7-8 putnika, a imo ga je po nadimku Orne. Ti Orne je u mlode done bi u Amerike i tamo se ispratiko kod auti. Znon da je u starijo godišćo bi oslipi, i ostavi se auti.
(87) Tamburaško društvo Gubec
(str. 93)
Osnovano je u Podšpilju oko 1937. ili 1938. Kapelnik društva bio je Jakov Borčić po nadimku Karuzin, rojen je 1914. Poginuo je u II. svjetskom ratu kao partizanski oficir negdje oko Knina, 1944. Živi je u zaseok Galija sa bratom i materun. Dakle bili su samo trojica u famiji, a imali u komodnu kuću, pok je strumente darzo u svoju kuću i toti je vježbo mlode za svirit. Priređivali su tonce u Podšpilju, a i u Komižu. Tako su živili do II. svjetskog rata.
Kad je Hitler napo storu Jugoslaviju kapelnik društva, Jakov Borčić, je mobiliziran i zarobljen od Njemačke i nakon 3-4 miseca su ga pustili i duša doma. Kad je pala storo Jugoslavija na Vis su neku malo don daržali vlast Hrvati, mislim Seljačka stranka. To je bilo u travnju 1941. Mislim da su Hrvati vlast na Vis daržali jednih desetak don, jer su onda dušli Talijoni i oni preuzeli vlast.
Kad je kapitulirala storo Jugoslavija društvo Gubec je prestalo sa radom, jer je društvo likvidirano. Strumente društva su pospremili u zadrugu Podšpilje u one prostorije di je posli bila ambulanta. Jo mislim da su to ucinili naši Hrvati u tih desetak don dok su bili na vlast, jer je to društvo po mišljenju Seljačke stranke, sirilo komunističke ideje. Jer su komunisti oko 1934 po noći mećali letke na vrota od crikve, butige i po selima po kućama. Žandari su bili uhapsili pet-šest mladih iz Podšpilja i Andriju Božanića (Kastriotića) iz Komiže. Božanić Andrija iz Komiže, Borčić Ivan pok. Jakova iz Taleža i Žuanić Petar (Zonko) iz Pohumja bili su osuđeni po dvo godišćo zatvora i to izdaržali mislim u Lepoglavi.
(86) Nogometni klub Istok (str 91)
NK Istok osnovan je oko 1920. To je bilo odmah po I. svjetskom ratu u Podšpilju. Evo parvi igrači: vratar Ante Gracin (Medanić) iz Borovika, bekovi Josip Burić (Pačun) i Ivan Mladineo iz Borovika. Halfovi Marijan Borčić (Koson) iz Taleža, Jakov Sviličić (Balin) iz Ženeglove i Ante Sviličić (Andrićov) iz Ženeglove.
U navalu Marijan Mladineo (Cufutov) iz Ženeglove, Ante Borčić (moli Tone) iz Taleža, Miho Ivčević (Mićel) iz Pohumjo, Ivan Svičarević (Gargurica) iz Žuzeci i Franjo Ivčević (Keko) iz Pohumjo.
Igrališće je ucinjeno na zemju Kekota Trušina Mardešića. Po II. svjetskom ratu igrališće je prošireno za nekih 15 m i produženo za nekih 5m. Po II. svjetskom ratu smo nabavili i mriže na vrota i kopačke i nove dresove.
Igralo se za neki otočanski kup. Znon da je Istok hodi igrat na Hvor, u Velu Luku na Korčulu. Dolazi je i Hajduk iz Splita nekoliko puti igrat u Podšpilju sa reprezentacijom Visa.Tako smo se lipo zabovjali do jednih 1960. Onda je nestalo u Podšpilju mlodega svita. Neki pud Amerik, neki pud Australije, neki u Split i nestalo je igre baluna u Podšpilju. Hoće se već kad zaigrat to je pitanje.
Ovo jedna za se nasmijat: Stori Andrić iz Ženeglove imo je lozje uza somu igrališće i balun bi mu doleti ponekad u ložje. Kad balun ide u ložje cini šćetu. Oboli pupak, izgazi zemju oni koji ide po balun, pok se stori sto mislit bi moga co ucinit da ih baro, isprene. I stori se domisli ovako. Kad dujde balun u ložje jo ću ga ćapat i provat ga izgazit. Tako je i ucini. Balun je doleti u ložje i un ga čapo. Buto ga na putu, na tvordu zemju, i na balun iskoci sa obe noge, i po na cupicu, a balun iša u igrališće.
A stori: pasjo vira i balunu.
(56) Parvo televizija u Podšpilju
(str. 69)
To je bilo 1950. Televiziju je kupila zadruga Podšpilje i stavila je u dom. Jednu nediju su je namistili, progovorila. Jo son bi toti i trefi puć vonka i hodi po skalima nuzbardo, a barba Ivon, covik oko 60 godišć po skalima gre uzbardo, pokrijen jaketun po glovi. Kroz nos proleti niki mlodi i glasno izgovori, televizija je progovorila! A barba Ivon će ti, kako da se je tek probudi, a, a, a ca govori, hoće bit muke?
Vidite, ni se iskalo meso, nego kruha, jer je to bilo po ratu i ni bilo kruha, ilo se je frementun, pulentu.
(93) Pismo uredništvu Zadrugara (str 112)
Poštovani,
Ja, Šimun Borčić, rođen sam u selu Ženaglava, otok Vis 1922. godine. Ženaglava se nalazi u kulturnom i ekonomskom centru Podšpilje. Podšpilje se sastoji od zaseoka: Podhumlje, Duboka, Borovik i Ženaglava. U Podšpilju ima crkva, škola, dućan, Zadružni dom. Škola ne radi jer nema dovoljno djece. Ima 5-6 školske djece, idu u školu u Vis. U Zadržnom domu Poljoprivredna zadruga Podšpilje prerađuje grožđe od težaka. Ima dva kvalitetna vina: vugava i plavac. Ima uljara za preradu maslina. U Zadružnom domu postoji dvorana za zabave, stan za čuvara doma, ambulanta, pošta i kancelarija zadruge.
Ženaglava ima 43 kuće. Za vrijeme Austrije sagrađena je 41 kuća. Za vrijeme između I. i II. svjetskog rata nije sagrađena nijedna kuća, samo 7 kuća je dograđeno. Za vrijeme socijalizma sagrađene su dvije kuće i 1 popravljena (dograđena).
Naši pradjedovi, po mome računu, počeli su se doseljavati i graditi oko 1750. godine. Znam koliko je potomaka (kolina) rođeno do danas. Eto, nabacio sam par podataka kao uvod, a sad idem na glavnu stvar. Pismeno sam slikao stanje moga sela u dva razdoblja da vidim razliku. Prvo razdoblje u godini 1940. a drugo razdoblje u godini 2000. To sam učinio, da moji potomci znaju kako se njihovo selo razvijalo i da oni mogu, za svoga života, nastaviti proučavati svoje selo. Imam dva sina: Luka rođ 1973. i Stjepan rođ 1975. Oba su ostali kod mene na selu i žive od poljoprivrede. Rezultat pismenog slikanja ovako izgleda:
godina Br. obitelji Spol ukupno konj
m ž mazge/magarci
1940 59 152 124 276 54
2000 26 33 33 66 5
godina 1940 godina 2000
konja 23 konja 1
mazgi 21 mazgi
magaraca 10 magaraca 4
Ukupno 54 ukupno 5
magarica - 2008/9 - 1
Iz tablice rezultata pismenog slikanja vidimo da je u god. 1940. u selu živjelo 59 obitelji s 276 stanovnika. Da je selo imalo 23 konja, 21 mazgu i 10 magarica. U godini 2000. selo je ostalo na 26 obitelji sa 66 stanovnika. Da sada selo ima samo 1 konja i 4 magarca. Ovaj konj je od moje boitelji. (Naslikan je konj i Stipe na njemu. Napomena - pjesmu Moj konj vidjeti u podizborniku pjesme.) Pošto se časopis Zadrugar bavi problemom sela, smatram korisnim moj rad Vama dostavit.
S poštovanjem
Šimun Borčić, zadrugar
Podšpilje o. Vis
(91) Ovo za mlode jedon savjet (str 108)
Mlodi su puni energije, pok bi ih savjetovao, da tu energiju ne troše na oštećenje doma nego na korist doma. Da nusto poprave i očište kod doma. Dom treba čuvat za nove generacije koje iza nos dolaze. Ca je košnica za cele to je Zadružni dom u Podšpilju za Podšpiljane. Ca je mravišće za mrove to je Zadružni dom u Podšpilju za Podšpiljane.
Na dvur od zadružnog doma u Podšpilju i škule moglo bi se u buduće ucinit nogometno igralište za mali nogomet, a u škulu moli hotel za turizam. I to sve pod zadružnu upravu.