Mimetov libar - Libar Mimeta Šimuna Borčića
Na dan 23. kolovoza 2010., u ponedjeljak, ako sam točno upamtio, Stipe, Stjepan Borčić, sin pokojnog Mimeta (Šimuna) Lukina, donio mi je na posudbu dvije bilježnice svoga pokojnog oca, od kojih se, barem jedna od njih, može nazvati Mimetovin librom, jer se u njoj nalaze priče, anegdote i podaci o njegovom rodnom selu, Žena Glavi, koje je očito volio. Vratio se iz Zagreba da ondje živi, a u Zagrebu je radio kao činovnik Poljoprivredne zadruge Podšpilje koja je u Zagrebu imala svoje prodavaonice vina, u Maksimirskoj i na početku nekadašnje Ulice socijalističke revolucije, dvjestotinjak metara od Džamije.
Rodio se 1922., šest razreda pučke škole završio je u Podšpilju, a „kasnije u zrelim godinama paso je veće skule, ali mu je na sarcu nojveće osltala osnovna skula u njegovom selu.“ Školovao se, uz rad, za pravnika, završio fakultet, i kad se vratio iz Zagreba oženio se Maricom, nepismenom ženom iz Zagore, iz Otoka kod Sinja, naučio je pisati i cijelog života je podučavao o ljepoti i ljubavi, o vrijednosti tradicije, braka i obitelji. S njim je ona dobila dva sina, Luku i Stjepana. Luka je umro malo nakon smrti svoga oca.
Mime, tj. Šimun Borčić, ili Mime Lukin, bio je osobit čovjek– živio je od vinogradarstva, a ako se dobro sjećam, i sam sam u djetinjstvu, u osnovnoj školi, od njega posuđivao knjige, možda ipak tek jednu, ali zaista vrijednu: Rat i mir. Sa Stipom sam pričao više puta, i on je neobičan, svojeglav, na neki način čovjek izvan seoske mreže, iako prezire tzv. došljake koji se prave pametni i žele podučavati mali broj onih koji su ostali, i to o stvarima koje nedovoljno razumiju, jer nisu bili tu, nisu živjeli sa selom, kao štoje to učinio njegov otac.
Stipe vjeruje da očeve bilježnice imaju vrijednost, za njega svakako vrlo veliku subjektivnu i sentimentalnu. Istina je da on nije donio bilježnice da ih pregledam i štogod s njim raspravim, nego da potvrdim njegovo visoko mišljenje o očevom Libru. Donio mi je, kako je bio obećao, i litru svoga dobroga bijeloga vina kojega on pravi na starinski način. Bilježnice mi je predao s velikim oprezom, da ih ne izgubim, ili da mu ne bi nekako propale.
Idi na:
Knjiga prva
Knjiga druga