PRIČE IZ ŽENE GLAVE
PRIČE IZ ŽENE GLAVE
Imena osoba, obitelji i obiteljski nadimci u ovim pričama nisu izmišljeni. Kao ni toponimi i događaji, napose oni vezani uz godine i nadnevke. Sve ostalo su autorova sjećanja koja ne mogu biti više od subjektivnog spomenara posvećenog vlastitoj obitelji, njenim korijenima, i jednom selu što je autoru, njegovim srodnicima i suseljanima u ne tako davnom vremenu bilo središte njihovog života. Josip Sviličić Sibićov. I. ŽENEGLAVA MOJE MATERE (Koze ne mogu u roj) O cemu se vodi govori 1 Reć ću von o cemu se vodi goviri. Obo cemu će Joško, muj sin, pisat ako u temu uspije. Sede na storu katridu uza moju posteju, hiti kusin na drugu posteju, digol muci, a digol ne fermoje govorit. Pito me, koda govori zo se, ma, da ti pišeš libar o Ženiglovi, ca bis u njega stavila? Ne znon, nimon pojma. Dvojica su me vej pitali cega se sve spominjen. Koje znon pismice, svoje i tuje, kako je bilo popri? Fra Marin Oreb, frotar iz Prirova, zapisivo je pismice. Hodi je po cilemu otoku da zapiše sve, svaku pismicu ca je ku zno, i onda je pod nazivon Viška pjesmarica od tih pismici ucini tri libra. Pismarica I., Pismarica II. i Pismarica III. Toti je i nikoliko mojih pismici i jelna krolko zabilješka o temu kaki su moji osjećaji. O temu slabo znon, rekla son sinu. Uze si i sakri sve te libre da ih ku ne ukrode. Iza frotron dohodi je Vinko Samarina, Slipi, i na kazatefon snimi sve ca son mu govorila i kantala. Snimo me je po cilu jutro, pok me je sin pito, ca je toko vrimena cini? Samarinu su posli veće od pismici zanimale uzonce i rodoslovlja. A pari mi se da me je, baz i dvo puta, bila pitat televizija. Zanimala ih je moja koza, a jo pinkicu, i ništa. Nisu obadali za moje stvori, o pismicima nonke govora. U to vrime imala son dvi koze. Bile su pitomije od kucina. Ile su mi kruh iz ruke i lizale cukar kad ga je bilo. Zoven se Draga Sibićova, parvo son ca vodi govori. U muga sina nimo ni parvega ni drugega govornika. U njega govori svak ku hoće, pušćo svakoga, žive i mortve. Malo mu fali da pusti govorit koze, njanjice, kucine i maške, konje, kobile i mule, gusćerice i zmoje, pok da imomo ženoglovski Muppet Show, kako son cula od mojih unuki. Ca se mene tice vodi ću se (ako mi sin zapameti i zapiše), nojveće spominjot mojih famiji, Balinih i Sibićovih. Dodat ću koji put i Vidoviće ili Anticićove iz Luke, u njih se udola moja Marica. Spomenit ću famiju Vučićević iz Metkovića. Famiju moje neviste. Ni lipo da govorin u tuje ime, pok će ona soma govorit o temu ili ću jo somo ponovit ca mi ona rece. Ne znon kako će to bit. Meni je drogo i cut, je to ca se zapiše lipo zvoni ili starže kako stargaca. Ne znon ni kako će se zvat parvi dil, kako drugi, moguće i treći i cetvorti, more bit i peti, jer mi sin puno zapaše, a ne zno se koko će u njegove mriže ostat dobrih stvori koje tuko zapisat, i monkovih i maganjonih ca ih tuko hitit. Tako cini i svaki ribor: one monkove i nevajone ribe hitije na kordur maškima i u more kalebima. Veće nego svita spominjen se svojih i tujih bestiji. Moje su mi koze bile velike prijatejice, a od njih son imala nojveće koristi. Nison jo hodila od kuće do kuće, pila kafe, kako nike druge, i petegulala. Istina je, volila son recitat pismice, kad bi non kogol dusa u dvur ili bi mu olma toti sastavila jelnu, dvi strofice, neka me se spominje. Veće son puti napisala životopis o ženskima ca su mi bile prijatejice ili su s menon kantale na misu. Zapisivala son na bokun korte, kako mi rici padole napamet i većinun ih izgubila kako, na primjer, muj nojdražji životopis o životu tete Fanice iz Pohumjo. Napisala son ga kad je umorla. Kako niki in memoriam. Ili homage, reka mi je sin da se to tako rece. Zavirivo je u kredence i skafetine, u komo, u skrinju, je di koji kartun, da nison co na njemu zapisala. Prefin je isko i recete za iće i slalku ca son ih od drugih pripisala. Nison vodila racuna, u temu nison bila uredna. Nisu to ni lancuni ni blazinje, ni drugo bjankarija da se tuko vodit racuna kako da sve bude uredno i cisto, da se bili kako sunce. Dogovorit ću sa sinon da vidin kako će to zapisivat. Uzo se un ustat na livu nogu, onda mu je boje ništa ne govorit. Mogla son provjat s Anun, ma ona imo puno posla. Nervoza je, ne more a da ne prisi, pok mi rece, ne poznam ja ljude o kojima govorite, ne znam ništa o njima. Joško se idi puno veće od nje, a jo mu recen, ili son ti jo kriva da toti ni nelne butige nego za svaku stvor tuko hodit u Pajiz? U Keruma ili Konzuma? Lako za to, reka je Joško, a di ću parkirat auto? Kod Vinarije? Lašnje mi hodit na noge priko Vele Glove. Ne znon je son von rekla da son iz Bandirice dušla doli pri Sibićovo kad son se udola za Bjožeta Sibićova. Pari mi se da son iz Bandirice hodićala nakun ca se Bjože zaposve vroti iz partizonskega rata. Nismo imali puno godišć kad smo se rukovoli cetardeset i treće. Jo son bila pasala dvodest, a un je bi intro u dvedeset i cetvortu. Volili smo se. Nismo mogli ni un bez mene, ni jo bez njega. Bjože mi je umar, a da ni nikal bi bolestan, rilko je hodi u likora, osin u ratu kad je slomi gib za parste na livu ruku. Nisu mu je dobro namistili. U tu ruku, ma somo s parstima, ni imo puno giba. A jo son bila vazda belesna. Hodila son nojmanje trideset godišć po likorima, i još son živa. Doboti nojstarijo u Ženuglovu. Mirci Bjožev, ca je bi nojstariji, imo je devedest i pet kad se odreka od likori i bolnice, i reka, neću ninder, neka me Bog dvigne vodi di son se rodi. Iz moje kuće i moje kamare. Dokle vo govorin starije su od mene somo Ivanina Matićova i Antica Popetova. Imon devedeset, a one su starije od mene. Rekla son sinu, u tebe i mortvi govore. Kako to, pitala son, da su živi oni ca su odovna umorli, pok su i veće od stu godišć pod zemjun, u Muster, u Komižu. Toti je naše grobje uza crikvu svetega Mikule, na bokun barda, bit će na manje od trista metri od mora, isto se zove sveti Mikula. Nondi je i moja Biserka muj ondjel nojdražji, moje cviće uvehlo. Muj otac i mati, svekar i sekarva. Nondi je siguro puno veće Ženoglovci nego u Ženuglovu. To je grubo cut, reka mi je sin, ne želin to ni slušot. Živi i mortvi jelna su Ženoglova, ona ca je bila i ca je danas. Ne baceloj, reka son materi, neće ti duć u posteju kako su popri dohodili, uza skale se penjoli na gurnji pud i grijoli ostinule noge uza komin. Kosti su in skripale gore nego skale kad su uza njih hodili. Joško more svirit ca hoće, ma kad se u Ženuglovu rece, porti je pod Muster, zno se obo cemu je ric. To hoće reć da je umar. Pod Muster niku ne more ni prozuknut, atroke se ustat iz greba. To more ucinit somo u nikuj fjabi ili facendi. Reka mi je sin da tako Joško Božanić zove lipe i bokun dezvijone storije ca ih provje svit bez posla. Oti Božanić, bit će i njegovi rodon iz Korit, jedon je sila pametni Komižanin ca danas lavoro na fakultet u Split. Muj sin Joško puno voli njegove facende. Dujde u kamaru pok mi koju isprovje. Nojveće o popima. Napomene kako mu tuko pitat Božanića je to more napisat. Da un imo autorska prava, a ne more ga noć da ga pito. Jelna je obo popu Kujišu, bit će to don Kuljišu, rekla son, baz non je u rodu. Obo njemu se govori da se uzo puno naidit na vjernike, kad ga nisu slušoli. Jedonput se u srid mise sila naidi, svit je svašta cini i rogobori, diga je ruke i pogledo prema svodu od crikve: evo ti ih, podiga je glos, ovce si mi dao, ovce ti i vraćam. Ti misliš da mortvi ne govore, prigovori mi je sin, tako je misli i Shakesperare. Oti ni Ženoglavac, dodola son, nemuj me senpijovat s njin. Ženoglovce sve poznajen, doti jelnega. i jiihove tovare, kucine i maške. Sin mi uvik nisto polmeće, da tuko znat kulturu i proštit koji libar. U Ženuglovu, reka je, libre duperaju somo za umotat dvi, tri slone ribe i za naložit špaher. Da ne govorin ca su cinili popri kad ni bilo zahodi, a kamoli korte za zahod. Nison ništa rekla, mislila son u sebi: niki libri nisu ni zaslužili boje. A kad je spomeni slonu ribu ni me vej bilo brige o librima. Glove od slonih sardel, od njih mi ni bilo ništa slaje. Ne moru ništa ucinit libri. More svit ca ih štije, pok ako cagol napoko proštiju, onda hitiju libre i lože ih na ogonj, ne da se griju nego da izgore misli ca su unutra zapisone. E, da, rekla son sinu, bome je i naš Gospodin Isus reka, ne živi covik somo od kruha. Nison ti govori, reka son materi, obo Isusu nego obo Shakespeareu. Ala da, bit će i oti napiso koju pismicu. Na našemu se otoku ne more mirit s menon. Ku tebe more superat, reka son. Kad se zabrivos pari se da ćes duć do Ingleske. Inglezi su na našemu otoku grodili utvarde i spomenike, a mi na njihovemu ništa, reka mi je sin, koda želi zavoršit s ovin dilen di se govori o cemu će se vodi govorit. Shakespeare (rekla son u sebi, vrog olni Shakespearea, somo mi je un fali) misli ispavice kako i ti, reka mi je. Da mortvi ne govore. Da se i ne spomenu mortvi ca gredu uza skale, klapju kostima i tresu se kako taramut. S vrimena na vrime digol komu nalože ogonj i operu pjate, kad za veceru ni bilo co za izist. A istina je, u Hamletu olma je na pocetku oživi duh njegovega mortvega oca. Duh se pomalo, da ga se ne cuje, uspe uza skaline na kulu, da rece sinu ku ga je ubi. I onda je lipi princ Hamlet svakega dona u sebi pati, ni se moga odlucit da se osveti. Napuse ni zno kako će se osvetit materi. Ku bi to, moga, u takuj nevoji? Neću obo temu. Tebe nojveće zanimo je teta Ivanina Matićova gre sa sćopen ili ga stavi iza guzice. Da ga niku ne vidi kako ti uzos ucinit, i je more bez njega hodit? Shakespeare se zafrikoje s mortvima koda su oni krivi ca su umorli. Ili su poludili, pok su umorli? Napiso je kako je Aleksandar Veliki zavorši kako tapun na bacvi. Ne nonke od vina, nego od piva. Cezar da se pritvori u glinu s kojun su posli zamazoli rape u zidu. Sve je isto kad umreš, tako mi je reka sin, koda nos smart ceko iza kantuna. Isto doskoju jedon kralj, debel kako prosac, i prosjok, slab kako trisćica. Svi oni, na primjer, mogu, zavoršit u jelnemu pagaru ca ga je na corvu ulovi niki ribor. I onda opet tega pagara more izist niki kralj ili predsjednik, tuto lo steso. Je i to oti Shakespeare? Eto vidiš da somo u tebe mortvi i živi govore ca ih je voja, jedva je docekola moja mati. A cini mi se kako je nisto slicno reka i Gospodin: u malo vrimena postaneš proh zemje, jer si proh i proh ćes se vrtotit. Materi je u to vrime bilo je stalo somo do tega je ku iz Ženeglove ili ni. Di su se rodili, di su umorli judi o kojima se govori? Je smo s njima u rodu, je su non svojta? Di su oti ca si ih spomeni? Toti su u molu kamaru, reka son materi, toti son daržo Plutarha i njegove Životopise. Bilo bi stupidno da sad njuj i vami govorin obo tima osvajačima i zatirateljima svita do kojih son puno daržo u mladosti. Sad nison obado, kako ni moja mati, ni za Aleksandra ni za Cezara, još manje za Hanibala i Napoleona. Pogotovo sad kad je cekola obid. Ana će ga donit iz litnje kuzine. Zatu son materinuj posteji primaka jelnu storu katridu. Popravi son je i pituro da se na nju more stavit gvanćera s pjatoncun. Pari mi se, rekla mi je mati, da son cula za tega Cezara! Je, reka son, siguro smo i s njin u rodu? Njegovi su vojnici ratovoli na našemu otoku s Ilirima, kod Vele gomile, ili na Tremule, u Trovnu, di se Guspa iskarcala. I take stvori na vemu mistu tuko zapisat. Recmo, oti Cezar, ku zno da je un bi na naš otok? Ni un bi, tukalo mi je reć materi, nego njegovo soldacija ca je marširala priko Zalega kolnjika do Velega Huma di su imali osmatračnicu. Pri njih Teuta i Iliri. Ne znon, rekla je skeptično, hobi to vodi spadalo, i hobi to svit razumi. To je daleko, to je tuji svit ca je potoni i njega se u Ženuglovu ne spominju. Na koji ćeš nocin pisat ca ti govorin? Na ženoglovski, reka son materi. Pobora, to ni jazik, naš je jazik hrvatski, njega son ucila u skulu, a mi u Ženuglovu govorimo komiški. Ni šjor no, reka son, koda jo to boje znon, pisat ću ženoglovski. Eto tako, jesi kuntenta? Ostala je mucat, prominila je raspoloženje koda je nisto ne pjazo. Kako nastaju uspomene. Slike iz Ženeglove iz Komiže 2 Nison uvik sigura u vo ca govorin. Kako ću, na primjer, sad duć na misto i u vrime di son bila pri osandeset godišć, i veće od tega, i cega se mogu spominjot? Je moren u vemu momentu bit svidok vrimenu ca je pasalo? Ku to zno cega se iz ditinjstva siguro spominje, a da ništa ni izmisli ni dodo? Još i ovo, je moremo razgovorat s pokujnicima, s bestijama ca su krepale i krećat stvori ca su se raspale, sagnjile i nestale? A kad boje promislin svaku malo jedon svit nestaje, drugi dohodi. Po makor je oti drugi somo smarska, kupina i smric od kojih se Ženoglova istraši. Bjože mi je govori, vidit ćeš Draga, kad mene ne bude, sve će pokrit smric kako je i pri bilo. Opet će na Smrice bit smrici, i Podić će pokrit, i cilu Dracovu poje. Vrotit će mu ime. Uvik je racuno kako će un umrit pri mene. Pri dvodeset godisć poce je govorit, ako do Božića ostanen živ, bit će to veliku cudo! Imon blizu devedest godišć. Je son sad, na primjer, ona isto od pri sedandeset godišć kad son se udola za Bjožeta Sibićova. Nakun dvo miseca rodila son sina Joškota ca kraj mene sidi i pito me gluposti, ma, jesi ostala isto kako si pri bila? Posli son, nakun godišće i pul, rodila moju Maricu, a tri godišćo nakun nje Biserku, muga ondjela nojdražjega, moju tugu nojveću. Malo po malo, koda se cidi kroz nojfiniju sito, u svakomu nastaje talog uspomeni. U devedest godišć taložile se u meni ne samo moje uspomene, nego uspomene moje dice i roditeji, cilega mojega roda, kortejonti i prijatejice, svita ca son poznavola, uspomene na sve ca son imala kako i na bestije, trove i stabla, prefin i na stvori. Sve se to skupilo u meni: feca na dnu bacve, grubo izgledo, ma isto iz nje izojdu spirit i rakija. Bili vaki ili naki, u svima ostane nisto ca vridi, makor moreš noć i puno sporkice. Ne more se tu sporkicu istocit i oprat kako bacvu pri jematve. Za bacvu se oznose podloži malo debjo daska na kantir, bacva se nogne i istoci se sporkica na parvi ždrib, ili kroz purtelu. Ma ne more se tako iz sebe istocit nojgrubje svoje uspomene. Recen sinu, proštij mi ca si zapiso, da cujen. Un mi rece, proštij soma. Boje bi bilo da si me snimi na kazetofon kako je ucini Samarina i onda je pusti da slušon soma sebe. Piton, je dobro ca ti se cini, je dobro to ca govoriš, ca te je snimi? Soma sebi se parin da vicen koda son se opila. Sin mi piše na kompjutor, a jo son u novije vrime pisala kemijskun olovkun. Popri somo lopison, tukalo ga je polizat i isporkat jazik, da se more pisat. A ni bilo nonke korte noc će se pisat. Uzdon se kako je u nami, na niku mistu, u duši, ili u sarcu,ostalo naše ditinjstvo. Ni mi lako razumit ca mi to sin hoće reć. Veće me puti pito, je ostaneš isti covik kad imoš dvodeset i, recmo, sedandedeset godisć, ili ti se somo minjo slika u legtimaciju, pok izgledoš koda si niki drugi? Kako se ne raspadeš? To un zove problemom osobnega identiteta, a jo nikako. Razumi se da ćeš ostat isti, a da kako, ako nisi dekapoto rebanbi. Meni su obo pasonemu vrimenu ostale somo rici, ako ih moren noć, i slike iz mladosti ca ih ne moren noć. Sin mi ih je olni i sakri da se ne izgube. Vazda marmeto po kući, primeće, je di koja slika i koji albun, i krode slike koda su njegove. Noša je dvo albuma u koje je Bjože štivovo slike, desetak i veće godišć pri vega rata. Joško mi je reka, niste ni znali da je bi rat, gledoli ste ste ga somo na televiziju, i ponovojali, Bože, muj, Bože muj! Znon, znon, rekla son, ma u tima albumima naše su uspomene iz drugega vrimena, kad smo bili puno mlaji, nego danas. A kako vrime pasoje slike su non sve manje droge, nismo ih stavili u albun, nego u vrićicu od najlona. Ca to ciniš, pitala son ga. Vadi je slike iz dvo albuma i slogo ih u kuverte. Ca ćeš s albumima? Usmardili su se od tufine, od njih grubo vonju i slike. Tukalo bi ih potopit u litru levonde da se desvetaju i onda ih osušit. Na jelnemu je slika Hrvatskega preporoda, slika velikega zastora iz kazališta u Zagreb, reka mi je. Slikar Vlaho Bukovac iz Cavtata ga je oslika na mijor osanstu devdest i pete. Un je naravski Bjože, Blaž, talijonski Biaggio. Eto tako, da znoš kako je jedon Bjože, Biaggio, oslika naš nojpoznatiji kazališni zastor, reka son. Na drugemu je albumu, pari mi se, veliko carnjeno ruža. Kako je tako lipa, cudi se Bjože. Skupa gledoli albume. Kako život ažvelto pasoje, kako naš tako i naše rodbine, i našega sela, eto ca smo vidili. Gledoli smo Maricu i Mlajega, Joškota i Anu na rukovonju i njihovu dicu. Sliku moje Biserke, moje tuge i muga ondjela nojlipjega. Slike s njezinega rukovonjo sakrila son, nison je smila gledot. Sin je pokozo sliku na kojuj smo Bjože i jo, vej stariji, s moja tri brata, s Andreton, Viskoton, i Joškoton, i mojun materun Bonicun. Slikoli smo se uza jedon kolnjik na dvur Sibićovih. Od svih, sad kad vo govorin, posli smarti neću von smetat, s te slike živa son somo jo i muj brat Joško, ne budi mu zla. Slika je pozmarila, kako pozmare i naše uspomene, većina ih nestaje koda ih su išle u Hum pok ih je pokrila magla. Uzest ću vu sliku, dat ću je povećat. Vodi su niki kaubiji, somo ca nimote revolvere, reka mi je sin. Bjože i jo imomo puno lipe slike kad smo bili mlodi. Spominjen se, slikola son se s Dobrilun Kuzmetovun, docin se Bjože i jo nismo skupa slikovali, makor imomo sliki, svak zo se. Lipe su von slike, povećat ću ih da se ne izgube. A Marica i jo, ni pokujno Biserka, nimomo nijelnu sliku iz mladosti, prigovori son materi, i tako mi nimomo uspomeni. Niste nos slikovali, zatu i ne znon kako smo izgledali mi, a znon kako ste izgledali vi, ti i tvuj Bjože. Sin mi ni nonke son sebe pozno na jelnu sliku ca mu je doni Ivica Popetov. Sliku iz Komiže. U momčadi iz skule igro je balun proti komiških đaki, makor je uvik govori, nimon jo pojma o balunu. Hodi je u osmi razred, slika je iz pedest i osme ili devete. Koji son jo? Je me poznaješ, pito me je. Ne poznajen. Lako za to, nison pozno som sebe, kamo li druge. Osin Androta Golubova, posli je posto jedini likor iz Ženeglove. Baz i Tonkota Betina. Androta nison moga falit, imo rude vlose. Vidi, reka je, pari mi se da son vej toti bokun ćelov? Pozatin Mićota Bradanovića iz Marinji Zemji, un je vratar, i meštra Jureta Jurakotova, razrednika i trenera. Daržo non je tjelesni i s nami tarko po dvuru od skule. Bi je razrednik i mojuj pokujnuj sestri Biserki. Tukalo bi mi se obo njemu veće raspitat, posli bi to moga korigirat. Cini mi se kako je posli iša u Vlašku, u splitsku i sinjsku okolicu, i da je posto direktur skule u Muć. More bit da je to istina, a more bit i da ni. Kako bilo da bilo, zno son polbost svoje prijateje rodon iz Muća, i govorit, da nema nas iz Ženeglave, našega meštra Jureta Sviličića Jurakotova, ne biste imali ni osnovnu školu, ni obrazovanje. Tako son bokun pricinjo. I danas mislin da je meštar Jure u Muć bi direktur ili upravitelj njihove skule. Imo je stan u Split. Na Vis je sto nojveće u Marinje Zemje, iz tega mu je sela bila žena. Ni propušćo ni dona da dujde u Podšpilje, u Zadružni dom. Voli je igrat na korte, za bolote nison sigur. Veće od svega voli se vozit na svojemu velikemu i nojmodernijen motoru cestun iz Marinji Zemji do Podšpiljo. Prekrasnun cestun. Pasovala kroz prilipu zelenu lozje ca pomladije sve okolo sebe, pok i svit ca vozi motorbiciklete. Sidi na motoru s očolima i beritun, pari non se neobičan kako astronaut. Dobar, šarmantan, covik od svuga posla, somo digol zamišjen, a većinun zgodan, raspoložen i dragojuban. Nikal mu ni palo napamet da se pricinjo. Lipo se smijo, voli ga je i svit i njegovi đaci. Imo je i bokun avanturizma u karvi, želi se maknit s našega otoka i vidit druge kraje. Ne znon kad je točno umar. Znon da ni imo puno godisć. Jelna, od njegovih dvi ćeri, Sandra, stoji veći dil godine u Ženuglovu. U dilu kuće ca ga je ona lipo obnovila, a pripado je njezinemu ocu. Sandra, uvik ažvelta, puna energije, ponosnega hoda. Pari ti se kako se raduje životu i živi s velikin entuzijazmom i žejun da ucini kako ona misli da je nojboje, i onda zakanto, ili zavice koda njun je nisto palo napamet pok hoće reć, ako ne drugemu, onda soma sebi. A koji si ti, pito son pokujnega Ivicu Popetova. Evo ovi, doli, u desni kantun, bi son puno manji od vos drugih. Pozno son Bobeka, Tonkota Ivčevića iz Pohumjo. Njega se ne more zaminit. Somo je jedon Bobek na cili Vis. Nakun ca je igro na balun ni imo mira a da se sportski ne reaktiviro. U Komižu je poce igrat na balote, u komiški balotorski klub koji je posto slavan i, ako son dobro razumi, na mijor devestu devedest i šeste bi je ne somo balotor u klubu nego i trener. Priko komiškega kluba balote su na našemu otoku doživile renesansu, a Boćarski klub Komiža posto je nojslavniji klub na našemu otoku, baz i na dalmatinskima otocima. Barenko u balotima: devestu devedeset i osme intro je u parvu hrvatsku boćarsku ligu. Toti je bi i na dvo mijora i treće. A posli? Puno me pitote. Rekla bi moja mati, kako moren znat ono ca ne znon? Znon da je to jedini taki klub na našemu otoku, bit će i na drugima, ca imo svoju dvoranu, a ne zug niti starinsko uzonce i balote od murve s kojima je igro muj nono Sibe. I jo digol s njima, kad bi mi pusti da se igron. Istina je, kako je i odluku o pocetku lavura na izgradnji dvorane potpiso jedon Sviličić, Mićo Sviličić, unuk barba Mircita. Ime bi mu tukalo bit Miho, ma nison sigur. Nojslavni klub na našima otocima je Korčulanski plivački klub, KPK iz Korcule. Ni nikal bojega kluba bilo na nelnemu našemu otoku, neće ga nikal ni bit. Korculani su bili u parvu ligu, doduše, u pasonuj državi. Osvojili su kup u tuj državi i upisali se na prvu misto u povijesti hrvatskega otočkega sporta kad je njihov klub devestu sadandeset i devete posto pobjednik Kupa kupova u cilu Europu. Ku se s tin more mirit? Bobek je bi bokun mlaji od nos ca smo išli u osmi razred. Niki su posli dobro igrali na balun, jo slabo, bez talenta. Jedino ca son voli Hajduka. U osnovnu skulu piso son libar i sastovjo pismice obo nojdražjemu klubu. Ne znon je son koji put posli i zaigro na balun, osin prisilno u gimnaziju. Kod profesura Đorđeviđa kojega nonke pinku nison voli. Za razliku od Mosora, Milorada Bibića, koji je o njemu napiso laudu. E da, ma Mosor je bi košarkaš, višji od dvo metra, a jo antitalenat za sve sportove. Vako ili nako, ostala je slika di son u reprezentaciju naše skule, bit ću bi half, baz i centarhalf. U lipemu dresu podmladka NK Istok iz Podšpiljo. Slabo se vidi na sliki ma razaznaje se da imomo majice dugih rukovi na skure i bile ringe i modre krolke gaće. Slicni na dres ca ga i danas nosi poznoti talijonski klub FC Juventus. Misto modrih ringi oni imaju corne.To ni bi slabi izbor. U no je vrime Juventus bi nojboji klub za igrat balun na cilemu svitu. Ne znon je se posli igrali, u Komižu ili na Vis, đaci iz skuli. Skula je ostala somo na Vis, u Komižu nisto malo. Danas se na naš otok igro somo moli balun. Nison materi pokozo jelnu sliku, nison imo voje. Moju je mater Ana svaki don vodila u zahod, a mati je uvik fermovala u hodniku, pod slikun, ca je na zidu visila obo brokvu. Veliko slika moje pokujne sestre Biserke. Fermovala je pod slikun, pogledalo u nebo, koda moli Boga i rekla na glos, muj cvite uvehli, muj ondjel nojdražji. Imo son jelnu drugu sliku ca ni bila dobro napravjena. Sliku sproguda moje pokujne sestre. Ne znon ku je fotografiro, ma ni moga umirit ruku. Tresle su mu se ruke, tresa se aparat, i slika se zatresla pok su se osobe na sprogudu pomišale, pokrile su jelna drugu. Tuko uzet povećalo da se vidi ku je sve na sprogudu. Naprid hodi nono Jakov i muj otac Bjože, iza su moje borbe, Andre i Joško, vidi se i moja mater, pokrijena cornin velon priko cile glove (istina je, nison nikal imo kuraja da je piton je bila na sprogud). Onda Perislav Greget iz pri Rodina i drugi ca su mi s pokujnun sestrun hodili u skulu. Za njima Bjože Ivkota, ca ga zovu Gospić. Andro, likor, tvardi da to ni Gospić nego njeguv parvi zermon, Tonko Golub, s kojin se un nojveće druži kad je bi moli. Toti su i drugi ca ih ne razaznajen, nojpri muški onda ženske. Bi je to sila veliki sprogud. S Anun son gledo na povećalo i iti razaznat oskle je slikono i dokle je duša sprogud komu se ne vidi kraja. Cini se da je slikono iz Blakausa, a da je vorh sproguda blizu Pjerinove gustirne i zidića uza kuću meštra Jureta Jurakotova. Ca je toti interesantno? To ca je slika jelne osobe priko slike druge osobe, zamućena je i nejasna, kako i naše uspomene. Ditinjstvo slici na mole slike iz filma ca se som snimo u tebi, govori mi je sin, koda jo nikal nison bila dite. Nike slike su pozmarile. Ne vide se dobro. Nike su se zacornile, ne vide se nikako. Pale su na dno, ne more se ih renovit. Nike zavorše na smeće, ne znoš za njih. U Komižu su na smeće nošli snimjene filmove sa slikima, obrađene pozitive, doli su da se naprave slike iz kojih su izošli judi ca su živili pri sedandeset i veće godišć. Niki su i danas živi, slikoli su se u vrime kad je Komiža imala fotografa. Zvo se Jerko Fabris. Cini je portrete judi iz Komiže, muške i ženske, mole i velike slike. Izložbu je napravi mlodi Dinko Božanić, nojpri u Komižu. Je još imo kogol živ ku more pripoznat te osobe na slikima, neka somo napiše ispod slike, to je ti i ti, otac ili mater, sin ili ćer tega i tega, evo ca jo znon obo njemu. Ne znon je se soma pripoznala, ili su je njezini pripoznali, šti son a zaboravi son, ku zno neka me popravi. Govori se obo teti Franceski Zambarlin koja je umorla devstu osandeset i osme. Imala osandeset i osan godisć. Zoc to govorin? Njezin je otac Antunij služi u krigsmarin kako i barba Šime Andrićov, ne kako obični mornor nego kako nostromo. Barba Šime je govori kako je duša do Sarajeva s Viribuson, glavnin austrougraskin brodon, i dove Franca Ferdinada i njegovu ženu Sofiju. Tako je misli barba Šime. Barba Antunij, otac tete Franceske iz Komiže, ni ih dove u Sarajevo nego lipo u Afriku. Jedon lav navoli je na Ferdinada, a Zambarlin mu je sposi život. Ne lavu nego Ferdinadu. Ubi je lava iz puške kako mašku i sposi život Ferdinadu. Ne za puno godišć. Bi je to kako niki predznak i ne puno dobar. Istina je kako su, nakun tega, Sofija i Ferdinand u srid Beca ucinili veliki bal na kojemu je Komižanin Antunij, ni niku zno da je iz Komiže (u to vrime naš otok je bi u Austriju), cilu vecer tonco sa Sofijun. Niti ni cut da kogol drugi s njun zatonco. Bila je tako lipa da na cilemu svitu nisi moga noć lipju žensku. Kako nebesko bilo ruža okolo koje toncodu ondjeli, govori je barba Antunij. Barenko je un zno reć ca je lipota, a ca ni, i obo temu provjat. Oboša je cili svit i sila je voli lipe ženske. Ca se tice sliki, reka mi je sin, danas svak more imat sliki koko hoće, i filmovi obo sebi i svojuj dici. Kupi uređaj i somo voltoje parstom jelnu po jelnu sliku. Koko ih more bit? Na mijore i mijore. Kako gul se snimalo, makor svaki sekund, covik ca se spominje ne more se nicin zaminit, niti onda kad se vej nicega ne more spominjot. Meni su nojdražje slike iz Ženeglove, reka son materi. Je, tako je, makor na većini sliki ne poznajen svit. Jedino na jelnuj poznajen malo boje. Na njuj ni starijega svita, većinun su mlaji, somo ih nikoliko pripadaju godišćima moje matere i muga oca. Cini se da je svi side na prilnji dil kolnjika od Popetove gomile, iza kuće Matićovih. Slika pokrije lastovicu od kuće Golubovih i soto nje, Matijovih. Jedon dil velike kuće, di su popri stoli Vinček Matijov, koji je u selu kad je bilo potriba bi bekor, s Dubricun, svojun ženun. U ti dil kuće stoji somo njeguv unuk, isto Vinko, Vinček. Nosi duge vlose i brodu, u uši rećine. Kuću darži uredno, urednije od dikoje ženske. Ni se još oženi. Kad son ga zolnji put pito, hoće bit cagol, odgovori je, uvik se cagol nojde, a još malo bit će cagol za posve. Ne znon ku ih je fotografiro, a ne zno ni je son točno pogodi misto di su se namistili za sliku. Pari se koda ih je namisti niku ku se razumi u fotografironje. Nimon druge slike di bi noša veće svita iz Ženegolove. Slika je kako molo piramida. Vorh piramide je muj otac Bjože, iza skini mu je mlodi muški, ni dite ni mladić. Moga bi to bit Ivo Matićov, tete Ivanine i Sibeta Matićova sin. U istemu redu s mojin ocen Dobrila Nanetova, iza nje još jedon mlodi muški, onda teta Ivanina Matićova, posli je Keja (tako su zvoli Jureta Jurakotova), iza njega glova jelne ženske, nimo puno godišć. Jedino ona nosi corne očole od sunca i imo urednu frizuru. Kako niko gradsko gospoja. Parvi red su (s liva na desno) teta Antica Popetova (posli je živila s Pereton Jozetovin), onda Miki Jurakotov, bit će Priskotov (u krilu mu je molo Zdenka Rudota Nanetova?), onda Blaž Kinkušić iz pri Rodina. Priko ramena mu je ruka muga oca. Nakun njega je Paćo, zvoli su tako Jurkita Dušanova. Posli se oženi s Jelicun Medanićovun iz Borovika. Isprid njega je moli Andro Popetov, još ni bi naresa. Na kraju su dvo Joškota Popetova, parvi zermoni, od dvo brata dica. Jedon je brat Androta, a drugi je brat Ivice koga son gori spomeni. Jelnemu je mati Marija, a otac Tonci, drugemu, pinku starijemu, otac je Ivo (vjenčani kum mug oca, poginu je kako partizonski oficir), mati mu je Antica. Drugi Joško živi danas u Australiju sa ženun Beverely i tri sina. Na kraju se jedon moli naslonjo na starijega Joškota, baz njeguv brat Ivica. Svi svit na tuj sliki su Sviličići, osin mlodega Blaža Kinkušića. Ako se boje pogledon cini se kako su svi kuntenti. Nojveće se vide njihove ruke. Svak je nikoga zagarli, i svakomu je ruka priko niciihovega vrota, ne zno se cihova. I još jelna stvor. Malo je meju njima onih ca su i danas živi i još manje onih ca su ostali živit u Ženuglovu. Moja Ženoglova 3 Muj sin, mislila je obo meni, sidi uza moju posteju, zapisije ca mu govorin, digol i ne obado, nego rece, to si vej rekla, ili to son odovna zapameti, a puno tega izventoje i dozunto. Cini mu se da se dogodilo ono ca zapiše, ne ono ca se dogodilo. Pomišo mu se ono ca je pri bilo s onin ca je bilo posli, kako kad se mišo sarbun, pok ono ca je ozdoli dujde ozgori, i obratno. Ne zove me mama kako me zove moja ćer Marica, nego ma. Zoc ne mama? To je za molu dicu, tako molo dica zovu svoje matere. Ne zno da su materima njihova dica za cili život molo dica, i da se svako mati uvik jednoko istraši da in se cagol ne dogodi. Tako su zo me zauvik ostali dica muj sin, ćer mi Marica i moja pokujno Biserka. Vazda mi je u sarcu kako jogla ca nojžešće bode a ne pušćo kor. I kako niko daleku radust, muj ondjel nojdražji, moja tuga nojvećo. Pito me sin, ma, ca je zo te Ženoglova? Kad bi te niku pito, ca bis mu rekla? Mucala bi, eto co. Nojpri mi se ucinilo, Ženoglova je moje selo ca ga vej ne moren polnit, ne volin se tramakivat, gori, doli, iz Visa u Ženuglovu, iz Ženeglove na Vis. Ana i Joško dujdu liti, nikoliko miseci, onda me vrote nose u moje Marice i zeta. I da ni tega, rekla bi isto, nojveće od svega volin Ženuglovu, ma to bi bila kako niko parola ca je nose na izbore, ili kako mi je Joško reka da stave sarce i isprid sarca napisu Jo ♥ Ženoglova. I love Senaglava. Io te amo Senaglava, mia Senaglava, koda je Ženoglova molo maškica. Sve to stave na majicu. Donesi i meni jelnu taku, neka bude malo debjo, rekla son sinu. Ma ke, reka mi je, sve su to somo rici. Danas usuda svi sve vole, una grande alegria, vesele se i toncodu, ma to je radi turisti, koda smo urodjenici s Tahitija, ili s Balija. Misto cvićo nudimo in pecene sardele i velike pjatonce frigonih joj sa sparogima. Ti mi tukoš reć kako son te i pito, ca je za tebe Ženoglova, a ne somo priskokat i pricinjat se koda me nisi cula. I ovo mislin, ma nison posvema sigura. Ženuglovu za mene cine i moji susidi, drogi i manje drogi, svi Ženoglovci ca su s menon proživili, evo, cili život, a jo son meju nojstarijima. Malo smo hodili u tuje dvure, malo i nikako smo virili priko tujega praga, u tuji pjat. Skupjali smo se vonka somo kad su prodovali ribu, u nediju na misu, u crikvu, i kad smo skupa hodili na zurnotu, lavorat po cili Božji don kod šjore Katice, šjor Jakomota i Sćule. Njihovu je bilo cilu poje, a Ženoglovsku somo Idinj, Zabardo, Korita i Sinovo Dulca. Kolo loze je uvik posla i za ženske, makor je fra Josip Vlahović u svuj libar zapiso kako na Vis djevojke i žene rijetko kad pomažu muškarcima u poljskim poslovima. Moglo je tako bit na Luku, nondi su se zenske darzale kako gospoje. Ku se s njima moga mirit? Gori u poje i nojmlaje ženske su lavorale, nisu kopole i rakopovale, ma sve su druge stvori cinile. Nojpri, porhonje i cišćenja kupine, gominjace i trove u pristavima, na mista di se ne more duj s motikun. Da ne govorin obo drugima poslima kad loza pusti mladicu i nareste, od takjonjo i vezivonjo, prefin sumporovonjo, do polmotovonjo, cišćenje moha i guljenjo trove po lozju. Fra Josip govori, a ne, ne, ženske su lavorale samo u doba berbe grožđa. Bit će to nindir vidi kako se mlaje ženske u vrime jematve dignu u pritur, zavarnu bokun vestu ili fušton, smiju se i bosima nogima gaze mast ca in muški donose u veće groce, a ženske u manje. Tovor mirno stoji uza pritur, koda to ni njeguv posol, i iz pritora grabi grozde i hostovinu, pok mlešće, a mast mu se cidi niza gubicu. A ku je nosi groce, ku je pomogo partit ako ni bilo muški? Je to zapiso, pitala je koda se nisto naidila. Neka gre zbogon, rekla je. Naše ženske u Ženuglovu nisu nikal imale mira, od kuće i dvura, do poja. Istina je, uzali smo i toncot u nediju, digol u koju kuću, a posli u solu, u dom. Bilo non je lipo, veselo i radosno. Osin tega svita u Ženuglovu i u Poje, nismo znali za drugi svit ni drukciji život. Slušoli smo obo Ameriki, i to veće kako niku žeju, kako nisto obo cemu non se somo snilo. Ca se tice lavura muški su uzali pocivat, a ženske su uvik ragatale. Ca su muški posli to se zno, a ženski su i muški i ženski. Liti smo se uzali radosno skupjat u hlod, kolo pulne ili prid nuć, u Sibićovu kolu, na Pidinove gustirne, ili iza kuće Pidinovih, na mista di je bilo manje vrućo. U kuću ni moglo od vrućine. Prostirolo se mokre lancune priko vrot da non bude manje vruće i pasaze škropilo vodun. Za nojveće vrućine po noći smo dizoli stramace iz posteji, stovjali smo ih na gustirnu jerbo u kuću nisi ni staka moga zaspat. Kad bis me pito, je poznajen u Ženuglovu ovi dvur, ili oni dvur, ne znon ca bi rekla. Ne znon, malo son u koga hodila. Ostala son nojvećo prijatejica sa svojun materun Bonicun, bez njezine pomoći ne bi se mogla održat, pok ni dicu odgojit. Pri Sibićovo malo je ku obado ca će se ist, osin mene. A i susidi su mi pomogli, Popetovi i drugi. Nojveće Starogrojka iz Dola, Marija Popetova. Obo svemu je ona znala boje od mene, osin obo pismicima i racunima, a imala je bokun manju famiju. Manje storih od mene. Težoci ca su u nos lavorali, govorili su, Draga, manistru u suho i zeca, ne kuho niku kako ti. U temu ni bilo bojih od mene, ne somo u Ženuglovu nego i indi. Znala son i ispeć kruh i skuhot niko ićo kako malo ku drugi. Neću se obo temu folit, zamirit će mi sin. Osvećije mi se jer mu nison itila kuhot. Pito me je, ma, iskuhoj mi manistru u suho, to je nojlipje iće! A jo son rekla, ni šjor no, jo ti odovna ne kuhon. Dosurila mi je Ženoglova. Da mogu uteć, utekla bi, ne znon hobi se vrotila, a ne želin reć kako marzin svoju Ženuglovu. Ne more bit. Nojveće volin, pok makor to bila i parola za turiste. E, da mi je uteć u misto di me ne ćapoje azma, di mi ni zima ni puno vrućo. Danas mi je i u lito zima, studeno je u devetemu misecu, a i Ana rece, ovdje se ne može živjeti od hladnoće i vlage. I je tako, ma toti son jo živila cili život, jedva son se di makla, osin kad mi je tukalo u bolnicu. I sad kad son ostarila, kad mi ni Bjožeta, pok me Marica uzme, kako son rekla. Teško mi je reć ca je zo me Ženoglova, ma u jelno son sigura. Da se nismo nošli jo i Bjože, da se nismo toti volili, u našu Ženuglovu i dicu odgojili, kako bismo znali za našu Ženuglovu? Bjože je veće voli Ženuglovu od mene. Ni un moga ni hipa bit digol indi, pogotovo kad je duša stariji, moća ća, govori je, a nismo još ni dušli. Isto i kad je dohodi u Zadar, jo se ne bi vrotila, a un je želi cin pri uteć, u svuj dvur i konobu. Nison ni jo to mogla razumit. Koko gul smo bili skupa i nadopunjali se, volili se da ne more veće, opeta smo bili drukciji. Reka son, to ti govoriš somo da govoriš, a ni ti morsko ni kukot, kako ste se puno mucili i istrudili, ostavili ste kosti i mladust na lozje. A ako te piton kad ti je bilo nojlipje, reć ćeš, pri je bilo sve lipo, veselo i radosno, sve somo pisma i kantonje. Na lavur ne misliš, na trude ne misliš, nego na no ca te je radovolo. Tako ti mladust kad ostariš postane droga, koda si opeta posto dite. A u mladosti son mislila, Bože muj, kad ću postat starijo, da se moren kortejat? Eto, ta je mladust, moja Ženoglova. Zaboravila son dosti tega iz mladosti; a kad se cega lipega spomenen iz svoje mladosti, e, onda poletin kako tvica. Nojveće su me radovola moja dica i muj Bjože. Ženoglova za mene su moja dica, Bjože i moji unuci. Imon i jelnega praunuka, ma neću ga za života vidit, to son sigura. Za mene je Ženoglova moja i muga Bjožeta dica, i dica njihove dice, moji unuci, Blaž i Božana, to su dica Ane i Joškota, i Andro i Blaženko, dica moje Marice i Ivota Vidovića, zovu ga Mlaji Anticićov. Maricina su dica nisto starijo, rojeni pri devestu i sedandesete, a Joškotova bokun mlajo, rojena su sedandeset i parve, i sedanset i treće. Svak je iša na svoju bondu, ni osto u Ženuglovu, niti će se vrotit da toti stoji, makor je Joško pri penzije govori, da di ću duć nego u Ženuglovu? A ne stojin ni jo nego, kako son rekla, somo liti, nakun ca Ana i Joško dujdu iz Zadra. Poštenije bi bilo da recen moja Luka i muj Vis, jer u Mlajega i Marice, buden veći dil godisćo. Da mi ni njih mogla bi zjat kako rebak u gnjizdo. Razumi se da je meni potriba od Ane a ne od sina, jerbo un zno malo i ništa obo poslima ca ih tuko po kući lavorat. Osin segat, planjat, ugrodit koji suhozid i piturovat vrota i skure. Jelnega su lita un i Blaž (duša je iz Zagreba) dvigli store skure, butali druge, isto store. Nojveće su se namucili nosit te velike skure uza skale, visoke dobiti kako covik, i jedva su ih namistili. Nakun dvo godisćo duša Joško i reka, ne vride, nisu ove skure za tebe, nabumabju zimi, tuko stavit nove, jer ove darvene ne more si ni otvorit ni zatvorit. Tako su finile darvene skure. Zaminili smo ih onima od plastike. Pri je govori kako ne bi stovjo plastiku ni na bunjac a kamoli na kuću. Kake su vo skure, pitala son sina. Take su, kake su, reka je. Nisu to bile skure nego grilje na kolo. I još gore nisu bile zelene kako sve skure u Ženuglovu, nego bile. Vide se doli iz Poja kako jedine bile skure na Sibićovu kuću, na oni dil kuće di je moja kamara. Ca se tice moje Ženeglove, rekla son, da je išla u se, skupila se od Bjožova do Jurakotova s puno malo svita. Dica su von doboti cili svit, pok son i rekla, moja Ženoglova je toti di su mi dica. To nosin u sarcu od kad mi je Biserka umorla, moje cviće uvehlo, muj ondjel nojdražji. Nison se mogla vrotit ni u Ženuglovu niti na koju drugu misto. Ni mi u to vrime bilo ni Ženeglove, ni crikve, ni bilo cega drugega. Somo son mucala, voltovale su mi se po glovi nike pisme, ni njima nison mogla vidit kraja, a i kad son znala kroj zaboravila son pocetak. Ti si se izgubila, reka je Bjože, vroti se nose, jer će bit jos većo nevoja. Tako son i pocela pisat pisme po kartunu i na svaku kortu di son je nošla nojpri obo Biserki, onda i obo Ženiglovi. Pocela son hodit u crikvu i kantat. Parilo mi se da se u crikvu kantaju moje pisme. Tvoje, cudi se Bjože, oni imaju svoje, uvik iste, somo digol ih minjaju, prema temu koji je svetac. Bjože je jedini iskreno slušo moje pisme, kako si to lipo napisala, govori je, niku to ne zno boje. Tako je un i misli. Napuse je slušo kad son napisala, sadin cvijeće u svom dvoru,/ sadim cvijeće da poraste i procvjeta,/ za dan prvi studenoga,/ kada ću ga odnijet tužna/ na grob milog čeda svoga./ To je za plakot, reka je Bjože, ni moga izdaržat nego je hodićo vonka iz kuzine. Ota tuga od gubitka nakun ca non je umorla Biserka pokrila non je našu Ženuglovu. Na oci non je dušla jelna magla i paucina. Tako son, na kraju mogla i odgovorit Joškotu. Ženoglova su moja dica, muj muž. A dodola bi, to selo je i moja radust i moja tuga. Ne znon kako se to cuje, je to lipo zvoni, ili je to ženoglovsko patetika, kako mi sin uzo reć. Puno son provjala. Umorila son se. Eko la, da mi ni Joškotove Ane, dujde priko lita, pri tega son u Mlajega i Marice, vej ne bi vidila Ženuglovu, svoju kuću, dvur, vartul i jerule uokolo, poredone pitere s cvićen. A ca misliš da će Mlaji i Marica uvik bit dobro da mogu vodit racuna o tebi, nosit ti za ist i vodit te na zahod, pito me veće puti sin. Ca misliš ku će se obo tebi starot kad mi ne budemo abili, ili ne vidiš koko imomo godišć? Marica i Mlaji, jo i Ana? Neka te ni briga, rekla son mu, već će se niku noć! Ca se tice Ženeglove u zolnju vrime bez Ane, to je zo me nestalu i izgubjenu selo. Koda je nindir u prašumi ili u pustinju, ne bi ga bez nje mogla noć. Pokrit će ga busak, tako mi se pari, izist će ga oblami, smarske i kupina. To se i dogodjo s dikojun kućun kojuj je kupina dušla na vrota, a neće puno pasat duć će i na naša. Pritvoro se u kobotnicu i pusćo svoje troke kroz rape od vrot i ponistri. Slicno cine i oblami. Nikal se ne umore, nego gredu naprid, raspuciju se kako troskot, restu visoko i nesavladivo, iz gomili, iz savure i zidi, ni ih briga di će izniknut. Izrest će i nasril konobe, bit će da su diglo iznikli, ako ne u provu kuću, onda u kućicu, koda išću misto za sebe, tiroju sve okolo, nojpri svit. Ne mogu se sakizat. Je, sve je tako, sakizoj oblame, usodi nisto pitomega, svaku godisće ih sakizoji, pok će oblami vidit boga svuga. Moja Ženoglova stoji uvik pod istin nebon, posrid skoja usrid mora. Povar kuć je naše bardo, busak je istiska selo, ne more se pasat. Ne more se duć na vorh Ženeglove, a neće se nikal ni moć, makor mi je sin u mladosti šenpijovo kako će ucinit skaline da se do vorha Ženeglove more duć kako na spliski Marjan, a ne asfaltironun vojniskun cestun kako do na vorh Velega Huma. U mladosti moglo son zacas duć do na vorha našega barda. Hodila son u kiće, ubrat planike, kokoćike, zelenike i cesmine za svoje koze. Veliku brime nosila son na glovu za svoje koze. Digol son, nakun jematve i nakun dažji, ozgori uzala donit rukovicu pecurvi. Prema viškuj bondi ozgori se vidi cilu poje, nojpri dil Idinja, Mekisnu bardo, Velo Glova, Cojnu bardo. Pod njima su Gurnju i Dulnju Cojnu poje, daje je Vinu poje. Onda priko Svetega Vida, i Lokve, priko Poseljo i Postrožjo vidi se sve do Rukovca, Ravnika i Budikovca. I daje, svi bližji i daji otoci, meni se pari Šušac i Lastovo. S komiške se bonde se cini kako je toti na velikemu pjatu postavjena lipo i okruglo Glavica, s druge bonde Toninovo bardo, meju njima Borovik sa svojima velikima i bilima kućima. Pari se kako su ucinjene da ostanu kako jedon veliki spomenik judima ca su nondi živili i još uvik žive u osoju od Huma. Otu selo tuko napuse ucinit zaštićenin, da se ništa ne kreće bez potribe, nego da se sve vroti kako je bilo. U dajini je more i Palagruza. Doboti pod noge stoje Dracovu poje, pri Kunjaninovo, Serenjok, Duboka, Talež, kuće pri Kulu, i daje do Pačunova, vidi se i cesta za Ženuglovu i Borovik, diže se prema Pohumju i Komiži. S druge bonde ceste je Krusovica. Cesta pasoje kroz Pohumje, soto je Pritišćina. Sve to znon napamet, ni mi se potriba ni uspet na bardo. Krusovicu, Duboku i Talež. Na desnu su mi ruku, doboti kako dil sela, Stavalo, Zabrado, Zali kolnjik. Nebo je i danas istu kaku je i bilo, od Huma do Luškega barda, od Duboke do Okjucine i Tihe, od mora do mora. Kad se uspne gori cut će se, ako je jugo, kako more dunji sa svih bondi. To bote tucu u kordur, u svaku siku kolo skoja. Joško mi je reka, to ti je provo carmina burana, muzika od koje ne moremo uteć. Okruženi tin moren, pod uvik istin nebon živili su i stoli stori Ženoglovci. I današnji, ma ni ih puno ostalo. Dvomijora i trinaeste godine, u desetemu misecu, Joško i Ana su me zolnji put tramakivali i Ženeglove na Luku, a Franci me je bez rici s bolesničkun katridun iz moje kuće prini u bolničku auto. Rekla son mu, Franci, je ti znoš da smo u rodu? Muco je i gledo sebi u brodu, koda mu ni po voji ca ga je tukalo duć u Ženuglovu. Mohalo son iz auta, zbogon Rosanda, zbogon Joško. Vikala son Popetovima, nisu me culi. Rekla son da me cuju moji Joško i Ana ca su sidili toti u auto, uzo me: zbogon Ženoglova, moja mladust je ostala toti, moja radust, ma i žalust. Taki ti je život. Znala son da vej nikal neću vidit svoje selo. Kad son se rodila, kako son ucila 4 Da von sad recen koja son jo. Zoven se Kata Sviličić, mi recemo Svilicić, svi me zovu Draga, jo volin bit Katica. Ćer son Jakova Balina i Bonice, isto Svilicić, ma od Golubovih. Nojgurnji dil Ženeglove je Bandirica, toti je kuća mojih roditeji. Toti son rojena. Otle se nojboje vidi cilu Poje, široku more, Velo i Molo Palagruza, i priko mora Itolija. Somo ako je bura i cistu nebo. Rojena son na 15. avrila, prema dokumentima, i u skulu je tako pisalo. Mati me rodila na 16. avrila devestu dvostitreće. Pari mi se da se otac privari kad me je upisivo u skulu: uze je don za don. A baz je cagol i pop fali kad me je karsti u našu crikvu u Podšpilje. Ni se u to vrime puno vodilo racuna obo datumima. Ni bilo kalendori, osin u crikvu. Ku je obado za done i datume? Svaki je bi isti, osin nedije i sveci, kad se ni lavoralo. Zaboravila son reć kako son, kako bilo da bilo, uvik sa sobon nosila Ženuglovu, sve svoje, moje roditeje i moju braću. Jo son se rodila parvo, Andre mi je nojstariji brat, Visko je srilnji, a nojmlaji je Joško. Ma od njih ni niku osto u Ženuglovu. Andre je na grobju u Tribunju, Visko na Prirorovo. Muj nojmlaji brat Joško, nakun ca je malo vrimena prodovo butigu u Komižu, posto je nondi kapiton od purta, pok je nondi i živit. Kako i svako sestra i jo son nojveće volila nojmlajega brata, a pari mi se da svako sestra voli svakega brata, nojmlajega kako parvega meju jednokima. U Komižu je dobi stan u kapetaniju. Na podu su mu bile tri kamare, svako sa svojima ponistrima. Jelna gledo na mul, prema vali i Bisovu. Ostle je nojlipje gledot more. Doli je kuzina, kupaonica, kapitonsko kancelarija. Iz nje se gre vonka, na mul. Nojpri na jedon dil di su mu, s jelne bonde, bili komin i sprema. Iza tega je mul s vezom i s borkun od kapetanije. Brat mi je nosi monturu kapitona purta, s beritun i strikima. Svak ku je arvo u valu s brodon tuko se njemu jovit da ga zapiše u veliki libar na stolu u kancelariju, na desnu bondu. Na stolu mu uza veliki libar stola je makina za pisat. Puno son puti hodila u Komižu, i muj sin isto dokle je hodi u gimnaziju, posli manje. Brat mi ni bi kuntenat da su mu sentode i klupe za sidit olma pod ponistru. Prefin mu svit sidi na vrota, na skalinu i na prog, i viri u kuzinu da vidi ca je za ist, ca se kuho na špaher. Govorila son mu, brate, ni ti dobro toti stot, cuješ somo galamu, ne moreš ni obidvot a da ti tuji svit ne viri u pjat. Nisu to tvoji posli, reka je, tvoji su u Ženuglovu. Isto se posli tuži, nakun ca je iša u penziju, kako se u kapetaniju ne more živit. Toti je za umrit od muke. Onda je s mojin Joškoton sastovjo protestno pisma za općinu, da su mu stavili klupe i stole doboti u kuzinu. Još malo pok će mi olnit i obid sa stola, ili će ih tukat zvat, holte s nami, ako von se jubi. Tako ujutro, za obid i za veceru, uvik isto, iz godisćo u godisće sve gore. Molim Vas, piso je u općinu, da nešto poduzmete, jer su se restoran i klupe na Skoru postavili na mjesta gdje nikada nisu bili, uz ulaz u Lušku kapetaniju, moju kuzinu i dnevni boravak. Ni imo koristi od tega. Nisu mu odgovorili. Tuko mi fermat, sin mi je reka, ala da, dosti, govoriš obo svemu ca nisu tvoji posli, to spado u Bandiricu. Imon svjedožbu. Nju mi je otac Jakov, daržo na misto, kako u niku kancelariju, ni nikal ništa izgubi, nijedon dokumenat. Bjože ni bi tako uredan. Ni imo vrimena. Uvik je lavoro, malo zo se, veće za druge. Zaboravi bi di mu je co, ni imo pojma di su mu stvori pok bi me viko, Draga, di mi je košuja? di mi je tarkija? di mi je salpeta? Uzo bi joko vikat da ga se moglo cut pri Pidinovo. Koda son jo ormarun za njegovu robu, ili son jo njegovu jaketu i gaće, baz i salpeta? Istina je da ih ni ni isko, nego je somo viko. Bi un vaki ili naki, svakomu je iti pomoć. Ako se tukalo cagol prinit, a ne, ne, nećeš ti, nimoš snoge. Ako je tukalo cagol iskopat, eto ti njega, jo ću to, makni se. Tako i kolo svega drugega di je tukalo snoga. Za napartit kobilu i tovara s vrićun, ili s cin goder drugin, eto ti njega, moloj, jo ću, i smista uzimo vriću ili mih da sve ucini misto drugih. Taki je bi. Makor će mi će mi sin opeta reć, nemuj obo temu, to spado u Sibićove. Vrotit ću se na svjedožbu. Jelnu od drugega razreda više narodne škole, izdonu u Podšpilju, 28. juna 1935. Pisalo je nojpri ćirlicun svedočanstvo, onda latincun svedočanstvo, a tako su bili i predmeti. Parvo dvo, nauka o veri s moralnim poukama i narodni (srpskohrvatskoslovenački) jezik. To nison dobro znala, imala son vrlo dobar. Boje son pasala dvo zolnjo predmeta u temu razredu: pevanje i telesne vežbe po sokolskom sistemu, toti son imala odličan. Interesantno, drukcijo je bila školska obavijest za parvu polugodište, datum ni jasan. Istina je da u rubriku kad je izadona školska obavijest za parvu polugodište pise 31/j, a za drugu 28/6, bit će da je parvi datum 31. sicnja, drugi na 28. žunja. Ni se lako snoć, ca je bilo pri, co posli, obavijest ili svedočanstvo, a isto izgledaju, jednoko su veliki. Iste su boje i pozadine s grbom, orlima i kraljevskun krunun. Na svjedožbi ni Kraljevine Jugoslavije, u obavijesti Kraljevina je na vorhu, nojpri latinicun, u produžetku ćirilicun. Ispod tega: Mješovita državna škola sa 2 odjeljenja u Podšpilju, gori latinica doli ćirilica, u treći red od vorha pisalo je Primorska banovina, srez Hvar, broj razrednice 33/390, školska godina 34/35. U koju je zgradu lavorala skula u Podšpilju? U koju ste kuću hodili u skulu, jerbo je zapisono da je zgrada izmeju Doma i crikve napravjena na mijor devestu i tristiosme, niste mogli u nju hodit? Siguro niste hodili pri Galiju di se uzalo daržat skulu? Provo osnovno skula je otvorena pri Galiju, reka son materi. U tu je skulu hodi Josip Mardešića Centin, poznoti covik, ma pari mi se kako mu je sin Petar posto poznatiji od njega. Kad se dositiš di si hodila u skulu, onda mi se jovi, tako son reka. Hodila son pri Samarinino, eto di. A sad ću sve vo ostavi kad buden govori o Sibićovima. Ni šjor no, naidila se, otac ti je Bjože malo hodi u skulu, malo i ništa. Tukalo mu je kopat fosole za lozje, a o skuli se ni mislilo. Za njega ni skula bila od velike koristi, un je bi od veće koristi za svoju famiju. Voli je štit novine, pok makor noša dvo lista od ku zno kad, e, baš ga je to zanimalo, i kalendore Danice di je zapisivo mine miseca. Uza dane napiso je kaki su bili, i to je cini godisćima, pok je moga pogodit kaku je vrime, cemu se Ana uvik cudila. Zno je i koju valu puše koji vitar i di se mogu puj kupat bez stroha da će puhat. Zaboravi son na svjedodžbu. U obavijesti meštar Mime je na latinicu zapiso: Sviličić Katica Jakovljeva rođena 15/4, 1923. u Podšpilju (Ženoglova se ne spominje) u primorskoj banovini rimokat. vjere, učenica VI razreda počela je pohađati osnovnu školu 1/9, 1929, a pohađa ovu (misli na skulu u Pošpilju) od 1/9, 1929. Od svih je predmeti parvu bilo vladanje, drugo nauka o vjeri i moralu, gori na latinici, ispod na ćirlicu. Iz obavijesti sve ti je jasno. Meštar je fali, rojena son na šesnaste, a ne na petnaste avrila, kako je un stavi, u skulu son pocela hodit 1929. kad son malo pasala šest godisć, a šesti, zolnji razred državne narodne škole zavoršila son u šestemu misecu 1935. s odličnin uspjehom. A nison ništa ucila, nego somo ca son zapametila dokle je meštar govori. Dobro, dobro, reka son materi, da se na pocne folit ca je sve zapametila iz skule i da se još svega spominje koda sad gre u skulu. Dobro, dobro, reka son još jedonput. Izvadi son ti karsćenicu, ne iz crikve nego iz općine, zatu se zove Izvadak iz matice rođenih, izdo mi ga je Matični ured u Vis, Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji. U njemu piše da je u matici rojenih za područje Komiža za godinu 1923. pod rednim brojem 11 izvršen dana 15. 04. 1923. upis činjenice rođenja: Kata Sviličić, spol ženski, 15. travnja 1923 u 03:00, mjesto rođenja: Žena Glava. Ime oca: Jakov, ime majke Dobra, zanimanje: težak, težakinja. Prebivalište Žena Glava. Eko la, karta kanta. Evo Ženeglove, ponovi son materi. Rojena si na petnaste. Meštar ni fali. Nisi rojena u Podšpilju kako je napiso, nego u Ženuglavu (koju je obanduno) kako pišen jo, ili u Ženu Glavu, kako je napisala matičarka Sanja Fiamengo. Ne znon je se more noć ku je bi matičar kad je nono prijovi da si rojena, kako ti govoriš, krivo. Ku će s tobon, kad si tvardoglava i soma hoćeš odredit kad si se rodila. Ne dopusćos ni matičaru da se u to mišo. Pitanje je jesi rojena, ili si oduvik, tako izgledo kad govoriš o sebi. Želila bis bit jedon don mlajo, e ne more, tako kako piše tad si rojena. Ni obadala ca son njun reka. Odgovorila mi je, zoc ti viruješ u ono ca pišeš? Svašta more pisat, ni to svetu pismo. Na obavijesti iz skule more se vidit kako ti se nono Jakov potpisivo. Elegantno, tako da je priko zolnjih slovi u potpisu Sviličić misto točki i rokcići povuka jelnu crtu, kako ministar. To ti jedini potpis od tvuga nonota, Jakova Balina, ili Mandinina, po noni, muga oca. Nono ni voli da smo Mandini, uteka je od njih? Zoc? Zatu, reka je, jer u njih somo ženske zapovidodu, a svi muški su bili cukuni, kako mone, eto zatu. U njega je tukalo sve bit po špogu, jednako rovno kako kad grodi kolnjik, skalinu, ili se planjo dasku sa savramonon. Tako son i jo precizno ucila. Do loni son znala sva naša barda, Velebit, Vela Kapela, Mala Kapela, Dinara, Svilaja, Promina, sve son to znala, i rike, Zrmanja, Ćikola, Krka, Cetina, Neretva, znala son i sve naše otoke i mista, nojvećo son volila geografiju i ucit pismice napamet. A matematiku son znala koda son se rodila s brojevima. Obo crtanju da ti ne govorin, znala son nacrtat šeste za mirliće, i za druge stvori ca smo ih rukun cinili, jer smo imali domaćinstvo ca nos je ucila meštrovica Dominka. Posli son i tebi crtala, rekla mi je, ti nisi imo pojma. Cinila son ti igračke od tikvici i kumpiri. Šime Mladineo, zvoli smo ga meštar Mime, i osto je to do kraja života, pok i posli. Tako je i hodi, kako jedon meštar i upravitelj skule. Kako un hodi je još somo don Vojko. Veće ga se spominjen kad je bi stariji i uci moju dicu. Sa svojun ženun Dominkun, cini mi se da je bila Broška. Fino žena, puno je daržala do sebe, koda ni somo meštrovica nego upraviteljica velikega imanja, baz i cilega otoka. A i bila je. Stoli su doli pri Petrićevo, u prilipu kuću, s vidikovcen na vorhu, oskle je mogla gledot cilu poje. Ostle je šjor Jakomo, cihovo je to bilo, moga nadzirot težoke i težakinje, ca su dušli na zurnotu. Meštrovica Dominka ga je služila. Un je njuj, i meštru Mimetu, ostavi kuće i zemje okolo. Petrićovo su naslidili njihova dica, Tonko i Nenad, imali su i sestru Ilonku. Pari mi se da su sve prodoli. Kuće obnovjene, sve je uređeno, siguro za niku novu gospodu, koji se ne pojaviju, nikal ih ni vidit, sakriju se. Mogu se vidit njihova skupo auta, sve somi jipovi, koje ne mogu kupit ni težoci ni netežoci. Imanjen uprovljo jedon Moćibob, fini covik s barcima, cini mi se da je ćelov. Sve ću to kupit, uokolo, naokolo, da mi unuci mogu vježbat na konjima i na njima jahati kao kauboji, tako govori. Reka mi je to sin. Imanje in je s druge bonde ceste. Priko puta naše zemje na Podić i Nožicu. Lavorali smo u šjore Katice po cili don, na zurnotu, od ronega jutra do vecere. Cili don s bokun kruha, jelnun slonun ribun, s malo rige, ili žutinice, ako si je noša, gorcika, pok i kostrica, i paskvice. Nojboje bi bilo kad bismo nošli dikoju molu pomedoru koja je ostala na sodu, ispekli spuže ili zaostale, napul sazrile, smokve, i napili se slova. Dobivali smo nisto malo. Interesantno, isto smo bili kuntenti, baz i veće od gospode za koje smo lavorali. Nikal se ne more znat od cega to dujde, da si kuntenat i onda kad si glodan, a digol nisi i kad imoš svega? Meštrovica Dominka je posli i soma toti pri Petrićovo imala sluškinju, Anku Korculonku. Dvo se puta udovola, drugi put za Blažota Jurakotova, uduvca od moje Biserke. Stoji mi ona uvik na sarcu. Mloda je umorla, namo pri Jurakotovo, moje cviće uvehlo, moj ondjel nojmiliji. U vrime meštra Mimeta skula imala puno dice. Pari mi se, da smo išli u skulu pri Samarine. Danas je skula veliko zgrada, doboti kako manji hotel. Ni u njuj nikoga, ni dice, ni meštri. Govore da su u njuj nike udruge. Uzali su udruge i u mene dohodit da vide ca mi je potriba i da cagol urede, a jo son veće volila provjat i govorit in pismice, tima ženskima iz udruge. Je von co potriba, teta Draga? A ni, ni mi ništa potriba, rekla bi Ivani koja je uzala duć u mene, somo sedi toti pok ćemo provjat. U manjemu dilu skule (kad su je grodili olma su to dodoli kako moli stan za učitelja) kako u jelnu lipu kućicu s zasebnima vrotima danas stoji somo muj zermon Vican Marinković sa ženun Nevenkun. Vidilo ga se veće puti na televiziju kako tonco u Zadružni dom, doli u Pošpilju. Sa svojun ženun tonco od jelnega kraja velike sole do pozornice, tonco valcer velikin koracima, svi vide njegovu finu bradicu, ma malo ku zno da un imo doboti devedeset godisć, kako i jo. Prikazivali su ga na televiziju i s književnikon Veljkon Barbierijem iz Fora. S njin je i s Nevenkun kuho brujet od ugora, na ribarsku. Sin me je veće puti pofoli, brujet ti nojboje kuhoš. Un je nojvoli ist brujete, a jo son mu mati, un ne more dat pravedni sud obo iću ni bit pošteni sudac, makor to bili i brujeti. Brujete ti je voli i nono Sibe, rekla mi je mati, muj svekar. Govori je, jo son Sibe Sviličić Sibić, i ucini je da mu se inicijali, tri veliko SSS upišu na nožice od rizonjo. Tako je ucini: neka se zno ku je gospodor, ne somo nožic nego i svega drugega. Još obo meštru Mimetu. Bi je iz Borovika, brat mu je bi Ivon Mladineo. Za Ivana se udola teta Jokica, sestra nonota Sibeta. Meštar Mime uvik se nosi kako gospodin. Lipo jaketa, fine gaće, nindir karpe, lipo košuja i salpeta, ništa za zakrpit, nindir maće. Duša je toti iz nikega drugega svita, i živi je kako nikal posli nisu živili meštri. Bi je stroh i trepet za sve nevajone đake i berekine. Uzo je i vikat, kako ste glupi, o Bože, ništa ne razumite, ili sve ste vi prave tuke, ili tukci, digol i guske, i take stvori od kojih se nismo strašili. U to vrime nismo ni mislili da smo puno pametni, pogotovu ženske, i doma su nos isempijovali. Gledoli su kad će cin boje i cin pri udat. Piso je krasopison. Svaki domaći rad tuko ti je bit uredan. Ma mi nismo imali s cin pisat. Cudili bismo se kako meštar more bit uvik uredan, imat postole lustrone da se u njima more pogledot kako u zarcal. Oskle mu uvik nove postole? Mi nismo nosili postole nego papuce. Gurnji dil od pece, ili tele ako je je bilo, poplate od gome, ako si je digol noša, kako je komu mater znala naparavit. I jo son znala kad son finila skulu. Postole nisu imali ni moja dica. Hodili su u papuce ca son ih soma iskrojila i sašila. Hodi son u take papuce, reka son materi. Nosi son krolke gaće u skulu sve do osmega razreda i kalcete na lastiku, kako ženske, ni uvik bilo ni tega. Dica su se igrala, u nediju, i ujutro i populne, hodilo se pri Dom. Gori son s tobon na Lovinu cuvo njanjice i plako, zoc se s drugun dicun ne mogu igrat, doli su svi bili, na dvur od Doma i skule, ujutro i crikve. Tarkali su vamo, namo, okolo, naokolo, gledoli kako stariji igraju balote i na korte, jo nison imo duge gaće, po son se sramovo. Istina, nisu ih imali ni drugi, svi smo bili jednoko siromašni, nismo imali ništa osin nos somih, cini mi se i nike voje. Ni niku zno ca bi to moglo bit, ni se vidilo daje od Huma, a Palagruza, Palagruza je uvik bila daleko, kako niko žeja nasrid mora. Ona je tamo i ostala, a nami je tukalo priko mora na drugu bondu, u Split. Mati mi je rekla, nisi iti hodićat iz Ženeglove. Daržo si mi se za vestu. Govori si, ma, ostat ću kopat s ocen, ne mogu polnit da iden ća, sarce mi neće izdržat ni tri dona. Za malo vrimena, ne somo mene nego cilu ženoglovsku mladež, priveli su vapori Senj i Makarska na drugu bondu mora, na terafermu, u Split, malo se ku vroćo, osin pod starust. I danas se spominjen vonja od garbuna, sva roba ti je vonjola koda si som hitivo garbun doli u strojarnicu. Niti u pismi vapor Makarska ni dobro paso: nakun leve, rastovjo je mladiće od divnji, odve ih u vojsku. One su proklinjole vapor, o Makarska, pukla ti propela, ti si moga dragega odvela. A jo bi mogla dodat, vapor porti i cime molaje, ženoglovske đake u druge nosi kraje! Kako son dušla pri Sibićovo 5 Udola son se za Bjožeta Sibićova, isto Svilicića, na devetnaste devetega miseca, kad je bila mobilizacija, cetardesetitreće. Je, tako je, udola son se iz prove jubavi. Ni moga Bjože bez mene, a bome ni jo bez njega. Hoću reć da non se parilo kako se niku od nos veće ne voli ne somo u Ženuglovu, nego i indi. Otac non ni dopusćo da se sastajemo. Puno je gunjelo, ni bi kuntenat, a i zamišjo je kako bi se cagol moglo dogodit, tako je incuki u glovu, a posli se i dogodilo to cega se istraši. Jeson jo govori ca će se dogodit, tako je reka, sad nosi ca nosiš. Malo je falilo da me ne potire iz kuće. Ne hol mi na oci, reka je, puj doli pri Sibićovo. Ne znaju ku in glovu nosi. Kako će izoć na kroj s toko svita? Od kad je stori Sibić umar, toti ni reda. Sibe i Mote su se svadili, i ku će in sad zapovidat? Molo Kate? Govore da će svi uteć u partizane, koda ih je ku pito, a di ćete vi? Moga je otac govorit ca hoće, ma ga mati, a ni braća nisu obadali, koda nisu ni culi. Oni su volili Bjožeta. Bi sila lip i dragojuban. Imo je kapitone vlose, a bi je i jok. Nijedon se mladić ni moga mirit s njin. Ni Mote Medanić ni Mili Vladislavić Ližnjokov. Ma ke. Nisu oni bili ni bili zo me. Tako smo se Bjože i jo gledoli utajno, a da otac ni zno. Vrime je pasovalo, pok je i un zaboravi kako ni bi kuntenat i koko je marnji. Za obid, kad smo se rukovoli, imali smo kuhonu tikvu. Bjožetu je bi kum Ivo Popetov, poginu je u partizane. Meni Vinko Samarina, slipega Samarine otac. Bjože je posli rata, kad se obaznalo da je Ivo poginu, puno tugovo za svojin kumom. Njegovu dicu Joškota i Ivicu daržo je koda su non u rodu. Napuse je voli mlajega Ivicu koji je posto vodoinstalater, pok ga je veće puti zvo da mu cagol napravi kolo instalaciji za vodu. Joško me je pito (makor ni puno obado za crikvu ni sakramente), za popa ca nos je rukovo. A pop ca vos je rukovo, kako se zvo, tako me je pito. Nison se mogla sitit. Bože muj, kako se zvo? Onda je muj sin Joško reka, siguro ste se rukovoli bez popa. Certo su svi bili utekli u partizane. Misto popa kum Vinko Samirana von je zakanto, pater noster qui es in caelis, sanctificetur nomen tuum, et libera nos a malo, amen, Oče naš koji jesi na nebesima sveti se ime Tvoje, i oslobodi oda zla. Ego coniugo vos in matrimonium. In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen. Amen, kako da je to krolku rukovonje po partizonsku. Na kraju von je sastavi ruke, zaboravi je na parstene, i nastavi, morete se busit. Sad ste muž i žena, e finito, gotovo je. Niste prisili. Doma vos je cekola kuhona tikva, bez kruha. Tako je bilo, rekla son, a nison sigura jesmo je imali s cin goder zacinit. U to vrime ni bilo ulja, ni bilo ni cukara ni soli. Ni bilo nicega. Ništa se ni moglo ušćedit od deki ca su non ih u vrime okupacije dilili Talijoni. Svaki don legumine. Od njih nisi moga ni živit ni umrit. Rekla mi je mati, pari mi se da mi je duslo na pamet (mislin da ste razumili da son jo ca vo pišen njezin sin. Krivo mi je da nećete uvik ni razumit ca govorin jo, ca govori moja mati, a ca govore drugi). Pop koji nos je rukovo bi je don Vojko, Sćula, iz Komiže. Don Andrija Vojko Mardešić. Istega dona rukovo je i Dinku Ciprotovu, Bjožetovu zermonu, sa Sibunen Žitkoton iz pri Kule, i Mikita Cikotova iz Pohumjo s jelnun furestun ženskun, zobila son njun ime. Sigura son da nos ni rukovo don Pavica, kako ti mislis. Pari mi se da je u Poje bi još jedon pop. Sto je u Duboku, mislin da se zvo don Jakov, bit će i un uteka u partizane, posli ga ni bilo. S Bjožetom son rodila troje dice, Joškota, Maricu, i Biserku. Joškota i Maricu rodila son pri Sibićovo, obo temu ćemo posli. Biserku, nojveću moju žalust, jerbo je mloda umorla, ni imala ni dvodeset godisć. Moje cviće uvehlo, muj ondjel nojmiliji. Rodila son je u Split, u storu rodilište s gurnje bonde storega Hajdukovega igrališćo. Igrališće su zvoli Pod storu murvu. Po vas don se lavoralo, osin u nediju i od sveca. Ako nisi bi puki siromah, tako se nosila i roba ca se cuvala u ormarun, ili stivala u skrinju. Jelna od raboteznjika i za svaki don, drugo za od sveca, za puć na misu i pri Dom. Daržale smo sve uredno i cisto, suprašono i izgibono, osigurono da robu ne izidu moji. I s drugima stvorima isto, po makor se ni ništa imalo, ženske su u kuću sve uredno daržale. Prale pode i bruškinale dokle ne pobile kako sunce. Konobu se cuvalo od moli bestiji, nojveće od konobojki, smangorici, gubavici i gusćerici. Manje su se bestije penjole uza zid i tako su, kako ih niku ne vidi, dohodile na gurnji pud. Prefin su se penjole i gori visoko u sufit, u kuzinu, toti su se sakrivale pod komin. Gušćericu je bilo manje nego danas. Od njih nos ni bilo puno stroh. Strašile smo se od zmoji. Ženskima ni nonke malo bilo drogo vidit zmoju. Veće smo se istrašile od zmoji nego od vroga. Nojtežje non je bilo s muhima, i to liti, kad je bilo nojvećo vrućina, prid jugo, navolile bi muhe koda su se otvorila vrota paklena. Ako se ni bilo astuti u konobu bi nahrupile bumburace, velike kako obodi. U dvuru , ako si sidi golih nug, muhe su uzale grist sve do do karvi. U dvur se visila grona od smarske poskropjenu mliken da se muhe na to skupe. I onda? Surga ih u vriću i tuci po vrići. Kako bilo da bilo, nikoga se ni stimalo po temu koko imo, nego po temu kako darži to bokun ca imo, je uredno ili destruto. Ni niku imo puno da se more reć, eto, ti je bogat. Govorilo se defate nisto drugu: isa je u Amerike, priko mora, da se obogatit, pok će se vrotit nose. Je, ma malo je ku bi take sriće, a vroćo se ni niku. Pri Sibićovo bilo je jos gore nego gori, u Bandiricu. Dušli smo u dil kuće ca se i danas zove storo kuća. Puna svita, ni bilo ni posteji za spat. Ma dobila son suside. U Bandiricu smo soto nos imali somo Andricine i Jurakotove kućice za bestije. A prsi Sibićovo imali smo suside s live i desne bonde. S desne bonde, ako gledos s dulnjega dvura, Popetove, Matićove, nakun njih dvi kućice za tovare. Iza tega Dušanove i Matijove. S dulnje bonde di su i danas konobe veliki je, dugi dvur, od Blakusa do Dušanovih. Pari ti se jelna uredno ulica, doboti kako u grodu. Pasovali su toti tovari, danas auti, ma i njih imo sve manje. S druge bonde dvura je kućica Popetova i Matićova, i lipo Nanetova kuća. Eto, toti son dušla. Provu susidstvo, ma nismo mi imali puno vrimena gledot jelni u druge. Po vas don je tukalo lavorat. Tako je to bilo, makor ne znon je bilo svita koji je bi veće kuntenat od nos. Joško je tantacijun. Kad je bi mlaji ni obado, sad kad je duša u godine, stalno me ispitije kad je bilo vo, a kad no, koda son jo niki libar u kojemu su stivone store stvori i uspomene. Na primjer, pito koje su ti bile prijatejice, ku te je kortejo? Dosti se tega spominjen, srom me je obo temu provjat. Nison rebanbila, moloj me na miru, koga brige, rekla son. Un je isto nastavi, uvik si se folila kako si bila lipa, kako si imala puno kortejonti. Sad je vrime da se akuzos, koji su to bili. Pocela son mu recitat ca smo u spomenare pisale jelna druguj, nojboje prijatejice meju sobon: jo Dobrili Kuzmetovuj, ona meni, ili Jelici Lukinuj, Elinuj materi, i Jelici Vodopije iz Borovika, materi Tonkota i Lenkota, prizivaju se Mladineo. Sve su mi one bile prijatejice, hodile su s menon u skulu. Pisale smo jelna druguj koda pisemo mladićima, a ne svojima prijatejicima: u sarce sam te zakjučala,/ ne moreš izaći./ Ključeve san izgubila ne moren ih naći./ Ili: kad se popneš na brdašce meju stijene dvije,/ metni ruku na sardašce sjeti se mene!/ Sin me je prikinu, ne, ne to, sve su ti prijatejice ili umorle, ili su u starački dom. Buta to pod Bandiricu, pok ću vidit ca ću s tima pismicima. Idile su ga pismice, a jo son bila superba ca son ih napisla, ku je moga s menon? Svaku son znala napamet, ne somo onu ca son je soma napisala, nego i ne druge, prefin i one ca nos je uci meštar Mime kad još ni bilo skule doli u poje, kod crikve, nego pri Samarinino, ako son dobro zapametila. Da je un veće obado mogli smo, dokle nison zalegla, skupa recitat koju pismu i zakantat. Na primjer, mlada djeva zaljubljena/ u mlada mornara/ ne smi ona da ga ljubi/ jer je majka kara./ Tako je bilo s menon i Bjožeton. Zobila son da Joško nimo pojma, i da ne zno kantat. A jo son s mojun materun Bonicun, s dicun Blažon i Božanun, digol i zatoncola na nemu dilu dvura ca je salizon. Joško ni zno ni toncot. Reka je, nison nikal ni provo. Nona mu je rekla, a doboti je imala devedest, ca mi nisi reka da ne znoš? Bila bi te naucila. Homo sad! Cas posla. Na to smo se svi smijali, a dica su se od smiha ćapovali za stumak. U Bandiricu su mi mlodi kantali pod ponistru. Soto voce. Neću obo temu, svašta će mislit moji unuci, ako Bog do da ovo budu stit, da son bila kako mu drogo. Isto da ti recen, pod nasu murvu u Bandiricu, pari mi se da je i onda bila murva, dohodili su mladići, Skolopojci i Ženoglovci. Dujdi na ponistru, zvoli su. Bi je rat, ma oni su kantali od tuge. Pricinjali su se koko imaju kuraja, posli su isli u partizane, muj Bjože s njima. Veleti smo stroha vidili. Svaku malo su jovjali obo poginulima: poginu je Mikasa sin, jedon, drugi, poginu je Gardelina sin, jedon, drugi, poginu je Perke sin, jedon drugi, poginu je Bajine sin, jedon drugi. Sve jedon za drugin. Doboti su svi izginuli u partizane. Bjože, nakun ca je slomi je ruku, dobi je lašnje zadatke. Nisu ga posli slali priko mora. Spominjen se njihovega kantonjo koda su i danas toti. Bjožetu su svi oni bili prijateji. Istega godisćo, baz dikoji stariji, mlodi kako vorsi od loze. Sve su ih ubili, nojmlaju lozje sakizali. Od tega se naše selo ni rekuperalo. Bili su kako kornijuli. Cujen ih, makor se nikima ni ne zno di su poginuli. Joško je reka, moloj to za posli, makor meni još zvoni njihovo pisma. Soma bi itila zakantat, ma kad pocnen škripjen kako škripovnica, ne cuje mi niku. Ne cujen ni soma sebe. Nison sigur da se obo popu dobro spominjes, reka son materi. Tega si popa primistila iz kasnijega vrimena u vrime rata. Istina je da si se udola za Bjožeta na devetnaste devetega cetardesetitreće. Zapisono je na Luku, u libru rukovonih. Nondi je zaveden upis činjenice braka pod rednin brojen pet. Bjože je ženik, ti se nevista, tako piše, ma cini se da tega godisćo ni puno rukovonih. Idili su se na Talijone, nisu ni u crikvu hodili, nisu se ni rukovoli, nego nakun pada Itolije. Onda su poceli. Primali su sakramente, dicu su cinili pri, u te su in misece naresli tarbusi. Tako i ti, rukovola si se deset don nakun pada Itolije. Još bokun veće od dvo miseca pok ću se jo rodit. Soma si mi rekla, imala son veliki tarbuh. Rekla son Joskotu, aboj meni, ne znon ni koji su mi bili kumi na karsćenju. Spominjen se kume na krizmi. Bila je to teta Bunbona, Jureta Borcićova žena, mati Nikota i Matkota, nje se dobro spominjen. Don Vojko ti je godina, reka son. Rojen je dvostitreće. Bokun je mlaji od tebe. Ti si u avrilu, u znaku ovna, un u dvonaestemu misecu, u znaku strijelca. Strijelci hoće povezat nebo i zemju, hoće prosvitlit sebe i druge i svojun strilun doseć no ca je dobro za sve. Ovan je parvi znaka u zodijaku, s njin zapocinje godina. Tvorde glove i nike posebne snoge osjećaja i plodnosti. Don Vojko je bi pametan, ma je u vrime kad si se rukovola zavoši somo sjemenište. Ucini je rat, vroti se doma u Komizu. Pokupili su ga u partizane. Dvo zolnjo godisćo rata moblizirali su sve mlode muske, kako druge, tako i njega. Sakramente ni moga dilit covik ca ni bi pop, nego je somo uci za popa. Tako ni moga ni tebe rukovat, reka son materi. Posli ni bi somo pop. Bi je i profesur u skulu u Vis, pridovo je latinski. Piso je i obo otoku, zaslužije da ga se spominje ne somo u crikvu, jerbo obo našemu otoku ni napisono niti pinkicu onega koko bi tukalo. Za popa je zaređen tek devestupedestete. Biskup Pušić poslo ga je za župnika, di će drugu nego u Podšpilje. Priuze se je sva komiško i viško sela s jelne i druge bonde Dracevega poja, cilu Poje, pri Kulu, Pohumje, Ženuglovu, pri Galiju, Borovik, Duboku, Dracevu poje, Talež, Kunjaninove. Posli je baz priuze i Velu Selo, crikvu Vele Guspe, Plisku Poje, Marinje Zemje, sva viško sela uz Velu poje. Don Vojko je u novije vrime, kad je nastala samostalna Hrvatska, pridlozi da srilnjo skula u Vis promini ime. Da se ne zove Maršal Tito, nego Antun Matijašević Karamaneo. Po imenu storega viškega popa, u svoje vrime nojkulturnijega Višanina i pjesnik rojenega u Visu na mijor šestu i pedeset i osme. Skula je bila nojlipjo u cilu Hrvasku. Dohodili su je gledot koda je to nisto puno lipo i neobično, a ne somo zgrada od cimenta, stinjok i cakla. Otu znamenitu spomen skulu sazidonu na mijor devetstu šeszdeset i treće projektiro Splićanin Neven Šegvić. Arhitekt ca je cili život ni imo mira nego je vazda nisto zamišjo kako tuko ucinit i popravit, vrotit kako je bilo. Bi je i u ratu s partizanima na naš otok. Za Tita i Vrhovni štab uredi je dvi spile u Hum, povar Borovika. Ogrodi je spile suhozidima, ucini skaline od zemje i stini koje su toti nošli, sve je to un zamisli. Skulu je povezo s Batarijun. Uredi je storu austrijsku tvrdjavu s kortivon i lipin starinskin bucolen. Soto je bila veliko gustirna za austrijsku vojsku. Ma ni vodi ni misto ni vrime da govorin obo Nevenu Šegviću, makor istina je kako su mu Višani ostali dužni, barenko jelnu spomen plocu. Baz su je i stavili a da jo to ne znon? Kako gul bilo, istina je kako se o radovima kolo skule, pok i da se sve ucini onako kako je zamisli splitski arhitekt, nojveće nasekiro njezin upravitelj Blaž Sviličić (Toncice, kako smo ga zvoli, po materi), sin pokujenega Mikule Sibićova, jelnega od braće muga nonota Sibeta, muga praborbe. Un je parvi zermon muga oca. Oba su izdijeni u istega nonota, storega Bjožeta Sibića. Cetiri unuka izdijena su u njega, imali su istu ime, svi se zovu, Blaž Sviličić. Nijedon danas ni živ. Eto ga na, nison misli obo temu, pisonje me je odvelo. Moja mati rece oprostite mi, a jo ću reć, skuzojte na vuj edukativnuj digresiji. Ku je rukovo muga oca i mater, koji pop, tukalo bi mi pogledot crikvene libre, nimon koga pitat nego don Ivota. Un je isto Mardešić, don Ivo Mardešić. Moga bi to noć ako ni libre iz Mole Guspe u Podšpilje stavi u arhiv. Sve mislin da ih je rukovo don Tone Giaconi, narodni pop, široke ruke, dobrega sarca i raspoloženja. Radovo se svitu, stablima i tvicima, vinu, tobaku i kortima. Smijo se sa sobon i s judima, veće je voli sa sviton nego s Nebon. Voli je more, hodi je na more, na konjce. Nondi su ga ćapali, aha, rekli su, pope, želiš uteć u Italiju. Odveli su ga, cini mi se, u Lepoglavu. Tako son cu, ne znon puno obo njemu, makor son ga kako dite poznavo. Rukovo je barba Mlajega, zvoli smo tako barba Moteta, brata muga oca. Baz pri tega i muga oca s tobon, reka son materi. Un bi moga bit pop ca te je rukovo. Barba Moteta i Jakicu je rukovo, tega se spominjen, jer mu je parvi put sestra Toncica ili Tonci, kako su je uzali zvat, bila udona za barba Mikulu Sibićova. Pir je bi na pasazu, u storu kuću. Na jelnu bondu pasaza bile su nonotove kamare, na drugu tete Pove, udovice drugega nonotova brata Andreta Sibićova. Spominjen se i tega kako je don Tone vodi kantonje jer su većina Sibićovih bili kako gluhi kokoti. Prefin je kanto kako i drugi: niti biskup ni papa, ni njegovo sveto kapa. Don Tone pop širokega sarca i osmijeha, bi je drog svitu, voli je da ga svit voli i na drugi nocin, ne somo kako popa nego i kako covika ca ih razumi i koji živi toti, doboti u njihovemu selu, sve isto kako i ni. Imo je veliku sućutnu i prijateljsku energiju. Sa svakin je moga izoć na kroj, nagovorit ga da cini dobro koko more, nikal zlo. Virovo je da svak u sebi imo barenko pinkicu dobra ca mu ga je Bog ostavi da ga nosi u sarce i ca je drugi mogu povećat, ne somo somo popi. O da, govori je, svaki covik je veći od svakega popa somo ako cini dobro, jer pop imo zadaću da cini dobro. Pop ne smi bit nevajon, a covik ca ni pop more i ne bit dobar, ne cinit dobro, nego stvorat nevoju, i sebi i drugima. Posli, nakun devestupedesete, nakun ca je don Vojko posto župnik u Podšpilje, sve su ženske redom pocele hodit u crikvu, mlode i store. Don Vojko je bi zgodan, lipega je bi šesta, imo je lipe ruke, moglo se vidit kako elegantno, dugima parstima, okriće stranice od svetih libri u crikvu. Imo je lipe rude vlose. Bi je mlod i pametan. Zvonkin je gloson lipo i zaneseno je kanto. Moli je Boga da u oni cas ucini cudo i da mu glos dvigne gori meju obloke. Daržo je misu siguro koda je vojske nebeski ondjeli, cili chorus angelorum duša u crikvu, u našu molu crikvu. A zbor naše crikve, Mole Guspe u Pošpilje, moga se mirit s svakin drugin zboren, ako ni bi bi i boji od nega na Luku i u Komižu. S takin zboren i s don Vojkoton virovo je svak, i oni koji je sumnjo da more tako bit, da je jedon jedini Bog stvori i jude, sve ca mogu vidit i ne vidit, i to zatu da poveća svoju slavu. Kad je don Vojko zakanto, Bog je stvori svit, nebo, zemju i covika i govori apostolsko vjerovanje, credo in unum Deum omnipotentem, svako bi sumnja nestala. Vjerujem u Boga oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, koda je bi svidok svemu ca se dogodilo u Genezi, koda se to uvik iznova dogodjo, u vrime mise. Ženske su zaboravile rat, pocele su virovot da ih je un rukovo, to son isprovjo materi. Fola Bogu, rekla je, baz je tako i bilo. Moja dica i unuci 6 Drogo mi je da me mogu zvat nona. Fola Bogu. Imon unuke i praunuka Jakova. Zatu mi je Joško reka, nojboje da ovi dil, nazoven Nonine jerule. Posli je to promini. Reka je, jerula je lipo ric, makor mi se pari kako su koze za Ženuglovu važnije od jerule. Volila son da mi dujdu unuci u Ženuglovu. Dohodili su, ne puno, a kad su postali stariji sve su manje obadali. Nojveće su dohodili dokle su hodili u skulu, napuse liti, u vrime prazniki. Maricini su se imali di kupat. Ni ih bilo puno briga za Ženuglovu. Ni mora, grubo je za dicu kad ni mora, a njima na Luku more je uza somu kuću. Moru izoć iz kuće, i eto ih u more. Anina i Joškotova dica dohodili su i radi kuponju, nojveće u Stori Rukovac, rilko u koju drugu valu. A danas i stariji žele da in more bude pod noge, pok son cula da grode bazene prid vrota od kuć da se mogu olma surgat i kupat. Sve to govorin jerbo mi se cini, kako ste vej obaznali, da su Marica i Joško moja ćer i sin, i da govorin obo njihovuj dici. Svaki, reka bi Joško, imo s svoju priču, svuj život, i svuj horoskop, i moga bi napisat roman obo sebi. Je, a kad bi smo to tako ucinili, obo svakemu da napišemo somo životipis, nikal ne bismo finili. Pisali bismo roman beskraja, uvik otovoren za sve nove stvore. Sin mi je reka, to je unending novel, otvoren od naprid i olnose. A rici tuko sparenjat, a ne govorit koda te ništa dohode i nimaju cinu nego dujdu mujte. Marica i Joško ostali su na dvoje dice. I jo son s Bjožeton ostalo isto na dvoje. Moja je Biserka mloda umorla. Muj ondjel nojdražji, muj cvit uvehli. Marica i Mlaji su se rukovoli pri Joškota i Ane. Marica šezdeset i pete na Luku, a Joško sedandesete u Zadar. Olma su rekli, imat ćemo dvoje dice, nećemo veće, a pri nisi to moga reć, kako ćes znat? Marica je rodila Androta i Blaženkota, a Joškotova Ana Blaža i Božanu. Marica je rodila dicu u rodilištu u Split, a Ana u Zadar. Svak je iša svojin puten i ne znon hoće duć vrime da niki od njih ostane malo veće vrimena u Ženuglovu. Bit će kako je reka Bjože, nakun ca umren, neće nikoga vodi bit, nison sigur hoće bit i stinjok. Tako se i dogodilo. Ne još u Ženuglovu, nego na Grizovu Glavicu. Obo temu mi je Joško provjo. Je moreš to zamislit? Doveli su makine da meju stine u Grizovu Glavicu, na bondu od sunca, i onda velikima pikamerima kopaju rape i sode masline, koda se more od maslini živit? Sve to cine od sporta, ne znaju di će s pinezima. Stori nisu to mogli. Iskarcili su i prikopoli sva barda, a Grizovu Glavicu ostavili su za tardace i kosiće da se po škripima mogu napit vode. A oni napinjot ploce i brove past. Andro je moga lipo pasat. Zavorši je u Split za električara, zaposli se u poduzeće na Luku, dohodi je u Ženuglovu veće puti. Ako ni co vajalo od struje, govori je, nona, ni problem, sve ću ti jo to napravit. A nono Bjože je govori, a neće, neće, ako mu dujde prilika uteć će olma vonka. Ni lud da živi vodi na Vis. Otac mu ni bi kuntenat da gre vonka. Bit električar na Vis, primat lipu ploću, i bit gospodin, kud ćeš boje? U Australiju, tamo je dospi, nindir blizu Pertha, pogledot ću di je to. Svakako je daleko. A kad je u nos bi Makedonac Blagoje, reka mi je, da je iz Štipa, iz Makedonije, a jo son mu rekla, aboj meni, koko daleko! Odgovori mi je, jest, ali vi ste daleko od Makedonije, a ne Makedonija od vas. Prije bih bio došao u New York, nego na vaš otok, ali vaš otok je ljepši. Tako je to: svaku godišće imo svita ca dujde iz Australije vidit rodni otok, pok i Joško Popetov iz molega mista Aloke dujde sa ženun Beverley da vidi mater Anticu. Andro isto dujde i mene dujde vidit u Ženuglovu. Pasoni je put duša s nikima furestima iz Australije koji nisu umili naški govorit. Zolnji put jovi mi se s kartolinun ca svitli, i napiso: draga nona, ja san u Dohi. Di je Doha, pitala son sin. U Arabiju, reka je, i ponovi, u Arabiju. Maricin Blaženko zavorši je isto lipu skulu u Split. Zaposli se u samoposlugu na Hlapavicu, prodovo je butigu. Umotovo kruh u skartoce, kako i druge stvori. Nakun malo vrimena, kad je propala Dalma, reka je materi, mama, ne mogu ti vej lavorat u butigu, neka lavoro ku hoće. Nego ca ćeš cinit, od cega ćeš živit? Cekoj malo, noć ćeš noć niki posol. Neću, reka je, bit ću ribor, hodit ću s brodon na more. Tako je reka Blaženko i vej se ni vroćo na kroj. Ni ga bilo brige da će dobit sinuse i reumu, a dokle je još bi dite već je imo velike probleme sa sinusima i disanjem. Iti je na more, i gotovo. Ni bilo druge. Kako hoćeš sinko, rekli su mu mati i otac. Danas lovi jastoge u vorše. Polovicu mu ih olnesu pri nego ih dvigne. A znote koko tuko za ucinit jelna voršu za jastoge? Tako mu cine i s parangolima. Ne idi se puno, dobre je noravi kako kruh (i Andro je taki, somo je bokun veće nogal!), a onda mu mati rece, je son ti rekla da ti je bilo boje prodovat u butigu, barenko te u nju ne more polit hlop od mora. Nisi iti cekot, a od mora ne more se dobit ni za koru kruha. Ne boj se neće ti nikal priteć pinez! Barenko s njima nećeš imat brige. Posli son cula kako se raspala Dalma, poduzeće ca je daržalo sve butige, raspala se posluga na Luku, i di će Blaž, nego na more. Popri je mlodi svit veće voli kroj nego more i bote, a danas će batit i nojdubju more somo da se ne kopo, Zoc? Zatu jer je svako stvor skupjo od vina. Eto zoc! Od vina i zemje ne more se živit. Pri se nikako moglo, jer za živit svitu je malo tukalo, bokun i ništa. Danas je puno veće potriba. Joškotova i Anina dica isto si išla svojin puten. To je jelna crta, reka je Joško, u njihovemu karakteru: ako misle kako je nisto ispravno i dobro, neće ih niku navest da ucine nisto drugu. Oni su se slobodni rodili. Ni Maricina ni Joškotova dica nisu tarpili da in se stovjo puno zabrani, itili su da oni somi sve primećot i vidit. A opeta je interesantno kako su bili uslužni i slušoli. Tako su u životu ploćali veće i nego tuko: sve su somi itili provat. Malo ih je ku na nisto drugu moga nagovorit, ako to za njih ni bilo dobro, pok makor in istuka glove sa stinun, oni su cinili kako oni misle da je dobro. Blaž je dospi u Zagreb, zavorši je za inžinjera. Danas živi u Zagreb, rekli su mi, kod Autobusnega kolodvora, u Držićevu ulicu, da je toti kupi stan. Ne znon di je to, nison nikal bila u Zagreb. A puno ih je kolo mene živilo u Zagreb. Dohodili su u Sibićovu kuću, nojveće tete Pove, dica i unuci, kako son rekla dica Andreta Sibićova, brata muga svekra Sibeta. Umar je mlod, puno pri Sibeta. Bit će od sarca. Nojveće se spominjen Blaženkota, parvega zermona muga Bjožeta. Dohodi je sa ženun Iskrun, Splićonkun, digol s ćerun Sekun, rilko sa sinon Nebojšun, baz somo dvo puta, i njegovun ženun Boženun. Svi su živili u Zagreb. Dohodila je Vinka, udona za Viskota Borcićova, prijateja muga Bjožeta. Skupa su hodili u kacu. Nojveće je dohodila Katija, ćer tete Pove. O materi ona je većinun vodila racuna dokle se ni dekapoto razbolila od sarca. Ostala je bez muža, hodićo je, a ona je ostala soma i išla posli u Zagreb prodovat vino. Naš moli Blaž nojvoli se družit s Blaženkoton. Un ga je, a moli ni imo nonke cetiri godisćo, vodi sa sobon koda su drugovi na zajedniškemu poslu. Razgovoro je s njin obo svacemu, o geografiji i policiji, o balunu. Zvoli su ga Jazbinšek, po velikemu igraču iz Zagreba. Uzo ga je ucit krast grozje i smokve, sve na tuje, i da pucodu stinima po tujima kuvertima i kupima. Sve dokle Bjože to ni opazi i reka mu, ne cini to, bora mi, ako ga još koji put uzmeš, imat ćeš posla s menon. Danas ni nikoga živega od njih. Svi su umorli, osin Katijinih sini, unuki tete Pove. Nisu oni Sibićovi, nego po ocu Šijak, i njih je dopo dil kuće ca ga je stori Bjože Sibić ostavi njihovemu pokujnemu nonotu Andretu, i njegovuj udovici, teti Povi. S njun smo svaku vecer sidili i provjali. Ona na gustirnu, mi soto u dvuru. Bjože i jo, naša dica i unuci. Joško je živi gori u Zagreb punih pet godisć, gori je uci skule. A gori su, kako son rekla, živili i lavorali Katija (ona se zove Šijak po mužu), ćer tete Pove i barba Andreta, brata od nonota Sibeta. Lovorali su gori i njezin brat Blaženko, i njezina sestra Vinka. Ona ni prodovala vino za zadrugu nego njezin muž Visko Borcićov. Svi su umorli, kako son rekla. Cilo je kuća Sibićovih ostala prozna. Naš je Blaž gori zavorši skule, zaposli se i oženi s Biljanun, rojenun Jović, dobili su molega Jakova, i un je od našega dila Sibićovih osto jedini muški. Joško je reka da će vidit ca je sa Marjanovun dicun u Makedoniju, u Gevgeliju: Bjožeta brat Zlatan doli parvi put oženi. S parvun ženun Olgicun iz Makedonije imo sina Marjana. Marjana Sviličića Sibićova, ma Joško mi je reka da je umar. Malo znon obo njima, o Marjanovuj ženi Marini, jesu imali dice i koko. Joško je reka da će to svakako vidit i istražit. Da mu je teško kako je Marjan bi tako daleko, kako se rece i od ociju i od sarca. Paso je cili život a jedva smo ga vidili. Istina je kad je bi moli jo i Bjože smo ga bili primili pri Sibićovo. Imali smo i njegovu sliku, na snigu, u bundi. To će bit Olgica poslala Bjožetu. Pari mi se da je imo pet, šest godisć. Blaž je voli lavorat, i pri nego je iša u skulu. Uvik je ragato i isko di će co napravit. Ispitivo je sve i u sve zavirivo, prefin vozi traktor i privozi levondu do lambika u Zadrugu, punu prikolicu levonde. Eli je Lukina spominje da ga je gledola kako vozi nizbardo, jedva se vidi na traktoru, jedva mu darži rucice. Svi smo se istrašili. Bit će se istraši Blaž, a njeguv je otac reka, neka vozi, i tako će som provat vozit kad ga mi ne gledomo. Slobodnega je duha pok neće duć pameti dokle sve ne provo. Boje je da nauci, nega da mu se cagol dogodi. Tako ga je i nauci vozit auto, ne znon je imo petnaste godisć. Ako bi jo cagol rekla, Joško je ostro gledo, boje da zno nego da ne zno. Tako je moli Blaž sa svakin uređajen zno lavorat, mi drugi slabo. Talentiron je, reka je Joško. A zamislite, meni Bjože ni do ni da upolin televiziju da ću je pokvarit, a daljinski je daržo uvik na jelno misto da ne zaboravi di se pritisće. Neka toti stoji, reka je, ku će ga namistit ako se pokvari? Ostali smo somi, postali smo slabi i nemoćni. Pomogali su non Mlaji i Marica, dokle ni Bjože umar, a posli, rekla son soma sebi, noć se vej niku ku će pomoć. Nison sigura, jeson tukala olma u starački? Da ni bilo Katice Cifutove koja je iz doma utekla nakun dvi setemone, baz bi jo bila išla. Rekla mi je, Draga, slabo je tamo, ne more se ni na misu puć. Ne dodu ti izoć, ne dopusćaju. Pokozalo se posli da to ni bilo tako a da je ona tako mislila i vrotila se doma, kod svojih. Blaž i Božana nisu imali puno prijateji u Ženuglovu. Kad su bokun naresli jedva su cekoli da se vrote nose. U Zadru si imali sve. Ženoglova in ni vej bila od voje. Božanu son želila vidit. Ni puno obadala za Ženuglovu, makor mi se pari da je ona govorila, to je moje selo, Ženaglava, nemam drugoga. Parilo se da puno darži do svojih. Rekla son njun, tuko ti se cin pri udat dokle si tako lipa. Ana mi je rekla da je tako govorila i baka Mara iz Metkovića. Zvola ju je živa. Već je od nikoliko miseci dizola glovu i slušola ca ku govori. Brzo će se udati, rekla joj je baka iz Metkovića, kad je vidila da ona poznaje svakoga tko dolazi u kamaru i dvigne glovu da ga pozdravi. Dola son njun i dar kad se udo, nisto kako jedon moli kuferić s dotun. Neću ti se ja udavat, rekla je ocu i materi, ne očekujte to od mene. I meni je rekla isto, nona, zadrži to, neka stoji na ormaru, ja želim biti slobodna. Pari mi se kako bi moglo tako i bit. Tako to gre, jelno zamišjoš, a drugo se dogođo. Bila je slaba kad je bila molo. Puno je volila sve bestije, nojveće i nojmanje. Volila je kozu i kozliće, maške i kucine, kobilu i kenju. Od gusćerice ili pruga ni se istrašila nego ih je ćapovala, bez stroha, koda je to igračka. Nojveće je volila jelnu Veselu, puno pitomega kucina, ca je uvik s njun sto na skale ili spo je mirno spo pod njezine noge. Kad je bila molo imala je žute vlose, doboti bile. Od sunca i mora požutili bi njuj vlosi kako cviti od cmija kad procvate. Moja je Božana nojveće muke provala kad me je dušla vidit u bolnicu u Split. Bila son puno bolesna. Sin me je dove u Split. Nojpri se dujde na Firule. Toti ti recu ca bi ti moglo bit, i rasporede te na odjel di će te licit. Bila son blizu devedest godisć, ma imala son još uvik zdravu sarce i voju za život. Mogla son se i pricinjat, isplest i uredit frizuru. Livo mi je noga otekla kako kalun, a desno istancila kako trišćica. Cekoli smo toti isprid čekaonice na Firule. Jo na nosila. Sin uzo me, bit će uru, baz dvi. Za mene vrime ni teklo, nison ni obadala. Na Križine, reka je niki Joškotu. To je pri bila vojno bolnica. Dobro son poznavola Firule, Križine nikako. Reka mi je i da poznaje doktoricu koja je bila dežurna i da mu toti jelna sestra ni droga. Pari mi se da je vo niko ludnica. Ala da, rekla son mu, puj ti lipo doma, ne more Ana bit soma u Ženuglovu. Bila son dobro. I sin mi je vidi da neće bit zla. Ne znon koko su me daržali na Križine. Iz Zadra je na Križine dušla Božana sa svojin mladićen (i danas imo tega mladića), da me vide kako son. Kako bilo da bilo, Božana i njezin mladić nisu me nosli na Križine, ni me bilo. Gdje mi je nona, pitala je Božna. Odveli su je na Firule, odsjekli su joj nogu, rekla je sestra. Jedva su me nošli na Firule. Je li ovdje moja nona, pitala je Božana. Kako se zove? Draga Sviličić. Imamo jednu Sviličić, ali se zove Kata. Je, to je ona, rekla je Božana. Pri nego je intrala u kamaru Božana je pocela plakot gorke suze. Di ti je noga, nona, pitala je s vrot. Ovo mi je, rekla son, malo su mi je rasikli. Dodoj mi bursu, da se bokun ispleten, grubo mi je frizura, a vlosi, slobodi Bože. Bursu mi je dodo Božanin mladić, niki dobar mladić, dodo mi je i zarcalo da se mogu pogledot kako izgledon. O, sad vam je jako dobro, odlično, reka je oti lipi Božanin mladić. A jo son uvik bila kuntenta kad bi mi niku tako reka. Makor son imala doboti devedest godisć. Moja kamara 7 U jelnuj svojuj pismi napisala son, kada projden priko polja, meni paso glavobolja. To son rekla sinu. Provjo mi je o dici ca ih je s drugima profesurima iz Zadra dove na naš otok. Nojboju su dicu doveli na naš otok i odveli ih na Bisovo da vide Spilu. Jovi je ocu, ća, dovodin ti pun autobus dice u dvur, pod ponistru. Nisu dušli. Nisu imali vrimena. Nison nikal bila na Bisovo, rekla son sinu, ni blizu, a nison se nikal ni kupala. Kako ćeš se kupat, reka je, kad ne znoš plivot? Mogla son barenko mocit noge u more! A nison ni to: bilo me je srom dignut vestu priko kolin. To danas ne moreš. Ne moreš gledot ni poje, i tako ga vej ni. Nimo se co gledot, nestala je njegovega zelenila, ni loze, sve ih je odnila turističko revolucija. Posikli su svu lozu da mogu ložit ogonj za ispeć meso i ribu na gradikule za svoje goste. Starica od loze nojbojo za te stvori. Doje dobru žeravu, dobro gori, neće se ugosit, a izgoro duro, pomalo, traje dugo, tako da se i nojvećeo riba ako je lipo isicena more lako i dobro ispeć, sacuvo svuj miris i još ga oplemeni mirison od starici. Sardele i manjo riba mogu se ispeć i na somu pruće ako je bokun debje i ako ni sagnjilo. Ni nonke prućo. Sve su iskupili i potribili za peć sardele, lokorde i manju ribu. Ne moren na lozje noć ni starice ni prućo. Ma je, rekla je mati. Bit će još zelenila koko hoćeš, somo ga jo iz svoje kamare ne mogu vidit. Onda se sitila: Bože muj rekla je, nison nikal bila u nelnu gostionicu, makar je Bjože bi galantan i svakomu je govori, ala, ne sramuj se, naruci ca hoćeš. Tako bi rekla i meni da son se usudila sest u gostionicu, nison, ni sjor no. Lozje je od primalića zo me i Bjozeta bila naša provo kamara i dnevno radionica u koju smo lavorali sve ca je za lozu nojboje. Od jutra pok dokle sunce ne pocne zahodit iza Huma. Veće vrimena smo bili meju lozima nego doma u kuzinu i kamaru. Da si mi to pri spomenila kad si mogal hodit odve bi te Pol Murvu, u Damira, ili u Darkota. ili pri Solvetovo, u Maksa, da naruciš ca te voja. Okasnila si, eto ca je. Ne znon je na naš otok postoji niko ric za biljke, na primjer. Imo zajedniško ric za trove, za stabla, za vojke, za verduru, a loza nindir ne spado. Nimomo rici za biljke. Maslina je recomo stablo, šliva je vojka kako i praskva, a ca je loza? Loza je naše veselje, rekla je, bez nje nismo mogli živit. Ni sa njun, reka son, jer je puno malo imo lozjo. Tuko ga iskat po našemu otoku, ni vej ni zadrugi, ni vinarije. Vinariju na Luku pokrili su oblami kako i naše kućice u Ženuglovu. Eto ti kamare od zelenila, misto loze oblami koji sve pozeru, a njih ne zere niku, osin koze. Onda in mliko smardi po oblamu i dica ga ne tarpe. Ca se tice lozjo, pari mi se da imoš pravo i po Svetemu pismu, makor se obo temu u crikvu malo govori. Nakun velikega potopa kojin je Bog potopi cili grišni svit. Nikoga ni ostavi nego somo dobrega Nou, sa sinima i njihovima famijima. Našega praoca koji je živi devestu i pedeset godisć. Njegovi su bili pastiri, a Noa je bi vinogradar. Na bardu di je pristo veliki njeguv brud, njegova arka, sa svima stvorenjima i simenom od svega zelenila. Još ni izoša iz broda i olma je misli: vodi ću, uza vu bondu od sunca, usodit lozje. I un je toti bi na lozje, sa svojima sinima, kako u kamaru. Povar lozjo se, od jelnega neba do drugega, stvorila nebesko duga kako znak da se covik pomiri s Bogon. Od grozjo s tega lozjo ucini je parvu vino, napi se priko mire, i opi. Nakun tega ni ništa vej bilo dobro. Pi je cilu vino, a tuko ga je razvodnit, rekla mi je mati. A meni se cini kako se cilega života ni napila ni vina ni mlika. Ni mogla polnit ni jelno ni drugu. Ni me puno zanimo Noa, parvi vinogradar kako mi je sin reka, i covik koga je Bog sacuvo da od njega potekne novi ljudski rod. To je bilo daleko pri poroda Isukarstova, rekla son sinu, a naše je lozje bilo doli na Podić i na Nožicu do uceri. Rekla son, toti je bilo moja provo kamara. A danas mogu vidit somo bilu skuru na moju kamaru. One aute ca kure niz poje nonke malo ne vidin, ne moren vidit je imo lozjo ili ga ni. Zaboravi son ti reć, onega puta nison dove dicu u Ženuglovu, ma son profesure odve u sestre Marice na Luku. A dicu iz Zadra, jer šofer ni iti duć u Ženuglovu, vozili smo priko tvoje kamare, kako si nazvola lozje ca se u to vrime zelenilo velikin vesljem. Ni ništa veselije od loze kad reste i rodi grozjen. Ništa se ne more s njun mirit u njezinemu zelenilu. Nijelnu zelenilo nimo taku radust. Cudila su se dica, lozju, radosno i lipo koda je to nisto ca nisu nikal vidili. Danas ti tega vej ni, pok da i mores pogledot kroz ponistru nista doli ne bis vidila nego aute kako kure pul Ženeglove i Komiže. Ova moja kamara postala je cili muj svit. Nojveće ca soma mogu ucinit su telefonski razgovori s mojun Maricun koja me svaki don zove, dosti i sa Vjerun iz Metkovića. Kojun Vjerun, pitala me Ana. Rekla mi je da ti je ona posvojeno sestra, zove te svaki drugi don, a ti uvik nisto cinis. A da, rekla je, Ana to je moja sestra Vera. Joškotu se ucinilo da son to i njemu provjala. Ne more se Metković stavit na ove bonde, ne more se i po njemu prećot kako kvoska kad išće hronu za piliće. Nikal neću zavoršit, ne bi bilo kraja ovemu ca zapisijen ako bi u to buto mitologiju metkovske stanice, staničare, ferote, vagune i plombe, garbun i šenicu, siromašku dicu ca odvaliju plombe, krodu šenicu i garbun, ili ćumur, biže od stražari i policijoti. Igraju se s njima na zmije, sakriju se iza vaguni, sad me vidiš, sad me ne vidiš. Tako bi se sve to pritvorilo u ferotu bez kraja: vaguni bi zauzeli cilu prugu od Ploča do Sarajeva. Sin mi ni razumi da su meni, a ne njemu, fola Bogu, ostale jedino rici. Idi se no me ako nison slušola Anu, ili kad son njun rekla, ili son te jo zvola u Ženuglovu, a ona mi se somo potužila i bilo njun je teško da ne more veće. Znala son njun reć, moreš se i vrotit, nison te zvola, onda je Joško viko na mene, a jo son rekla: pari mi se da si pinkicu nervoz. To je bilo još gore, pok bi se još veće naidi. Ovo se zove ženoglovsko idila, reka je posli, ma jo ga nison razumila. Osin nega ca mi Ana rece malo co drugu cujen. Joško je nervozan, ne govori nikal ozbiljno, uvik se skercoje i izmišjo. Jedino mi digol dujde Jelica Dušanova, njezino sestra Rosanda udona za Joškota Popetova. Dujde i Joško Popetov da me pozdravi, digol i Katija pokujnega Veljkota Dušanova, Katica Cifutova ca je utekla iz staračkega doma i malo ku drugi. Da mi dujde i cilo Ženoglova, stala bi u moju kamaru. Da se dujde u moju kamaru tuko se nojpri zgurnje bonde uspet uza moli sularić sa stonpun vonka kuće, pasat jedon pasoz uza kupatilo i zahod, onda drugi pasoz, uza molu kamaru, i eto, dusa si na vrota od moje kamare. Nisu nikal zatvorena jerbo je Ana rekla, neka stoje tako da se bolje čuje ako vam se štogod dogodi. Povar vrot je lipo slika Bjozeta i moja iz vrimena kad smo se rukovoli. Ako ku dujde olma mu recen, nemuj zapet toti za tapet. Tapeti su povar teplega poda, onda je pud od dasok, a ispod je konoba. Sve je dosti ostarilo, i tapeti i topli pud.Sin mi vazda govori, dobro je i tako, nimon plana, lako je za pineze. Jelica Dušanova, pokujnega Jurkita žena, digol dujde kod mene i stoji doboti cilu jutro, dokle mi Ana ne donese obid. Nojveće volimo provjat kako je popri bilo, kaki je bi svit, ku je komu u rodu. Jo son puno starijo od Jelice. Ona me pito, a jeste u rodu s Vicanon ca stoji doli u skulu. A jo jun recen, da nison u rodu? A to mi je parvi zermon. Ona rece i cudi se, a, nison znala. Onda jo dodon koja su još Vicanova braća. Od svih je jedino je un živ. Od tete Mandine, sestre muga oca, nimon vej zermoni. Sva su braća umorla, Andre je bi nojstariji. Onda me ona pito koji Andre? Vicanov brat, parvi direktur Vinarije. A i Jure mu je brat i Miki ca je bi nojmlaji i nojmanji, imo je bokun krivo usta. I tako non od jelnega do drugega ca vej nisu živi, paso cilu jutro. Za to vrime Ana stalno pere, sve kleceć na kolina, od gurnjega poda niza skale, priko pasaza, vele i mole kamare, s molega sularića, dvura isprid kuće i na kraju teze ili litnje kuzine. Eto, tako ona cini svaki don. Još i kuho i donese mi obid. Da ni fra Marina Oreba, stavi je u libar, u Višku pismaricu, moje pisme, doboti me ne bi bilo. Ku bi zno zo me? Ne mogu pogledot ni kako je vonka. Ponistra je visoka, ne mogu vidit priko praga na dvur. Jedino ako bi se digla na katridu, a tukalo bi mi onda nojmanje tri, cetiri katride, molo, većo, nojvećo, da se dvignen na onu zolnju, i isto ne bi uspila. Pala bi, ubila bi se. Kako oni put priko radijatora. Sva son se ubila, jedva son dušla do vrot od kuće i zvola Popetove, upomuć, pomozite! Moren duć do molega sularića s gurnje bonde, di je kupatilo, naslonin se na ogradu i iz dajine gledon gurnji dvur, svoje jerule, cviće i verduru kako je Ana zalije. Onda mi dujde sin, bit će ga stroh da ne paden, i rece mi, ala, da cujemo ca ćeš non danas pridikat. Tako se sve fini pri nego je i pocelo. Vrotin se na posteju, cekon da mi Ana donese obid, jedva to docekon. To ti je muj život, kad ću ist i kako ću puć na zahod. Ti si kako Krleža. Reka je ca i ti, u starosti ostanu ti samo dvi stvori, dva problema. Konzumiranje hrane i njezina ekstraminacija. Pjatonca i zahod, reka je grubo. Ni ništa govori o Krleži. Bit će se i Krleža retero od svita i onda piso pisme kako i jo. U moju kamaru ni puno filozofije, somo storo, pristoro mobilija. S Bjožeton son je kupila, ili smo je donili, ne znon oskle. Nisto je kupila Marica. Lavorala u Jugoplastiku. Ovu molu posteju na koju spin nakun ca mi je Bjože umar i kantinol u desnemu dilu kamare. Kupila je i tavulin, bit će i koju katridu, nison sigura za psihu. Razbilo se zarcalo, pokrila son ga velikun slikun moje Božane. Na sliki gledo u nebo koda je nondi poleti ondjel. Nojgore je sa strujun. Sin mi svake godine rece, nakun ca u srid lita užežen grijalicu, a je znoš da moremo svi izgorit, da su sve žice od struje dotrajole? A jo njemu: a ku ti je broni da staviš nove? Ne zno se koko va struja imo godisć. Pari mi se da je te žice stavi jedon Žilko iz Luke, pri veće od pedeset godisć. A ni oni ti luster ne stoji dobro, rekla son sinu. Sutra je duša s kacavidun i bormašinun da ga bokun boje zavido da mi ne pade na glovu. To je veliko corno-bilo fotografija. Sve je napravi, slika i poveća Anin brat Zdravko. U mladosti se bavi fotografijun iz gusta, reka mi je sin, i dodo: ti koda zamišjoš jelnu drugu provu sliku naslikonu pri petstu i veće godišć, na oltor crikve u Perugi. Naslika ju je jedon frotar, nazvoli su ga Angelico. Tako je slika ondjela da se svitu parilo kako se druzi s njima. Krila ondjela su nebesko duga, glova ni zensku ni musku, ne more bit nego tako, bez griha. U ruku darzi gronu od polme, ili cvit svetega Antunija, i govori Divici Mariji, Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobon. A na će ti ondjelu, Evo službenice Gospodnje, neka bude po riječi tvojoj! To je naslika ti slikar, nazvoli su ga fra Angelico, frotar od anđeli. U kamaru mi je ostala i koćeta od persone i pul na koju son spola s mojin Bjožeton šezdest i tri godisćo, je moreš to zamislit, rekla son sinu. A un će ti, je, ma bit će malo manje, u zolnju ste se primisćali s jelne posteje na drugu. Ti si, kako i sad spola, na tu molu posteju koju je Marica kupila. Ovu veliku tuko deskvartat, digol je stivat, ili hitit ća u kontejner. Ne mogu to zamislit da mi ni te posteje u kamaru. Kad sve spremi, pri nego hodićaju, Ana na tu posteju stavi sve zimske stvori, sćavine, kuverture, lancune, kultre, blazinje i kusine, cilu posteju pokrije jelnin kuverturen i na kraju najlonon. Sve je u kamaru ostarilo, govorila son sinu, tuko kupit novo. Meni se cini da se ta mobilija smanjila, skupjo se u se, jelega dona će soma izoć kroz ponistru, neće mi je sinu tukat hitivat. U vu kamaru ležin kako pistej na dno mora. Po cilu nuć gori mi molo letrika na kantinolu, digol i cili don. Onda mi dujde sin i pito, ca vo gori, vonka je sunce. Koda jo vidin sunce, ne vidin ni sunce ni misec. Sve ca son rekla obo mojuj kamari tukalo je reć u drugemu dilu vega ca govorin. Jo racunon da će se to nikako somo od sebe rasporedit, ili spontano, kako mi rece sin. Nakun ca me naidi sin mi se dujde iskuzat. Iznovice me pito, ma, ca je za tebe Ženoglova? Onda mu jo ponovin: ona je moja tuga, i moja radust, tako mu recen. I moja mladust, uvik je nosin sa sobon. Pari mi se da ću i zivit dokle se svoje mladosti moren spominjot, dokle ona, makor somo kako uspomena, stoji u meni. Ma vidi, reka mi je sin, i Vladan Desnica je tako napiso, sve osnovne ljudske stvari izvlačimo iz djetinjstva. A koji ti je to, pitala son. Un pricuje, hodićo, i uz put mi odogovori: sve je to jelna ženoglovska patetika. Gnjili sentimenti. Kako je pasala moja jerula 8 Reć ću ti, doboti je poskocila i vrotila se u mladust, kako son ucinila svoje jerule. Toti u dvuru, kolo kuće. Bjože ni obado, nisi ni ti. Uvik si bi s librima, incukijen, u svaki libar, ni bilo važno, obo cemu je, glavno da je libar, da imo korice, stranice i štampano slova. Olma si ih iti skupjat. Idi si se kad je otac odnikle doni Otkriće Indije od Nehrua i poce gulit stranice da zamoto dvi slone sardele. Ni bilo korte, ni bilo novini, niti cega drugega. Somo, i to koji put, debelo korta, retaji od vriće od cimenta, grubi i debeli, doboti kako kartun. Nojboji je za umotat slonu ribu, salamura ne pasoje kroz njega na drugu bondu. Tako se moglo pasat da ne isporkos ruke. Ni bilo ni korte za zahod. Ni poštenega zahoda, dodo son. To njun suri, varti glovun i postane norvoza. Cini mi se da su u kortu za slonu ribu završili i niki drugi libri. Tvuj barba Zlatan je donosi koji libar kad bi duša iz vojske, ili borba Andre. Hodi je u skulu za oficira u mornaricu, cini mi se da su to bili libri obo kongresima. Stroh me je da je u kortu za zamotat slonu ribu mogla zavoršit i Pismarica Andrije Kačića. Nju je nojveće voli nono Jakov. Iz nje si nauci štit. Izgubila se i posli se vej ni nosla. Nono se strahovito naidi ma Pismaricu nismo mogli noć. Nono ni iti s nami razogovorat toko vrimena.To govorin usput. Bjože som soli sardele, vadi ih je iz voža, cini salamuru, niti dat drugemu da vadi sardele, da se ne ofroncove. Daržo je kortu na misto, digol olzbonde da je drugi ne more noć. Jo son se bavila kozima i njanjicima kad smo ih imali. Sirila son mliko ako bi ga ostalo, pekla kruh, cinila druge ženske posle u koje se muški nisu krećali. Hotila son malo uredit dvur kolo kuće. Gurnju bondu. Bile su nondi somo stine, savura i gomila, aloji, perunika. Posla je toti bilo za buldožer, za dvi tri muške ruke. A kako Bjože ni obado, ni ga bilo briga, umori bi se na lozje, kopo je za dvo covika, niku u selu ni moga toko lavorat. A to kolo kuće, piteri, cviće, salota, za njega je to bilo ditinjasti, ženski posol, to neka se dica igraju, reka je. Ucini soma, a kad bi cagol njegovega tukalo primistit, kako pjat, zmul, ili zjicu i perun, prefin i tećicu za kucina i mašku, viko bi, ne kreći, da nisi to micola. Tukalo je da malo po malo sve ugrodin soma. S vrimenon je Bjože zvo Stojana Stamenkovića, Katice Matićove muza, našega susida ca je sto u Ženuglovu veće nego u Split, da mu ucini provu peć di more peć sardele i bokun mesa ako se nojde. Moderni komin. Bjože je reka, ne od cimenta nego od stinjok, ploci i dikoji tonki matun, kako tavela. Tako je Stojan i ucini sve pomalo, nojpri je izabro stine, onda je ucini veliko vrota i fumor od matuni pokrijen velikun plocun. Ni takega komina u Ženuglovu. Nezgodno je da je okrenut prema jugu oskle nojveće puše, pok smo toti pekli jedon ili dvo puta. Bjože je reka, ne vridi. Vrotili smo storemu kominu u barba Moteta zidu. Tako su sva tri veliko komina na gurnji dvur. Jedon puno stori, ca ga je nono Jakov popravi i priskajo kuvertu tako da je i danas pokrijen plocima, jedon improvizioroni (u storega barba Moteta gomilu) uza somu tezu u kojemu se pece ca se imo po makor bile somo pecurve, i treći, ca ga nojveće turisti gledoju kad pasoju gurnjin puten. U njemu se ništa ne pece nego se sklonjo smokve pri dažja i darva za peć kad pocne dažjit. Kad je Ana dušla parvi ili drugi put niste jos imali dice. Želili ste naravski bit somi po noći, pok ste išli spat u storu kuću di ni bilo letrike. Nison sigura jeste se vrotili istu nuć, ili nuć posli. Niste mogli spat. Nisto grubo orolo je po gurnjemu podu u storuj kući, okolo kuće, po dvuru. Pristrašili ste se. Niste znali koji je to kucin, koda će von se gurnji pud sorit na glovu. Jedva ste docekoli jutro. Olma ste išli gledot ca bi to moglo bit, ca se toliko orilo, koja je to strahust. Bjože se smijo, bit će reka je koji macić, ili legot. Ni un razumi tuji stroh, nakun rata je misli da se somo un zno istrašit i da imo pravo da se isprene, da udre nogun kobilu u stumak ili zaleputi kucina, pok se cudi da ga ne slušodu. Ca je bilo? Bi je jež, u suhemu lisću od perunike. Isko je gujice, konobojke, spuže. Posli ste se smijali: kako jež more stvorit toliki sturum. Poslin kad ste dohodili s dicun ćapo je Joško jelnega većega i još jelnega molega. Stavi ih je u kasetu od kartuna da ih dica mogu vidit, i proučavat, kako je govori. Dica su ispavice bili stalno s njima, nosili in pinku trove ili salote. Božana je ulovila i koju gujicu i molu bestiju. Ježi nisu obadali, samo bi se uvukli u se kako covik kojemu naprvjena nepravda. Sin mi ih je na kraju molo, neka hodićaju. Jelnu su vrime svaku vecer dohodili, iskali su vodu, lizali saliž da se tako napiju. S vrimenon su nestali, bit će ih vrane pozerole. Ni gori tvici od vrani. Joško rece kako su to nojpametnije tvice, baz i bestije, kako vole sve ukrast napuse ono ca se svitli koda imaju zeju za zloton. Ni mu drogo kad ih vidi, a i Bjoze govori kako su vrane sve izile. Ni repci se ne cuju, a gardelina ni verduna ni bilo vidit godišćima, od stroha ne priliću Ženuglovu. Vidit ćeš, reka je idno, još malo pok će izist i ježe. Za vartul uza molu kućicu, kako i za jerule uza kućicu i malo gurje soma son nosila zemju (u tastamentima se zove kuća za životinje: stori Bjože Sibićov, muj pranono, ostavi kućicu svojuj ćeri Moluj Kati. Ona ju je darovola nonotu Sibetu, svumu bratu). Ugrodila son i pristave od stinjok, parvu drugu i treću, pitala son i storega barba Moteta, je moren malo i na njeguv dil da bude lipje. Zemju son nosila ozgori di su iskopoli bazen, malo po malo, u vriću, kako kad. Digol u kajin na glovu, digol u sićic. Svaki don, digol i veće puti jerbo son gori hodila past kozu da zere lipu mlodu kupinu. Doboti son sve napravila, onda je i Bjože vidi da je to nisto dobro, pok je nojduljnju jerulu un napravi od isklesonih stini, i jerulu kolo mole kućice. Na kraju je zagrodi dvur, ma tako da svak more pasat s jelne na drugu bondu, od kole iza store kuće do vroti od darvene restele ca ih je Bjozetu ucini ispavice Kivela. Vrota su sagnjila pok su posli Blaž i Joško, od stuketi ca su ih kupili na Luku, ucinili nova vrota. Bjože je ucini tezu za litnju kuzinu. To je bilo posli i veće pripado Bjožetu da o temu govori nego meni. Bog mu do pokuj. Vrota od molega vartula bila su ispavice zdulnjega dvura. Posli smo stavili vrota ozgori. Bjože ih je vezo findoferon. Molo usko vrota. Širji covik bi jedva paso da se ne ofrizo. Pri sedan, osan, godišć Joško je sa svojin Blažon sve razvarga, ucini nanovo kolnjik i skaline za vartul uz kućicu, i za vartul u gurnje jerule. Radi mene, reka je, da ne paden, da cviće i drugu ca reste mogu cistit s jelnin većin perunen, malo prikopovat, da mogu gulit trovu, dodat malo zemje. Donese mi je sin iz Keruma, iz Luke. Reka mi je, ni vej Keruma, sad se zove Tomy, Kerum je nesto. Vriću sa zemjun stavi na dvur da je mogu vazest i popunit pitere, di je potriba. Un i Ana su me privarili. Imala son pusti piteri, nisu bili provi kako u grodu, nego moli vozi, kajini, brunzini, sićici, teće i tećice, sve bi to napunila s malo savure na dno, dodola zemje, usodila cvit. Sve bi se ćapalo koda je oduvik toti reslo. Oni su mi sve te pitere hitili. Da se ispod njih gnjizde konobojke, smangorice, racesnjoki i druge guje. Nojvećo jerula je s gurnje bonde kućice za životinje. Sijoli smo toti piculu, tvordu zimsku salotu, malo gorku, sila lipu za ist. Sin mi je govori, ni lipje salote na cilemu svitu, a i Ana. Jelnega dona non se izgubilo sime, nestalo je picule. Sin kupi sime u butigu, donese ga iz Zadra. Jo son ga soma skupjala sime, od picule, blitve, spinota, pomedori. Skupila bi ga nakun ca se osuši cvit, stavila bi sime u bokun korte ili u skartoc. Bjože ni obado za cviće, i te pizdarije, kako bi grubo reka, osin za sime od pomedori. Želi je uzgojit koju dinju ili milun, doli na Podić, na Nožicu, nondi je dosti zemje iskopo. Sve je to cini na ruke. Nojdražje bi mu bilo kad bi mu uspilo da uzgoji veći milun. Vazda je želi nisto neobično, cega ni bilo u Ženuglovu. Zanimalo ga je ono ca se more noć somo u butigu i na niku drugu daleku misto. Tako je i bilo. Doli u Zadrugu, u stajunu, moga kupit velike dinje i milune. Bjože je voli somo svoje. Milun ili dinju rasika bi na stul, uze bi jelnu fetu, sve bi ostavi za druge, neka nako stoji. Ni bi puno uredan. Malo pomedori sodila son gori na Lovinu, u vartul ca ga je Bjože ogrodi, kad smo kupili kuću i ti dil, od njegova zermona, Blaženkota Toncice, ili Tonce, kako smo digol zvoli, po materi jer mu je otac Mikula Sibićov rano umar. Gori son znala sijot i tikve, izresle bi velike. Nismo ih ili. Dosti non ih je bilo u ratu i kad bi naresle hitivali smo ih kokošima. Pari mi se da ih ni one nisu za njih obadale, nisu ih itile zerat. Ni nego duša sin mi je olma reka, ma, puj vidi je imo koja pomedora. Droge su bile i Ani kako i jabuke iz pitera, slaje od cukara. Onda su poginule, nisu se obnovile. Ni nikoga bilo brige, ca će ti take mole jabuke, to nisu prove. One prove kupe se u butigu. Ne vonju kako jabuke, nego veće po friziderima i skrinjima i hladnjačama di ih darže. Bilo je i bili šlivi. Bože, kako su bili lipe, ma jo son volila corne. Cornih je bilo priko barda, u Korita, u dolac meju bardima. Namo son volila hodit u lito, kad je bilo nojveće vrućo. Slive nisu jos bile zrile, strasila son se da ih ku ne ubere, da ih ne izidu vrane, ili druge tvice: sve one pozeru ako se ne dujde na vrime, i jabuke, mole kruške, šlive i grozje. Od cornih šlivi cinila son marmuladu, i od praskvi, ma malo kad ih je bilo. Bilo je grozjo. Marmuladu son nojveće cinila od cornega grozjo. Kuhola son na dvur u veliki brunzin, sve bi okolo praskolo. Bilo je perikuluzo da se ne ispeceš, da te ne pogodi koji grumen iz brunzina. Ovo ću von isprovjat. Ne znon je me sin cuje, njemu je sve dosuri, osin libri, kompjutora i koponjo. Posije pustega simena, ceko da izreste, usrid lita, u agustu, za nojžešće vrućine, sve se osuši i gusćerice išću hlod, ni nidir nikoga. Tuko se tri puta zalivat. Zalije Ana, un iskopo zemju, postavi gomu. Puno veće istrati za vodu nego ca bi ga dušla salota da je kupi u Lupita. Isto meni rece, ili mislis da sve pado iz neba. A kad mi rano ujutro, pri osan, donese zmul i naronce, onda rece, evo vam gospojo Draga, malo naranče iz našeg južnoga vrta. Kako da jo ne znon da s nase naronce ni nikal bilo vrozi jelne, somo stablo koje pocarni od bolesti i naronce ca se ne mogi ist od jutine i gorcine. Isto je i s limunima, svaku zimu prozebu. Ili misliš da non tu naroncu šaju Židovi iz Jafe, priko cilega Sredozemnoga mora, tako bi reka. Znala son da to jesu Jafa naronce. Onda bi uzela kućerin i rekla, gle, tvojih Židova, bokun vode, bokun cukara, bokun žutila. To su tvoji Žudiji. Volin cukar. Ostane na dno zmula, onda ga jo staržen kućerinon. To bokun cukara je nojslaje. Sin mi je reka, ala, dosti je tega zvonjenjo. Pri Jurakotovo misle da je pocela misa, eno kantaju, Ave Maria, gratia plena. To bi digo zakanto koda je pop u crikvu, tako se skercovo. Reka bi isto nakun ca bi Ana donila juhu, dobru juhu od tolića, vridi svako kapja, svako manistra. Ca ćeš obo temu govorit, kad si stor, somo misliš ca ćeš izist. Zatu son uzala stargat po temu dubokemu pjatu, ako je ostala koja manistra da je ćapon. Un bi duša i poce se smijat, ili je misa u pulne, moram obavijestit pučanstvo u Ženuglovu. A koga ćeš avizat, ni nidir nikoga, pitala son ga. U cilu selo ni ostalo ni desetak svita koji u nediju gredu na misu. Bora mi, reka son, izbroji son materi u Ženuglovu tridest svita ca toti za stalno stoje i nindir ne gredu ako nisu bolesni. Jedon po jedon stori sud, sićic, pot ili teću, kad nison gledola, malo po malo, Joško i Ana zaminili su novin piterima, stori su hitili u kontejner ili odnili u busak. Na kraju je ostalo malo mojega cvićo. Za ono ca su oni usodili, za njihove pitere nison obadala. Oni su zaminili sve, ostavili su somo dvo većo sićica s kapulima od carnjenih ljiljani. Nisu razumili zoc ne sodin cviće u zemju nego u mole sude, u store potiće, tećice, sićice i u voze. Stvor je bila prosta za razumit. Ni bilo zemje, ni bilo vode. Kako ćes uzgojit cviće nego u moli sud, ni ti potriba puno vode, somo dvi kapje, rukovica zemje. Cviće me je slušolo, svaku se primalo, reslo, zelenilo i cvalo, nojveće zatu jer son ga zalivala s bokun vode iz gustirne. U temu je tajna. Vodu iz vodovoda cviće ne voli i za despet neće da reste. Pitere su zaminili u vrime kad se nison mogla puno micot iz kamare. Ako bi se makla, sin mi je prigovoro, greš na svoju odgovornost, ili bi podvika, stoj toti di si, ne mici se! Ni bilo druge nego ga poslušot. Certo ti je potriba još jedon sluga, reka mi je. Da te prati po dvuru. Znala son se i jo osvetit, okrenit guzicu da me ne vide, onda dikoji cvit iz zemje parstima iskopat da se ne primi. A da se i primi ne bi ništa vajo. O Bjožetu i fra Marinu 9 Ni uvik bilo lako s menon, ma ni s mojin Bjožeton. Ni nikomu do zadobit, bi je nogal, a lovoro je veće od svih. Ne kreći mi se u oca, prigovori mi je sin, ni un iz Bandirice, nego je Sibićov. Koda su Sibićovi boji i nikako plemenitiji od Balinih, koda veće vride? Koda su oni plemići, a mi kmetovi.Tako su vazda mislili boje obo sebi nego o drugima. Bjože ni bi taki. Misli je da su svi jednoki i ni ga bilo brige ca ku imo, je bogatiji od njega ili ni. Sibićovi su vazda bili nojbogatiji, a bili su somo superbi siromasi, siromasniji od drugih. Istina je, nisu puno obadali je co imaju, ni koko je pinez u žepu. Pitali su muga svekra, barba Sibe koko imote pinez? Odgovoro je, imon koko hoćes. Govori je i da može i ucinit ca hoće, i da u jedon don more raskopat cilo Sinovo Dulca. Somo kad bi iti i ako bi ga bilo voja. Zatu su ga i zvoli barba Moći. Reka son materi, gotovo je obo temu. Kad ti zapocneš onda nimo kraja, ca misliš kad ću s ovin finit? A moren i pri umrit od tebe. Mati mi je rekla, aboj meni, svašta ti pade napamet. Nison ti jo itila folit Sibićove nego sebe. Od svega svita Bjože je nojveće slušo mene i svuga brata Moteta. Mote je kupi kuću u Bandiricu na Luku, a Bjožetu je govori, ca će tebi kuća na Luku? Imoš dvi u Ženuglovu. Tako smo zavazda ostali u Ženuglovu, a Mote je, kako gospodin, dohodi na motorić po vino, u storu konobu. Ku je, jo son, tako se rece, to je vridilo za Moteta. Prefin je i prijateje dovodi da se napiju vina. Cihovega? Bjožetova, eto cihovega. Radi tega son jo veće patila od Bjožeta. Jakica, Motetova žena, ni dohodila u poje, ni šjor no, nikal ni hodila na lozje ni lavorala poljske poslove, baš nako kako je piso oni tvuj fra Josip, ma ne fra Marin, un to nikal ne bi napiso. Nakun ca je hodićala na Luku, ni je Ženoglova vej nikal vidila. Za nju vridi ca je zapiso fra Marin. Na Luku ženske ne lavoraju u poje, tako mi je reka sin da je napiso. Molin lipo, a kad je to bilo? Rekla son von, da ni fra Marina ne bi niku zno zo me. Bjože ga ni voli. Nisto je zamisli obo njemu, koda su još uvik partizonskemu ratu. Bjože na jelnu, a oti bidni frotar na drugu bondu. Kad je frotar duša u mene da mu recitiron pisme, da ih un zapise, ni Bjožetu bilo drogo da frotar gre u kamaru. Ca ne stoji toti na dvur, marnji je, ca će u kamaru, ili će te ispovidit? Neće me ispovidit, rekla son, nego će moje pisme zapisat u svoju bilježnicu, a onda će ucinit libar di će i moje pisme stavit. Ne znon koko je mojih pismi stavi u pismaricu. Sin mi o temu vodi racuna, i misli da fra Marin imo veliku zasluge za naš otok, a priznanja ni dobi. Ni dobi priznanje koje je zasluži, reka mi je sin. A jo son zaslužila da moje pisme budu u dvi Viške pjesmarice ca ih je fra Marin zapiso. Pismarice je izdo Samostan sv. Jere u kojemu je fra Marin bi na službu. Viško pjesmarica je u tri dila. To nisu tri provo dila, nego se parvi libar proširije u drugi i treći. Kako krugovi nakun ca u more hitiš stinu: nojpri nastane jedon, onda se un širi, sve širje i širje. Tako su se i ti libri proširivali. Nojmanji je pravi, nojveći je zolnji. Pari mi se da je fra Marinu tukala pomuć kako bi izdo sva tri libra, tukalo mu je dosti pinez. Zato se na pocetku trećeg pismarice, olma na pocetku, napuse zafoli trojici svita za koje nison nikal cula – Dinki Čekalović, Helly Wratschko i P. Liviju Chuudobi. Nimon o njima pojma, nimo ni muj sin. Zolnje je imo prosti kako da je to Hudoba. Rekla son, ne piše tako. Tako se štije, odgovori je. A je znoš ca je to hudoba? To je nojgrubju stvorenje ca ga se more zamislit, pari mi se da gre i po noći i strašino svit svojin obrazaom, iskrivjenima nogima i rukima dugima kako nojdužje grone od murve. I niki svit slici na hudobu, i rece, aboj, ca je gruba, kako hudoba. Ala, dosti o temu, moća daje, zapriti mi je sin. U tuj pismarici moja je pisma O Visu. Toti son stavila, Vis, Komiža/ Ljepota su tvoja/ Nevesela pak ostaju/ Tvoja mnoga sela! Eto to, ostali su Vis i Komiža, a naša Ženoglova i drugo sela se rasušiju i još malo pok će se rasut kako i duge na isušenuj bacvi. Jedon put ću napisat i pismicu obo Ženiglovi, ma ne obo njuj somuj, nego o žeji covika da dujde u Ženuglovu, di su stoli njegovi roditeji, nonoti i none, da vidi Ženuglovu, bokun poviri, misec, dvo, ne mile da toti i ostane. Iz velike dajine nojlipjo je Ženoglova, eto to bi bila ta pisma. I obo tugi i žalosti ca te ćapo kad samo pomislis na to bokun sela u bardo, a som si u dalekemu i velikemu svitu, di vej ni takih seli. Ženoglova, žejo moja, ca si mi bližje, to son sve daje od tebe. Sin mi je veće puti reka, ca će ti pismice, ništa ne vajaju. Vride somo za onega frotra iz Prirova, iz Samostana svetega Jeronima. Frotri, frotri, na nojlipjo mista, eto di stoje frotri. Nisu znali di će ugrodit samostan. Ni vodi ni nondi nego na nojlipje misto di su se pri njih kalali ondjeli. Cudili su se, ala, ca je lipo vodi na Prirovo, nindir ni lipje, vodi ćemo ostat! Tako i danas cuvaju i crikvu, samostan i grobje. Fra Marin Oreb je zapisivo sve ca mu je ku reka po cilemu škoju, a slicilo je na pismu, prefin je zapiso i ono ca su rekli Višani ca su ostali u Amerike živit, i namo in je piso da mu napišu je se spominju koje pismice. Bilo iz novega, bilo storega vrimena, kako na primjer ovu, da Bog dade da procvate ruza i urodi ribun Palagruza. Tako se onda mislilo da more rodit kako i poje. Molili smo se i kantali. Bez lozjo i sardel ni bilo zivota, i eto ti ga na, i ta pisma je u libar zapisona. Sin mi je misli drukcije, koda je lako izmislit pismu. Jedonput se uspe na korniz od gustirne, i reka, evo, i jo imon jelnu pismu: Duboka, Taleška, Smricovica, Stiniva, Mote, Sibe, Miho, Ondre i Mikula, i onda je umuka. I to ti je pisma, parvu spominješ vale, di su stori išli na ribe. Onda nonota Sibeta s braćun. Ili su ti oni pisma, ma hol zbogon, rekla son. Svašta ti moreš izumit, ma pismu ne. Ne bi te fra Marin obado, da te i more cut. Je, reka son, nosi je drugi libar Viške pjesmarice Rankotu Marinkoviću, da mu cagol prostije. Je li vrijedno, što mislite, šjor Ranko, pito je fra Marin, velikega pisca, vej nakun nikoliko pismi. Što vam se čini, vrijedi li truda? Svakako, svakako, kako da ne, rekao je Marinković, okrećući se, isprid zapanjenega frotra, dvo, tri puta priko glove i pozatin je hodi na ruke koda su mu noge. Kao da je od gume, govori je posli frotar. K tome još i dva, tri salta kao da je veliki gimnastičar, a ne najveći pisac. Marinković je rekao fratru, ma ona pod brojem tri, u drugoj knjizi, Otkad tebi, moj prosjače,/ ti rukavi prazni vise?/ Pa od onda gospodaru,/ Kad smo bili ispod Lise, ta vam je od Kranjčevića. Nije mi drago da se Vis zove Lisa. Ne volim Talijane. Uhapsili su me u ratu, deportirali Ferramontu, Kalabrija, do kapitulacije. Još manje sam volio špijune. Naše špijune. O tomu sam sastavio priču Božje oko, kako je na našemu otoku don Silvestar htio organizirati mrežu. Za Talijane. A o popravku zvona na crkvi svetoga Ciprijana na Kutu nije vodio računa. K tomu je nagovarao na suradnju šjor Franu Mandalina, filatelista, ljubitelja malih i velikih satova. A ne, ne, odbio ga je šjor Frane. Samo da ovaj rat svrši, rekao je don Silvestar. E, si, svaršit će na tvoje komodine, rekao je je šjor Frane. Je li vam sada jasno? Ni mu bilo jasno, muco je. Stavit ću to u napomeni, reka je fra Marin na kraju. Ranko Marinković ni govori viški nego dikoju ric, kako i meštar Mime. Ni bitno, reka son, ma kad je fra Marin objovi pisme stavi je otu pismu od Kranječvića, i da je barenko stavi cilu. Tako se i danas cini da je i Kranjčević Višanin. Kako i drugi iz Pismarice, reka je Joško, i hodićo, koda se na nisto naidi. Iša je u molu kamaru iskat Kranjčevića da vidi kako gre ta pisma, ili kako je un govori Silvije Strahimir Kranječvić, nojveći hrvatski pjesnik, atroke fra Marin. U trećuj Pjesmarici ni Kranječevića, pod brojem tri, di je bi Kranjčević sad stoji pisma moje matere, s napomenun da je to dio pjesme o Visu Katice (Drage) Sviličić iz Žene glave na otoku Visu (o Bože, reka son, koliko je onda cilo pisma) i upućije na sljedeću napomenu (pod brojem 53, stranica 197): u ovoj Pjesmarici uvrstili smo dvije pjesme Katice Sviličić zvane Draga: Majka i O Visu. U drugoj Pjesmarici se nalaze: Gospe naša, Cvijeće moje, Poći u levandu i Naš vinograd. Ima niz pjesama koje je sastavila i sama komponirala. Pjesme joj odišu osjećajnošću i stvarnošću: pjeva o onomu od čega čovjek živi, čime se bavi i kako osjeća! O, ho-ho, reka son materi, cini mi se da si svoje pisme i kantala temu frotru, ne somo recitirala. Di su note? Obo Kranjčeviću son fali, to je bila somo koincidencija u Pismaricima, jelna slučajnost da si zaminila Kranječevića pod istin brojem, jerbo su i niki drugi pismori zaminjeni. Isto ostaje kako je, ti si pod brojen tri misto Kranjčevića, karta kanta. Kako je ta pisma od Kranjčevića, pitala me mati. Ne znon, reka son. O ratu, o Boju pod Vis na mijor osanstu šezdest i šeste. Jelni ga slave, oti slavni boj, a Kranjčević govori obo mornoru koji je osto bez ruke, pok nakun rata nimo za kruh. Evo ti dvi strofice: Grmilo je, kršilo je, ko da vrazi svi se nose./ Ja se popeh vrh fregate, jer naš barjak zapleo se./ - Usred dima, usred zrnja jurnula je naša prova. I sada bih život dao za taj smješak Tegetova!/ Wilhelm Thegethoff, austrijski admiral. Potopi talijonske brode i potiro ih nose u Anconu. Znon za njega, rekla mi je. Tvuj non Sibe zvo je sebe Teget ili Tegetov. Isto, oti rat ni dobi Tegetof ni Austrija, to je u to vrime bila naša država. Dobila ga je Itolija, ma ni dobila naš otok, ni neće ga dobit. Bjože ni voli fra Marina. Govori je, pari mi se da ga poznajen da son ga vidi u ratu kako viri iz kampanela. Ni un bi za partizane. Taki je bi svit muga Bjožeta, na jelnu bondu partizani, na drugu grubi svit, grubi judi, arijavi, koje ni voli. Ma kad je bi serijuz, Joško je drugacije govori obo fra Marinu, ca je un ucini za Vis, malo je ku ucini. Tuko mu na Prirovo stavit barenko jelnu plocu, tako mi je reka. Ma fra Marin ga ni moga cut. U Ženoglovu, koko gul se judi dilili na jelne i druge, baz i treće, ku će to znat, tukalo je lavorat, a ne mislit kaki je svit, je vaki ili naki, jesu judi grubi ili dobri? Kaki su, taki su, to je njihova stvor. Bjože me uvik slušo, pokuj mu duši, ne somo kad son recitirala, nego i cagol drugu mu provjala, ni mu nikal dosurilo. Zagledo se u me, koda smo još uvik mlodi, reka bi, ti si Draga pametna, kako si sve to zapametila, ne somo svoje pismice, nego i one druge. Tako je, kad son bila mloda, fermovo na srid puta, zagledo me, i reka, ti si Draga propju jelna sesno žensko. Sve je to pasalo, mladust ne traje dulje od jelne mise. Mole, ne vele. Kako stariš pari ti se da je nedija svaku malo, a doni da grabe naprid kako Napoleon. Kad mi je Bjože dekadi, jedva je hodi, uzo je reć, opeta ću uteć u partizane, a zno je i pocetak pisme, ne dirajte mi ravnicu. Svaku malo je pito Anu, je ti to znoš tu pismu. I nakun ca mi je Joško govori o rapskoj pastirici Dragi, istega imena kako je i moje, otac mu ni to do kraja sluso. Toti son bi, reka je. U partizane, zauzeli smo sva cetiri kampanela i cilu valu svetega Fumija. Ni bi nondi, niti je kad vidi rapske kampanele. Ni Bjože hodi puno u skulu, nonke cetiri klase, tukalo mu je lavorat. Jo son pasala sest. Meštar je govori, šteta, šteta, trebalo je poslati Dragu na veće skule. Govori je knjizevno, somo bokun po komiški, a nami se cinilo da je prirodno da un tako govori. Zobili smo da je iz Borovika, brat barba Ivana Povletova. U ono vrime nisu ženske slali na skule. Od svih svojih prijatejici jo son nojboje ucila. U to su vrime sve naše mlode ženske stole doma i gledole ku će ih kortejat, za koga će se udat. Nismo ni obadale za skule. Samarina i ženoglovsko rodoslovlja 10 Rekla son von kako mi sin izmini ono ca mu recen. Ne prostije mi ca zapiše. Sve son to vej cu od tebe, sve si mi to rekla, tako mi rece. A zaboravi pok me iznova pito ca me je vej pito. Ako je un zaboravi nison jo. Njemu se cini da će ono ca na moje rici dozunto bit lipje, boje, pametnije i bližje istini. Malo ću to popravit, vodi malo dodat, nondi malo skrotit, misli da će tako bit boje. Pitala son ga, ili je to vartul, jerulica, to ca zapiseš, pok moreš maknit koju stinu, stavit malo zola iz Srebarne, bokun bile savure, ugrodit koji koljnicić i pristavicu. Nondi zasodit vijulu i gariful. Vodi neven, turski cvit, jubicu i murtelu. Na drugu misto beladonu i rosicu. Da bude još lipje na treću se stronu buto mazuronu i ružu od pitera. Uza zid lipega barsćana da se zazeleni. Ofendila son se. Reka mi je, cini mi se da su ti boji receti za siromašku kuzinu, nego ove uspomene o nonotima i pranonotima, obo famijima, zermonima bestijima. Infotala son se, rekla son mumu sinu, znoš co, ako mi ne viruješ, a ti pitoj slipega Samarinu. Sve je moje rici snimi na uređaj. Reka mi je, potriba je veće od cetiri ure da se prislušo sve ca si mi govorila. Obo Podšpilju i Ženiglovi, lozju i lavuru, o uzoncima, veselju i toncima ca su ih popri toncoli. Draga, svaku tvoju ric imon snimjeno na ovu traku, ako hoćeš mogu ti je pustit da se cuje ca si rekla. Zamisli, kako un to sve more, a ništa ne vidi, cudila mi se mati. Oti uređaj, cini ti se, more poduplat. Ti si vodi na posteju, uređaj je na stolu, govoriš ti iz uređaja, govoriš iz posteje. Jelna vamo, jelna tamo. Zaboravila je da son je odovna, pri veće godisć, snimi na kompjutor, nju i oca Bjožeta, kako se kontrestaju u litnju kuzini. I da son je prikazivo na televiziju. Obo famijima, kad se ku rodi, kad je umar, ku je komu u rodu, ku mu je otac i mati, to son njihovo kontrestonje moga pustit kad gul je itila. Ne zanimo me, rekla je. Ni volila slusot Bjožeta, muga oca, jer je umar. Nonke kompjutor je ni zanimo. Ponovjala je, Samarina ti sve zno, puno veće od mene, obo svakuj famiji. Obećo mi je, teta Draga, od vega ca ste mi rekli, ne somo vi nego i drugi svit, ucinit ću libar ca će ga stit cilu Poje, baz i cili otok. Obo svakuj famiji iz Poja znon napamet i nonota i pranonota, i prapranonota, znon kad je rojen i kad je umar, po makor to bilo pri dvista ili trista godisć. Zno son da je tako, zvo me je vej nikoliko puti, dujdi, pok ćemo provjat. Olma bi zapoce cin bi duša, tvuj prapranono, stori Sibe Sibićov, po kojemu se svi zovete Sibićovi, jelna velika famija, rojen je osanstupedesetiparve. Nastavi bi s drugima famijima iz Poja, ni se obaziro, toliko se zavoli pojorske famije da ni fermovo obo njima govorit. Govori je kako piše u libar, u storu vrime kako je zapiso župnik, recmo Tonko, nindir ni Tonko nego je usuda Antun, a Sibe ili Osib, kokogul ih imo, svi su Josipi. Dušla je vecer, ni ga dotakla, osin ca bi oćuti umidecu i bokun friskiju ariju, onda je reka, homo unutra. Vinko Samarina je parvi (i zolnji) provi zenoglovski genealog. Jedino un zapisije i od dice gre prema ocima i materima, nonima i nonotima, i tako daje. Ku komu more bit u rodu i koje su parve famije dušle u Ženuglovu. Oskle su dušle i zoc se selo zove Ženoglova? Cini se da to niku ni rastumači barenko toko da većina rece, je, je, tako je moglo bit. Ni to lako, recmo vako, pocneš od zolnjega prema parvemu, ne kako u Bibliji od parvega prema zolnjemu, jer se u Ženuglovu nikako ne more noć parvi, makor bi jelnega dana u temu moga uspit Samarina. Moga bi noć tega parvega, a i danas govori da je to siguro jedon Sibe, venecijanski podanik. Baz i vojnik. Isto mi se pari kako nikako ne bi uspi izvest cetarnaste ženoglovski kolini, od dice prema njihovima nonotima. Kako je, na primjer, u Bibliji sveti Matej apostol, evngelist, u vrime kad još ni bi svetac (ne bi tukalo ni danas da ih bude, pasalo je to vrime), zapiso rodoslovlje našega Gospodina, da ne spominjen druge naraštaje. Posli progonstva u Babilon do Isukarsta je cetarnaste naraštaji. Ili, u Storemu zavjetu di su zapisoni naraštaji od pocetka svita, oni koji su potekli od Adama i naše pramatere Eve. A kako bi bilo da je niki Ženoglavac, na primjer, u nikemu prastoremu vrimenu pri Potopa (jer se govori da naš otok ni nikal potoni), živi kako Metušalah ili Metuzalem, komu se Lamek rodi kad je imo stu osandeset i sedan godisć, a Metušalah je živi somo tristijelnu godisće manje od mijor godisć. Ne znon kako se more protumačit da je i naš praotac Adam živi trideset i devet godisć manje od njega. Tako je onda bilo i teško je razumit kako je Mojsije sto temu u kroj da sve pobroji. Ne znon je se more nikako ohrabrit naš Vinko Samarina da izojde na kroj s nasima pretkima u Ženuglovu da bi sve od pocetka moga pobrojit. Bit će mu puno teško. Kad son jo poce brojit, moga bi reć da son pri zavorši nego poce, a poce son od sebe. Jo son Josip ili, ako hoćete Sibe, imon sina Blaža. Muj otac je Bjože, otac muga oca je Sibe, otac Sibeta je Bjože, otac Bjožeta je Sibe, i tako daje. Uvik isto, ne kako u Bibliji da svak imo svoje ime. I gotovo, dotle imon dokumente, napisono, corno na bilo. Ili, da provon genealogiju famije moje matere. Reka son da se oni zovu Balini ili Mandinini. Moja mati je Kate, prozvoli su je Draga, njezin je otac Jakov, muj nono, Jakovu je otac Andrija, Andriji je otac Moli Vice, i ne znon daje. Ili po mojuj materi, s nonine bonde. Moja je mati Draga, njezino je mati Bonica, otac Bonice Tone Golub, i gotovo, ne znon daje. Pri tega ništa, i somo mogu pritpostavit da se imena nastovjaju do nikega pocetka. A znon kako tu stvor Samarina zno boje, veće se s otin bavi. A i jo znon da se na jelnemu misto moji i njegovi pretki sastaju tako da smo u nikemu, i ne tako dalekemu rodu. Reka son materi, ili ti ne znoš da je Samarina posto poznot, doboti u cilu Hrvatsku. U Splitu je kapo za slipe. Puno je ucini da se pomoze slipima, usuda di se to more. Prefin da se i skaline naprave sa stompun za koju će se darzat za puć u more, da se moru kupat. Dobi je nagradu za životno djelo. Bi je i predsjednik države s njin. Ivo Josipović. Pokozali su mi slike, zena mu Gordana isto je na sliki. Ne zovu ga u novinima Vinko, nego Vicko Sviličić. Tako su zapisali njegovu ime. I som mi je reka kako je imo muke dokozat da un ni Visko nego Vinko. Nisu mi virovoli, pok se tuko prominit u Vickota. Kaku mu ime bilo da bilo, un je osto isti, kako je vej i Shekespeare utvardi ruža je ruža, kako gul se zvola (a rose by any other name will smell sweet), i Vinko će ostat Vinko, isti covik, makor se zvo i Visko. Tako mu sad piše u dokumente, a za nos je osto Vinko Samarina. Otac mu se isto zvo Vinko, mati Jelica. Nono mu je Bjože. U sarcu mu stoji Ženoglova i ditinjstvo, vrime kad je moga gledot, sve zenoglovske kuće i dvure. Od Jurakotovih do Gardelinovih i Bjožovih, kad je moga sest na koju dobru stinu, recmo, na dvur Tonkota Ane, gledot Palagruzu, Sušac, Monte Gargano, kostu od Itolije. S Gordanun stoji u Split, u kuću koju mu je jos otac kupi, pod Marjan. Vinkotov nono, stori Samarina, uredan covik, zeli je postat bogat, pok je i posto. Imo je veće od većine drugega svita u Ženuglovu. Cini mi se kako je parvi iz sela kupi zemju na Cojnu poje. Zvo nos je na zurnotu, i prati kako lavoromo, jesmo vridni, ni lako bilo kod njega lavorat. Imo svuj red i provodi disciplinu. Lipo, basetno kuća, reka son, ca je imaju u Splitu. Kad son je zolnji put vidi imala je fine zelene skure. Dugo kuća, cini mi se da nimo poda, nego somo prizemje, ne spominjen se dobro. S Gordanun imo jelnu ćer. Ne znon ca mu je sa sestrima. Katicun, Sekun, i nojstarijun Jakicun, ne znon di su, ni u koje su misto. Samarina ih ne spominje, one ne dohode u Ženuglovu. Moja mati ih je svih poznavola, njihov otac bi njun je kum na vjenčanju, bili su i prijateji. Otac Vinkota Samarine odgojo se u Sibićovemu dvuru. Obo temu posli, kad se bude govorilo o Sibićovima. Pari mi se da son se i u ovemu izgubi. Da von recen još somo vo. Ni Samarina u Ženuglovu, u magnetofon, sinimi somo moju mater. Snimo je i druge ca su mu itili cagol reć i za koje je misli da nisto znaju. Pomogala mu je naravski njegova puno pouzdano i vridno žena Gordana, uvik u lavuru. Uza to, na svakemu mistu prati di gre Vinko. Ona gre isprid, Vinko iza nje, s rukun na rame. Rilko ga se vidi s bilin sćopen, većinun je s rukun na Gordaninu ramenu. A kad se iskarcoju iz auta i ispacoju portapak težje pize uzme Vinko u ruke. Kako su mi rekli Vinko je snimi i druge u selu, na primjer, barba Mircita. Nison slušo druge snimke, nego somo ono ca je snimi s mojun materun i ca zaslužije jedon poseban opis. Vinko je duša u kamaru, dovela ga je Gordana, njegova žena, jer Vinko, ne vidi, ma ne od rojenjo. To son von reka. Vinko doje znak Gordani da pripremi magnetofon. Teta Draga, reka je, ne znon jeste raspoloženi da vos snimon jelnu uru vrimena? Kako da ne, kako da ne? Ona je vazda bila spremna da nastupo, bilo da recitiro svoje ili tuje pisme, napuse one ca se kanataju u crikvu, ili eksperimentiro, pok pito, hobi vako vridilo? Da provje obo temu kako je popri bilo? Dvigla je glos visoko, koda je na pozornici, bez treme, s puno energije i adrenalina. Iskusna je bila u recitironju, još veće u samouvjerenosti kako to cini dobro, ne more niku boje od nje. Puna samosvijesti, da znote, jo son Draga Sibićova! Je dobro, pitala je Samarinu. Je, teta draga, reka je. Ne sekirojte se. Ni se ona sekirala nokne malo. Ona je mogla govorit i don i nuć, i kad su njun Vinko i Gordana, i muj otac Bjože Sibićov, bili jedino puplika. Bjože je digol upado, jesi vidi kako je to bilo? Je si vidi kako je sve to zapametila? He, he, aha, aha, nojdi koga drugega da zno boje od nje? Pari mi se da su tri ili cetiri dila ca je Vinkotu govorila ili kantala moja mati: parvi su dil nabožne pisme, starinske, ca su se u crikvu kantale, drugi su dil bokun novije pisme, onda njezine pisme s deskripcijun običaja, kako su živili siromaški i težoški lavorali, hodili na zurnotu kako divnjice da in mati more kupit kus robe. Na kraju se cini da kanto pisme koje hoće, i da Vinko ni fini i hodićo u Split, ne bi temu bilo kraja, makor je moja mati imala sve manje energije i zeje da se pokazije drugima. Gordana je pripremila magnetofon, a posli son vidi da Vinko more napipot sve tipke, i da cuje komande na ingleski ca mu uređaj naredi da ucini. Ala, teta Draga, sad možete, ako imote voje. Onda bi ona pocela jelnu te istu pismu, na dvo nocina, i cudila se, a ni, vodi je zapisono na cetiri nocina. Pocela je puna života, po glosu nijedon covik ni bi reka da to recitiro puno storo zena, od odboti devedest godisć: Iden spati Boga zvati,/ Bog će meni dobro dati/ I njegovo slovno mati./ Ili drugu: Jo gren u posteju moju/ Kako u greb muj./ Ako osvanen,/ Fola ti Bože muj!/ Pridojen dušu/ Svetemu Duhu./ Duh će me cuvati/ s vecere do svita./A Bog i Guspa do vika./ I još drugega ca je Vinko snimi ne bi stalo u puno veliki libar. A kamoli u ovi ca ga pisen u razgovoru s materun. Ženoglovci nisu mesožderi 11 Rekla son ti kako su u Velu Selo stavili srebarnu sardelu na oltor. Lipo su je ucinili, pari se da će svaki cas iskocit i uteć ispod Vele Guspe, poletit u more, daleko isprid Ravnika, prema Suscu. Svaku son godisće hodila na Velu Guspu, cili se don nison se vroćala doma. Kad su pocela dica dohodit i njih son uzala odvest u Poselje. Bjoze je zno skuhot obid zo se, a ni njega ni bilo brige ca će ist. Ni nikal obado ca je za ist, je meso ili co drugu, njemu je to bilo sve isto, somo da cagol imo. Ma to kad un hoće. Govori je, ca nojden, to ću izist. Ni vodi racuna je obid ili vecera, kad oglodnin jo cagol izin, kad će bit obid, molin, komodojte se, kako znote. Tako se dogodilo da son malo po malo i soma pocela mislit, ca me brige, gren u Velu Selo. Uza bondu od Borjo, gurnjin puten uza Dracovu poje, izmeju svetega Vida, Zlotne strone i Kokošore, eto me za cas u Katice, Bjožetove sestre. Jedva je docekola, makor soma ni hodila na misu. Volila me je. Volila me obo svemu pitat, ćapat pod ruku, gladit po ramenu. Draga kako vo, Draga kako no, kako mi mati Mare, kako otac Sibe, kako s njima izojdes na kroj, di svi spite, je imote co ist? Mislila son, dujdi soma pok vidi. Ona je rilko dohodila u Zenuglovu, a za ist smo imali malo, kako mi tako i oni. Oni su Alfirovi, Vojkovići iz Poseljo. Danas Velu selo zovu Poselje. Pari mi se da su u Poselje dušli iz Luke ili iz Rukovca. Da su na Luku stoli svi skupa u niku veliku kuću. Imali su molu ribarsku kućicu u Storemu Rukovcu, dilili su je sa svojin zermonen Anteton. Uz gurnji dil kućice bilo je bokun gustirne, bit će i danas. I doli je u novije vrime dovedena voda, pok in ni potriba od gustirne. Stori Jakov Vojković Alfirev i sin mu Marko, Katice muž, znali su sve lavorat, sa stinun, kako zidori i manavoli, lavorali su lozje na Vosćice, a nojveće su volili hodit na more. Ako dobro govorin, pari mi se da su od mora i kuću ucinili. Od mora su živili, a to in je i bilo nojdražje, hodit na more. Marko je uzo reć, ne gre se od vicija na more nego od nevoje. Rekla son sinu, u to vrime nismo bili veliki mesožderi. Nismo imali mesa za ist. Ako smo co imali onda su to sardele. Ne znon je riba ulazi u meso. Na Veliki petak, u zezin Vele Guspe, pok i na druge zezine se posti, pok se ne more ist ništa osin ribe. Ako ga imoš onda bakalor na Bolnji don. Je, vroga, ako je bilo giric i pulente, dobri si paso. Bjože ni voli pulentu. U ratu bilo je za ist somo pulente. Svaki don pulenta, i to somo pulenta, ako je i nje bilo. A posli je govori, ne kuhoj pulentu, zaleputit ću je priko ponistre. Zboravila son von reć: kad son se molila Guspi, molila son se i sardeli na njezinemu oltoru: Na slici je, Gospe spomen sveti,/ Srebrn riba, da Te uvijke sjeti./ Da blagoslov našim ribarima/ Osobiti podijeliš im svima.// Blagoslovi još nam vinograde,/ Loze, stabla, voća i sve sade,/ Brode, mriže i široke more,/ Sva imanja i kuće i dvore./ I ca misliš, je se toti spominju druge nike bestije ca ćemo ih izist? Je se toti spominje koja krava, vul, tolić, prosac? Ne spominju se ni koze ni brovi. Jesmo mi onda mesožderi? Nismo ni mogli bit. Ili smo nojveće divjega zeljo, manistre, kumpiri, i sardel. O, da, itekako smo mesožderi, somo kad imomo mesa, reka son materi. More bit da je grih molit za bestije. Za moju kozu, za kucina i za zeca ca nikal nikomu ni ucini veću sćetu. Izi bokun trove, digol koju mladicu, mlodi fazul, biž i bub. Bilo bi mi drogo da Bog primi moju kozu kod sebe, ne somo nju nego i druge bestije. Mislin da ni smartni grih molit za bilo koga, grih je ako ubijete kozu. Tukalo bi stavit u zapovid, ne ubij kozu! To je moga Mojsije ucnit, ali je misli somo na jude i Žudije, koda su oni gospodori svega, a svit da je stvoren radi njih da mogu ubit i pozerat svaku jestivu bestiju, kozliće i koze nojveće su volili. Ni mi to bilo ni na kroj pameti, reka son materi, nego je reka, evo ca je reka, između svih četveronožaca na zemlji možete jesti: svaku koju ima papke, ali papke razdvojene, i koja preživa možete jesti. Ma vidi ti, rekla je, i to piše u Svetemu pismu. Meni se pari da je Bog stvori svit radi svita, ne somo radi covika, nego i radi bestiji, radi trove i cvićo, svega drugega ca reste, da in se covik raduje. Da budu prijateji i mirno žive na ciluj zemji i na našemu otoku. U našu selo sve je manje bestiji. Jelna od zolnjih bila je naša kenja, nami od nje ni bila vele potriba. Na kraju smo je pozojmivali drugemu, nojveće Juretu Cifutovu, Bjožetovu zermonu, kad je hodi u zeromod. Mime Lukin je šezdestih godisć piso tadašnjima vlastima kako naše selo izumire jer da je duplo manje tovari, mazgi, muli, njanici i kozi nego ca ih je pri bilo. Naravski kako u nos ni nikal bilo kravi, voli ni prosci. Govorilo se da je jelnu kravu daržo Sibić Ciprotov iz Pohumjo. Niki su govorili da je kravu dove iz Amerik, iz Kalifornije. Drugu da je daržo Mamaca, pari mi se da se oni prizivaju Kuljiš, u Korita, ma otu kravu ni niku vidi. Ne smi se svašta virovot. Tako se i za Mihota Bonetova govorilo da je dove Mercedesa iz Amerik, i da se pusćo s njin od Napoje do crikve i Doma, jer je želi dokozat kako auti mogu kurit bez benzine. A da to vridi somo kad kure nizbardo. Danas ni nelne bestije, ni nonke kucini, osin dvo, tri, darže ih Likor i Ivica Lučić, Foranin, iz Poljici, blizu Jelse, muž Eli Lukine. Ni drugih bestiji, niku nimo ni koze ni njanice, a malo ku darži i kokose. Mene Ana hroni krelima od kokus iz Konzuma, ona su mi nojdražjo, blitvun, karotima, fazoletima, digol stavi bokun kaula, digol izin malo leso ribe. Uželin se pecene sardele, a ne bi je smila ni pogledot, i to ti je sve moje mesožderstvo. Ti si provi vegeterijanac, kokošar, reka mi je sin. Somi vidite da to nison jo govorila. Cin mi je sin prosti, olma son znala da su to njegove rici. Polmeće mi, na primjer, da jo volin i molin se za sve bestije, ne somo za moju kozu. Govori kako je Bog fali (slobodi Bože!). A ca ću reć don Ivotu kad me dujde vidit, sede uz posteju, i pito me, moja teta Draga, kako ste mogli reć, da je naš dragi Bog zaboravio životinje, i još dodali da je fali? Kako ste mogli i pomislit da Bog može pogriješit, da je pogriješio što beštijima nije dao dušu samo zato da bi ih ljudi mogli ubit i izist? Hobi onda mogla reć, don Ivo, oprostite mi, to je sve muj sin izmisli. Hobi mogla reć da me je pito i obo zmoji, je u tu moju molitvu za bestije, spado i zmoja, ili je i ona iskjucena kako ju je Bog iskjuci iz raja, i kazni? A da ni mogla ništa reć u svoju obranu. Ni je ništa ni pito, nego je olma postavi neprijateljstvo izmeju žene i zmoje. Nison sigura ca se tice zmoje, ne znon di bi stavila zmoju, rekla je. Pari se kako je nikima kriva somo žena, a ne zmoja, i da zatu nismo u raju. Svaki se don molin da dujden u roj. A ne znon di je to, ni kako izgledo. Znon somo ono ca non je pop sti kako je roj izgledo pri nego su Eva i Adam izili onu voće i vidili da su goli. Nego kako, nego goli, mlodi muški i mlodo žensko, kako nego goli, promislila son. Imali su finu put, finu i nježnu kako dlaku od zdrovega zeca, ili od molega bilega kunca. Tako su se volili i gledoli parvi muški i žena. Onda je Bog reka, ala, dosti je tega, i stavi neprijateljstvo izmeju zmoje i žene, koda je bi jeluz na parvu jubov. Iznenodili su ga judi, ni racuno da mogu vodit jubov ako somo hoće i kako hoće. Nojboje na rajsku trovu. Nisu je nelne noge gazile somo one Božje. Ma un ne gazi trovu, ni ništa ca je živo, nego se malo diže povar nje, dvo, tri centimetra, posvema tiho, bez susura. Ako i pasodu trovun Božje je noge još bokun i zazelen koda je Bog priko trove paso perjen od rajske tvice. Ala, ala, holte ća, zapovidi je Adamu i Evi, cinte to na u grubuj zemji Nod, daleko odovle, da vos ne cujen i ne gledon. Ni njima bila potriba posteja za vodit jubov, nisu je nonke imali. Stavi je i ratnega ondjela na vrota s plamenin mačen. Da von ne dujde napamet da se vrotite, reka je Bog. Ma je, odgovorila je, kad spomeneš Boga, ti uvik govoris dereverso, koda se s tin mores zafrkovat, a govoris kako nikal, nikal, ni nista boje napisono od Biblije, niti će. To ti se pari da je Bog napiso, tako reces. Jos je reka, zamisli ti to, ca mu sve pade na pamet, da Bog ni stvori ni bestije ni covika da budu mesožderi, nego da je reka, evo dajem vam sve bilje: neka vam bude za hranu. To je reka zvirima na zemji, tvicima u ariji, gmizavcima ca plaze po zemji, svima u kojima je dah života, neka je za hranu sve zeleno bilje, tako da je reka Bog. Kako bi sve to mogla reć don Ivotu? Zlamenovo bi se i reka, neću von već dohodit teta Draga. Ne mogu to slušat, ne moren ni blagoslovit ni ispovidat koze, niti ih Bog može primati u raj. Don Ivo je dobar, un razumi i grišni svit, svakomu oprosti. Sve to more bit istina, reka mi je Joško, ma da si provo vjernica ne bis ila meso nonke od kokosi. A ti, rekla son, ti bis i daje i zece, brujete i pasticodu, koko te je voja? Nison mislila to reć, nego kako bi na otoku tukalo stavit jedon spomenik kozi. Stavit je u crikvu, kako je stavjena sardela u Velu Selo. A stvor sa zmojun stoji vako, kako ću von isprovjat, a ne kako muj sin izmišjo. U nas je dvur pri nikoliko godisć duša sin od Joškotova kuma Ivota Vodopije iz Zadra. Ivo mi je nojveće pomaga kad son bila bolesna. Dove me je iz Splita u Zadar, onda svaki misec na kemoterapiju, u zadarsku bolnicu, nison nikal upoznala tako dobrega covika. Dobar je koko je i visok, a višji je od dvo metra, makor se nicihova dobrota ne more izmirit. Ništa ti se neće plotit, ni nojveću dobro ca uciniš drugemu. Dobro se ne more plotit ni kupit: nimo take robe u butigu. Ivotov sin isto se zove Joško. Duša je sa ženun i molin, zove se Jakov, kako i muj praunuk. Dušli su nos vidit, vodi u Ženuglovu. Molemu Jakovu Joško je do maskincić da kopo po dvuru, bit će mu bilo dvi, tri godine, ne puno veće. Smijali su se kako je zavoli kopat, to je pravi težok, rekli su. Joško ga je onda uze za ruku, gremo ubrat koju smokvu, u gornji vartul. Nemojte, rekla mu je mati, gore sigurno ima zmija. Nema zmija, reka je Joško, i kad su dušli u vartul, pasali vrota, eto ti zmoje, lize priko vrot od vartula prema smokvi. Nemoj reći mami da smo je vidjeli. Neću, neću, obećo je moli Jakov. Nakun ca su se vrotili i vidi mater, zaboravi je ca je obećo. Ni moga izdaržat cin je vidi mater, i olma je povika ditinjskin gloson bez stroha i sumnje, mama, vidio sam zmiju. Smijo se moli Jakov koda su vidili pilića, molega žutega pilića. Panoda, ribe i krušno peć 12 Mati ni puno obadala ca son je pito. Kako bi jo mogla znat ništo ca na ne znon, rekla mi je grubo. Još mi je i pripetala, bi mi je niki don i don Ivo. Reka mi je, teta Draga, to je velika dragocjenost ca ste napisli, pisme koje ste sastavili. Sve je to za u crikvu stit i kantat. Tuko to daržat kako svetu ulje. Još je reka, sve ću to poslat i u Australiju da se i tamo zno o svemu ca ste pisali, poslat ću i na drugo mista di je našega svita. Eko la, rekla je, dodoj mi sćop, zapovidila je, koda će se olma, u oni cas, iskocit iz posteje. A ti sćop od gvozjo, kupi son njun u Zadar, blizu bolnice, u ortopedsku butigu. Nondi se more noć svakih stvori od inoksa i plastike, za invalide i bespomoćne svake vorsti. Od tad ga ne pusćo iz ruk, osin kad leži. Dodoj mi sćop, ponovila je, i onda udrila obo pud i dodola, buta tako kako son ti rekla i nikako drugacije. A je, dokle je još hodila vonka, ako je niku duša u dvur, a ona šetala i gledola jerule, sakrila je sćop iza guzice da se ne vidi kako ona gre u sćopu. Mogla je hodit i bez sćopa, ma ni bila sigura, tukalo je oservat. Ostavila bi digol sćop i prećola po piterima svojima dugin, kosćatin parstima, iskala je je di koja trova iznikla uza cviće. Koristila je i veliki perun i s njin prećola po zemji u vartul i u pitere, da bude sve kako ona hoće. Zaboravila bi i isprenula se, pok bi pitala, di mi je sćop, koda će ostat olavija bespomoićna, Ana, je si mi vidila sćop? Ili, nojdi te mi oćole, di su, ništa ne vidin, nonke vrota od kuće. A istina je da je mogla prostit i nojmanjo slova na uputama od medicini, makor je operirala mrenu na desnu oko. I u devedestu godisće uzala je pitat, kad ćete me odvest da mi operiraju drugu oko? Ne znote, kako je to grubo: na jelno oko lipo vidiš, na drugu ništa. Jo son slipa, a doboti son i gluha. A cula je svaki susur u dvuru. Ku je no bi, pitala je. Meštar Maricin, odgovori son. Onda će ona: sega puta me ni duša vidit, a znala son da je toti. Ni nonke miš moga protarkat dvuren a da ga ne cuje. Jedino ako je bi bila nevera i veliki dažji, ni obadala. Ispavice se ni istrašila ni od groma, a posli je, koda njuj nebo nisto priti. Sve son ti stavi na internet, sve tvoje pismice i uratke, pri nikoliko godisć, tvoje stvori mogli su stit usuda di imo našega svita. Ne somo u crikvu, nego na Novi Zeland, u Australiju, u Amerike, reka son, i don Ivo je to moga stit i svi drugi popi. Svi mogu sušit smokve, umisit hjibe, skuhot patakenjac, manistru i fazul na brujet, ucinit panodu na tri, cetiri nocina. Sve prema recetima iz tvojega libra, iz siromaške kuzine koju son stavi na internet pod imenon Nonin librić. Prefin son buto i sliku, neka se zno da si ti Draga Sibićova. I u San Pedro mogu to stit. U San Pidro, ponovi son, mogu stit tvoje pismice, O moj Visu, ti primili škoju, joste svatko ne zna svu lipotu tvoju. Mogu i kruh polit brujeton od sardel, ako prostiju tvuj recet. Evo kako son zapiso: za polit brujeton od sardel nojboji je domoći kruh ispecen u krušnu peć, nakun ca se istvordi. Bit će dobro tvord nakun cetiri, pet don, more bit dobar i kad paso cilo setemona. Izriže se kruh na fete, stavi na manje pjate za svakoga napuse, ili na jelnu pjatoncu, zajedniski za sve. Brujet neka vazme svak iz pjatonce i s njin polije suhi kruh na svuj pjat. Nojboje je uz to ist pecene sardele. Zimi, kad ni sardel, stori kruh polij brujeton od giric. More se i sa svakin drugin brujeton, ma ku će ti ga dat? Pozatin se napij dobrega vina, ako ga imoš, ako ga ni bit će ti dobro i jutu, ili slovo, voda s dvi kapje kvasine. Sve je to bilo gustozo, za polizat pjat. Kako si mi rekla, tako son zapiso, svi to mogu stit. I kruh polivat brujeton, prema tvojemu recetu, more i don Ivo, i svi popi koko gul ih imo na temu svitu. Popri je sve bilo ukusno, svaku iće, vojka i sva verdura bila je puno lipjo nego danas. Moglo se izdaleka cut pomedore kako lipo pahodu. One su non bile nojvažnije. Sve se kuholo na pomedoru, ma ni uvik pomedori, ca ćeš onda? U vrime kad ni bilo nicega za ist, pok se kuhala panoda. Rekla son ti, nison sigura je si zapiso, ti uvik receš, je, jeson, kako da ne, zapiso son ti svaku ric da se more ucinit nojmanje dvi panode. Parvo, panodu na pomedoru, i drugu panodu na ulje. Lako ti je i jelnu i drugu, svaki sćapa more je ucinit. Lako je ucinit, ma voja te je izist. Bjože ni voli panode, gunjelo je, dosti mi je bilo panodi u ratu, iskuhoj cagol drugu. Kako ću, nimon ništa nego suhega kruha storega pet don? Dobro je da se ni pokvari. Ako son imala pomedori naravski da son kuhola panodu na pomedore. Nojpri u teću sufigos kapule da bokun zablisći. Onda dodos pomedore izrizone na komade neka se sufigaju. Dodos bokun vode i malo posolis. U to butos izrizonega suhega storega kruha neka se kuho, ne puno. Tuko oservat da se ne prikuho i ne pritvori u panodu. Tu son iće jo puno volila, a ni bilo ni Bjožetu morsko. Un je marzi panodu na ulje, na somu ulje, bez icega. Evo kako. U teću se buto vode koko tuko da se kruh pokrije, ako je veće kruha onda se buto veće vode. Neka kuho. U vodu se dodo soli i mišonega ulja (somu maslinovu ni dobro, i ku će ti ga dat?) Kad se vidi da dobro kuho nariže se storega kruha na manje i tanje fete. Debele fete ne vajaju. Kuho se dokle kruh ne postane mek. Ma i to je kako ku voli. Niki vole da se kruh prikuho, tako je za njih provo panoda. Niki da ostane bokun tvord, da ga se more cut pod zube. To je provu siromaško izbina. Ako ni nicega za ist more ti pomoć panoda. Ako imoš kapju ulja, dvo parsta soli i pul bine storega kruha, neće ti ništa bit dražje! Vodu ćeš noć u gustirnu ako je nisu ispuli. Zobila son reć da se sve kuholo na komin i na darva, nojveće na starice. Ni lako bilo duć do provih dor, sve je bilo gospodsku i od općine. Ne dodu nonke da se ubere bokun dor za iskuhot panodu! Na ugnju su trepije, ili se brunzin obisi obo komostre ca su bile zakucone za napu. Danas se sve to pari puno teško, sve puno lavura, ma u vrime kad ni bilo kruha povar pogace, to je bi život. Pusti to, privari son se, reka mi je Joško, komini, nape, trepije, komostre, ku će sve to zapmetit, to su stvori za muzej. Ma je, rekla je mati. Ne sekiroj se. Danas se ništa od tega ne more napravit, prefin ni kruh. Di su ti krušne peći, ni vej ni jelne u Ženuglovu. Sve su se destrigale i urušile, ili su ih pripravili za u njima peć druge izbinu, meso i ribu, tikvice, balancane i pecurve, poverune i paprovice, ne za kruh. Naša, Sibićova peć, odovna nevajo. Zolnji put tu je peć reparo nono Jakov, plocu po plocu je isponova složi, cimento, ocisti je svaku rapu, s velikun pumnjun, prefin je delibero i gomilu od peći, pocisti kupinu okolo nje. Ota gomila povar peći dili nos od Matićovih, od Pereta Matićova, danas od njegove ćeri Katice i njezinega muža Stojana. U mejošu s nami oni uredno darže lipi vartul. Nono Jakov je zolnji Ženoglavac, bar je i jedini, ca je zno ugrodit peć. Som je napravi svoju, gori u Bandiricu, u kućicu uz kuću. Kućica se prosela, ostala je bez kuverte, a krušno je peć i danas cilo. Di ti je šumica za naložit peć, znoš koliko je potriba šume, koliko vrisa, planike, cesmine, zeromada, kokoćike, koliko kićo ca je ostalo bez lisćo koje su izili koze. Ispavice ti tuko suhega cmija, bokun korte bez koje se ni cmij ne bi moga užeć. I na pocetku i na kraju metla od nojfinijega pelina da se sve pomete. Ne bi ni jo mogla sve to napravit, ni ispeć kruha da mi ni pomogala nona Bonica, moja mati. Niku ne može bez tuje pomoći, tukale su ne somo dvi, nego nojmanje cetiri ruke za naložit krušnu peć. Di ti je pola za mećat bine u peć, ni nijelne kopanje, ni ni daske na koje se bine složu na bilu cistu karpu da in se tisto ne dotakne, ni ni prove bire ni muke za umisit kruh. Ku bi sve to moga ucinit, je imo danas take ženske? Danas ni niku lud ni da provo da naloži krušnu peć, a nekmoli da u nju ispece kruh. Rekla mi je Jelica, pokujnega Jurkita Dušanova, da to ni nikomu ni na kroj pameti, nego kruh pecu na struju, binu ili dvi. Stave somo muku i vodu, bit će i biru u posebni stroj, cini mi se da ga zovu pekač. Onda cekoju da iz njega ispadu bine. Za to vrime mogu cinit ca ih je voja, mogu i hodićat iz kuće. A kako je bilo pri? Cilo daska puna peceni bini, nakun ca se ispecu ne more se odolit kako lipo vonju. Stavi se sparu na glovu i nosiš, postala si krajica od kruha, puno daska bini, i još koji kolacić za dicu, malo baskota, i somo cekoš da ku paso bližje tebi da ga ponudiš, ako von se jubi, barba Jure! Istina je, ma jo son zapiso kako si to cinila, danas to svak more stit. Toko ih imo ca žele stit tvuj libar da ne bi stali ni u veći telefonski imenik, najveće ih je u San Pedro. Nondi se okupjaju, dušli su odovna u Amerike, koda prate niki slid, bit će San Pidro vonje kako Komiža, po friskini od sardel, ili od koje druge ribe. Siguro i namo imo carnjuli, minćuni, snjuri, lokordi, imo, kako se cuje skuši i skušajici, giri i girici, gavuni, bukvi, bukvini i murluci, gardobini, tabinji i triji, konteri, pici, sorgi i solpi, smokvi i knezi, pirki, pauki i golubi, konjci, trogli i minuli, kokoti i lastovici, maški i kucini, lignji, lignjuni, kobotnici, sipi, imo i velikih kirnji, zubaci, pagari, tuni, gofi i sanpjeri, lici i palamidi, volini, molih i velikih ražini. Imo i ugori, moli kako šilo i velikih od desetak i veće kili, i marini ca mogu izgrist pićak od čelika, imo i veliki jastogi i hlapi, kako i u nos kolo Palagruze, još puno većih od onih ca su ih stavili u Jastožeru, u komiški restoran. Siguro imo i pisteji, kosmeji, granciguli, molih i velih kozici i škampi. Ulovile su me te ribe, njihova imena kako se zovu na našemu otoku, a ne jo njih. Malo je falilo da ih ne izgovoron naglos. Namo, u San Pidro, reka son materi, ribe lastavice lete po ariji kako tvice, fige restu na smokvima koda su voće, kokoti kukuricu po vas don don u sri vale koda su poludili i sve to lipo vonjo po friskini, a golubi bez golubici somo cekodu da ih se ćapo rukun i ioskuho na brujet. Friskinun je do pri nepuno godisć vonjola fabrika u Komižu, i cilo Komiža. Po friskinini se znalo da je to ribarsku misto. Naša lipo Komiža, stisnuta kako bilo golubica na podonku Velega Huma. Glova sveti Mikula, jelno krelo Komuna, drugu na zolo kod Guspe. Zno si da je friskina njezino legitamicija, ili otisak od velega parsta, ako bi misto kreli imalo parste i svoju osobnu kortu. A baz u San Pidru ne cuju friskinu nego somo vunj mora i bote velikega oceana. Cuju ga kako lebićodu ca in stoji u ušima jer su u ditinjstvu gledoli kako more i brode hitije na rivu. I zauvik tuguju za Komižun, za Musterom di se žele ukopat, blizu njihovih, koje nondi godisćima leže na jelnu od pristavi. Pod Muster se ukopat, ispod cimprisi, malo bližje svetemu Mikuli, to in je bila žeja. Nakun ca nos ne bude, govorili su, neka gledomo Komižu i Bisovo, more prema kulfu i Svecu. Bližje crikvi da moremo gledot plomik od gajete koja se svaku godisće na svetega Mikula nondi izgori. Da bi sveti Mikula pomoga svima mornorima i riborima, judima po moru, kako i svi nas svit koji je paso ocean da more duć u San Pidro i drugo amerikonsko mista, sve jude po morima i usuda di se nojdu u pogibelji. Znoš co, rekla mi je mati koda je cula ca zamišjon, ono obo lastovicima i figima, koje lete po ariji i restu na stablima kako voće i vonju po friskini, prodoj to komu drugemu, ne meni. A more, more je namo kako i vamo, nison ga nikal volila. Nikal se nison okupala, škodilo mi je. I kad ni bilo furtune na putu od Splita do našega otoka molila son Boga da me sposi od mora koje me mucilo koda da mi je u stumak dušlo nisto puno, puno grubo. Koloci i slalku 13 Puno son volila cukar, i Bjože isto. Uzala son se napit somo cukara i vode. Ne znon je to morete zamislit kako son somo u cukar i vodu uzala ucinit supu. Posli son, pod starust, supola u ćikaru s čajen, pustih baskotini. Nison sigura hobi sve te baskotine ca se zovu Zlatno polje stale u jedon kamijon. I još nike druge, nike okrugle, iz vonka, ma nisu puno dobre, pok recen sinu, ca si mi vo doni? Ne in kruh, osin pupe, a ne vajaju ni baskotine, od njih ću se lipo otrovat. Lako je bilo Bjozetu, un je voli mliko i vino, a jo ih nison mogl vidit na oci. Od jednege i drugega cini je supu, a drugi put bi pomiso mliko i vino. Vo ti je nojboje, reka je, a jo son ga gledola priko oka i somo ga pitala, ca to ciniš? Parilo mi se da je to nisto sporko ca un izi, jo to ne bi mogla. Istina je, nison ni mogla puno vidit, ca un ujutro uzme za izist. Uvik son se budila i dizola iz posteje posli njega. Bjože bi poskoci rano, puno rano, poskoci bi na pud, i jo son mu uzala reć, ili si poludi? I Josko se s njin dizo ranije pok su u tezu skupa kusali. Un svoje mliko s puno cukara, u tećicu s udrobjenin kruhom. Nabumbo je kruh niki put toliko da mu je Josko reka, sve će ti puć priko. Bjoze ni obado, grabi je zjicun, gotovo, reka je. Joško ni jos ni skuho svuj čaj od šipka, ni namazo margarin na jelnu fetu kruha, izrižonu u dvo dila s bokun marmulade od šipka priko. Ovi je margarin odvratan, reka mi je veće puti. Nikal ni pristo spominjot margarin, bili i žuti, ca su ih dilili u skulu, a sloli su ih Amerkonci. Nikal posli ni bilo lipjega margarina za ist. A meni se cini da ni nikal bilo lipjih vozi za margarin, pari mi se iz Unrre. Jo nison obadala za margarin nego za voze uc se moglo nisto butat i riba posolit. Bili su to vozi ca nisu ruzavili. Zabroni mi je da govorin obo temu. Jo son Sibićov, a nison sigur za tebe, tako mi je reka. Naidila son se. Zoc ne moren govorit ca mi dujde napamet? Posli tukon puno mislit ca son zaboravila. U novije smo vrime za Božić imali dosti za ist, ma ostali smo somo jo i Bjože. Bjože je voli palačinke. Moga ih ist somo kad bi dušla Ana, na lito, ona ih je uzala frigot, jo ih nison volila. Pri Božića frigola son pasurate. Nisu mi dobro ispadole, nisu bilo lipe i okrugle, kako nikima drugima ženskima, cinile su ih boje od mene. Ni moje isto nisu bile slabe. Dodovala son dosti cukara, da non bude slaje. Tako je bilo, znali smo se primistit u niku drugu vrime. U ono vrime kad se kolendolo pok smo imali bokun pasurati, nisto menduli, malo bunboni, nisto malo munite, da domo onima ca dujdu kolendot. Popri su uzali stori kolendot, u novije vrime mlodi, danas niku. A lipo je bilo cut, dusli smo von kolendati, vasem dvoru hvale dati, dosli smo vam kolendati da nam date parsurati, otvorite skafetine, izvadite galetine. Zaboravila son, nison sigura kako gre, sin će mi to boje znat. Ako ga bude voja, virujen da će te kolendorske pisme nindir zapisat, baz u vemu ca pise, da se ne zaboravi. Ne mogu znat koji su vami nojdrazji koloci i kolacići. Reć ću von koji su meni i mojuj dici, mojima unucima, bili nojdražji. U butigu od naše Zadruge kupovoli smo suhe koloce. Stoli su obisene obo brokvu, na skanciju vezone spogen, po jelna duzina. Koloce smo kupovoli za ujutro. Lomili smo ih na manje komade, butovali u mliko da nabubaju, pok se svak moga naist. Pari mi se da smo te okrugle koloce, vezano u malo dužju pletenicu, i onda se sastave u krug, u kolaciće, da nonke jedon ne bude širji od desetak centimetri, zvoli sinjskima kolocima. Bjože ih je voli mocit u mliko, moja dica nisu obadala, a jo nison ila mliko. Posli ih ni bilo, zaminile su ih baskotine. Moli Blaž, a to je bilo kad son bila u Zadar, voli ih je puno ma friske kolaciće, ne suhe, meke i slolke, a jo nison znala ni da postoje taki friski kolacići. Znala son somo za suhe i tvorde. Pekli smo baškot. Baškotali smo stori i kruh, cinili baškotine. Ne more se reć da su to koloci. Nojveće non je koristi kako iće misto kruha, za ucinit supu, zdrobit i pomocit u mliko. Za slolki baškot tukalo je u tisto stavit koju joje i bokun cukara. Stori kruh se ni hitivo, nego se baškoto u peć, kad se peka novi kruh. Koloci su se cinili za Uskars, recmo sirnice, i nojveće cviti. Njih son nojboje cinila i dica su ih puno volila, Blaž i Božana napuse. Napunila son koji put punu koficu, prefin i konistru cviti. Nošla bi ih kako side okolo kofice, i nemilice idu cvite, koda će izist cili koficu. Veće su volili cvite od svega drugega slalkega. I od onega nojbojega. Ne znon je znote kako se cine cviti, a tu je lipu ime za kolacić. Mogu trajot koko hoćeš. Lako ti je to, cvite i dica mogu ucinit cvite, ma ne moru ih ispeć, jerbo to ni za dicu. Tako se i dogovorila s Blažom i Božanun kako će jelnega dona oni somi ucinit cvite za sebe, da će se u skrivodu napuse peć njihovi cviti, da će oni znat koji su njihovi kad se ispecu. Pusćala son ih da cine iće i koloce, da lože ogonj, docin in nono Bjože ni dopusćo da se tako igraju. Sve će destrigat, govori je. Malo carnjene zemje izmišali su s vodun u prozni Podravkin voz od gulaša, izvojali su ih na dasku u kolaciće i bine, stavili ih u manje voze od Gavrilovićeva mesnega doručka, i tako pekli svoje kolaciće i kruh od zemje koda će se to moć ist. Sve je bilo lako dokle ih ni odoćo nono. Hitovi in je teće i tećice s ugnja visoko meju stine u gomilu, gosi in ogonj od stroha da će se isparit i osmudit, i da će zapolit trovu okolo. Ku zno ca bi sve od tega moglo nastat? Još malo reka je meni i Ani, pok ćete bižat prid njima. Pucot će po vami stinjima. A istina da na svoju dicu ni nikal zamoha rukun. I kad su uzimali mlacić, brokve i dasku, da provaju kako se brokve zabiju, nonotu Bjožetu ni bilo lako, ili mislite da brokve rode na murvu i da son ih pod murvu noša? Uze in je i brokve i mlacić i dasku, eto sad cinte ca vos je voja. Kako von to otac dopusćo? Skupa s njin sve ćete istratit, pokvarit i destrigat. Mola ća, govorila je nona, moloj mi unuke, neka se uce, tako će zavolit selo i steć prijateje i prijatejice? Kako će toti stot ako ništa ne cine? Ona je imala drukciju pedagogiju. U dvur su se s njima dohodile igrat Ankine ćeri, iz pri Jurakotova. Tarkale su s njima s gurnjega na dulnji dvur, okolo, naokolo, prosipoli sarbun, posipoli se zemjun po glovi. Pari mi se da su bile tri, a spominjen somo dvi, Mirele i Ljilje. Nison sigura je son von rekla da se Anka udola za Blažota, uduvca moje pokujne Biserke, muga cvita uvehlega, muga ondjela nojlipjega. To su bile i njegove ćeri. Istina je da nison volila Jurakotove, a za dicu mi je bilo drogo da se igraju i kantaju. Bjože in je organiziro natjecanje u kantonju. Jelni isprid vrot, drugi iza vrot, i onda ku će boje. Rekla son Bjožetu, moreš i ti ucinit cvite, to ti je lako. Odgovori je po svojemu, ca ti je u glovu? Kad ti govorin da je lako! Cvite more svak ucinit bez velikega truda, pok i ti, i dica. Nojpri pogledos ca ti je potriba, mores pogledot u recet. Bez cega ne mores ucinit cvite to je nojvaznije. Tuko imat muke koko je potriba, ne puno masti, malo manje amonijaka, naravski, i joj, i cukara. Ruma neka ti ne fali, ni kore od lemuna i naronce. Niki stave i dvo, tri zarna soli. Uzmes nojpri somo žumonca, cukara, masti, s mirun u tu smjesu dodos ne puno ruma da se ne opijes posli kad ih budes ist. Izragatos pinku kore od lemuna ili naronce. Sve to izmišoš i dodoš muku iz brunzina. Tuko ti i prokuhonega mlika i somo malo amonijaka. Zatvoriš nus, amonijak smardi. U sve to more se umutit i bilonca. Sve to skupa dobro zamisiš iz sve snoge, razvoje se po stolu lazanjuren, ne puno tonko. Uzme se kolo za rizonje, izriže se razvojonu tisto tako da slici na niki cvit, ili na ispružena dvo parsta od ruk, na primjer, kako znak pobjede i slovo Y. Složiš u skrivodu, butoš u spaher, cekoš da se ispecu. Nakun ca su gotovi pomoci se ih malo u rakiju i onda u cukar, da budu lipji za ist. Na kraju ih se stivo u koficu, ili na niku misto di se neće izdrobit. I da to stijen iz libra, ku bi ti sve to moga zapametit? Ca misliš da son nisto zapameti, posli dvi rici, zobi son o cemu govoriš, je obo garifulima ili o nikima drugima cvitima? Dica su zapametila i nisu me pusćali, svaku su malo pitali, nona kad ćemo peći cvite? Jesmo jelnega dona, a baz i veće puti. Jelnega dona oni su se posebno pripremili, stavili travese i ormoli se za cinit cvite. Mislili su da je to niko veliko magija, kako niko fjaba za dicu. Izrižoli su svoje cvite za molu skrivodu neka se zno da su to oni ucinili. Cekojte, cekojte, rekla son. Ne vajo bez rakije. Išla son u dulnju kuzinu donit butliju s rakiju. Oni su pripremali svoju priredbu, jo svoju. Izvadila son zube i obisila ih kolo vrota, zamotola glovu u mohramu i povar stavila debele oćole. Isprenut ću ih, tako son zamislila. Otvorila vrota, dobro son se izbecila na njih i vikala bu, bu, bako, bako! A oni su bili moli duhovi bokun maskaroni u muku, i oljedonput su se poceli smijat. Skocili su na posteju i poceli se smijat, nona mi smo htjeli tebe prestrašiti. Bu, bu, poceli su i oni, ma ni bilo koristi. Nona, rekla je Božna, mi ti se ne plašimo, mi smo se samo presvukli u male prijateljske duhove i zovemo se Casperi, da ti možemo pomoći oko cviti. Zato smo u bijelom. Tako je to bilo: to je nojlipji dil muga života kad son se igrala i smijala bez veliki brigi s dicun moje dice. Jos son veće volila kako su oni volili cvite koda su njihovi koloci, taman po njihovuj miri, za tako molu dicu. Drugu slalku nisu obadali, somo za onu ca in ga je nona ucinila, ili onu ca son ga sakrila da ga ne nojdu. Kaki život imaju bestije i stvori 14 Vodi ne govorin somo obo judima, njihovin precima, našima pokujnicima, njihovuj dici, i dici njihove dice, nego spominjen stvori i bestije, koda ni razlike izmeju svita i njih. Lako je razumit bestije. Svaki dobri gospodor i cijadin, ne cini od bestije oruje, i ne konto je ona veće ili manje vridna od njega. Taki svit misli dobro obo bestiji, pari mu se da je bestija njeguv prijatej, dil njega somega i njegove famije. Lako je razumit taki dobri svit. Ma imo svita ca se pricinjaju i napusu kako žabe kreketuše. Obo tovaru ca vej ne more lavorat grubo govore: odvest ću ga u Hum i hitit niza stine, neka krepo. Neka ga pozeru karkoši. Ili zovu koga goder neka ga ubije iz puške, jerbo oni somi to ne moru, imaju slabu sarce, ne moru to ni glerdot, neka to ucini niki drugi. Cula son kako mi se sin pripiro s ocen, a oni su zestoko uzali pripirot, da će zvat koga da ubije iz puške našega storega Sokola, muskega kucina. Sokol je izgubi voju za životen. Ni moga ništa zerat, ni ležat, jedva se dizo na noge, rep mu je visi, na nikoga ni moho, ni bilo nonke pinke života u njemu, a rebra su mu iskocili s jelne i druge bonde. Moga si ih pribrojit i reć, covik imo dvonaste por rebor, a kucin isto, koda su od iste race. Tuko odvest na Luku da ga veterinar ubije joglun. Je, reka mu je otac, odvedi ga kad dujdeš, ma pri će krepat. Za veterinara tukalo je plotit petstu kuni. Tako je Sokol, komu nison nikal zaboravila dat zerat zavorši život. Niku ga je ubi iz puške i zakopo daleko od sela. Ne znomo di je njeguv greb. To je oni isti Sokol komu jedino molo Božana mogla pristupit, ni se istrasila, a un je na svakoga marnji iz kućice, osin na nju. Znon, nemujte mi to spominjot, da je kucin kucin, a covik covik, to se more vidit na parvi pogled, ma ni kucin izmisli svasta obo coviku, nego covik obo kucinu. Covik rece, podvi je rep kako kucin, za nikega drugega covika ca nimo puno kuraja. A kucin ti more bit itekako dobri prijatej ako si ti njemu prijatej. Tako je ota molo Božana imala prijateljstvo prema bestijima. Skupa je s Blažon razgovarala s kucinima i drugima bestijima, barenko je mislila da more razgovorat. Nojboje je da ideš za veterinara, priporucila son njun. Išla je u novinare. Ma govorila, nisam pogriješila, ali bilo bi mi lakše da sam veterinar. I danas virujen da bestije i stvori, kake gul bile, žive s nami skupa i zajedniski. Kad nestanu, makor to bila stvor, kako jelna katrida, dogodi se da to teško podnosimo, koda smo izgubili niku uspomenu, nisto ca non je bilo tako blizu i dobro non služilo. I opet govorin: obo katridi se isto more napisat jelna povijest, bas o tuj koja je toti u kantunu. Ne o temu ca je doživila. Ona je stvor, ali more se zapisat kako je nastala, ku je je napravi, ku je sve na nju sidi, i na kraju, kako je i di je nestala. Moguće je da se i niku dite na njuj rodilo i sidili, i koji stariji covik da je je zavoli kako svoju sidiju i za života govori, da mi Bog do da na tu katridu umren! Sigura son da koza imo žeju, želi izist vorh mlode kupine. Znon da more pobisnit, da more bit jilna i žalosna, kako i covik. Zno i kad griši, kad ucini nisto ca ni dobro, onda more dobit i koji degenek. Mislin, da su Blaž i Božana, kad su dohodili u Ženuglovu i kad je Ciko bila živa, baš od nje naucili da bestije slice judima veće nego ca se misli. Nison sigura je se sve tako more reć za jelnu katridu, ma znon kako se more iskrivit i despikat, koko more skripat, nakrivit se kad ni u livelu. Cini mi se da za stvori i bestije vridi jelna isto istina: ako mi dobro gledomo njih, složemo se s njima, bit će dobri i oni s nami. Toko obo temu, rekla je. A ca se tice koze, mislin da ti i Ana niste zaboravili oni lipi okrugli sir ca son ga cinila od Cikotova mlika, a lipo je skripo pod zubima. Ana ga je nojveće volila, govorila je, podsjeća me na djetinjstvo. Bjože ga ni puno voli, ne spominjen je izi koji komad, rekla je mati. Nison iti mater dekomodat. Imo son priću o sirišću, vezonu za oti sir. Darzala ga je u butliju od pive, zatvorenu zdribon od puta, stavjenu u malo karpe, da se boje zatvori i ne ishlopi. Bez sirisćo ne more se ucinit sir. Darzala ga je u frizider na gurnji pud. Toti je lezo muj otac Bjože, na posteju uza zid. Obo zid darzo je lovačku pusku, dvocjevku. Zvo je je Ruskinja, i lovački kajiš s bužima za metke. Na dulnji kroj posteje niski plafun spusćo mu se doboti do nug. Ni ga bilo brige, umori bi se od lavura, liti bi hodićo pri zore, vroti bi se kolo devet uri, nisto je izi, ako bi co noša u frizider, to bi samastro. Lega bi da se odmori, isti bi cas zahropo, to se culo nadaleko. Culi su ga Blaž i Božana, ma igrali su se indijanskih izviđaća. Nosili su sa sobon hlodnu oružje, mole britvuline. Bi je to pljačkaški pohod na firzider u sufitu, bi je pun tajni. Opasni pohod. Nono ih ne bi sćedi, parvu, probudili su ga, i drugu, jer ih je ulovi kako lupeže. Oni su se iskusivali: možemo mi to, koda gredu u partizonsku diverziju. Tukalo je nojpri duć gori, u sufit, pod kuvertu. Uspet se uza skale da te niku ne cuje i ne opazi. To je napravjeno uz nojveću konspiraciju. Nono in je spo na posteju, a kako je silno harko stumak se dizo sad gori, sal doli, puno opasno, parilo se dici. Blaž je otvori frižider, kalo zdrib s boce, bokun se napi: olma mu se cinilo, gotov sam, zaleti se niza skale i pri somo uspi upozorit Božanu, ne pij to, nipošto ne pij. Blaž je izleti kroz vrota kako balota iz puške, i prasnu iz usti iz sve snoge. Nona ga je cula u tezu i zvola, ca ti je, Blaž, da ti ni co? U frizideru je bila butlija pive. Zamišjali su, o, kako je to lipo i slolko. Tega su se i napili. Bilo je velikega stroha, nono je nondi spo, na posteju, dvo tri koraka od frizidera. Puho je Blaž kako kozlić kad se napije cega grubega. Utekli su, daje od frižidera, butlije i nonota. A nono je nastavi horkat. Ni nikal sazno za tu avanturu o sirisću ca se dici ucinilo da je pivo. I da je pivo slolko kako cukar, ne gorko kako cemer. Interesantno, rekla je nona Draga, kako su mogli mislit da je pivo zatvoreno nakin zdribon? I da je lipo? Kad smo jedonput provjali ca ku nojveće voli, je pivo, zvoli su je bira, je vino, ili voćni sok, nismo spomenili tu zgodu. Muj otac Bjože je reka, nison nikal provo tu piće, neka pije ku hoće, jo neću. A kad bi isa u zadrugu, sto bi s otvorenun butlijun na korniz, zvo bi te i pito, hoćeš malo pive? Isprovjat ću von i drugu za koju son cula, ma nison je smila spominjot da Ana ne cuje kako imo zmoji u dvuru. Ni mogla polnit miše, kamoli zmoje. Muj Bjože se ni istraši zmoje. Moga je ćapat rukun nojvećega kravosca, a sin mi je ni moga ni gledot. Baz je bi deseti misec, mislilo se, ni vej zmoji. Joško se digne rano. Ako ne dujde pri sedan na misto di iz Komiže dujde konbi s kruhon, ostat će bez kruha. Ne smi zakasnit. Portit će konbi, adio kruh, tukat će mu vozit u Pajiz, u Keruma. Rano ujutro veselo se spusćo uza Pidinovo, niz Borcićovo, uza Katije Dušanove kuću, toti je stori inkuguloni put. Postoji od pocetka sela. Tuko ga obnovit i zaštit. To je spomenik takemu načinu gradnje za pute, reka je. Na kraju dujde na cestu i zaokrene malo na livo. Nondi je jelno proširenje uza cestu. Ispod tega Darko Cifutov darzi koze, tovare i jelnega jaruha. To je parking, reka mi je Joško. Za goste njegovega seoskega domaćinstva, nazvo ga je Darko ili Kod Darkota. Napiso je to rukun na darvenu dno od nevelikega karatila. Toti dujdeš točno u sedan da kupiš binu kruha, ili koko ti je potriba. Jo uzmen jelnu ili dvi cavate, tako mi je reka. Ni mu lako, ni lako njemu, kamoli Ani. Diga se ujutro, gre otvorit litnju kuzinu, kod vrot je otirač za noge. Pogledo otirač, pogledo boje, ni olparve sigur, na otiraču zavijen veliki kravosca, doboti dvo metra. Reka mi je, to su šarene, lipe i zaštićene zmoje, ne smi se ih ubit, plotit ćeš kaznu. Ca će ucinit? Som se istraši zmoje, ma manje od Ane. Zamišjo da se Ana pri njega ustala ca bi se dogodilo, slobodi Bože. Bila je toti sikiricu za darva, za starice i dasćice, za naložit komin. Uze je sikiricu, isika kravosca na komade. Okolo isicene zmoje karvi koda je ubi brova. Ni misli o temu. Ostavi je kor, nije opro. Nemam pojma od čega je to, reka je Ani. Naravski, tajna ni trajola veće od pet minuti. Vami mogu reć svoju sumnju zoc se sotona prikozo kako zmoja, a sotoni ni traga, koda je u raju maskenbal. Biblija govori: zmoja bijaše lukavijo od svega zvirenjo ca ih je stvori Jahve, Bog. Ni lako razumit kako to da su nevine bestije lukave, kako bi mogle bit lukave ako ne znaju razliku izmeju dobra i zla. Da je znaju imale bi dušu, i u raju jedva da bi bilo mista za sve ubijene slonove, a kamali za pravedni, nevini i posteni svit ca ni nikomu nista ucini, a izguni je. Zmoja da je nojlukavijo? Tako pise. Ne zno se od koga je dobila dar govora, siguro ni od Adama ni Eve, oni nisu mogli nikoga nista naucit, nisu nista znali ni vidili. Nisu jos znali niti razliku meju dobron i zlon, jer je ona visila na stablo. A ni ni bilo potriba. Sve je bilo nevino i blistavo kako mlodo zeleno trova po kojuj se cakli bokun rose.Nisu znali ni da su goli. Jedini ku je moga naucit zmoju da govori, to je nas drogi Bog. Ispalo bi kako je un nagovori zmoju da nagovori Evu da izi s Adamon onu voće ca ga je Bog zabroni da ga kusodu. S jelne je bonde zabroni, nemuj to ist, s druge te nagovoro, izij to, bit će ti dobro, i onda te potire iz vartula koda si mu nisto ukro. Ili je to vartul ca ga je upiso u nebeski katastar kako da na njega imo posjedovni list. Ne znon, kako je moga vazest tu zmoju-sotonu u roj, a jude, slicne njemu, na njegovu sliku i priliku, istiro je plamenin mačen. O Bože, koda je zmoja slicila Bogu, a ne Adam i Eva. Ne smi se reć da se Bog dogovori sa Sotonun: imon plan da jude istiren iz raja? Toti bismo se približili drogemu piscu Ernestu Sabatu. Ma ne moremo od drugih krast njihove ideje, napuse ne iz njegovega Abaddon el extreminador. Dobro je Bog ucini, ca će judima roj ako se nondi more cinit somo dobro? Nemuj govorit Ani, reka son materi, da se ne isprene. Poslije son joj ipak rekao, ubio sam zmiju, ne malu, ono je bila njezina krv. Nije to dobro, rekla je. Ubiti zmiju nije dobro. Iz ovih stopa se pakiram, idem u Zadar, rekla je Ana. Mati je dodola, jo njun to digol recen, i veće puti, ne mislin ca govorin, hodićoj, ku te je zvo!? Kako bi to moglo bit? U Ženuglovu ne bi mogla živit bez Ane, umorla bi da ni nje. Koko son bila bolesna, doboti son stalno bolesna u zolnjih trideset godisć, svaki put me je Ana sposila. Moja Marica i Mlaji da se ne govori. Sad govorin somo o Ženiglovi i Zadru. U to vrime nison zno, reka je Joško, da Ana imo svoju zmoju, dica svoju, i Bjože, muj otac, svoju. Muj otac, je priti i viko, na kravosca uza kokošore, krode joja i piliće. Ubit ću ga iz puške, tako je vazda govori. Ako mu niko bestija ni bila po voji, ni zno ca će ucinit. Ubit ću ih iz puške, priti je vrani, ćuku i kukvizi, kokosi, kvoski i kokotu, ako nisu slušole, pogotovo velikemu kravoscu kod kokošore, kucinu kad je ostari, kenji kad je slomila nogu. Ni zno ca će. Kravosac će mu uteć, vrani i ćuku more stavit soli na rep, za kenju i kucina ni imo voje, nikako ni slicilo na njega da nikoga ubije, osin zeca. Ana je sidila na dvur, na zelenu katridu od plastike, okrenila se prema suncu. Uređivala je nokte. Oljedonput niki susur. Pogledo ca je. Zmoja se zaletila za gusćericun, poskocila, namo od komina, koda je bila na murvu. Ni ćapala gusćericu, priletila je isprid nje kako šišmis, za njun zmoja. Cudila se posli Ana, rekla je, lete somo zmajevi, ne zmoje. Ni to rekla Joškotu, da un puno ne misli obo zmojima i drugima opasnostima. Na primjer, o misima i pantaganima, skupjaju se u veliku proznu kuću, šetodu po dvuru, po sufitu tumboju orihe i mendule, dujdu digol na stul od televizije, i to bas kad me Joško i Ana dovedu u nas dil velike i prozne Sibićove kuće. Vidila son zmoju s mojima unucima, Blažon i Božanun. Tukalo je da in pokozen kako se nonke malo ne istrasin. Ni to ništa, to je somo bokun zmoje. Ne znon kad je to bilo, svakako pri puno godisć. Pari mi se na devestu sedandeset i sedme ili osme. Dica su hodila s menon i Cikoton prema Podiću da se koza može nazerat. Lipe kupine uz put bilo je puno. Toti dobro zemja, a lozje je vej bilo zapusćeno. Hodili smo soto Solvetova pomalo, putićen prema Popetovuj gomili i lipuj zomušćici, smokvi ca smo je zvoli smokva Mole Kate. Bilo je i divjega lozjo, dobre trove. Koza je svaku malo skokala na kolnjik da pozere mlodu kupinu i slosni vorh loze. Zatu son je stalno tukala potezat, vamo pasoj, vroga ne izila, da gre kud i mi, ma ni slušola. Nona, zmija! pristrašila se se Božana. Blaž je sto atento. Zmoja je bila posrid puta. Bilo je ranije ujutro, još nepokretna, ni se itila se micot. Uzela son jedon prut, iš, iš, iš, zmoja, rekla son mirno. Bilo me je stroh, dica su gledola. Zmoja je pomalo odlizla, ni bila za nos zainteresirona. Posli, kad son dohodila u Zadar, Božana me je zavrkovala, zvola me, nona, nona, iš, iš, zmoja. Tako se to zavoršilo, na našemu otoku, znala son, nimo ni opasnih ni otrovnih zmoji. Neću obo temu nastavit. Ne smin govorit ca mi sve pade napamet kad gren priko Sibićova dvura, kolo cetardeset metri. Ili kad seden na storu stinu nonota Sibeta. Stoji do velikega trinkuna od murve koju su odovna posikli da Popetov vartul pusti na miru. Onda cagol piton Joškota Popetova. Un vazda nisto lavoro u kućicu soto dvura. Do nje vode nojstarije skaline u Ženuglovu, izlizone od pustega svita ca je nondi pasovo, siguro veće od stu godisć. Popetovi su sacuvali ote store skale, a Joško je stavi bokun stompe od inoksa da se more ćapat. Svaku malo gre u radionicu, doli u kućicu, soto dvura, a slabo vidi. Koji put mu donesen i grancicu mlodega kostrica za gardelina i verduna. Koji ga put piton za ženoglovske rici i kako se u Ženuglovu zove koja trova, na primjer, koja je matuderica? Ili razgovoromo obo storima stvorima ca su popri služile u konobu, a danas ih malo ku darži. Pocele su raspodot kako nasa sumpornjaca ili fol za sumporovonje: probi mu se mih. A i store makine od polivonjo na koje je muj otac stavi kartun da mu bude lašnje polivat, da mu makina ne ucini žuje na skina. Sidin toti na stini ca je Joško Popetov zove barba Sibeta stina. Ili barba Moćita, tako mi je reka.Blizu je i drugo veliko stina. Izvadili su je iz sulora kad su prosićivali kuću da prošire vrota od konobe. Somo su tako mogle pasat velike bacve. Zatu su vrota na konobe u Ženuglovu uvik dupla. Ne na tu je stinu od sulora nego na svoju plesku i nižju, svaki je don sidi muj nono Sibe kad je ostari i gledo Poje. Je ku pasoje po Podiću, je mu ku gre na smokve, je se more koga vidit na cestu pri Petrićovo? Nakun sedandeset ni vej moga hodit do Podića, a Koriti i Sinovih Doloc moga se somo spominjot. Rodi se na mijor osanstu osandeset i pete. Dekadili su mu noge, a ni pluća mu nisu bilo nojbojo, muci ga je emfizem, a i daje je fumo po tri korte Ibra na don. Ni vej bacvi, reka son Joškotu, a misli son na svuga nonota. I Joško darži sude od inoksa za malo vina i ulja. Ucini ga njegova žena Rosanda s njihovin sinon Tonćiton i Joškotovun sestrun Maricun. Tonći i Marica sa svojima famijima stoje na Luku. Ako son dobro razumi Tonći imo puno smisla za fotografiranje, imo i perfektan aparat. Imo svuj foto blog. Zno je kako se bokun razumin u pecurve. Pokozo mi je sliku velikega zdravega smrčka, izvanredne konstitucije i izgleda, s lipima rapicima. Ni moguće da si ga noša, reka son Toncitu. Bit ćeš ga prisnimi iz kojega libra? Ma je, reka je Tonci, noša son ga na Pečarićevo. Bit će dikoja i ostala, ma velikih bacvi ni, pasalo je njihovu vrime. S materun son se spominjo velikih bacvi iz konobe barba Mihota, muga praborbe, brata nonota Sibeta, bit ću i to vej spomeni. Un je imo bacve i od tridestpet toltri i veće: triipulmijora litri vina moglo je stat somo u jelnu takvu bacvu. U one uzidone bitunen i obložene caklen, a bile su dvi take, pari mi se da da je svako jamila po veće od vaguna. A oti muj praborba je piso u svoju bilježnicu koko mu je osto dužan otac, stori Bjože Sibićov. Svaku je malo dohodi, ako je zno da mu je nevista Iva nindir hodićala. Miho, doni son molu domijunu od pet litor, dat ćeš mi cornega. Dat ću ti somo tri litre, reka mu je sin, i zapiso u svoju dužničku bilježnicu – 1934, 9/8 - otac 3 litre vina! Onda na kraju koko mu je sve skupa do za cilu devstu trideset i cetvortu. I reka žalosno: ca son ti do, nećeš mi moć nikl vrotit. Kad dojen tebi to je isto kod hitijen u more. Otac mu je muco, i ceko. Bacve, bacve, rekla mi je mati. Sve smo duge, malo po malo, izgorili nakun ca su se rasule. Spominjen se rekla mi je sestra Marica. Otac je pilo velike i siroke duge u kućicu. Od njih su ostali somo gvozdeni obruci, gori su pod omendule. Znon, reka son, i mendule su posikli, velike mendule sa sirokima trinkunima ca ih jedon covik ne more opasot. Kad je to bilo? Pedest i seste, rekla je. Po je snig coviku do posa, doboti metar, i polomi sve vojke i mendule. Bilo non je zol. Snig je duša noglo, u morcu, kad smo se nojmanje nodali. Isikli su ih. Snig in slomi velike grone. A menduli nisu itili iznovice izrest. Koze ne gredu u roj? 15 Ne mogu zaboravit svoju zolnju kozu. Molin Boga za nju, ne znon je to ispravno i karsćonski. Bestije nimaju dušu, ne gredu u roj, a jo se nje spominjen, ona mi je bila nojbojo prijatejica. Malahna je ostala je bez matere zatu son je hronila na ćućin s kupuvnin mliken, sve isto kako i molu dite. A je vi znote kako je dragahan moli kozlić? Kako Bozju stvorenje, puno vire u život i povjerenje u jude, i u svit, ne ocekije da neće puno živit. Za malo vrimena će ga zaklat, rilko će koji ostat. Nakun svega će ga i ispeć na gradikule i govorit nakun ca ga izidu, ala, ca je bi lip ovi kozlić. A za zivota će mu prigovorat, vidi vega kozlića provi je moli vrog! Povasdon hoće torkat, burtat se s dicun, skokat s jelne skaline na drugu, s dvura na gustirnu, s gustirne na dvur. Ako vidi da ga gledote, malo nakrivi glovu, gledo i un vos, i govori, pogledojte ovo! Onda poskakije od zemje na sve cetiri koda je zemja od gome, provi trampulin. Veće smo puti provjali obo kozlićima, i Ana je provjala. I oni su u Metković imali kozu što je ponekad okozila više od jednog kozlića. Jednom ih je izlegla čak tri. Ana mi je rekla da se njihova koza zvola Munja. Na vrota od kućice Anina su braća napisali velikima slovima Munja, sa strilicima, kako da je toti struja, i da je opasno. Kad je dusa likor, jer in se mati razbolila, pitao je, što je to, kakav je to natpis, ili je tu nekakva struja? Ne smijete tuda prolaziti, upozorvao nas je. Munja je bila neobična radoznala koza, pričala je Ana. Braća nisu čvrsto vezivala Munju kao da joj daju slobodu da malo prošeće i da se vrati kad istraži okolicu. Jednom je htjela istarživati prugu i kolosijeke. Upućivala se bez komplekasa, samouvjereno, odlučno, prema staničnoj zgradi i restoranu u kojem su se ono vrijeme putnici i radnici mogli odmoriti, marenadati i ručati. Djed Stojan, zvali smo ga Stojko, ili đed, upravo je tada, kad smo imali Munja, došao u Metković iz svoga i našega sela Pećine. Došao nas je posjetiti, vidjeti sina i nevjestu, moga oca i majku, i nas svoje unuke, mene, Stojana, Antu i Zdravku, i svoju nećakinju Veru. Ona je živjela s nama. Postala je naša sestra. Bilo je kasno ljeto, deveti mjesec. Godina tisuću dvesto pedest i šesta. Otvarala se nova školska zgrada. Vodili smo djeda na otvaranje i na izložbu naših radova. Bilo je i nekoliko mojih ručnih radova, čini mi se vezova koje nisam sačuvala. Pokazivali smo djedu novu školu, divili smo se novim učionicama, lijepom parketu i svemu novome što prije nismo vidjeli. Nije djed mario za novotarije, za školu ni za izložbu. Jedva je čekao da se vrati na stanicu. Volio se odmarati na skalinama što su vodile do ureda moga oca. Imao je kancelariju u našoj kući na stanici. Na skalinama je bio hlad, a djed se mogao i sunčati ako je htio. Odatle se zagledavao u vrevu na kolosijecima, zanimali su ga ljudi, željezničari i putnici što su prelazili kolosijeke žureći prema stanici. Zanimala ga je očita radišnost i užurbanost ljudi koji nisu sjedili niti su imali takvu potrebu već su se stalno gibali i žurili. U jednom je trenutku opazio našu kozu kako slobodno i bez straha prelazi prugu ne mareći za vlakove. Viknuo je iz svega glasa, Ante, Ante, puko ti grom u čelo, ode ti koza preko pruge. Mislio je da je moj brat Ante zadužen za kozu, kao da je ona samo njegova. Drugi je put naša koza istraživala staničnu zgradu i stan šefa stanice gospodina Beatovića. Činilo nam se da je on jedan prvoklasni gospodin i želio je da se prema njemu odnosi kao prema vrlo značajnom čovjeku. Munja se uspela stepeništem u zgradi stanice, nekoliko puta onjušila kvaku na vratima ureda i njuškajući udarala je i rogovima o vrata. Slobodno, slobodno, uzviknuo je gospodin Beatović. Otvorivši vrata da propusti čovjeka koji čeka da uđe, šef stanice ugledao je kozu. Znao je čija je. Kozu je sa svim lancem odveo majci Mari, u kuću s druge strane stanične zgrade, kuću u kojoj je živjela cijela moja obitelj. Evo vam vaše koze, rekao je ljuto šef stanice, dovodeći Munju mojoj majci Mari. Majka se smijala, ne obazirući se na šefa. Ante je bio najbliži i najveći prijatelj kozliću što ga nisu nisu nikada preboljeli ni Ana ni njezina braća. Dali su ime Grgo. Prema ženi koju su je zvali Grginica. Niže stanice u Metkoviću ona je imala jarca. Odvedite kozu Grgininici. Pazite da vas ne prevari, upućivala ih je majka Mara. Bojala se da će ih Grginica prevariti, da će uzeti pineze, a da jaruh ne učini svoj posao. Mali Grgo bio strašni kozlić. Braća Ante i Stojan igrali su se s Grgon i trenirali ga. Ti ćeš bit kozlić akrobat, govorio mu je Ante u uho. Ante je sa Stojanom odmah sklopio ugovor o novcu što će ga zaraditi s Grgom. To je naš najveći prijatelj. Kozlić ih je slušao i otkrivao njihove planove prije nego što su ih oni sami bili zamislili, rekla je Ana. Salto, tri puta preko glave, naredio mu je Ante. Grgo nije čekao. Poput savršeno obučenog akrobatskog kozlića izveo tri salta, jedan, drugi treći. Nisu braća htjela ni ćuti da jedu njegovo meso. Povukli smo se u sobu, cijeli smo dan šutjeli, ni riječi nismo izgovorili, niti smo ikoga htjeli vidjeti. Izgubili smo malog prijatelja, ni s kim drugim nismo mogli nadomjestiti, tako je pričala Ana. To se zovu analogije mikrokozmosa. Slike se ponovjaju u vrimenu, ili se preslikoju s jelnega mista na drugu. Judi sa svojima bestijima i stvorima upisuju u prirodu život koji je slican onemu životu ca su ga živili judi pri njih. U jelnemu vrimenu judi, bestije i stvori cine jedon svit, pasoju slicne brige, muke, nevoje, a bit će i radosti i žalosti. Ni važno za svit s cin se kopo, je se ore traktoron ili se kopo motikun. Vaznije je od tega kako se judi odnose jelni prema drugima, prema bestijima, prema zemji i stvorima ca ih na njuj ucinili.Tesko mi je zamislit da je dobar svit u kojemu za bestije ni dobro. Ne bi mi bilo morsko da se u onemu drugemu životu opet nojdemo, jo i moja koza. Bogu je moguće da rece, neka bestije imaju dušu. One digol boje nego judi znaju ca je dobro, a ca ni. Ne moren priskocit nijelnu svoju kozu. Nojveće son volila zolnju, zvola se Ciko, joko koza, veliko i bilo. Bila je susa, ni imala roge, eno je u Joškota na sliku. Nondi će se vidit, meju levondun stoji i gledo na svit s velikin razumijevanjem, vidi njun se i po ušima. Vej cujen sina kako ozvonka zvoco: kad je Bog nauci komiški? Ne obadon ga. Bog ne govori. Un je duh. Ni mu potriba ni jedon jazik, razumi ih sve, govori ih sve, un je i ucini da oni postoje. Pokozo non je koko se tukomo potrudit da razumimo druge. Razumit druge ni u znonju jaziki. Jo razumin i Arape, a ne znon ni pinkicu arapski. Po tebi bi izošlo da je i Muhamed duša u Ženuglovu i da je Ženoglovce uci pisat s live na desnu bondu, lipima slovima koda su po korti lizoli mrovi i raznosili crnilo. Da ti recen i to, kako Arapi Katalani na mijor cetorsta osnadeset i treće nisu poštivali Muhameda, a kokot iz Velega Sela zaludu je kukiriko da upozori svit: sposite se, duć će Turci Katalani. Eto, kaki su ti Arapi. Svi su judi isti, rekla je, bili vaki ili naki, corni, carnjeni ili bili. Virovoli u nasega Boga, ili u kojega drugega, opeta viruju u Boga. A ku ti se spominje otih Katalani? Nošla se u jelnemu dilu muga sarca, moja koza. Sad je ni. Mogu je zazvat, Ciko di si, mogu cagol reć o njuj. Joško more zapisat njezinu ime i niku uspomenu, stavit njezinu sliku da se vidi kako je bila pametne i tvorde glove. Ma vej je ni, neće nikal izoć iz one slike, neće mi se jovit, evo me, toti son. Tako me je mucila i potezala kad bi vidila mlodu kupinu ili mladicu od loze, potegla bi me kako mul. Ona me je ucila, puno son je volila i nosila u sarcu. Svaku jutro son jedva cekola da izveden iz kućice, ta je koza živila za mene, i jo za nju. Znon da je to tesko povirovot, ma to se dogodjalo veće puti. Moja su dica i svi mi smo jelnu vrime mogli priživit jer su nos koze uzdoržole. Kozi je potriba bokun kupine, kićo i gotovo, a jeruli je potriba i gnjuj i voda. Ne more bez tega. A ku će ti dat vodu? Popri je vodu nojveće tukalo sćedit, sćedilo se i na judima i na bestijima. Kad boje promislin, nison sigura: volin puno svoje jerule i pitere, a isto su mi koze bile nojveće prijatejice. Zato obo temu neću govorit, neka Josko i Ana cine ca ih je vojo. Somo je istina da jo to ne volin gledot da cine nisto drugo, a ne kako jo, nonke me i ne pitaju. Eto, to mi ni drogo, makor nikal ne recen Joskotu ništa obo temu, mojuj nevoji, nison kuntenta. Znala je da non ni lako. Sin mi je hodi u skule. Moja Marica i Biserka, moje cviće uvehlo, muj ondjel nojlipji, ostale su doma i pomogale, uzdaržovale some sebe, i onda se udole. Nakun ca mi je Biserka umorla bila son svaku malo bolesna. Bjože nikad. Ležola son bolesna, hodila po bolnicima, un je uvik bi na noge. Jedonput je zalega i ni se vej diga. Koza je znala ca non je potriba. Svaku son je godisć vodila ispravit kod jaruha, jo mislin u Borovik, ili pri Rodino. Baz je bilo u Borovik. Jelnega se jaruha ili joreta, iz Borovika spominje Mime Lukin u svojemu Libru. Tega je joreta, ili jaruha, kako von je drogo, imo je jedon težok iz Borovika, u susidstvu jelnega drugega težoka ca se zvo Jure. A ti je Jure dosta tartajo, ni moga ni svoje ime izreć, reka bi, jo son jo-o-re. Tako je bilo. Iz luških bondi ni bilo lako duć u Borovik, tukalo je pasat teški i dugi put. Kako bilo da bilo, u duljnje bonde ni nindir bilo jaruha. Jedini je bi u Borovik. Dušla je jelna žena iz luški bondi s kozun u Borovik, intrala je na tega Jureta, po ga pito, di vodi stoji jore? A Jure će ti, jo, jo, son jo-o-ore. Žena se zasromila, hodićala je naprid bez rici reć, mislila je, aboj meni, kaki je vo vodi svit? Tako je Mime zapiso, i jo son kozu vodila, bit će u Borovik, ne mogu se sitit. Kako bilo da bilo, bi jaruh u Borovik ili pri Rodino, svaku non je godisće Ciko izlegla nojmanje dvo kozlića, digol tri, a jedonput i cetiri. I to kad non je nojveće bilo potriba. Dogodilo se povar kuće, gori na Lovinu. Puno je toti kupine, pok smo nondi pasli kozu, jo i moja Marica. Gledola je, ni nikal to vidila, jer je koza pocela leć kozliće: jelnega, drugega, trećega, a Marica je rekla, mama, evo, i cetvortega. Bilo je to cudo ca se ni nikal dogodilo, tako veliku cudo. Veću nego kad je Zlatan, brat muga Bjožeta, Polvis ulovi ugora od petnaste kili. Izošla mu je slika u Slobodnu. Donosi je pokozat: na sliki veliki ugor, darzi ga u ruke, dugega koko je un bi visok. Muj Ciko ni izosa u foje, nisu ga slikoli, makor mi se cini da je bi jedonput na televiziju. Baz to ni bi Ciko nego jelna drugo koza koju son imala. Dokle son bila abila imala barenko jelnu, digol i dvi koze. Ne znon je sad imo koja u Ženuglovu, pari mi se da ni nelne. Moje koze bile su doboti uvik iste. Svaku son zvola Ciko, koda je bila jelna, koja se ponovjala u vrimenu. Tako se zvola i koza koju su volili moju unuci, Anina i Joškotova dica. Makor Blaž i Božana nisu volila njezinu mliko, nisu ga itili ni povonjat, a kamoli pit. Za njih smo kupovoli mliko u tetrapak. A od Cikotova mlika cinila son lipi okrugli komad sira. Igrali su se s kozun, koda je ona njihova kumpanjija. Morete zamislit molega Blaža kako, koko more i ne more, tarci isprid koze, nizbardo, gori iz Lovine. Zoljnjun snogun dotarci na duljnji dvur, skoce na zid od gustirne storega barba Moteta, i tek onda odahne i vice s pjacete od gustirne, spasio sam se od Cikota. Kozu je podbodo s palicun. Ona bi se u oljedonput zatorkala, un bi uteka glovun bez obzira, sposivo se kako zno. Itekako bi se isprenu, nikal ne bi odusto da iznovice poskakje kozu takjun, ili pruton, i opet tarci prid njun, i uvik se u zolnji cas sposi. To je bila moja koza, s njun son zivila iz dona u don. Dica su je volila i danas, kad imaju po cetardeset i veće godisć, o njuj lipo govore, njima se ona cinila kako veliko, provo prijatejica. Makor ih je proganjola, s njun su se svakega dana igrali, baz i veće nego s dicun. Njuj su se veselili koko gul su se od nje i istrašili. Blaž ni somo podbodo kozu nego i druge bestije, vrog mu ni do mira. Eno ga sad je uza kokošoru, želi pogledot žute piliće ispod kvoske. Dugi prut polvuka je pod kvosku, hoće da se kvoska dvigne s joj. To mu je uspilo. Kvoska je raširila krela, iz sve snoge se zaletila prema njemu, s kjunon naprid kako sa bodežon, kvo-kvo-kvo, ne bi tako ni tigar. Blaž je od gori juri prema vrotima od dvura, cekola ga je Božana, otkrakunala vrota i tako ga sposivala. Jedva, u zolnji cas, uvik se strasila za njega, a un je stariji od nje. Ni nikal sto na miru, niki corv mu je varti po guzici. Ma Sokolu, kucinu, nono Bjože ga je daržo vezenega, u kućicu kraj krusne peći, ni se smi priblizit. Kucin je marnji, grubo, koda će ga isti cas, bez milosti ćapat za guzicu. A Božana se s njin igrala kako sa nojpitomijun bestijun. Niti nono Bjože ni puno voli tega kucina. Ako ga ni sluso zaleputi bi ga nogun koda mu je nisto grubo ucini. Božana je poskocila i stala izmeju kucina i nonota. Kako je Ćikola izlici kozu 16 Bilo je puno grubo nakun ca mi je koza, i ona se zvola Ciko, isćetila nogu. Tarci olma po Ćikolu u Komižu. Zvoli su ga Ćikola. Pari mi se da se zvo Ive. Puno pametni covik, ni vodi puno racuna o sebi, veće je misli na svit i bestije. Nosi je uvik u istu robu, namisto postoli papuce s poplatima od avionske gome. Pari mi se da ni imo famije. Poznovo je svaku kust, ne somo od kozi, nego i kod covika, svaku i nojmanju. Zno je di svako kust tuko stot i kako će se namistit kad se isćeti, ili slomi. Sve je to nauci u ratu. Zarobili su ga Njemci, odveli ga u logor. Bit će tamo vidili kako je spretan i talentiron, baz su mu dovali i libre, ne znon obo temu, somo tako provjen. Ca je istina, ku će to znat? Malo je ku osto živ u tima logorima. To su fašisti cinili govori je Bjože, svi su bili kosturi, spolivali su jude u pećima s velikin fumorima. Zoc bi onda Ćikoli dovali libre, glupo je u to virovot. A opet ne bi mi bilo krivo da nisu svi Njemci bili razbojnici i zlikovci, kako ca su u nos bili Talijoni i striljali svit ca njin ni ništa ucini. Teško je to virovot. Dogodi se, ku će to znat kako i zoc, da svit more podivjat, da ne zno ca je dobro, koda je to zaboravi, ili se istraši, da su mu drugi judi kako niki kukci, mrovi, konobojke i smangorice, nojgrubji racesnjoki, pok ih somo gazi, gazi, tako je bilo i u nos. Talijoni su dušli izgorit sve u selu, nisu obadali ni za koga, ni ih vej bilo brige jesu toti judi ili ne, izgorit i gotovo, neka znaju kako pasoju oni ca ne vole Talijonce, niti to da je Vis po njihovu Lissa. Sposi nos je jedon Mihurić, Tunte brat, tako mi se pari. Na Rovni je put napiso na bokun daske: tifo, tifo, zaraza, opasnost!, pok su Talijoni umakli i vrotile se nose. Ćapovali su svit na Luku i Komižu, i onda ih striljali. Tako je to, judi su i dobri i zli, u niku vrime postanu svi zli koda su poludili, ili se infetali, ofroncavili od zla kako slono riba kad ostane bez salamure. Još i gore, puno gore. Ni lako povirovot da su Njemci dovali Ćikoli libre iz kojih je nauci obo judskemu kosturu, i svima kostima ca ih imaju bestije. Ili su u tima logorima di su ubijali jude bile biblioteke di se moglo pozojmit libar: molin vas, je mogu dobit ovi libar o kostima u covika i, drugi, o kosturu u koze? Kako jo mislin, un je tamo noša jelnega druga, likora od kosti, ortopeda, po ga je un utiho nauci sve o kostima. Isto ne bi to moga da Ćikola ni bi darovit, makor se moglo dogodit da i un falije. Hodi je na noge, s velikin sćopen, kako pastir ili apostol, molo bursa na rame s kuson kruha unutra. Uvik je prisi, na svuj nocin, ni se cinilo da prisi nego da je to njeguv nocin, da ne more drugacije hodit, nego azvelto, jer uvik imo posla. U majicu ala bambina, nison sigura za gaće, a ni za papuce ca je nosi na noge. More bit da je nosi tvorde postole ili vojniske ćizme. Bi je coran i carnjen, digo kako skarpun, digo kako Arap. Hodi je iz Komiže, uzbardo, sve uzbardo, priko svetega Mihovila, priko Kostirne. Za duć u Ženuglovu tukalo mu je puno vrimena. Cinilo se koda un imo niku žicu po kojun gre. Cin ga je niku avizo, oskle gul bilo na našemu otoku, un bi reka, eto me olma, budte bez brige, i riši bi to. Ne znon je se Ćikola more usporedit s bilo kojin drugin covikon. Bi je kako pastir kojemu se na oci vidi da ne fermoje mislit ni kad gre. Nisu mu se oci micole vamo namo, nego se koncentriron na problem zoc si ga zvo. Onda je nastavi mislit i u jelnemu se momentu odluci i ćapo posla. Eto ga, reka je, gotovo. Koko son von dužna, barba Ive. Ništa, ništa, somo zmul vode. Ni to danas lako razumit: vej ni takega svita, koda su taki dobri judi, iscjelitelji, dobri i pametni hodićali u niku drugu zemju di su drukcijo barda, di busak ne bode i di more puno ne buco. Digol je fali, koju kust krivo namisti, bez veliki posljedici. Svit je govori i broni tega narodnega likora, ili u bolnicu ne falidu i veće od Ćikole, i nikomu nista. Cini mi se da je mojuj kozi stavi dasćice, udlage, s jelne bonde, koda je covik. Poliji kvasinun, tako je reka, pasat će nakun jelne setemone. To s kozun, kako je isćetila nogu, to si pari mi se izmisli, rekla mi je mati. Nogu je bila slomila naša kenja, i pri puno godisć tovor storega barba Moteta. Ne mile moja koza. Tako bi ispalo da je nison cuvala, a cuvalo son je veće nego oci u glovi. Kenju smo doli nikomu da je olnese, ubije i zakopo, kako zno. Plotili smo. A obo tovaru barba Moteta jedva se i jo spominjen. Vojska je još bila u našu kamaru. Tovor barba Moteta je slomi nogu, nindir na tuje, a ubi ga je poručnik Arsenić iz pistola. Moja koza mi ni nikal nogu slomila, uvik son hodila s njun. Pri bi jo slomila nogu nego ona, jer son veće puti padola i dobro se udrila. Cini mi se da mi je sin pomišo te stvori: jo son slomila rebro, ne moja koza nogu. To me bolilo i bolilo, joko me je bolilo, ni itilo pasat. Mati mi je rekla, tuko te odvest u Komižu u Ćikole, da te izlici. Tako je bilo. Istina je, dosti son padola. U mladosti i starosti, svaku malo bi se udrila, u ruku, u nogu, u glovu, lako bi se ofrizala, karvi koko hoćeš, koda će oni cas sva isteć. Još u ratu, bit će cetardeset i pete, išla son doli na erodrom u Velu poje. Ingleskoj vojski i oficirima prodat joja i drugu ca son imala, ne spominjen se co. Naravski da oni nisu volili žutinicu, kostric, ni koromac, ni bilo koju divje zelje. Volili su ca i drugi svit, dobru ribu, joja i meso. U selu nismo imali ribe, ni je imo ku ujot, muški su išli u rat, u partizane, stori u El Shatt. Imali smo nisto kokus, kozlići i jancići, nismo imali ni kruha, nego prosa i legumine. Sekirala son se kako ćemo priživit, nojveće za Joškota, ostali smo somi s nonun u Bandiricu. Mislila son i obo svojima u El Shatt, materi, ocu i braći. Obo mumu Bjožetu, hoće se vrotit iz rata? Ostala son soma s molin i nonun. Inglesko vojska stola je soto Poseljo i iza erodroma, tukalo mi je pasat Borovu njivu. Nondi son pala, dobro se ubila, pala mi je kofica iz glove, razbilo se sve, sva joja. Plakola son od muke. Bolilo me je, ma ni bilo do tega nego do sćete, tukalo mi je doma cagol donit, a ništa od tega, ni muke, ni cukara, ni ulja. Katica, sestra muga Bjožeta, bila se vej udola za Markota Alfirova, Vojkovića, u Poselje. Molo Jelena, njihova ćer bila je naresla, bit će imala tri godisćo, razgovorala je i plakola s menom. Sposili su me, privili mi rane sa karpun, natopili su je kvasinun, utisili me, doli su mi ribe da imomo co za ist u Ženuglovu. Boje nego da son išla kod Inglezi. Marko i otac mu Jakov bili su ribori, imali su riborsku kuću u storemu Rukovcu. Bili su uvik u Rukovac, makor mi se cini kako je Marko u to vrime bi u partizane. Govorilo se da hodićo na konja i viko, oslobodit ću otok od dušmanskih Talijoni. Tako je i bilo, zamalo su Talijonci utekli, ostali su partizani, dušli Inglezi, kojima son, kako son von rekla, nosila prodovat joja. Pari mi se da in je postaja bila blizu Smokove. Nison sigura. I u Rukovac su dušli partizani i vojska. Doli su Marko i otac mu Jakov imali bokun ribarske kućice. A partizani su stoli u veliku kuću, u Mikota, bit će isto Vojkovića. Doma je s Katicun, Bjožetovun sestrun, i molun Jelenun stola somo nona Jela. Sad hodi pomalo doma. Ne prisi da opeta padeš, rekla mi je nakun ca je pul ure hodila s menon pod ruku, a molo Jelena me je ćapala za vestu, ni me pusćala. Mislila je da son veliki ranjenik, koda son dušla iz rata. U to vrime ni bilo Ćikole. Bi je u zarobjenistvu. Posli ni nikomu ni otkri tajnu kako je nauci sve obo kostima. Ženoglovci su govorili, ako ti koza ili kenja slomi nogu, nemuj je olma ubit. Zovi Ćikolu, un će je izlicit. Obo zecima i kucinima 17 Govorila si obo kozi, ništa obo zecu. Je to, ca vridi za kozu vridi i za zeca, pito son mater. U svoje vrime s dicun je gledola seriju o Mapetima. Interesantno, govorila je, jelna zaba, maske i kucini, a nelnega zeca. U to vrime Zekoslav Mrkva ni bi puno popularan i dica su veće volila stripove, Alana Forda, Zagora, Taličnog Toma, Bleka Stenu, Kapetana Marka, za Strumfove nison sigur. Cilu lavabo u molu kamaru Blaž je zapaco svojima stripovima. I Božaninima, ma un je voli bit gospodor. Zno je u to vrime i som nacrtat krolki strip. Lavabo je bilo za njega rezervirono. Na vrota je zalipi, oznutra i ozvonka, slike Alana Forda i Za-Gora -Te-Neja, duha sa sikiricun. Zno je crtat, kako son reka, i crta je na svaku misto. Ni bilo obrane. Nismo puno obadali. Posli, kad dica nisu dohodila, tukalo mi je obnovjat lavabo. A di su stripivi, pito son mater. Ca jo znon, di su stripovi, koji stripovi? Certo smo ih Bjože i jo izgorili, da moremo ložit ogonj u spaher, mislila son. Kad son imala vrimena s dicun son veće puti gledola televiziju. S njima son mogla gledot somo no ca su oni itili. Nisu obadali ca in jo govorin, nego su ponovjali za menon, interesantno, maške i kucini, a di su zeci? Ca ne vidiš da se rugaju s tobon, govori je Bjože. Ni puno razumi dicu, veće puti ni dica njega. Tako je to bilo. Mi stariji, skupa s nonun, veće od Pigice i Kermita, volili smo Zekoslava Mrkvu i glos ca mu ga je pozojmi Vlado Puhalo. Govori se da je njeguv Mrkva govori puno boje od bilo kojega drugega zeca, i onega u Amerike. O stripovima nison materi reka provu istinu. Skupa s dicun smo Ana i jo volili i stili stripove, nojveće Alana Forda. A igrali smo se tako da pojedini svit u Ženuglovu zovemo prema likovima iz stripovi, na primjer Haugovci, prema indijonskemu pozdravu haug! Iz Bleka Stene i drugih stripova u kojima su se Indijanci i i modri mundiri tukli protu Inglezi u carnjenima mundirima. U vrime kad smo se vroćali s kuponjo, kolo sedan uri, kad ni bilo priveć vrućo, nakun ca sunce hodićalo iz Ženeglove, dosti se starijega svita, muških i ženskih, skupjalo na jedon zidić pod cornu murvu, pari mi se na Lukinov dvur, uza somu cestu. U mladosti ti svit ni hodi na kuponje. To je za molu dicu, di će se stariji svit kupat, a starije ženske, slobodi Bože!? Za njih kuponje i odmor nisu nikal bili u modu. Bi je lavur, hoćeš, nećeš, i s vrimena na vrime hodit na more da se imo co za ist. Od cega ćeš živit? Eto to. Ni siguro jesu volili da se drugi gredu kupat i tako kako molo dica gubit vrime. Mi smo iz auta pozdrovjali dizonjem ruke, Ana i jo. Blaž i Božana su iza nos podvikivali haug, haug! Ko da su oni puri Indijanci i pozdrovjaju svoje prijateje. Moga son nabrojit ku je sve sidi na zidiću, a nison sigur da neću falit. Siguro je sidi barba Marijon zvoni Dragan, Tanje otac s kojun son zajedno hodi u skulu u Pospilje. Posli son jo isa u gimnaziju, Tanja u učiteljsku skulu (išli smo u isto zgradu somo u razne smjene, u jutarnju ili poslijepodnevnu). Pari mi se da je digol sidi i Veli Luka, rilko teta Perica, teta Marica, Mimeta žena, Karmela, Blaženkota Sulićova žena, teta Antica Popetova, pok i dosti mlajega svita ca se nisu volili kupat. Danas se niku iz sela ne kupo, osin Ženoglovci ca dujdu priko lita s dicun. I ca će drugu nego ih vodit na kuponje? Veću zbirku stripovi Blaž je imo u Zadar nego u Ženuglovu. U njega su u Ženuglovu dohodili pozojmivat Olio Pidinov i Tobi, jedon iz Zagreba ca je dohodi s nasun rodicun Sekun, unukun tete Pove. Kad je Blaž hodićo u Zagreb cilu biblioteku svih mogućih stripovi u Zadru son stivo u jedon ormarun u hodnik. Nojveće na dno ormaruna. Bi je tako ucinjen da si dulnje daske moga dignut i toti butat stripove, koda je to baš za take stvori bilo ucinjeno. Preuredili smo ormarun. Olni son sve stripove u podrum i lipo ih stivo na plocice, povar šahta od kanalizacije. Ne dugo. Ne puno nakun tega u Zadar je od velikega dazja nasto potop, poplavi je podrum, u visini veće od metra. Poplavili su i stripovi i osmardili se od kanalizacije. Nisu se mogli sposit. Bilo je to tako nevjerojatno koda su oti bezazleni stripovi namomili vodu i kanalizaciju na sebe. Moga si tuć glovun u zid, ma stripovi se nisu vroćali. Nison u to vrime razumi koko skupljeni stripovi vride i kako ih tukon sklonit na boje misto od podruma i kanalizacijskega šahta. Bila je to jelna vridno biblioteka, na svaki nocin a ne somo ca se tice pinez. Nison to razumi dokle nison vidi u Zagreb nedaleko Cvjetnog trga da su sve ulice prema Ilici dica napunili standovima. Na njima su, istina je, prodovali školske libre, ma nojvećo je potražnja bila za stripovima, bilo da su ih kupovoli ili razmjenjivali. Na primjer Zagora za Alana Forda ca je u to vrime imo nojveću popularnost. Kako popri slikice od nogometaša. Grupa TNT, Numero uno, Bob Rock, njeguv kucin Sirano, prefin i Superhik, postali su jednoko popularni u svim generacijima, i njihova su se imena, dosjetke i skerci prinili u svakodnevni život, niza ulice u grodu i na selu, tako da se ni znalo ca je komu provu ime, je ono stvarnio niki Alan ili oni iz stripa. Ni bilo povratka. Poplava i kanalizacija u zadarskemu podrumu odnili su ih u smeće. Tako je iz naše famije hodićo Duh sa sikiricun i crveni mundiri, kapetan Mark, Indijanac Žalosna sova s kucinom Flokom, svi iz Alana Forda skupa s Brojen jedan, kako son reka. Za Strumfove, papa Strumfa, Strumfetu i Gargamela, nison sigur. Mislin da ste razumili kako je sa stripovima nestala Blažova i Božanina ušteđevina, sve ca su sparenjali i tratili da kupe koji strip. U Ženuglovu, osin stripova, nestalo je i pedestak brojevi Siriusa, neponovljive science fiction serije o kojuj son, pretraživanjem interneta, sazno kako se sve do stuipedesetega broja, svaki broj more zasebno kupit. Svi su Siriusi bili u Ženuglovu. Stivoni su u lavabo, kako litnjo literatura, za litnje sieste ca su obavezne u Ženuglovu. Liti se pozapulne stoji u kuću ili vonka u hlodu ispod murvi ili oriha. Nestali su svi osin jelnega broja. Po svuj prilici je moja mati, ona je uvik stimovala vridnost libri, mislila da to nisu provi libri, nego niki časopisi, nisto kako novine, nisto efemerno i nevajono, bez vridnosti, tako da ih ni tukalo cuvat. Nisu imali prove nego brosirone korice, pok njun se tako moglo i ucinit. Provi libri imaju prove korice a ne kako kartusini od novini. Ni mi nikal priznala da ih je krećala. Ca ti misliš da jo nimon kulture i da ću gorit libre, ca ti je u glovu? Ne znon je potriba reć kako je u Ženuglovu, i na cili otok, zec nojprogonjenijo divljač. Donili su na otok puste zece da ih mogu proganjot i upucot. Bjože je bi meju njima, strastvenima lovcima. Jelnu vrime, kad je bilo svita, bilo je u Ženuglovu kacaduri koliko i muški. Puški još i veće. Svako je kuća imala almeno jelnu, i to nojveće za ubit kojega zeca, za ga stavit u frizider. Ili ga daržat jedon, dvo dana, na hlodno, kad još ni bilo frizidera. Tako bi izgubi divjinu, dobro je da se bokun i cuje, onda se tek odere i kuho. Mumu Bjožetu, rekla je mati, bilo je nojdražje ubit zeca. A ca se drugih bestiji tice ni moga nonke pulastra ubit. Govori je, moloj me, ubit ću ga iz puške! Kaku je to bilo vrime! Zeca s toko pumnje boje od mene ni niku moga skuhot, a da se ne govori obo manistri u suho. Znali su me pitat težoci kad su u nos kopoli, Draga, kako skuhoš vako lipu manistru u suho? Taku nismo nindir ili. Puno vrimena i godisć je pasalo, vej ne kuhon ništa. Jelnu lito, pito me je Joško, ma, skuhoj mi onu manistru u suho. Jo son ga pogledala i rekla, ja ti odovna ne kuham. Od tega vrimena kuho somo Ana. Muci se s menon, ni soma ne znon kako s menon izojde na kroj. Zaboravila je da govorimo obo zecu, sivemu zecu. Ovi u nos se zove evropski zec. Lip je i siguro ga je Bog namjerno izmisli da veseli svit i da ga zabovjo. Meju trovun u poje slici na živu radust, na veselje koje olma utece. Muj otac Bjože, reka je, tuko noć njegovu ležo. Neće uteć, somo vici, oho, ho, ho, ili nisto zakantoj, un će ostat na ležo. More se ga rukima ćapat. S velima usima, ocima koje more okrićot vamo i namo, di hoće, molin repićen, nogima kako stvorenin za poskakivat, igrat se i uteć. I jos zubići kojima grize trovu, jedva da mores zamislit nisto tako zgodno za gledot. Nojlipji je nakun ca ga kucini i kacaduri oservaju, gone ga iz sve snoge, s toko puno strasti da kucini jedva cekaju kad će ga zaklat, lovci kad će ga upucot. Un tarci isprid, varo ih vamo i namo, privari ih i utece. Nimo kuraznije bestije od zeca. A svi recu, strašjiv je kako zec, kad se kogol istraši priko mire. Isto se u Ženuglovu svi kacaduri fole koko su zeci ubili u stajunu od kace. Zec je puno lip za ist, prigovorila mi je mati. Od svega ićo ti nojveće voliš brujet od ugora, i zeca. Puno će bit boje, rekla son Ani, ako uciniš ovako kako i jo. Zatu ona sad more druge ucit. Ako ne znoš dobro iskuhot zeca, ca onda znoš? Zec je u Ženuglovu zno duć navar kuće, torko je po putiću, onda je cu kojega kucina, onjuši ariju, i vroti se nose. Znalo se digol cut po cili don kako kucini lote zeca gori u bardo, uza Zali kolnjik, prema Samrzinu. Kucini tarce za zecon, lote ga i laju, ma ga ne mogu ga ćapat. Niki su vrime u selu kucini lajoli po cilu nuć, imala je svako kuća po jelnega. Zalaje oni pri Golubovo, jovi mu se kucin Perete Jozetova, Nedota Pidinova, onda zalaju Lukini kucini, danas kucini Ivice Lucića, iz Poljica na Foru, Elinega muža. Na kraju se cuju Jurakotovi. Izlude ti glovu, ma Bjože u to vrime ni obado jer je imo svuga kucina. Marko Alfirev, Bjožetov konjod, muž njegove jedine sestre Katice, dohodi je u Ženuglovu, nisto posli devestu sedandeste, da skupa s Mlajin (tako smo zvoli muga divera Moteta), Bjožetovin braton, na nas dil kuće zgurnje bonde dogrodi manji prostor s teracun ispod koje će bit kupatilo i zahod. Vodi je sa sobon ženskega kucina. Zvo ga je Lasta. Bi je to lipi kucin, uredan, zdrave i oprone dlake, koda malo kafene, ma veće bile, moga si ga stavit bez stroha na posteju. Ako mu gospodor rece, toti stoj, ne bi se maka. Ni to bi kucin kako naš. Lasta je uvik slušola, stoj toti, zapovidi je Marko, i oti se kucin ni mico cili don, baz i dvo. I soma son mu se cudila kako je pametan i imo bistre oci. Ne vridi ništa, reka je Bjože, to je tičar. Veće vridi moja Vesela nego tri tako kucina. Marko ni obado. Zno je da Bjože voli svuga kucina, a da voli i njegovega. Osin tega Bjože je govori ca mu u temu casu pade napamet. Bi je nogal, a Marko je živi u svumu svitu ca se razlikovo od našega. Planiro je svit zo se i svoju famiju i život u Splitu. Bjože je voli lovit zece. Marko tvice, guske, fazane, sćuke, jarebice i druge tvice ca in ne znon imena, a Bjože za njih ni obado. To je koda greš na frizuline, govori je, ca će ti to? Bi je i idan. Svaku godisće fazane su mu izile sve kardinale u Pohumje i na Podić. S našun si Veselun moga razgovorat, a ne somo zapovidat. Nojveće je volila razgovorat s Božanun i Blažon. Za Božanu je mislila, ovo mi je gospodarica, tebe ću slušot. Ležola njun je pod noge, digol njun je mirno stvojala glovu na malahna kolina. Vesela je bila većo od Božane, pari mi se i od Blaža. Danas jedva da imo koji kacadur u Ženuglovu, a kucini se isto cuju. Nojpri je nas susid, Nedo Kordić Pidinov, cuvo sve kucine iz Ženeglove. Cuvo ih je u žicu, pod jelnu veliku storu cesminu. Zduljnje bonde Borcićove gomile, na drugu bondu Pidinove kućice na koju su nadogrodili teracu da mogu liti iz kuće izoć na ariju, a da ne gredu priko dvura. Nizbardo, izmeju kućice i gomile, stori je inkuguloni put, puno slab, jer ga je voda doboti oderola i odnila. Ozbondi, po kolnjiku, obresla ga je kupina i oblami. Nedo je umar, plakola je za njin cilo Ženoglova, doboti i cili otok. Svima je un ucini niku uslugu i cagol dobrega. Vozi je kamijon Viške zadruge. Putovo je svaki don. Ni imo vrimena ni za sest. A svit je po njemu narucivo stvori. Nedo, donesi mu vriću frementuna, vriću mekini, uzmi mi mlika, cukara, i sve ca je komu moglo pofalit. U Ženuglovu ni butige od kako je Vanja, žena Stipeta Sulićova, išla u Komizu, i nondi sa Stipetom otvorila butigu od nautike. Nedo je rekupero lovstvo u Ženuglovu. Izabroli su ga za predsjednika Lovačkega društva, i bi je doživotni predsjednik. Kad se razboli svi su dohodili kod njega. Kacadur Ivica Lucić dohodi je svaki don, sto je isprid vrot, sidi na katridu i ni fermovo fumat. Ceko je ako je co potriba. Da more pomoć. Ni bilo pomoći. Nakun ca je Nedo umar ni imo ku cuvat kucine i tako ih je ostalo malo i ništa. Andro likor imo tičara, Ivica Lucić, muž Eli Lukine imo dvo kucina. A cini se kako je i mlodi Jakov, sin Blaža Pidinova, Nedotova brata (studiro pomorstvo u Dubrovnik), položi lovački ispit. Baz i un imo kucina. Kad je Nedo umar Ženoglova je izgubila barenko jedon jedon dil svoje duše. Nedo je lavoro don i nuć. Dohodi je doma somo da prispi, a ni se moga ni naspat jer mu je ujutro rano, pri pet uri, tukalo vozit na trajekt. Jo tu vrime ne poznajen, slabo ga i priznajen. Sve je to niku novu vrime, dodola je moja mati. Dražje mi je onu pri, kad smo se puno mucili i puno lavorali. Danas se ne zno ku od cega zivi jer ne lavoro niku ili malo ku. Kako more bit život uredan i radostan ako primoš ploću, a ne lavoroš? To bi želila znat. Reka mi je sin da ženske u selo donesu i mole kucine. Jo son rekla, je, ma oni se ne racunaju, to nisu kucini nego lujke. Otac, reka son materi, veće je voli ženske kucine. Svakega ženskega kucina (uvik je daržo somo kucina za zece, zečara) zvo je Vesela, koda su kucini krajice, pok imo Vesela I, Vesela II. Muške kucine ni voli, malo kad ih je daržo. Ako je imo takega kucina svaki je bi Sokol. Bi son za zaštitu bestiji, reka bi ocu, ne tuci kucina! Ništa nison govori kad je na stolu bilo iće od skuhonega zeca s manistrun u suho ili njokima kako predjelon. Sva moja zoofilija, isti cas nestane. Ne vridi za zeca, makor je to nojlipjo molo bestija koju je Bog izmisli da se povećo radust na temu žalosnemu svitu, u tuj dolini suza, kako bi rekla moja mati. Nimo nijelnega dulca na svitu di se ne umire. Vrime leti naprid kako strila nebesko, probode te dreto u sarce, jedoput zavazda koko gul zeci po dulcima poskakivalo. To mi je govorila. Jo son već imo velikih problemi, kako ću to zapisat i nastavit, kako ću podilit to ca je govorila. Lako je bilo s recetima i pismicami. Dokle je bila mlajo bila je nikako drukcijo. Veće je mislila o drugima, manje obo sebi. Kako je vrime pasovalo ona se akostala, skupila use kako roba nakun ca se opere, i cekola. Evo me vodi, nison utekla, tako se rugala soma sebi. Bez pomoći, ni mogla izoć ni na dvur, ni sćop njun ni bi od pomoći, makor se od njega ni rastajola. Ako ga ni mogla noć vikala je, di mi je sćop? Ni ga nindir. Meni se cinilo da ni kucini u selo, da su nestali, nakun ca je Nedo umar, dobri predsjednik udruge lovaca. Onda mi se požalila Eli, ćer velega Luke. Njezin muž Ivice Lucić darži jelnega, baz i dvo kucina. Ne znon koji su, ni kako izgledaju, koko su pitomi. Eli mi je rekla, svi u Ženuglovu mi prigovoraju, ca ne umirite kucine, laju po cilu nuć, ne moremo spat. Koda smo somo Ivica i jo odgovorni za kucine. A dušli su niki novi kucini kakih popri ni bilo, i molih i velikih. Niki su veliki kako tovari, ne revu, nego podmuklo i žestoko laju koda su pali u rapu, pok isću da ih se sposi. Oni tako grubo zalaju da naši, pri Lukino, ne moru a da ne laju. Znon za ote velike kucine ca ih setaju po Ženiglovi, dovedu ih i turisti, a i dica. To nisu provi kucini. Služe za kumpanjiju, da se prema njima pokože jubov i odanost, zabavu i radust ca in ne moru pružit drugi judi i neprijateljski svit. Taki kucin veseli ih doboti kako i dite. Ne more se reć da nisu provi, makor su nikako drukciji. Kad su se nasa dica igrala s Veselun, jelnun, drugun, trećun, oni su znali da Vesela ni za se igrat, razumili su njezinu lovačku prirodu, zatu su se jos veće volili. Provi lovački kucin, provi prijatej i drug, ozbiljni kucin koji ne gre nikal u kuću nego stoji vonka. Na svumu dilu dvura želi ti bit prijatej jednoko kako i ti njemu, mi smo jednoki. Baz su taki i ovi novi veliki kucini. Govore da su puno pametni, govore da rone polmore i donesu nose stinu ca in gospodor hiti, vrote je s pet metri dubine. Danas gospodorima pado svašta na pamet. Ne somo da se igraju i skakju kucine, nego da ih zafrikoju kako nojgore bestije. Imaju i veliku sporkicu, veliki su kako tovari i sporkica in je kako od tovara. Ma ne vridi za ništa. To je grubo sporkica. Imo i molih kucini u selu, nojveće dvo ili tri, nisu veći od maške. Niki se puno sipe, zalete se za tobon koda će te ćapat, ugrist, i neće te pustit. Uzaju lajot i pobisnit. Neće, neće, vice ti njegova gospodarica, Seka, žena, Tonkota Ane, zovu ga Kokić, neće, neće. A kucinić se isto bisno i uzrujono dere koda su mu ti kriv da je malahan. Pok se taki kucini koji se sipe cine kako niki moli covik, malahan, ca se pricinjo i umišjo da je ne somo jaciji nego i pametniji od svih drugih. Ako malo boje razmislin govorit obo kucinima jednoko je široko i dugo kako i Ženoglova. Zatu mi tuko fermat, jer su judi judi, a kucini kucini. Makor judi obo komu drugomu, pogotovo ako ga ni toti, uzaju reć, nemuj s njin imat posla, gori je od kucina. Lovina. Opasne igre u ditinjstvu 18 U svumu ditinjstvo moja je mati živila u Bandiricu. U to vrime ni dohodila na Lovinu, na velike ograje uza bardo od Ženeglove. U nojvećemu dilu ogrodili su ih kolnjicima, iskarcili i usodili lozje, sini storega Bjožeta Sibića. Muga pranonota. Ne morete toti pasovat, ni to javni put da morete toti hodit kako hoćete! Koko znon bilo je to parvu njihovo lozje. Ca se drugega tice sve je bilo gospodsku pok su i hodili u gospode na zurnotu. Svuga su imali malo. Nisto malo na Lovinu i priko bardi, u Sinovo dulca i Korita. To spado pod Sibićove a ne u to kako je u svojuj mladosti i u svumu ostalemu zivotu zivila moja mati. Isto ću vodi spomenit da je bilo sest sini storega Sibića, Sibe, Mote, Mikula, Andre, Miho i Bjoze. Zolnjega su zvoli Mlaji. Imo je stori Sibić i puno ćeri: Kate, zvoli su je Molo Kate, Mare, Marija, Jokica, Antonija. Sva dica Sibićova, sini i ćeri, cistili su Lovinu, skupjali stine i savuru na gomile i kolnjike da moru usodit lozje. Ni puno trajolo. Zolnju je poginulo storega barba Moteta lozje, jos se vide divje loze. Na tu je misto općina ucinila bazen za vodu. U dulnjemu dilu Lovine Sibićovi su usodili, kako u katastru pise, “voćnjak”, nojveće od menduli i smokov, bila su i dvo, tri oriha. U svojemu Zenoglovskemu zapisniku, kako son prozvo libar Mimeta Lukina, Mime je zapiso da su menduli bili veliki i pri partizonskega rata. Spomeni je vrime kad se Mikula Sibićov oženi s Toncicun Giaconi, i kad je Mlaji Sibićov hodićo u Amerike. U taku veliku famiju, u dil Siboćove kuće ca je dopo njezinega svekra, Sibeta Sibićova, tukala je duć moja mati. Udola se za njegovega sina Bjožeta, muga oca. Ni olma dusla. Dusa je sila grubi i corni rat u kojemu su doboti izginuli svi u Ženeglovu. Malo je falilo da je Talijonci ne izgore i svi svit ne pobiju, i mlode i store, a selo i sve lozje posli prioru koda ga nikal ni bilo. Toko su se bili razjusili da nisu vej ni sebe mogli polnit. Bjože, muj otac, hodićo je u partizane, a moja mati Draga ostala je u Bandiricu s nonun Katun. Bilo je to u setembru misecu na devestu ceatrdeset i treće. Posli pada Itolije. Reć ću von još somo obo Lovini, kako son je som jo doživi. Kapili ste, naravski, da ne provjen o ditinjstvu moje matere, nego obo svojemu. Njuj ne bi bilo drogo kako son sve to izmišo, ditinjstvo, i mladust i starust, i svoje i tuje. Za druge ni puno obadala, zatu mi je ponovila, reka mi je fra Marin, pošaljite mi sliku, ja ću van napravit knjigu. To njun je dušlo u glovu, da imo svuj libar. Kako bilo da bilo, s drugun son se dicun igro na Lovinu, navar Sibićove kuće. Vinko Samarina je još vidi. Igrali smo se gori visoko navar menduli, s druge bonde puta ca jelnu molu ograju dili od bazena za vodu. Meju vrison, zeromadon, planikima i kojun smarskun. Još su živi i busi od levonde ca ih je muj otac usodi toti, na nojslabiju zemju, u doboti somu savuru. Danas ih je pokri busak. Iz take se zemje levonda slabo ploćala, a dovala je nojboji spirit, nojjacije je vonjola. Bilo je levonde na svaku misto di se moga usodit bus. Pari mi se da se ta vorst zvola vera i da ju je, malo po malo, istisnula niko hibridna vorst koja puno boje cvate, doje duzje izboje, veće cvite i boje se ploćo. Cviće od levonde nojveće se danas prodoje turistima, bilo u lipima smotojima ili u molima vrićicima ca se moru stavit u auto da lipje paho. Muj je otac Bjože, pri nego ca se ucini bazen za vodu, toti blizu, iskarci je zemju od kupine i smarske, od smrica, vrisa i zeromada, dikoje planike, istribi je savuru i stavi je na gomilu ca je nondi bila i pri bazena za vodu. Ti je komad zemje ogrođen suhozidon od buska i dila koji je pripado barba Mihotu. Iza tega su Samarine. Na tu smo se misto igrali. Jelna lipo gomila, kako da je od sarbuna. Bila non je poligon, mogli smo lako po njuj kopat, grodit mole kolnjiciće. Nojveće nos je zanimo tunel, grodili smo ga koda ćemo svi postat arhitekti. Posli smo svi isli u druge skule, pari mi se da ni niku zavorsi za arhitekta, moglo bi bit da imo koji građevinar. Kako bilo da bilo, posol s kojin smo se gori bavili bi je inzinjerski, zelili smo skrotit put iz Ženoglove do Komiže, da moremo duć cin pri. Komiža non je bila lipo tvica koju smo zelili barenko gledot. Jelna bilo golubica, to non je bila Komiža. Nismo mogli odolit, grodili smo ferotu da kroz tunel nojkraćin puten dujdemo do navar Mustera. Vagune, ferotu i staciju, sve smo grodili od darva, nojveće od buzjega darva. Lako ga je bilo izdilot i izdust, u njemu je bilo supjine kroz koju se moglo provuć spog i zicu. Pito son Vinkota Samarinu, u to je vrime un dobro vidi (a posli mu se nisto dogodilo s ocima), je se ti Vinko tega spominjes da si se gori igro? Vinko je promisjo, ni bi sigur, reka mi je, ne spominjen se tega, kako smo zelili duć u Komizu, a i kako bismo probili tunel kroz Hum? To bi bi puno veliki tunel, ne bi se nikal isploti. Boje je vako da Komizu mores somo gledot iz dajine, a u spizu hodit na Luku. Ludo smo se igrali, gori povar kuć, na Lovinu, kod gorkega mendula. Ne spominjen se ku je sve bi, baz i Vinko Samarina. Siguro je bi Joško Popetov, zvoli smo ga Glemus, muj je zenso. Imomo istu ime, Josip. Zovu nos Joško. Bit će bi i njeguv rođak Ivica Popetov, baz i Mirko Matićov i Ivo. Ku će sve to zapametit? Nošli smo jedon metak iz rata. U ratu su zakopovali municiju, ili ostovjali. Bilo je metki, ispoljeni i neispoljeni, veći i manji, niki velikih koda od kaluni. Od tih smo metki cinili puckete i tundini za opolit na Bolnji don, i na druge svece. Spominjen se, rekla mi je mati, olzgori ste tarkali, koda je iz buska iskoci vrog. Doboti ste svi plakoli, gorke suze, i zvoli matere. Opoli je metak, govore da se taki metak zove dun-dun. Joško Popetov, sad non je doboti jedini susid u Ženuglovu, zamalo je izgubi glovu. Tarko je i plako, mama moja, mama moja, ispod oka niz obroz mu je tekla kor, cinilo se, eno ga je opolilo po oku. Materi mu ni bilo doma - bila je u Dolu, kod svojih na Foru. Teta Ivanina Matićova i teta Mandina Nanetova zavile su mu glovu u pasice ca su ih ucinile od lancuna. Otac se s njin uputi priko poja, puten niza Galiju do pri Kulu, di je pri bila stacija od autobusa. Oni su itili intarat u autobus, a mati mu se iskarcovala autobusu jer se s Androton, molin Joškotovin braton, vroćala iz Storega Groda. Svi su isli pul Komiže u likora. Da ga je metak somo malo dublje pogodio, izgubio bi ne samo oko, nego moguće i više od toga, reka je likor ozbiljno. Na sriću ni bilo tako, metak ga je somo zbriso, i danas mu se vidi di mu je paso komad od metka, slici je na moli geler. Andro Golubov, likor, napiso mi je nisto o svojima uspomenima o Lovini, i to ću prinit. Reka mi je, cini ca hoćes s tin ca son ti poslo. Jo ću prinit, doslovno ca mi je piso obo igrima u ditinjstvu. Dvo su dila Lovine. Jedon, nojveći, ca su ga ocistili storega Bjožeta Sibića sini i ćeri, pok i još starijega Sibeta Sibića dica, usodili lozje, mendule i vojke, ogrodili ga kolnjicima tako da se i danas vidi svako ograjica. Prefin i petrola koju je stori Sibić do jelnemu Puji, nison sigur je to bi Luka Mudnić ca se ozeni pri Sibićovo, sa sestrun storega Sibeta Sibića. Petrola se more i danas vidit na sliki. Gusti je busak usuda okolo pok ni lako duć do nje. Jedon dil Sibićove Lovine viško je općina (kad je cili otok bi jelna općina) ekspropirala, plotila bokun nadoknade, ugrodila bazen, podilila nojveću česticu zemje na dvi, upisala se na bazen i na česticu na koju su ugrodili bazen. Posli su to, prema katastarskin granicima, prinili na grad Komižu. Ne mogu a da ne zapišen ca mi je Andro likor poslo. Stroh me je da se to ne izgubi i ne zaboravi. S dicun, svojima varsnicima i prijatejima, Andro se igro na drugu bondu sela , ma isto na Lovinu. Lovina je bila naš igrački poligon, recimo vrtić. Često smo u igri bili Petri, Nenad,Vinko Gardelinov, ponekad Marina Zorkina, Meštar Maricin, Ivica i Andro Popetov i jo. Igrali smo se na terenu od moje kućice sve do lozjo. Igre su bile svakojake, najčešće smo gradili gradove, igrali se na zmije ili čarobnjake. Ponekad su bile i "grube igre"! Bilo je to vrijeme pedesetih kada se nalazilo još dosta, nazovimo to novim izrazom, minsko eksplozivna sredstva. Igra s njima je često bila opasna. Često smo nalazili na kanuncine, to su bili ostaci od udarne igle nekog većeg oružja. U otvor bi stavili metak (kojih je bilo u izobilju), napeli i pucali. Ja sam se slovio kao nekakvi odvažniji dječačić. Poslije jednog ispaljenja oštetio sam srednji članak, srednjeg prsta lijeve ruke, i danas je vidljiv ožiljak. Krv je curila na sve strane a trebalo je doć doma. Imao sam velike muke da to ne primjete sestre ili mater. To mi je Andro napiso. Dok se Andro igrao na istočnoj strani, jo son, malo čas, opisao igru na zapadnoj strani, ispod današnjega bazena za vodu. Dvi igre, na dvi bonde. Zemljišne table povar sela, kako niko vorst preslike s jelne na drugu bondu, i niko vrst spojnice za dvo dila Lovine i zenoglovske dice ca su nondi igrali radosno i bez brige, koda rata ni bilo. Bilo je velikih tragediji u Ženuglovu, nojveće od mora. Spominjen se i kad je u Duboku poginu stariji sin Jubota Marinkovića, ne znon kako mu je bilo ime. Dobro poznajen Rajkota, njegovega brata, drugega Jubotova sina. Lavoro je u Zadrugu kako blagajnik, ili nisto slicno. I un je doboti poginu. Ismiri ga je kunj nogun posrid glove, i danas mu se na celu vidi di ga je smiri. Pokujni mu je brat je bi u valu od Duboke, baz u Gibju. Noša je bunbu, ili je nagazi na minu. Pari se da je tuka po bumbi. Veliko žalust. Mati mu se Jelica od tad ni nikal razveselila, ni se nasmijala. Nonke mu otac ni osto oni ca je bi pri. Ovo son zapiso somo kako asocijaciju, jer je to događaj i tragedija iz Duboke. Tako smo mi dica u to vrime jos uvik hodili u partizane, somo do nase Lovine, ne kako muj otac Bjože, priko mora. Trajoli su partizani dosti vrimena. Svi smo bili partizani, ni bilo fašisti, Njemoc, ili Talijonci. Onda smo, priko noći, prominili ratnu strategiju, dusli su kauboji i Indijanci. Nismo svi bili na jelnu bondu, prominila se i municija. Malo se tuklo po metkima i bumbima. Poceli smo pucot stinima jelni po drugima. Ili kopjima. Cinili smo ih od oblami i hitivali jelni proti drugih, koda smo vojnici iz srilnjega vijeka, vitezovi u tvordima oklopima ditinjstva ca ne znaju za stroh. U tuj se igri moga dobit svaki rat, bez ljudskih gubitaka, somo digol je bilo ranjenih, izgrebonih i izbuconih, bez većega zla. Kako se ni niku od dice u Zenuglovu ozbiljnije ozlidi, danas mi se cini da smo imali ne jelnega nego po dvo, tri ondjela čuvara. Niste se vi imali s cin igrat, rekla mi je mati. Ni onda za dicu bilo igrački. Tukalo je da sve somi izmisle, malo komu su donosili iz Splita. Kupili su na pazor, na primjer, tvicu ca mose carnjenima, bilima i modrima krelima, koda su njun ucrtana krela od leptrira. Dvo krela, lipo piturona, u carnjeno i modro, u bilo, zuto i zeleno, kako i u tvici, sprida kjun, isto pituron. Na guzici je sćop, a cilo tvica postavjena je na kola. Digol veće slici na leptira nego na tvicu. Uzmes je za palicu oznose, potezes po tlehu, tvici krila lepeću koda će poletit. Ako je to imalo koje dite, drugo bi dusli gledot. Žensko su dicu cinili lujke. Sili su in se vestice, ma ni bilo vrimena. Govorilo se, eto ti molo tikvica, naravski toko molo da nevajo. Ili kumpir: eno ti sćapići, napravi som tovarcića, konjica, njanjicu i njancića. Kad ti to dosurilo (ku se more pricinjat s molun tikvicun da mu je konjic?), hodi u bardo. Nondi je uzalo bit opasno, isćes, isćes, molu dite, moli kucinić, isćes i nojdes metak, digol i bunbu, dica se usuda zavuciju. Zivis za njih u strohu i kad su veli i kad su moli. Muj sin ne razumi, un zo me uvik dite, govorila je mati ženskima ca su je dohodili vidit u kamaru. Je, reka son, ma misto darvene tvice u nos smo se igrali s gluhin carcejen i gudejen, skarabejen. Imo carcej koji kanto, i oni ca ne kanto, jer je gluh. Vidiš di stoji na koru od mendula. Pomalo mu se primakne ruka, poklopi s ega i ćapo. Gluhi carcej imo široku i rascipjenu guzicu, u nju se more stavit komad fulmina tako da se jadni carcej varti dokle ne pogine. Slicno je sa zlotin gudejen. Un izlize iz gnjoja di leze joja. Nojveće voli smokve, digol ih bude na svakuj koko te voja. Ćapoš jelnega, izvarneš mu nogu da je more ga se vezat s tonkin kuncen, i onda ga pustiš da ti leti i zuji kolo glove. Tuko mohat jer će ti se jadni gudej ćapat za vlose sa svojima molima sćipalima, zgrabit će te, jedva ćes se oslobodit. Lovina je mit. I oni su se s druge bonde Lovine igrali kad su bili dica. Igrali su se zgurnje bonde puta za Idinj i Cojnu Poje, nedaleko Golubove kućice. Toti je bi i zug za balote, onda i rapa iz koje se kopola vora za prat pjate, teće i bruzine, jer u no vrime ni bilo deterdjenti. To mi je i Andro opiso u jelnemu e-mailu. Spominjen se kako son s ocen kopo na Lovinu, visoko gori u tri ograje. Jelnu su ih vrime kopoli otac i brat mu Mote, muj borba. Nakun ca je Mote hodićo na Luku, otac je Lovinu darzo som. Usodi je levondu na lozje, dok su loze bile jos zive. Malo po malo nestalo je snoge. Ostale su nondi veliki busi od levonde. Suše in se velike grone, poginule su, i sad se moru koristit somo za potpalu. Još žive i smokve, dikoja maslina i oskoruše ca se some od sebe raspuciju. Sve ca ostane pozeru vrane. Zoljnin dahon živi tete Pove kapara. U niku drugu vrime opasivala je cilu gomilu, a sad je ostala jelna grancica. Vrime donosi entropiju, a judi se bore kontra nje koko mogu i ne mogu. Nojveće se spominjen slanutka ca su ga nondi sijoli izmeju luz. Onda se ubere, osuši, i zimi se izi. Svaku iće iz ditinjstva pari se da je nojlipje. Da od njega nimo nista lipje za ist na cilemu svitu. Naša skula. Petritova pucketa 19 Kako i mojuj materi i meni je mestar Mime bi meštar. Zvoli smo ga Fefo, prema jaziku ca ga je izumi Tonko Nanetov. Bi je u skulu dvo razreda isprid mene. Promini je slova, izumi je tajni jazik za đake, da se oni mogu dopisivat, pripisivat, a da mestar to ne more razumit. Sva je slova zamini. Planiro je izmislit i gramatiku, ma ni imo vrimena, pri je zavorsi osmi razred. Tukalo mu je hodićat u Split na skulu. Ne smin ti o temu puno provjat, reka son materi, jer onda bi govori obo sebi, a reka son da je ovo tvoja Ženoglova. Mati mi i danas uzo ponovjat, kad si isa u Gimnaziju u Split, odvela son te kod tete Kate Pujine, bila non je u rodu, prizivala se Pivčević, stoli su na vorh Prvoboraca ulice. Nondi si sto s Tonkoton Nanetovin. Un je bi stariji. Stori Luka Mudnić, Puja, s njegovun su dicun Sibićovi u rodu, u to je vrime (pedest i devete godine) bi navorsi stu i pet godisć.Nison von zeli provjat obo Gimnaziji u Split. Tako se, eto, dogodilo, mislin jelno, napisen drugu. Zelin son pisat somo o nasuj skuli u Podšpilje. Uvik se zvola osnovna škola Podšpilje. Lipo je to i veliko skula. I danas se zove skula, makor u njuj ni nelnega mestra, a obo đacima da se ne govori. Jedino ako će oni priko sezdest hodit opeta u skulu, nosa bi se dikoji đak. Napravjena je na ledini izmeju crikve Mole Guspe i Zadružnega doma. Imali smo veliki Dom, veliku skulu, prilipu crikvu Mole Guspe, pok non se jelnu vrime cinilo da smo veliku misto, doboti općina. Duć pri Dom, na autobus, parilo non se kako Komižonima duć na rivu. A bila je toti somo mjesna zajednica, cili Vis je cini jelnu općina. Usuda po otoku bile su somo mjesne zajednice. Od istoka prema zapadu mjesna zajednica Vis, mjesna zajednica Plisko Polje, mjesna zajednica Podstražje, mjesna zajednica Podšpilje, i na kraju, pogodit ćete i somi, mjesno zajednica Komiža. Žena Glava (tako se službeno piše) pripadalo je naravski mjesnoj zajednici Podšpilje, kako se danas piše. Popri se pisalo Pošpilje. Tako je piso i muj praborba Miho Sviličić, brat nonota Sibeta, jedini u Ženuglovu ca je pri partizonskega rata imo svuj pečat – Miho Sviličić Sibić, Pošpilje, Lissa. Sigur son da ste vidili kako jo sve rici ca se razlikuju prema temu je imaju š ili s pišen digol bez rokcića, kako mi pade napamet i kako da smo mi Inglezi, Talijoni ili koji drugi ca nimaju take grafije. Znon da nison u pravu, a isto neka se i oni ca stije bokun potrudi i stovjo rokciće, ne di ga je voja, nego kako misli da će bit dobro i razborito. Dosurili smu mi rokcići, i da se ukinu baz bi se tako sposilo kojega našega đaka da ne dobije jedinicu iz hrvatskega jazika, makor i son zagovoron da Višani ca boje znodu standardni naš hrvatski jazik, a da nikako ne zaborave zavičajni, jerbo znon da un pomalo, ali nezaustavljivo hodićoje. Na kraju, cihuv je nas govur? Ca to ni hrvatski govur? Niki tako i misle, pok dile i orte od brodi, prefin i ribe, zovu neobičnima ricima, a u nos već postoji riznica oskle se moze uzest vilo maritimno leksika. Ni potriba izmišjat. Nakun Visa i Komiže, pari mi se da je oto bi popis od osandeset i parve, mjesno zajednica Podšpilje bila je nojvećo. Imali su dvista sedandeset i tri stanovniki. U Podšpilje su se racunala sela Borovik, Podhumlje, Žena Glava i Dračevo Polje. Danas Dracevu Poje spado u Općinu Vis, a sva drugo mista iz mjesne zajednice Podšpilje u općinu Komiža. Da se mene pito, jo bi nabroji još niko, osin ovih ca su sluzbeno bili zapisoni, Pri Kulu, Pri Galiju, Pri Rodino, ma onda bi svake dvi tri kuće imale posebn ime. U mjesnu zajednicu Podšpilje nojveće se lavoralo kad je Bepo Cifutov pokrićo akcije. Sve mi se cini da ga je zamini Keja, provin imenon Jure Sviličić, Jurakotov. U Kejino vrime, kad je un rukovodi, a pari mi se da se vroti iz Splita i pokozo kako covik more son sebi ugrodit novu kuću, na novu misto a ne u Ženuglovu nego lipo doli Pri Kulu. Bilo je dosti mlodih. Punih snoge, ca su još uvik stoli na Vis i živili u Ženuglovu. Pri Sibićovo je bi Siga, tako su zvoli Blaženkota, storega barba Moteta Sibićova sina. Pri Andrićovo Tonko Anin, zvoni Kokić, i Željko zvoni Maks. Pri Jurakotovo Jure Sviličić koga su zvoli Keja, o komu se govorilo kako je bi aktivan, napuse kad se grodi bazen za vodu. Pri Golubovo Tonko Sviličić, zvoli su ga Golub. Andro likor, sve Golubove zove Golubići. Tići golubići, a somo Tonkota zove Golub. Navodno je imo provu harmoniku, dobro je sviri i lipo zabovjo svit. Pri Jurakotovo je bi i Ivo Sviličić, zvoli su ga Ćoha, ma un je posli hodićo u Komižu. Ne znon je se kad njima s njima druži muj borba, Josko Bonice, kako mi je reka da su ga zvoli prema materi. A ne, reka mi je, nison je druži s njima nego s meštron Jureton i Pereton Marijanovin ca je posli zavorši za inžinjera i lavoro u Zadar nojveći dil života.Ne znon koko su imali godisć. Znon somo za borbu da je rojen tideset i cetvorte, o drugima ne mogu nista reć. Nojboje poznajen Pereta Marijanova, inžinjera. Bi je kum mumu borbi kad se rukovo sa ženun Milicun Baržić. Nabroji son somo muške. Slabo ih poznajen, još manje poznajen ženske. Bilo ih je jos. Jo ih se ne mogu sitit, ne more ni moja mati. Žalostan son. Od svega tega mlodega svita iz mojega ditinjstva, u to su vrime bili su u punoj snogi, zivi su somo Tonke Ane i njegu zermon Željko, provin imenon Andrija, zvoni Maks, i Joško Bonice, muj borba. Barba Bepo Cifutov, zermon muga oca, osto je živit u Ženuglovu. Organiziro je radove, skupjo svit da digne stupe za struju, viko s njima ho-ruk, ho-ruk. Organiziro je svit da cisti pute, ucine cestu, kako jelnu ulicu kroza selo. Nagovoro ih da kopaju konole za vodu, zvo ih da stave telefone i druge stvori. Kad je pasala cesta i kad je vidi da se ni ništa prominilo na Sibićovemu dvuru, nego da svak pasoje kako ga je voja i s autim i živinun, nagovoro je muga oca, Bjože, stavi rampu izmeju gustirne i kućice, to ti je nojboje. Sad svak imo di pasovat. Puno tega je i Keja ucini, ma un je posli isa u Split, kupi je kuću, onda je nisto prodo i ucini veliku turističku kuću doli u Poje, jedinu s gurnje bonde ceste. S dulnje bonde ceste je molu naselje ca se zove Pri Kulu. Stavi je natpis Kol Keje, pari mi se na okruglu plocu, na dno od većega karatila. Istina je govori se kako su sve ideje za organizirat tu parvu seosku domaćinstvo doli njegovi žena Ljiljana,ćer barba Sibeta i tete Ivanine Matićove. Puno njun je pomogla okretno ćer Lea, puno pametna i spretna mlodo zena. Vozi auto boje od bilo kojega muskega, gledo svit otverenima ocima i zamisjo kako bi se moga prominit na boje. Tako jun je i mati, poduzetna i inteligentna, nista je ne more isprenut. Lea danas lavoro kako knjižničarka na Luku. Ne stoji u Ženuglovu, vozi auto kroz selo i Poje, koda je ženski Juan Fangio. Uredila je storu kuću svuga oca Keje u Ženuglovu, stavila sve novo, prominila pode, ucinila apartmane u koje dohode turisti i stoje po misec don i veće. Priko puta Kejine kuće (pari mi se da bi se tako mogla i daje zvat makor je Keja umar, a umar mu je i sin Đoni), olma uza cestu, prizemno je kuća likora Kosćice, s lipin dvuren i zardinon punima leondri. Zovu je Odbor, jer su partizonskemu ratu toti bili judi ca ih je svit izabro da donose odluke kako bi se u ratu moglo dilit deke i nikako prizivit. U tu je kuću jelnu vrime sto barba Ivane Baržić sa zenun Slavicun i ćerima Jerinun i Katjun. Danas su svi isli na svoju bondu. Cili oti moli zaselak, niti desetak kuć, di se nalazi Odbor i di je bi jedini barbir, kako son vej reka, zove se Pri Kulu. Govore da je pri, kad su Turci nadiroli, ne somo iz mora, kako gusari, nego i priko Poja, na tu misto bila kameno kula za obranu od tih lupezi i razbojniki. Kulu su, kad su hodićali Turci srušili, a ime je ostalo. Isto kako će ostat i ime Kejina kuća ili Kol Keje s druge bonde ceste. U našu skulu dohodili smo ujutro, pri sedan uri. Pocinjola je u osan. Igrali smo se u velikemu dvuru, jurili za karpasima, na spije, na brojila, priskokali konop, na vuke i janje, na trije, igrali na korte, i sve drugu. Posli skule nismo se olma vroćali doma nego bismo kako barbari, ili Vizigoti, ca su razrušili Rim, sorili kolnjike uokolo, razvolivali gomile, kroli i ili zeleni bub i biži, mlode artičoke, kidoli in lisće, grizli debele i slolku korenje, s takjima in skidali balotice kako neprijateljske glove. Kroli grozje po lozju okolo Doma. Sve voće ca smo ga kroli uvik je bilo zeleno. Mole kruške, jabuke od pitera, višnje, šjive ili cagol drugu. Jedino su zrile bile murve, kolo svetega Antunija. Kroli smo jih pri Borcićovo. Uza kuću pokujnega barba Jureta Borcićova i danas je murva, nondi je zid s kojega smo se dizoli na murvu. Docekivo nos je barba Vice, barba Jureta i barba Ivana brat. Hodi je sa sćopen, daržo strožu uza murvu. Bilo je i corni murvi, ne znon je još koja živa. Bila je jelna kod Bajine, jelna pri Pidinovo, na njihov dulnji dvur, i jelna pri Mihurićovo. Corne murve su bile opasne. Ni ih se moglo ist a da svi ne izbarantoš, pok bi te kad dujdeš doma mati istukla. Lažen, ni bilo tako. Niku nos ni moga fermat, jedino je meštar uzo torkat za nami da vidi koji su to rušitelji, barbari, Vizigoti, kako je govori. Tarkali smo sve do lokve na Krusovicu. Pari mi se da i Petri, barba Mircita Bjožova sin, tarko s nami, ma nison sigur. Posli ću veće reć obo barba Mircitu. Barba Mirci je sin Bjožeta Bjožova, jelnega puno interesantnega covika. Osobno obo njemu malo znon, osin onega ca je o njemu na jelno ili dvo mista napiso Mime Lukin kad su se intrali na Idinj, na putu prema Cojnemu poju. Barba Mircita se spominjen kako jelnega covika punega pumnje. Vidilo se da je un covik ca more sa svakin razgovorat koda je paso visoke skule. Lipo i umjereno. Kuholi smo skupa levondu, jo s ocen, un som. Joško Popetov je bi kapo od lambika. Na visoki lambik tukalo je dvignut velike vriće pune levonde. Onda se uspet na skale, spustit se u lambik, i gazit cviće od levonde da co veće stane, i da se kota veće ploti. Barba Mirci, pomoć ću von dvignut vriću, reka son. Malo se zacudi, bokun se nasmijo, fola, fola, som ću, som. Tako je vazda govori. Je moga, ni moga, ne znon. Barba Mirci, ako se dobro spominjen, imo je tri sina, Blaža, Nenada i Petrita. Obo svumu nonotu napiso mi je nikoliko rici njeguv unuk ca su ga za niku vrime bili izabroli za potestota u Komižu. A kad je bi u Komižu onda je bi i u Ženuglovu jer Ženoglova pripdo u gradsko područje Komiže. Pari mi se da je un parvi Ženoglavac potestot u Komižu, a mislin i u bilu koju drugu misto. Ako son dobro zapameti Mićo Sviličić (tukalo bi bit Miho, Mihovil ili Mirci, ma nison sigur) kako komiški potestot želi je obnovit našu skulu. Uspi je u temu tako da je od devestu devedest i šeste do devestu devedest i devete lavorala Osnovna škola Podšpilje i učiteljica Perica Slavić, siguro rodon iz Luke. U te tri godine u skulu su hodili, bit će do cetvortega razreda, trojica muške dice: Paulino Sviličić i Stipe Mladineo, jedon iz Borovika, drugi iz Ženeglove, i Frane Repanić, moga bi bit iz Pohumjo. Malo je to trajalo, i skula se isponova zatvorila. Hoću reć da je to jedinstveni slučaj da se jelna skula kako naša Osnovna škola Podšpilje dvo puta definitivno zatvorala: parvi put devstu šezdest i devete, drugi put nakun trideset godisć, na mijor devestu devedestdevete, i nimo covika ca viruje da će se još koji put otvorit. Ni na vemu ni na nemu svitu. Dvo, tri godisćo nakun ca se skula definitivno zatvorila, dokle son ceko kruh iz Komiže, slušo son mater molega Stipeta kako ga budi, vrijeme je za školu, i gledo ga kako s punin rusakom na rameinima gre na lozu od Borovika. Nondi ceko školski autobus da ga odvede u skulu u Vis. Digol su s njin cekole i starije ženske da ih autobus olnese na Luku, u Konzuma, ili u spiceriju, a digol u likora Đorđevića ili Tomića. Likor u anbulantu u Podšpilje (bila je u nekadašnjoj kancelariju direktora naše skule) dohodi u cetvortak, somo jedonput na setemonu. U naše su vrime u skulu i meštar i meštrovica bili puno strogi prema pucketima. Nisu dopusćali da se pucketo okolo skule, nego su zaplinili svaku pucketu, i veće i manje. Ne do mi vrog mira, da to ne isprovjen, makor ne ulazi vodi. To je niki drugi libar obo mojima uspomenima iz skule, jelno provjonje, kako son reka, ca se nikal ne bi zavoršilo. Nojboje puckete u skulu imo je Petri, sin Mircita Bjožovo. Isto godisće kako i jo. Bi je klasu isprid, imali smo istu učionicu. Meštar je odoćo njegovu nojboju pucketu, nojveću, nojboje je pucola, nadaleko se cula. Ni bilo lako napravit dobru pucketu, kako ni dobru škripovnicu s kojun se škripalo na Veli cetvortak, kad se u crikvu tuka barabon. Nojpri, tukalo je noć prozni metak od vojniske puške. Ili veliki od mitraljeza, napunit ga olovon, pusti da se ohlodi, izdust rapu u koju se onda strugalo vorhe od fulmini, ca veće to boje. Spog se vezivo kolo metka i brokve, ili brokuna ca se umećo u rapu. Napunis metak s prohon od fulmini, stavi se unutra brokvu i noglo i joko se udre obo zid od skule. Pucketa opoli cila skula oldoje kako jelna veliko rapa. Meštar je duša do Petrita, daj mi pucketu, zapovidi je. Neću, reka je Petri. Izvrni žepe, zapovidi je meštar. Evo, reka je Petri. Izvadi je pucketu iz žepa, stavi je na klupu, i kad se meštar mosi da je uzme, Petri je zgrampo pucketu, kako metak izleti iz klupe, poskoci priko ponistre i iskoci vonka iz skule, na slobodu. Toliko obo temu, nojveće zatu jer je Petri sin Mircita Bjožova, jelnega posebnega covika. Petri Mircitov je umar mlod, ne znon od cega. Njeguv je otac doživi duboku starust. Bi je, pari mi se i osto, nojstariji covik u Ženuglovu, i da ni želi umrit, somo Bog zno kad bi umar. Mirci Bjožev, njeguv tovor i rukovonje uza lozu 20 Barba Mirci je barenko dvo puta bi na televiziju. Oba puta kako na Idinj okopoje lozje. Imo je veće od devedest godisć. Nosi je veliku spanćeru na glovu i kleco dokle je okopovo loze, kako da moli Boga. Loza mu je oltor. Puno je lipo govori, finin jazikon, bi je kulturan, nikomu ni reka nijelnu grubu ric. Svake je nedije, sa svojin zermonom Trenerom, tako smo ga zvoli, hodi na misu. Jedon iza drugega, visoki i rovni kako veliki sćopi i jorbuli od manjega broda, dvo don Quijotea bez Sancha Panze. Za Trenera se parilo, ako puhne malo vitra, izvarnit će ga. Na Sibićovu gustirnu, iz koje se cripolo za napojit živu, na duljnju bondu dvura, u vrime kad ni bilo vode, dohodi je po vodu. U vriću od najlona. Veće od dvo, tri puta izasebice napuni je vriću vodun i olni priko svih dvuri a da ni fermo, sve do Bjožova. Makor mu je stori barba Mote Sibićov uzo reć, moloj, hiti ća, ne moreš ti to. Trener je odgovoro, moren, moren, duć ću opeta. I kanto, Ramona, lipoton krasiš ovaj svijet! Ramona! Jedva ga se culo. Za kantat ni imo snoge, pok se parilo da kanto som zo se. Voli je ženske, ma ni bilo pomoći, ni imo voje da koga nojde. Živi je s braton Pavulinon, barba Mirci, njeguv zermon, bi mu je glovni prijatej. Zašto još uvijek radite, pitali su barba Mircita na televiziju. Zato, gospojice, jer mi je to smisao života! Što dajem lozi ona mi vrati, poštijen ja nju, poštije ona mene, kao malo tko. Takve odanosti nema među ljudima. Najviše volin lozu i svojega tovara, tako je reka barba Mirci. Prikozalo ga je kako skupjo darva za naložit spaher. Tovor stoji i ceko. Mirci zno da mu tovor govori, evo me. Onda Mirci nojpri stivo darva u dvi manje harpe, lipo da ne se iskliznu i ne rane tovara, onda razmoto konope na samoru, naparti jelnu bondu, buto sohuru da ne pritegne, naparti drugu bondu, kalo sohuru, i dokle sve ne uredi tovor stoji mirno. Na kraju Mirci rece, homo ća, koda je tovor covik. Onda, ala, s noge na nogu, a da ništa ne govore, somo digol barba Mirci rece tovaru, teško ti je, a? To je retoričku pitanje, jer ne misli barba Mirci da će tovor fermat, pocet uzdisot, da ga neće poslušot nego da će mu reć: ti to somo govoriš. A da je tebe napartit, nojpri na jelnu, onda na drugu rame, vidi bis kako je bit tovor. Zno son da si pametniji nego ca se pricinjoš, misli je barba Mirci. Za razliku od konji i kobili, tovari su rilko imali ime. Niki su ih uzali tuć sćopima, nogima u stumak, drugi su ih zvoli, lipi muj, ludonja, i govorili, ala tovare, ne znon kako je svuga zvo barba Mirci. Un ga je slušo, tovor isprid, Mirci za njin, sve pomalo da se tovor ne umori. Da se mene pito, reka son materi, ne somo sardeli i tvojuj kozi, nego i tovaru barba Mircita, i njemu kako gre za tovaren, tukalo bi stavit spomenike u Ženuglovu. Barenko plocu ol bronce s reljefon na kojemu će se vidit njihove figure, na parvu misto barba Mircita s njegovin tovaron. Taku plocu tuko stavit na njegovu kuću, pri Bjožovo. Nimon dobru iskustvo s tovoren, ni s kenjun. Reka mi je jelnega dana otac, mati i jo smo požanjoli levondu u Sinovo dulca. To je dvo barda, bar i tri, daleko od sela, do namo je doboti ura hoda. Tuko levondu dognat. Eno ti kenja, bit će dosti dvi vriće. Bile su to velike vriće, nisi ih moga opasot, nison bi pratik, ni s tovaron ni s vrićima. Hodi od jelne harpe do druge, stovjoj u vriće, nikal kraja. Kenja hodićala, nison je vezo. Ala, fini son. Hodi uzbardo, uz Bondu od osoja, pomalo uz Pavicić, da se kenja ne isprene, sve pomalo. Jedon je dil puta rovan, onda se penje koda greš u planine. Gren iza kenje, slušon carceje, oljedonput vriće se izvarnile napoko. Kenja se isprenula, samor doboti ispo. Pitat ćete, ca se dogodilo? Ni ništa, puka je poprug. Namisti samor, vezi poprug, dobro ga stisni i nategni, prigledoj pofine, naparti isponova vriće s levondun, svako je kako moli slon. Ala, kenjo, moća, kenja isprid, jo za njun, ma to je uski put, kenja svaku malu hoće puć prema vorhu barda. Stane di nojde cagol za zerat, malo trove, njuši planiku i zeromod, stoji i neće naprid. Lude bestije, mislin jo, ne zaslužiju da ide u roj, kako son reka materi. Ni bilo druge, nego uzmi oglov, jo isprid, kenja za menon, poteži je ako ne gre puten nego uzbardo. Velike muke, ispoti son se dekapoto i izmori kako kucin kad tire zeca. Ili ti se co dogodilo, pito otac kad son dove kenju s levendun na dulnji dvur, uza gustirnu. Ma ke, ništa, ni ništa, reka son. U sebi son misli, e, neću drugi put u Sinovo dulca, neću s kenjun, neka gre soma. Nison sigur je son u to vrime hodi u gimnaziju. S kenjun mi ni bilo lako izoć na kroj, ni onda ni posli, koko gul libri prosti. A ni ni libra koji bi se zvo: kako postupati s kenjun i tovaron? Drukcije son iskustvo imo s konjen ca son tuko odvest nonotu Jakovu u Molu Talešku. Doli je bro darva za zimu. Ni son zno dobro put, somo son se uzjaho na konja Luku i un me dove do nonota, koda je hodi po slidu kako to cine kucini. Barba Mirci je bi drukciji covik. Govorilo se da se ni nikal uzjaho na tovara, da tovor ne pati. Jedino da oslabin, tako je govori, da dujden kako kartina, onda bi se uzjaho. A bi je slab, i vazda je lavoro, od jutra do sutra, ni nikal pristajo. Tako razboritega, vridnega i bogobojaznega covika nisi moga noć. Umorla mu je žena Kate, to ni moga polnit. Sad son izgubjen, reka je, propo je muj svit, nestalo je svega, bez žene ne mogu živit, ca će mi život? Bi je tako desperon da su se istrašili da ne ucini cagol son sebi. Provje se da mu je reka pop (don Ivo govori jelnu mišonciju, bokun komiški bokun književno), sve ćemo to rišit, barba Mirci, non paura. Znam što treba učinit. Provjala mi je to mati da je tako cula, ni znala ku jun je to reka. Nojpri je dušla jelna žensko, ni je toti konferirlo, stola je malo i hodićala. Dušla je drugo nidir iz Slavonije, zvola se Ana. Ona je ostala. Znon, reka son, vozi son je veće puti niza poje, ili od crikve. Veliko žensko, joko žensko. Dogodila se dezgracija, rekla je mati. Nikoliko godisć nakun ca je dušla Mirci je po, ne znon di, udri se, slomi kuk. Nagovorali su ga, zvoli su popa i likora, jelnega, drugega, bolnićarku. Mirci se ni iti maknit, nindir se ne micen iz Zenoglove, iz svoje kuće, neću u bolnicu, vodi ću umrit u svoju posteju. Tako se i dogodilo. Dohodila mu je bolnićarka iz dona u don, privijala ga, gledola da ga manje boli, dovalu mu je nekcije. Tako je, malo po malo, umar u svoju kuću, na svoju posteju, u Ženuglovu, kako zolnji nojveći i nojpitomiji Ženoglavac. Ne mogu reć je don Ivo zno za storiju koju je zapiso Mime Lukin u svuj libar. Nison nonke sigur koji je naslov stavi Mime, more bit Gospar i gušćerica. Zapiso je tu zgodu, jerbo mu je barba Mirci, zapravo Mihovil Sviličić, pkujnega Blaža, to isprovjo. Obo svitu ca su izgubili voju i nodu, ne ufoju se ni živit, barba Mirci je misli je da moru vrotit voju za život i dobro se rekuperat. Ne znon je son je dobro zapameti. Zgoda je zapisona u Mimetov libar. More se nondi i prostit. Dodat ću i cagol svuga. Mime je za ti događaj cu od barba Mircita dokle je un još bi provi, imo je manje od devedest godišć, ni jos ostari. U Ženuglovu ako će bit stori covik tuko pasat devedeset, da mu mores reć, ostarili ste. Kal son to provjo materi, rekla, je, eto i jo imon doboti devedest, a likor Đorođević, kad me je pasoni put vizito, reka mi je, Antice, danas izgledaš lipo, kako neka šinjorina. Ni je bilo brige, da ona ni Antica, ni da se likor zabuni. Ala, molojmo to, bit će mu cagol drugu bilo napamet. Vrotimo se barba Mircitu. Jelna teorija govori da mu je don Ivo to isprovjo. Barba Mirci, morate se liječit, ni za vos da stojite doma, slomili ste kuk. Je tako? Vi ste veliki vjernik, ne morete ucinit samoubojstvo. Bog nos uci da moramo pomoć somi sebi koliko moremo, a Boga tuko molit da nos ne napusti. Tukalo bi da idete u Split. Neću, reka je Mirci, neću se micot iz svoje kuće ni iz svoje posteje, tako mu je odgovori. Ostija, reka je pop uporno, ili se ne spominjete zgode koju ste isprovjali Mimetu Lukinu o gušterici i dubrovčakom gosparu ca je bi izgubi volju za život. Dubrovčanin je sjeo je pod jedan zid okrenut prema suncu, razmišljao je kako je teška njegova sudbina, tako mu je govori don Ivo. Ili mi se pari da bi moglo bit tako. Provjo je o gospodoru jelnega broda koji ni imo sriće. Parvi put, svi je teret s broda tukalo ishitit u more da brud ne potne. Drugi put, brud se nasuko. Treći put, provo katastrofa, brud se razbi obo morske hridine. Gotovo je, iša je vonka groda, vodi ću sest, pod ovi visoki zid, tako je reka. Kad, gle, jelna gušćerica gre gori po zidu i pade doli, gori, doli, nikako ne more duć s druge bonde. Broji je: dvodeset i tri puta je gusćerica padola i dizola se, i ponovo, i ponovo. Uspila je dvodestipeti put. Bit će ovo niko pouka, pomisli je parun od broda, moran zapocet sve isponova. Tako je i bilo, uspi je i nikal vej ni propo. Jeste me culi barba Mirci, ala, movite se, pujte u bolnicu, tako reka don Ivo. More se zamislit da je tako bilo, more i drukcije. Ništa jo nison reka, slabo je odogovri barba Mirci. Definitivno, nikomu nison reka da se od gusćerice more cagol naucit, osin kako se love muhe i pauci. A to je njihovo norov, tako ih je Bog stvori. Ne, ne gren nindir, reka je. I dodo, ne morete uspit. Vodi ću umrit, u vu selo di su umorli svi Bjožovi, moja Kate i muj sin Petri. Cula son, rekla je mati, da se pinkicu drukcije finilo. Na kraju je ispalo da Mirci i don Ivo nisu bili u dobre, nisto su se kontrestali i svadili. Zatu ću se drugi put ću se rukovat na lozje, a loza će mi bit oltor, reka je barba Mirci. Govore da se sve sve bilo dogovoreno. Mirci je hodićo na lozje sa svojun Anun, ceko je i ceko, pasala je ura u koju se bili dogovorili, a iz Komiže ni još bilo nikoga. Ni jelnega casa ni povirovo da će obandunat i iznevirit. Tonko Repanić, rodon iz Pohumjo, sin tete Mare Golubove (parve zermone moje matere i, u starijim godinima, njezine nojboje prijatejice), obećo je barba Mircitu: ništa se ne sekirojte, sve ću to uredit. Okasni je, doboti uru. Barba Mirci je izgubi svaku nodu, neće ovi duć, reka je. Onda je duša i dove i u kombi od hotela iz Komiže dove matičara Marinkovića s velikin libron, maticun vjenčanih, a pokupi je usput i svidoka Joškota Sviličića Sirovinu. Drugi je svidok bi un som. Barba Mirci je s hanjulima ceko na misto, uza jelnu veću lozu, a s njin i Ana. Tako se zvola žena ca je pristala da se udo za njega. Ni je smetalo da je un pinkicu stariji: un se i ozeni da ga ona cuvo i sluzi kako tuko. Obo drugemu ne znon, nista nison cu, a nison nonke sigur je bilo tako kako provju. Svak zno da svit istu stvor, pok i ono ca se dogodilo, gledo koda svak imo svoje oci, manje ili veće ol nega drugega i drukcije boje: ca se nikemu cini d corne, drugi će reć, ni corn o nego modro, prefin i crnjeno! Makor će svaki reć, a ne, ne, jo govorin istinu. Jos je gore kal covik provje, kako jo, pok i dodoje ca mu se pari da je bilo, a za nikoga drugega je barz i bilo, ma posvema drugacije. Tako ti je to, rekla mi je mati. Ne veseli se svaki ni cviću: za nikoga cviće će bit lipo ako reste u dvuru, nikomu ako ga stavi u vazu, na stul, a niki ga drugi, kako jo, goji da ga more olnit na greb. Nikomu je cviće pisma obo zivotu, drugemu obo smarti. Nikomu ni obo cemu. Somo se bez potribe gubi vrime oko cvićo, koda je to niko ozbiljno stvor i veselje kako i zmul vina. Ili je somo u Ženuglovu Mirci slomi kuk, prigovorala je mati, koda govori soma sa sobon. Zatu mi ne dopusćote da gren vonka, po dvuru, makor imon dobar sćop. Rekla son von obo njemu. Vazda ga vodi darzin uza kantinol. Digol mi pade pok se Ana isprene, i dotarci, ili vam je štogod, da niste pali, tako me pito. Ni mi nista, somo je po sćop, tako jun odgovorin, a digol mi pade u sril noći. Moju kamaru od njihove dili somo zid od daske, sve se cuje i još veće oldoje. Kad na gurnji pud tarci mis cini ti se da to pasoje slon, reka mi je Joško. Ivanina Matićova, stoji dvi kuće ol nos, sa sinon Ivoton i njegovun zenun. Dusli su vodi iz Šibenika. Bit će imo godisć koko i jo, barz i veće. Josko mi je reka, eno teta Ivanina, starijo je ol tebe, nosi prosut smeće u kontejner. Istina je, gledo son je kako to cini. Teta Ivanina, reka son jun, dojte, jo ću von to. Ni potriba, rekla je. Široki dvur, od ceste ga dili visoki zid, ispod njega su, doboti na somu cestu, stavjene kante za smeće. Kad dvignes pokriv zahitiš smeće u kantu, to se cini ozdoli, od ceste. Teta Ivanina je iz dvura dizola pokriv i, eto ti ga na, vriću za smeće hitivala u kantu, lako kako kortu tobaka. Zamisli, Ivanina imo mrenu na oba oka, rekla mi je mati. Zatin je dodala, je tebi jasno da su te kante pod našun ponistrun. Zoc ne avizoš koga u Komižu da su non kontejneri pod ponistru, ne mogu od smroda nonke spat. Pari mi se da ti ih je jedon od zermoni toti buto. Rekli su mu da toti niku ne stoji, izgledo da niti ne zno da si ti toti, koda nisi ziva, a jo ploćon smeće i zimi i liti, koda son uvik toti. Razgovoro son sa smećarima, oni se darže kako gospodori, koda su svi direktori od tega poduzeća, zove se Nautika. Obećoli su mi da će kante primistit na veli revoltin, ako mi se dos napit iz te gustirne, reka je šef kamijona od smećo. Iz ove? Ne vajo, to je voda za živu, ne za svit, donit ću ti Jamnicu. Ni slučajno, veće vridi voda iz gustirne nego stu tvojih Jamnici. Malo je falilo da se ne naidi. I tako son zacorpi vode iz te gustirne, a un je pi iz sićica. Ala, ca je lipa, hlodna, reka je. Ni obado, je sporka, ni sporka. Somo da je iz gustirne. Pomedara i Gardelin. Propast našega otoka 21 Prigovori son materi, ti misliš, mi smo slušoli starije, bili smo vridni. Nakun nos nastat će katastrofa, bit će sulnji don. Propast će svit, past će kuće i kućice, lozje će poginut, neće vej nicega bit, od Ženeglove neće ostat ni znaka. Današnjo mladust niti sluso niti lavoro, nego sve hoće alamaka. Stavi beritu ili klobuk, i oto, dolori padoju iz neba, ne mores ih fermat. A nikima tako i padoju, ne mile meni. Imon penziju od koje moren somo zjat kako tvica bez matere. Ni fermovala i kad je vidila da se hoću kontrestovat, rekla je, pok co, i otac ti je tako govori. Cili život je lavoro, za koga? Ni dice, ni nikoga. Kad jo umren vodi će duć pustinja, lozje će poginut, smrici će narest kako i popri. Dracovu poje bit će opet kaku je i bilo, bez svita, kako Sahara. Voli je stot na vitar da ga cuje i osluskije koji je. Ocima modrijima od mora nevujno je gledo prema Poju. Parilo mu se, ovo, zolnji put gledon lozje na Podić i Nožicu. Ispavice su svi živili somo od lozjo. Koko znon muj je otac zolnji Ženoglavac ca je živi somo od lozjo, zeromada i levonde. Nicega drugega. Od partizonskega rata i invalidnine ni imo koristiti, ni nojmanju, ni se iti maknit iz svoje konobe i Sibićova dvura. S cilun invalidninun ratnega vojnega invalida, dobivo je, jednoput na godisće, ni moga kupit nonke dvi korte tobaka. A ni fumo. Da son fumo kako vi, prigovoro je meni i Ani, umar bi pri nego son se rodi. Prigovoro je i mumu borbi Andretu, ni tarpi da kašje i fumo. Otac je i meni otkri bronkitu. Odavna je to bilo (un je u to vrime jedva hodi, ni moga na noge duć na lozje bez auta) i to nakun ca smo obosli parvi red plantaze na Podić. Jo son svaku malo ohrekivo i zakasjivo, khum, uukk, eee, eee, svaku malo koda marnjin. To ti je bronkita, reka je. U Zenuglovu je sidi je na skanjel stavjen uza zid, doboti uza vrota gurnjega dvura. Gledo u dajinu i ponovjo som zo se, kako da gledo storu uspomenu. Kad jo umren propast će otok, neće nicega bit, somo pustinja, smrici i kupina. Poznavo son ti njeguv stori egocentrizam, i razumi. Un je zno boje od mene kako s njin zivot u veliku Sibićovu kuću, poje i lozje, nestaju brzinom ca je jedva mores zamislit. Je tako, tako je, ma covik tako ne racuno. Un postoji i iza smarti, i svit misli da postoji, ili ga se na bilo koji nocin spominje. Znoš da nećeš ništa sa sobon vazest, govorila mu je moja mati. Ni bilo tako. Njeguv lavur, njegova zemja, pok i njegova Lovina, bili su dil njegovega identiteta. Znali smo svi da neće nista sa sobon uzest na drugi svit. Još je Platon reka, na drugi svit covik ne smi donit ni vestide ni robu, neka svi budu isti, isticati. Neka goli, golcati dujdu prid Boga. Gledono vako ili nako, i za nike mlaje, propast nasega otoka cinila in se neizbjeznon. Makor nisu radi tega hodićali, nego radi zivota. Ne somo radi bojega života nego da prižive, oni i njihova dica. Tuji in je svit osto gorak kako cemer. Naš je otok moli. Ne more toti stat puno svita, i ako bi se vrotila somo polovica njih ca su hodićali sa svojun dicun i živili od zemje, ne bi mogli izdržat ni dvo dana i da žive siromaški kako se popri zivilo. Ne mile svaki don hodit u Keruma i kupit stvori za jelnu setemonu koko se pri kupovolo za pul godisćo. Ako bi se svi vrotili propali bismo za dvo dona. Vodi ni ric obo temu, reka mi je sin. Culi smo kako se moglo zivit bez icega. Živiš, a nimoš ništa. Ni stroha za naš otok, govori je Joško ocu, ni stroha ni za Ženuglovu. Je, reka mu je otac, ti ćeš lavorat poja da ne zarestu u smrice i bore? Sin ga ni obado. Racuno je kako će se od Mircita Bjožova dvura sve do Vinčeka Matijova, kad dujde vrime, ucinit jedon hotel. Sve će se te kuće pritvorit u jedon hotel ca će se zvat Pri Bjožovo. Prefin je i Jelici Dušanovuj tumači, ne sekiroj se. Tvoja kuća tako je lipa (zaboravi je da drugi dil pripado Pavulinu Matijovu) i na tako je lipemu mistu da će ti dica otvorit pansion. Zvat će se Pensione Ielizza, kako i tuko. Sve će izvonka bit kako je i sad, da se lipo vidi sulor i gustirna, veliko teza koju će isto uredit. Soto će uredit kućice i lipi moli mediteranski vartul, u dvuru bazen, sve okrenutop prema Poju i prema moru, daleko u kulfu prema Suscu, sve somo cisto i lipo Ženoglova. Unutra nojmedernijo oprema. Nojskupje replike, stvori kake su pri bile. Lipo sofa i koćete, levamoni, lavaba s brokima i kajinama s pozloćenima zicima ozbonde za darzat sugamone. Kasuncini, bavuli, skrinje i komoi, stori ormaruni, katride, kantinoli i tavulini. Na kontinolima sviće kako popri, somo s velikima bilima abazurima od cakla, ne na petrolje nego na letriku. U storima kredencima i skancijima po zidu pujiski pjati i pjatonce, terine, soljere i cukarjere. Sve to ucinjeno od keramike. U modrima pujiskima cvitićima i drugima modrima motivima. Na zidima starinski kvodri sa ženoglovskima kućima i sviton. S pozmarenim slikima, u dagerotipiji i dikoja slika Guspe s cviton svetega Antunija u ruci ili Bogorodica s probodenin sarcen. Za hodit na gurnji pud lipe skale od darva sa stompun jednostavno izrezbarenun. Podi kaki su i popri bili, brodski, postavjeni s nojvećun pumnjun. Na kočetima lipi lancuni i blazinje s mirlićima, nojboji kuverturi i kusini. More se stavit i niku lipu starinsku raspelo, neveliku i nenapadnu, a i to kako se hoće. Neće toti dohodit somo Talijonci i svit iz Europe, ne somo karšćani, nego i drugi kako Japonci i Kinezi, baz i muslimani. Ne mores nikomu reć, ne, ne, mi ne primomo goste druge vire. To ne bi vajalo.Tako je muj sin govori drugima. Ucini bi i som. Somo da imo pinez, kupi bi cilu selo. U zolnju vrime ni imo puno voje. Reka je Ani, kad toti ne bude moje matere ne znon koko će non imat smisla Ženoglova? Hoćemo je moć polnit? Pripetala son, kako i uvik, a kad vos ne bude bilo, ca ćemo onda sa Zenunglovun? Ne govorin obo temu, nego kako će se nas otok potopit. To je govori barba Tone Sviličić, Pomedara. Zorku, jelnu lipu i ozbiljnu žensku, uze je za ženu. Prizno je i Marinu, njezinu ćer, kako svoju. Ni imo svoje dice. Nakun veće godisć Marinu je prizno njezin biološki otac, jedon Ivčević, pok se ona tako i prizivala. S mojun sestrun Maricun Marina je hodila u skulu. Nakun c su zavorsili osnovnu skulu u Podšpilje iz Ženeglove su poceli hodit lavorat u tvornicu Mornar na Luku, u pogon spliske Jugoplastike. Hodili su na noge priko Vele Glove i Paknisćo, duljnjin putem. Gurnjin nisu smili radi vojske. Vej u vrime Trsćanske krize vojska je dubla Velu Glovu. Stvorili su vojnu bazu i protuatomsko sklonista s postejima i sa svin ca tuko za dugotrajni boravak. Nisi smi blizu pasovat. Past brove i koze bilo je na tima mistima zabronjeno. Ni blizu nisi smi duć. Bore ca su ih usodili azvelto su naresli da se ne primjeti veliki betonski ulaz u bardo, u podzemne tunele i vojnu postrojenje. Postavili su i vojnike da stroze kako se toti ne bi pasovalo. Anin brat Ante Vučićević, u vrime kal su Velu Glovu maskirali s borjen, hodi je u Split u Šumarsku školu. Na školsku praksu priko lita poslali su ih da sode bore po Veluj Glovi, i po cilemu otoku prouce mediteransku vegetaciju. Tako je Ante obosa cili otok, somo njegovo barda i poja. Ni sigur je se koji put zakupo. Ni mu bilo lako. Bilo je vrućo za umrit kad su kopoli rape za usodit bore po Veluj Glovi. Marina i moja sestra svaku su jutro pri pet uri, po skurini, hodili preko Vele Glove da dujdu u Pajiz, nojmanje uru vrimena dobrega hoda, uvik na vrime, doboti do na Kut. Nondi je, uza somu Guspu od Spilic, bila Trikotaža. Tako su zvoli Juglopastikin pogon, makor se pravilno zvo Mornar. Šezdest i cetvorte je u temu pogonu lavoralo priko stu i pedeset mlodih ženskih. Krojile su mantele, jakete i drugu robu. Od lozjo i poja ni moglo zivit, niti su se mlode zenske imale di udat. Puno je kvaliteno bila roba ca su je sili i na njima ponosno stovjali visku tiketu. Moja je sestra bila nojboja za ucinit tikete. Jedon put, kad su se priko Vele Glove spusćale na dulnji put, a bilo je puno rano, nise jos bili razdonilo. Culi su dvo vojnika, koda niko patrola tarci prema njima. Bili su puno blizu, dahćoli su in iza skini, doboti uza obraze. Skupa su pocele vikat, upomuć, upomuć, pomozite, napali su nos! Ni bilo nikog, isprenule su se, mislile su gotovo je, sad će nos upropastit. U to je, iz sve snoge niku zaviko, marš vojnik, marš vojnik, odstupi! Tarko je barba Vinko Gardelin koko ga noge nose. Dusa je u zolnji cas, vojnici su utekli. Marina i Marica garlile storega Gardelina koji je ploce plakot. Ni moga posli sebi objasnit da je izdovo komandu kako da je komandir batuljuna. Vojnik, odstupi, viko je, i daje, jos niku vrime dokle su hodili pul Pajiza. Nakun ca su izgrodili spomen skulu Maršal Tito, u storu zgradu viške osnovne skule, puno lipu zgradu, uza somu more, stavili su pogon Jugoplastike. Odvojenu od mora somo poplocenun ulicun, kamenin restelima i kornizen. Ne znon je niko drugo tvornica bila u lipju zgradu, makor je i ova bila sazidona za skulu, Narodnu školu Vis, i to još na mijor devestu i parve. Marina je mloda umorla, a njezina muz Miće Roki, zvoni Ćićo, i ćer Meri Roki, ucinili su na zemju svuga nonota, barba Toneta Pomedare, na Idinj, veliku kuću. Usrid pustosi ucinili su futurističku vilu, kako manji paloc. Okolo su usodili puno lipih jabuki. Moga ih je brat ku hoće, padole su po zemji, a ni Ćićo ni njegova ćer nisu obadali. Ni ih bilo brige ni za kuću ni za jabuke, kasno su otkrili kako in bez Marine to ni nista drogo, a mislili su da će bit drukcije. Rilka su mista kako Idinj. Nakun barba Mircita ca je namo hodi svaki don, ni se ni vroćo doma pri veceri, malo ku namo gre za stalno. Nojveće Josip Gardelinov zvoni Žarko. Jo son kralj Idinja, reka je meni i Ani, kad je zolnji put duša pri Sibićovo i doni skatulu pužomora ca ga je po njemu poslala moja sestra iz Pajiza. Ja sam danas kralj Idinja, ponovi je, dokle je pomalo popi jedon bićerin orahovice iz butlije. Pri veće od pedest godisć ucinila ju je moja mati od orihi ca rilko urode gori na Lovinu. Pri mene kroji su bili muj borba Blaž, trener, i barba Mirci. Neće da ga zovu Žarko, nego Josip, prema borbi Sibetu ca je poginu u parizonskemu ratu. Storemu Gardelinu poginu je i drugi sin. Zvo se Ivanin. Muj ga je otac svaku malo spominjo. Ivanin Garedelinov, sapominjo se, s njin son ratovo proti Njemci. Talijonce ni racuno. Baz mu se tako somo ucinilo, ma un je voli hodit s Ivaninon, ni ga bilo stroh i voli se skercovat. Žarkotov otac je Miki, sin storega Gardelina. Hodićo je na Luku. Lavoro je kako marangun za ucinit skure, vrota, skale. Sve od darva. Gledo son Žarkota kako karijulu vozi iz Ženeglove na Idinj, cestun priko Rovnega puta. Zoc se zove Idinj? Zacudi se ca ga piton. Zatu, reka je, jer je toti jedon kantun od raja. Znon da je sila lipo na Idinj. Jedon put mi se ucinilo (hodi son putima po sirokima suhozidima) da su se spustila Marsovci na cestu ca gre prema Cojnemu poju. Pasali uza Marine kuću, veliki furgonon prid njima, jedon, za njin drugi. Iza njih judi obuceni u zute svemirske monture s velikima skafanderima, koda je nondi niki svemirski poligon. Koji su to bili, pito je Žarko. Olma ću ih puć potirot. Gledo son, gledo, u cudu, ca bi to moglo bit? Veliki furgoni su fermali, autamatski su kalali rampu. Judi u žutemu su se rasporedili jelni gori, drugi doli, i pomalo niza rampu spusćale kosnice s celima. Puno kosnici. Danas, kad dujdes na Idinj to je carstvo celi. Na Idinj je uvik bonaca i toplina, bez velikega susura, a to celima puno drogo. Da je toti barba Tone Pomedara i barba Mirci bilo bi manje celi, veće lozjo. Osin Josipa Gardelina gre namo Katica Matićova i Stojan. Imaju masline. Pasoje i Heroj, kako zovemo Ivota Nanetova, i njeguv zet ca mu sa sestrun Marijun zivi u Komižu. Moguće je da oni pasoju za na Bardo od cela, di imaju lipu kućicu, ili prema Lokvici i Cojnemu poju. I pri se uzalo govorit, propast ćemo, duće non kroj, potonit ćemo na dno. Prognostiko je to barba Tone Pomedara. Propast će non otok. Potopit ćemo se nasrid mora, neće ostat ni spomena od nos, ni kamena na kamenu. Koko imo rapi i spili po nasemu otoku, produbni jami, svakih drugih cudi, cudin se kako se vej nismo urušili somi u sebe. Doli ispod nos, pod otokon, jos su veće rape nego gori, nojveće su toti rape i dubine, recmo kako neki virovi i vrulje, ili kako recu za svemir, corne rape. Jelna će nos nos tako rapa usisot, a da nećemo ni znat ca non se dogodilo. Isto kako je Atlantidu prikri Ocean, ekspliciro je barba Tone, koda je cu za Solonovu i Platonovu fjabu, tako će i nos nestat. Otok će non progucat more kako ca je Jonu proguco kit. Obo temu je pasonu nediju govori pop u crikvu, to je govori obo nami. Znoš koki moru bit oti kitovi, veći od otoka, moru na njima pristat veliki brodi i galijuni, mogu se napravit rive, i ca je jelnemu takemu kitu progucat i nos i Bisovo, koda smo velo i molo kirnja. Tone, ludo govoris, reka je Gardelin, Jona se sposi iz utrobice kita, ni se utopi. Bog ga je pogledo, pogledot će i nos, poskoci je stori Gardelin. Jos je i dodo, tukalo bi tebe hitit u more da se sposimo od propasti, kako su se sposili i mornori kad su hitili Jonu u more. Ako te Bog cuje ucinit će tebi ca i Joni, Jona je ocekivo da će Bog unistit jedon veliki grod kako i ti misliš da će uništit nas otok. Bog je reka, ne, ne, neću to ucinit. Jona se zamiri Bogu, gren leć vodi na sunce, na nojžešću sunce. Reka si, Bože, nojpri jelno, onda drugu. Vidit ćes, reka je Bog, i olma je naresa jedon veliki fazul. Jona je lezo u hlodu, i gle, eto corva, izi je fazul iznutra, uveha je fazul, nestalo je hloda. Jadan Jona je moli Boga, vroti hlod, vroti mi hlod! Gori di ni nikoga, Bog se smijo na svi glos ma ga ni niku cu, osin ondjeli ca cuju somo nebesku i bozansku glazbu. Tako ga ni ti ne cujes, nego govoris da ćemo nestat, koda će to Bog dopustit, uznemireno je govori Gardelin. Znoš co, propast non je neizbježna, reka je Pomedara. A bi je idan, parilo se da nimo sarca i da je izi voz jutih paprovici. Na srid mora stojimo na tri stupa. Lako ti ih je moru tumbat. Malo jacije bote, i eto ti ga na, gotovi smo, per sekula sekulorum, reka je Pomedara. Ne more to bit tako. Nedovno su kopoli za naftu na dvo, bar i na tri kilometra dubine, nisu je iskopoli. Da smo na stupe, bili bi nosli more. Ostija, ca ti jo govorin, dubli su jedon stup, ma nisu ga puno osćetili, zavorši je barba Tone. Ni voli more. Bilo ga je stroh i od bonace, kamoli od boti i furtune. Nison sigur ca je istina, ma kad se u grubu vrime bizalo s otoka, priko mora u Itoliju, za bojin zivoten i drukcijin sviton i iskala se Amerika, barba Tone je isto zeli uteć. U Talešku su se ukarcali u jelnu borku. Bilo ih je dosti. Molo borka na vesla. Vesloj vamo, vesloj namo, nikako naprid. Borka pocela pusćat. Spuga, spuga, ma ni bilo pomoći. Eto ti ga na, potone borka. Barba Tone vice, ne znon plivot, mojko moja, ne znon plivot, Boze sposi, divice Marijo sposi, viko je kako i Jona kad su ga hitivali u more. Ne zno se ku ga je sposi. Od tad barba Tone ni voli ni more, ni otok, ni puno voli ni svit u Zenuglovu, ni indi. Govori je utiho, niku nos je izdo i probi gajetu. Veće je gledo u zemju nego naprid. Ceko je propast. Da se uspnes i na Hum i nondi ćes se utopit, nindir se nećes sposit, tako je bi zamisjen. Eto, kaki si, to mu je reka stori Gardelin. Sti ga je kako otvoreni libar. Na more su blizu Taleške u vrime propasti ote mole borke bili muj borba, Joško Bonice, i Rudo Nanetov. Pari mi se da je i Heroj bi s njima.Vroćali su se. Po noći nisu ništa ćapali. Kad su culi da se puce i da vojska vice skivali su se. Dušli su doma, a da nisu ni prozukli. Obo temu ću kad buden piso kako se Zeneglove vidi iz Bandirice. Ostle je svit nojpri hodićo. Zolnjo je ostala moja nona Bonica i Katica Andricina, rodon iz Korcule. Nakun dvo, tri godisćo, sti son borbi ca son napiso obo Taleški i barba Tonetu Pomedari. Ni istina ca si napiso, reka je. Ni moga toti bit barba Tone. Bi je un stariji covik, a oni ca su bizoli u Itoliju, da ih niku posli potegne u Amerike, bili su puno mlaji od njega. To si sve izmisli, ili ti se ucinilo da je tako, reka mi je borba doboti idno. Ceste i letrika. Barba Ivon Pidina i unuk Olio 22 Interesantno, interesanto, govorila je mati, na svaku stvor ca njun se cinila nesvakodnevna, malo neobična, napoka i derevrsa. Interesantno, rekla je, kad su grodili supstitucijsku cestu, zamjenu za brodsku prugu. Od Luke do Komiže priko svetega Mihovila. Odlucili su da vapor ne gre u Komižu. Dugo mu je ukolo. Do mijor devestu osandeset i cetvorte Komizani su mogli lipo spat na brodu, cilu vrime od Komize do na Luku. Vapor je hodi kolo gurnjega dila otoka. Ovi dil ni puno interesantan. Nojpri paso Barjoke, Kamik i Zokamicu, Dragodid, Okuc i Okjucinu, Novu Poštu, Rogicic, Velega i Molega Volića, Svitnju, Velu i Molu, i Molu lanterne. I evo vapora kako viri povar Prirova, i zacas akostoje uza mul. Ženske nisu obadale di se pasoje. Mogle su i daje spat, a muski igrat na korte i pit kafe. Nakun ca su ucinili otu novu cestu nisu Komizoni mogli spat na brodu nego somo u autobus. Arvo bi za cas. Sirokun cestun, za kvarat od ure, i evo ga na Luku, autobus ih doboti unese u vapor. Nise isplotilo zaspat jer olma dujdes. Drukcije je bilo priko Poja, ustat se u cetiri ure, i pri, da mores duć nojpri na autobus, onda na vapor. Popri je vozi Bačika. Nison sigura kako mu je bilo provu ime, baz Tone. U parvu vrime kuferi su se i bagaja dizoli gori na kuvertu i vezivali. Pari mi se da je Bačika bi jedon puno fini covik, lipo se darzo i kulturno. Nosi je robu kako niki visoki činovnik. Imo je i pomoćnika. Nison ni u to sigura. Govori se da je autobus zavezonih ociju iz Komize moga dovest do na Luku. Evo von mohrama, vezite mi oci, dovest ću vos iz Poja do na Luku, bez stroha. Znon cestu napamet, kladi se Bačika. Autobus za Pojore takovo je sela kroz poja, komiško i viško. Tukalo se rano dizot za duć iz Ženeglove na autobus. Pri cetiri ure, vapor iz Luke gre za Split u pet i pul. Kako onda, tako i danas. Ako ne dujdes na vrime, neće te cekot. Ili un vodi racuna da si vej kupi kortu u tete Bone Vojković? I to don pri, da budes sigur. A nakun ca porti i zamakne iza Prirova, prema Moluj lanterni, gotovo je. Mores mu stavit soli na karmu, i puhat u guzicu. Mime Lukin zapiso je zgodu ca se dogodila coviku iz Dracevega Poja. Cini se da oti covik, bit će to bi Dome Roketin, ni puno puno putovo vaporon, a ne zno se je ga i vidi. U to vrime ni vapor portivo rano u Split. Ni kostovo uza mul nego uza rivu, pod Klapavicu. Osin Mimeta Lukina istu je storiju isprovjo i Joško Božanić u parvemu izdanju svuga libra o viškima facendima. Teško je reć cihova je provo. Siguro je da Božanićeva imo veće detalji i funkcioniro kako primjer jelne izvanredne facende. Izbrusena je do velikega sjaja. Mimetova je drukcijo. Nimo pojedinosti, ne stoji soma zo se. Provjala se pri komin di svit razgovoro i smije se, di se more reć, je, je, ma ni tako bilo. Bilo vako ili nako, Mime je rojen dvostidruge, a Božanić cetardeset i osme. Meju njima je dvodesetišest dugih godišć i jelna zastrašujućo povijest. U Mimeta storiju provje barba Mike Borcićov, da se svit kolo komina more bokun zabavit, i razumi se, isprovjat drukciju inačicu priče. Vako je bilo. U Roketinih, u Dracovu Poje, bi je jedon covik ca je voli hodit po pajizima (bit će Dome Roketin?). Jedon don je s nikin susidon iša u pajiz da kupi rominu petroljo u nike Rapavice. Kupi je petrolje i ostavi rominu u tu butigu da je ne nosi sa sobom, jer petrolje vonjo. Tamo, vamo po Pajizu, i duša na rivu. A na rivu, pri kolunu, vezon vapor. Vidi kako judi gredu u vapor. Som sobon govori, kad svi u vapor, gren i jo. I tako se ukarco. Vapor je porti. Un gledo, ca je vo sad? Mi prema Prirorovu, a Priovo prema nami. Onda je sto vikat, a kapitone di me vodite? Meni je kuća u Dracovu Poje, a romina u Rapavice. Kapiton je vidi da covik ni pratik, pok ga je na kaić iskarco na rivu. Tuko puno vrimena da autobus paso sve stacije. Posli Komiže je Pohumje. Onda Pošpilje, Dracevu Poje, Marinje Zemje, Postrožje, Plisku Poje, Poselje, Luka. Na kraju, vapor. Ne bi dusa do Pliskega Poja, provjala je mati, meni je vej bila muka. Dušlo mi je grubo, sad ću izrigot. Zatvori oci Draga i ne mici se, govori mi je Bjože. Još malo pok smo u pajiz. Lako je njemu kad mu ne skodi. Imo taki stumak da more izist i lamice, neće mu nista bit. Autobus se voje, s bonde na bondu. Gore od borke i vapora, trese se koda će se raspast. Bilo je kako Bjože reka. Ala, movite se, vice Bačika, neće vos cekot. Kako morete spat, a vapor će portit? Iza svakega revoltina sviri je da upozori onega ca gre iz druge bonde. I kako se moglo zaspat? Svaku malo Bačika sviri, kako da je uzbuna. Osin priko poja, cilo cesta u revoltinima. Cesta je bila toko spesa da ju je moga zapacat tovor naparćen prućen i inkrozo autobus. I ca će onda? Slicnu zgodu, ma s naparčenun mazgun, opiso je Ranko Marinković u pripovjetki Mislilac nad osam grobova. Don Silvestra, kontroverznega viškega župnika, stavi je u jelnu slicnu neugodnu situaciju. Ni nonke malo voli tega župnika. Nisto mu se zamiri. Inkrozat će ga pruće, izbost će ga i iskidot će mu sutonu. Ca će sad? Pari mi se da je to dogodilo blizu volta na Luku. Don Silvestru je tukalo bižat u portun sjor Mometa. A toti su ga cekole nove nevoje. Sjor Mome zapriti, biz ća. Odstupi, sotono! Nećemo o temu. Prema župniku isla je mazga naparćena prućen i zapacala cilu ulicu. Ni u to vrime bilo puno svita u općinu ni u turizmu, nego nojveće tezoki ca su dohodili izpoja. Hodili su pomalo iza naparćenih tovari i mazgi. Ni bilo mista za don Silvestra da paso, ni moga ni vidit ku je iza. Bilo je potriba da i ti težok, kako i Bačika, sviri. Da nosi sa sobon jelnu trunbetu, da se zno da pasoje s tovoren naparćenin prućen. Da oni ca gredu prema njemu moru na vrime uteć. Isto kako i tovari, auti, i drugi ca su hodili i vozili prema Bačikinu autobusu. Ni bilo druge: svaku malo tukalo je svirit, na svaki revoltin, makor bi se svaki put svit autobusu isprenu. A, Tone, zoc trubiš? Ku će ti pri pet uri ujutro hodit po cesti? Koji smepija? Somo nos budiš i isprenšs s otun trunbetun. Sva srića da je ujutro autobus vozi pri težoki i tovari. Ma Ženoglovci su hodili na vapor ne somo autobuson, nego i priko Vele Glove. Uputili su se kad i autobus, dušli na vapor pri njega. Govore, ni danas ni boje. Jedino ca je autobus manji, azveltiji je, i dujde do Loze od Borovika, a to je doboti u Ženuglovu. Eto zoc son napisala, rekla mi je mati, cesta stara puno bi non na vridila, da se malo proširila. Naravski, ne soma od sebe. Ako su je oni ca su je probili pri veće od stu godisć za malo vrimena, koko bi vrimena tukalo da je ovi danas sa makinima i uredjajima prosire na sirinu kake su i druge ceste? Pri će prosirit cestu za Rukovac, osigurat skrakovice, velike gusćerice i velike komore na Lokvu nego svitu po pojima ucinit sirju cestu. Ne grode za Pojore, ni težoke, to son rekla, prigovorila mi je mati. U vrime kad se novo cesta grodila, grubo cesta (jer ca ćes vidit kroz Kostirnu, osin Guspe od Planice?) bilo nos je nisto u Ženuglovu. Nismo svi bili ostarili kako danas tako da son meju nikoliko nojstarijih ženskih jo nojmlajo, a imon blizu devedest. Napisala son: zbogon lozje i levonda, dušli su drugi judi, drugo Ženoglova. Malo je poji, doboti nista, di pasoje novo, siroko cesta. Sva su provo poja posrid skoja. Nojveće je Dracovu, na kraju je Pošpilje i Pohumje, zolnjo sela di storo cesta pasoje. Ta puno storo, govori se da su je grodili jos francuski vojnici s nasima težocima, povezije sela s Lukun i Komižun. Lipo cesta. Na revoltinima je zastićena lipin zidima. Grodili su ih stori mestri, i zduljnje bonde s kolobranima, komadima od lipe stine isklesonih na cjun, na stotine i stotine kolobrani, usuda osin priko Poja. Joško misli da su kolobrani, kako i nocin na koji su ih klesoli, spomenik kulture. Isto tako i mirila za kilometre uz kroj ceste ako ih nisu izvadili i hitili. Jo mislin da je cilo stora cesta spomenik, malo je kreću, niku neće da se bokun veće popravi i proširi. Ništa ni bilo lipje nego na noge pasovat tun cestun, u primaliće i liti, kroza zelenilo od lozjo. Nojlipju zelenilo, nijelnu ni toko radosno, ne veseli toliko sarce ni svit. Ne doje mu ufonje i snogu kako zelenilo i mladice ol loze. I moti kad narestu, cini ti se da ti je loza prijatejica, da će te bokun ćapat i podragot vezima. Kad pusćo mladice slici na našu mladust i na zelenu nebo koje je dušlo na zemju. Vako son napisala, od ceste nove još je ljepša cesta stara, ča Podšpilje naše spaja, da se malo proširila, svakomu bi bila mila. Storo cesta ostala je nako kako je i bila, stavili su crtu po sridi, koda će se tako prosirit! Za koga? Ni vej u Poje svita, somo liti ca dujede, to je sve, onda ni potriba ni cesta. O da, reka son, za turiste vako cesta izgledo slikovitije, pitoreksnije, da bude jos lipje tukalo bi svaku malo izdust jos koju rapu. Jer ni cesta potriba za tezoke i traktore, po njuj oni ne gredu, osin u jematvu i kal beru masline. Isto je po njuj veći je promet, puno veći, nego ca je bi. Da moreš gledot kroz ponistru, doli niz Poje, od crikve u Podšpilje do Ženoglove, i prema Komiži, vidila bi kako jure svitla za svitlima, koda su se macići probudili. Misto po kolnjicima tarce po cesti i jedon drugega ćapoju za guzicu. Nisu macići nego gosti. Gredu se provest u seosko domaćinstva u Ženuglovu. Da su vodi nojboje jede i pije, i nojjeftinije je, tako govore. Po noći ne moremo ni setat, ni mista za pasat ni meni ni Ani, a kamoli kal su s nami Jelica Dusanova i Rosanda Popetova, Viola Ivota Nanetova žena, digol i Eli, zena Foranina Lucića, rilko Seka, zena Tonkota Ane ca su ga zvoli Kokić. Skuro je, ne vidi se. Nisu stavili letriku u selo ni koko tuko niti kako tuko, a ona na Blakaus, na visoki darveni stup, nikal ne svitli. Cin je stave olma je razbiju, jer niki ne polnose da svitlust po noći koda je u njuj macić. Nison sigur, reka son, hobi moga nabrojit sve letrike u Ženuglovu ca svitle u selo. Pari mi se da ih imo veće u Pohumje. Na kantun Sibićove kuće je jelna, jelna je pri Jurakotovo. Jelna je meju Marijanovima i Samarinina, jelna je na Dušanovu kuću, jelna je malo daje od velega revoltina na na obilaznuj cesti prema Bjožovu, na Bjožovo je jelna, jelna će bit meju Perete Jozetova i Lukina, a jelna doli nižje, di su restorani, prema Tanjugovu spomeniku i trafostanicu. Za tu nison sigur. Drugi put ću nacrtat kortu letrike za cilu Ženuglovu, i poglavarstvu u Komižu pridložit novu, bogatiju rasvjetu za selo. Neka kalaju ovu sa staklenima žaruljima i stupima od darva, i neka stave provu, rasvjetu sa mudernim svitlima na gvozene stupe ca ne ruzave. Hoću reć da je rasvjeta u Ženuglovu ostala isto kako je bila na pocetku, kad je stavjena. Prominjene su, istina je zice, i misto onih ca se veziju za bocete stavili su debje i sigurije. Nista to ne more pomoć. Dvo tri puta zagarmi nestane struje, a ne znoš kad će isponova duć. Provjo son to materi, koda cinin niki veliki plan. Kad pribrojin zarulje onda ću ti točni reć koko ih je. Znoš da me je za to puno brige, rekla je. Je ti misliš da ću po noći hodit vonka, da isprenen turiste i da svi utecu ća kad me vide kako gren po cesti? Još bi me somo to tukalo. Zaboravila je da njuj svitlust na kantinol vazda gori, i don i nuć, ne smi se ugosit ni ako je vonka sunce tako joko da se tuko sakrit od njegove svitlosti kako od nojacije letrike ca je oci ne moru polnit. Istina je da je cestun grubo pasovat po noći, i mlodemu i storemu. Auti kure na vecer po uskuj zenoglovskuj cesti da ni mista za hodit. Ni ih briga hoće bit letrike. Dujdu iz svih misti, i iz drugih zemji. Prefin se i monagesko princeza slikola za novine doli kraj trafostanice na koju pise: Doli redukcija. Živila struja! Slikola se na srid ceste. Naginje domijonu i govori, bit će francuski, najbolje piće, najbolje jelo. To su su pisale novine da je tako rekla. Toti je gostionica Pol murvu, mogla bi i pol palmu, jer su se povar dvura murva i palma sastavile ujedno. Uvik je puna, za obid i za veceru. Darži je Damir Sviličić, sa ženun. Turiste puno zanimo di će dobro ist i pit a da ni skupo, a od svita iz Zeneglove malo ku obado za restorane i za hronu ca je u njima kuhodu. Njima su to viciji za molu dicu i besposleni svit, pri kako i danas. A svit? Svit ne more živit od viciji nego od lavura. Di je ta gostionica, opeta me je pitala. Imo ih koko hoćeš. I vodi do nos, Olio Pidinov, na dulnji dvur darži komin, pece kad mu dujde svit. Olio, sin Bebe Pidinove i Jakova Ćizmića, unuk Ivana Kordića, toti je do nos. Njeguv bi se nono puno iznenodi kal bi sad vidi svoju konobu. Kako i svaki koji je duša u selo nakun toliko godisć ca je sto pod zemjun, pod Muster. Olio je uredi ne somo konobu, dulnji dvur i tezu za turiste, nego je dove i neposrednu, prirodnu, starinsku atmosferun i ugodjaj. Duljnji je dvur prigrodi, odvoji ga visokun rozgun od Nedotovo i Smiljinega dvura (gurnji dvur nimo, gori mu je gustirna i teza.) Pod konobu mu svaku malo kogol dujde, ovi ili oni, nasi ili njihovi. Nakun lita, u desetemu misecu, u Ženuglovu doboti ni nikoga, osin grupi turisti-planinari zamotonih u kabinice. Po magli i dažju gredu u Hum. Nojveće Slovenci. Svi hoće pogledot i velike kaktuse i zute safrane, arcize, pipoju lisće od barsćana, zaviriju u vartule. Njima ni tesko hodit dvi, tri ure vrimena, i to somo tako, da dujdu toti bokun razgledoju, niki nonke to, vazno in je da su dušli. Pitaju, di se mogu napit? Nindir. Zatvorena su se seosko domaćinstva i gostionice. Prozno je Ženoglova. Dujde dikoji izgubjeni putnik biciklist, som, bez ikoga. Dujde u selo, zaluto cestun, bez brige i bez stroha. To nami u Ženuglovu ni nikal palo na pamet, da gremo pok di dujdemo, makor i nindir. Mi se vazda sekiromo, a ca je se iza kantuna, ca nos toti ceko? Navikli smo i mi na radust i veselje, na lipe i grube stvori, ma meju svojin sviton u Zenuglovu i na nas otok, meju svojima, ne mile indi. Imo takih, reka son materi ca dujdu na bicikletu, stanu nasrid ceste na Blakaus, gledoju u kortu. Kud će sad? Na silu hoće priko Vele Glove na Vis, pokazije kortu. Tri su puta na kojima se mogu izgubit i zalutat. Ne obadaju, koda je svaki autocesta. Duša je jedon na bicikletu, malo pri pulne, jedon posvema mlodi Inglez. Can I help you? Breakfast. Market? Paso je sva duljnjo poja, ni moga nista noć za izist. Sve zatvoreno, ni otvorene butige. Where’s market? Nowhere. Nothing. Where’s Olio? Zno je za Olija. Round this house, at konoba! Pito son posli Olija, je te nosa carnjeni Inglez? Je, je. Ca si mu do za ist? A, lako je to barba Josko, malo čaja, marmulade i kruha, i un je kuntenat, koda je sidi i obidvo u nojbojemu restoranu. Eto, tako je to, Olio se uvik snojde. Ku gul mu dujde, uvik će se nisto noć. Ma pri tuko noć Olija! A kako se s njin sporazumis, pito son Olija. Lako, barba Josko. Ni meni potriba znat jazike, somo hello! Oni sve znaju kad su glodni i zedni. Sve ca in stavis dobro je, boje nego kod njih. A posli? Nice, nice, very nice. I’m Olio, hope to see you again. Bye, bye. Olio je spretan, un in pripremi ca more, i ne bacelo puno. To ca imo vridit će, ca vridi meni, vridi i njima. Fish, fish, ca njih brige jesu sardedele ili lokorde, savour, lamb, cheese, ca in doneses, to će oni izist. A menu, ca njih briga za meni. It’s my garden, i pokozen in vartul, oh, oh, impossible, govore oni. This village is Woman Peak, Ženaglova, recen in. Oni se smiju, ne viruju. Da vidite kako je lipo uredi vartul, i koke pomedore, nojveće u Ženuglovu, govorila mu mati, Beba Pidinova, barba Ivana ćer. Provu jun je ime bilo Ivka.Volila je svuga sina i misto di furesti dujdu na veceru. Ostarila je Beba, razbolila se, i Olio ni moga sve som lavorat kolo matere. Hodit u spizu, kuhot, cistit, darzat vartul. Tukalo mu je mater odvest vonka otoka. Ni nikal ni zamisjo da će to ucinit, ni moga polnit da se rastane od matere. Cini mi se kako ni ona ni mogla polnit da na kraju života hodićo iz sela, daleko od jedinega sina. Na temu putu do od Ženeglove do staračkega doma, nindir povar Splita, umorla je Beba Pidinova. Zamisli bi se barba Ivon Pidina. Da se dvignea iz greba i, nakun puno godisć, dujde u svoje selo. I, eno ga, gre na dulnji dvur pogledot ca mu je u konobu. Imon ga na jelnu sliku iz sedandesetih godisć kad je cesta u Ženuglovu dušla do Blakausa, kolo barba Moteta gustirne i blizu Pidinove kuće. Svit sa maskinima, motikima, masurima, cvirima za nosit stine i savuru, svin mogućin alotima za klesot stine. Barba Ivon stoji inpijo, gledo rovno u aparat. Duge noge, duge gaće, mornorska majica, gaće na kolina lipo zakarpjena s velikima karpima. Pari se da su take ucinjena u tvornicu. Reka son, mortvi mogu cinit i govorit ca ih je voja. Dusa je barba Ivon na dulnji dvur, vidi da je zatvoren rozgun. Kolo komina preće Olio, ni ga pozno. Poviri je u tezu i, gle, nondi stoji biskup forsko-broško-viški, nison sigur koji, bit će monsinjor Slobodan Štambuk, s popima. Diže se s katride. Visok je, kad stoji doboti je i višji od barba Ivana. Ne vidi barba Ivana, mortvi se ne mogu vidit. Pari se da će odaržat govur gloson lipin, kako sunce i bugava - ma ni, odusto je. Somo je reka, nigdje nisam bolje jeo nego u ovom malon dvoru, u ovoj skromnoj konobi, somo to. Biskup je sestan covik, ne somo da je visok nego je i dobro stavjen, blid je, ma imo rumene obraze. Nosi i lipe zlotne očole, a pod biskupskun beritun vire mu rudi vlosi. Ni odaržo govur, kako je misli. Vroti se sest da izi jos malo pecene kobotnice ca mu je ostalo na pjatoncu. I kus pecenega jancića. Nimo bojega ni na Brocu. Govori se da je viski nojboji. Je to istina ili ni, ne mogu bit sigur, ma sve son to prosti na internetu. Vidi son i sliku Oliotove konobe i bokun sjene barba Ivana kako stoji ozbonde da ga nikur ne vidi. Nojveće ga je stroh od biskupa, jer ni sigur ca bi mu reka kad bi se otkrilo da je dusa s druge bonde, di ni zivih. Baz bi ga i potiro nose, mortvi pripadoju mortvima. U Oliota se pripremo dobra hrona. Ni stroha da će bit slabo. Riba, jancić ili kozlić. Ca more bit boje od tega? Ma pari mi se da brove darzi jedino Pave Mladineo iz Borovika, i to na Budikovac, a Brojnetovi posu njanjice po Velemu poju. Darze i konje, sve radi poticaji. Ku će to znat, bit će se na pjatoncu nosa peceni kozlić, govore da je boji od jancića, pecen na gradele. U Ženuglovu koze darži jedino Darko, sin Bepota Cifutova, parvega zermona muga oca. Zacudi bi se barba Ivon Kordić. Izgubi son rotu! Ne znon nonke duć doma, u Ženuglovu. Isti cas bi se vroti pod Muster. Iznebjusi se, ni sigur. Pito son sebe, je vo moja konoba? Sve mu je nisto sumnjivo. Da je nisu prodoli? Vroćon se nose, pod Muster, govori son sa sebon. Nondi me uvik ceko siguro misto, neće me pribarkat, ni izminit broj, tako govori, makor zno da ga niku ne cuje. Mortve se ne cuje, govore somo zo se. I ako se koji put ustanu, vroćaju se namo oskle su dusli. Cin zakukurice kokot, i najovi, poce je don! Bize višćice, visćuni i vile, vroćaju se na svoja skuro i umidno mista sva zlotvorno stvorenjo, macići, ukose, vukodlaci, mòre. Sve to somo na Bolnji don, tako je zapiso Shakespeare, ma ti nisi cula za njega, reka son materi. Ni barba Ivon Pidina, covik ca je vazdon lavoro i stico tako da je od nicega ucini puno. Pripuno za svuga trudnega zivota. Duh nonota Sibeta ili Hamlet u Ženuglovu 23 Kako mores lagat? Da nison cula? Je Hamlet razgovoro s duhon svuga pokujnega oca, pitala je mati. A jo son reka, ako se Hamletu jovjo duh pokujnega oca zoc barba Ivon Pidinov ne bi moga duć u Ženuglovu vidit kako mu je na duljni dvur? Na gurnji je vidi kaparu koja je naresla do pul ceste, i reka u sebi, borami je naresla! Ako je tako, zoc se mojuj prateti, Moluj Kati, ni moga jovit njezin brat, muj pokujni nono Sibe? Ili je duh jelnega mortvega kroja zivji i vridniji nego duh muga nonota koji je nakun smarti zeli vidit svoju sestru i ona njega? Ne zno se je pokujni nono Sibe introvo kroz ponistru ili kroz vrota. Pasoz u storu kuću, dokle je nisu podilili, bi je sirok. Moga je pasat na vrota s gurnje i dulnje bonde. Zduljnje bonde mu tukalo uspet uza skaline od sulora, ma toti imo puno skalini, a svit u Ženuglovu je taki da bi se olma obaznalo, eno pokujni Sibe gre uza skale. Jer u Ženuglovu je moguće da niki mogu vidit i mortve. Makor son malo pri reka da se mortvi ne mogu ni vidit ni cut, vide ih i cuju somo oni komu govore. Isto je istina, kako niki Ženoglovci imaju i oci i usi da cuju svoje, i sarce i stumak kad in dujdu napamet i mortvi in dohode cin zaspidu i stoje in u ocima, neće da hodićaju. Ni nikomu lako, rekla je mati kod je cula ca mislin. Zatu Molo Kate, moja tiho i mirno prateta, sestra muga nonota (obo kojuj je malo ku vodi racuna kad je ostarila, osin moje matere i oca), ni obadala ni za iće ni za piće. Obadala je somo za svuga pokujnega brata. Malo kad je ila. Ni mi potriba, doj dici, govorila je. Cekon da mi dujde Sibe ili da jo iden kod njega. Di ćes tamo, govori njun je mlaji barat Mote. Bi je jos živ. Di ćeš meju mortve? Ne priši, cekoj da ti ucine misto. Ne mores pri vrimena, pri nego Gospodin rece, ala, dujdi! Živila je osandeset i šest. Govorilo se kako su svi Sibićovi, naravski oni ca su umorli, zivili kraće od nje. Po noći se sastajola sa svojin braton. Mojin nonoton. I ne somo ona. Niki su ga vidili kako sidi na svoju stinu pod murvu. Na svoju, barba Moćita stinu. Stoli svi skupa u dil kuće koju zovemo storo kuća. Živa je bila i moja nona Mare. Storo kuća ni bila prosićena. Iz širokega pasaza lipima darvenima skalima hodilo se na gurnji pud. Bilile su se kako sunce. Skale svaku malo bruskinali, pari mi se moja mati i teta Pova, ili njezina ćer Katija, dokle ni hodićala u Zagreb. Pod tima sirokima skalima moga si doboti ucinit jelnu kamaru. Toti je po noći stola kibla za ucinit molu potribu. Digol i veliku, ako te potirolo, i ni bilo druge nego ucinit toti. Molo Kate, sestra muga nonota, spola je u gurnju kamaru. Vrota su bila blizu kible, kako i gurnjo vrota od kuće. Do njih su uza gustirnu dvi velike skaline s postamenton. Ostle je bilo nojlasnje duć do parve darvene skaline u kuću, uspet se na treću ili cetvortu, i toti sest. Istina je kako je duh nonota Sibeta moga duć oskle hoće. Hoće zgurnje bonde, zdulnje, prefin i ozgori, kroz luminorij na gurnji pud, moga je sest uza komin i fumat. Ni mu to palo napamet. Zno je da ga sestra ceko pod skale. Uvuka se kako bokun propuha i se na skale, na treću ili cetvortu skalinu, i toti ceko. Njegova sestra Kate ćutila je da je un ceko, ma ni bila uvik siguro u koje vrime. Ni obo temu vodila racuna. U to vrime ni svit nosi areloje, nego je miri vrime prema otkucajima sarca i svumu osjećaju, a po danu prema suncu. Prema temu na kojemu je mistu sunce, i prema temu di pado osuj ol kuće, ili ol kojega stabla. A po noći? Ca će ti ure po noći, dokle ne svane? Po noći se ne gre, a zno si i prema kokotima koko bi moglo bit uri. Parvi kokot, drugi kokot i treći. Nisu svi u istu vrime. Somo pri Sibićovo bila su dvo, tri. Svak je imo svuga, moja mati, teta Pova i teta Milica. Stori barba Mote je prefin, niku vrime, daržo i projca. Tukalo ga je likvidirat jer ni imo co zerat, pok je oslabi. Parilo se da će krepat. Probudili bi se i kucini. Zno si, zavoršila je nuć, tuko puć lavorat. Ne znon je son von reka kako je liti po danu nojboji areluj imo stori barba Mote, brat muga nonota Sibeta i Mole Kate. Po osoju ca ga je kantun od kuće hitivo na komad dvura, zno je ne somo koko je uri nego i koko je minuti. I u drugima stvorima bi je pratik, ni obado ca mu svit govori. Ni virovo sestri da jun Sibe dohodi svaku nuć. Ti si Kate malo posenpijala, nisi se itila udat, pok sad darži ca imoš. Reka son materi, Shakespeare je zno kako po noći ni lipo hodit. Mores inkontrat kojeg mortvega, ili njeguv duh. Opeta un obo temu Inglezu, koda non ni dosti i nasih, rekla je mati soma sebi u brodu. Njeno je tukala bit zolnjo. Kako bilo da bilo, ni to bilo u Zenuglovu, nego u Dansku. Ni to bilo u tezeskuj nego u kraljevskuj famiji. U kojemu mistu? U Elsinoru. U cornuj zimskuj noći duša je duh pokujnega mu oca, uspe se uza skale na kulu, da rece sinu Hamletu, sinko, muj brat Klaudije, s tvojun materun Gertrudun, mojun ženun, otrovoli su me. Oteli mi kraljevstvo. Tuko me osvetit. Slobodi Bože da se nisto takega dogodilo mumu nonotu i da je un, misto sestri Kati, dusa obo temu govorit svumu nojstarijemu sinu, Bjožetu. Postoji veliki problem. Muj otac Bjože ne bi u to virovo, misli bi, po noći me niku hoće strasinat, ili bi misli da mu se u snu pricini otac. I ujutro bi olma reka Dragi, mojuj materi, Draga, nisto mi se grubo snilo. Jovi mi se otac u snu, i hodićo. Ni reka ni rici koda s nicin ni kuntenat. Certo mu ni drogo da smo hodićali iz njegovega dila kuće? I da nismo puno vodili racuna obo njemu. A ku je obo njemu moga vodit racuna? I pod starust cini je ca ga je voja i hodi di ga je voja. Aboj meni, ca je to grubo, to ne more bit istina. Ne znon, reka son, tako je napisono. Hamlet nikako ni moga polnit da mu je oca ubila mati. Ca će? Kako će se osvetit? Ni bi sigur, a parilo mu se da je i duh njegovega pokujnega oca to jedva prozuka: da ga je brat otrovo, njegova žena da mu je pomogla i posli se udola za njega. Pukni sarce, uzdiso je Hamlet. Ni moga od muke. Nojpri je izmisli Mišolovku, jelnu pantominu. Zvo je glumce da glume. Ucinilo mu se da će vidit, kad to izvedu, je su mu mati i borba ubili oca. Ovako su glumili: zensko i muski, kroj i krajica, garle se. Kroj se umori, sede na jelnu klupu, i olma zaspi. Kad, eto ti drugi muski! Krajica se dvigne, a oti ca je dusa iz jelnega varca uli je zaspolemu kroju otrov u uho. Gotovo je. Kroj je umar. Krajica jadikuje. S njun i covik ca je otrovo kroja. To mu je brat. Un je prosi. Ona koda neće. Onda hoće, pristaje da će se udat za njega. Kako je finilo to svak zno, neću to provjat. Reka son svojuj materi, tvuj mozak tuko poslat na analizu u Institut profesora Ivice Kostovića. Di je to, pitala je, koda će ona pratit svuj mozak na temu dalekemu putu. Bit će u Vošingoton? Volila je gledot u atlas, iskat zemje i mista priko mora. Mucila me je, di je Pert, Kanbera, San Pidro i Nevi Jork, di je Okland i Novo Zelandija, Punta Arenas i Santijago, di je Australija, di su pengvini i Antarktika? I, ne biste virovoli, di je Gevgelija. Toti je muj barba Zlatan služi niku vrime kako oficir. Nondi je živi i njeguv sin, Marjan Sviličić, nojblizji muj zermon, s materun Olgicun, posli sa zenun Marinun. Umar je mlod, kako mu i otac. Ni imo ni punih šezdesetitri godisćo. Ako bude vrimena planiro son napisat kako son s barba Zlatonon okopovo bore po Ženiglovi, po bardu povar Lovine. Još se digol vidi di smo poravnali teren i cinili kamenice s vodun. Da se moru tvice napit. Planirali smo ucinit jedon park, ženoglovski perivoj. Un me je parvi uci provdi i pravednosti. Bi je parvi komu son povirovo da iza smarti ni drugega svita, a da za to nison pito dokaze. Bi je sila dobar covik, a dobri svit govori istinu. Tako son onda misli. Mislin i danas. Prosti son materi ca son napiso obo Hamletu, danskemu princu. Rekla je, sve si izlago. Nisi mi obo temu provjo. Jedino je istina kako je Moluj Kati dohodi nono Sibe, njezin brata. Bit će slicno kako je i otemu Hamletu dohodi duh njegovega oca, makor nison sigura. Duh Hamletova oca penjo se uza skale. Pojovi se na postamentu u ratnuj monturi s maršalskin sćopen u ruci. Jovi se nojpri Horaciju. Ne bi to cini nono Sibe. Marzi je soldaciju. I još mu se tukalo penjat uza sulor, imo nojmanje petnaste skalini. Un bi duša zgurnje bonde, di je lašnje. Insoma, Molo Kate ni mogla pribolit svuga brata kako ni Hamlet svuga oca. Makor se to ne more usporedit. Istina je kako je Molo Kate svaku nuć cekola svuga brata. A to s Hamleton je izmišjeno, i ni mu otac dohodi svaku nuć, nego somo jedon ili dvo puta. Nona Mare ni volila Molu Katu. Zoc se nisi udola, prigovorala je nevisti. To somo kad Sibeta ni bilo doma i nakun ca je Sibe umar. Molo Kate je mucala, svak njun je moga reć ca hoće, i somo bi digol rekla, mirno i tiho, Mare, Mare, bidan muj Sibe s tobon. Uza sve nevoje i bruntulonjo neviste, ni se itila udat. Ostala je s braton. Moja nona Mare provjala je na svi glos, kako, eto, njezin pokojan Sibe, muj nono, dohodi po noći, da ga tuko cekot pod skale, na kibli. Mola je Kate virovala i cekola brata da njuj dujde. Bi mi je Sibe pasonu nuć. Pogladi me je po glovi, nako kako somo un umi. Interesantno, interesantno, rekla je mati, oto nikako slici na Hamleta, ma somo u temu da mortvi dohode meju žive. A ne kako je reka Gospodin, nitko neće uskrsuniti pri sulnjega dona. Onda se dositila. Ala, dodola je, da je to zno Bepo Cifutov, postavi bi Hamleta na našu pozornicu, u Podšpilje. Som bi glumi duh Hamletova oca, i somega Hamleta. Baz i koju žensku ulogu. Ni bilo tega zoc un ni bi sposoban. Un bi sve to som moga stavit na pozornicu, doli u Dom. Moga je sve som napisat i glumit svaku ulogu, prefin i da je zensko, na primjer, ota nevirno krajica. Je, reka son. Dove bi cilu selo da glume u Hamletu, ako ne glovne uloge onda barenko Hamletov strozu i vojnike. Mogli su ih glumit oni ca lavoraju u Zadrugu, u podrumu. Blaž Pidinov moga bit Horacije, visoki i zgodni oficir. Nako visokemu nojboje bi mu stola kaciga i kopje. Malo ih je u Ženuglovu. Tukalo bi uzest svita iz Marinji zemonj ili iz Komiže da se Hamlet stavi na pozornicu, u nasu solu. Pari mi se kako Bepo ne bi to ucini, nego bi sve izmišo na svuj nocin. Napiso bi vrapca za svakoga, napuse za Hamleta i njegovega oca, za Hamletovega nojvirnijega oficira i prijateja Horacija, za nevirnu Hamletovu mater Gerturudu i Hamletova borbu, njezinega ljubavnika, posli i muža. Za Ofeliju, prilipu Ofeliju, njezinega prevrtljivega oca Polonija i brata Laerta, i za sve druge ca je potriba da se organiziro jelna tako komplicirono priredba u pet dili. Ne bi moga som. A da stavi cilu Poje na pozornicu za glumce, ne zno se ku bi onda bi u publiku? Ne bi bilo ni originalno jer je jelnega Hamleta napiso Ivo Brešan za selo Mrdušu Donju. Komu bi bilo drogo da je Bepo pri njega napiso Hamleta u Ženuglovu? Moga je, somo da je iti. Som je na veliku pozornicu u Dom zasmijovo svit, glumi je šjor Bepota Pegulu iz Mole Flaramye. To je bilo za cirkus, rekla mi je mati, kako je Bepo zno svit nasmijat i o svakomu zno nisto napisat. Di su vrapci ca ti ih je otac napiso, pito son Darkota, svuga zermona. Bepotova sina. Niku ih je uze, ne znon ku. Nestali su Bepotovi vrapci. Darko imo svoje seosko domaćinstvo. Gostionicu, moguće i pansion, darži koze i tovare, prefin i jaruha. Sve som. Nimo Darko vrimena da provje i gubi vrime, da isće vrapce po skafetinima. Vazda tarci. Ako ne tarci vozi auto, prikolicu, traktor, sve zno ucinit. Vozi prikolicu punu trove, trova i moti divje loze prihićaju priko, padaju po cesti, a Darko vozi daje. Pasoje a da ga i ne vidiš. Nauci je zaklat i kozu i jancića. Nimo takega u Ženuglovu, a pari mi se ni na cili otok. Darko, Darko, zovu ga Slovenci, kaj ni nikaj za solatu? Imali čega za salatu, pitali su gosti, navikli na lipi vunj kvasine i maslinovega ulja. Bože muj, ku će dat salote u Ženuglovu u srid lita, kad se doboti i bori osuše? Nimo cega nimo u Darkota. Seveda, seveda, odgovori je Darko. Za cas ubere nikoliko groni tušća, iskido ih, stavi u terinu. Dvi kapje ulja, bokun kvasine, dvo parsta morske soli, sve promišono parstima. Evo salate, najljepše, naravane, kaj ne, vice Darko gostima, koda je ucinit salotu lako kako i ubrat bokun oblama za koze. Seveda, seveda, vicu Slovenci. i kantaju sa Darkoton. Poznaje dobro Sloveniju i Slovence. Gori je, pri puno godisć, lici nogu slomjenu na komadiće nakun prometne nesreće. Bocun zlotne bugave, jami dvi litre, buto na stul, na dno store bacve. Povede pismu, Slovenci za njin, spet trte su rodile, prijatelji vince nam slatko. Na tarceć Darko dodo, Bog neka živi Slovenke, prelepe, žlahtne, rožice. Nazdrovjaju veseli Slovenci sa zmulima žute bugave. I Darko s njima. Darkotovi su vlosi uvijeni kako cmij. Otac mu je bi ćelov. Ne spominjen se kad ni bi olavija ćelov. Bit će to somo kad je vodi svit u Afriku. Somo je onda imo vlose. Kad se vroti nose dekapoto je oćelavi Darko povazdon lavoro, a njeguv je otac vazda planiro ca će ucinit za selo. Ako ni moga nisto planirat za selo, smišjo je zabave na veliku pozornicu u Dom, baz i nojveću na otok, s nojvećun solun. Nojlipji tanac daržali su vatrogasci iz Komiže, Dobrovoljno vatrogasno društvo. U to je vrime s desne bonde pozornice stola veliko replika Maršala Tita od Antuna Augustinčića, u debelemu vojniskemu kapotu, a s druge je bonde bila je bista druga Vladimir Bakarića. Ne znon koju je imo dužnost u Hrvatsku, ma bila je nojvažnijo. Ni se niku na njih obaziro, nisu ih gledoli. Stoli su kantunu inkapeloni isto kako i stukatura kolo pozornice. Drukcije je bilo u drugima stvorima. U soli su se daržali veliki tonci, tonbule i lutrije, govore da se darže i danas. Bepo je o svima je moga napisat vrapca, ma bi je oprezan da se svit ne uvridi. Ucini je i Molu Floramye, makor nison sigur. Tukalo bi njegove priredbe bokun veće dokumentirat. Ni un imo teatar pok da su su se sacuvale slike i druge stvori kako rekviziti i kostimi, makor je Podšpilje popri imalo uvik kapelnika i muziku za tanac i za priredbe. Ni to bila Mala Floramye, nego somo šjor Bepo Pegula. Iza pozornice se barba Bepo za cas priobuka u drugega covika. Bile gaće od pana, bilu košuju, leptir sjalpetu, lakirone bilo-corne postole, na glovu lipu spanćeru, velike oćole za sunce na oci, kako da je oni cas dusa iz Amerik. Prefin je daržo lumbrelu i fumo na dugu cigarjeru. Hodi je po pozornici, okrićo se noglo i elegantno, ucini nikoliko koraki, bokun kanto, bokun govori, digo bi oldjedonput poce govorit vrapca obo svima u soli, i zavorsi, di si moja Floramuye, moja mala Floramye? Moja lipa mala, bez tebe ni karnevala. Pobora, ono je Bepo Cifutov! Ni brat Jure ga ni pozno. Je mi no brat, pito je Viskota Borcićova. A kad Bepo kalo spanćeru, nakloni se prema svitu, nasto je urnebes. Ni Bepotu nista potriba, nego somo da se obuce i seto se s lumbrelun po pozornici, s vrimena na vrime sede na katridu, prikrizi noge i spretno okriće lumbrelu kako i covik ca varti sćopen isprid glazbe. S jedne i druge bonde pozornice, ozbonde maršala Tita i druga Bakarića, inkontrali su se dvo muško i poceli toncot. Bepo je kanto, šjor File moj, šjor Dane moj, bit će večaras ajme njoj! Kanto je u vrapcu i vers o Borbari iz Pohumjo, naša bi Borbara bila puno fina, da njuj je cornega i bilega vina, a i rakiju ona voli. Bez nje sve penso da u kuću ni soli. Onda je iz parvega reda poskocila teta Borbara, kako da je Petronila, otela Bepotu lumbrelu, udrila ga po glovi. Eto ti na, da imoš bokun soli u glovu! Iza zastora zbor muških je zavorši, da nije jubavi, da nije jubavi! Priredba je bila gotova. Oto ti, na, sjor Bepo, pok sad kantoj vrapca komu hoćes. Vican je pomalo spusti zastor. Adio, šjor Bepo. Nastala je tako gungula u soli da je muzika tukala udrit u pjate iz sve snoge, da se svit umiri i fermo smijat. Da more pocet tanac i da muški i ženske moredu zatoncot. Ženske da moredu sest ozbonde na katridu, a muški da fino prilaze i mole, molin te, somo jedon tanac da zatoncomo. Koda svak zno toncot? Nike su odbile, a mladić je posli provjo, neće, ne don njuj otac. Ne somo to. Reka mi je Stipe Lukin, Mimeta Lukina sin, tuko prikozivat i drame muga oca, drame i pismice. Noć nojboje ca recitiraju i pristovjaju. Pripremit ću kućicu da dojen priredbe i usput prodojen vino. Stipe mi je pokozo kako je njeguv otac puno tega napiso u svumu libru, nazvo ga je Drame i priče. Šimun Borčić, a jo son nisto od tega, sa Stipetovun dozvolun, buto na internetu pod naslovon Libar Mimeta Borčića Lukina. Reka mi je Stipe, bilo je i drugih mortvih o kojima provjete. Dohodili su u Ženuglovu. Svidok je muj otac. Ne znon ku mu je provjo obo temu, bit će barba Marijon Cifut, un je i vami u rodu. Umar je u Argenitnu ili u Čile. Ovo je un dozivi u mladosti. Mislin da mi nećete zamirit da ću vodi somo isprovjat tu uspomenu koju je Mime zapiso. Osin ca je piso, dodo son, zolnjih je nikoliko godisć privarćo stine s jelne gomile na drugu, kako još jedon ženoglovski Sizif. Ni moga odolit stinima. A ni moga uspit kako ni Sizif, jer su nondi sve some stine. Ni zemje nonke za jedon kućerin. Evo ca je zapiso. To je bilo oko 1928. Petra je rođena u Ženuglovu, udota u Komižu. Jednu nuć, oko pul noći, Petra je hodila iz Komiže pul Ženeglove. A iz Borovika za Ženuglovu, u isto doba, hodi je Marijon Cufotov. Un je bi mladićom a kortejo se u Borovik. Stali su se na putu nedaleko od Ženeglove. A Petra je bila visoka, zatu je imala i široki fušton, tako da je cinila strahušt u noći. Marijon je bokun poceko, da vidi koja je. Kad tamo teta Petra! Marijon je pito, kako vos ni stroh ovako somu hodit po noći? A ona govori, a ni me stroh, sa menon je hodi pokojan otac. Sad se je vroti pul Komiže, kad son jo dušla do u Ženuglovu. Vidite, da nekima mogu i mortvi hodit, a kod nikih ne mogu ni živi! Tako je Mime zakjuci, po svuj prilici radi tega, jer je un lavoro po cili don, a drugi su u to vrime pocivali. Ženoglovski kalendorij. Blagoj Samonikov 24 Nisi se ti puno igro sa dicun, rekla mi je mati. Govori si, ne mogu gubit vrime. Istina je, dobi son zarazu od libri. To se tako dogodi. Oljedonput nisi u vemu svitu nego u librima. Ne razlikujes jedon svit od drugega. Tako i mati: znon to sad, kad son ostarila, kako se more zarazit ne somo librima nego pismicima. Brat Joško, kad son mu rekla da ću mu prostit pismice ca son ih napisla, doboti je poce vikat no me. Ti si, sestro, bokun isla na kvasinu. Ca će ti to? Ku piše pisme ni olavija, to je iti reć. Nison, nison, rekla son, makor mi se cinilo da son veće s mojima pismicima nego sa sviton i sa svojima. U to mi se vrime sve cinilo kako jelna veliko pismica, ni lipo ni grubo, nego tako kako je. Ne somo moja tuga i žalust, ne se i svaki se dil teškega težoškega posla pritvoro u svoju pismicu. Svaki zo se, i svaki posol zvoni i cuje se kako niko ne puno siguro molitva ca se ne ponovjo nego stoji soma zo se. Ni drugi to napiso da se moliš, nego ti som pišeš molitvu, nojpri zo se, onda za i cili svit. Je Bog razumi koko ti je tesko? Vroga razumi. Un rece, nison jo stvori vroga nego vi. Skuzojte, muj Bože, to nos je vrog natanto, un je tantaciju. A svaki je libar dobrih pismi jedon molitvenik, i veći je od nega ca se moli u crikvu, juskiji i bližji Bogu. Molitve su uvik iste i da ni drugega svita izmuci bi se da ih izmoliš. Svaku nediju i od svakega sveca, baz još i na vecernju.Tako son rekla i Bjožetu, kad kopoš i lavoroš zemju, to ti je isto jelna molitva, makor ti nimoš pojma o temu. A pari mi se kako je lipo i uredno lovrat zemju spado meju nojlipje molitve na zemji. Jedino me je Bjože slušo s velikun pumnjun, a da se ne makne s katride, nonke ne zatrepeće ocima. Darži ruke na stolu i slušo. Zagledo se u me koda mu stijen nisto ca nikal ni napisono. Isto mi je uzo reć, moloj me na miru, veći si puti poludila, ovo ti je to jos jedon. Svit mi se promini nakun ca je umorla moja Biserka, muj ondjel nojdražji, moje cviće uvehlo. A rekla son da neću obo temu, ni to moga polnit ni Bjože, niti mi sin ni nikal razgovoro o pokujnuj sestri. Makor je sidi uza nosila na koja su je odnili na vapor u Split, i onda doveli u Ženuglovu. Zno son ca mi je materi bilo napamet. Svaki misec jelna pismica, svaki lavur jelna, za svaki stajun još jelna. Sve te pisme mogle su se stavit u jedon libar da je moja mati uzdoržala onu energije i tugu ca ju je na pocetku ćapovala i posli noglo fermala. Istina je, ni je niku ohrabrivo. Govorili su, Draga, opeta ti s pismicima. A bez publike ni lako izdarzat. Bjože me je jedini uvik slušo, većinun kako jedon kip, ma digol je i un reka, to ca si mi stila, tega se ne spominjen. Koda je ono ca pisen nisto ca se dogodilo, pok se tega spominjen i nisto ca son vidila svojima ocima pok opisijen. A ne nisto ca te u tebi ubolo i ca si cu da zvoni i ne more se iskumprit a da to ne napišeš. Makor na sarbun i u savuru. Pisma ti se digol cini kako osa. Cujen je da me je ubola, a di je? Ni je nindir, more bit da je u stumk i nindir blizu srca. Napišeš pismu da cuju i drugi, ako hoće. Ni bilo svita koji bi reka mojuj materi, to tuko, to smo zelili cut. Veće ih je bilo onih ca su se skivovali i meju sobon govorili, Draga Sibićova je pocela je pisme pisat. Ili nimo pametnijega posla? Ni non bilo dosti pismori, sad imomo i pismorice. Neka svit govori ca hoće, kako i uvik, ma jedino iz je iz Ženeglove Draga Sibićova, ili Katica Sviličić, kako je volila da je zovu, dospila u Višku pismaricu fra Marina Oreba, sastavjenu u tri libra. Niku drugi. Je morete danas digoder noć ote pismarice? Ni ih nindir, nonke jelne! O lavuru ca se u Ženuglovu lavoro iz miseca u misec, iz stajuna u stajun, moja je mati govorila, svaki je misec od tih lavuri, svaki misec i svaki stajun, kad se nisto lavoro, jelna pismica. Moja mati ni dospila da obo svakemu lavuru napiše po jelnu pismicu, kako je govorila Bjožetu, mumu ocu. Napisala je somo Naš vinograd, Poći u levandu. I druge su se njezine pismice, ca ih nison noša, bavile lavuron i težocima. I likor Andro mi je reka kako i un sposoban napravit ženoglovski težoški kalendor, ma da za sad ni još spreman. Pari mu se kako mu ne bi bilo tesko opisat, i to kompletno, vinogradarstvo. Počevši od maškinonjo, priko soda, navarzivonjo, koponjo i raskopovonjo, cisćenjo moha, kidonjo zopirki, plivonjo i sumporovonjo. Obradi i vinarstvo, od masta, vrenjo, turnonjo, cuvonjo vina da ostane zdravo. Isto bi tako, dodo je Andro, moga opisat posol kolo levonde i zeromada, oni bi imali posebno misto. Tako i viciji naših storih kako ca su kaca, puć na kordur, na more, napinjonje ploci za lovit tvice, motonje i, napuse, igronje na balote i korte od sveca i nedije. Ženoglovski težoško-riborski kolenadar ostao je somo na zamisli. Vodi je opisona somo naznaka krolki ženoglovski, zamalo, i otočki lavoraturski kolendor. A udruga Lavorat za poja jedon slicni projekt, kako ca je kalendor, tukala je stavit u svuj program. Jer će se lavuri zaboravit, tako orujo i aloti i orti, konobe i kuzine, pok i sve drugu ca modernu vrime tire prid sobon kako ca veliki vapor razgarće more s jelne i druge bonde prove. Ni to moja ideja. Ženoglovski kalendor, ili kalendarij, pozojemljen je nojpri iz nojmanjega groda na svitu, iz Istre, zove se Hum. Kako i nase veliku bardo povar Borovika i Zenglove i Pohumjo, i ne do suncu da nos obasjoje kako Komižu. Kad sunce pocne zahodit iza Velega Huma i Svetega Duha, i pade u Komižu. U Ženuglovu moremo uzdisot za njin, pado vecer puno azveltije nego u drugo mista. Vidi son Humski kalendarij, ako se tako more zvat. Ucinjen je na vrota, na dvo pora vrot kako u nos na konobu. To su veliko vrota od bronce, teška za otvorit, i ne otvoraju se svaku malo nego samo ako naredi kapiton ili kapo od tega nojmanjega groda. Svako vrota imaju svoju kjuku. To su rozi od velikega boskarina, nojvećega vola ca ga se more vidit ne somo u Istru nego u cilu nasu zemju Hrvatsku. Od bronce su, a ne od rogi. Koko hoćete morete potezat za roge, ma vrota se neće pomaknit. To je tako. Iza tih velikih vrot je neveliko pjaceta. Na njuj postajete gosti pok će vos lipo docekot i počastit rakijun s grancicun i plodon imele. Reste na velikima hrastovima u Aleji glagoljaša. Tega ni na nas otok, prigovorila mi je mati. U nos su cesmine, a ne hrastovi. Ne smeto, ni puno razlike. I to je siromaško zemja, kako i naša, samo ca u nos ni voli ni kravi. Kad bi duša jedon taki boskarin na naš otok njeguv gospodor siguro bi ćapo puno pinez somo da svit vidi tega boskarina. A ca je s kalendarijen? To tumači vodič. Svi gledoju u vrota, ne znon koko razume. Po šest je velikih medaljoni s jelne i s druge bonde. Na njima su lavuri za svaki misec, dvonaste za cilu godisće. Kako je to lipo, rekla je mati, da mi je to vidit! Nojdaje son dušla do Zadra. Sad ću somo reć, da ne gren daje, ca je na medaljonima, od sicnja do dvonaestega miseca. U sicnju covik lavoro kolo kuće. Onda se dujde ugrijot uza komina. Zima je, ruke su mu prozeble. U veli, kako i u nos, more se rizot lozu, a baz se moze i kopat. To ni prikozono. Zemja se namo kopo u morcu, kad je nebo otvorila vrota primaliću. U avrilu svit lovi ribu, ne u more nego u riku. To je srilnjo Istra. U mazu s barilcen gredu u poje za polivat lozje. U žunju, pari mi se, kosi se trova i susi za zimu. U krišnjoku većinun se u nos se miruje ca se tice lozjo. A namo, u Istru, ovi misec zovedu žetvenjok. U temu misecu zanju žito po pojima. U agustu u nos se ceko hoće dazjit. Ako neće, suša će sve olnit. Namo su gotovi s poslima. Nakun tega je setembar, kako u nos i u njih pocne brat žutu grozje. Ne znon je ku u Ženuglovu rece otubar, to je deseti misec. U Humu se prikazije kako se plugon duboko ore zemja, a u nos se liti maskinalo za lozje, kopoli fosoli za nove loze usuda di se moglo. Jedanaesti misec ne bi se u nos moga noć. Oni namo kolju prosce, a u nos ni nelnega. U Ženuglovu, magla se pocne spusćat iz nasega Huma. Pade na Borovik, i azvelto, bez fermat, eto je po dvurima u selo. U nos ni dvonaestega miseca, ni ga ni u njih ako se ku ne rukuje, pok se gre u svaću. Tako son, eto na naski, prikozo daleki, a isto nami bliski i drogi svit. Imon namjeru opisat i jedon drugi kalendorij. Jedon, prilipi oslikoni molitvenik, uz koji se uz molitve za svaku uru, prikazuju lavur po misecima. To je jedon od nojvećih spomenika kulture u Francusku. Zove se Sati, u nos bi se zvole Ure. Za tega i tega kroja naslikoli su ga braća Limbourg. Ovi nojlipji kraljevski oficij ne more se vidit, osin kako preslika. Tukalo mi je u mladosti pozojmivat libre. Radosno su to cinili Mime Lukin, posli nojveće Zlatko Šijak, muz nase Katije, tete Pove ćeri (posli su se rastavili). Un je imo nojboje kaubojske pisce, Karla Maya, Zane Greya, Fenimorea Coopera. Cini mi se da son hodi i u Nenada, u mestra Mimeta, pri Petrićovo, da mi pozojmi koji libar. I u Zadružni dom bilo je libri. Stoli su u starinsku kredencu, u prostoriju koji su zvoli čitaonica. Toti je bila i televizija dokle se ni pokvarila. Ostavili su je, ni je imo ku popravit. Nestala je i kredenca i libri i televizija, prostorija je ostala prozna. I jo son uze jedon libar o umjetnosti i slikarstvu, jedon od B. Travena, more bit i nisto Steinbecka. Plodove gnjeva, Miševe i ljudi mogu se i danas stit, baz još i veće nego pri. Recmo, postaju aktualniji kako vrime kuri. Un me je uci pravednosti. Poce son drukcije razumit jude i svit. Oljedonput son iti hodit u borbu za crnce, Indijonce, siromahe i nemoćne. Nakun ca sve to prostijes zeliš prominit zlo ca se ucinilo siromašnemu i jadnemu svitu. Zlo i nevoja iz Plodova gnjeva, u Miševima i ljudima, ni somo njihovo zlo. Dogođo se usuda, tuko mu se oduprit i usprotivit. Tukalo bi to nikako zapisat u sarce svakega covika. Tako bude dokle si mlod. A Bog nos ni takima ucini, nego da se somi potrudimo i ucinimo svaki cas razliku izmeju dobra i zla. I reka je, ako hoćeš bit covik, neće ti bit nonke malo lako. Imat ćeš puno posla sa somin sobon. Zatu ako si mlod svaku malu uzmeš mač, želiš unistit neprijateje pravednosti, jednakosti. Želiš puć u borbu za slobodu, koda su neprijateji glove osćiboda i balotice artičoka. Posli son vidi kako je perikuluzo i delikono minjat svit po svojuj miri, po svitu iz libri. Kad narestes onda pocnes ta dvo svita razdvojat. Pri tega, sve ti je isto. Dvo svita kako dvo karatila. Meju njima manigin spomoću kojega se jedon se svit pritoce u drugi. More i obratno. Iz Podšpiljo duša son u Gimnaziju na Pazor, storu realku, u Split. Imo son svuga Dantea, njeguv Pakao. Parvi libar ca son ga kupi som, svojima pinezima, bit će u sesti razred su Rudnici cara Solomona Ridera Haggarda. I danas potakne fantaziju i snove da isćes zakoponu blogo, kopos po starini kako niki Schliemann ili, barenko, kako Spielbergov avanturistički arheolog Indiana Jones. Ku ne bi želi taki da ostvari arheološke svoje snove iz svoje mladosti? Da otkopo zakopono mista, kako son i jo misli iskopat storu Issu, Troju i Atlantidu, ma to ni dugo trajolo. Ispavice son se sakrivo u moli vartul da moren stit. Posli son uzo ostat po noći uza sviću na petrolje. Letrika je bila jedino pri Dom. Sti son Dubrovačkega gusara, Nevina u ludnici, i nike druge romane u nastavcima. Donosili su ih iz Pajiza. Istina je, drazji mi je bi Winnetou od bilo kojega kauboja, a Indijanci su mi postali partizani. I nike su jude Zenoglovci prozvoli po likovima iz romana. Barba Pavulota Dominikova, Kinkušića, zvoli su Tamba. Po coviku nadnaravne snoge, crncu, ca je u Dubrovačkemu gusaru hitivo velike kalune niz bondu od jedrenjaka. Barba Pavulo je bi sila jok. Moga je dignut pun bigunac vina. Moga je zamohnit velikin puntizelom kako da je to veslo od nojmanjega guca. Mime Lukin pozojmi mi je Rat i mir. Pricinjo son se da son Pjer Bezuhov. I danas, pod starust, nojveće ga volin. Pari mi kako je, osin barba Zlatana, na moje shvaćanje svita, nojveće utico mlodi grof Bezuhov. Od Rata i mira ni me briga za takozvanu stvarnost. Važno je ca je zapisono u romanima. Ostle son sazno za pravednost i jednakost, istinu i neistinu, lipotu i rugobu. Nauci son ca je to priroda i svit. Stvoro son svoje osjećaje, ako to tako moren reć, i svuj senzibilitet i osobnost. Iz tega son romansknega svita uci puno veće nego u skulu, veće nego na bilo koju drugu misto. Ca je zo te Ženoglova, na to ne bi zno odgovorit. U vrime ditinjstva ca son ga prove u Ženuglovu muj svit su bili libri. Nison puno obado ca se okolo dogođo. Slicni osjećaj o mojemu svitu u Ženuglovu, o librima iz storega lavaba, dobi je muj dovni i dobri prijatej, poznoti makedonski pjesnik Blagoj Samonikov. U svojuj zbirki krolki priči pod naslovon Засведено време, napiso je nisto i o mojuj pokujuj sestri Biserki i Ženiglovi. Napiso je, uzbudilo me je prisustvo knjiga, ме возбудаше присутвото на книгите. Priču o mojuj pokujnuj sestri nazvo je Voljela bih doći, ili tako nikako. Јаз сакам да дојдам. Ni mi drogo, da son von vo isprovjo. Blagoj, kad je bi u Ženuglovu, tice se mene. Skupa smo studirali, bili smo cimeri u studentskemu domu na Savi u Zagreb. Un je studiro komparativnu književnost, jo političke nauke i filozofiju, a hodi son i na predavanja profesora Hergešića na katedri za komaparativnu književnost. Njega su vej za života prozvoli legendun. Istina je, da su u to vrime neskromno razumi legende, jer se ni niku uklopo u moje shvaćanje legendi koje je, tako mi se cinilo, tukala dotaknit barenko jelna nebesko zraka. Zatu mi ni profesor Hergešić ni slici na niku legendu. A razumi se da da je bilo znamenitega svita, i onda i danas. Jo son u to vrime bi somo sluga za kojega nimo heroji, niti ih more bit. I kako bi ih moglo bit, kad je un somo sluga? Naravski, domisli je to svit puno pri mene, a jo somo ponovjon gradivo. Don Ivo darži misu 25 Razgovoro son s Anun nakun ca se vrotila s mise. Don Ivo propovijeda da su važna djela, ne samo riječi i vjera. Ako nema djela, vjera je mrtva. Rekla je to sa simpatijom, koda i soma tako misli. S pumnjun son slušo. Onda son reka, Evanđelje po Ivanu ima obrnuti početak. Nema riječi o djelima, samo o riječima. Jer, u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga. Ana je to, naravski, znala. Ta ric je grčki logos. Tako je s grčkega privedeno na latinski, u Vulagati. Sveti Jeronim je naredi da se tako privede. Preveli su logos kao riječ, nejasno i dvojbeno. Božjo je ric stvorila svit. Raspravi to s don Ivanom, rekla je Ana. Ni razlikovola don Ivota od don Ivana. Isprenula je moju mater. Doći će vam don Ivan, rekla je Ana. Aboj meni, don Ivan, zoc don Ivan, un ni nas pop. Un je na Luku. Govori se da je puno arijov. Ca će un u Ženuglovu? Ženoglovski je župnik don Ivo, ne somo ženoglovski nego i svih seli do Velega Sela. Velu Selo i drugo viško sela pripali su viškemu župniku. Malo ku danas govori Velu Selo. Recu Poselje. Crikva Vele Guspe u Poselje glovnu svetište za cili Vis, i daje, za druge otoke i mista. Svetkovina Vele Guspe na petnaste agusta. Zapisono je, a i kanto se, Gospe nasa do Velega Sela, budi nama mila i vesela! Svit u Ženuglovu i u Poje misli kako je don Ivo lipo i uredno daržo crikvu u Velu Selo. S puno smisla za lipo. Za lipu cviće i lipe ukrase, mirliće, tavaje i tavajule, i za sve ca je potriba za crikvu. Sve je to don Ivo cini i u Velu selo kako i Podšpilje nojveće sa ženskima iz Ženeglove. S vrimenon se. tako to bude, malo po malo sve to zaboravi. Svak imo i svoje brige i zoc bi onda tukalo pametit tuje brige i posle? Je znoš koko un lavoro, pitala me mati. U crikvu, reka son, tuko bit uvik astut. Pripremit propovid ne more u jedon don. Ma ke u crikvu, ne govorin obo temu. Nego za doma, na ocovu zemju, baz i na crikvenu, nison sigura. Vazda lavoro, na lozje, s traktorom, kolo maslini, cisti, kopo i raskopoje. Ne znon je imo jos koga u famiji. Imat će cagol lozjo i maslini. Bit će darži i zemju kolo župnega dvura u Pohumje, blizu crikve svetega Mikule Tavelića. Kad don Ivo govori misu ni ti potriba bit u crikvu. More se stot u dvur, doboti i u Zenuglovu. Govori na svi glos, joko, ma ne strogo i zapovidno, nego s uvjerenjen. Ne cuje dobro, i ne more odmirit glos. Digol se zaleti. Fali son, rece som, ili mu to rece Katija. Ne gre tako, don Ivo. Je, istina je, tuko mi to popravit. Don Ivo je visoki, veliki i krupni covik, jok, energičan i pitom. Svak mu bez stroh more reć ca misli, prefin i ga i prekinut kad se u crikvu kanto. I un uzo koga prikinut ako kanto krivo. Uzo bi i strog i ostro naredit ako je potriba, ala, fermojte, u crikvu se ne provje, ni kad je misa ni kad ni mise. Zauzdajte svoj jezik! Ili, nakun ca fini misa, vice iz sakristije di se isa prisvuć, je sam rekao idite s miron, a kako vi idete? Je to mir? Galamite koda ste u kokošoru, a ne u crikvu. Imajte milosti u sebi, milost pobjeđuje osudu. Crikva je crikva, osin kad se u nju lavoro. Tako rece zenskima ca prinose novosti jelna druguj obo aprtmanima i gostima. Je se ku se komu zamiri, ku je komu u rodu, komu pripado koja zemja, s kin su se vidile i isvadile? Ne gre tako nego vako, vice don Ivo, i zakanto s punun snogun da ga se na daleko cuje. Oče naš moli jasno i razgovjetno. Razdvojo svaku ric. Ni mu potriba razglas. Ne rece to kako drugi popi u jelnuj monotonuj liniji, očenaš kojijesinanebesima svetiseimetvoje. Itakodaje, makor se sve to razumiš i ni nikoga puno briga. Zno se da se misa more i tako daržat. A ne s vojun i energijun, i neskrivenin zanoson, poletno i bez mistificironjo, kako je darži don Ivo. Što znači bogoljubje? Je to prazna riječ? Ili možeš somo reć, ja sam bogoljub, udrit se po parsima, izmolit molitvice, Oče naš, Zdravo Marijo, Sveta Marijo, Slava Ocu i Sinu i Duhu svetemu, amen, amen, amen. Izmoliš krunicu, i misliš da si tako ispuni svoju vjersku dužnost. Nisi. Nisi ni na početku. Djela moraš učinit. Bogu nisu toliko potrebne tvoje riječi. Eto, kako je poce.Ima Bog sve riječi svita, sve što je izrečeno od početka. Zna sve riječi bolje od tebe. Ne može se Boga privarit. Može se sebe. Pogledat se svako jutro u zrcalo, i reć sam sebi, dobro je, ništa mi ne fali, a da se ne upitaš, koliko sam danas pomaga drugima, koliko ćeš još pomoći? Ne more se reć, muj Gospodine, ja vjerujen u tebe, a onda ti se pari da ne vjeruješ. Ne može tako. Moraš vjerovati, bez sumnje, a ne da te sumnja nosi tako da sličiš na morski val što se valja sad ovamo sad onamo. Nemoj niti mislit kako te Bog iskušava ako ti dođe neka nevolja. Pomoli se, Bog ne iskušava, nije on tantacijun. On spašava iz nevolje. Eto tako. Neka ti na sarcu budu najprije siromašni i potrebiti. Neće vam bogatstvo pomoć pred Bogom, ni u crkvi. Evo, ovo ću vam proštit, bogataš će proći kao cvijet trave: sunce ograne žarko te usahnu trava, a cvijet njezin uvene, tako će i bogataš na stazama svojin usahnuti, neka vam to bude na pamet. Sudac je vaš uvijek pred vratima, ne može se od njega uteć, ne možeš sakrit ni što misliš, a kamoli svoja djela ogovoronje, petugolonje i bestime. Držite se svoje riječi, ma pazite da činite dobra djela, ne somo da o njima brbljate. Eto, tako don Ivo. Ni mi ga bilo tesko slušot. Vidi ti to, misli son, oskle je to, bit će i to iz Poslanice svetega Jakova. Njegove jedine poslanice u Novemu zavjetu. Imo je i un i Evanđelje, ma su ga sakrili meju apokrife. I na kraju, nemujte mi odmah iza skini govorit, don Ivo je fali vo, don Ivo fali no. Koda son rebanbi? Ili ne znon kako gre misa? More se svakomu reć ca misliš ma neka bude pošteno, ne iza kantuna. Cini mi se da vi veselo govorite, a duro slušote. Tukalo bi obratno. Ala, dobro je, dodo je, tako se i meni dogodi. Isto moran govorit kontra ogovoranja, petegulonjo, tega imo koko hoćeš. Ne smi se jedon proti drugega petegulat, kad je s tobon jelno, kad hodićo drugu, a misli treću. Dokle je s tobon onda si cisti Luka, nisi ni hodićo, vej si sporki Luka! Kako to more bit? Jer kako govori sveti Jakov, i nas Gospodin, tko si ti da sudiš drugoga? A opeta, ako se zapitate, tko smo mi, ne pari mi se da smo veće od magle ca se spusćo niza Hum, a kad se spusti malo nižje nestane kao da je nikad ni bilo. E da, nismo nonke kako magla nego kao sumaglica. A to nisam ja rekao, nego sveti Jakov, apostol, i brat našega Gospodina. Don Ivo Mardešić ne cuje dobro. Dogodi se da mu se cagol rece, na primjer, don Ivo, molin vos, odaržite misu za muga pokujnega oca i mater. Gledo u tebe, pari mu se da somo otvoroš usta kako simija. A onda se dositi i rece, ala da, dujdi bližje, zaboravi son aparat. Pogledo u libar, ni olavija ni pogledo, i rece, ni mista! A kad će bit? Za dva mjeseca. Neće nas biti tu. Misa se može održati i bez vas, niste vi svećenici, ni Božji izaslanici! Nosi oćole, gledo u tebe dobre voje, koda će ti reć, a sad ćemo ucinit ovo, pok onda ono. Dat će ti neki zadatak. Zatu mu tuko ponovo reć, je, tako je don Ivo, mi smo dušli radi mise i da budemo na misu. I još hoćete u nediju? Je, je, to bi bilo dobro. Onda na jelnaste devetega. Tuko se zapisat na vrime kako bi se mogla održat misa kad se tebi cini nojboje i kad don Ivo imo prozni raspored ca ga ni niku drugi zapaco. I u crikvu uzo prikinut kad se kanto misa, Katice ne gre tako. Pok pocne som kantat. Katica ne obado, nego se somo smije, koda se to nje ne tice. Digol se i kontrestoje s popen, a ne, ne, niste u pravu. To je jedon slobodni pop, ili kako mi je reka Jozić Sardanjež, dobri svećenik je dobri pastir. Je, to je svećenik po miri našega svita u Poje. Ne pricinjo se. Pari se da razumi svakoga, a nojdražjo su mu dica. Rilko se dogodi da roditeji dujdu karstit dite u nasu crikvu Mole Guspe. Odovna ni dice. Ako se kogol karsti, to bude jedon ili dvo puta u deset godisć. I to furesti. Don Ivo ne obado, sve isto je, jesu ovi ili oni. Nojvećo mu je svečanost kad roditeji dujdu karstit molu dite u kolicima, ili u povoju. U cilu crikvu ucini veliku veselje, kanto i veseli se ditetu koda će i ono s njin zakantat. Svi se vesele i svi se smiju, makor dite i koji put zaplace. Ala da, pocne don Ivo. Homo. Rita, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetega. Je ti jasno da si sada ušla kroz uska vrota naše zajednice? To don Ivo razgovoro s molun Ritun, a svit se cudi, Rita ga gledo s razumijevanjem. Razumi ga, razumi, govori svit. A don Ivo se okrene i mirno rece, ili ne vidite da je Rita zaspala. Ala, kuma, ili si i ti zaspola, hod vamo, podragoj molu za obraze. Sad ću je polit svetun vodun, može se prepasti i zaplakati. Neka bude budna kad je krstim. Rita se probudila, don Ivo je s nojvećun pumnjun polije vodun, a Rita se smije. Bilo je vrućo tega dona da se jedva moglo izdaržat u crikvu. Onda don Ivo ucini prema propisima, okrene se, i pito roditeje, vi ste zatražili krštenje za svoje dijete?Time se obavezujete da ga odgajate u vjeri prema Božjim zapovijedima, da ljubi Gospodina i svoga Bližnjega kao što je Krist učio. Jeste li toga svjesni? Naravski da jeste. Jesmo, jesmo, govore roditeji, a don Ivo gre daje. Somo ca ne zatonco, govori svit, koko mu je drogo da se jelnu dite dušlo karstit, barenko jelnu u deset godisć. Onda privodi misu kraju, a svit na misi je kuntenat. Viruju da su prisustvovali nicemu lipemu. A don Ivo govori moluj Riti, nojprije ćeš bit malo nemirna, ritat ćeš se malo, a poslije? E, posli ćeš biti najposlušnija i najbolja djevojčica što smo je u ovoj crkvi krstili. Ušla si ne samo kroz njena vrata nego i kroz vrata naše vjere. Svaka ti čast, glasno govori don Ivo. Živjela mala Rita, živjela ti nama, svojim roditeljima, svojoj kumi, i našoj Crikvi. Na kraju pito, tko će doći uredit crikvu za Molu Guspu? Som odgovoro, znomo ko će doći. Iz Ženeglove nojveće posla u crikvu ucine Eli, udana je za Ivicu Lučića, rodom iz Poljica na Hvaru. Eli zno nojveće molitvi, veće nego ih je zapisono i u nojveći oficij. Iz Ženeglove je Rosanda Popetova, ozbiljna, vridna i precizna. Ne manje i njezino sestra Jelica Dušanova. Ona je zimi u Split. Zno sve odoka odmirit, ni njun potriba ni metar, ni livel niti redalica. Elšatka iz Borovika, muci i vazda lavoro a da se nikal ne potuzi kako njun je vrućo ili da se umorila, da njun je tesko. Dohode i druge ženske iz Duboke, iz Pohumjo. Don Ivo avizo kad darži misu, za nikoga od mortvih, na primjer, u cetvrtak za tetu Mandinu. Niku će na to, kako to, a pasonu ste nediju rekli da je u sridu. Don Ivo odgovoro, u sridu sam na drugo misto, ne možemo u srijedu. I sve ispade dobro. Sve što son reka vrijedi i za mene, ne samo za vos. Tako don Ivo govori. Slušo son ga u dvuru od crikve. Sidi son u auto, parilo mi se da slušon radijo. Finila je misa. Iz crikve malo, po malo, izojde desetak svita, digol i petnaste, a od sveca i puno veće. Koko ih bilo da bilo, jelni gredu u Ženuglovu, drugi u Borovik, treći u Duboku, a oni kojima je za nojveće hodit gredu u Pohumje. Nojveće je svita na Molu Guspu. Ne prisi in se nakun mise. Svak sa svakin nisto provje, većinun se vesele. Je bilo lipo? Je! Don Ivo izojde zolnji. Tuko mu malo vrimena da u sakristiju svuce svećeničku monturu. Onda bokun ceko na vrotima od crikve da pozdravi svit ca hodićoje. Ostaje som u svojima mislima na putu pul Komiže. U mislima ca ih niku ne zno osin njega i Boga. Kad son jo hodila u crikvu 26 Don Ivo je izoša u novine, s našun crikvun Mole Guspe, doli u Podšpilje. Lipun nevelikun crikvun. Kako i tuko, ne puno raskošna, ne puno siromaško. Da se zno, nasi su judi skromni. Ni ingordi ni rasipni, govori don Ivo. U crikvi je oltor i tilo Božje da se moli misa Gospodinu, ne da se stovjo zloto i cekini. Vrota su ozdoli, na jugo, s live bonde dvura od crikve pasoje cesta za Borovik i Ženuglovu. Pod istun kuvertun je i sakristija, s gurnje bonde malo kraćo od crikve. Imo svoja vrota. Prilnji dil crikve je inkarton. Imo i portal na potkovu, jednostavni portal, pari se da je od klesonih stini. Sakristija je sva u klesonima stinima. Pop dujde nojpri u sakristiju di se prisvuce. Obuce robu u koju darži misu, primo svit ca mu imo co reć ili ga zamolit. Nojveće da se zapiše misa za mortve. Toti je i spremica za stvori ca ne stoje na oltorima, a koriste se za daržat misu, na primjer, ceroji i druge stvori. Toti su i dvo, tri lipo ormora. Crikva imo svuj produžetak, nastovjo se u manju kućicu, apsidu, nad Marijinin oltoren. Nad oltoren mole Marije. Zno se da je svaki oltor, bi un od ovega ili onega, uvik oltor našega Gospodina. Naša crikva imo još dvo oltora, jedon na livu, drugi na drugu bondu. Na livu bondu, gledono s vrot od crkve je oltor Sarca Isusova. Na desnu je oltor svetega Josipa koji u ruke darži molega Isusa kako njeguv zemaljski otac. U niši su njihovi kipovi doboti u naravnuj veličini zastićeni caklen. Okolo crikve su bori, uza zid do ceste su veli bori, poploceni dvur zavorsije parapeton, na njemu se sidi i ceko da pocne misa. Toti son i jo cekola sa svojima prijatejicima, rekla mi je mati. Kantale smo u crikvu, bili su i niki muski, Miki Pidinov, bit će i još koji. Zo me je nojvažnijo bila Fanica iz Pohumjo. Svirila organ, harmonij. Napisala son njun životopis, nindir son ga stavila, ne znon di, ne moren ga noć ni da se ubijen. Muga sina nojveće un zanimo koda je u njemu nisto vridno i osobito. Bit će bi na komad korte, a Bjože ni gledo, nego je u njega zamoto dvi slone ribe. Tako je cini sa svakun kortun ca je nojde. Zoc služi korta nego da se u nju zamoto slono riba? Ma napisla son i pismu nasuj Guspi, pofolila se. Ne more a da se ne foli, mi činimo što možemo/ da Te časno proslavimo./ Tu pjevački zbor je pravi/ koji Tebe (Guspu) vjerno slavi/ oragan svira teta Fani/ godinama vjernik pravi. Ni to tvoja pisma. Somo si je bokun pripravila, prigovori mi je sin. Vidit ćemo je tako, rekla son. A da ku je je napiso nego jo? Je misliš da je niku drugi u Ženuglovu piso pisme? U dvuru crikve je muderni kampanel. Pinkicu daje od sakristije. Višji od crikve, sa zvonen na letriku. Pari mi se da se pokvari i da ne zvoni, a i komu će zvonit? Zvoni pulne. A koga je vodi brige, je pulne ili pul noći? Ugrodili su ga pri nepuno godisć. Župnik je bi don Vojko, ni još bi don Ivo. Govorilo se kako je don Vojko usuda skupjo pineze, i u Amerike, rekla mi je mati, koda mi otkrije niku tajnu. Dola son i za tebe, neka te zapiše, jer u to vrime ni te bilo brige za crikve i kampanele. Govori si, one zaglupjiju narod kako i popi. A jo son mislila kako je red da don i zo te. Crikva puno lipo izgledo. Lipi rovni dvur, u hlodu od bori, provo crikva, more se njezinu sliku stavit za primjer u koji libar od crikvi, neće se niku sramovot. Ispod tuko napisat Crikva rođenja Blažene Djevice Marije u Podšpilju. Vako tuko izgledat svako provo crikva. Tako je moja mati opisala našu crikvu Ani, mojuj ženi. Ana je hodila svaku nediju na misu. Gledola crikvu sa svake bonde. Kako se razbolila moja mati ni hodila godisćima u crikvu, ni u našu ni u koju drugu. Bila je nojtežje bolesna toko godisć. Govorila je, zaboravila son kako izgledo crikva Male Guspe u Podšpilju, želila bi je vidit da se ni prominila. Nondi su se svi karstili, pricestili i krizmoli, Joško, Marica i moja Biserka, moj ondjel nojdražji, moje cviće uvehlo. Isto, jo i Bjože, u njuj smo se i rukovoli, kako je opisono na pocetku. Znala je u dvuru Blažu i Božani daržat misu i kantat, kako da su u crikvu. Sve dokle je Bjože ne bi prikinu i reka, ti si za cirkus, a ne za misu. Hodila son u crikvu, u nediju i od sveca, ne somo u Poje, nego na Luku, u Komižu, usuda di je bila festa, na Guspu od Kormena, svetega Vicenca, svetega Roka. Nojdražje mi je bilo u Velu selo. Digol son vodila i dicu, Blaža i Božanu. Lipo bi se obukla za u crikvu. Bjožetu bi rekla, kuho se juha. Uvik je bilo isto u nediju, malo juhe, malo lešo mesa i solsa od pomedori, malo lučike iz kvasine. To je nojboji obid. Ca će von veće? Nismo u to vrime bili siromašni, bilo non je dobro i drugima smo mogli pomoć. Nosila son lipu vestu, uvik son se, pri sveci, hodil narudit na Luku, stavit trajnu. Nison piturovala vlose kako ca danas cine da in se ne vidi kako su posidile. Hodila son u postole na take, u Velu selo hodila son son u papuce, ma ne u crikvu. U crikvu son, kako i drugi, obukla postole. Bogu je naravski sve isto, postoli ili papuci, a prid oltoren je isto lipje ako imote postole. Da ti ne recu, vidi je, nimo ni postoli za u crikvu hodit! Nojveselije je na Velu Guspu, za cili naš otok. Popri je bilo svita ca su Guspi iz Komiže dohodili bosi. Niki su puzli na kolina, niki su se tukli u parsi i molili Boga puno pri nego je pocela misa. Procesijun gre dugin puten okolo velike Guspine crikve. Put je uredan i širok, bori cine hlod i kad je nojveće vrućo. Ploce na dvuru i dil puta posuti su tonkin tapeton ca su ga uplele baruhve i lišće bori i cimprisi. Misa se slušo pod bore, vonka crikve. Danas se razglasom cuje boje vonka nego unutra. U crikvu ne mogu svi stat ca su dušli na Molu Guspu. Uza zid od crikve popri su u hlodu prodovoli svitu dinje i druge stvori, prefin da se toti obidvo i da se ne gre doma pri vecere. Govori se da je Poselje bilo veliku selo. Zatu se tako zove, puno kuć, puno svita. Bogato. Doli je Velu poje, ribu love u Rukovac, u Zenku, Bargujac, Zoglov, Budikovac, Parzan. Famija Bjožetove sestre Katice, Alfirovi, imali su molu riborsku kućicu, doboti na somu zolo u vali storega Rukovca, kako jelnu spremu za ribarski alot. Za vorše, mriže, parangole, tunje i druge stvori. Posli su je proširili, digli jedon pud, nakun svega kupili su i stan u Split. Svi su u famiji bili lipi. Parilo ti se da je lipota u njih reste kako i smokve na stablu, a i znali su obo svemu. Lovit ribu, lavorat u podrum, napravit kuću, sve su to somi mogli. Umorli su i nono Jakov, nono Jela, Marko i Katica, naši nojbližji. Tri su imali ćeri, Jelenu, Maricu, i Sonju. Jelena i Marica izdijene su u svoje none, nonu Jelu Alfirovu, i nonu Maru Sibićovu. Od njih je danas živa somo Marica, zovu je Mica. Umorla je Jelena. Joško ju je puno voli, puno veće nego se voli zermona. Rojena cetardest i druge, a umorla je na dvomijora i trinaeste. Bila je slikarica. Ćapala ga je tuga nakun njezine smarti. Puno vrimena u mladosti bila mu je nojvećo prijatejica. Sve je to govorila moja mati i tumačila Ani. Ona je sve to znala i mucala. Ni itila da se obazno da slušo o nemu ca zno. Boje od drugih. Jelena je s njun razgovorla cilu jutro, i to somo don pri nego je umorla. Cula son o našuj crikvi, provjala mi je Eli. Ucinili jaslice od stinjok, jedine take jaslice, nindir ni takih. Muški su grodili, ženske pomogale, zima za prozest. Glovni je zidar za stine bi Elin muž Ivica. Un je Foranin, iz Poljic. Sigura son da ni iz Storega Groda, ni iz Dola, oskle je bila Marija Popetova, Joškota Popeta mati. Un je donosi stine, kleso. Muka živo. Svaku malo vonka, na zimu. Ne more se u crikvu fumat. Trajolo je puno, napravit jaslice ca će se zapametit, bit u foje, baz i na televiziju. Don Ivo je voli take stvori, reka bi, sad ću von reć obo vemu projektu. Gledo don Ivo Ivicu, Ivica gledo u don Ivota. Daj mi spanjulet, pito je don Ivo. Što će von kad ne fumote, reka je Ivica. Somo ti doj, baz ću i zafumat. Uze je don Ivo spanjulet iz Ivicine marijule i stavi mu je ti spanjulet u usta. Doj sad fulmine reka je, more se u crikvu fumat. Dokle se lavoro i ni mise crikva podnosi nevoju i razumi svaku muku - i svit ca ne more a da ne fumo. Tako su nastale jaslice od stinjok u Molu Guspu u Podšpilje, ni poznoto je imo takih u koju drugu crikvu. Tako je tukalo. Zno se da se Isus ni rodi u raskosi i zlotu, nego u siromaštvu, u jelnu spilu. Toti mu je bila mati, toti mu je bi zemaljski otac, tovari, vul ili krava, meni se cini da je tukala bit i koza. Mliko od koze zdravije je nego mliko od krave. Da jo jos gren na misu (zoljni ne spominjen se kad son zolnji put bila) rekla bi da meju bestije sa Isuson tuko stavit barenko jelnu kozu i da se nojde jedon slikar koji će je naslikat, nojboje muga Cikota. Izgledo pametno i razborito kako ljudsku biće ca razumi Isusa. Sigura son kako je Isus, isto kako i sveti Frone, provjo s bestijima. Zno je njihuv jazik, a i one njeguv. Imali smo veliku proslavu za stu godišć kako su naši stori sagrodili našu crikvu Mole Guspe. Na mijor devestu i devedesete. Naslidili smo crikvu. Tuko je uzdaržot da ne propado. Pri nje nasi su stori hodili u Komižu, u Muster, u crikvu svetega Mikule. Toti su molili Bogu i slušoli pridike komiških svećenika, koji su se znali naidit jer ih svit ni puno slušo. Popi u jelnu, oni u drugu; popi u dinore, oni u kupe.Tako se i prinosi kako se nojveće idi don Kujiš. Ni se ulagivo svitu. Jedonput se sila naidi na neposluh svojih vjerniki. Raširi je ruke, diga ih prema nebu i u srid mise poce vikat, evo ti ih Gospodine, viko je prema svodu crikve. Ovce si mi dao, ovce ti vraćam. Izvoli ih uzest, tvoji su. Kad smo slavili smo stugodišć naše crikve Biskup Štambuk, daržo non misu i pripovid. Visoki, joki i zgodni covik sa žutima, rudima vlosima i očolima, lip kako da je izoša iz nike slike. Reka son materi, interesantno, interesantno, kako ženske ca gredu na misu vole lipe i zgodne pope. Ni obadala. Imali smo u priredbu u crikvu, puno lipo smo je uredili. I biskup se cudi. Svi smo dobili ca ćemo govorit, kako jelnu bilježnicu u korice. Ostle smo stili i kantali, a biskup nos je slušo. Biskup Štambuk. Rojen je u Selcima na Brocu. Otac mu je Josip, bit će Sibe, a mati Perica. Je, reka son, ma danas se spominje kako forski biskup koda je un somo na Foru biskup, a ne i na Brocu i Visu. Odovna se biskupija zove Diacesis Pharensis, Brazensis et Lissensis, tako je i daje tukalo govorit. Još veće zatu jer su Višani, napuse Komižoni, doli veliki doprinosa ne somo za rivu, nego i za katedralu na Foru. To je i naša, viško katedrala, i brosko. Kad je bila jelna općina, Forsko, onda je uveden porez na ribu. Porez su koristili da se podgrodi pjacu i rivu na Foru i izgrodi katedrala. Pari mi se da Forani ne bi s tin složili. Mater mi nonke malo bilo brige kako se zove i di stoji biskup. Nju je bilo brige kako je ispala na slikima sa Štambukon, je dobro kantala, i je teta Fani organ svirila kako se tuko svirit u crikvu na tako veliku proslavu. Na sliki se vidi kako fasciklu darzi u ruku i nisto biskupu govori. Koda je ona biskup, a biskup somo sluso pridiku. Ku je mene moga nadvisit kad son hodila u crikvu i kantala? Ni je bilo brige kad son njun reka, ma, oholust je veliki, smartni grih. Kako bilo da bilo, moja je mati sastavila pismicu za koju se ne zno je to ona isto ca se i kanto u crikvu, kako jelna prigodno pisma: Gospe mila od Podšpilja, /Ti si naša majka mila!/ Malo nas je, al smo vjerni tvojoj svetoj uspomeni. Eto, to se kantalo u crikvu, govorila mi je mati, kad son jo hodila, a posli ne znon, bit će tu pismu zapustili i zaboravili. A zapiso je fra Marin Oreb u druguj Viškuj pjesmarici pod broj stuišest. Eto, dokaza, da se moja pisma kanto u crikvu. Nison sigur, reka son materi, na Molu Guspu u zolnju vrime gren u crikvu i u procesiju, a ne znon je to tvoja pisma i da ti nisi storu pismu bokun pribarkala na svoju bondu, prema svojemu ukusu. Pismu ca se i pri kantala ma ne kako Gospe naša, nego pod nazivom O, Pošpiljsko dobra Mati. To je naravski drukcijo pisma. Imo svoju melodiju ca se more naucit. Kanto se u procesiju kolo crikve. Ma ne znaju je svi. Zolnjo godisćo kriz nosi Vican Marinković, nosi ga ozbiljno i ponosno, doboti zatvorenih ociju, sigur da neće popustit i da će mu noge izdražat jer su stare doboti devedest godisć. Drugi gredu za njin, isto ozbiljno i sa strahopoštovnjen, barenko većina. Gredu pomalo, sabrano, veselo i radosni su ca su se toti okupili i Pojori, i Komižoni i Višani, ili kako su govorili u Ženuglovu: zeromadori, friskinjori i Lucani bucani ca su komiškega Isukarsta ukrali! Niki se odovna nisu vidili pok se pozdrovjaju, garle i bušiju. Niki provju, drugi ih umiriju, muste, muste, da se cuje ca se kanto. Ni ih puno brige, nego koda se ni nista dogodilo nastovjaju kantat, tamo ćeš nam suncem sjati/ I voditi Sinku svom. Uzbudljivo i zanosno kantaju, makor je u Poje malo svita. Dujdu iz Komiže i iz Visa. Onda jedon don u godisće, na Molu Guspu, Podšpilje, ne nonke misto nego jedon centar ca skupjo sela i mista okolo poja, postaje glovnu misto cilega našega otoka. Dujdu Komižani i Višani da Pojore suportaju, bokun se zafrikoju, zaigraju na balote i na korte. Na vecer odarze molu priredbu u solu nasega doma, na pozornicu. Sve mi je to isprovjala Jelica Dušanova. Ona je u temu koji put sudjelovola i u spartvu donosila plodove naših poji na pozornicu. Za sad toko o pismi moje matere ca je Moluj Guspi posvetila svoju pismu puno osobniju od one ca se kanto. Ne somo u procesiji nego i koji drugi put, kad don Ivo rece, a sad ćemo zakantat, O, Pošpiljsko, dobro mati, pismu ca je svi dobro znote, i onda se nasmije. Jer pismu doboti niku ne zno. I nakun ca rece, ala, sad to kantojte, onda se svit olma ne snojde, nego ceko da ih don Ivo povede: O, Podšpiljsko, dobro Mati,/ Put nas vodi u tvoj dom,/ Tamo ćeš nam suncem sjati/ i voditi Sinku svom.// S neba na nas milost prospi/ Neka svi smo dušom svom,/Tebi majci, tebi Gospi/ Odani i Sinku tvom. Eto, tako, rekla je mati, znon i tu, ma ni onu svoju ne mogu zaboravit. Popri su oni ca su ostali doma, i nisu isli na misu, gledoli iz svojih dvuri je se misa dospila. A pri nego je pocela oni ca je zvoni, zvoni je jedon put, drugi put, treći put. Ne znon koju melodiju, baz Zdravu Mariju. Kad bi zvonilo treći put a Draga je još bila doma, Bjože je viko iz dvura, asti Boga, zvonilo je treći put, a ti si jos toti! Ne moren noć pos za vestu, provdola se moja mati. Ne znos noć vestu, cudi mi se otac, a som ni zno di su njegove stvori, niti je za njih obado pri nego mu je do njih bila potriba. Dospila se, dospila, tukon stavit juhu da se kuho, reka je Bjože kad je vidi kako gredu jedon za drugin, ili u grupima, nakun ca su posli mise dusli do Napoje. Dospila se, dospila, eto gredu, okasnit ćemo, govorili su drugi. Danas ni tega. Ne zvoni se. Ucinili su kampanel i električno zvono navar kampanela. Stoji nikako naskorso kod križa na kampanelu. Ni puno trajolo. Pokvarilo se. Pari se da se ukjucije mobitelon. Dajte, pokušajte vi, zamoli me don Ivo, da ukljucin zvono mobitelom. Ništa. Danas ni kako popri. Ne ceko niku nikoga. Kad se dospije, dospije. Don Ivo stoji malo na vrota, pogledo uokolo bore. Nakun ca svi umaknu, kako son pri reka, don Ivo jos jedonput pogledo dvur i bore, koda je nisto isće. Zaklopi crikvu, sede u auto i kuri pul Komiže. Na putu do Komiže fermo u župni dvur u Pohumje. S druge bonde dvura molo je kapela svetega Mikule Tavelića. Toti se fermo, pomoli se, i nastovjo daje da cin pri dujde doma, u Komižu. Ženoglova moje neviste, Blaž i Božana 27 Ne znon, ne mogu znat, kaku je sliku Ženeglove dobila Ana nakun ca je parvi put vidila nasu selo. Pri veće od cetardeset godisć. Sedandesete, moguće je i sezdesetdevete, u agustu misecu, skupa se s Joškoton vozila autobuson do stacije u Podšpilje. Iskarcali su se pri Dom. Danas je toti molo kućica ucinjene od bloketi, s bokun ponistrice. Da se more sklonit ako dažji ili puno puše. Kod spomenika poginulima partizanima. Bjože je tega dona prisi. Osamori je kobilu, malo ju je i uredi, da bude lipjo. Našu bilu kobilu Milku. Viko je na nju i sovo je, nesrićna bila, vamo pasoj, stoj mirno, Bog te ne ubi. Un ni moga drukcije nego vikat na bestije koda će ga tako boje cut. Zato ga i ne obadaju. Puno vice, a bestijima se pari da in un ni gospodor. Ca se dogodilo vemu coviku? Slusodu ga i kad ne vice, a un to ne zno. Di greš, Bjože? Gren na autobus, na kobilu napartit kufere Joškotu i Ani. Kako će ih ozdoli donit? Nison sigura je cesta bila asfaltirona. Ili je bila izrovona od vojnih kamioni ca su svaku malo pasovali za u Hum, u Korita i Velu Glovu. Usuda kolo Ženeglove, di je bila vojska. Nison nikal s Anun provjala kako je parvi put doživila Ženuglovu, mene i Bjožeta, našu kuću i naš dvur. Nison je pitala, Ana, kad si dušla parvi put kako ti se parilo? U to vrime nison bila od provjonjo. Bila son umukla. Ni bilo puno pasalo kako je umorla moja Biserka, moje cviće uvehlo, muj ondjel nojdrazji. Umorla je šezdeset i sedme, na dvostisedan devetega miseca. Pena je bila pasala devetnaste godisć. Umorila son se i uznemirila tega dona kad je Joško parvi put duša s Anun u Ženuglovu. Ana je bila lipa. Govorilo se da je Jurki Dušanov reka mumu Bjožetu, Bjože od tvoje neviste ni lipjo žensko dušla na cili otok. Bjože je prema Ani imo velike simpatije. A i ona je volila kako je un široke ruke i ni nonke malo škrt. Njuj je bi drog svit ca ne vodi priveć racuna o pinezima i zaradi. Joško je reka da će duć, da će se posli, u Zadar, oženit s Anun bez svaće, utiho. Meni je tukalo cilu kuću uredit i obilit. Jer muj sin ni voli puno ceremoniji oko njegova dolaska. Kad bi duša, i posli kad su dohodili un i Ana, ne bi nos avizo, nego bi viko iz dvura, ma, di ste? Ća, di ste? Mi smo, na sriću, u to vrime ili spoli, ili smo bili na Lovinu. Marica mi je dušla pomoć. Ništa ni bilo kako vajo, ni u kuću, da ne govorin vonka nje. U dvuru je sve bilo kako mu drogo. Doboti somo gomila stinjok. Osin nisto malo pod gustirnu di son daržala spaher da liti ne kuhon u kuću, sve je drugu bila neredno, jelna pustoš ca ju je tukalo uredit. Sin mi ni obado. Njemu je sve bilo dobro. Ako je nami dobro, onda tako tuko bit i drugima, tako je uzo govorit. Ako komu ne vajo, neka gre daje. Sve mi se cini da je posli promini misjenje. Sto posto, rekla je Ana. Istina je. Ženuglova u koju je Ana ispavice dohodila bila je puno drukcijo od ove kako je danas. Bila je to živo Ženoglova. Danas je doboti umorla i ne znon di se more noć, je u njuj stoji koji covik ili zena da se more reć, evo, ovo su Ženoglovci. Bila je siromaško i težošku, živila se s nojmanjin ca se moglo. S malo sardel, giric, mole ribe, joj, koja kokus, koza, dikoji zec i tvica ako je u famiji bi kacadur. Nojveće divjega zeljo. Da ga je somo moglo noć! Svak ga je isko i svakomu je bilo drogo. Pri Sibićovo, i u druge kuće, bilo je jos svita. Ni se se u u onu vrime stovjo otruv po trovi. Stori barba Mote je bi ziv, njegova žena teta Milica, teta Pova. U Bandiricu nono Jakov i nona Bonica. Ta je Ženoglova jos imala svita, prefin i mlodih. Puno lozjo, zadruga, poja, butige. Bilo je dosti bestiji, makor mi je Joško reka kako je Mime piso u Beograd da skupa sa sviton iz sela nestaju i bestije, da baz u cilemu selu imo jedon tovor, jedon mul i jedon kunj. Kunj da je njeguv. Mi smo imali kobilu Milku, i dvi koze. Ana je populne sidila sa storima na korniz od gustirne Pidinove. S tetun Katun, Ivkun, Bebun, Bebinun mater Jelicun, i drugima ženima ca su toti dohodile na hladić. Ili su pasovale i fermale da cuju koju novitod. Napuse u nediju populne i pridvecer kad su muski hodićali pri Dom igrat na balote, izist sendvič u bufet, igrat na korte za galetine i bocun vina. I nona Bonica je dohodila na Pidinovu gustirnu. Od njih danas ni nikoga meju živima. Muj sin ni puno obado kako će se živit, ni ca će se ist. Kako vi, tako i mi. Ana ni isto ništa iskala. Nisu imali auto. Nisu se mogli hodit kupat. A i ku će hodit do Duboke? Ne spominjen se jeson jo bila u Duboku, ne u selo, nego u valu. Ca jo mislin o temu kako je Ani bilo kad je parvi put dušla? Cini mi se da njun ni bilo lako. Iz jelne gradske famije dušla u težošku. Nismo imali ni zahoda u kuću. Bi je veće od dvodeset metri navar kuće. Bjože je govori Ani, ne hodi vonka, pisoj toti u sićic, a ona to ni mogla ni za zivu glovu. Pri bi se ubila nego da toti piso, tako je govorila. Ni bilo tekuće vode. Kuholi smo u dvuru, pekli sardele, druzili se sa storin barba Moteton i tetun Milicun. Teta Pova je sidila na gustirnu, malo višje od dvura. Vazda je plela, slušola ca se provje i uzimala ric kako da ona vodi diskusiju. Barba Mote je voli Anu. Doboti svaki don zvo je i nju i Joškota, holte gori, dujdite se napit. Imo je sila dobrega plovca. Za sebe ga ni vodni nego ga je pi cilo, po vlašku. Jedon, dvo zmula, ne veće. Pari mi se kako je Ani bilo nojgore parvi put kad je dušla. Ni razumila kako ćemo živit svi skupa na tako molemu prostoru, bez tekuće vode i kupatila. Ni ništa govorila, a bilo njuj je itekako muka, jer je na puta od Zadra do Ženeglove zabolila noga u kuku. Slabo je hodila. Tukalo je puć u Bandiricu, vidit nonota. Uvik je nisto bi bolestan. Imo je bronkitu, ćapala bi ga zuduha, ni moga lavorat. Nojveće je lezo u posteju, s dvi blazinje pod glovu. Ni moga dobro ni hodit nakun ca je po s konja. Slomi je jabuku u kolinu. Pati je do kraja života. Isli su ga vidit puten priko Lovine. Bilo je to sedandesete godine, u lito, pri nego ca će se rukovat. Joško je duša pristavit Anu. Posli je govori noni Bonice, Bonice, asti Boga, pari mi se da će mi unuk oženit cotovu zenu. Onda je dusa pri Sibićovo, pri nego će hodićat, da ih jos jedon put vidi i doni in je dar za vjenčanje. Je Ani pasala noga, pito me je. Nison ga cula. Torkala son u kamaru di su oni spoli. Jo ću von ih olma dovest, rekla son ocu. Zacas je dušla u kamaru i s vrot vikala na sina: ala, dižte se, duša mi je otac. Kako morete spat a pasalo je jutro, vikala son. Ala, cuda, reka mi je sin. Isto su se azvelto ustali i dušli vidit nonota. Razumin zoc Joško dujde u Ženuglovu. Toti mu je ditinjstvo. Po ženoglovskima dvurima hodi je bus. Kako i drugo dica. Udrivo se u noge, tuka se u parste od nug, u kolina. Za malo karvi ni se u to vrime vodilo racuna. Popišoj se po rani, tako će ti nojpri pasat. Ili stavi malo ciste prašine ili pinkicu tobaka da ne tece kor. Ditinjstvo ne more se ni s cin zaminit, neće se zaboravit, jedino u starosti ako rebanbiš, i onda ti se cini, evo sad se vrotilo vrime kad son bi moli. Ditinjstvo je cvit, cvate u tebi do kraja života ako se ne razboliš i cvit ne uvehne pri vrimena. Razumin zoc Joško vodi dujde, ne razumin zoc bi Ana dohodila u vo selo di su žive somo uspomene, veselja ca su pasala, radosti ca su finile, da je ne tuko duć radi mene. Nison Anu pitala, ca je Ana za tebe bila Ženoglova, ne znon ca bi odgovorila. Ona je bila profesurica hrvatskega jazika, u Zadar, u gimnaziju. Sad je u penziju, pok njuj je bokun lašnje duć u vo bardo. Liti ga tuce sunce. Tuko se sakrit, more ni blizu da se mores okupat. Vitri pušu olsuda, vitri i propusi, tarmuntona, majstrol i pulenat na gurnji dvur. Ostani vonka po ćeš vidit Boga svuga! Napuhat će te, izbrojit će ti rebra, zatvorit nus i oci, probit pluća. Uteci u kuću cin pri, ne stoj vonka na vitar. U ditinjstvu naravski nista na to ne mislis, a kad dujdeš u godisćo (ako dujdes!) onda ti se cini, to mi je i Josko reka, kako se ditinjstvo vidi kako raznobojne sćinke kroz koje pasoje mlodo svitlust jutarnjega sunca. Tako ti se pari ditinjstvo kad ga gledo se oznose, u retrospektivi, kako prilipe boje ca se vojaju u jelnemu molemu vihoru. Varti od zemje prema nebu. Život ti i ne traje dulje od tega vihora, rekla mi je mati. Ca je za tebe Ženoglova? Kad bi to pitala Anu, rekla bi isto ca i jo. Žena Glava su moja djeca, moja i Joškova, Blaž i Božana. Tu su se razigrali i ludovali, mali i djetinjasti, hodali i trčali bosi. Razbijali noge i prste o vrući kamen, ganjali životinje, bježali od njih, skrivali se pred njihovim bijesom. Upoznali su ženoglavske trave i stabla. Rušili oblame kao najveće neprijatelje. Lovili ribe s mula u Rukavcu, ronili u staroj vali, u Srebrnoj i Duboki do zadnjega daha, kupali se na Prirovo, pod Gospu u Komižu. Liječili se od žarećeg dodira meduza, prljali brodskim katramom, plivali koliko ih je volja. S terace Anticićovih, kod Mlajega Anticićova, Vidovića, i Joškove sestre Marice gledali su Prirovo, samostan i crkvu. Čekali kad će se pomaknut kazaljke sata na kampanelu. Prihvatili su neprolaznu ljepotu toga prizora i učili koliko je sati slušajući njegova zvona. Najprije kvarti, nakon četiri jasna, prozračna udarca puna ura. Stari Anticićovi, nono Andrija i nona Luce, razgovarali su s njima kao s odraslima, s puno simpatije i pažnje kao da su nekada dijelili zajednički, nama ostalima slabo poznati prostor. Nono Andrija bi je krupni, široki i joki covik, dobar prema svakomu, napuse prema dici. Kako prema svojima unucima, tako i prema nasuj dici, nećaku i nećakinji, neputu i neputi njegove neviste Marice. Nikal mu nisu smetali, dokle su bili moli, koda su bili njegovi. I oni su s njin razgovorali ozbiljno i radoznalo, raspitivali se o stvorima, pitali ga di gre i kako mu je sidit pod palme, je toti imo prijateje i ca s njima razgovoro. Obo vrimenu i obo temu hoće lozje urodit ili ne, kako će bit jematva, i kako smo azvelto ostarili, a uceri smo jos bili mlodi, somo ca nismo letili kako tvice. Tako je provjo stori Andrija, zvoli su ga Pupe. Dica su ga slušlola s pumnjun koda znaju ca je jugo, ca je tarmuntona, majstrol i jematva, tisak, karatili i bacve, i koko je to jelna mira vina. Nona Luca je bila azvelta. Parilo ti se da vazda bokun tarci. Ni ona ni bila puno visoka. Uvik se daržala uredno i cisto, elegantno, u lipu vestu. Primala je goste gospodski i gospodski bi ih ponudila. Ni obadala kaki je ku, svakoga je primala jednoko ljubezno i prijateljski, na starinski viški nocin. Na nocin bogatega mista di ni bilo puno siromaškega svita i di su svi lavorali. Za lincine ni bilo vrimena ni milosti, osin kad su se s njima skercovali. Lincine su ulazile ne somo u skerce nego u legende i trajne uspomene, kako niki rariteti, muzejski eksponati i redikuli. Dodo son sve to misto Ane. U starom Rukavcu Blaž je na ganac lovio kobotnice. Još nije bio ni pošao u školu, a već je ronio preko cijele vale, s jedne na drugu stranu, naprijed, nazad, bez prestanka. Gdje se vrti pirak, mala šarena riba, tu ti je kobotnica, to su mu kazali, nije mogao a da ih ne hvata. Smrznuo bi se roneći. Morali smo ga pokrivati svim šugamanima da se ugrije i ne drhti. U prebistroj vali, na pet, čak i više metara dubine vidi se na dnu i najmanji kamenčić. Blaža i Božanu poznavali su svi što su se sunčali na ravnim kamenim pločama Rukavca, kupali se u prebistrom i modrom moru. Gledali su ih i pazili dok su lovili ribice u vali. Spariće, donzule, pirke, glavoče, fige, ribice za mačke, čak i za nonu Bonicu, lupali lipore, davali ih noni, i teti Povi koja je svakodnevno sjedila na povišenom zidu gustirne, držala štogod u rukama. Radila s kukicom, ili plela. Dica su obožavali nonu Bonicu. Stvarno in je to pranona. Volili su i tetu Povu. Pametnu i radoznalu zenu, uvik uredno, cisto i lipo obucenu s mohramun s kojun je na troku umotola vlose. Radišnu i kurjožu. Tako je uzala i dicu ispitivat koju su ribu ujoli. I jeste je doli noni, mislila je na pranonu Bonicu (s njun se ni nojboje konferila), pitali ih je teta Pova, koda će za nju oni otkrit niku tajnu. Vazda je sidila na parapetu gustirne. Hoće te li malu kobotnicu i rukovicu lipori, teta Pova, pitao je Blaž. O, sinko, sinko, rekla je teta Pova dirnuto. Lipore volin veće od bunboni, a kobotnice ne volin. Iz Ženeglave, sela s prastarim kućama, kameno drvenim, potječu svi preci moga muža i naše djece. S tim su selom barem neko vrijeme bili identificirali, u njemu su imali svoje prijatelje. Sređujući nedavno konobu Joško je iz prašine izvukao njihove minijaturne, nježne uspomene. Perajice koje su navlačili u Rukavcu, hodali u njima po kamenim pločama nespretno poput ronaca, maske i dihalice. Punu obramicu tunjica, kantice za ješku i špurtele. S njima su na žalu u Novom Rukavcu hvatali kozice i račiće za ješku. Našao je i ruzinavi ganac kojim je Blaž lovio kobotnicu. Nono Bjože volio ih je više od bilo koje druge ribe. Od najmanjih, ponekad još živih i sirovih, jeo je njihove sitne krakove, tek da zabavi djecu. Tako je Ana odgovorila, Ženoglava, to su moja dica. Isto kako i jo. Znote, naravski, da je Ana moja nevista. S njun razgovoron viški, ona sve razumi. Ne zno govorit, makor i jo malo natežen, pok digol razgovoron književno, kako son i napisala svoje pisme. Isto ne sasvin pravilno. Neka ih svi mogu razumit, ne somo Višani. Ana mi je iće nosila u kamaru. To je veliko procedura, reka mi je sin, za iće ca son ga nojpri ila skupa s njima, posli soma zo se, u kamaru. To je veliko procedura, ponovjo mi je sin, kako u hotelu s pet zvjezdica. Tukalo bi imat jelnega, baz i dvo konobara da te poslužiju. Iće mi donese iz litnje kuzine. Ana u njoj kuho, ili pece na komin, onda mi sve lipo pripremi. Nojpri juhu koju mi donese u pjat. Onda drugu iće, sve lipo iskrižono s bokun karote i fazoleti, digol malo solse od pomedori, u pjate stavjene na gvanćeru, i ozbonde zmul naranćade, ma prove, ne iz tetrapaka. Asti Guspu, koko toti imo slijedovi, koda je svaća, reka je Joško. Koko će tukat somo naronci, nimo takega vartula, nonke u Kucice, da će toko urodit. Za tebe tuko jelna cilo butiga, tako mi je govori. Ana mi je donosili hronu, cisto i uredno. Cistije nego u bolnicu. Stavila je na katridu, a jo son ila iz posteje. Ne more tako, reka mi je sin. Nego? Tuko ist za stul, kako i drugi svit. Nison slušola nikoga, nego je svak slušo mene, i muj Bjože, pok neka me slušo i muj sin i nevista, makor digol od posla ne more oldahnit. I to spado u moju Ženuglovu, a to somo kad son ostarila. U mladosti cula son svaki vunj, nojdražji mi je bi od slone ribe, friskega kruha i kuhonega zeca. Danas son zaboravila, ne spominjen se nelnega mirisa. Zobila son kako vonje levonda, kako zeromod, cmij i martina. Kako vonju pomedore budulke, kako divjo riga i paskvica. Ne znon ni kaki je vunj marmulade od grozjo. Digol son se uželila bokun solse, somo malo da mi ne naškodi, dvo tri frigona kumpirića, somo fetu balancane i jelnu molu pecurvu. O, kako bi se uželila pecene sardele! Ne može, rekla je Ana. Isto bi mi donila s oguljenun korun, da mi ne naskodi. Molega pica, sorga ili kontera, arbunića, ili koju drugu pecenu stornu riba. Ana je to posvema cistila od draci da ih moren izist. Bez opasnosti, kako je rekla. Ca mislite? Svaki don krela od kokoši. Koko son ih izila da ih je oživit, ote kokoše, bile bi pune sve kokošore u Ženuglovu. Parilo mi se da ću i somo pocet kvocot. Nojlašnje mi je bilo krelo od kokoše za stumak, lešo kuhonu, bokun karote, malo tikvice, dvo, tri parsta bjanko riži. Sve veće son marzila hronu, uvik kokus i krela. Drugu iće mi je škodilo. Od mesa son ila somo teletinu, a i to mi je bilo tvordo. Nojdražje mi je bila juha i ona manistru ca ostane na dno od pjata i nikako je ne mores polgrabiti, stalno bizi, neće u zjicu. Onda bi pitala Anu, a ca vi ite (oni su ili u dvuru)? Ana bi rekla, punjene ili pecene paprike. Ala, da je meni tega, rekla bi mati. Veće volin punjene paprike od svega ićo. Je, reka je mi je sin, u svaku kuću u Ženuglovu ništa ne cine, nego povasdon kuhoju punjene poverune. A je moren jelnu izist? Na vašu odgovornost, rekla je Ana. I donila bi mi jelnu papriku ocisćene kozice, da mi ne naškodi. I eto ti vroga, dvo, tri dona Ana je imala muke s menon. Sami morate odlučiti što ćete jesti, što nećete, rekla je. Digol je žeja jacijo od pameti. Znala son da je tako, i pri nego mi je rekla. Za veceru somo puding, nakun njega jelnu i dvi baskotine s konpoton od slivi i jabuki. Slive i jabuke nison tila ist, Ana ih je hitila. Ala da, reka je Joško, tako cini i inglesko krajica. Ova kuća slici na ingleski kraljevski ljetnikovac. Ni to Balmoral u Škotsku, nego kuća Drage Sibićove usrid Ženuglove, na Blakus. Tako iz dona u don, makor nison nikal racunala koko mi je jos ostalo za zivit, nego uvik koko son prozivila. U sebi son vazda ostala mloda. Kako kapja, odgovori mi je sin, i poce se smijat. A istina je, za moju nevistu Ženoglova je vrime koje traje. Za mene to vrime je pasalo, pasala je moja Ženoglova. Jedino ako gori kod Gospodina (u raju ako me dopade), imo jos jelna Ženoglova, puno lipjo od ve ca se još uvik darži toti, uza svoje bardo baz ćemo se opeta srest, i provjet kako non je bilo. Ma ovu u koju son toko ostarila veće volin od nebeske, kokogul u njuj bilo vrućo kad je lito, studeno, umidno i puno magle u zimu, digol vej u desetemu misecu. Eto, isto se nodon da bi se na nebu, kod Gospodina, mogla noć jelna Ženoglova, bez vrućine, zime i umida. Tamo bi mogla duć da ostanen uvik mloda. Ne somo u sarcu kako vodi, u vemu zemaljskemu životu i u ovu moju i jedinu zemaljsku Ženuglovu. Anina famija u Metkoviću 28 Ana bi s menon veće provjala, ma ni imala vrimena. Što mislite da mogu s vama sjediti i pričati bajke o rodbini i rodoslovljima, tako mi je uzala reć. Sve je lavorala na tarceć. Koda sve u oni cas tuko ucinit. Istina je, nisu oni imali somo mene i nos u Ženuglovu. Anina i Joškotova dica imaju i drugo misto svuga ditinjstva, drugega nonota i nonu, djeda i baku, u Metkoviću. Priko lita nojpri su putovoli u Metković. Kupali su se na ušću, na mistu di rika Neretva uvire u more. Nondi je sve somi sarbun. Greš, greš, još uvik greš, i ne moreš noć dubinu, sve je plilko. Cula son da je puno daje sarbun nego u nos u Milnu ili u Salbunoru na Bisovo. Dica su u sarbunu na Ušću grodili kule, mire, kampanele, sve od sarbuna. Želili su ucinit jedon stori grod opason mirima, s kulima na kantunima, s puno crikvi, paloci i ulici pod plocima. Posli su radosno pusćali neka sve to raznese more i vitar. Cili je život Anin otac lavoro na prugu. Prigledovo je prugu prema Metkoviću i od njega daje prema moru, svaki don. Koda je ta pruga bila njeguv život i kad je iša u penziju izgubi je voju. Tako je muj Bjože osto bez voje nakun ca je izgubi snogu za lavorat lozje i kad je lozje tukalo dat drugemu. Parilo se kako mu s lozjen, don po don, hodićoje i život i dohodi mu nisto u mozjone ca ni bilo njegovo. Dica su volili Metković i guzve na željezničku stanicu. Volili su željeničare i njihovu munturu, berite i palice, slušoli su kako zvižju ferote i kako udrije vagun obo vagun kad se sastovjo kompozicija a udar oldoje koda je opoli grum. Anini roditeji živili su u državnu kuću na željezničku stanicu. Doli su je Aninu ocu jer je bi nadzornik pruge. Ferote ca su jurile iz Sarajeva uza somu kuću tresle su je do fundamenta. Tresla se koda je poce veliki potres. Sin mi je provjo o tuj kući, digol i Ana, u rilkima momentima kad ni imala posla. Kuća se nalazi s desne bonde pruge i široke rike Neretve. Toti su svi skupa, cilo Anina famija, stoli dosti vrimena. Otac Boško, mati Mara, Anina braća Zdravko, Ante i Stojan, nojmlaji Anin brat, i Ana s posvojenun sestrun Verun. Kako je to kuća? Joško mi je reka, sila lipo. Široki zidi od šezdeset i veće centimetri, sve od grubo tesonih stinjok, na jedon pud, s manjin podrumom, a iz poda su vodile skale na sufit. Gori je Anina mater daržala store stvori ca njun nisu okurivale. Toti su i sušili paršut nakun ca bi zaklali projca. S gurnje bonde kuće moli je sularić, na bondu od sunca jelna neveliko veranda di in je mati darzala cviće, napuse fikuse. Uzgojala ih je kako da je agronom. Olsikla bi gronu od jelnega većega i od tih je gron uzgojala sadnice za nove kaktuse. Sve njun je na verandi dobro ćapovalo i reslo. Sve to jo znon napamet i zol mi je da nison nikal bila namo, makor son zelila. A ca ćes? Bjože i jo smo bili težoci. Puno posla, sad vo, sad no. Sad lavoroj lozje, onda beri levondu, žanji zeromad. Nismo imali vrimena, nonke malo. Našu kuću Metkoviću nazivamo i danas naša Stanica, iako ona nije nimalo naša. Danas u njoj žive neki drugi ljudi i nama posve nepoznati stanari, rekla je Ana. Od prave Željezničke stanice kuću su nam dijelili peroni i kolosijeci. Pod njenim prozorima tutnjili su i jurili vlakovi iz Sarajeva i beskrajne teretne kompozicije, cisterne pune nafte, s dvadeset i više vagona. Ta se naša kuća, zapravo kuća moga oca Boška Vučićevića, nadzornika pruge, nalazi na desnoj je strani Neretve i staroga Metkovića. S lijeve strane stari se grad Metković diže visoko iznad rijeke. Kuća do kuće u tijesnim nizovima. Zidali su ih ljudi uz brdo, okrenute prema suncu, dalje od rijeke, njenih voda i poplava, močvarnih i malaričnih polja što su tek u novije vrijeme dovedena u red. Podizali su grad po skalinama uz brdo svetog Ivana. Zvonik velike i moćne crkve svetoga Ilije diže grad pod samo nebo skupa s brdom. Za njima su u vijencu vezuju šumoviti Predolac i Šibanica koja se čini nedohvatljivom. A zaista su stari Metković iznad rijeke, sveti Ivan i Predolac samo njezini dijelovi. Od luke u Metković rijeka se širi prema Opuzenu, starom i novom, jedinom mjestu uz stari Metković s lijeve strane velike rijeke. S desne su strane do ušća, iza Metkovića, najprije Kula Norinska, zatim Krvavac, Komin, Rogotin, i Ploče na kraju. To je prelijepi krajolik. Poetski izazovan. Motivirao je moga brata Stojana da napiše Šibanicu, pjesmu o brdu uz koje se penje naš zavičajni grad, tužnu i značajnu. Naravno, to je i pjesma o njemu, ne samo brdu Šibanici. Čas on u Šibanici skriva svoje lice, čas je Šibanica pritajila u njemu. Stojan je Šibanici, njezinoj šumi, stablima, stijenama, u brdu, u njenoj kamenoj skrivenost htio iskazati tajnu svoga stradanja. I učinio je to. Jedini je on opjevao Šibanicu pretvorivši je u jedinstvenu, u isto vrijeme radosnu i bolnu metaforu. Onako kako je i on pjesnički proživio svoj život u toj dvojnosti, s jedne strane u radosti, s druge u bolnoj i nerazriješivoj tuzi. Napisao je i putopis Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode. U njemu, na sebi svojstven način, piše o zavičajnoj rijeci, njenom tijeku od Mostora i Starog mosta do njezinoga ušća i Ploča.Iako mu more vraća snagu, more Pločama nije more koje on želi, južno prijatno more s južnim pticama i tropskom šumom. Toploga mora nema. Konačno je ipak svo svoje znanje, sve što je ikada ubrao i znao, ukrao moru i dao svojoj jedinoj rijeci. U nekoj dalekoj perspektivi u moru će se zaista naći sve, početak i kraj. Kao da je more na horizontu samo daleki i slani grobar, jer će s vremenom ugrabiti, vratiti natrag sebi, sve što je ikada postojalo. O Neretvi Stojan je također napisao pjesmu posvećenu majci. Beznadno je čekao kako će se na njenom žalu s oblutkom spojit i vrisnuti tuzi/ od safira slik. U toj je pjesmi zaista izbrusio stihove do modrozelenog, safirnog sjaja. U maloj udolini, ispod izdignutog kolosijeka, s desne strane naše kuće, bila kućica obitelji Bandur, Ante i Zore. Lijepa kućica s ogradom. Slikovita i krhka, s drvenim ogradom i verandom što je dijelila kuću od nevelikoga vrta. Održavala ga je Zora Bandur, vrijedna i snažna. Puno je radila. Od nas ih je dijelila stara drvena ograda, polutrula, klimava i nesigurna. Lako se mogla se srušiti ako s na nju neoprezno naslonite. U vrijeme kad su naša djeca dolazila Zora je još uvijek uzgajala svinje. U kanti su joj dodavali spirine za prasce i kokoši. Moja majka davno je od toga odustala. Razboljela se, rijetko je izlazila iz kuće. U igri naše djece ova se mala kućica Bandurovih pretvarao čas u vilinsku kućicu, u kuću snjeguljice i njenih patuljaka. Joško je okolo naše kuće s djecom kopao rupe i indijanske zamke. Malu kućica postala je opasna vojna tvrđavu crvenih mundira. Na drugoj, zapadnoj strani, u željezničkim barakama stanovali su Matići, Vido i Janja, sa šestoro djece. Petero sinova i kćerkom Ružom. Najstariji Nikola, za njim Slavko, Šćepo, Mato i Ivan. Od njihove kuće, i Janje, kako im je kuću nazivala naša majka, dijelila nas je visoka željezna ograda. Između nas i Matićevih bio je put, mala ulica kojim se dolazilo do stanice i, uokolo, do ulaza u našu kuću. S Matićima smo povezani tužnim i lijepim uspomenama. Mato, njihov dječak, utopio se. Pao je u rijeku loveći ribu s jednog mjesta uz rijeku, blizu stanice. Pao je na potopljeni brod, zapeo i utopio se. Djeca što su s njim lovila razbježala su se od straha, a mi smo uskoro gledali Vidu Matića kako na svojim rukama mrtvo tijelo svoga najmlađega sina unosi u kuću. Od ove velike obitelji i nekada naših dobrih susjeda danas je živa samo Ruža. Kao djeca kupali smo se u rupama što su ih u ratu, uz samu rijeku, iskopale bombe stvarajući male bazene u kojima smo se učili plivati. Bile su to opasne rupe. U njima se moglo utopiti. Toga je dana Vido Matić pokušavao uvjeriti svoga najmlađega sina Ivana da uđe u vodu. Vidiš, govorio mu je, kako se Ana ne boji! Vidiš kako pliva! Sina nije mogao uvjeriti. U tom su mi trenutku ispale tikvice. Bilo je očito da se davim. Isti je čas u željezničarskim dugim i krutim hlačama Vido Matić zagazio u vodu. Što ti je Ane? Htio me ohrabriti svojom podrškom. Iznemoglu i prestrašenu, s vodom u plućima, donio majci. Da nije bilo Vide Matića bila bih se utopila. Od tada ne volim vode, iako se volim kupati u moru, ono je za mene opasno i nije samo udobna i ugodna ljuljačka, kako to Joško govori. Vidi Matiću se u Neretvi, kako sam prije kazala, utopio jedan sin, Mato Matić. Ne sjećam se kada je to točno bilo. Prije ili nakon događaja u kojemu se ja zamalo utopila. Kasnije, kad smo odrasli, nismo se više kupali u Neretvi. Ljeti smo se ponekad odlazili daleko od Metkovića i ušća Nerteve. Kupali smo se na žalima u Gradcu i Zaostrogu, malim mjestima nedaleko Makarske. To su najljepša i najnježnija žala, nekad ugodnija i ljepša nego na otoku Visu. S Biokova, niz njegove visoke obronke, voda je nosila najmanje kamenčiće i pijesak i spustila ih s visine brda do dalekoga mora. U malim uvalama nastala su prelijepa mala gnijezda, sigurna i pouzdana. Na njihovima su se plažama lagodno i bez straha mogla kupati i djeca i odrasli ljudi nevični plivanju. Dalje uz prugu, neposredno uz Matiće živjela je obitelj Doko, obitelj pokojnog nadzornik telefona i telegrafa na pruzi. Doko se oženio Katom (zvali smo je Dokinica). Bila je ona zapravo udovica prezimena Pervan. Prvi njezin muž koji je u svoje vrijeme također radio na željeznici kao otpravnik vlakova. Mlad je poginuo u ratu. S njim je imala sina Zorana, rođenog četrdest i četvrte, moga vršnjaka. Danas živi u Zadru. Stanovali su u maloj kući. Ispred kuće imali su bujnu smokvu s vrlo velikom krošnjom. Pod njom su od dasaka sastavili barakice za ljetnu kužinu i stol za kojim su ponekad s Matićima sjedili i družili se za ljetnih vrućina. To sam vam trebala kazati,i sebi ivama, kako bih, iako ponešto nesigurno, smjestila kuću u kojoj smo u Metkoviću živjeli od četrdest i osme. Doselili smo se iz željezničke kolonije u Čapljini. U Metkoviću su staničarima nazivali ljude i djecu koji su stanovali i živjeli na željezničkoj stanici i zgradama uokolo. Staničari su se družili. Činili su grupa s posebnim karakterom i temparementom, navikama i kulturom. Naročito momci. Nisu se bojali. Kao djeca ratovali su protiv straha i ljudi koji su strah čuvali i održavali. U Metkoviću se terete s vagona istovarivalo i prekrcavalo u brodove. Ugljen, pšenica, kukuruz, i drugi tereti. Povremeno su ih i skladištili u nekoliko hangara podignutih nedaleko stanice. Stražarili smo svi. Pazili smo da se od vagona udalje ljudi što su iz njih istovarili teret i njihovi čuvari. Žurno koliko god smo mogli jurili smo prema ispražnjenim vagonima. Uvijek radosno i vrlo oprezno. Znali smo da ćemo nešto pokupiti, malo ćumura, pšenice, i bilo čega drugoga, što se prosulo po podovima nakon što su ih radnici istovarili vagone, sve što je veselilo naše roditelje, ili smo mi mislili da ih veseli. Na stanici u Metkoviću živjeli smo razigrano i opasno. U nejasnim i neprozirnim vremenima govorili smo o slobodi, naivno i djetinje samopouzdano. Mi smo slobodniji od svih, mi smo neustrašivih i hrabri. Živjeli smo bez velikoga nadzora, samostalno i slobodno, osobito moja braća. Nismo se obazirali, a nismo ni slutili što to znače okolnosti i sistem, nismo marili za pravila i ljude koji nam nisu bila skloni. Nismo nimalo vjerovali ni u najgoremu snu nismo slutili kako će uskoro zatvoriti moga najmlađeg brata Stojana. Isti smo čas svi mi bili u žici, pod nebom koje nam nije sklono, među ljudima koji su okrutni. Isti čas kad su odveli Stojana sa stanice svi smo se poistovjetili sa Stojanom i njegovom sudbinom i htijenjem. Moja braća, Ante i Stojan, ponekad su dobivali sitne poslove na istovaru kukuruza, pšenice i drugih žitarica. Oni su bili djeca. Navlačili su široke i visoke čizme mojih roditelja, punili su prostore između čizama i nogu pšenicom i kukuruzom, i polako, poput ronilaca s olovom na nogoma, dolazili kući da isprazne čizme u vrećice i čim prije se vrate natrag, u vagone, po ono što je ostalo na dnu vagona. Na stanici smo živjeli, ali smo je smo je i na svakom drugom mjestu nosili u sebi kao neku dragu, izvanredno uspješnu i neustrašivu avanturu i uspomenu. Ondje je ostao veliki dio naših uspomena iz djetinjstva, mojega i moje braće. Momci su obožavali olovne plombe na vratima vagona. U ozbiljnoj i opasnoj dječjoj igri skidali su odsječene s vrata vagona, talili ih natječući se tko će dobiti više olova, prodavali olovo i pravedno dijelili zaradu. Među njima nije bilo nesporazuma ni svađa zbog zarade, niti izdajnika. Posla su imali s odraslim što im nisu dopuštala da se približe praznim vagonima. Optuživali su ih da plombe kradu i iz neistvarenih, još uvijek zatvorenih vagona. Da kradu iz njih ne samo plombe nego i nešto od onoga što je unutra nalazilo. Upravo su plombe poslužile za prve optužbe protiv moga brata Stojana. Bile su povod i uporište za njegovo kasnije proganjanje. S još dvojicom školskih drugova navodno je skidao plombe sa zatvorenih vagona. U Turkovićima smo se rodili Ante, Stojan i ja, svi osim najstarijega brata Zdravka. On se rodio u Pećini. Mi ostali rodili smo se u staničnoj zgradi u Turkovićima. Ili u zgradi do nje na kojoj je mom bratu Stojanu prije nekoliko godina postavljena spomen ploča. Ovdje moram staviti vrlo važnu napomenu, zaustavila se Ana. Moja baka Ana porodila je moju braću, Zdravku, Antu i Stojana, i mene, upravo tim redom. Ona je bila naša babica i babila je bez ičije pomoći u našemu selu Pećini i u Turkovićima. Naša baka Zekuša, bila je od Zekića, zato su je tako zvali. Naš otac Božo u Turkovićima je i u ratu vodio skupinu ljudi, radnika na pruzi. Prugu su rušile sve vojske što su onuda prolazile, a sve su prolazile Popovom. Otac je svakodnevno orao popravljati prugu. Svaka vojska koja je onuda prolazila rušila je najprije prugu.Nakon rušenja svaki su put dozivali našega oca, Boško, pruga je srušena! Popravljao je i morao je popravljati tko god da je prugu srušio. U napredovanju željezničara postoje stupnjevi. Morali su polagati ispite da bi napredovali. Ispite je polagao i moj otac. Mislim kako je baš u Čapljini položio za nadzornika pruge i nakon toga dobio premještaj u Metković. Imala sam četiri godine kad smo se uselili u kuću za nadzornika pruge u Metkoviću. Najstariji Zdravko imao je jedanaest, Ante devet. Najmlađi, Stojan sedam. Ne sjećam se kako je bilo sa školom iako smo svi išli u istu osnovnu školu, nije ni bilo druge, preko mosta s druge strane rijeke. Naravno, ne u isti razred. U našoj kući na stanici najduže je živjela moja majka. Od četrdeset i osme godine do devedest i treće. Posljednje mjesece njenoga života brigu o njoj preuzeo je brat Ante i njegova žena Radmila. Majka je umrla u kući moga brata, nekoliko stotina metara udaljenoj od stanice. Prava željeznička stanica u Metkoviću velika je zgrada. Na maloj uzvisini, uzdignuta, kako do nje ne bi nadošle velike vode kad Neretva preraste svoje obale i poplavi. Uz rijeku je, s jedne strane, vrlo duga riva. S druge strane stanice je luka, obala za pristajanje brodova. Rivom, na lijevoj obali rijeke, podno staroga grada može se lijepo šetati kao i rivom u Visu i Komiži. U metkovsku rivu ne udaraju valovi mora, nego vode velike rijeke koja prolazi i ne okreće se poput mora, nego teče, gdjegod sporo, ili gotovo stoji, kao da se umirila, a gdjekad brza. To je uvijek nejasna, drukčija i nepredvidiva voda rijeke Neretve. Znon to, zapocela je moja mati. Provjo si mi. Toti pasoje ferota za Sarajevo. Toti je paso i Šime Andrićov. Govori je kako je u Sarajevo s Viribuson dove Franza Ferdinada, austrougarskoga prijestolonasljednika, i njegovu ženu Sofiju. Vrotili smo nose njihovo mortvo tila, reka je barba Šime, u Sarajevo su ih ubili. Sofija je bila Čehinja, u Becu je nisu volili. Tako je provjo barba Šime. Tako mu se pricinilo. Duša je somo do Metkovića. Ako je i dohodi toti, dohodi je s kraljevskun jahtun Dalmat, a Viribus ga je ceko na otvoreno more, daje od luke di je danas misto Ploče. Ferdinada i Sofiju ubili su u Sarajevo na 28. žunja 1914. Sve je to bilo pri velikega rata. Šime je zaboravi da je bi rat, ma ni zaboravi kako je u krigsmarini služi veće od osan godisć i sva ta godisćo ceko da se vroti u Ženuglovu. Ni moglo bit kako je govori barba Šime. Ferdinand i Sofija išli iz Metkovića ferotun u Sarajevo i odonle su ih mortve ferotun vrotili nose u Metković. Uz obalu ih je cekola jahta Dalmat. Vidi se na sliki. Već je u ono vrime, ozbonde, od stanice, ucinjena luka Metković. Mogli su akostat nojveći jedrenjaci i vapori. Bilo je to zlotnu doba Metkovića i njegove luke. Insoma, toti uza desnu bondu, ceko je Dalmat, lip, toko lip da je kod svita izazivo nemir i stroh. Ca toti cini tako lipi, prilipi brud? A onda su u šest uri ujutro, na tridest zunja devestu i cetranaeste, doveli ferotun posmrtne ostatke Ferdinanda i Sofije i prinili ih na bili brud pripremljen za smrt. Feratjer stoji na vrota od ferote di će iznit kase. Iskordo se se pok se pari kako se na njemu neće već nikad pomaknit ni jedon misić ni kosćica i da će toti zavazda ostat. Dalmat je doni Ferdinanda i Sofiju do Viribusa, glavnega broda Austrougraske mornarice da ih olnese u Trest. Prilipo, bilo jahta otplovila je u Dubrovnik. Njezini mornori, kako ni oni na Viribusu, nisu mogli znat ca će se uskoro dogodit, nisu mogli znat da će izbit nojveći rat. Dogođalo se to u Metkoviću. Ne puno daleko od Metkovića je Popovo, u Hercegovini, i sela di su se rodili i živili Anini roditeji, i roditeji njezinih roditeji. Anini djedovi i bake. Djedovi i bake njezine braće, ili kako mi racunomo, pranonoti i pranone Blaža i Božane. Ne zno se kako u ta sela, s jelne bonde Pećina, s druge Ravno, culo za smart prijestolonasljednika i je ku bi na ispraćaj u Metković. Kako bilo da bilo, desetak godisć pri tega velikega atentata (parvega takega po kojemu će postat poznoti oni ca su pri bili nepoznoti, kako oni ca su ubijeni, tako i atentatori) Austrijske su vlasti ucinile uskotračnu prugu kojun se moglo duć iz svih većih seli u Popovu do Metkovića. Ne zno se je se u selima Popova moglo naslutit kako će u malo vrimena zapocet svjetski rat. Anin otac u Pećini imo je u to vrime šest i pul godisć. Živi je s ocen Stojanon Vučićevićem i materun Anun, rojenun Zekić. Na drugu bondu njezina mati Mara Ljevak u to je vrime imalo bokun veće od godišćo, baz godisće i jelnu setemenu. Ona je živila s ocen Lukun i materun ca se isto zvola Ana, rojena Vlahinić. Nisu u to vrime mogli znat ca je to smart, jos manje ca je smart prijestolonasljenika drzave kojuj su i somi pripadoli. Nisu mogli znat kako će to bit nojveći rat u ciluj povijesti, još manje su znali kako to neće bit jedini rat ca će ga proživit. O da, rekla mi je mati, provjo si mi o temu. Ponovjala je ca son njuj provjo koda se sekiro da jo to ne zaboravin. I o kolosjecima i peronima di ceko svit, i to si mi provjo. Tega je bilo puno u Metkoviću koda je to niku veliku središte od feroti, parilo se da toti dohode iz puno misti, a dohodile su somo ozgori i ozdoli. Puno je kolosijeki bilo dokle se vozilo uskotračnun ferotun, rerun. Bilo ih je ne manje od sedan. Posli se proširilo, stavili su široke kolosijeke, ostala su svega tri kolosijeka i dvo perona. Po peronima su uzali setat Joško i did Božo s dicun kad su oni bili u Metkoviću. U Metkoviću su se Blaž i Božana igrali s rodicama, dicun Ante i Radmile. S pet njihovih ćeri. Evo, znon njin imena, Mara, Dunja, Božidarka, Antica, Mirna, i to je pisma, rekla son Ani. Jest, ja sam im teta. A Dunja nosi moje ime, Dunja Ana Vučićević, kazala je Ana. Dunja je postala vrlo perspektivna akademska slikarica. Na nekim njenim slikama grad je Metković stisnut uz sunčanu stranu brda iznad rijeke i mosta. Povrh svih kuća velika je crkva svetoga Ilije. Na Dunjinim slikama Metković je sveto mjesto, poput svakog zavičaja, prikazan u boji staroga zlata, a moguće je da se sam Metković gleda u jedinstvenom zlatnom zrcalu, još uvijek s premalo samopouzdanja i samosvijesti o svojoj ljepoti. Moje su nećakinje smisao za crtanje i umjetnost naslijedile od svoga oca, moga brata Ante. Jedan crtež dužna sam mu još iz trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Moja učiteljica Katica Jurjević dala nam je domaću zadaću. Nacrtajte pokućstvo u vašoj kuhinji, stolice, stol, kredencu. Nisam imala pojma o crtanju, nisam u tomu bila ni malo slična braći. Ante pomozi, molila sam Antu. Nikad nije imao vremena. U glavi je uvijek imao puno planova, a i mamu mu je davala posla. Morao je voditi na pašu našu kozu, zvali smo je Munja, i još ubrati veliku vreću svježe trave. Nakon svega kozu i cijelu vreću zelene trave morao donijeti kući točno u vrijeme koje mu je precizno odredila majka. Voljela je biti inspektorica i redovito mu je pregledavala vreću da ispod zelene trave nije suha kukuruzovina ili neki bezvrijedni usput pokupljeni korov. Nacrtat ću ti na brzinu, rekao je Ante. Uzeo je blok za crtanje i začas su na njemu bile dvije stolice, stol i kredenca. Što ti je sad, pitao je Ante kad sam počela cmizdriti. Ante, Ante, kazala sam kroz suze, znat će da to nisam ja nacrtala. Neću ti cratati još jednu kuhinju, zaključio je Ante prepirku. U razredu je učiteljica tražila da iziđem na ploču i ponovim to što sam nacrtala kući na papiru za crtanje. Ajme meni, kukala sam u sebi. Crtaj, crtaj, poticala sam samu sebe, gledajući u blok.Stol i stolice ispale su mi slične onima na papiru, a kredenca nije. Dobro, možeš u klupu, priznat ću ti crtež, rekla je učiteljica Jurjević. Anin brat Zdravko ima sina, zove se Toni, htjela je pod svaku cijenu nastaviti moja majka. S materun je u Opuzen, ili u Komin, nison sigura. Ana imo i posvojenu sestru Veru, i ona imo dicu. Sve son Anine imala na sliku. Lipo braća, lipe ženske, lipi judi, lipi svit. I pošteni, dodola je moja nevista. Svega son se spominjola ca mi je ku reka, po slikima, i u razgovoru. Telefonski son nojveće razgovorala s Verun. Ana ni mogla razgovorat, to son vej rekla. Bila je uvik zaposlena, nikal ni imala vrimena. Posli son njuj ponovila, razgovorala son s Vjerun. Ona me ni olma razumila. Pitala je, Vjerun, kojom Vjerom? S tun Aninun sestrun razgovorala son obo svacemu koda se oduvik poznajemo. Nojpri o mojima bolestima, onda i o svemu drugemu u Metkoviće. I o Verinuj dici, zovu se Saša i Branko, prizivaju se Ćopić. Sve son to govorila sinu. Ne me slušo. Sve si to odovna isprovjala, cu son, govori je, to ti je Metković, jedna drugo storija. O cemu ti vodi tukoš govorit, to je Ženoglova. Tvoja Ženoglova. Pito me je, jesi kuntenta? Nisi? I olma dodo, gren ća, i onda u dvo koraka izojde iz kamare. Selo Pećina. Popovo 29 Moj otac, ponovila je Ana, rodom je iz Pećine, sela u brdu iznad Popova polja. Rođen je na Božić, nakon što su se ljudi vratili s ponoćke na Badnjak tisuću devetsto i sedme. Kadgod da se rodio, na Božić ili Badnjak, svejedno bi mu dali ime Božo. Ili Boško, kako ga je zvala moja majka i moja baka Ana, njegova majka. Imenom koje mu je zapisao svećenik na krštenju. Zvali su ga tako i drugi ljudi s kojima se družio i koji su s njim radili na željeznici. Ništa ne znam o tome gdje su se sreli moja majka i otac, kad su se i gdje zaljubili. Na jednom derneku na Malu Gospu. Svake godine smo u Ravnom na Malu Gospu sastojalo cijelo Popovo. Svi smo igrali u kolu na ravnini ispred crkve, tu smo se nalazili, dosjećala se majka. Zapisano je da su se vjenčali u Ravnom 12. travnja 1937. Majka je tada već treći ili četvrti mjesec bila trudna s mojim najstarijim bratom. Živjeli su na Pećini s djedom Stojanom i bakom Anom, u velikoj njihovoj obitelji. Imali su jednu kravu i nešto ovaca, nekoliko duluma zemlje u polju. I nešto zemlje u maloj vrtači ispod kuće za malo pšenice, krumpira i kupusa. Zemlja se u polju većim se dijelom godine nije mogla obrađivati. Moglo se raditi samo ljeti kad su poplavne vode Trebišnjice ponirale i povlačile se kroz rupe u brdima. Uz rubove polja sijali su slanutak, kukuruz brzac i tvrdi grah. Hvatali riječne ptice i lovili male gaovice u manjim rupama u kojima je riba ostajala nakon što su se vode počele povlačiti. Majka je rođena u Ravnom početkom ljeta 1913. u obitelji Ljevak, malom središtu cijelog Popova. Malom Parizu, kako je govorila da istakne razliku. Voljela je svoje rodno selo ali nije za njim tugovala. Vazda je govorila kako je od svoje volje, vođena srcem otišla za Boška. O tome je citirala stih koji je ona smislila, ili su to učinili drugi, o svojoj udaji u siromašnu obitelj Vučićevića u brdima Popova: Čudila se i gora i trava što učini Ljevakova Mara. Nijednog sela nije moglo biti u polju koje je, osim ljeti, cijele godine bilo pod vodom. Ipak se u Ravnom i Pećini u nekim stvarima živjelo jednako. U tim selima živio je i održavao se tvrdi patrijahlni svijet. Živjelo se tako kako se uvijek živjelo. Najstroži patrijarhalni stavovi i obrasci okamenili su se, nije se u njih smjelo dirati. Takvi ljudi, kako Joško kaže, govore o ljubavi i emocijama vrlo tajnovitim jezikom što ga ponekad ne razumiju ni oni sami. Seksualnost se ne spominju, kao da ne postoji. Žive naoko tvrdo i nepopustljivo. O emocijama u obitelji kazuju malo i ništa. Iskazuju ih samo žene. Žalost i tuga, nada, ljubav i briga, i jadikovanje za ljudima koji su umirali i umrli pripadala je njima. Moj otac Boško Vučićević umro je 1982. godine, osamnaestog svibnja, u kući, na stanici, u koju se kao nadzornik pruge uselio sa svojom obitelji, vjerojatno početkom 1948. Naše se selidbe, više nego dobro, sjeća moj najstariji brat. Jedini se on rodio na Pećini, u selu što smo ga svi smatrali rodnim selom svih nas, a ne samo rodnim selom svoga oca. U vrijeme naše selidbe iz željezničke kolonije u Čapljini (tako se nazivalo malo željezničarsko naselje u tom mjestu), u osam kilometara udaljeni Metković, moj brat Zdravko imao je jedanest godina i zaista se najbolje može sjećati stvari i događaja iz toga vremena. Osim dobroga pamćenja ima on i prirodni dar za sustavni rad i red, za preciznost i urednosti. Taj dar za red i urednost, svojevrsnu sklonost prema skromnoj pedantnosti, sva moja braća naslijedila od moga oca. Zdravko posebno. Dobio je i priliku da svoju darovitost pokaže rukovodeći Mehanikom, jedinom i posljednjom pravom metkovskom tvornicom. Kasnije je podigao istoimeni rukometni klub i njegov podmladak. U klubu je trenirao i odgojio prvorazredne sportaše, rukometne reprezentativce i pobjednike na olimpijadi. I iz svoga džepa plaćaš im čaj, prigovarala, majka mu je svakodnevno kad je prije podne, uvijek u isto vrijeme, dolazio iz tvornice na stanicu, na marendu od friganih jaja sa sirom ili slaninom. Pekla je i male hljepčiće, posebne pogačice, samo za marendu, za tatu i Zdravka Duže od svih nas stanovao je Zdravko u našoj kući na stanici. Isprva s našim roditeljima, a nakon smrti oca, danju je boravio s majkom i pazio na nju, iako je imao svoj stan preko rijeke, u gradu. Želio se ne samo sportski nego i umjetnički izraziti. Uložio je dosta novaca, kupio aparat, nabavio je fotografski laboratorij i izrađivao umjetničke fotografije. Najviše lijepih fotografija naše djece potječe od njegovog izvrsnog Kodaka i iz njegovog malog laboratorija. Meni i braći stanica u Metkoviću postala je drugim rodnim mjestom, jednako dragim kao i naša Pećina. Svi smo u Metkoviću završili osnovnu školu, cijeli smo život ostali smo vezani uz taj grad. Zdravko, Ante i Vera ostali trajno živjeti u Metkoviću. No, svi smo uvjereni da od toga grada nećemo naći dražega, čak ni ljepšega. Iako nam se, istini za volju, s vremena na vrijeme, činilo kako takozvanih pravi Metkovćani žele postaviti razliku kao da je taj lijepi grad na Neretvi više njihov nego naš, što naravno nije bilo točno niti je bilo moguće. Nijedan događaj ni promjena na pruzi nije mogla promaknuti oku moga tate. Vrlo dugi dio pruge od Ploča do Konjica svakoga je dana obilazio. U grubim i snježnim zimama i u vrlo vrućim ljetima. Više je živio za prugu, šine, pragove i nasipe nego za sve ostalo. Pruga je bila njegov život, održavala je njegovu kondiciju poput optimističnog životnoga eliksira. Prekrasno mu je pristajala uniforma nadzornika i kapa s kojom se, u svoje vrijeme, naš mali Blaž radosno poigravao. Igrala sam se i ja sa svojom braćom dok smo svi još bili djeca i dok smo s tatom i njegovim ljudima dijelili specifično i uporno željezničarsko zajedništvo. O svojim se ljudima brinuo kao o dijelu svoje šire obitelji. I više od toga, govorila je moja majka. Nije im bilo dovoljno što ih je primio na posao već se i sada o njima brine više nego o članovima svoje familje. Sama se prema njima odnosila još prisnije od našeg tate. Bio je solidaran i prijateljski raspoložen, ali i strog i nepopustljiv u pravilima službe. Obožavali smo ne samo njegovu odjeću i kapu nego i njegov pozamašni džepni sat. S dragocjenim se satom on sam nikada nije poigravao. Služio se njime samo kao korisnim uređajem, niti malo kao igračkom. Za njega je taj sat bio samo egzaktni i nepogrešivi kronometar. Tata, kad će voz za Čapljinu, dogovorili smo da ga višekratno zapitkujemo. Nije odmah shvaćao. Uvijek je službeno i uslužno odgovarao. Vadio je oprezno sat iz džepa, pritiskao oprugu, a poklopac sata je iznenadno, ali smireno i elegantno svaki put poskočio, u hipu je otac pogledao kazaljke, veliku, malu i sekunarku. Sad će, u deset sati i dvadest sedam minuta. Okrutni i djetinjasti kakvi smo bili i sutradan smo mu postavljali isto pitanje. Naizmjence, jedno za drugim, ej stari, koliko je sati? Nikada nije zaokruživao minute. Nije propustio da nam odgovori, ne shvaćajajući da se mi igramo s njim i da mu se, na svoj način, radujemo. Jedanest sati i pedest devet minuta. I sedam sekundi, dodavao je iza ograde Zdravko. Mrš, biž ća, podvikivao je tata, smijući se ne samo ustima nego bradom i glavom obrasloj gustom i tvrdom kosom, nakon što je shvatio našu igru. Dobro raspoložen u polusmijehu je odlazio preko kolosijeka, prema stanici i svojim radnicima. Razbolio se moj otac. Bolest je napredovala uzimajući ga brzinom koju nismo slutili. U teškoj svojoj bolesti intenzivno je doživljavao pojave za koje zdrav nije imao vremena niti je za njih mario. Zavolio je sunce i svjetlost i njihovu igru s fikusima na verandi. Volio je gledati sunce kroz prozor i dvorište obasjane svjetlošću. Postao je svjestan prodorne snage sunca, ali i tame koja je nemilosrdno padala i otimala mu verandu. Nije nimalo lako podnosio spoznaju kako za njega uskoro sunce neće svitati. Nije podnosio tamu, nije volio mrak, iako je znao kako će ga tama nepovratno odnijeti udružena s definitivnom zimom koju donosi smrt. Neumoljivu je presudu s vemena na vrijeme čuo u glavi poput uzastopnih pucnjeva. O smrti našega oca Stojan je napisao pjesmu. Dao joj je naslov Tatin džepni sat. Njegovu pjesmu o našem ocu, ni njegove ostale pjesme, nisam mogla čitati ni u vrijeme kad su nastajale, ni kasnije. Recitirao mi ih je on sam i usput se šalio kako bi ih mogla slušati. Ne mogu ih čitati niti danas kad Stojana više nema. Otac je umro u našoj kući na stanici. Cijeli mu je Metković došao na sprovod. Joško i ja došli smo s djecom iz Zadra. Neizlječivo bolesnoga moja su ga braća dovela u Split, u bolnicu na Firule, kod doktora Andrije Sviličića, tadašnjeg šefa pulmologije. Nije bilo pomoći. Dok se liječio moga su oca na Firule posjetili brat Ante sa svojom ženom Radmilom, Joško i ja, i moj svekar Bjože. U to je vrijeme moj svekar bio još uvijek vrlo snažan, ali i srameržljivo neposredan i osjetljiv čovjek. Prvi i jedini put su se tada sreli. Moj svekar upoznao je tom prilikom i moga brata Antu i njegovu suprugu Radmilu. Splitska se bolnica se nalazi na lijepom mjestu, okrenuta je prema moru i otoku Braču. Okružena je palmama, olendrima, čini mi se i maslinama, prejakim zelenilom trave i stabalima koja ustrajavaju na svom zelenilu i ugodna su okolinu bolesnim i vrlo bolesnim ljudima. Otac nije dugo bio u bolnici, moguće desetak dana, najduže dva tjedna. Nije predugo bolovao, no i najtežoj svojoj bolesti zadržao je sabranost i mogao je razgovarati uživaljavajući se u tuđe teškoće sa suosjećanjem i punim razumijevanjem. Razgovarao je s mojin svekrom kao da su cijeloga život obrađivali isto polje, služili se motikom, lopatom i trnokopom. Nakon bolničkog susreta na Firulama nisu se više vidjeli. Nismo ga više vidjeli ni ja, ni Joško, ni naša djeca. Prije samo nekoliko godina na njih je pazio, kupovao im bonbone, čuvajući ih i prateći da se ne spotaknu. Dotle se i sam pridržavao svoga štapa, a poznanicima koje je susretao vazda je skidao šešir. Nije izlazio bez finog i uredno ispeglanog odijelo i bez šešira na glavi. Po svojoj naravi, ne zbog čega drugoga, volio se biti lijepo i uredno odijevati, nositi fini šešir, čiste kožne cipele na nogama. Moj svekar Bjože razgovarao je s mojim ocem. Makar je bi trinaest godina mlađi njega dijelili su oni nama jedva poznati svijet rada i radišnosti i neke posebene, posve očite, skromnosti. Radite u vinogradima, pio sam vino što ste mi ga poslali, vrlo fino i vrlo jako. Volio sam vino a sada ne mogu piti, rekao je moj tata. Donio sam i malo limuni, viških, nojlipjih, da vam pahaju. Ajme, rekla je Radmila, kako se samo žute i mirišu kao da je sunce u njima. Bora mi, rekao je moj svekar, i ni u njima nego sunca. Uzmi ih ti, dodao ih je moj otac Radmili, kao da su mu limuni i sunce u njima odjednom stvorili neku tugu i tiho neraspoloženje. Radio sam na željeznici cijeli život i evo me je dovela do kraja puta. Bit će dobro, bit će dobro, govorio je moj svekar, držeći svog prijatelja za ruku. Još ćete vi uskakati u vagone i poslat ću vam još vina, govorio je Bjože zastajući kao da nešto ispituje. Govorite mi ti, tako treba, rekao je moj otac. Mi smo prijatelji, i više od toga, naša djeca imaju svoju djecu, naše unuke. Pećina je vjerojatno bilo najsiromašnije selo Popova još od vremena kad se moj otac ondje rodio i mnogo prije njegovoga rođenjea. Meni, mojoj braći, mojoj adoptiranoj sestri Veri, najdraže. U Pećini su živjeli ljudi koje smo najviše voljeli i koji su još više voljeli nas. Moga oca i njegovu obitelj spasila je željeznička pruga koju je sagradila Austrija. Prošla je kroz Turkoviće u prvoj godini dvadesetoga stoljeća. Po svim brdima Popova povezala je svako njegovo naselje. Popovo polje je svake godine plavilo. Više se koristilo za ribolov na male ribe gaovice i za još korisniji lov na divlje ptice močvarice, divlje patke i liske, nego za poljoprivredu. Trebišnjica je danas uređena i mirna. Polje je veliko i uredno obrađeno. S mojim smo bratom Antom jednom silazili autom niz Parevac, do Popova polja, regulirane i umirene, u korito uvućene, rijeke. Uživali smo s njim. Bio je mlad i bezbrižan, otvarao je tada vrata svoga svijeta. Bio je muškarac, u djetinstvu je imao mnogo više doživljaja od mene, k tomu je i volio pričati, a i sam je stvarao vlastite avanture. Nasmijavao nas je i pričama iz rata i poraća, iz vremenu kad smo svi bili u Turkovićima. Bio je ljetni dan. Iz Pećine u Popovo polje vozio nas je vrlo lošim putem. Konj ne bi prošao, a Ante nas je tim putem vozio novim mercedesom. Nije mario za skupo auto. Ako se razbije, kupit ću drugi, kazao je. Dobro, rekao sam, ne sjećam se o čemu je pričao Ante kad smo silazili. Smijali smo se i cerakali, to znam, i ja sam svako malo hvatao Antu za ruku, Ante, pazi, pazi put, pazi kamen. Svakoj opasnosti Ante je lako i živahno dodavao značenje neke slučajnosti i humora. Bio je to sretan i neponovljiv izlet. Tada smo prvi, moguće ne i posljedni, silazili od Pećine i Antinim se mercedesom dovezli do Popova polja. Najprije je trebalo doći do Pećine. U mome djetinjstvu i mladosti nije bilo ceste pa sam s Verom dolazila iz Metkovića s radnicima moga oca, željeznicom do stanice u Turkovićima. Zatim pješice uz brdo, uskom, strmom i kamenom stazom (nije se uvijek razaznavalo hodamo li pravim putem), do bake Anice i djeda Stojana, na Pećinu, uz Mečinak. Odrasli su od stanice u Turkovićima do Pećine na brdu dolazila za čas. Nas dvije dolazili smo jedva dišući, posljednjim snagama. Na Pećini čekao nas je spas, naša baba i naš đed. Neka, rekle, smo najgore je do cera. Tu ćemo se ispuhati. Sjele smo pod cerom, velikim hrastom, najvećim stablom u okolici. Uza stazu, s jedne i druge strane, rasli su drenovina i drača. Nigdje nema stabla šire krošnje od toga našeg cera. Pastiri su uokolo poredali kamenja kao sjedalice da se mogu zabaviti dok čuvaju ovce i da se drugi ljudi koji pješače mogu pod cerom odmoriti i skloniti od vrućine i kiše. Po starim golemim cerom odmarale smo Vera i ja. Bile smo djevojčice. Ispod tog velikog stabla uvijek ima povjetarca, čuje sa svih strana i osvježuje. Mi znojne od puta uz brdo, i sretne. Dočekala nas je baka Anica. Djed je bio ljut, svojeglav, nikako nego po svome. Na otvorenom ognjištu posred kuće baka nam je pekla kruh pod saksijom. Stariji su lovili manje ptice pod kamenim pločama. Mi smo čekale da ih baka očerupa, ispeće i ponudi da ih slasno pojedemo. Nismo mi imale nikakvih zahtjeva. Živjeli smo od vrlo malo hrane. Malo krumpira i malo čega drugoga. Mesa je bilo malo i nimalo ali nismo marile, nama je bakin krumpir ispod saksije bilo i ostalo najdraže jelo. Jedva smo dočekale, ništa ljepše od toga, i nitko ljepši od bake Anice. Jako nas je voljela i mi nju. Nakon smrti tete Cvija, neudane sestra moga oca Vera morala je otići iz sela koje je najviše voljela. Djed i baka nisu se o njoj sami mogli brinuti. Vera je gorko plakala. Sakrila se da je ne odvedu. Njezina majka, teta Ruža, pronašla ju je i dovela mome ćaći u Metković. Uzeo je Veru kao svoje dijete. Odgajala ju je moja majka, jednako strogo kao i nas ostale, ne praveći razliku između svoje djece i Vere. I danas se rado i sa zahvalnošću sjećamo slobode koju smo imali kod bake i djeda. Sjede njih dvoje oko zadimljenog ognjišta, mirno i s očitim užitkom piju prgu. Manjim je dijelom to bila prava kava, većim dijelom bila je to divka. Svoje dragocjenosti, poput kave i duhana, đed je držao pod ključem na šiši. Pušili su, đed na lulu, a baka je motala i pušila škiju otpuhujući dimove poput Indijanke. Moja mama slala joj je tanki papir za cigarete. Inače je škiju motala u sve u što se dala zamotati pa se bojala moja majka kako će se jednoga dana baka otrovati ako nastavi takvim pušenjem. Sjedili su avliji, pili kavu i pušili na svoj osobiti način. Nisu dopuštali da ih se ometa. Djed je imao je velike brkove, brčine, koje je pomno održavao i njegovao. S kapom na glavi, u odjeći koju je narod tada nosio, s hlačama na tur, lulom u ustima, činilo se kako je onaj čas sišao s neke stare slike. Da đed viče na baku, to nam se nije svidjelo. Zato smo govorile, ljut je đed, ne možeš s njim biti veliki prijatelj. Moj najmlađi brat Stojan nosio je njegovo ime. Baka Ana se protivila, nemoj mu Mare dati njegovo ime, nemoj nevjesto, bit će zločest kao i moj Stojko. Smisao za priču, talent za pjesmu, naslijedio je Stojan od našega djeda. I talent za izmišljanje. Mobiliziran je u austrijsku vojsku početkom prvog velikoga rata. Uskoro zarobili Rusi. Nije pričao kako je utekao, pričao je najviše o svojim ruskinjama, bio bi kazivo i ostao onamo, no nije mogao bez svoje Anice. Dodavao kako je radi nje pješačio do obala Arbanije. I ondje od lajanja morskih pasa nisi mogao spavati, dodavao je moj brat. Od djeda Stojan iz velikoga rata jedno smo vrijeme čuvali vrlo lijep pribor za čišćenje čizama, poslije smo ga zapustili i zaboravili. Selo Pećina nalazi se u brdima iznad Popova polja, u zavali između Mečinka i Parevca. Dijeli se u dva dijela, na Gornje i Donje selo. U Gornjem selu su Vuletići, u donjem su moji Vučićevići. Koliko znam bile su u Pećini ne više od po dvije obitelji Babića i Lakića. Svi stoje u avlijama, u kamenim prizmenim kućama okruženim ozidanim dvorištima. Majka i ja svaki put kad smo dolazile donosili smo djedu i baki razne stvari, odjeću i hranu. Avlije su se otvarale izlazili su svi, vidi naše Mare, prava gospođa. Lijepo se obukla da dade na zanje kako njezin Boško nije bilo tko. Držala sam se mami za kaput. A ona je voljela pričati. Bila sam dijete kad smo došle na Pećinu. Mama priča i priča, nikad kraja, valjalo je sa svakim popričati, meni se činilo stotinu kuća, stotinu ljudi, sva tatina rodbina, a ja sam voljela djeda i baku. Odoh ja, mislim, čim prije kod bake Anice, mama neće nikad doći. Idem putem uz crkvu i groblje, gledam gdje je baka, kad će me dočekati, a bake nema. Idem dalje i dalje, širok put, nigdje nikoga. Pada mrak. Mislim, to je put prema baki. Odjednom mi sinulo, izgubila sam se, zaplačem kao dijete, i bila sma dijete. Dolje, niže, tražilo me cijelo selo. Ljudi su počeli strahovati. Padala je noć, govorili su, moramo je naći, upast će dijete u rupu, izjest će neka zvijer, vuk ili lisica. Spasila me žena s bremenom na ramenima. Čija si ti? Ja plačem, ne mogu odgovoriti, ne znam čija sam, čini mi se bakina. Na sreću žena je razumjela o čemu se radi. Dovela me baki. Otišlo ti dijete putem prema Trnčini, izgubilo se, rekla je žena mojoj baki. Čuvaj dijete, ne puštaj, lijepa ti je ko slika. Ja sam i dalje plakala i grlila baku. Anini su neko vrijeme živjeli u Turkovićima. Tu ih je zatekao drugi svjetski rat, a Talijani su uskoro zauzeli selo i željezničku stanicu. Podigli šatore i nisu bili nimalo opaki. Voljeli su Aninu braću, najviše malog Stojana, koji tada nije imao više od dvije godine. Dopuštali su da djeca stoje s njima u vojničkom redu čekajući da im talijanski kogo u gamele uspe jelo. Stojan začas je naučio talijanske riječi i rečenice. Družeći se s Aninom braćom Talijanski vojnici zaboravljali su rat i nostalgično maštom i sjećanjem vraćali svojim obiteljima u Italiji. Ante i Zdravko vodili su vlastite ratove. Branili stanicu i kuću od neprijatelja i aviona koji su letjeli nebom, nišanili avione i na njih iz svojih topova, maskiranim u malim kamenim kućicama koje su podigli Talijani za svoje vojne potrebe. Topovi su im bile cijevi od dimnjaka za špaher. Fiju, fiju, fiju, odgovorio je pilot iz strojnice. Fijukalo je na sve strane. Pilot je opazio cijevi kako se sjaje na suncu. To su talijanski položaji, fašistički, tako mu se učinilo. Gotovi smo, pomisle Zdravko i Ante. Bježe i plaču. Ubiše mi brata, ubiše mi Antu, naricao je stariji Zdravko i sklapao ruke. Otac Božo čuo je avion. Čuo je kako tuku iz strojnice. Gdje su djeca, trči po djecu, traži djecu, nema ih. Opazi Antu na položaju, ne zna što će. Zatim potrči da dohvati sina, baci ga u jarak, skoči za njim i pokrije ga tijelom. Svima se činilo kako je iz aviona još pucalo nakon što je bio već daleko odmakao. Na kraju, kazala je Ana, majka mi je iz Ravnog, glavnoga sela u Popovu. Odatle su Ljevaci. Oni su odlazili u crkvu Male Gospe, zove se kao i crkva u Podšpilju. O svemu je Ana pričala koncentrirano i suzdržano, opisujući, da bude što objektivnija i racionalna, bez suvišnih osjećaja. Tako je o Pećini i o svojima Ana pričala mojoj majci. Majka je slušala. Ma vidi ti, ma vidi ti, rekla je. Bilo je tako i u nos, siromaštvo i jubov gredu ruku pod ruku, sotobraco. Ne mores se vicijat s jubavi, more se somo volit ili ne. Stojan 30 Ne znam koliko se Stojan može ticati bilo koga u Ženiglavi? Ili Stojana Ženaglava? Ti pričaj, rekao je Joško, ja ću od toga nešto zapisati. Poslije ćemo vidjeti može li se Stojanu naći malo prostora u selu, bokun zemlje u ogradici za njegove pjesme. I pod murvom kamen gdje će se za ljetnih vrućina u hladu odmarati kao što je činio moj nono. Ni Joškovi ni moji roditelji nisu marili, nisu se raspitivali o poslu kojim se netko bavi, nije ih zanimalo koliko se visoko netko stoji na skalini ni u selu ni u gradu. Razgovorali su o ljudima čije su im koordinate bile poznate, za koje su nedvojbeno znali komu i gdje pripadaju. Tko koga poznaje i tko je komu u rodu, to ih je zanimalo, kakav je tko čovjek, o tomu su pričali. Spominjen se Stojana, rekla je moja svekrva. Kako se spominješ, a nisi ga vidila? Kako da ne? Je potriba da vidiš covika da o njemu nisto znoš? Poznaješ ga i ako ti je niku o njemu somo provjo. Nisto o njemu moreš znat ako imoš somo njegovu sliku. Ni potriba veće od slike. Jo je imon. Bjože mi je o njemu govori u vrime dokle smo još bili abili. Dosjetila sam se kako nam je Bjože s Maricom neočekivano došao na vjenčanje koje je trebalo biti samo s kumovima, tiho i skromno. Žalovanje pokojnom Biserkom nije se smirivalo i nije prestajalo. Još su komadi lancuna, kao tužne trake, visili na zrcalima i televizoru u Ženiglavi. Je, Bjože mi je reka, kako je upozno Stojana, o cemu je s njin razgovoro, jednostavno i obično. Parilo mu se da su se olma sprijatejili. Tako je bilo, govori mi je Bjože, isti cas postali smo prijateji. Ni Bjožeta bilo briga ca će se ist ni di će leć. Ca će ist? Ca i drugi. Di ćeš leć? Di ga stave! Njemu je sve bilo dobro ca mu se do, tako će bit i Stojanu. Bilo mu je puno drogo da je upozno Anina brata. Sedamdesete godine u Zadru. U gradu što ga je Stojan nazvao svetkovinom kamenom i morskom. Dobar dan kameni grade, tako Stojan pozdravlja grad u kojemu je studirao, završio Fakultet, objavio svoje prve pjesme. S Nadom Španjić (djevojačko prezime nosila je po ocu Anti Šanjići podrijetlom iz Otrić-Seoca, danas u samostalnoj Hrvatskoj to se naselje nalazi u Dubrovačko-neretvanskoj županiji) vjenčao se u Zagrebu 1972. Prvi im se rodio sin Maroje, iza njega kći Rujana. S Nadom se i djecom Stojan u neko vrijeme žarko želio vratiti u Zadar. Nadao se da kako mu taj grad može obnoviti snagu i narušeno zdravlje. Nada najbolje poznaje prilike u kojima su nastajale Stojanove pjesme i motive zbog kojih su nastale. Danas se još uvijek zanosi njegovim stihovima, melodioznošću i istinom koju otkrivaju. Čini mi se još intenzivnije nego prije, dok je Stojan živio i pisao. Nakon Stojanove prerane smrti zahtjevna je čuvarica njegove pjesničke baštine koja ni danas nije bez opasnosti i uznemirujućeg senzibiliteta. Stojanove pjesme nisu nikada i ni za koga bile uspavanke. Trinaest godina trebalo mu je da vlastite pjesme učvrsti kao pouzdane orijentire i oslonce vrijedne same po sebi, bez svjedoka i vanjske potvrde. Ojačao je samopouzdanje, uklonio je pukotinu što je njega samoga odvajala od njegovih pjesama. Dodao je ponešto tvrde kore na svoju prejaku osjetljivost i puno gorke vježbe za eventualno odbijanje i progon. Obitelj mu je omogućila bijeg od pretjerane usamljenosti i zlih sjena koje su ga pratile od izlaska iz zatvora. Stihovima je preispitivao svoje zatvoreničke dane. Svoju je hrabrost i savjest u svojim njima neprekidno izlagao kušnji, patio je s njima i zbog njih. Odveli su ga u središte ljudske patnje koju je nehotice počeo preuzimati kao svoju, bez kolektivnoga uporišta i apstraktnoga mi. Njihovu poetsku osobnost prepoznao je Vlatko Pavletić i njegovim je pjesmama završio svoju kanonsku antologiju hrvatskoga pjesništva. Tu dragocjenu knjigu Stojan je meni i Jošku darovao sedamdeset i druge godine. Bibliofilsko izdanje s koricama od modre kože sa zlatnom lirom u jednom kutu i ucrtanim zlatnim rubovima. Na hrptu je naslov u zlatotisku: Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početka do danas. Knjigu je svojim crtežima opremio Alfred Pal, nekadašnji zatvorenik Golog otoka. U tom trećem izdanju Pavletićeve antologije Stojan je najmlađi i posljednji hrvatski pjesnik. Imao je tada trideset godina. Za neke njegove pjesme znam kada su nastale, za neke tek naslućujem. Moram priznati da neke ne razumijem i nemam ideje o njihovoj motivaciji. Volim i razumijem Tatin džepni sat, pjesmu napisao nakon tatine smrti. Objavljena je prvi put u zbirki Pomrčina, u izdanju splitskoga Logosa, 1985. Knjigu je uredio Tonči Petrasov Marović, pjesnik koga je Stojan volio i cijenio. Knjiga je nažalost otisnuta je s previše tipfelera i mnogo drugih pogrešaka koje Stojan ni najmanje nije trpio. U primjerku što nam ga je poklonio sve je pogreške ispravio vlastitiom rukom. Bio je toliko ljut i u jednom je trenutku htio Pomrčinu povući iz tiska, htio se odreći se knjige kao da nije njegova. Ljudi koji su trebali konačno urediti ovu najznačajniju Stojanovu knjigu i jednu od najvažnijih u hrvatskom pjesništvu nisu je u pročitali. Kasnije recenzije također su pisane uglavnom napamet i bez razumijevanja. Kako god bila Pomrčina je bila prekretna ne samo u Stojanovom nego i u nacionalnom pjesništvu. Objavljena je trinaest godina nakon Šibanice, posljednje Stojanove pjesme tiskane u zasebnoj knjizi. Stojan je osobno redigirao i pripremio Pomrčinu za tiskanje kao ultimativnu zbirku svojih pjesama nalik na manifest na kraju vlastitog pjesničkog puta. Dao joj je naslov prema njenom središnjem dijelu, zapravo sklopu od deset pjesama, označenih rednim brojevima od 1. do 10. i dao im zajednički naslov - Potpuna pomrčina sunca na otoku Grguru 15. Veljače 1961. Potpuna pomrčina je ključ za razumijevanje svih njegovih pjesama. U tom se manifest pjesnika zatočenika otkriva bitak tuge. Uspostavljanjem logora za nevine ljude ljudski se svijet podvaja, ljudskost se rasipa upravo kao što se rasipa pijesak klepsidri iz jedne zdjelice u drugu. Bezvremensko Sunce postaje crna rupa koja je zaklopila nebo onemogućivši time najmanji, čak i nebeski izlaz. Zatvorio se put prema zemlji iskupljenja. Stojanove pjesme su izvorni otisak patnje i danas djeluju kao njezina prirodna posljedica. Pomislili smo skupa s Nadom: Stojan ne bi mogao boraviti ni na jednom otoku zbog trajne klaustrofobije. Od same pomisli na otok rasla je u njemu tamna praznina, bilo gdje da je na otok pomislio, na bilo kojem mjestu na zemlji. Ne bi mogao sjediti ni na stijeni pod murvom, svaki je kamen na Grguru postao oltar tami, ne samo na Grguru, iako je kamen gostoljubiv vazda. Nakon Potpune pomrčine u Hrvatskoj se više moglo pisati pjesme barem ne tako kao da se ništa nije dogodilo, ne događa se, niti će se dogoditi. Moglo se javno urlikati ili u samoći jaukati. Ili pisati o smrti kako je to Stojan učinio u jednoj od posljednjih objavljenih pjesama u spomen Ivanu Dončeviću, umjesto voštanice na nebu. Umrijeti u Hrvatskoj. Tako se zove pjesma koju očito nije posveta samo Dončeviću. Na neki način postala ta je osobita pjesma postala posveta i njemu samome. Bila je to posljednja Stojanova pjesma. Nakon nje nije više objavljivao, nije pisao. Umro 1989., nekoliko godina poslije Ivana Dončevića. Ne znam koliko mu je vremena trebalo da stekne snagu i napiše pjesmu posvećenu tati. Prije Tatinog sata jednu je pjesmu posvetio majci, jednu braći. Mene spominje u pjesmi Žeđ. Ne znam kada je i kako nastao Tatin džepni sat. U pjesmi veliki tatin sat postaje magijski medijator. Pomoću sata Stojan se sastaje s tatom da skupa s njim proživi smrt i noć u kojoj ih je smrt obasjala kao sunce: Noćas smo moj pokojni tata i ja/ Gledali svu noć kako sunce sja. Čini mi se kako je tu pjesmu počeo osjećati za vrijeme tatinog pogreba, kada je očev lijes s braćom i Joškom, kao zetom, iznosio iz kuće. Preko mosta prelazio je sprovod s desne na lijevu stranu rijeke, uspinjao se do groblja na brdu Svetog Ivana. Iz naše kuće na Stanici tatu je ispratilo vrlo mnogo ljudi. Bio je to jedan od posljednjih velikih sprovoda koji su prolazili gradom. Dok je sprovodu polako prolazio ispod podvožnjaka nedaleko stanice, tri su se lokomotive zaustavile na kolosijecima. Odavale su počast našem tati. Više su puta njihove sirene usklađeno i uznemireno odzvanjale Neretvom i Metkovićem. Vlakovođe i zaposleni radnici skinuli su kape. U stavu mirno posljednji su put pozdravljali preminulog nadzornika pruge. Moj brat je prenio to u pjesmu. Prati oca kroz Metković (gdje ga svaka travka boli). Nastupila je prva glacijalna zima. Suze u očima pretvaraju mu se u pahulje soli. To vrijeme nije bilo nimalo lako za obitelj moga brata. Bilo je teško Stojanu i Nadi, cijeloj njihovoj obitelji. Svima nam je to bilo poznato, ne samo meni i Jošku. U krugu što ga zatvara smrt Stojan je na svomu licu našao mrtvo lice svoga oca. Uzalud sat, nestali su sati jednoglasja, srce našega tate, njegov životni sat, prestalo je kucati, kad takva je kob, kad takva je kob. Dobro se sjećam kako je i kada na zadarskoj rivi nastala jedna druga Stojanova antologijska pjesma. Cijelu je noć je Stojan prosjedio na drvenoj klupi pod jednom palmom na Novoj rivi. Slagao je pjesmu Neretva, majci posvećenu. Nakon što je iznašao pjesmu, brusio je svu noć stihove na isti način kako je s pokojnim tatom svu noć gledao kako sunce sja bespomoćan u pokušaju da vrati unazad ure i nemilosrdni sat, nemoćan da učini djelotvornim svoja mrtva slova. U podstanarsku sobu u kojoj sam stanovala s cimericom i prijateljicom Ružom Golijan s rive je doletio u rano jutro. Rozalija, zvao je moju prijateljicu, skuhaj mi najbolju od svih kava. Stanovale smo kod obitelji Šutej, pod bedemom. Nije mario što smo nas dvije još spavale. Dižite se, kuhajte kavu i slušajte pjesmu kakvu nikada niste čuli! Važna mu je bila zvučnost stihova, volio je da ih netko čuje, oduševi se i u oduševljenju ostane bez riječi. Svjedoči o tomu Luko Paljetak, tada mladi pjesnik, mlađi od Stojana. Govorilo se da ga je u Zadar doveo profesor Nikola Ivanišin i smjestio u dom. Luko je upravo bio došao iz Dubrovnika na studij. Neponovljiv u svojoj plahovitosti već se kao student isticao vlastitom pjesničkim i drugim talentima i činio svijet za sebe. Volio je sve pjesnike. Dizao ih je visoko i cijenio ih toliko da im se nije usuđivao prilaziti. Često je šetao. Čuo je za Stojanov Plavi salon, njegovu studentsku sobu sa zidovima oblijepljenim golemim plavim pakpapirima. U zoru, na kraju noći, prolazi Paljetak i sluša Stojana kako recitira. Iz vlastitog iskustva odmah sve zna. Jasno mu je da Stojan zapravo sluša kako mu u vlastitom uhu zvone pjesme Ujevićeve Kolajne. U spomenutoj noći šezdeset i četvrte godine na zadarskoj je rivi htio čuti kako njemu samome zvoni Neretva. Neretva mu se uvukla u vene. Od te je rijeke stvorio poetski kult. Samo se s njom na kraju može lijepo u oblutak spojit i vrisnuti tuzi/ od safira slik. Ne može napustiti Neretvu ni onda kad to sam sebi naređuje, već se stapa sa Šibanicom, metkovskim brdom što je zapriječilo Neretvin put prema moru. Neretva ga je morala zaobići. Stojan nije nikada napustio Neretvu, ona ga je odnijela pjesničkim putem, dala mu pjesnički nemir i senzibilitet, pisao on pjesme ili šutio. Kratko je živio Stojan. Tri mjeseca više od četrdeset i devet godina. Umro je 1989, a rodio se sedmoga srpnja 1941. Imao je živahno i uzbudljivo djetinjstvo uz Neretvu, na stanici, u našoj kući. Mama ga je zvala Palčićem. Bio je njezin ljubimac. Majka naravno nije znala kako palčići iz priča imaju izvanrednu snagu i moć. Stojan je bio mali čarobnjak. Majstor riječi i gospodar vrapca moj brat nas je nasmijavao svojim sastavcima. Umio je u hipu sastaviti vrapca o nekoj osobi i nekom događaju. Sjećam se dobro Petra Bukovca, visokog i vrlo mršavoga čovjeka. Vječito je hodao sa šeširom na glavi i tvrdom kožnom torbom u ruci. Osobitom torbom koja se zatvarala malim remenčićima s kopčama. Torbu je pažljivo nosio strahujući da je ne izgubi. Bila posve tanka, u njoj nije bilo ničega. Nosio je torbu sa sobom na putu u Slavoniju, kamo se uputio kupiti nekoliko praščića za uzgoj. Pratila ga je žena Manda. Izgubila se Manda na sajmu među brojnim ljudima, životinjama i stvarima. Bukovac nije nikako mogao naći ženu. Uhvatila ga je panika. Našao je prazne drvene kašete, naglo ih je složio jednu na drugu. Jedva se uspeo se na njih da vidi gdje je Manda. Mande, Mande, vikao je u strahu. Mande, di si? Ni glasa od nje. O tome kako je izgubio ženu na sajmu, i vikao Mande, Mande, di si, di te je vrag odnio, iste je večeri, nakon što nam je mama ispričala što se događalo, Stojan opisao događaj u vrapcu. Bio nam je drag Petar Bukovac sa svojim mršavim licem pod velikim smeđim šeširom, dugom i mršavom figurom. U očima smo imali njegovu siluetu kako s poznatom torbom prolazi mostom. Prošlo je nekoliko godina od vrapca. Stojan se vratio iz zatvora na Svetom Grguru. Odslužio je kaznu. Vratio se doma, u Metković, nakon 520 dana logora. Morao je položiti i ispite za maturalni razred u gimnaziji iz koje su ga bili izbacili gotovo godinu dana prije zatočeništva. Bilo je neizbježno da se Petar Bukovac sretne sa svojim pjesnikom, a da nije niti slutio da ga je Stojan uveo u pjesmu. Đe si, Stojane, junačino, radovao mu se Petar, hvatajući Stojana za ramena kao da ga ne samo rukama nego i srcem želi zagrliti i reći mu nešto ljepše, ali je ostao na tomu i ponovio, Stojane, junačino! Do Stojanovog uhićenja u našoj kući živjeli smo radosno. Uz pripovjedanje priča, koje nije prestajalo iz večeri u večer, vazda smo imali neko uprizorenje i neko zbivanje. Moja je majka Mara bila nenadmašiva u pripovijedanju. U realnim je događajima znala je neopazice uplesti neku tajnu, svakodnevnu je priču znala je oblikovati na misteriozni i simbolični način. Našu je Pećinu i Metković pretvarala u dvostruki Macondo. Moj ćaća je također pričao. Smijeh ga je hvatao svaki put iznova kad bi započinjao priču. Nismo znali za dosadu. Često su nas posjećivali susjedi, najčešće naši kumovi. Obitelj Prce, žena i muž s unucima. Gospođu smo zvali Prcinica, ime joj je bila Šima, mužu Stjepan. Bila nam je draga Šima, optimistična i vrlo vedra žena. Praznovjerna toliko da mi to nismo mogli shvatiti. Moja majka je svakodnevno čekala kumu Šimu da joj baci grah i pogleda je li dobro pao. Htjela je znati hoće li joj pustiti sina iz zatvora. Kuma je vjerovala je u uroke, pričala je kako su je urekli i da zato ne može po svu noć spavati, i tako iz noći u noć. I unuka su joj urekli. Zato ga svako jutro, kad prvi pijevci zapjevaju, nosi okolo kuće ne bi li progovorio. Imao je dvije godine, a nije govorio, pa se zabrinula. Sjedilo smo s njima na dvorištu, a kad je ulazila u kuću ulazilo je i veselje s njom, naročito dok je bila mlađa. Kum Prce bio je sitan i mršav, a kuma Šima jaka. S godinama je postojala sve krupnija, okrupnjela je i udebeljala se pa nije više mogla lako silaziti niz perone. Nakon kave Šima se odmah dizala, ajmo, ajmo, dižte se u kolo, ajmo, ajmo, poticala je Prcu i Božu i Maru. Ajmo, Mare. Uzimala je mahramu i počela je vrtiti oko glave. Začas su poskakali, hvatali se za ruke, zaigrali su kolo cijelim velikim hodnikom, predsobljem i kuhinjom kao da su se nečega lijepoga dosjetili. Hajde u kolo, pozivala je Prcinica, i moj ćaća Božo, skupa je s drugima izgovarao riječi uz najpoznatije naše kolo što su ga u mladosti u Ravnom, Pećini i Turkovićima plesali po gumnima. Ne valja, ne valja, govorio je Prce. Valja, valja, ajde u kolo, ajde, ajde, djevojku za ruku rumenu jabuku, digni je jače neka ti skače. Moj tata koji je volio bit i frajer i gospodin, kavaler, kako ga je zvala moja majka, dodavao je, imate mjesta da vas je dvjesta. Kaži joj gaće, rekla je da će, ma ne zna kad će. Prcinica je vodila kolo, mahala maramom iznad glave i sve jače poticala, živo, živo, živo. Hajmo ruke gori, i ja mogu hvala bogu, koliko mogu dignut nogu. Obrni je okreni je iz tvojega sela nije, pjevali su u jedan glas hvatajući se za prsa od zapuhanosti i smijeha. Sjedeći na sećiji s braćom smijući smo gledala njihovu radost. Kolo ih je vraćalo u mladost. U tim rijetkim prilikama i oni su bili djeca poput nas. I na nas su utjecali da budemo još više djeca nego što smo stvarno bili. U to je vrijeme Stojan počeo izmišljati novi jezik. Tako ćemo mi govoriti između nas da nas stariji ne razumiju, imat ćemo svoje tajne koje ćemo zapisati na svom jeziku. Neće nas razumjeti, govorio nam je. Jezik je bio jednostavan. Kad danas pokušavam vratiti vrijeme nije mi jasno kako smo brzo mogli govoriti unatrag, bez zastajanja, čak i cijele rečenice izgovarati brzinom kojom govorimo u svakodnevnom govoru. Ponekad smo radi brzine izgovarali samo dio rečenice, samo ime naopoko, da se čim prije uspijemo skloniti i sakriti ako smo se igrali igara što nam nisu bile dopuštene. Evo ga, Oškob! Bilo je to upozorenje, dolazi tata, Boško, upravo odlazi iz kancelarije. Morali smo se sakriti jer smo bez dopuštenja dirali očeve stvari, kape ili odjeću, špag i mjerila koja su mu trebala za prugu. Istog smo časa morali prestati prisluškivati razgovore u njegovoj kancelariji ili krasti šečer u kockicama što ih je mama držala u kredenci isključivo za muslimane da im zasladi kahfu. U novom jeziku naša je majka bila Aram, Ante je bio Etna, Vera je postala Arev. Ne znam je li Zdravko sudjelovao u toj našoj igri, on je bio stariji i ozbiljniji. U anagramu ja sam ostalo to što jesam, Ana, kako god se moje ime čitalo. Stojan je postao Najots. U pritvoru su ga čuvari i službenici sjene ispitivali o njegovom jeziku. O tomu kako se navodno sa svojim prijateljima neprijateljskih namjerama htio dopisivati tajnim jezikom, nije se dopisivao ali mu je to bila namjera. Svojim čuvarima, istražiteljima UDB-e, Stojan je morao objasniti šifru Germanicus i obrazlagati kako u tom šifriranom znakovlju brojevi od jedan do deset zamjenjuju svako slovo, na primjer, G je jedan, S je deset i tako dalje, a ono slovo koje nedostaje treba se zamijeniti ćiriličkim. Činilo mi se da se o danu kada su uhapsili Stojana sjećam svakoga detalja i cijele procedure u pretresanju stana i pregledu kuće, da sam sve to upamtila do najmanje sitnice. Vjerovala sam kako bol i tuga uklanjaju zaborav i jačaju pamćenje. No kad me Joško počeo pitati o pojedinostima vidjela sam sam kako zaborav uzima svoj dio. Toga smo dana sjedili u kuhinji moj tata i ja. Bila je zima, hladni i burni dan, a u dvorište je padalo sunce. Tata i ja sjedili smo na sećiji, u kuhinji gdje je iz sve snage gorio špaher naložen ćumurom. Nismo znali što čekamo. Ne sjećam se je li i Stojan bio s nama ili su ga već bili uhapsili pa je u to vrijeme bio u policijskoj postaji. Ne znam. Vjerojatno je bio s nama, jer mi se u pamćenju ponavlja priča o Stojanovim pismima koja je sakrio pod štramac. Policija ih je začas našla. Nakon što se vratio predbacivala sam mu: zašto ih meni nisi dao da ih spremim u prsa. Zašto ih niste bacili kroz prozor? A kako, na svakom je metru bio milicioner. Moguće je i da su ga već bili odveli u Makarsku. Za to nije bio potreban nikakav dokaz. Istina je, mi smo tada vjerovali kako nam Stojana ne mogu zatvoriti bez sudske odluke. Uskoro smo saznali kako to nije bila vjera nego samo nada i zavaravanje. Očekivali smo i da će Stojana pustiti i kako će se, evo u ovaj čas, pojaviti u dvorištu osmjehujući se poput djeteta. Bio je dijete kad su ga odveli. Zaboravila sam jesu li kucali, jesmo li odgovorili, slobodno ili naprijed, no već smo iz kuhinje vidjeli milicionere kako opkoljavaju kuću. Pregledali su dio po dio, najprije predsoblje, posebno Stojanov radni stol. U ladici su našli bokser i komad papira s linijom iscrtanom od Metkovića do Italije. Spremili su to kao dokaz u službene torbe. Otvorite vrata, naredili su tati. Najprije su ugledali Stojanovu biblioteku punu knjiga. Tata je molio tišlera Antu da mu za sina napravi oveći ormar s policama za knjige kojih se nakupio veliki broj. Stojan je knjige kupovao ponajviše zaradom od olova što ga je s prijateljima dobivao taljenjem plombi skupljenih s otvorenih vagona. Koliko samo knjiga, čudio se jedan, kad je sve to pročitao? Što će mu knjige, one su ga zavele, i što će sad? Moja majka se vratila poslije podne, nakon što je pretres već davno bilo završen. Poslije je pričala i priču ponavljala zaboravljajući kako nije bila kući kad su došla dva službenika sigurnosti u građanskom odijelu. Što ih niste potjerali? Opkolili su cijelu stanicu, kazao je tata. Nitko ne može stati u kraj dvojici bez glave i jednom bez duše. Ne može znati što takvi mogu učiniti pravednim ljudima, oni nisu predvidljivi kad im se pusti da rade što im je volja. Susjeda joj je uskoro u tajnosti dolazila kazati što je doznala od bivšeg mlinara koji u pretresu kuće bio građanin svjedok. Što ti je kazao? Ništa, nismo ništa našli, osim svetih slika naslaganih u ormaru, prenijela je susjeda što je kazao mlinar. Neka, odgovorila je moja majka, nisu mogli naći skrivene vreće brašna.Taj je mlinar bio navodno osuđen zbog krađe brašna u metkovskome mlinu. Kada su mi sina dolazili uhapsiti, pričala je moja majka, zapuhao je vjetar, iznenadni vihor. Ispred kuće bila na sušilu bila je prostrta oprana roba, sa žice su visili bijeli lancuni. Odjednom je vjetar potjerao lancune u nebo i držao ih da stoje neko vrijeme uspravo prema nebu, kao da se nešto dogodilo. Znala sam, uhapsili su mi sina. U Čavlima vraća Stojan svoje ime iz djetinjstva, iz našeg tajnog jezika. Od djetinjstva naime postoje dva Stojana, Stojan i njegov dvojnik Najots. To ime se vraća u šestoj pjesmi Potopa, dolazeći iz dalekog djetinjstva. Između Stojana i Najotsa stao je vrtuljak koji ima osovinu u pjesmi. Jedanput je Stojanova tuga jedanput Najotsova radost preobrazi. Tu zbirku izdao mu je Vidik u Splitu, 1969. Na prvoj stranici knjige koju mi je darovao napisao mi je jednostavnu posvetu, Mojoj Ani – Stojan. Dvije stvari sam upamtila iz ove zbirke. Prvo, uvodni moto uzet od Bretona “kakva je to zemlja predaleka/što svu svoju snagu crpe iz života tvoga”. U Knjizi o Adamu, iz iste zbirke, uvodi Rujanu, ime što su ga Nada i on kasnije dali kćeri, a ono je u njoj izraslo i razvilo pretvorivši se u bitni dio njenog identiteta. Naslućuje se kako je Rujana božica lijepe jeseni, jesenskih boja i zrelih plodova. Ona vodi Stojana od knjige o Adamu do Potopa. Stojan želi da mu pruži ruke, tako joj i kaže, Rujana vjerujem u tvoju ruku. No niti Rujani ne usuđuje se do kraja povjeriti tajnu, iako je ona njegov vodič. U osmoj Adamovoj pjesmi, tajanstveno lirskih tonova, prema početnom stihu to je pjesma U južnim šumama cvijet koji pjeva, prvi put prepoznaje strah, no čini se da Rujana spava i ne da se probuditi, Rujana, molim te, mene je stvarno strah. U sljedećoj zbirci koja je očito nastavaka Čavala (Šibanica, 1971) svoju tajnu povjerava zavičajnom brdu. U Šibanici se prvi put određuje ime zemlje koju prvi put spominje. Pretvara Šibanicu u sveto brdo i njemu otkriva što se može vidjeti na povratku iz zatočeništva (iako smrti nema): i s oba moja/ oka/ Vidiš dno povratka – čavle i Hrvatsku. Svaki je tjedan duga dva mjeseca moja majka odlazila iz Metkovića u Makarsku. Pretpostavljali smo da su Stojana zatvorili u tamošnjem istražnom zatvoru. Obavijest o tomu u kojemu je zatvoru nismo primili. Vjerovala je moja majka kako nevinog odraslog čovjeka, a kamo li mladića, gotovo dijete, nije moguće zatvoriti. Vjerovala je da pravda postoji. Na njezinu molbu, mislila je, odmah će ga pustiti. Nismo tada još upoznali, ili smo jedva nazirali, gospodare sjene, kako ih je kasnije nazivao moj brat, Gospodare sjene, Spremne da boju dana nazovu bojom/Straha/. Majka je vjerovala, i u ljutoj zimi kakva samo u Makarskoj može biti obilazila je zatvorsku zgradu zapomažući i dozivajući Stojana, Stojane, Stojane, jesi li tu, Stojane, Stojane. Zapomagala je iz svega glasa, ne obazirući se na ljude što su tuda prolazili. Moj brat se kasnije, nakon što se vratio sa Svetog Grgura, zaklinjao kako je čuo majku i njezino tužno dozivanje. Čini mi se da dva mjeseca nismo znali gdje se Stojan nalazi, gdje su ga zatvorili. Vidjeli smo ga tek na Šagarguru, tako taj zatvorom ukleti otok, zovu domaći ljudi s Raba. Moji su roditelji posjetili Stojana na Grguru čim su za to dobili dopuštenja. Bila je zima. Moja je majka je slabo podnosila zime, a maglovite, vlažne i okrutne zime na moru i otocima nisu joj ni bile poznate. Stekla je neko iskustvo u Makarskoj hodajući promrzla u kaputu otežalom od kiše i vlage. Ljeti 1960. godine, u lipnju ili srpnju, Stojana sam posjetila na Grguru s mojim bratom Antom. Ni danas ne mogu objasniti kako smo u velikoj neizvjesnosti uspjeli doputovati do logora u kojem su zatvorenici bili mladi i vrlo mladi ljudi, gotovo djeca, a da većini nije bilo jasno zašto su zatvoreni. U vrijeme kad smo ga posjetili moj brat Stojan nije bio navršio ni dvadeset godina. Istih su godina bili i dva njegova prijatelja iz Metkovića s kojima se družio i dijelio istu logorsku sudbinu. Nikada nisam čula da je Stojan za svoju gorku patnju ikada ikoga osuđivao ili proklinjao i prokleo, osim u svojim pjesmama, u ciklusu pjesama o zatvoru na Svetom Grguru. Brod iz Rijeke kojim smo Ante i ja putovali zaustavio se nadomak prelijepog, zelenog i urednog Grgura. Gole su se stijene i bijeli kamen mogle vidjeti samo na prostoru što se od uvale dizao prema vrhu otoka na kojem je okružen žicom bio podignut logor za mladež. Nikako se ne mogu sjetiti na koji nas je način s velikog broda preuzeo logorski čamac, ni kako smo se približili uvali i pristaništu na kojem smo se trebali iskarcati. Ne sjećam se ni kako smo iz čamca stupili na obalu otoka. Sve mi se dogodilo u hipu. Ljudi na brodu nisu bili zadovoljni. Iako smo ih slabo čuli, sjećam kako su se bunili i galamili. Zašto se zaustavljamo, zašto stojimo radi zlikovaca? Gunđali su cijelo vrijeme dok se brod približavao Grguru. Nismo marili, nismo zapravo ni znali na koga se to odnosi njihovo gunđanje. Čamcem smo se začas približili otoku koga su pretvorili i zatvorili u logor. Zatvorili su otok. Sjećam se toga. Zabljesnulo me predivno modro more u uvali i blistava bjelina prostora i kamena u kojem je bio smješten logor. Zatvorenici se nisu mogli vidjeti. Poveli su nas do kućice u kojem je bio mali restoran. Moglo se tu nešto kupiti, možda sendvič, možda piće, nisam u to sigurna. Čekajte ovdje, rečeno nam je. Doći ćemo po vas. Uskoro su došli i odveli nas jednim puteljkom do zgrade za razgovore. Mogli smo razgovarati samo u prisutnosti stražara. Doveli su Stojana odijevenog u neformalnoj ljetnoj odjeći. Pošao nam je u susret ne krijući radost. Kako si samo mršava, rekao mi je Stojan dok smo se grlili. Čini mi se, i začas zaplakali. Dodao je, bio sam grozno mršav kad su nas iz makarskoga zatvora otvorenim kamionom prebacili na Rijeku i odatle brodom na Grgur. Mršav toliko da sam u svoje uske hlače mogao ugurati krajeve svoga dugog kaputa. Razgovor je sa Stojanom trajao otprilike sat vremena. Stražar nas je tada vratio nazad. U tom mi se trenutku nešto učinilo. Zamislila sam kako će se nešto dogoditi, Stojana će pustiti, on će se sa mnom i bratom vratiti kući. Ogladnila sam, rekla sam Anti, idem kupiti sendvič. Dogodilo se tada da su se odjednom oglasili zvučnici. Pustili su makedonsku pjesmu Bolen mi leži mlad Stojan. Bolen mi leži mlad Stojan. Bolen mi leži i ke umri. Tada se još više povećala moja nada da će Stojana pustiti i da ga mi trebamo čekati. Radi moga očekivanja zakasnili smo na čamac i na brod koji je otišao za Rijeku. Kako sam mogla vjerovati da Stojana neće pustiti? Na Rabu, vjerojatno u Loparu, na rivi smo satima čekali drugi brod. Pala je noć. Dok smo plovili jedva smo nazirali kopnenu obalu. Kad smo se približili bljesnula su u nas svjetla velikoga grada. Evo Rijeke, pomislili smo i iskrcali se - u Kraljevici. Dugo u noć čekali smo na cesti autobus koji će nas prevesti do Rijeke. Odatle smo vlakom otišli posjetiti tetu Ružu koja je živjela u Gospiću. Stojan ostao u logoru više od godinu dana nakon našega posjeta. Nikada nismo saznali ni shvatiti zašto su Stojana zatvorili i kako je uopće bilo moguće da ga se, nakon odluke istražnog suda da se oslobodi, svejedno drži u zatvoru. Sile koje su ga zadržale nazvao je kasnije silama sjene koje su okrutno mijenjale i uništavale živote. Pušten je tek 27. kolovoza 1961., više od godinu dana nakon našega posjeta. U vrijeme njegovog zatočeništva i grube zime na Grguru dogodila se potpuna pomrčina Sunca. Pomrčina se mogla vidjeti iz svih mjesta u Hrvatskoj. Pomračeno sunce u Mekoviću gledali smo kroz zatamnjeno staklo. Radio nas je o pomrčini i o ponašanju u vrijeme pomrčine, o načinu gledanja u opasno sunce, svaki sat upozoravalo upućujujući nas do tančina što treba raditi i na koji način staklo za promatranje treba začađiti. Nismo vjerovali da će Stojanu kao logorašu biti dopušteno promatrati nebo u vrijeme kada se sunce pretvorilo u tamnog šišmiša. Pomrčina je trajala točno tri minute i trideset i jednu sekundu. Sljedeća pomrčina koja će se moći promatrati iz Hrvatske dogodit će se tek 3. 9. 2081. Tada, posve sigurno, neće više biti nitko živ od onih koji su mogli promatrati pomrčinu o kojoj je Stojan napisao svoju najvažniju pjesmu. Nismo slutili kako je već tada Stojan počeo slagati stihove poeme koju je objavio dvadeset i četiri godine kasnije. Potpuna pomrčina Sunca na otoku Grguru 15. veljače 1961. Poema ne nosi naziv neke opće pomrčine nego sasvim određene pomrčine što se dogodila određenoga danu, određenog sata, minute i sekunde. Na određenom mjestu, izvan svake ljudske volje i volje čuvara sjene, pao je taj znak, svjetlost se povukla/ zatvoren je krug. Ne sjećam se kada je Stojan uočio značenje toga znaka. Nije o tomu nikada pričao. Stojanova poema ima deset jasnih pjesama koje traju. Iako Stojan nikada nije pričao o Pomrčini, kao što nije pričao ni o jednoj svojoj pjesmi lako se razaznavalo njezino značenje, mada nikada javno nije prepoznato niti priznato kao značajno. Ako nismo znali koliko je upućujuća Stojanova pjesma, saznali smo to čitajući Ponad naših glava eno/šišmiš leti i sunce oponaša. I još više. Dok su neki ljudi tamnuju nevini u žici očito je, svi smo mrtvi premda to ne znamo/. Zatvorenički Grgur pomračuje Sunce, Dok postoji Grgur pomrčina traje. Prije Grgura mogao je sanjati neku drugu zemlju, možda i drugo nebo. Nakon Grgura osta sjet i znanje/ U suludu carstvu gdje se kamen štuje/ Zar je stijena tvrđa od grumena sanje/. Usprskos Grguru povremeno je slutio, osluškivao i sanjao svoju pravu zemlju: Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima/ I mislim da skrivaš zvijezdu meko meko/ Ko tišina šume što raste u snima/ I zašumi negdje daleko daleko/ Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima/. Danas kažu da su logorske nastambe na Grguru uglavnom srušene, kućice o kojima sam govorila pretvorene su u arheološke ostatke. Kažu i to kako je Grgur zazelenio, a zelenio se kad sam s bratom posjećivala svoga brata u uzama, našeg logoraša. Kažu da se danas uvalom na Grguru gdje je bio početak logora, šeću srne, da se mladi jeleni lopatari bez straha približuju turistima i samo što im ne jedu iz ruke. Koliko znam u nas nikada nisu napisane pjesme tako snažne tuge kakvu imaju deset pjesama iz Stojanove Potpune pomrčine. Stojan je vidio slike u sebi, izvlačio ih kao iz živog pijeska, krotio ih, davao im elegantan i lijep oblik poput pjesničkog kralja koji zna da unaprijed gubi predajući svoje pjesme, svoju jedinu zemlju, javnosti i svijetu. Pjesnik poput Stojana uvijek ostaje s druge strane, s one na kojoj se računaju samo gubici. K tomu i beskrajna osjetljivost i osjećajnost koja jedva da ičemu služi u bilo kojem ljudskom svijetu, Gle sa stabla leptir u ruke mi sjeda/ I krilcima mahne kad mi srce čuje. U njegov je poeziji prisutan pansenzibilitet, posvemašnja povezanost pjesnika sa svim bićima, stvarima i prirodom, s rijekama i zemljom. On je u svemu, sve je u njemu i njegovoj pjesmi. Stojan je bolovao od tumora na mozgu o kojem je mislio da je benigan. Bio je smrtonosan. Operiran je dva puta u bolnici na Rebru, u Zagrebu. S Nadom sam ga posjetila dok se u rujnu nalazio u bolnici. Nakon prve operacije bio je još uvijek optimističan, nekad i sretan, što će napokon ukloniti tu nesnosnost iz glave. Iza njegove optimizma i dobrih očekivanja skrivala se sjeta i slutnja velike nepogode. Nije htio da mi koji smo se smatrali njegovima, najviše Nada, Rujana i Maroje, brinemo hoće li operacija uspjeti. Na adresu u Zadru, u tadašnju Josipa Kolanovića ulicu, meni je i Jošku, prije druge operacije početkom rujna 1989., poslao razglednicu ohrabrenja. Umro je tijekom operacije na Rebru, 22. rujna. Napisao nam je razglednicu čvrstim i jasnim rukopisom, u ravnim redovima, nijedno mu slovo nije padalo niti se zatreslo, nijednom retku nije dopustio pesimistično propadanje. Eto, čuli ste sve. Nadajmo se da je sve ipak dobro, da je tumor benigan. Nemojte trošiti puno na telefon. Sve smo poduzeli što se (danas) može i hoće. Čuvajte puno zdravlje, nemojte se sekirati. Vjernica i (ne)vjernica 31 Znon da se o Stojanu govori na radio i televiziju, a na godišnjicu smarti prirediju mu skupove. Postavili su mu plocu na kuću di se rodi. U Turkoviće, mistu ca pripado u dil Hercegovine ca se zove Popovo. Govori se kako će u Metković, di su nojdužje živili, nazvat po njemu jelnu od tri skalinode ca vode uz bardo svetega Ivana. Zvat će se Skale pjesnika Stojana Vučućevića. U Zagreb imo ulicu sa svojin imenon. U Zadru nimo, makor je nondi nojveće pismi napiso. Moja svekrva, čudila se Ana, bolje od bilo kojeg rekordera pamti sve što joj je kazano ili je ikada čula da se govori, a tiče se roda, rodbine i ljudi o kojima se nešto pričalo. U Turkovićima je zaista postavljena spomen ploča s urezanim njegovim likom moga brata na kući u kojoj se rodio. Ta je kuća u to je vrijeme pripadala obitelji Bukvić. Nalazi se neposredno uz nekadašnju staničnu zgradu na uskotračnoj pruzi. Prugom je nekada vozio ćiro, od Gabele u Hercegovini do Dubrovnikom u Hrvatskoj, i do mjesta u Crnoj Gori poput Trubjele i Vilusa u kojima je moj otac radio na željeznici, neposredno poslije rata, malo duže od godine dana. Iz Metkovića smo ćirom dolazili do stanice u Turkovićima i zatim pješice uz Mećinak do bake i djeda u Pećini. Putem vrlo uskim, ne puno širim od onog što iz Ženeglave vodi u Korita i Mogur ili, s druge strane, u Sinova dolca. Nemam što dodati, ponovila je Ana, dok joj svekrva tumačila kako ona shvaća Stojana i sve ljude koji pišu ili žele napisati makar jednu pjesmu. Imala je iskrenu emociju i slutila kako su izvor za prave pjesme tuga i tjeskoba više nego radost i sreća. Gorke su prave pjesme, gorke kako i cemer, govorila je. Ni Joško ni ja nismo s njom razgovarali o Stojanovim pjesmama, no ona je pretpostavila kako joj i ne želimo o tome pričati. Nije bila zadovoljna. O svemu je htjela čuti i znati, osjećala se nelagodno ako je nismo uključivali u razgovor o čemu god smo pričali. Kako možete razgovarati sami među sobom, mene ne racunote a jo son toti kako i vi, prigovarala nam je kadgod smo se pokušavali izdvojiti i tiho razgovarati da nas ne čuje. Moja je svekrva imala pjesnički senzibilitet. Neki stih pao bi joj na pamet. Nije znala je li to čuje neku pjesmu koju je već čula. Dobro je pamtila sve pismice što ih je još u osnovnoj školi učila prije osamdeset godina, sjećala se mladosti i neke neobuzdanosti kao da ih upravo proživljava. Mislila je na svoje pjesme koje su njoj samoj značile isto što identitet i osobnost, njima je dokazivala svoju izdvojenost i pisanjem se razlikovala od drugih. Tumačila nam je teoriju o slaganju stihova. Joško je koji put pogriješio riječ na kraju stiha, izgovorio je neku što se nije dobro slagala s prethodnim stihom, nije stvarala rimu, melodiju ili ugođaj. Ne ide to tako, kako na tu misto može bit tako ric? Na primjer, pričala je, čujem početak pjesme, Sadim cvijeće u svom dvoru. Mislim kako je to došlo do mene, kako ću, i hoću li nastaviti? Ne znam, tražim riječi ne bi li se neka uklopila u moju pjesmu i ono što pjesma traži. Sa mnom je govorila standardni jezik, to joj je postalo navikom, nije nikada posve govorila viški. Neka me boje razumiš, rekla mi je. Ne trebate, dobro vas razumijem, ali je ona nastavljala govoriti onako kako je mislila da treba. Joško je sa mnom, dok smo boravili Ženiglavi, razgovarao viški, onako kako se u selu govori, osim kad smo bili sami. Tada mi je napominjao, bojim se da mislim viškim i da se krećem u viškim snovima kad sam u Ženiglavi. Moja svekrva nije odustajala: kad sam razabrala rečenicu i stvorila je, bio je to samo početak. Nisam mogla ostati u dvorištu, tuga me je tjerala da iziđem i otiđem preko Uzabardo, u Korita, ubrati crne šljive, odlične i za marmeladu najbolje. Ni časa nisam mogla ostati na jednom mjestu. Uputila sam se preko brda, nisam se obazirala. Di ćeš, di se uputila u vu uru, pitao me Bjože. Gren ubrat šlive u Korita da ih ne izidu vrane i kalebi. Sad ćeš u Korita? Ca ne vidiš koko je uri, doboti je pulne? Nastavljala sam hodati i slušala pjesmicu, je li ovako dobro: sadim cvijeće u svom dvoru za zabavu i za razonodu? Ne može biti, ne sadim ga i istovremeno ga sadim, pričala mi je tako svekrva. Kako ću dalje? Kojima ću riječima nastaviti? Sadim cvijeće u svom dvoru za dan prvi studenoga kada ću ga odnijet tužna na grob milog čeda svoga. Ne znam kako ste to mogli spojiti, primijetila je Ana, to je nespojivo, to se zove oksimoron, vezujete zabavu s tugom i grobom. Tako čujem, odgovorila mi je svekrva. Ni moguće finit kiticu kako te voja, nego kako hoće kitica i cilo pismica, kako ti dujde. Kad je pišeš, i ako je nastaviš pisat kako tuko, pisma i kitica su jelnu stvorenje. Nisi ti njihov gospodar, to možeš bit kucinu ili maški, a ne pismicima. One te ne slušodu. Rici te vode i nakun nikoliko vrimena nećeš in uteć, niti ih možeš izumivat nego kako i kucin slidiš slid ca ti ga ostovjo pismica. Digol je cuješ u ušima, digol u sarcu tuce kako bubanj. Kako da gres pul Korit, upućije te kud ćeš pasat, livo ili desno, i cuješ kako oldoje ozbondi a carceji ti carce i kad in ni stajun. Malo jacije uzdahnen, jer mi je teško, jedva mi je kitica pala napamet i istrašin se da je ne izgubin pri nego uberen šlive. Zaboravin na šlive i marmuladu, prišin da cin pri dujden doma i zapišen pismicu na bokun kartuna. Dokle to ne ucinin sarce mi se neće da vroti na misto nego tuce kako ga je voja. Zatu mogu razumit Stojana. Kad su mu jedonput izošle pisme u librima ca ih svak more štit, to je isto koda je iz kojbi pusti tvice ca ih je nojveće voli i ne može ih vrotit nose. Nisu već njegove nego svacihove. Radi tega je Stojanu bilo muka i ni mu to bilo lako to polnit. Kako će se pisme snoć meju tujin sviton? I ovo son nacula kako razgovarate, otkrila je meni i Jošku. Neki put vam se činilo kako Stojan nije volio more, ni otoke, a ni nebo mu nije bilo puno drago. Zoc je tako piso, mislila son. Ni voli more, ne volin ga ni jo, jer me uznemiri, volto mi stumak, ucini mi muku za izrigot criva i bronca. To je morska bolest, upozorila sam svekrvu. Stojan je more nazvao slanim grobom za slatke vode rijeka koje u njega uviru. Nije se obazirala. Razumin i za otoke kako ih ni voli, i mene ćapo muka i kad somo promislin da smo u srid mora oduzme mi se doh, a imon azmu, ćapo me veliki stroh. Rekla sam vam, na jednom otoku bio je Stojan zatvoren, na otoku u žici. Bio je dječak kad su ga odveli. To je doboti isto, rekla mi je svekrva, kao da to nije moj posao. A nebo, ca je s nebom? Nikal ne znoš kaku će vrime ni koji će nos vitar olnit, uvik nevirnu nebo, sad je vedro, a zamalo se promini zapuhne vitar i slomi sve mote od luz, i loze, ako nisu bili vezoni. U nos u Ženuglovu zimi je sivu i olovnu nebo, priko noći uzo past po selu a da ga se ne cuje. Nisam sigurna da je Stojan mislio na to nebo. Mislio je na obećano nebo za sve koji vjerujemo i za sve ljude jer imaju razum i vlastitu svjetlost kojom mogu razaznati stvari, posredstvom koje im se može otkriti Bog. Stojan je volio zemlju, nije mogao zamisliti kako mu ikakvim obećanjem nebo može otkupiti njegovu zemlju. Moja me je svekrva samo gdjekad pažljivo slušala, reci ca ti se cini, s pumnjun te slušon, a zatim bi zastala i postavila posve neočekivano pitanje, kao da joj je odjednom, upravo tada, palo napamet: kako to moja Ana parilo mi se da pri nisi bila vjernica a sad jesi, pri nisi hodila u crikvu a sad gres svaku nediju? Joško je mogao napustiti razgovor sa svojom majkom i naljutiti se. Opet si pocela, gunđao je, ni lako polnit ca govoriš, ne fermoješ, uvik isto ponovjoš. Još somo ovo da ti recen, ne bi nikal finila, još samo vo, to je bila njezina formula. Pari mi se, dodavao je Joško, ti si kako Madona iz Mirisa, palo mu je napamet, ma prolivat sićic i nosit iće u kamaru dopalo je Anu. Ni obadala, svak imo u sebi tugu i radust, i lipu žeju, a onda u njega dujde nešto drugu: jalust i himba, jeložija, postane bisan, idi se priko mire, kontrestoje, svadi se sa svakin, ni nikako kuntenat, ne razumi nikoga kolo sebe, većinun je tako, taki je svit, taki ti je i život. Znoš co, dodola je, rekla mi je mati, tovor uvik razumi covika, covik somo digol tovara, kad se potrudi i ako ni karonja. Neće arijavi covik razumit ni pismu ni drugega covika, zoc bi onda razumi kucina? Lepnut će ga nogun kako baruhvu, neka zno ku mu je gospodor. Opisao sam Tonkotu Nanetovu kako je meni i Ani teško, kako jedva izalazimo na kraj i ne znamo što ćemo, tužio se Joško. Tonko mi je odgovorio, takav ti je život, malo tko prođe lišo. Majka mu je odgovorila, mogli ste i prije mislit da će tako bit. A što ćeš ako ostaneš sama bez Marice i Mlajega, mene i Ane? Naći će se već netko, ne brinite odgovarala je sabrano i samodopadno, kao da je zaista to i moguće! Nisam to mogla shvatiti: hvala, moja Ana, govorila je, nimalo nemoćno i ponizno nego gospodski. Upravo poput Madone. Na pitanje o vjernici i (ne)vjernici naljutila sam se. Ne znam što hoćete? Što ću vam odgovoriti na vaše nesmisleno pitanje? Bila sam sigurna kako, ma tko to bio ne može iskušavati ničiju vjeru kakva god ona bila. Nisam to dopuštala ni svekrvi. Nije mi bilo svejedno, morala sam nešto odgovoriti, iako je Joško upozorio svoju majku, nisu to tvoji posli, ne mišoj se u no ca te se ne tice. On je prema vjeri postao ravnodušan, volio je Bibliju i apokrifna evenđelja, Legendu aureu, to je čitao ali radi filozofskog i literarnog interesa. Biblija i Evanđelja za njega su filozofski i kulturološki dokumenti i prvorazredna literarna djela. Za mene su više od toga. A jeste vi, u vašemu selu, imali crikvu, jeste hodili na misu od nedije i od sveca, ustrajala je moja svekrva. Kad sam se kao dijete bila izgubila u svom rodnom selu pošla sam putem uz groblje i crkvu svetoga Ilije, opisivala je Ana selo svog oca i njegovih predaka kao da priča samoj sebi. Uokolo crkve je groblje obzidano niskim parapetom, sve u kamenu. Nije mnogo svijeta moglo biti u crkvi na misi. Većina je stajala vani, napose na Ilindan, dvadesetog srpnja. Na groblju je naša obiteljska grobnica koju je isklesao djed Stojan. Grobnicu u kamenu, nad njom križ s pleterom. Moj otac, također dobar klesar, napravio je novu grobnicu na groblju u Metkoviću. Ondje su ukopani moj tata Boško Vučićević i moja majka Mara. Moram i ovo spomenuti, sveti Ilija je dvadesetog, imendan našeg malog Jakova je dvadesetpetog, a zamislite, sveta Ana je dvadesetšestog srpnja. Datume je Ana gledala u katoličkom kalendaru. Moja ga je svekrva držala na stolu poput podloška na tavulinu da zna kad je nedjelja ili neki svetac kako bi sama sebi mogla čitati misu. Nije dopuštala da je tada ometam ni hranom ni bilo čim drugim. Ne smin ništa reć, tužila mi se svekrva. Ne smin, Joško se isti cas idi, ili su to tvoji posli, tako rece, i hodićo. I ja sam joj ljutito odgovarala, ničega se ne sjećate, ne spominjete kako sam ni kada krstila djecu. A meni se čini, rekla mi je svekrva, da je to bilo jučer i da ste od početka planirali kako ćete imat dvoje dice, i ne više od dvoje. Tako je bilo. Svoje ime ne bi dobila ni da ih niste karstila, makor mi tuko reć istinu. Meni ste rekli, ako von Bog do, kako će se zvat dica i nison bila kuntenta. Parilo mi se kako bilo pošteno da se žensku dite zove mojin imenon, kako se i jo zoven po mojuj noni. Isti su vam ga čas promijenili, zovu vas Draga a Kate nikako i nikada, rekla je Ana. Neću ništa daje govorit, Božana je puno lipo, a Blaž, je koje ime može bit lipje? Ne samo da smo vam rekli, nego ste sami izabrali ime za moju Božanu. Evo, rekli smo, imamo Boža, Božidarka, Božena, Boška, Božana, što vam se čini? Ona je bez razmišljanja odgovorila, najljepše je Božana. Istina je, i mi smo prije nje tako mislili. Kad se Blaž rodio stanovali smo u tadašnjoj Beogradskoj ulici broj 10 na drugom katu. Bili smo podstanari u oficira Petrovića koji je dobio prekomandu. Rodio se poslije Božića, zamalo na samom kraju sedamdeset i prve godine. Dvo dana mu cine godišće, tvrdila je moja svekrva. Došla je prije moga porođaja i ostala duže nego što je mislila. Bila je ledena zima a ona se, mada je bila silno zimogrozna, začas privikla na slabo grijani stan u kojem nije zalazilo sunce. Ostala bi zavazda, ponekad joj se znalo omaknuti, ali nije tako mislila. Nismo imali telefona. Joškov je otac zvao iz pošte u Podšpilju, naručivao je razgovor, i Joško je odlazio u najbližu zadarsku poštu da mogu razgovarati. Ca mati tamo cini, ca je ne potirete, ljutio se otac. Ne znote da son som u Ženuglovu, kako ću bez žene? Vratio se Joško kući i rekao majci, otac se idi, govori da bez tebe ne more živit, ca će mu život bez žene? Moja svekrva nije znala što će. Pokupila je robu iz kade, složila je u kajin da je prostre na balkonu. Prošla je kroz zatvorena staklena vrata i rasula ih u komadiće. Nije ni trepnula: Bog mi je pomoga da mi se ništa ne dogodi. Kasnije je prihvatila i zavoljela ime Božana, niti ona više nije mogla zamisliti kako bi Božana mogla bit Kate? Božana se rodila na Relji, u Zmaja Jove Jovanovića ulici broj 2, vrlo blizu zadarske bolnice i rodilišta. Još uvijek smo bili podstanari kod obitelji Memedovića, također oficira JNA i također prekomandiranog u neko drugo mjesto. Rrodila se u travnju, na početku horoskopskog bika. Zamalo je izmakla ovnu. Kraće od jednog tjedna prije nje imaju rođendan moja svekrva, Božanina nona Draga, Božanina teta Marica i pranona Bonica. Sve one su rođene gotovo na isti dan. Čak joj je i pranono Sibe Sibić rođen početkom travnja, u vrijeme proljeća, kada se sunce naglo uzdiže na nebo produžujući dan. Zaboravili ste, spomenula je Ana, htjela sam djecu krstiti u crkvi Male Gospe, ovdje u Podšpilju. Mislila sam, tu je Joško kršten, don Vojko će nam to učiniti bez problema. Red je da krstimo djecu u crkvi gdje je kršten njihov otac, tu ste se kristili vi i vaš Bjože. Rekli ste, aboj meni, hoće li to Joškotu škodit, ne možemo bez njega. Zato nisam djecu krstila gdje je trebalo, u vašoj crikvi, ali sam ih krstila. I tek sad me pitate, jesi li ti Ana vjernica. Nisam se strašila vjere ni prije ni danas, nije vas ni zanimalo, neka dica budu živa i zdrava, tako ste rekli, to je glavno. Joško je bio protiv, ne bi dopustio, govorio je farizejski, neka djeca sama odluče kad postanu punoljetna, ne možemo mi umjesto njih. Tko zna što će odlučit kad odrastu? U to se vrijeme još uvijek zanosio Karlom Marxom, njegovim izvanrednim literarnim i filozofskim talentom i uradcima.Tako je govorio. Religija je uzdah ljudi za boljim svijetom, velika i silna čežnja za pravdom, ona im omogućuje da takav svijet nađu makar na nebu i da tako zaborave dolinu suza u kojoj stvarno žive. Da zaborave smrt. Religija je, za Joška, bila samo blistava iluzija kojoj se opirao. Danas ne misli tako, iako tvrdi, uvijek sam jednako mislio. Bio vjernik ili nevjernik, svakako treba krstiti dijete, bio ateist ili agnostik, svejedno. Krštenje nije samo vjerska, to je kulturološka stvar, pripadamo tome katoličkom kulturnom krugu, tu pripada najveći dio naše kulture, našega pejzaža, i načina mišljenja. To ti je nevješta racionalizacija, rekla sam. Nije vjera samo racionalna konstrukcija, ona je s one strane filozofije i literature, iako bezrezervna tolerancija mora postati prva Božja zapovijed, baš onako kako je Isus zahtijevao. Što trebaš činiti? Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Zahtjev je težak i strašan, izazovan za svako vrijeme i svakoga. Drugo je priča o rajskom vrtu, jednoj prelijepoj racionalizaciji naše smrtnosti. Zašto smo smrtni? Evo jedne priče iz nekog afričkog plemena. S neba je Bog spustio ljudima bananu i kamen, visjeli su na nebeskom špagu, ovdje banane, ondje kamen. Hajde birajte, a onda je zaključio, krivo ste izabrali. Da ste se odlučili za kamen bili biste besmrtni. Tko vam je kriv, sami ste krivi. Tako Bog. A mi: Jahve je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora, na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. U tajnosti sam krstila djecu. Nisam o tomu Jošku govorila, on je mislio kako smo se o tome sve dogovorili, ja sam mislila drukčije. Zašto, ne znam. Bio im je najveći prijatelj, smišljao im je igre i igrao se s njima kao da je i sam dijete, iako su mu uvijek bile važne knjige i njegov posao, jesu li kršeteni, nisu li kršteni, nije pitao. Pomogla mi je prijateljica, višegodišnja cimerica u Zadru i kolegica na studiju, moja Ruža. Nismo se dugo vidjele, otišle smo svaka na svoju stranu. Ona se vratila u rodni Metković, Ruža Šakota. Prije udaje Golijan. Bez nje ne bih uspjela. Ona je Blaževa kuma, jako ga je voljela. Krstile smo Blaža u zadarskoj Stošiji. Imao je sedam ili osam mjeseci. Božanu sam krstila u Metkoviću, u crkvi svetog Ilije, imala je tri ili četiri mjeseca. Bila je vrlo mala, ali je bila i potpuno formirana, neobično skladna i živahna. Živa, prozvala ju je baka Mara. Pomogla mi je teta Jela Primorac, sestra moje majke, njezin sin Ilko, moj rođak. On je Božanin kum. Joško je bio na Visu. Odvezli smo je jedne nedjelje k svećeniku u svetoga Ilije. Vozi nas je moj najstariji brat Zdravko. Cijelim je putem Božana plakala, nije prestajala ni dok ju je svećenik krstio, ja te krstimo u ime Oca, i Sina, i Duha svetoga. Iza svakoga znaka svećenik joj je polio malo vode po čelu. Mala Božana je plakala, sve jače, svaki put kad bi je svećenik samo malo polio. Svi smo u crkvi svetog Ilije bili radosni, a moj je brat Zdravko prigovorio, neće se to Jošku svidjeti. Nismo se obazirali. Najsretnija je bila moja majka Mara jer sam ja poštivala ono čemu me ona učila: ne smeta je li vjernik ili nevjernik, svaki čovjek ima dušu i pripada ljudskoj zajednici, krštenje je samo potvrda ove istine. Jakov 32 Vodi tuko zapisat da imon somo jelnega praunuka, neka Bog do zdrovje mumu praunuku Jakovu. Ana i Joško nodijoli su mu se odovna, ma ne more bit drukcije nego kako je Božjo voja: covik se more nodijot, ma somo Bog odlucije. Rekla son ca mi je dušlo za reć, da mi je molega Jakova vidit i blagoslovit i njegove roditeje, Blaža i Biljanu, i njih bi blagoslovila kad bi mi bili toti, uza posteju. Ne mogu drukcije, odovna son zalegla. Znon da to neću docekot, pasala son devedest, a nison sigura koko će me Bog još darzat i kad će me pozvat da dujden na nu drugu bondu. Meni je dražji život. A opeta neka Bog cini svoje, neka bude po njegovu. Sin mi ni kuntenat da son pocela govorit di mi ni misto. Da te Bog uzdraže? Prigovoro je, a da ni Marice i Ane, pari mi se kako ne bi puno ceko da te pozove. Neka Ana govori, rekla son sinu. Ti govoriš uvik dereverso, napuse ako je ric o Bogu, ne smin vodi nonke spomenit ca ti pado napamet. Neću daje ni rici reć, puno je boje da Ana govori, ona je svuga unuka želila siguro veće nego jo praunuka, makor se to ne može komaprit: svoje su dite nojveće želili Biljana i Blaž. Istina je. Puno smo željeli unuka. Raspitivali se, je li to moguće ili nije, možemo li se nadati, i tako dalje, čak poticali, oprezno i nenametljivo, no i ako nismo zapitkivali unuk se poput neizgovorene riječi i glasne tišine pojavljivao između nas i naše djece. Jednoga dana u travnju 2012. došla nam je Biljana. Sama, Blaž je ostao u Zagrebu radi posla. Nečujno je ušla kroz vrata, ipak sam je čula, uđi, uđi, pozivala sam je i grlila. Sjela je na kauč. Božana se odjednom dosjetila, zagrlila je i počela ljubiti Biljanu. Znala sam, znala sam, ponavljala je. Nismo odmah shvatili što je to ona znala. Biljana nam nije ništa govorila čekajući da sami otkrijemo njezinu poodmaklu trudnoću. Tako je i bilo. Nakon nekoliko riječi primijetila sam kako se iza Biljaninog glasa čuje neki ugodni zaostatak, nešto poput blagosti i tihe, ali jasne radosti. Tako je valjda u trudnica, kasnije smo zaključili. Donose mir dok su trudne. Do dana današnjega nismo pitali zašto nam tu vijest Blaž i Biljana nisu prije javili. Napokon, vijest da nam nevjesta čeka dijete, i našega unuka, bila je takva da se nekih drugih pitanja nismo niti sjetili. Vijest je nadmašila je svu našu radoznalost. Razabrala sam da je Biljana dobila majčinske osjećaje, ublažilo joj se lice, nježniji je postao njezin glas. Bila je trudnica i njeno je tijelo znalo da nosi dijete. Kasnije su nam potvrdili da će Biljana roditi dječaka. Biljana je nosila Jakova zdravo i razborito, znajući sve o trudnoći. Željeli su da Jakov bude Zadranin. Unaprijed su se dogovorili da se Jakov rodi u zadarskom rodilištu. U Zadru su se rodili Blaž i Biljana i taj grad u koji sam se prije mnogo godina doselila, kasnije i Joško, smatraju svojim rodnim gradom. Zagreb im je samo privremeno boravište, Zadar im je ostao trajna želja koju će jednoga dana možda i ispuniti. Htjeli su da im se u Zadru rodi sin. Joško i ja se možemo samo nadati kako će naš unuk makar malo voditi računa o svom porijeklu i precima. Jednoga dana će se dosjetiti kako njegovi preci potječu iz Žene Glave na otoku Visu i Pećine u Hercegovini, i s druge strane iz Jovića, Ražanca i Jagodnje u zadarskoj okolici. Ovo i pišemo misleći na maloga Jakova i posvećujemo mu, koliko god to nespretno i nevješto bilo. Ako nam unuk ikada bude tražio svoje pretke i svoje korijene možda mu ovo što bilježimo bude od koristi. Mjesecima prije nego se Jakov trebao roditi moja svekrva nije bila dobro. Nitko od nas, ni Mlaji ni Marica, Joško ni ja, nismo bili dobro. Krajem petoga ili sredinom šestoga mjesca Joško i ja smo stigli u Ženu Glavu. Znali smo da će nam se unuk u Zadru roditi u roku kraćem od dva mjeseca, nismo bili sretni da će se roditi bez nas i da u vrijeme poroda nećemo biti uz Biljanu i dijete. I danas nas to pomalo tišti. Blaž je uzeo godišnji odmor. Božana je bila vezana uz brata i obožavala je i samu pomisao da će postati teta i imati nećaka koji će je iz daljine dozivati, Bozana, Bozana! Tako se i događalo kad je Jakov naučio govoriti i prohodao na zadarskom glavnom trgu dok je roditeljima boravio u Zadru. Dogovarali smo se i navodno povjerovali Blažu i Božani kako su oni više nego dovoljni da pomognu Biljani pri porodu. Da priskoče i učine sve štogod bude trebalo. Naša bi prisutnost značila nešto drugo od pomoći takve vrste. Biljanina majka, gospođa Milka Jović, bila je naravno od najveće koristi. Njezina je kuća bila i Biljanina, u njoj se naša nevjesta oporavljala nakon poroda i mali je Jakov napredovao uz njezinu pomoć. Možete biti radosni i u Ženi Glavi, rekao je Blaž. Najmanje tjedan dana pripremali smo kuću u našem selu kako bismo iz Visa mogli dovesti moju svekrvu. Boravila je u Visu kod svoje kćeri i zeta. Čini mi se kako smo je toga ljeta prvi puta morali prevesti zdravstvenim kombijem opremljenim bolesničkim kolicima i ležajem. Snage da svoju svekrvu njegujem bile su mi sve manje, iako sam s njom bila uglavnom ljeti. Marica, moja zaova, bila je s njom veliki dio godine. Jedva sam je uspijevala presvlačiti, napose nakon što je odlučila: iz svoje se posteje ne mogu i neću dizot. Tražila je pelene koje je iz dna duše mrzila i prije samo godinu dana nije ih htjela niti pogledati. Bile su joj odvratne i onda kada je morala odlaziti u bolnicu u Split. Moj se odnos sa svekrvom, dakako, ne tiče nikoga, kao ni sve drugo što je ostalo između mene i moje svekrve kao naša tajna. I naše razumijevanje u patnji koju sam sve više upoznavala i koja je naočigled bivala sve veća. Teški ste mi, ne mogu više, ne surađujete, govorila sam joj na rubu plača. I ljutito zbog njenog nerazumijevanja i svojevrsnog staračkog egoizma što ga tada nisam potpuno shvaćala. Tako je ona prkosila svom tijelu i tjelesnoj nemoći što se iz dan u dan očigledno povećavala. Danas bolje razumijem kako je teško biti star i bespomoćan. Teško za sve ljude, a ona je voljela život iz sve snage. Ni kad je posve onemoćala nije gubila želju za razgovorom ni volju da živi. Nagon da o svemu čuje i zna nije je nikada napustio. Tvrdu svijest o svom identitetu nikada nije izgubila. Moja je svekrva bila ponosna, samosvjesna i prkosna žena. Najteže joj je bilo nakon što je shvatila kako prolazi život i kako ona u njemu više ne može sudjelovati. U dubokoj je starosti bezuspješno htjela jačati svoju mladost. Prošlo je vrijeme kada je ona, koliko god je mogla, pomagala drugima. Sada je očekivala da drugi trebaju njoj pomagati. Mi smo ponekad mislili kako je to ona sama odlučila. Nije bilo tako, moja svekrva postala je posve nemoćna, a stvorila je privid kako o svojoj moći i nemoći ona sama donosi odluke. Otiću ću, ponekad sam joj kazala, nemoćna zbog slabosti koja me svladavala, iz dana u dan sve više. A ti otiđi, odgovarala je, neuznemireno i sabrano, kao da je odgovor znala i samo je čekala pitanje. Nije dopuštala prigovor kako ona o nekomu ovisi. Djevojkama iz patronažne službe iz Komiže, dok nas nije bilo, osobito Ivani za koju je tvrdila kako joj je rod, nije puštala da joj išta pomažu ni da joj rade u kući. Htjela je da s njome pričaju. Sedi toti, moja Ivana, na katridu, provji mi o materi, je bolesna? Isprovajat ću ti kako smo mi u rodu. Tako bi prošlo vrijeme patronaže a djevojke se žurno vraćale kombijem službe natrag u Komižu, k svojima. Razumio me najbolje Joškov ujak, brat moje svekrve. Ca ti je u glovu, ljutio se na nju, ili ne vidiš da će svi kolo tebe poginut i umrit pri tebe. Kako si to ispala? Zoc ne ideš u starački dom? Puj som, odgovorila mu je. Je li reka muj Joško, jo svuju mater neću dat u starački? To su opasne ustanove. Katica Cifutova je utekla iz tega doma. Dušla mi je reć, Draga ne hodi u ti dom, toti ništa ne vajo. Ne more se hodit vonka, ne vridi hrona, sve smardi, ne dodu puj nonke u crikvi. A kad je to Katica hodila u crikvu, htio je to znati njezin brat. Joškova ujaka zvali smo barbica, deminutivom od barba. Na Visu barba je i stric i ujak. Moja Ane, govorio je Joškov ujak, nema te snage što može izići na kraj s mojom sestrom, nitko to ne može, osim nje same. A da znaš, i ja ću biti isti kao ona u njezinim godinama. Ne možemo s tobon izoć na kroj, prigovorao joj je i sin. Ca von jo mogu, tako mu je odgovarala. Prošao je samo dan, a moja mi se svekrva ispričavala. Znoš, moja Ana, nison jo tako mislila. Slobodi Bože, ne zno ca bi bez tebe, ti si mi veće puti sposila život, bez tebe ne bi bila živa. Molin te, nojdubje te molin, da me iskuzoš. Ala da, sad sedi vodi. Da sam samo mogla slušati čula bih koncentriranu i beskrajnu priču o njoj samoj, o rodbini i zermonima, o mladosti, o kulinarstvu i težacima što su povremeno u njih radili. O žurnatima i gospodi, o umrlima, kako ih je njegovala i kako ispratila, sve svoje, a da drugi o njima nisu marili. U vrijeme krajnjega siromaštva i nevolje. U vrijeme kad nam se u Zadru rodio naš unuk don Ivo je u crkvi Male Gospe u Podšpilju držao uzastopne propovijedi inspiriran jedinom poslanicom svetog Jakova. Nije on nipošto znao kakvo će ime Blaž i Biljana dati svome sinu. To je rijetka koincidencija. Takve se stvari događaju, javljaju se neobjašnjive podudarnosti, isti se događaji, ponavljaju u vremenu, preslikavaju se, prenesu se preko dana i godina, kao da ima ne jedno nego više usporednih vremena. To sam kazala Jošku. Isti čas uzeo je čitati Jakovljevu Poslanicu koja me impresionirala, i njega je, nakon što ju je pročitao. Da nema tebe i don Ivota, ne bih nikada znao za tu Poslanicu, rekao je. Ima nekoliko svetih Jakova, sve apostoli, Jakov sin Alfeja, Jakov sin Zebedeja, Jakov brat Isusov. I najvažniji od svih, po komu su svi oni dobili ime: Jakov, sin Izaka i Rebeke, kasnije nazvan Izraelom. Treći patrijarh. Njegove ime nose Židovi, svi Žudiji, oni su Izraeliti. Joško je uvijek htio dokazati kako on, iako baš i nije najveći vjernik, dobro poznaje i razumije vjerske spise. Odustao bi, nakon što bih mu predbacila, nemam vremena za tvoje intelektualne egzibicije i filozofiju. On je nastavljao govoriti, treba štogod i znati a ne samo vjerovati. Zamisli ti to, rekla sam, kao da sam iznenađena. Imena se nekada nisu davala proizvoljno kako se to danas čini, ime nije bila nepovezano s osobom kojoj se daje. Oho, rekla sam, dogovorili smo se kako o imenima nećemo raspravljati. Ne raspravljam, samo govorim o činjenicama. Nekada se mislilo - taj i taj može dobiti samo to ime, nijedno drugo. On će biti i takva osoba, ne može biti druga i drukčija, jer kako plovac može biti bugava? Ni Jakova se ne može zvati Ivan. Ivan ima vlastitu osobnost, onu koju mu daje ime. Jakov ima više značenja, ako sam to dobro proučio, nastavio je Joško svoju pedagoško vjersku misiju. On je blizanac svog malo starijeg brata Ezava, rodio se držeći se njegove pete. Za pjat leće kupio je od njega pravo prvorodstva. On će svakoga nadmašit vještinom i lukavošću. Ima i treće: Bog nadoknađuje. Rebeka, njegova majka, rodila je Jakova kad je Izak navršio šezdeset godina. Ima još jedno, i neću više o tome. Jakov je jak, on se hrvao s Bogom, hrvao se cijelu noć s Bogom u liku anđela, i izdržao. Stradao je samo njegov kuk, a nevaljali kuk je kraljevski znak. Toliko o imenu Jakov. Tako se zove naš unuk, roditelji su mu dali takvo ime. Stanuju u Zagrebu, nismo sigurni da će ga pranona vidjeti. Možda i hoću, govorila je, ako Bog do, a dat će, kako je reka don Ivo, ako ga skrušeno moliš, ako nisi kolebljivac koji slici na morske valove ca se vojaju i gone, čas ovamo, čas onamo. Jakov je i sanjar, dodao sam, sanjat će velike snove, zemaljski je on sanjar o velikim stvarima. Našega unuka rijetko viđamo. Kad ga vidimo čini nam se, on je mali mudrac. Gleda u nas velikim očima. Prvo nas pokušava prepoznati, skenira nas, pitomo kao da smo odavno prijatelji i kao da zna kako njegovu sliku imamo u svojim mislima. Govori sam sebi, tako nam se čini, kako sam sa sobom razgovara i prije nego je naučio govoriti. U trenutku dok ovo zapisujemo ima svega deset mjeseci a mi svejedno mislimo kako on osjeća i misli, ti si moja nona, ti si mi nono.Tako i izgleda na slikama, osobito na onima s tetom Božanom. Gle, govori Jakov, to mi je teta, nju naročito volim. Mali nam je Jakov došao iz neke zemlje od fjabi, sve je u njoj savršeno, vedro, veselo i lijepo, bezbrižno, kao modro nebo ili more kad je bonaca kao ulje. Moja je svekrva dodala, i kako mladica od loze ca reste inpijo, veselo i radosno, ne budi mu zla. Jakov nam je podigao zastor s nama nepoznate pozornice. Raširio ga i pojavio se, i naklonivši se, kazao, evo me, je li mene čekate? A ja sam mu odgovorila, o, da, tebe smo čekali već dugo, najviše tebe. Ala, dosta o Jakovu, tako se mumu ocu bilo ime, a pari mi se da mi je otac naslidi ime od svuga borbe Jakova ca je na loto u Amerike dobi milijun dolori, ma su mu ih u San Pidro istu nuć ukroli. Moj otac, rekla mi je svekrva, njegov je prapranono. A vi ste mu pranona i on vam je jedini praunuk, htjela sam zaključiti razgovor. Da je vodi mogla bi mu jo još uvik zaknatat da lašnje zaspi, toncoj, toncoj, muj Jakin, jabuke su po soldin, a naronce po dvo tri, naš je Jakov gospodin. Mogla bi i ovu: vozila se borka na svetega Morka, puna borka ulja i bumboka, a naš Jakov berekin pije mliko na ćućin. Jakov nas je podsjetio na malog Blaža, svog oca, prohodao je s ćućinom u ustima. Nismo znali što ćemo učiniti, bio je velik, pravi dječak, a nije se htio riješiti ćućina. Trebalo bi da ga od toga odviknete, savjetovali su nas, iskrivit će zube i usta. Stavite mu ga u papar, i jesmo, ali nije ništa koristilo. Ćućin se jednoga dana riješio Blaža, sam od sebe. sebe. Živjeli smo na Relji, u Zadru. Blaž je promatrao dvorište kroz rešetke balkona, pticama je bacao hranu, i druge stvari da vidi kako padaju, ponekad male, lijepe autiće. Čudio se sili teže. U trenutku otvorio je usta, ispao mu je ćućin, malo je zaplakao, neko vrijeme nije htio zaspati. Susjed se ponudio, idem mu ga kupiti. Nije bilo potrebno, Blaž je uskoro zaspao i zaboravio da nešto treba imati u ustima. Nestao je ćućin, jednom zauvijek. Tako najmanje dijete začas prestane biti posve malo. Raste, raste, a mi se čudimo, dobiva snagu iz dana u dan, i razvija se. Raste samo iz sebe, formira se, kao da je u njemu upisan njegov i jedino njegov program. Rekla sam svekrvi, moguće je kako će mu i Biljana ispod glasa ovu pjevati da ga lakše uspava: anđelu čuvaru mili, moga Jakova zakrili, prema Božjem obećanju čuvaj njega noću i danju. Naučila sam uspavanku od bake Anice. Čim se rodio za Jakova, kao i za svako dijete, zadužen jedan anđeo. Jakov ga ne vidi, ni mi ga ne vidimo, nije to moguće, anđeli su prozračni i vidljivi jedino samima sebi. Ali anđeo je odmah opazio, gle, rodio se Jakov. Spustio se do njega i njegove majke, kao dašak zraka s prozora, raširio krila i čuva ga. Jakov to ne zna, možda nikad neće ni znati. I ne treba. Anđeo poznaje Jakova. Čim se počne igrati, moguće je da gdjekad padne, da se udari. Pri tom ga, nema sumnje, čuva njegov dobri anđeo. Anđeo govori nečujno, sam sebi, ne, ne, Jakove, ne na tu stijenu, ne preko ograde, zadrži ga rukom, pomalo i nježno, čini se, zapuhalo je malo maestrala. A to je ruka anđela zaustavila malog Jakova da ne pade. Razumije se da ga moraju paziti njegovi roditelji, anđeli ih nagovaraju da to uporno čine. Zato kažemo, djecu čuvaju anđeli, i malog Jakova, također. |