RUŽA
1. Rod - Helijev otok ruža,
2. Afroditina školjka,
3. Pigmalion,
4. Preobražena Smirna rađa Adonisa,
5. Hefestova radionica,
6. Hefestov odnos prema majci,
7. Zemlja rađa prve atenske kraljeve,
8. Poniženje Afrodite
9. Hermafrodit,
10. Afrodita, Perzefona i Adonis,
11. Adonisova smrt i preobrazba,
12. Adonisovi cvjetni vrtovi,
13. Empedoklova Afrodita,
14. Ruža kao metafora.
2. Afroditina školjka,
3. Pigmalion,
4. Preobražena Smirna rađa Adonisa,
5. Hefestova radionica,
6. Hefestov odnos prema majci,
7. Zemlja rađa prve atenske kraljeve,
8. Poniženje Afrodite
9. Hermafrodit,
10. Afrodita, Perzefona i Adonis,
11. Adonisova smrt i preobrazba,
12. Adonisovi cvjetni vrtovi,
13. Empedoklova Afrodita,
14. Ruža kao metafora.
1
Pindar je za nas sačuvao uspomenu o davnom vremenu kada su olimpski bogovi samouvjereno, kao da je pred njima cijela vječnost, dijelili svijet. Zeus je uzeo nebo, Had podzemlje, a Posejdon more, iako je više volio kopno. Helija nije ništa dopalo jer su bogovi, kao što to nerijetko čine i ljudi, zaboravili na njega. “Popravit ćemo pogrešku”, rekao je Zeus sunčanom bogu. “Ali, ja i ne želim ništa. No ako baš hoćeš, daj mi ono kopno do koga još nije doprlo sunce”, uzvratio je bog gledajući u otok što se upravo pojavljivao iz mora. Bijaše to Rod. Neki kažu da Heliju nije bilo stalo do kopna koliko do nimfe Rode, Afroditine kćeri, koja se od časa kad je otok nastao skitala njegovim uvalama. O njoj se ni danas ne zna da li je ime dobila po ruži ili pak ruža zbog svoje ljepote nosi ime te prelijepe žene. Napokon, možda je ruža kao i nimfa bila samo vrsta cvjetnoga sna boga sunca ili njegova u cvijet pretvorena želja. Uostalom, i rimski su carevi poput Helija znali nešto o divnoj moći ruža s Roda: jedino su s toga otoka dobavljali crvene ruže i darivali ih ženama kako bi im izrazili ljubav ili ih nagovorili na nju.
2
Iako je Rod otok što nosi ime ružine nimfe, zapravo Afrodita najbliža ružama i ljubavi. Rođena iz morske pjene, ona je svoje golo i odmah beskrajno privlačno tijelo pokazala najprije na Kiteri, zatim na Cipru. Postoji priča o tome kako je Afrodita svoju punu zrelost dobila u moru nakon jedne obeshrabrujuće ljubavi. U Knidu su naime poštivali školjku kao sveti Afroditin znak, a ondje ju je Praksitel prvi put prikazao golu u kipu s kojim postaje očito da Pigmalionova ljubav ne mora nipošto biti samo dokoni izmišljaj. Kao morska božica živjela je s Neritom, morskim mladićem, i odano ga voljela. Vrijeme kada je trebala otići na Olimp, jer je onamo među olimpske bogove pripadala, došlo je mnogo brže nego što je to sama željela. “Dat ću ti krila i letjet ćemo do onoga vrha kao golub i golubica”, molila je Afrodita mladića. Ali, on je uporno tražio da ona ostane s njim u jedinom moru koje je volio. Povrijeđena žena pretvorila ga je u prelijepu malu školjku, što i danas, čak i one koji ništa ne znaju o tomu, nejasno sjeća na ljubav. A krila je dobio Eros, tobože Afroditin sin, krila i svu njezinu ljubav.
3.
Afroditu su najprije zavoljeli na Cipru, nju a možda i samu ljubav koju su zamišljali kao ženu nebeske ljepote. Dogodilo se da je Pigmalion, Cipranin,
predak one obitelji bez čijeg posredovanja nikada ne bi nastale crvene ruže, vidio negdje kip gole Afrodite, a moguće je da mu se ona pojavila u snu,
opčinila ga i izazvala u njemu ludu čežnju. Od slonovače, bijele poput mlijeka, načinio je božičin kip, ležao uz njega, milovao ga i ljubio kao da je to prava žena. Molio je Afroditu, jer više nije mario ni za jednu drugu ženu, da oživi kip. Božica je zaista pokazala svoju moć i od Pigmaliona,
čije ime po nekima znači patuljak, učinila prvoga čovjeka koji je imao više nego dovoljno razloga da je obožava i voli.
4.
Afrodita je voljela i Kiniru, prvoga kralja Cipra i utemeljitelja Pafa i prvog Afroditina svetišta, potomka Pigmaliona, možda njegova unuka. Obećala
mu je dugovječnost, takvu snagu i privlačnost da do duboke svoje starosti može voditi ljubav. Kobno za njegovu kćerku, koju jedni nazivaju Smirnom, a drugi Mirhom, ovisno o tome misle li na arapski grm ili na njegovu mirisnu smolu. Kažu da je nesreću izazvala sama djevojka ili njezina majka jer se pred ljudima pohvalila da ima ljepšu kosu od božice ljubavi. Afrodita se osvetila. U jednoj ili više tužnih noći, pretvarajući se da je nepoznata bludnica, djevojka je pijanoga oca namamila u postelju. Kad je Kinira saznao da njegova kći nosi dijete koje će biti njegov sin i unuk i da će ona vlastitom sinu biti sestra i bratu mati, stvorilo je to toliku zbrku u njegovoj glavi da je poludio i pojurio mačem prema njoj da je ubije. Upravo kad je mačem dotaknuo djevojku, začuo se plač djeteta praćen prodornim mirisom mirhe. Pred ocem bježala je naime djevojka obuzeta porođajnim bolovima i drhtajima dubokog, iskonskog plača. Molila je Afroditu i ostale bogove da joj pomognu i pretvore u biće koje neće postojati ni među živima ni među mrtvima. Dok se mač spuštao prema njezinu tijelu preobrazila se u stablo koje otada, kao da su suze, daje kapljice izvanredno mirisave smole. Plač djeteta bio je plač Adonisa, ploda koji je Kinira oslobodio iz smirninog grma. Prihvatila ga je Afrodita, načinila za njega škrinju i dala ga na čuvanje Perzefoni, kraljici sjenovitog podzemlja. “Ne zaboravi da dijete nije tvoje. Doći ću po njega kad odraste”, rekla je božanska Afrodita.
5.
Dok je Adonis rastao, Afrodita je voljela najmanje dvojicu muškaraca: ratnoga boga Aresa i svoga muža Hefesta, božanskog kovača. U kovačnici na Olimpu ili na otoku Lemnu neprekidno je za Hefesta potpirivalo kovačku vatru dvanaest snažnih mijehova. Tu je talio plemenite kovine, izrađivao predmete i igračke, napose nakit s ukrasima takva ljepote koji su najbolje pristajali uz Afroditino lice i tijelo. Tkogod je dobio neku stvar iz njegove radionice, nije se od nje više nikada mogao rastati. Zlatni su tronošci u njegovim radionicama hodali poput poslušnih pasa, k tomu je imao i šest djevojaka od čista zlata koje su ga na njegov poziv služile kao da su ropkinje od krvi i mesa. Volio je igračke. On je napravio brončane bubnjeve u koje su udarali Kureti i stvarali buku što se poput grmljavine razlijegala nebom, prikrivši tako plač maloga Zeusa kako Kron ne bi saznao gdje je Rea sklonila dijete. Napravio je zlatnu jabuku padalicu kojom se igrao mali Zeus bacajući je do najvišega neba, odakle je padala ostavljajući za sobom modri trag pa su ljudi vjerovali da tada padaju zvijezde.
Napravio je i zlatnoga buldoga, psa koji je trčao i lajao loveći bogove za odjeću i sandale. Uz bračnu postelju načinio je, kao da je od paučine, nevidljivu brončanu mrežu, uvjeren da će pomoću nje sačuvati Afroditinu vjernost.
6.
O njegovoj šepavosti postoje razna objašnjenja, samo dva mogu biti istinita. U vrijeme kad je Hera progonila Herakla, natjeravši ga da u
ludilu poubija vlastitu djecu, pobjesnio je njegov otac Zeus. Vezao je Heru rukama o nebo, o noge joj objesio dva velika nakovnja - božanska žena
visjela bespomoćno između neba i zemlje. Kad je osjetljivi Hefest pošao u pomoć majci, zgrabio ga je Zeus, vezao ga za kolo. i u rano jutro bacio s
neba. Tek predvečer su ga pokupili ljudi na Lemnu i izliječili mu rane. Drugi kažu da se Hefest rodio kao nakaza, da nije mogao drukčije hodati nego samo
u klupku, pa se kotrljao uokolo poput golemog okruglog kukca. Njegova majka, božanska Hera, nije mogla podnijeti takvu lik svoga sina, gurnula ga je
nogom. Pao je u prostrano more gdje su ga našle, i devet godina njegovale, Tetida i Eurinoma, najugodnije i najplemenitije morske božice. Zahvalio im je prekrasnim nakitom: kopčama i narukvicama, ogrlicama i naušnicama od zlata i bisera.
Svejedno je ostao nesretan. U tuzi je načinio predivan zlatni tron, ustvari zamku za vlastitu majku. Kad je Hera pokušala ustati, stolac ju je zgrabio kao što pauk mrežom ugrabi veliku muhu. Bogovi su stajalI uokolo, kukali i bespomoćno sklapali ruke. Molili su Hefesta da dođe osloboditi majku, ali on je mirno odgovorio: “Ne sjećam se da sam ikada upoznao tu ženu. Ostat ću zauvijek s Tetidom ispod mora i ne želim više vidjeti nikoga od vašega društva s onoga groznog brda.” Napokon ga je Dionis, najmlađi bog, morao napiti, za ruke ga povesti na Olimp ne bi li, dok je bio pijan, oslobodio nesretnu Heru. Ali, prije nego je oslobodio majku, Hefest je od Zeusa zatražio ni više ni manje nego Afroditu za ženu. Bila to istina ili ne, božica ljubavi uskoro je postala suprugom najružnijega od svih bogova.
Od svih žena Hefest je doista volio samo Afroditu iako su Atenjani izmislili priču da je volio i Atenu, njihovu božicu očiju modrozelenih poput listova na maslini. Možda ih je zbližila njihova zajednička ljubav prema lijepim predmetima i izuzetnim vještinama. Iako je Platon tvrdio da ni najvještiji umjetnici ne mogu načiniti nikakav idealno lijepi predmet već samo njegovu površnu presliku, nešto poput nejasne sjene, Hefest i Atena su se vještinom izradbe približili ljepoti onih predmeta koji postoje jedino u idealnoj zbilji ili u Platonovom carstvu presjajnih ideja. Kažu da je Hefest poželio Atenu kad ga je Afrodita bila napustila družeći se s Adonisom ili Aresom. Hefest nije podnosio samoću i baš je Afroditi volio povjeriti svaku svoju zamisao, jer se ona, poput djeteta, radovala ljepoti predmeta koje je izrađivao. Svoju je tugu za Afroditom otkrio Posejdonu, divljem i naprasitom morskom bogu. “Atena je kazala da te voli. Doći će sutra u tvoju radionicu da joj tobože napraviš neko oružje”, prevario je Posejdon Hefesta. Neumorni kovač nije to shvatio kao šalu i zgrabio je božicu čim je zakoračila u radionicu. Nije niti shvatila o čemu se radi a već je bila podignuta njezina haljina. Sjeme koje joj je Hefest prosuo po bedrima obrisala je komadom vune i s gađenjem ga bacila na zemlju.
Dugo se govorilo da Majka zemlja, jer je morala preuzeti sjeme namijenjeno drugoj ženi, onoj dapače koja je rušila u prah stare bogove, nije htjela začeti dijete. Svejedno je kad se rodilo htjela ostaviti neki znak da je ono njezin potomak. Tako su iz zemlje rođeni prvi kraljevi svete Atene, grada u kome prema Pindaru najljepše ljubice cvjetaju. Djetetu dadoše ime Erihtonije, jer je rođeno iz zemlje i u svađi između Hefesta i Atene, poput kakva ploda ili blitve, kako bi to Empedoklo kazao. Na bedrima je dijete nosilo jasan crtež zlatne zmije, a neki kažu da je imalo zmijske repove umjesto nogu. Prestrašeni Atenjani ga posvojiše i proglasiše herojem. Poistovjetili su ga poslije s Erehtejem, polubogom, komu su Arhiloh i Filokle podigli hram na Akropoli, onaj čiji krov nose na svojim glavama prekrasne karijatide.
8.
Ako je Erihtonije i bio Hefestov sin, bog nije mnogo mario za njega, kao što nije mario ni za drugu djecu, koju mu je tobože rodila Afrodita jer su i do njega dopirale glasine da je Ares njihov pravi otac. Zaista se Afrodita tajno sastajala s bogom rata u njegovoj palači u Trakiji. Fobos i Deimos, njihovi sinovi, čuvali su stražu pa se zbog straha i terora što su ih uokolo širili nitko nije usudio približiti palači. Ponekad, kad je Hefest odlazio na Lemnos da se odmori u njegovim bijelim uvalama ili da nadzire posao u kovačnici kraj vatrenih izvora na brdu Mosik, primala je Afrodita Aresa u Hefestovoj kući, na zlatnoj postelji koju je Hefest izradio vlastitom rukom. Jednoga je jutra svevideći Helije vidio gola tijela Afrodite i Aresa i obavijestio o tome božanskoga kovača. Tužni je bog tada nad posteljom postavio mrežu koju je već bio izradio i najavio Afroditi da odlazi na voljeni otok. Nije otišao. Pošao je pozvati bogove da dođu pogledati silovitoga Aresa kako se, kao velika ptica, bespomoćno koprca u mreži. Hefest ga naravno nije volio, nije za njega nikada
kovao ni oružje ni ratnu opremu. Oružje je kovao nježno kao što se kuje nakit i darivao ga najčesće božicama Tetidi i Ateni, jer je u njihovim rukama izgledalo nenametljivo i bezopasno poput simbola. Bogovi su došli, došli su pogledati golu Afroditu iako su znali da će ona zasjeniti svaku ženu i da će sam pogled na nju ostati u njima kao trajna žudnja i ludi nagon. Razočarana i zbunjena ponašanjem bogova božica se nije mnogo obzirala na sramotu što je na očigled svih postala preljubnicom: pokupila je svoje haljine i bez riječi otišla na Cipar u čijem je moru, uz pomoć Harita i morske pjene, obnavljala svoju životnu radost i ljepotu. Pričalo se, i još se uvijek priča, da se Hermes, nakon što ju je vidio golu, bezumno u nju zaljubio i da je posramljen ponašanjem
bogova navodno pred svima izjavio da bi legao s njom pa makar u mreži ostao cijelu vječnost, a ne samo jedno jutro, kao što se to dogodilo sretnom Aresu. Afrodita ga je čula a možda je lukavac na to i računao, pa je kasnije iz zahvalnosti provela s njim jednu jedinu noć. Iz toga se odnosa rodio dvospolac, Hermafrodit, vrlo čudno biće iako neki tvrde da se on oduvijek skriva u svakoj osobi, kao ženska i kao muška strana njezine složene naravi.
9.
O Hermafroditi postoji doduše i jedna druga priča. Istina je zapravo da je sin Hermesa i Afrodite bio mladić iznenađujuće ljepote. Živio je u Frigiji gdje se u šumama Ide družio s isto tako lijepim nimfama i jednog je dana lutajući dospio u Kariju, na obale prozirnog Salmakida, jezera u kome je živjela istoimena nimfa. Zaljubila se u mladića, ali on je grubo odbijao sve njene pokušaje. Nije je razumio, iako je već u sebi, barem jednim dijelom, bio poput djevojke. Nimfa mu nije mogla odoljeti dok je ronio jezerom: privukla ga je k sebi i u vodi zagrlila s toliko strasti da su bogovi odmah prihvatili njenu molitvu da s mladićem postane jedno tijelo. Tako je Hermafrodit uz duševnu dobio i tjelesnu dvojnost. Zna se da otada nijedan muškarac koji se okupao u Salmakidu nije uspio zadržati muškost kao što to nije uspjelo ni Hermafroditu doista besmrtnom sinu Hermesa i Afrodite.
10.
Možda se baš u to vrijeme Afrodita sjetila Adonisa, mladića koga je Perzefona htjela zadržati samo za sebe usprkos Hadovoj divljoj ljubomori. Obratile su
se zbog toga Zeusu, ali on je odbio posredovati u svađi između božica jer se, tako barem kažu, osvećivao Afroditi budući da je ona bogove, uključujući i njega, navodila na nerazumnu ljubav prema smrtnim ženama. Sada je došlo vrijeme da se i božica ljubavi zaljubi u smrtnika. Teškoću je riješila Kaliopa, mati Orfejeva, muza koja se više od drugih razumjela u ljubav i riječi kojima se ljubav iskazuje. Znala je razlikovati istinite od lažnih riječi pa je pomagala pjesnicima da jedan trenutak ljubavi, samo ako je bio pravi, riječima učine trajnim i tako ga sačuvaju za sva vremena. Kaliopa je donijela pravednu presudu: trećinu godine morao je Adonis provesti s Perzefonom, trećinu s Afroditom, a trećinu je prepustila njemu samome da se može odmoriti od jedne druge božice. Afrodita se naljutila na takvu presudu i osjetjivi mladić joj je obećao da će i svoju trećinu vremena provoditi s njom. To je tako naljutilo Perzefonu da je odmah poslala poruku ratnom bogu Aresu, o kome se mislilo da je jedini Afroditin ljubavnik: “Pripazi dobro, poručila mu je, ta te nasmješljivka vara ne samo s Hefestom nego sada i s jednim golobradim mladićem.”
11.
U Libanonu, kraj Biblosa, postojao je krajolik koji je nekad davno nadahnula Afrodita radosna zbog susreta s Adonisom. Bio je to usjek kojim je tekao potok između stijena i brda obraslih modrim šumama i dubokim travnjacima s grmovima ocvalih bijelih ruža. U dubini usjeka, visoko na stijeni, blistao je hram božice ljubavi. Tim je usjekom božica dolazila svome mladom smrtnom prijatelju. Neki je zamišljaju kako cvjetnom stazom koja raste ispred nje, ne dodirujući zemlju, žuri prema Adonisu. Drugi vele da je k mladiću dolazila na cvjetnim kolima tako lakim da su ih bez napora vukle golubice. Zaista se jednim kamenom bačenim u vodu, jačom bukom ili samo povikom mogla razoriti začaranost toga predjela i njegova potpuna izdvojenost od vanjskoga svijeta. Gorostasni Ares vrebao je na ljubavnike, a vrebao je na njih i golemi vepar o kome neki kažu da je bio sam bog koji se, pod utjecajem mržnje, preobrazio u divlju životinju. Čim se mladić pojavio, vepar se zaletio u njega i u času, ne duljem od udara groma, raznio ga kljovama. Još uvijek u carstvu želje, misleći da je slika koju vidi samo ružan san, potrčala je božica prema mrtvom mladiću. Vepar je nestao kao da ga nikad nije ni bilo, a u slici je ostao samo Adonis, čije mrtvo tijelo božica drži u krilu i plače. Ljudi koji su poznavali taj krajolik bili bili su sigurni da je zadržao svoju ljepotu, ali da nakon Adonisove smrti nema u njemu radosti. Bili su sigurni da se izmijenio i u nekim pojedinostima jer više ondje nije bilo bijelih ruža ni srebrne vode u potoku. U želji da spasi Adonisa, Afrodita je potrčala i rasjekla koljena na trnje bijelih ruža i njezina se krv slila u cvjetove, koji su otada postali tamnocrveni poput strasti. Istina je i to da na mjestu gdje je Adonis poginuo i danas niču najljepše anemone. Drugi opet kažu da se sva Adonisova krv slila u vodu i da zbog toga onaj potok, što i danas teče kraj Biblosa, svakoga proljeća postaje crven kao da je dobio boju od Adonisove krvi.
12.
Vrlo dugo, do novijih vremena, u Biblosu i u drugim mjestima na obali Sredozemlja, sjećali su se ljudi, napose žene, ljubavi između Adonisa i Afrodite i njenog nesretnog svršetka. U proljeće, znali su da je u to vrijeme ljubav najintenzivnija, žene su u košarama i loncima, nazvanim Adonisovim vrtovima, nosile ulicama cvijeće i kratkotrajno zelenilo tugujući za umrlim mladićem i istovremeno se radujući njegovu sigurnom povratku. Malim su kotaricama obnavljale ljubavnu postelju za božicu i mladića moleći Adonisa da se vrati iz mrtvih. Govori se da je tu Adonisovu svečanost, jedan blagdan koji je židovski prorok Izaija duboko mrzio, uvela sama Afrodita jer je znala da Adonis kao gospodar cvijeća nikada potpuno ne nestaje već zimi samo privremeno odlazi u podzemlje, Perzefoni, da bi se u proljeće opet vratio k njoj, svojoj jedinoj ljubavi.
13.
I Empedoklo, stari filozof iz Akraganta, obožavao je Afroditu. “Sve što je dobro dolazi od nje”, tvrdio je, i pri tom zamišljao božicu kao silu koja sljubljuje prapočela, elementarne i nerazorive snage prirode: zemlju i vodu, zrak i vatru. Njezinim su djelovanjem nastale najprije biljke, prije dana i noći i prije nego su se na nebu pojavili Sunce, Mjesec i zvijezde. Zato nije dopuštao da se biljke čupaju niti da se od lovora prave pobjednički vijenci kao što je to Apolon bio zamislio tugujući za Dafnom. “Idite Afroditinim putem, to je put sreće”, dovikivao je mnoštvu ljudi što su ga slijedili po gradovima kao posljednjega velikog vrača. Tvrdio je da mržnja razdvaja, a Afrodita sjedinjuje prapočela, skuplja ih u savršenu kuglu, i možda u neko tijelo nalik na ružu. Toga čovjeka nazvao je i Aristotel filozofom prirode, a Diogen, Laertije i Hegel pjesnikom.
Kad još nije bilo filozofije u pravoj Grčkoj, stvorio retoriku i pjesnički jezik da bi iz njega mogle govoriti pratvari od čijeg će pomicanja i drhtanja zauvijek zavisiti sav život na zemlji. Njegove jezične trope nazvali su kasnije metaforama, skrivenim poredbama, u kojima se logičkom igrom neke stvari ili pojave mogu zamijeniti dojmljivijima samo ako među njima postoji neka, pa makar i daleka sličnost. Ali, Empedoklo se nije igrao. Daleko od lažnih simbola i metafora, vjerovao je u kružno kretanje i jedinstvo svih bića i zato uskraćivao žrtve bogovima. Za razliku od Aristotela, koji metaforu temelji na analogiji, Empedoklu ona nastaje iz metemsomatoze ili kružnog gibanja tjelesnih oblika. Prvome ruža i Afrodita mogu zamijeniti mjesta jer uvijek ostaju odvojene i različite; drugome one mijenjaju oblik: ruža je zacijelo nekad bila Afrodita i Afrodita ruža. Jer tako i o sebi kaže: “Jedno sam vrijeme već bio dječak i djevojka, grm i ptica i nijema riba iz širokog mora što skače.”
Pričalo se da je, nakon jedne gozbe što su je prijatelji priredili za njega na obronku Etne, Empedoklo netragom nestao. Neki su tada čuli nadnaravni glas u nebeskoj svjetlosti i zbog toga mu prinijeli žrtvu kao da je postao bog. Odala ga je mjedena sandala nađena na samom rubu vulkana. Htio je da se govori kako se uspeo na nebo i dograbio vječnost. Ili je, poput kasnijih alkemičara, samo želio vidjeti kako moćna vatra tali prapočela da bi iz njih zasjala šesterokraka zvijezda ili šesterolatična ruža filozofa. Od tada je ruža postala trajnom, a neki kažu i beskrajno dubokom metaforom, kao da igra između riječi i ruže, ma kako bila trivijalna, nikada neće završiti. I neki sveti ljudi, kao sveti Ambrozije primjerice, nosili su u duši san o savršenoj ruži, odbacujući njezino zemaljsko trnje. Svetac je rajsku ružu mogao predočiti jedino bez trnja, uvjeren da je ono na njoj izraslo u času kada je Eva nagovorila Adama da zagrize u zabranjenu jabuku. Stvoreno je time uporište jedne nove, ne manje trajne metafore: što je u čovjeka grijeh, to je trnje na ruži.
Pindar je za nas sačuvao uspomenu o davnom vremenu kada su olimpski bogovi samouvjereno, kao da je pred njima cijela vječnost, dijelili svijet. Zeus je uzeo nebo, Had podzemlje, a Posejdon more, iako je više volio kopno. Helija nije ništa dopalo jer su bogovi, kao što to nerijetko čine i ljudi, zaboravili na njega. “Popravit ćemo pogrešku”, rekao je Zeus sunčanom bogu. “Ali, ja i ne želim ništa. No ako baš hoćeš, daj mi ono kopno do koga još nije doprlo sunce”, uzvratio je bog gledajući u otok što se upravo pojavljivao iz mora. Bijaše to Rod. Neki kažu da Heliju nije bilo stalo do kopna koliko do nimfe Rode, Afroditine kćeri, koja se od časa kad je otok nastao skitala njegovim uvalama. O njoj se ni danas ne zna da li je ime dobila po ruži ili pak ruža zbog svoje ljepote nosi ime te prelijepe žene. Napokon, možda je ruža kao i nimfa bila samo vrsta cvjetnoga sna boga sunca ili njegova u cvijet pretvorena želja. Uostalom, i rimski su carevi poput Helija znali nešto o divnoj moći ruža s Roda: jedino su s toga otoka dobavljali crvene ruže i darivali ih ženama kako bi im izrazili ljubav ili ih nagovorili na nju.
2
Iako je Rod otok što nosi ime ružine nimfe, zapravo Afrodita najbliža ružama i ljubavi. Rođena iz morske pjene, ona je svoje golo i odmah beskrajno privlačno tijelo pokazala najprije na Kiteri, zatim na Cipru. Postoji priča o tome kako je Afrodita svoju punu zrelost dobila u moru nakon jedne obeshrabrujuće ljubavi. U Knidu su naime poštivali školjku kao sveti Afroditin znak, a ondje ju je Praksitel prvi put prikazao golu u kipu s kojim postaje očito da Pigmalionova ljubav ne mora nipošto biti samo dokoni izmišljaj. Kao morska božica živjela je s Neritom, morskim mladićem, i odano ga voljela. Vrijeme kada je trebala otići na Olimp, jer je onamo među olimpske bogove pripadala, došlo je mnogo brže nego što je to sama željela. “Dat ću ti krila i letjet ćemo do onoga vrha kao golub i golubica”, molila je Afrodita mladića. Ali, on je uporno tražio da ona ostane s njim u jedinom moru koje je volio. Povrijeđena žena pretvorila ga je u prelijepu malu školjku, što i danas, čak i one koji ništa ne znaju o tomu, nejasno sjeća na ljubav. A krila je dobio Eros, tobože Afroditin sin, krila i svu njezinu ljubav.
3.
Afroditu su najprije zavoljeli na Cipru, nju a možda i samu ljubav koju su zamišljali kao ženu nebeske ljepote. Dogodilo se da je Pigmalion, Cipranin,
predak one obitelji bez čijeg posredovanja nikada ne bi nastale crvene ruže, vidio negdje kip gole Afrodite, a moguće je da mu se ona pojavila u snu,
opčinila ga i izazvala u njemu ludu čežnju. Od slonovače, bijele poput mlijeka, načinio je božičin kip, ležao uz njega, milovao ga i ljubio kao da je to prava žena. Molio je Afroditu, jer više nije mario ni za jednu drugu ženu, da oživi kip. Božica je zaista pokazala svoju moć i od Pigmaliona,
čije ime po nekima znači patuljak, učinila prvoga čovjeka koji je imao više nego dovoljno razloga da je obožava i voli.
4.
Afrodita je voljela i Kiniru, prvoga kralja Cipra i utemeljitelja Pafa i prvog Afroditina svetišta, potomka Pigmaliona, možda njegova unuka. Obećala
mu je dugovječnost, takvu snagu i privlačnost da do duboke svoje starosti može voditi ljubav. Kobno za njegovu kćerku, koju jedni nazivaju Smirnom, a drugi Mirhom, ovisno o tome misle li na arapski grm ili na njegovu mirisnu smolu. Kažu da je nesreću izazvala sama djevojka ili njezina majka jer se pred ljudima pohvalila da ima ljepšu kosu od božice ljubavi. Afrodita se osvetila. U jednoj ili više tužnih noći, pretvarajući se da je nepoznata bludnica, djevojka je pijanoga oca namamila u postelju. Kad je Kinira saznao da njegova kći nosi dijete koje će biti njegov sin i unuk i da će ona vlastitom sinu biti sestra i bratu mati, stvorilo je to toliku zbrku u njegovoj glavi da je poludio i pojurio mačem prema njoj da je ubije. Upravo kad je mačem dotaknuo djevojku, začuo se plač djeteta praćen prodornim mirisom mirhe. Pred ocem bježala je naime djevojka obuzeta porođajnim bolovima i drhtajima dubokog, iskonskog plača. Molila je Afroditu i ostale bogove da joj pomognu i pretvore u biće koje neće postojati ni među živima ni među mrtvima. Dok se mač spuštao prema njezinu tijelu preobrazila se u stablo koje otada, kao da su suze, daje kapljice izvanredno mirisave smole. Plač djeteta bio je plač Adonisa, ploda koji je Kinira oslobodio iz smirninog grma. Prihvatila ga je Afrodita, načinila za njega škrinju i dala ga na čuvanje Perzefoni, kraljici sjenovitog podzemlja. “Ne zaboravi da dijete nije tvoje. Doći ću po njega kad odraste”, rekla je božanska Afrodita.
5.
Dok je Adonis rastao, Afrodita je voljela najmanje dvojicu muškaraca: ratnoga boga Aresa i svoga muža Hefesta, božanskog kovača. U kovačnici na Olimpu ili na otoku Lemnu neprekidno je za Hefesta potpirivalo kovačku vatru dvanaest snažnih mijehova. Tu je talio plemenite kovine, izrađivao predmete i igračke, napose nakit s ukrasima takva ljepote koji su najbolje pristajali uz Afroditino lice i tijelo. Tkogod je dobio neku stvar iz njegove radionice, nije se od nje više nikada mogao rastati. Zlatni su tronošci u njegovim radionicama hodali poput poslušnih pasa, k tomu je imao i šest djevojaka od čista zlata koje su ga na njegov poziv služile kao da su ropkinje od krvi i mesa. Volio je igračke. On je napravio brončane bubnjeve u koje su udarali Kureti i stvarali buku što se poput grmljavine razlijegala nebom, prikrivši tako plač maloga Zeusa kako Kron ne bi saznao gdje je Rea sklonila dijete. Napravio je zlatnu jabuku padalicu kojom se igrao mali Zeus bacajući je do najvišega neba, odakle je padala ostavljajući za sobom modri trag pa su ljudi vjerovali da tada padaju zvijezde.
Napravio je i zlatnoga buldoga, psa koji je trčao i lajao loveći bogove za odjeću i sandale. Uz bračnu postelju načinio je, kao da je od paučine, nevidljivu brončanu mrežu, uvjeren da će pomoću nje sačuvati Afroditinu vjernost.
6.
O njegovoj šepavosti postoje razna objašnjenja, samo dva mogu biti istinita. U vrijeme kad je Hera progonila Herakla, natjeravši ga da u
ludilu poubija vlastitu djecu, pobjesnio je njegov otac Zeus. Vezao je Heru rukama o nebo, o noge joj objesio dva velika nakovnja - božanska žena
visjela bespomoćno između neba i zemlje. Kad je osjetljivi Hefest pošao u pomoć majci, zgrabio ga je Zeus, vezao ga za kolo. i u rano jutro bacio s
neba. Tek predvečer su ga pokupili ljudi na Lemnu i izliječili mu rane. Drugi kažu da se Hefest rodio kao nakaza, da nije mogao drukčije hodati nego samo
u klupku, pa se kotrljao uokolo poput golemog okruglog kukca. Njegova majka, božanska Hera, nije mogla podnijeti takvu lik svoga sina, gurnula ga je
nogom. Pao je u prostrano more gdje su ga našle, i devet godina njegovale, Tetida i Eurinoma, najugodnije i najplemenitije morske božice. Zahvalio im je prekrasnim nakitom: kopčama i narukvicama, ogrlicama i naušnicama od zlata i bisera.
Svejedno je ostao nesretan. U tuzi je načinio predivan zlatni tron, ustvari zamku za vlastitu majku. Kad je Hera pokušala ustati, stolac ju je zgrabio kao što pauk mrežom ugrabi veliku muhu. Bogovi su stajalI uokolo, kukali i bespomoćno sklapali ruke. Molili su Hefesta da dođe osloboditi majku, ali on je mirno odgovorio: “Ne sjećam se da sam ikada upoznao tu ženu. Ostat ću zauvijek s Tetidom ispod mora i ne želim više vidjeti nikoga od vašega društva s onoga groznog brda.” Napokon ga je Dionis, najmlađi bog, morao napiti, za ruke ga povesti na Olimp ne bi li, dok je bio pijan, oslobodio nesretnu Heru. Ali, prije nego je oslobodio majku, Hefest je od Zeusa zatražio ni više ni manje nego Afroditu za ženu. Bila to istina ili ne, božica ljubavi uskoro je postala suprugom najružnijega od svih bogova.
Od svih žena Hefest je doista volio samo Afroditu iako su Atenjani izmislili priču da je volio i Atenu, njihovu božicu očiju modrozelenih poput listova na maslini. Možda ih je zbližila njihova zajednička ljubav prema lijepim predmetima i izuzetnim vještinama. Iako je Platon tvrdio da ni najvještiji umjetnici ne mogu načiniti nikakav idealno lijepi predmet već samo njegovu površnu presliku, nešto poput nejasne sjene, Hefest i Atena su se vještinom izradbe približili ljepoti onih predmeta koji postoje jedino u idealnoj zbilji ili u Platonovom carstvu presjajnih ideja. Kažu da je Hefest poželio Atenu kad ga je Afrodita bila napustila družeći se s Adonisom ili Aresom. Hefest nije podnosio samoću i baš je Afroditi volio povjeriti svaku svoju zamisao, jer se ona, poput djeteta, radovala ljepoti predmeta koje je izrađivao. Svoju je tugu za Afroditom otkrio Posejdonu, divljem i naprasitom morskom bogu. “Atena je kazala da te voli. Doći će sutra u tvoju radionicu da joj tobože napraviš neko oružje”, prevario je Posejdon Hefesta. Neumorni kovač nije to shvatio kao šalu i zgrabio je božicu čim je zakoračila u radionicu. Nije niti shvatila o čemu se radi a već je bila podignuta njezina haljina. Sjeme koje joj je Hefest prosuo po bedrima obrisala je komadom vune i s gađenjem ga bacila na zemlju.
Dugo se govorilo da Majka zemlja, jer je morala preuzeti sjeme namijenjeno drugoj ženi, onoj dapače koja je rušila u prah stare bogove, nije htjela začeti dijete. Svejedno je kad se rodilo htjela ostaviti neki znak da je ono njezin potomak. Tako su iz zemlje rođeni prvi kraljevi svete Atene, grada u kome prema Pindaru najljepše ljubice cvjetaju. Djetetu dadoše ime Erihtonije, jer je rođeno iz zemlje i u svađi između Hefesta i Atene, poput kakva ploda ili blitve, kako bi to Empedoklo kazao. Na bedrima je dijete nosilo jasan crtež zlatne zmije, a neki kažu da je imalo zmijske repove umjesto nogu. Prestrašeni Atenjani ga posvojiše i proglasiše herojem. Poistovjetili su ga poslije s Erehtejem, polubogom, komu su Arhiloh i Filokle podigli hram na Akropoli, onaj čiji krov nose na svojim glavama prekrasne karijatide.
8.
Ako je Erihtonije i bio Hefestov sin, bog nije mnogo mario za njega, kao što nije mario ni za drugu djecu, koju mu je tobože rodila Afrodita jer su i do njega dopirale glasine da je Ares njihov pravi otac. Zaista se Afrodita tajno sastajala s bogom rata u njegovoj palači u Trakiji. Fobos i Deimos, njihovi sinovi, čuvali su stražu pa se zbog straha i terora što su ih uokolo širili nitko nije usudio približiti palači. Ponekad, kad je Hefest odlazio na Lemnos da se odmori u njegovim bijelim uvalama ili da nadzire posao u kovačnici kraj vatrenih izvora na brdu Mosik, primala je Afrodita Aresa u Hefestovoj kući, na zlatnoj postelji koju je Hefest izradio vlastitom rukom. Jednoga je jutra svevideći Helije vidio gola tijela Afrodite i Aresa i obavijestio o tome božanskoga kovača. Tužni je bog tada nad posteljom postavio mrežu koju je već bio izradio i najavio Afroditi da odlazi na voljeni otok. Nije otišao. Pošao je pozvati bogove da dođu pogledati silovitoga Aresa kako se, kao velika ptica, bespomoćno koprca u mreži. Hefest ga naravno nije volio, nije za njega nikada
kovao ni oružje ni ratnu opremu. Oružje je kovao nježno kao što se kuje nakit i darivao ga najčesće božicama Tetidi i Ateni, jer je u njihovim rukama izgledalo nenametljivo i bezopasno poput simbola. Bogovi su došli, došli su pogledati golu Afroditu iako su znali da će ona zasjeniti svaku ženu i da će sam pogled na nju ostati u njima kao trajna žudnja i ludi nagon. Razočarana i zbunjena ponašanjem bogova božica se nije mnogo obzirala na sramotu što je na očigled svih postala preljubnicom: pokupila je svoje haljine i bez riječi otišla na Cipar u čijem je moru, uz pomoć Harita i morske pjene, obnavljala svoju životnu radost i ljepotu. Pričalo se, i još se uvijek priča, da se Hermes, nakon što ju je vidio golu, bezumno u nju zaljubio i da je posramljen ponašanjem
bogova navodno pred svima izjavio da bi legao s njom pa makar u mreži ostao cijelu vječnost, a ne samo jedno jutro, kao što se to dogodilo sretnom Aresu. Afrodita ga je čula a možda je lukavac na to i računao, pa je kasnije iz zahvalnosti provela s njim jednu jedinu noć. Iz toga se odnosa rodio dvospolac, Hermafrodit, vrlo čudno biće iako neki tvrde da se on oduvijek skriva u svakoj osobi, kao ženska i kao muška strana njezine složene naravi.
9.
O Hermafroditi postoji doduše i jedna druga priča. Istina je zapravo da je sin Hermesa i Afrodite bio mladić iznenađujuće ljepote. Živio je u Frigiji gdje se u šumama Ide družio s isto tako lijepim nimfama i jednog je dana lutajući dospio u Kariju, na obale prozirnog Salmakida, jezera u kome je živjela istoimena nimfa. Zaljubila se u mladića, ali on je grubo odbijao sve njene pokušaje. Nije je razumio, iako je već u sebi, barem jednim dijelom, bio poput djevojke. Nimfa mu nije mogla odoljeti dok je ronio jezerom: privukla ga je k sebi i u vodi zagrlila s toliko strasti da su bogovi odmah prihvatili njenu molitvu da s mladićem postane jedno tijelo. Tako je Hermafrodit uz duševnu dobio i tjelesnu dvojnost. Zna se da otada nijedan muškarac koji se okupao u Salmakidu nije uspio zadržati muškost kao što to nije uspjelo ni Hermafroditu doista besmrtnom sinu Hermesa i Afrodite.
10.
Možda se baš u to vrijeme Afrodita sjetila Adonisa, mladića koga je Perzefona htjela zadržati samo za sebe usprkos Hadovoj divljoj ljubomori. Obratile su
se zbog toga Zeusu, ali on je odbio posredovati u svađi između božica jer se, tako barem kažu, osvećivao Afroditi budući da je ona bogove, uključujući i njega, navodila na nerazumnu ljubav prema smrtnim ženama. Sada je došlo vrijeme da se i božica ljubavi zaljubi u smrtnika. Teškoću je riješila Kaliopa, mati Orfejeva, muza koja se više od drugih razumjela u ljubav i riječi kojima se ljubav iskazuje. Znala je razlikovati istinite od lažnih riječi pa je pomagala pjesnicima da jedan trenutak ljubavi, samo ako je bio pravi, riječima učine trajnim i tako ga sačuvaju za sva vremena. Kaliopa je donijela pravednu presudu: trećinu godine morao je Adonis provesti s Perzefonom, trećinu s Afroditom, a trećinu je prepustila njemu samome da se može odmoriti od jedne druge božice. Afrodita se naljutila na takvu presudu i osjetjivi mladić joj je obećao da će i svoju trećinu vremena provoditi s njom. To je tako naljutilo Perzefonu da je odmah poslala poruku ratnom bogu Aresu, o kome se mislilo da je jedini Afroditin ljubavnik: “Pripazi dobro, poručila mu je, ta te nasmješljivka vara ne samo s Hefestom nego sada i s jednim golobradim mladićem.”
11.
U Libanonu, kraj Biblosa, postojao je krajolik koji je nekad davno nadahnula Afrodita radosna zbog susreta s Adonisom. Bio je to usjek kojim je tekao potok između stijena i brda obraslih modrim šumama i dubokim travnjacima s grmovima ocvalih bijelih ruža. U dubini usjeka, visoko na stijeni, blistao je hram božice ljubavi. Tim je usjekom božica dolazila svome mladom smrtnom prijatelju. Neki je zamišljaju kako cvjetnom stazom koja raste ispred nje, ne dodirujući zemlju, žuri prema Adonisu. Drugi vele da je k mladiću dolazila na cvjetnim kolima tako lakim da su ih bez napora vukle golubice. Zaista se jednim kamenom bačenim u vodu, jačom bukom ili samo povikom mogla razoriti začaranost toga predjela i njegova potpuna izdvojenost od vanjskoga svijeta. Gorostasni Ares vrebao je na ljubavnike, a vrebao je na njih i golemi vepar o kome neki kažu da je bio sam bog koji se, pod utjecajem mržnje, preobrazio u divlju životinju. Čim se mladić pojavio, vepar se zaletio u njega i u času, ne duljem od udara groma, raznio ga kljovama. Još uvijek u carstvu želje, misleći da je slika koju vidi samo ružan san, potrčala je božica prema mrtvom mladiću. Vepar je nestao kao da ga nikad nije ni bilo, a u slici je ostao samo Adonis, čije mrtvo tijelo božica drži u krilu i plače. Ljudi koji su poznavali taj krajolik bili bili su sigurni da je zadržao svoju ljepotu, ali da nakon Adonisove smrti nema u njemu radosti. Bili su sigurni da se izmijenio i u nekim pojedinostima jer više ondje nije bilo bijelih ruža ni srebrne vode u potoku. U želji da spasi Adonisa, Afrodita je potrčala i rasjekla koljena na trnje bijelih ruža i njezina se krv slila u cvjetove, koji su otada postali tamnocrveni poput strasti. Istina je i to da na mjestu gdje je Adonis poginuo i danas niču najljepše anemone. Drugi opet kažu da se sva Adonisova krv slila u vodu i da zbog toga onaj potok, što i danas teče kraj Biblosa, svakoga proljeća postaje crven kao da je dobio boju od Adonisove krvi.
12.
Vrlo dugo, do novijih vremena, u Biblosu i u drugim mjestima na obali Sredozemlja, sjećali su se ljudi, napose žene, ljubavi između Adonisa i Afrodite i njenog nesretnog svršetka. U proljeće, znali su da je u to vrijeme ljubav najintenzivnija, žene su u košarama i loncima, nazvanim Adonisovim vrtovima, nosile ulicama cvijeće i kratkotrajno zelenilo tugujući za umrlim mladićem i istovremeno se radujući njegovu sigurnom povratku. Malim su kotaricama obnavljale ljubavnu postelju za božicu i mladića moleći Adonisa da se vrati iz mrtvih. Govori se da je tu Adonisovu svečanost, jedan blagdan koji je židovski prorok Izaija duboko mrzio, uvela sama Afrodita jer je znala da Adonis kao gospodar cvijeća nikada potpuno ne nestaje već zimi samo privremeno odlazi u podzemlje, Perzefoni, da bi se u proljeće opet vratio k njoj, svojoj jedinoj ljubavi.
13.
I Empedoklo, stari filozof iz Akraganta, obožavao je Afroditu. “Sve što je dobro dolazi od nje”, tvrdio je, i pri tom zamišljao božicu kao silu koja sljubljuje prapočela, elementarne i nerazorive snage prirode: zemlju i vodu, zrak i vatru. Njezinim su djelovanjem nastale najprije biljke, prije dana i noći i prije nego su se na nebu pojavili Sunce, Mjesec i zvijezde. Zato nije dopuštao da se biljke čupaju niti da se od lovora prave pobjednički vijenci kao što je to Apolon bio zamislio tugujući za Dafnom. “Idite Afroditinim putem, to je put sreće”, dovikivao je mnoštvu ljudi što su ga slijedili po gradovima kao posljednjega velikog vrača. Tvrdio je da mržnja razdvaja, a Afrodita sjedinjuje prapočela, skuplja ih u savršenu kuglu, i možda u neko tijelo nalik na ružu. Toga čovjeka nazvao je i Aristotel filozofom prirode, a Diogen, Laertije i Hegel pjesnikom.
Kad još nije bilo filozofije u pravoj Grčkoj, stvorio retoriku i pjesnički jezik da bi iz njega mogle govoriti pratvari od čijeg će pomicanja i drhtanja zauvijek zavisiti sav život na zemlji. Njegove jezične trope nazvali su kasnije metaforama, skrivenim poredbama, u kojima se logičkom igrom neke stvari ili pojave mogu zamijeniti dojmljivijima samo ako među njima postoji neka, pa makar i daleka sličnost. Ali, Empedoklo se nije igrao. Daleko od lažnih simbola i metafora, vjerovao je u kružno kretanje i jedinstvo svih bića i zato uskraćivao žrtve bogovima. Za razliku od Aristotela, koji metaforu temelji na analogiji, Empedoklu ona nastaje iz metemsomatoze ili kružnog gibanja tjelesnih oblika. Prvome ruža i Afrodita mogu zamijeniti mjesta jer uvijek ostaju odvojene i različite; drugome one mijenjaju oblik: ruža je zacijelo nekad bila Afrodita i Afrodita ruža. Jer tako i o sebi kaže: “Jedno sam vrijeme već bio dječak i djevojka, grm i ptica i nijema riba iz širokog mora što skače.”
Pričalo se da je, nakon jedne gozbe što su je prijatelji priredili za njega na obronku Etne, Empedoklo netragom nestao. Neki su tada čuli nadnaravni glas u nebeskoj svjetlosti i zbog toga mu prinijeli žrtvu kao da je postao bog. Odala ga je mjedena sandala nađena na samom rubu vulkana. Htio je da se govori kako se uspeo na nebo i dograbio vječnost. Ili je, poput kasnijih alkemičara, samo želio vidjeti kako moćna vatra tali prapočela da bi iz njih zasjala šesterokraka zvijezda ili šesterolatična ruža filozofa. Od tada je ruža postala trajnom, a neki kažu i beskrajno dubokom metaforom, kao da igra između riječi i ruže, ma kako bila trivijalna, nikada neće završiti. I neki sveti ljudi, kao sveti Ambrozije primjerice, nosili su u duši san o savršenoj ruži, odbacujući njezino zemaljsko trnje. Svetac je rajsku ružu mogao predočiti jedino bez trnja, uvjeren da je ono na njoj izraslo u času kada je Eva nagovorila Adama da zagrize u zabranjenu jabuku. Stvoreno je time uporište jedne nove, ne manje trajne metafore: što je u čovjeka grijeh, to je trnje na ruži.