SMOKVA
1. Smokva iz edenskog vrta,
2. Izmišljena priča o Levijatanu,
3. Hljeb od smokava u Noinoj korablji,
4. Spašavanje Lota iz Sodome,
5. Propast Sodome,
6. Smokva u trojanskom polju. Hektorov oproštaj od Andromahe,
7. Romul i Rem,
8. Romul određuje granice Rima,
9. Otmica Sabinjanki,
10. Sveta rimska smokva,
11. Katonova demagoška smokva,
12. Filozof Diogen i smokve,
13. Jotamova basna.
2. Izmišljena priča o Levijatanu,
3. Hljeb od smokava u Noinoj korablji,
4. Spašavanje Lota iz Sodome,
5. Propast Sodome,
6. Smokva u trojanskom polju. Hektorov oproštaj od Andromahe,
7. Romul i Rem,
8. Romul određuje granice Rima,
9. Otmica Sabinjanki,
10. Sveta rimska smokva,
11. Katonova demagoška smokva,
12. Filozof Diogen i smokve,
13. Jotamova basna.
1
U edenskom vrtu nicalo je svakovrsno raslinje, zelenile su se sve vrste trava i stabala, no osim stabala što ih je sam Jahve imenovao poput stabla života, raslo je usred vrta, i stabla spoznaje dobra i zla, zasebnim se imenom spominje samo smokva. Dok je prvi muškarac optuživao prvu ženu kako ga je ona navela da zagrize zabranjeno voće, otvoriše im se oči i oni prvi put otkriju želju koja im je poput tuge živjela u prsima. Ne znajući što će s tim oni "spletu smokova lišća i naprave sebi pregače." Usprkos tome, ipak se govori kako im nijedno stablo, niti smokva, nije dopustilo da čupaju lišće s njihovih grana. Jedino je stablo spoznaje imalo razumijevanja nudećiim da njegovim lišćem pokriju svoj stid između nogu. Bogu naočigled stavili su znanje ispred besmrtnosti, zato između njihovih bedara ne stoji smokvino lišće, nego listovi sa stabla spoznaje dobra i zla. Kako god bilo, pravu su i prvu tugu upoznali izvan raja kad su, strahujući od tame prve noći, gledali sunce kako pada iza obzora i blijedu svjetlost hesperske zvijezde što se nakon njega pojavila. Tada su razumijeli konačnu narav svoga opstanka, bili su ljudi, a ne bogovi. Daleko od rajskih granica, osjetili su tugu, zagrlili se, prvi su put vodili ljubav kao muž i žena, i začeli blizance - Kajina i Abela.
2.
Zapisano je da su se Eva i Adam u prvoj noći izvan Edena pokrili odjećom koju im je Jahve dao da zamijene suho smokvino lišće, onda im načinio odjeću od krzna da se odjenu. Budući da je Jahve za izradu krznene odjeće očito morao smaknuti neku životinju, nekog krznaša, na primjer, jednog ili dvojicu medvjeda, tvrdi se kako je Jahve njihovu odjeću ipak sašio od kože Levijatana, pretpotopnog čudovišta, stvorenja nezamislive veličine, o kome se ništa ne zna, osim da se strašilo ribice zvane Haliks. Niišta nije poznato ni o toj ribici. Ipak, zabilježeno je kako je čuveni putnik Rabh Safra pred nekim ljudima ispričao vrlo neobičnu priču. Putujući morima s broda je jednom opazio neku neman s rogovima među kojima je blistao natpis: "Ovaj stvorić, dug jedva trista milja, putuje da bi poslužio Levijatanu kao hrana." O Levijatanu iz takvog svjedočenja, naravno, ništa nije moguće zaključiti, niti to je li postojao. Moguće je da je tu priču zabilježio čovjek koji se s drugima natjecao u izmišljanju što veće laži, i pretjerivanjem doveo u pitanje valjanost svih priča o postojanju i veličini pretpotopnog čudvodvišta. Navodno se iz ždrijela golemog Levijatana širio tako strahovit smrad dovoljan da se od njega uguše sva bića, ali je još uvijek prisutan miris rajskog vrta spriječio opći pomor svega živoga. Vjerojatno je zbog toga i prvi ljudski par mogao odjenuti tu smrdljivu kožu. O Levijatanu ništa nije znao niti Noa, prvi čovjek koji je nakon Adama morao poznavati sve životinjske vrste da ih je skupljao u korablju: spasio ih je iz potopa, za budući svijet i za ljude. To je čovjek od čijih sinova, Sema, Hama i Jafeta, potječe sav ljudski rod kakav danas postoji.
3.
Pune pedeset i dvije godine gradio je brod produžujući radove u nadi da će se Jahve predomisliti i povući odluku o uništenju svega što živi na zemlji. Molio se noću i danju ne bi li Bog promijenio mišljenje o iskvarenosti svijeta, i o svom pravu da mu sudi. Međutim, i onda kao i danas, Božje su odluke ostale nedokučive, k tome se nikad nije moglo precizno utvrditi koliko se molitvom i skrušenoću može na njih utjecati. Istina je kako su se u ono vrijeme ljudi i životinje izopačili, zaboravili svoju narav i ime koje je im je Adam dao. Zato je Noa morao ponoviti Adamov posao, morao ga je obaviti iznova kao da nijedna vrsta nije imala svoje ime. Kažu kako mu je u tome Jahve pomagao, kao i Adamu, poslao mu je jednog osobitog anđela, čuvara vrsta, pa su mu životinje prilazile kao dobrotvoru, ulazile su u brod bez straha vođene nevidljivom rukom i dobrotom anđela. Na najvišoj je palubi, u oskudnom prostoru nalik na kakvu pojatu, Noa je smjestio svoju obitelj, svoju ženu i sinove s njihovim ženama. Ne zna se ništa o hrani kojom je Noa prehranjivao nebrojene životinje na svom brodu. Neki tvrde kako je u brod unosio krmivo i hranu vodeći računa o naravi svake vrste, no govori se i o jedinstvenoj hranu koju su sva stvorenja jela s velikim zadovoljstvom. Bijaše to smokvin hljeb, jelo siromašnih, što se danas, kao i u ono davno vrijeme, pravi od mljevenih suhih smokava.
4.
Mnogo godina nakon toga, u vrijeme patrijarha Abrahama, sina Terahova (a Terah je deveti naraštaj čiji je prvi predak Noin sin Sem), postojali su gradovi po imenu Sodoma i Gomora, postali su toliko poznati po zlu da ih i danas koriste kao svima dostupnu metaforu. Jahvini anđeli posjetili su vrlo starog Abrahama, zbog dnevne žege on se u to vrijeme odmarao ispred svoga šatora, u hladu velikih hrastova. Rijetko se koji događaj može mjeriti s tim najsvetijim počecima: anđeli mu navjestiše kako će mu Sara, nerotkinja u poodmakloj dobi, roditi Izaka. Zatim su dodali su kako će Jahve u prah pretvoriti Sodomu i Gomoru, gradove opačine i grijeha. Patrijarh je molio Jahvu neka poštedi barem nevine: "Ja prah i pepeo molim da ne iskorijeniš nevinog s krivim. Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?" Jahve je odgovorio: "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto." Abraham je produžio svoju molitvu, u silnom strahu da ne neće pogriješiti u svojoj sitničavosti. "Ja prah i pepeo", molio je konačno Abraham, "neka se Gospodin ne ljuti ako rečem još samo jednom: Ako ih je ondje još samo deset? Neću ga uništiti zbog njih deset, odgovori Jahve i pusti anđele da pođu svojim putem, da unište grad. Bijaše mu već tada poznato kako ondje neće naći nijednog nevinog, osim Abrahamovog nećaka Lota. Živio je u Sodomi.
Anđeli bijahu Jahvina izvidnica, poslao ih je naravno Lotu, uzeli su lljudski oblik, zakucali na Lotova vrata, kao goste on ih ljubazno uvede u kuću, da jedu i prenoće. Prije nego li su otišli na počinak sav narod Sodome, mladi i stari, zatraži od Lota: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi ih da ih se namilujemo!" Vikali su i udarali na vrata. Anđeli u zoru pokupiše Lota, iako je oklijevao, povedoše njegovu ženu i dvije njegove kćeri, izvedu ih u polje izvan grada. "Bježite u Soar, ne zaustavljajte se i ne osvrćite," zapovjediše anđeli. Kad se Lot približio Soaru na istoku se pojavilo sunce, iza njih, iz Sodome i Gomore dizao se dim do neba kao iz kakve vapnenice. Jahve je uništio gradove sumpornim ognjem, uništio je sve životinje, cijelu veliku ravnicu i sve raslinje na njoj. Sve to bijaše obilježeno strahovitom krivnjom. Kad su se na domaku Soara sabrali i pogledali, Lotove žene nigdje nije bilo. Našli su samo njezin lik, zapravo stup soli, nalik na ženu s pregačom, tužnu uspomenu na njenu radoznalost koju im bog bijaše zabranio. Tobože se se i danas, negdje uz Mrtvo more, kod Dzebel Uzduma, u brdima soli što se nagomilala pod morem mogu nazrijeti obrisi što upadljivo podsjećaju na razorene gradove, dakako samo ako se pažljivo gleda u vrijeme kada sunce zalazi.
5.
Ponuđeno je i objašnjenje zbog čega su tako nemilosrdno uništeni gradovi Sodoma i Gomora, zašto Bog nije hio prihatiti Abrahamove molitve da ih pomiluje i spasi. Pravi uzrok opačinama i nenaravnom bludu Sodome bilo je zapravo bogatstvo što ga njeni žitelji posvuda nalazili bez muke i napora, i beskrajna sitnićavost kojoj se nisu htjeli oduprijeti. Na korijenju poljskog zelja nalazili su grumenje zlata, a kad bi požnjeli žito, ispod strnja, množili su se srebro, dragulji i biseri. Zato su strance tjerali daleko od sebe, nisu ih puštali u grad. Izdvajali su se i zatvarali sve puteve do svojih mjesta, ni komad kruha nisu nudili siromašnom namjerniku. Štoviše, lovili su ih i mučili u posteljama, skraćivali i produživali, kako im više ne bi palo na pamet da posjete njihovo mjesto. I ptice su tjerali s polja. Napokon, čak su i smokve, stabla što daju obilje plodova kako bi se i siromah mogao nasititi, tako podrezivali da sve plodove mogu ubrati kako ništa ne bi ostalo pticama ni putnicima namjernicima. Ludo vjerovahu kako su oni, a ne Jahve, stvorili smokvino stabloo i plodove na njemu. Kažu, da je ta stvar sa smokvama konačno presudila da Bog razori te besramno sitničave gradove.
6.
U jednom posve drukčijem vremenu, nepredočivo udaljenom od Geneze, i smokve čijom su dobrostivošću prvi ljudi pokrili svoju spolnost, blizanci Romul i Rem tražili su svetu smokvu pod kojom ih je podojila jedna vučica, tražili su ro mjesto kako bi ondje izorali granice Rima. Drugu smokvu, neki antipod one rimske, davno je zamislio Homer smjestivši je u Troji, uz njena zapadna, Skejska vrata. Ta smokva bijaše loš znak, na tom su mjestu zidovi Troje bili najslabiji. Gradili su ih bogovi Apolon i Posejdon, tako ih je kaznio Zeus zbog urote protiv njega, a pomagao im je Eak. Iako Zeusov sin, Eak je bio smrtnik. Na tom su se dijelu, gdje je Eak gradio, tu uz zlosretnu smokvu, zidovi mogli probiti.
Na taj dio zida, sa zapadne trojanske kule, i smokvu pokraj njega upućuje Andromaha svog muža Hektora. Pri kraju rata, iako se svima činilo kako je kraj rata još uvijek daleko, Hektor se žurno došao oprostiti od žene i sina, izgleda samo privremeno, iako je već poznato kako su bogovi odredili njegovu sudbinu donijevši odluku o padu Troje. Žena i muž, Andromaha i Hektor, gledaju daleko u polje, izvan zida. U njemu nema ničega osim vojnika i ratnih sprava, prekrasne bukve koju nazivaju Zeusovom, i naravno smokve što raste uz grob Ila, prvog utemeljitelja grada. U jednom prizoru koji zahvaljujući Homeru nikad neće biti zaboravljen, Andromaha moli muža da se ne vraća u rat, nego da tu, sa zida, najbolje svoje vojnike rasporedi uz smokvu: naslućuje da su Grci saznali za najslabiju točku u trojnaskom gradskom zidu.
Osim Hektora i nejakog Astijanakta, ona na tom svijetu nema više nikoga. Njezina je obitelj sav njezin svijet: ubili su joj oca i majku, sve članove njezine obtelji, svu rodbinu. S Hektorom je ne vezuje samo ljubav nego sveukupni nego i jedan samo njima poznat svemir sa samo jednim glavnim likom i jednom zvijezdom, nesumnjivo je to sin Astijankt. Hektor međutim nema izbora, njegov će grad biti uskoro spaljen, njegov otac i majka, mnogobrojna braća i sestre, i jedini sin bit će ubijeni i izmasakrirani. Ali više od svih žali on Andromahu. Odvest će je uskoro Grci, korist će je negdje u nekom njihovom gradu kao ropkinju, donosit će im vodu s nekog zdenca, tkati odjeću, čistiti kuće i dvorišta, i k tome biti ljubavnica koju ne prestaju zlostavljati. Kaže joj: "Ne tuguj, smrt ne dolazi nikad prije nego je suđeno." Od žene i sina koji se upravo rasplakao prepavši se perjanice na očevoj kacigi, oprašta se sa smiješkom. Nije preostalo mnogo vremena do njegove smrti. Taj najplemenitiji od svih heroja vraća se svojim vojnicima, tu kod smokve, oko koje će ga koju će ga bijesni Ahilej uskoro vući svezanog za kola, putem punim prašine i zla, naočigled bogova i ljudi.
7.
Hektor je ubijen, ubijeni su ili odvedeni gotovo svi Trojanci, grad je spaljen. Mali broj izbjeglih Trojanaca ploveći na brodovima pod Afroditinom zastavom doveo je Eneja na italsko tlo, utemeljivši najprije Albu Longu. Navodno točno dvanaest naraštaja nakon Eneje posvađala su se u Albi vladarska braća Numitor i Amulije, obojica su htjeli i vladarski naslov i trojansko zlato. Lukaviji Amulije izabrao je blago, no uskoro se doečepao i prijestolja. Preveliku moć uvijek prati i strah. Strahujući da će Rhea Silvija, ili Ilija, kako su nazvali Numitorovu kćerku, roditi djecu koja će mu se prije ili kasnije osvetiti i silom uzeti svoje nasljeđe, Amulije je svoju je nećakinju dao proglasiti vestalkom, jednom od čuvarica svete vatre. Očekivao je kako zatvorena u Vestinom hramu neće imati djece, pod prijetnjom smrti vestalke su morale ostati djevice.
Nije se naravno tako dogodilo s Rheom Silvijom. Prekršila je zabranu, zatrudnjela je i rodila blizance. Kao i većina takve djece prema poznatom arhaičnom obrascu blizanci su morali biti odbačeni kako bi stekli neobazrivost, razvili odlučnost i herojstvo koje moraju imati ljudi što žele postati kraljevi, utemeljitelji novih gradova i država. Blizanci su zato položeni u neizbježnu škrinju, možda u neki kovčeg ili običnu kopanju od johina drva, kopanja je bačena u rijeku neka otplovi tamo gdje će ih netko naći. Tiber je baš tada narastao donoseći škrinju s blizancima do podnožja Palatina, pod koršnju svete smokve koju narod je obožavao i prinosio joj žrtve. Početak je to jedne nove priče. Ona će udariti temelje Rima, učinit će ga slavnijim i poznatijim od svih gradova koji su ikada podignuti. Nastavak priče više je nego poznat: blizance je našla vučica, odvukla ih u špilju i podojila. Prelijepi dijetlić s crvenom prugom na glavi donosio im je hranu. Po vučici i lijepoj ptici utvrđeno je da njihov otac mora biti bog, i to bog rata, koga su Rimljani nazivali Marsom. Blizance su nazvali Romul i Rem.
8.
Kad su djedu Numitoru vratili vlast, blizanci pobjegoše iz Albe. Tražili su svetu smokvu, mjesto pod brdom gdje ih je vučica našla i nahranila. Ništa nisu znali gdje bi to mjesto moglo biti, dogovorili su se zato da odluku umjesto njih donesu ptice dobre kobi. Rem je s vrha Aventina odmah opazio šest jastrebova, ali je njegov spretniji brat s Palatina dojavio da ih je vidio dvostruko više. Očito je u promatranju proročkih ptica pobijedila Romulova želja da sam, bez brata, ima kraljevstvo. Smjesta je upregao volove, izorao međe, dao se na podizanje prvog zida oko tek zamišljenog grada, po svoj prilici sa svetom smokvom u središtu. Ljut zbog bratove uzurpacije i očite laži, uvjeren da je sveto mjesto moralo biti na Aventinu, Rem je samo stajao, rugajući se poslug i Romulu koji ga je obavljao sa svetom ozbiljnošću velikog svećenika. "Ove su međe neprekoračive," proglasio je kad je napokon izorao granice Rima. Kad je Rem preskočio imaginarni zid, Romul ga je ubio.
9.
Proučivši sve izvore Plutarh je utvrdio kako je sveti posao obilježavanja međa morao biti završen u proljeće, na onaj dan koji se i danas slavi kao rođendan Rima. Nije poznato je li tog istog dana, nakon što je ubio brata, Romul proglasio grad otvorenim. Taj bratoubojica u tek zamišljenom gradu nije naime imao dovoljno ljudi, pa je s urođenim smislom za svete stvari uspostavio prihvatilište za pridošlice, prvi pravi azil, proglasivši da se to mjesto nalazi pod zaštitom boga Azileja koji čuva izbjeglice i daje im krov nad glavom. "Primali su sve: niti su izručivali gospodaru roba, niti dužniku vjerovnika, niti vlastima ubojicu." Među tim neuvjerljvim i vrlo sumnjivim ljudima nije međutim bilo nijedne žene. Osjećaj za sveto nije niti tada naustio Romula. "U polju sam našao žrtvenik boga Konsa, on daje tajne savjete, i u njegovu ću čast prirediti prvu svečanost s pravim natjecanjima," tako je posvuda razglasio vjerujući kako će tom prijevarom u Rim namamiti susjedne Sabinjane sa ženama i kćerima.
Sabinjani su na svečanost došli u velikom broju, osobito žene, kao da su sve htjele vidjeti mladog vladara u grimiznom plaštu kako veličanstveno zamahuje rukom i daje obećanja. U grimiznoj odjeći Romul je poput velikog kralja promatrao natjecanja, a zaista je pazio samo na žene kako bi odredio najbolji trenutak za njihovu otmicu. "Kad razgrnem plašt, tada navalite i otmite Sabinjanke," tako je naredio svojoj gardi. Neki vele kako su Rimljani oteli velik broj Sabinjanki, neki ih ne navode više od trideset, jer toliko je bilo zajednica kojima je Romul dao imena otetih žena. Ne vjerujući kako je nešto takvo uopće moguće pobješnjeli su Sabinjani uskoro napali grad i zauzeli glavnu utvrdu. Vojska je stajala protiv vojske, Sabinjani protiv rimskih uzurpatora, bez ičega zajedničkog osim mržnje i otetih žena koje su već imale djecu s Rimljanima. U jednom su času s djecom na rukama žene s jedne i druge strane utrčale između vojski moleći jedne i druge muškarce da prestanu ubijati svoje najbliže. Kao što su nekada izbjegle Trojanke spaljujući mu brodove natjerale bezdušnog Eneju da prekine plovidbu kako bi mogle podići djecu i obitelj, sada su zbog istih razloga Sabinjanke prisili svoje očeve i muževe na sklapanje mira, osiguravši time, a da to nisu ni znale, budućnost Rima.
10.
Romulovu smrt nitko nije vidio. Na Kvirinalu mu podigoše svetište. Proglasiše ga Kvirinom, bogom rata u razdoblju mira. Moguće je kako su baš oni koji su ga ubili širili priču kako Romul nije ni umro: u oblaku ga je na nebo podigao otac Mars dok je njegov sin na svetom Marsovom polju postrojavao legionare, svoju tjelesnu stražu. Sačuvala se smokva pod kojom je Romul nađem s bratom, sveta smokva koja Rimljanima bijaše božanstvo. Ako to i nije bila ona oko koje je Romul izorao međe svoga grada, jamačno su upravo žene zasadile jednu novu, presadivši mladicu s one stare, kako bi za Rim sačuvale stablo koje je praocu grada davalo hlad i prvu hranu. Sir James Frazer tvdi da su svetu smokvu štovali na Forumu i kako je svaki pa i najmanji znak njenog slabljenja, ili sušenja, izazivao osupnutost i tugu u cijelom gradu. Sa svih su strana tada hrlile žene da je zaliju i vrate izgubljenu snagu.
11.
Na Atici i u Ateni smokvu su naravno štovali ništa manje negoli u Rimu, zbog njene izdašne plodnosti i jednostavnog načina razmnožavanja, možda i zbog soka koji tako očito sliči na mlijeko. A možda i zato jer su siromašnima njezini slatki plodovi bili nerijetko glavno, a nerijetko i jedino jelo. Kažu da sikofant, ta riječ kojom se i danas nazivaju potkazivači i doušnici, potječe iz vremena kad je izvoz smokava s Atike bio zabranjen i kad su omraženi sikofanti, u ime vlasti, otkrivali krijumčare sitnih plodova. Ali možda je ta riječ samo daleka uspomena na vrijeme kad su zbog plodnosti i mliječno bijelog soka, smokvu posvuda tražili vjerujući kako je ona čudesna majka svih stabala. Naposljetku, nije nemoguće kako je neka opća predodžba smokve pomogla Marku Katonu Starijem da zadovolji svoje vlastoljublje i uvjeri Rimljane kako moraju razoriti Kartagu, veliki Hanibalov grad. "Ipak smatram da Kartagu treba razoriti," ponovio je u senatu još jednom svoju agresivnu izjavu ispuštivši pri tom iz svoje toge vrlo veliku smokvu. Senatorima koji su buljili iznenađeni velićinom ploda mirno je dovikivao: "Zemlja koja donosi takve plodove samo je tri dana plovidbe udaljena od Rima." Ta zemlja bijaše Kartaga.
12.
Prema Diogenu Laertiju smokvu je više od svih filozofa volio jesti skromni Diogen iz Sinope. Sokratov obožavatelj, čudak koji je spavao u bačvi i sam sebe nazivao psom, kinikom, uvjeren kako se ljudi jedino odricanjem i siromaštvom, ako je to doista njihov izbor, mogu osloboditi lanaca nezasitnosti i potrebe da vladaju drugima. Nije doduše volio one smokve koje rastu na nedostupnim mjestima, na stijenama i liticama i daju hranu samo kopcima i gavranovima. Što su razvratnici među ljudima, to su ove smokve među drugim smokvama," ljutito je proklinjao Diogen. Zaista ništa više nije potrebno pravom čovjeku, jednom istinskom kiniku, osim štapa od maslinovog drva, jednog iznošenog kaputa što ga noću može koristiti i kao ležaj, jedne prosjačke torbe za najnužniju hranu i posude za vodu. I ne više od šake suhih smokava. Tako prizlazi iz anegdote o Diogenu i njegovom dnevnom obroku suhih smokava: "Pridruži se," pozvao je Platona dok još nije bio ni počeo jesti. Iznenađen kako i umišljenom Platonu prijaju smokve prekasno mu je, vrlo srdito, počeo tumačiti riječi: "Ti očito ne razlikuješ riječi," zamjerio je Platonu. "Pozvao sam te da se pridružiš, a ti si ih pojeo!"
Izrugivao se ne samo ljudima koji su jedini smisao života nalazili u vlasti i gospodstvu nad drugima. Kad ga su ga jednom na Kreti zarobiše gusari, htjedoše ga prodati kao običnog roba, no on je tada iznenada počeo vikati: "Sačekajte! Objavite najprije želi li netko kupiti gospodara!" Kupio ga je neki Ksenijad koga je filozof zaista uvjerio kako mu je itekako potreban gospodar. Poveo ga je sa sobom u Korint. Došli su onamo baš u vrijeme kad je ondje boravio Aleksandar Veliki kome su svi filozofi i mudraci iskazivali osobito poštovanje i neupitnu odanost. Svi, osim Diogena. Sunčao se tada u predgrađu Karneja na zimskom suncu. "samo mi se skloni sa sunca," kažu da je zahtijevao od kralja kad ga je ovaj osobno došao vidjeti nudeći kao će mu dati štogod mu je potrebno. Na sličan je način odgovorio jednom tiraninu koji se s njim htio posavjetovati o najboljoj bronci za izlijevanje kipova. "najbolja je ona od koje su izliveni Aristogiton i Harmodije," uzviknuo je. Bijahu to ubojice tirana i Atenjani su im podigli brončane spomenike obožavajući ih kao simbole svoje slobode.
13.
Slična je deja, iako ipak još ne kao načelo, izrečena u Jotamovoj basni o stablima, zapravo o ljudima koji zločinom i nasiljem uzimaju vlast i istim je sredstvima održavaju. Poput Abimeleka, brata Jotamova, (sina Jerubalova), koji je u vrijeme sudaca preuzeo vlast u Izraelu. "Zar nije bolje da nad vama vlada jedan nego sva sedamdesetorica braće?" pitao je Abimelek koristeći se pratarom zamkom svake tiranske vlasti. U Ofri je smjeta pobio sedamdeset sinova svog oca i privremeno zavladao nad Šekemom i Izraelom. Spasio se samo Jotam. Uspeo se na goru Gerizim uzvikujući s njenog vrha basnu o stablima koja su se zaputila pomazati svog kralja. Jedino je neplodni glog htio imati kraljevstvo: "U sjenu se moju sklonite, ako nećete iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske!" Tako je odgovrio glog na ponudu da bude kralj. Sva ostala stabla dakako nisu htjela ni čuti o vladanju nad drugim stablima, ni maslina, ni loza, ni smokva. Svojim izgledom i plodovima ionaku su već imala vlastito kraljevstvo. Zato će i smokva odgovoriti vrlo jednostavno: "Zar da se odreknem slatkoće/ i krasnog ploda svog/ da bih vladala nad drugim/ drvećem."
U edenskom vrtu nicalo je svakovrsno raslinje, zelenile su se sve vrste trava i stabala, no osim stabala što ih je sam Jahve imenovao poput stabla života, raslo je usred vrta, i stabla spoznaje dobra i zla, zasebnim se imenom spominje samo smokva. Dok je prvi muškarac optuživao prvu ženu kako ga je ona navela da zagrize zabranjeno voće, otvoriše im se oči i oni prvi put otkriju želju koja im je poput tuge živjela u prsima. Ne znajući što će s tim oni "spletu smokova lišća i naprave sebi pregače." Usprkos tome, ipak se govori kako im nijedno stablo, niti smokva, nije dopustilo da čupaju lišće s njihovih grana. Jedino je stablo spoznaje imalo razumijevanja nudećiim da njegovim lišćem pokriju svoj stid između nogu. Bogu naočigled stavili su znanje ispred besmrtnosti, zato između njihovih bedara ne stoji smokvino lišće, nego listovi sa stabla spoznaje dobra i zla. Kako god bilo, pravu su i prvu tugu upoznali izvan raja kad su, strahujući od tame prve noći, gledali sunce kako pada iza obzora i blijedu svjetlost hesperske zvijezde što se nakon njega pojavila. Tada su razumijeli konačnu narav svoga opstanka, bili su ljudi, a ne bogovi. Daleko od rajskih granica, osjetili su tugu, zagrlili se, prvi su put vodili ljubav kao muž i žena, i začeli blizance - Kajina i Abela.
2.
Zapisano je da su se Eva i Adam u prvoj noći izvan Edena pokrili odjećom koju im je Jahve dao da zamijene suho smokvino lišće, onda im načinio odjeću od krzna da se odjenu. Budući da je Jahve za izradu krznene odjeće očito morao smaknuti neku životinju, nekog krznaša, na primjer, jednog ili dvojicu medvjeda, tvrdi se kako je Jahve njihovu odjeću ipak sašio od kože Levijatana, pretpotopnog čudovišta, stvorenja nezamislive veličine, o kome se ništa ne zna, osim da se strašilo ribice zvane Haliks. Niišta nije poznato ni o toj ribici. Ipak, zabilježeno je kako je čuveni putnik Rabh Safra pred nekim ljudima ispričao vrlo neobičnu priču. Putujući morima s broda je jednom opazio neku neman s rogovima među kojima je blistao natpis: "Ovaj stvorić, dug jedva trista milja, putuje da bi poslužio Levijatanu kao hrana." O Levijatanu iz takvog svjedočenja, naravno, ništa nije moguće zaključiti, niti to je li postojao. Moguće je da je tu priču zabilježio čovjek koji se s drugima natjecao u izmišljanju što veće laži, i pretjerivanjem doveo u pitanje valjanost svih priča o postojanju i veličini pretpotopnog čudvodvišta. Navodno se iz ždrijela golemog Levijatana širio tako strahovit smrad dovoljan da se od njega uguše sva bića, ali je još uvijek prisutan miris rajskog vrta spriječio opći pomor svega živoga. Vjerojatno je zbog toga i prvi ljudski par mogao odjenuti tu smrdljivu kožu. O Levijatanu ništa nije znao niti Noa, prvi čovjek koji je nakon Adama morao poznavati sve životinjske vrste da ih je skupljao u korablju: spasio ih je iz potopa, za budući svijet i za ljude. To je čovjek od čijih sinova, Sema, Hama i Jafeta, potječe sav ljudski rod kakav danas postoji.
3.
Pune pedeset i dvije godine gradio je brod produžujući radove u nadi da će se Jahve predomisliti i povući odluku o uništenju svega što živi na zemlji. Molio se noću i danju ne bi li Bog promijenio mišljenje o iskvarenosti svijeta, i o svom pravu da mu sudi. Međutim, i onda kao i danas, Božje su odluke ostale nedokučive, k tome se nikad nije moglo precizno utvrditi koliko se molitvom i skrušenoću može na njih utjecati. Istina je kako su se u ono vrijeme ljudi i životinje izopačili, zaboravili svoju narav i ime koje je im je Adam dao. Zato je Noa morao ponoviti Adamov posao, morao ga je obaviti iznova kao da nijedna vrsta nije imala svoje ime. Kažu kako mu je u tome Jahve pomagao, kao i Adamu, poslao mu je jednog osobitog anđela, čuvara vrsta, pa su mu životinje prilazile kao dobrotvoru, ulazile su u brod bez straha vođene nevidljivom rukom i dobrotom anđela. Na najvišoj je palubi, u oskudnom prostoru nalik na kakvu pojatu, Noa je smjestio svoju obitelj, svoju ženu i sinove s njihovim ženama. Ne zna se ništa o hrani kojom je Noa prehranjivao nebrojene životinje na svom brodu. Neki tvrde kako je u brod unosio krmivo i hranu vodeći računa o naravi svake vrste, no govori se i o jedinstvenoj hranu koju su sva stvorenja jela s velikim zadovoljstvom. Bijaše to smokvin hljeb, jelo siromašnih, što se danas, kao i u ono davno vrijeme, pravi od mljevenih suhih smokava.
4.
Mnogo godina nakon toga, u vrijeme patrijarha Abrahama, sina Terahova (a Terah je deveti naraštaj čiji je prvi predak Noin sin Sem), postojali su gradovi po imenu Sodoma i Gomora, postali su toliko poznati po zlu da ih i danas koriste kao svima dostupnu metaforu. Jahvini anđeli posjetili su vrlo starog Abrahama, zbog dnevne žege on se u to vrijeme odmarao ispred svoga šatora, u hladu velikih hrastova. Rijetko se koji događaj može mjeriti s tim najsvetijim počecima: anđeli mu navjestiše kako će mu Sara, nerotkinja u poodmakloj dobi, roditi Izaka. Zatim su dodali su kako će Jahve u prah pretvoriti Sodomu i Gomoru, gradove opačine i grijeha. Patrijarh je molio Jahvu neka poštedi barem nevine: "Ja prah i pepeo molim da ne iskorijeniš nevinog s krivim. Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?" Jahve je odgovorio: "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto." Abraham je produžio svoju molitvu, u silnom strahu da ne neće pogriješiti u svojoj sitničavosti. "Ja prah i pepeo", molio je konačno Abraham, "neka se Gospodin ne ljuti ako rečem još samo jednom: Ako ih je ondje još samo deset? Neću ga uništiti zbog njih deset, odgovori Jahve i pusti anđele da pođu svojim putem, da unište grad. Bijaše mu već tada poznato kako ondje neće naći nijednog nevinog, osim Abrahamovog nećaka Lota. Živio je u Sodomi.
Anđeli bijahu Jahvina izvidnica, poslao ih je naravno Lotu, uzeli su lljudski oblik, zakucali na Lotova vrata, kao goste on ih ljubazno uvede u kuću, da jedu i prenoće. Prije nego li su otišli na počinak sav narod Sodome, mladi i stari, zatraži od Lota: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi ih da ih se namilujemo!" Vikali su i udarali na vrata. Anđeli u zoru pokupiše Lota, iako je oklijevao, povedoše njegovu ženu i dvije njegove kćeri, izvedu ih u polje izvan grada. "Bježite u Soar, ne zaustavljajte se i ne osvrćite," zapovjediše anđeli. Kad se Lot približio Soaru na istoku se pojavilo sunce, iza njih, iz Sodome i Gomore dizao se dim do neba kao iz kakve vapnenice. Jahve je uništio gradove sumpornim ognjem, uništio je sve životinje, cijelu veliku ravnicu i sve raslinje na njoj. Sve to bijaše obilježeno strahovitom krivnjom. Kad su se na domaku Soara sabrali i pogledali, Lotove žene nigdje nije bilo. Našli su samo njezin lik, zapravo stup soli, nalik na ženu s pregačom, tužnu uspomenu na njenu radoznalost koju im bog bijaše zabranio. Tobože se se i danas, negdje uz Mrtvo more, kod Dzebel Uzduma, u brdima soli što se nagomilala pod morem mogu nazrijeti obrisi što upadljivo podsjećaju na razorene gradove, dakako samo ako se pažljivo gleda u vrijeme kada sunce zalazi.
5.
Ponuđeno je i objašnjenje zbog čega su tako nemilosrdno uništeni gradovi Sodoma i Gomora, zašto Bog nije hio prihatiti Abrahamove molitve da ih pomiluje i spasi. Pravi uzrok opačinama i nenaravnom bludu Sodome bilo je zapravo bogatstvo što ga njeni žitelji posvuda nalazili bez muke i napora, i beskrajna sitnićavost kojoj se nisu htjeli oduprijeti. Na korijenju poljskog zelja nalazili su grumenje zlata, a kad bi požnjeli žito, ispod strnja, množili su se srebro, dragulji i biseri. Zato su strance tjerali daleko od sebe, nisu ih puštali u grad. Izdvajali su se i zatvarali sve puteve do svojih mjesta, ni komad kruha nisu nudili siromašnom namjerniku. Štoviše, lovili su ih i mučili u posteljama, skraćivali i produživali, kako im više ne bi palo na pamet da posjete njihovo mjesto. I ptice su tjerali s polja. Napokon, čak su i smokve, stabla što daju obilje plodova kako bi se i siromah mogao nasititi, tako podrezivali da sve plodove mogu ubrati kako ništa ne bi ostalo pticama ni putnicima namjernicima. Ludo vjerovahu kako su oni, a ne Jahve, stvorili smokvino stabloo i plodove na njemu. Kažu, da je ta stvar sa smokvama konačno presudila da Bog razori te besramno sitničave gradove.
6.
U jednom posve drukčijem vremenu, nepredočivo udaljenom od Geneze, i smokve čijom su dobrostivošću prvi ljudi pokrili svoju spolnost, blizanci Romul i Rem tražili su svetu smokvu pod kojom ih je podojila jedna vučica, tražili su ro mjesto kako bi ondje izorali granice Rima. Drugu smokvu, neki antipod one rimske, davno je zamislio Homer smjestivši je u Troji, uz njena zapadna, Skejska vrata. Ta smokva bijaše loš znak, na tom su mjestu zidovi Troje bili najslabiji. Gradili su ih bogovi Apolon i Posejdon, tako ih je kaznio Zeus zbog urote protiv njega, a pomagao im je Eak. Iako Zeusov sin, Eak je bio smrtnik. Na tom su se dijelu, gdje je Eak gradio, tu uz zlosretnu smokvu, zidovi mogli probiti.
Na taj dio zida, sa zapadne trojanske kule, i smokvu pokraj njega upućuje Andromaha svog muža Hektora. Pri kraju rata, iako se svima činilo kako je kraj rata još uvijek daleko, Hektor se žurno došao oprostiti od žene i sina, izgleda samo privremeno, iako je već poznato kako su bogovi odredili njegovu sudbinu donijevši odluku o padu Troje. Žena i muž, Andromaha i Hektor, gledaju daleko u polje, izvan zida. U njemu nema ničega osim vojnika i ratnih sprava, prekrasne bukve koju nazivaju Zeusovom, i naravno smokve što raste uz grob Ila, prvog utemeljitelja grada. U jednom prizoru koji zahvaljujući Homeru nikad neće biti zaboravljen, Andromaha moli muža da se ne vraća u rat, nego da tu, sa zida, najbolje svoje vojnike rasporedi uz smokvu: naslućuje da su Grci saznali za najslabiju točku u trojnaskom gradskom zidu.
Osim Hektora i nejakog Astijanakta, ona na tom svijetu nema više nikoga. Njezina je obitelj sav njezin svijet: ubili su joj oca i majku, sve članove njezine obtelji, svu rodbinu. S Hektorom je ne vezuje samo ljubav nego sveukupni nego i jedan samo njima poznat svemir sa samo jednim glavnim likom i jednom zvijezdom, nesumnjivo je to sin Astijankt. Hektor međutim nema izbora, njegov će grad biti uskoro spaljen, njegov otac i majka, mnogobrojna braća i sestre, i jedini sin bit će ubijeni i izmasakrirani. Ali više od svih žali on Andromahu. Odvest će je uskoro Grci, korist će je negdje u nekom njihovom gradu kao ropkinju, donosit će im vodu s nekog zdenca, tkati odjeću, čistiti kuće i dvorišta, i k tome biti ljubavnica koju ne prestaju zlostavljati. Kaže joj: "Ne tuguj, smrt ne dolazi nikad prije nego je suđeno." Od žene i sina koji se upravo rasplakao prepavši se perjanice na očevoj kacigi, oprašta se sa smiješkom. Nije preostalo mnogo vremena do njegove smrti. Taj najplemenitiji od svih heroja vraća se svojim vojnicima, tu kod smokve, oko koje će ga koju će ga bijesni Ahilej uskoro vući svezanog za kola, putem punim prašine i zla, naočigled bogova i ljudi.
7.
Hektor je ubijen, ubijeni su ili odvedeni gotovo svi Trojanci, grad je spaljen. Mali broj izbjeglih Trojanaca ploveći na brodovima pod Afroditinom zastavom doveo je Eneja na italsko tlo, utemeljivši najprije Albu Longu. Navodno točno dvanaest naraštaja nakon Eneje posvađala su se u Albi vladarska braća Numitor i Amulije, obojica su htjeli i vladarski naslov i trojansko zlato. Lukaviji Amulije izabrao je blago, no uskoro se doečepao i prijestolja. Preveliku moć uvijek prati i strah. Strahujući da će Rhea Silvija, ili Ilija, kako su nazvali Numitorovu kćerku, roditi djecu koja će mu se prije ili kasnije osvetiti i silom uzeti svoje nasljeđe, Amulije je svoju je nećakinju dao proglasiti vestalkom, jednom od čuvarica svete vatre. Očekivao je kako zatvorena u Vestinom hramu neće imati djece, pod prijetnjom smrti vestalke su morale ostati djevice.
Nije se naravno tako dogodilo s Rheom Silvijom. Prekršila je zabranu, zatrudnjela je i rodila blizance. Kao i većina takve djece prema poznatom arhaičnom obrascu blizanci su morali biti odbačeni kako bi stekli neobazrivost, razvili odlučnost i herojstvo koje moraju imati ljudi što žele postati kraljevi, utemeljitelji novih gradova i država. Blizanci su zato položeni u neizbježnu škrinju, možda u neki kovčeg ili običnu kopanju od johina drva, kopanja je bačena u rijeku neka otplovi tamo gdje će ih netko naći. Tiber je baš tada narastao donoseći škrinju s blizancima do podnožja Palatina, pod koršnju svete smokve koju narod je obožavao i prinosio joj žrtve. Početak je to jedne nove priče. Ona će udariti temelje Rima, učinit će ga slavnijim i poznatijim od svih gradova koji su ikada podignuti. Nastavak priče više je nego poznat: blizance je našla vučica, odvukla ih u špilju i podojila. Prelijepi dijetlić s crvenom prugom na glavi donosio im je hranu. Po vučici i lijepoj ptici utvrđeno je da njihov otac mora biti bog, i to bog rata, koga su Rimljani nazivali Marsom. Blizance su nazvali Romul i Rem.
8.
Kad su djedu Numitoru vratili vlast, blizanci pobjegoše iz Albe. Tražili su svetu smokvu, mjesto pod brdom gdje ih je vučica našla i nahranila. Ništa nisu znali gdje bi to mjesto moglo biti, dogovorili su se zato da odluku umjesto njih donesu ptice dobre kobi. Rem je s vrha Aventina odmah opazio šest jastrebova, ali je njegov spretniji brat s Palatina dojavio da ih je vidio dvostruko više. Očito je u promatranju proročkih ptica pobijedila Romulova želja da sam, bez brata, ima kraljevstvo. Smjesta je upregao volove, izorao međe, dao se na podizanje prvog zida oko tek zamišljenog grada, po svoj prilici sa svetom smokvom u središtu. Ljut zbog bratove uzurpacije i očite laži, uvjeren da je sveto mjesto moralo biti na Aventinu, Rem je samo stajao, rugajući se poslug i Romulu koji ga je obavljao sa svetom ozbiljnošću velikog svećenika. "Ove su međe neprekoračive," proglasio je kad je napokon izorao granice Rima. Kad je Rem preskočio imaginarni zid, Romul ga je ubio.
9.
Proučivši sve izvore Plutarh je utvrdio kako je sveti posao obilježavanja međa morao biti završen u proljeće, na onaj dan koji se i danas slavi kao rođendan Rima. Nije poznato je li tog istog dana, nakon što je ubio brata, Romul proglasio grad otvorenim. Taj bratoubojica u tek zamišljenom gradu nije naime imao dovoljno ljudi, pa je s urođenim smislom za svete stvari uspostavio prihvatilište za pridošlice, prvi pravi azil, proglasivši da se to mjesto nalazi pod zaštitom boga Azileja koji čuva izbjeglice i daje im krov nad glavom. "Primali su sve: niti su izručivali gospodaru roba, niti dužniku vjerovnika, niti vlastima ubojicu." Među tim neuvjerljvim i vrlo sumnjivim ljudima nije međutim bilo nijedne žene. Osjećaj za sveto nije niti tada naustio Romula. "U polju sam našao žrtvenik boga Konsa, on daje tajne savjete, i u njegovu ću čast prirediti prvu svečanost s pravim natjecanjima," tako je posvuda razglasio vjerujući kako će tom prijevarom u Rim namamiti susjedne Sabinjane sa ženama i kćerima.
Sabinjani su na svečanost došli u velikom broju, osobito žene, kao da su sve htjele vidjeti mladog vladara u grimiznom plaštu kako veličanstveno zamahuje rukom i daje obećanja. U grimiznoj odjeći Romul je poput velikog kralja promatrao natjecanja, a zaista je pazio samo na žene kako bi odredio najbolji trenutak za njihovu otmicu. "Kad razgrnem plašt, tada navalite i otmite Sabinjanke," tako je naredio svojoj gardi. Neki vele kako su Rimljani oteli velik broj Sabinjanki, neki ih ne navode više od trideset, jer toliko je bilo zajednica kojima je Romul dao imena otetih žena. Ne vjerujući kako je nešto takvo uopće moguće pobješnjeli su Sabinjani uskoro napali grad i zauzeli glavnu utvrdu. Vojska je stajala protiv vojske, Sabinjani protiv rimskih uzurpatora, bez ičega zajedničkog osim mržnje i otetih žena koje su već imale djecu s Rimljanima. U jednom su času s djecom na rukama žene s jedne i druge strane utrčale između vojski moleći jedne i druge muškarce da prestanu ubijati svoje najbliže. Kao što su nekada izbjegle Trojanke spaljujući mu brodove natjerale bezdušnog Eneju da prekine plovidbu kako bi mogle podići djecu i obitelj, sada su zbog istih razloga Sabinjanke prisili svoje očeve i muževe na sklapanje mira, osiguravši time, a da to nisu ni znale, budućnost Rima.
10.
Romulovu smrt nitko nije vidio. Na Kvirinalu mu podigoše svetište. Proglasiše ga Kvirinom, bogom rata u razdoblju mira. Moguće je kako su baš oni koji su ga ubili širili priču kako Romul nije ni umro: u oblaku ga je na nebo podigao otac Mars dok je njegov sin na svetom Marsovom polju postrojavao legionare, svoju tjelesnu stražu. Sačuvala se smokva pod kojom je Romul nađem s bratom, sveta smokva koja Rimljanima bijaše božanstvo. Ako to i nije bila ona oko koje je Romul izorao međe svoga grada, jamačno su upravo žene zasadile jednu novu, presadivši mladicu s one stare, kako bi za Rim sačuvale stablo koje je praocu grada davalo hlad i prvu hranu. Sir James Frazer tvdi da su svetu smokvu štovali na Forumu i kako je svaki pa i najmanji znak njenog slabljenja, ili sušenja, izazivao osupnutost i tugu u cijelom gradu. Sa svih su strana tada hrlile žene da je zaliju i vrate izgubljenu snagu.
11.
Na Atici i u Ateni smokvu su naravno štovali ništa manje negoli u Rimu, zbog njene izdašne plodnosti i jednostavnog načina razmnožavanja, možda i zbog soka koji tako očito sliči na mlijeko. A možda i zato jer su siromašnima njezini slatki plodovi bili nerijetko glavno, a nerijetko i jedino jelo. Kažu da sikofant, ta riječ kojom se i danas nazivaju potkazivači i doušnici, potječe iz vremena kad je izvoz smokava s Atike bio zabranjen i kad su omraženi sikofanti, u ime vlasti, otkrivali krijumčare sitnih plodova. Ali možda je ta riječ samo daleka uspomena na vrijeme kad su zbog plodnosti i mliječno bijelog soka, smokvu posvuda tražili vjerujući kako je ona čudesna majka svih stabala. Naposljetku, nije nemoguće kako je neka opća predodžba smokve pomogla Marku Katonu Starijem da zadovolji svoje vlastoljublje i uvjeri Rimljane kako moraju razoriti Kartagu, veliki Hanibalov grad. "Ipak smatram da Kartagu treba razoriti," ponovio je u senatu još jednom svoju agresivnu izjavu ispuštivši pri tom iz svoje toge vrlo veliku smokvu. Senatorima koji su buljili iznenađeni velićinom ploda mirno je dovikivao: "Zemlja koja donosi takve plodove samo je tri dana plovidbe udaljena od Rima." Ta zemlja bijaše Kartaga.
12.
Prema Diogenu Laertiju smokvu je više od svih filozofa volio jesti skromni Diogen iz Sinope. Sokratov obožavatelj, čudak koji je spavao u bačvi i sam sebe nazivao psom, kinikom, uvjeren kako se ljudi jedino odricanjem i siromaštvom, ako je to doista njihov izbor, mogu osloboditi lanaca nezasitnosti i potrebe da vladaju drugima. Nije doduše volio one smokve koje rastu na nedostupnim mjestima, na stijenama i liticama i daju hranu samo kopcima i gavranovima. Što su razvratnici među ljudima, to su ove smokve među drugim smokvama," ljutito je proklinjao Diogen. Zaista ništa više nije potrebno pravom čovjeku, jednom istinskom kiniku, osim štapa od maslinovog drva, jednog iznošenog kaputa što ga noću može koristiti i kao ležaj, jedne prosjačke torbe za najnužniju hranu i posude za vodu. I ne više od šake suhih smokava. Tako prizlazi iz anegdote o Diogenu i njegovom dnevnom obroku suhih smokava: "Pridruži se," pozvao je Platona dok još nije bio ni počeo jesti. Iznenađen kako i umišljenom Platonu prijaju smokve prekasno mu je, vrlo srdito, počeo tumačiti riječi: "Ti očito ne razlikuješ riječi," zamjerio je Platonu. "Pozvao sam te da se pridružiš, a ti si ih pojeo!"
Izrugivao se ne samo ljudima koji su jedini smisao života nalazili u vlasti i gospodstvu nad drugima. Kad ga su ga jednom na Kreti zarobiše gusari, htjedoše ga prodati kao običnog roba, no on je tada iznenada počeo vikati: "Sačekajte! Objavite najprije želi li netko kupiti gospodara!" Kupio ga je neki Ksenijad koga je filozof zaista uvjerio kako mu je itekako potreban gospodar. Poveo ga je sa sobom u Korint. Došli su onamo baš u vrijeme kad je ondje boravio Aleksandar Veliki kome su svi filozofi i mudraci iskazivali osobito poštovanje i neupitnu odanost. Svi, osim Diogena. Sunčao se tada u predgrađu Karneja na zimskom suncu. "samo mi se skloni sa sunca," kažu da je zahtijevao od kralja kad ga je ovaj osobno došao vidjeti nudeći kao će mu dati štogod mu je potrebno. Na sličan je način odgovorio jednom tiraninu koji se s njim htio posavjetovati o najboljoj bronci za izlijevanje kipova. "najbolja je ona od koje su izliveni Aristogiton i Harmodije," uzviknuo je. Bijahu to ubojice tirana i Atenjani su im podigli brončane spomenike obožavajući ih kao simbole svoje slobode.
13.
Slična je deja, iako ipak još ne kao načelo, izrečena u Jotamovoj basni o stablima, zapravo o ljudima koji zločinom i nasiljem uzimaju vlast i istim je sredstvima održavaju. Poput Abimeleka, brata Jotamova, (sina Jerubalova), koji je u vrijeme sudaca preuzeo vlast u Izraelu. "Zar nije bolje da nad vama vlada jedan nego sva sedamdesetorica braće?" pitao je Abimelek koristeći se pratarom zamkom svake tiranske vlasti. U Ofri je smjeta pobio sedamdeset sinova svog oca i privremeno zavladao nad Šekemom i Izraelom. Spasio se samo Jotam. Uspeo se na goru Gerizim uzvikujući s njenog vrha basnu o stablima koja su se zaputila pomazati svog kralja. Jedino je neplodni glog htio imati kraljevstvo: "U sjenu se moju sklonite, ako nećete iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske!" Tako je odgovrio glog na ponudu da bude kralj. Sva ostala stabla dakako nisu htjela ni čuti o vladanju nad drugim stablima, ni maslina, ni loza, ni smokva. Svojim izgledom i plodovima ionaku su već imala vlastito kraljevstvo. Zato će i smokva odgovoriti vrlo jednostavno: "Zar da se odreknem slatkoće/ i krasnog ploda svog/ da bih vladala nad drugim/ drvećem."