NARCIS
1. Pitagorini izmišljaji i njegov narcizam,
2. Pitagorino zrcalo,
3. Zrcalo naše gospe Mirijam,
4. Tirezijino proročanstvo,
5. Eho nestaje, ostaje jeka,
6. Narcisova preobrazba,
7. Endimion u zemlji makova,
8. Kora bere narcise,
9. Demetrina osveta,
10. Narcizam.
2. Pitagorino zrcalo,
3. Zrcalo naše gospe Mirijam,
4. Tirezijino proročanstvo,
5. Eho nestaje, ostaje jeka,
6. Narcisova preobrazba,
7. Endimion u zemlji makova,
8. Kora bere narcise,
9. Demetrina osveta,
10. Narcizam.
1.
Filozofiju je utemeljio Pitagora, dao joj ime, učinio je i više od toga - bio je prvi koji je gledao u vječni obrazac pravokutnog trokuta, i pričao
kako je svoju sjenu, ili svoje drugo ja, iskušavao i ispod zemlje. Na nekom mjestu u Krotonu potajice je iskopao duboku jamu, u njoj je neko vrijeme boravio, navodno je sišao u Had. Nakon povratka detaljno je govorio što je u Hadu vidio. Vjerovali su mu na riječ da je vidio Heziodovu dušu i slušao kako škrguće zubima pri svakom pokušaju da se otrgne s lanaca kojima je bila vezana za brončani stup. Do nje je glavački visila Homerova duša s jednog stabla koje je umjesto grana imalo zmije. Neki međutim tvrde da taj silazak u Had nije izveo Pitagora, Mnezarhov sin, nego neki Samolksid, rob, koga je Pitagora oslobodio. Nije to učinio u Krotonu, središtu Pitagorina kulta, nego u dalekoj Trakiji, zemlji zaostalih i lakovjernih ljudi, kako bi dokazao teoriju o besmrtnosti i selidbi duša. Tu je teoriju godinama stvarao njegov gospodar pretpostavljajući jedinstvo bića. Ne osporavajući samu teoriju Herodot je prigovorio kako je Pitagora poput još nekih Grka preuzeo zamisao od Egipćana, proglasivši je vlastitim dostignućem. No, bez obzira na to, je li teorija izvorno Pitagorina ili ne, čini se da svaka duša mora proći jedan krug nužnosti. Najprije ulazi u tijelo kopnenih životinja, zatim riba i ptica i, tek se nakon tri tisuće godina, vraća u ljudski oblik. Šireći to neobično učenje filozof je o sebi govorio: "Najprije sam bio Etalid, Hermesov sin, zato sam dobio dar da mogu dobiti sve osim besmrtnosti. Izabrao sam potpuno sjećanje na životne oblike." Nakon Etalida njegova se duša preselila u Euforba koji se zaista sjećao svih biljaka i životinja u kojima je boravio. Euforb se preselio u Hermotima, a ovaj u nekog Pira, ribara s Dela. Tek kad je ribar umro pokazala je duša Pitagore svoje pravo lice.
2.
Možda je tobožnja selidba Pitagorine duše nije bila više od njegovog neuspješnog traženja vlastitog identiteta. U koga je uostalom Pitagora mogao pogledati kako bi učvrstio svoju osobnost nakon otkrića što su ga tako potresla te nije više bio siguran da li je bog, ili ipak samo čovjek. On je prvi slušao glazbu zvijezda i čuo melodije nebeskih sfera koje u zemaljskoj glazbi imaju samo nejasan otisak kao što je i ljudski sluh tek slabo zrcalo nebeskih pojava. Tvrdilo se također kako taj čovjek ima zlatno bedro, čak ga je i rijeka Nesos kad je u nju jednom prilikom zagazio pozdravila silovitim, nadnaravnim glasom kao da je on njen ljubimac. I Aristotel je navodno posvjedočio kako su ga u Krotonu štovali kao Apolona Hiperborejskog. A govori se i to da su njegovi učenici ljude i bogove klasificirali u tri umjesto u dvije skupine: (a) bogovi, (b) Pitagora, (c) ljudi. Slušale su ga ptice. Zaista je nekom čarolijom mogao zaustaviti orla u letu, namamiti ga da sleti na zemlju i tada ga dodirnuti rukom. Ipak većina se slaže da nije on bio taj koji je izmislio ovakve magične vještine, sve je to naučio od Ferekida, mudraca s otoka Sira. Možda je od njega preuzeo ili naslijedio i vještinu gledanja u zrcala. Pitagora je noću, u vrijeme pune mjesečine, nakon što bi žrtvovao bijelog pijevca, hvatao mjesečeve sjene i svjetlo udaljenih zvijezda u čistom srebrnom zrcalu, na temelju toga razmišljao o svijetu i otkrivao mu budućnost.
3.
Nije to činio samo Pitagora. Vjerojatno nije moguće naći ni kraj ni vrijeme što u nekoj vrsti zrcala ne traži svoje prave likove ili trajne obrasce, iako zrcalo
udvaja sliku, pa je zbog toga, kako kaže Borges, nekima mrsko poput spolnog čina. Iako se tvrdi kako magična zrcala, a možda i staklene kugle, potječu iz Perzije, vode su napokon, napose tihe vode i mora, najtrajnija zrcala zvijezda. Nije li na taj način zemlja ulovila nebo u neku vrstu zrcalne zamke stvarajući krug svemirskog narcizma za šume i zvijezde koje se vječno gledaju u neprolaznim vodama, kako je to kazao Bachelard. Naposljetku zaručničko zrcalo, nazvano zrcalom Naše gospe Mirijam, postojlo je u Perziji i još nekim zemljama, na kraju dvorana za zaruke. Zaručnici ulaze kroz vrata na suprotnim stranama dvorane, zaručnik na jedna, zaručnica na druga. Ne polaze jedan prema drugom, nego idu ususret zrcalu gledajući se ravno u oči. Na ovom se svijetu oči ne susreću, lijevo uvijek gleda u desno, a desno u lijevo. Jedino se u zrcalu nalaze na pravi način otkrivajući istinu o srodnosti duša.
4.
Zašto se Narcis, jedan mladić iz Tespije, prepoznao tek u vodi bistrog gorskog jezera nastalog od jednog izvora na Helikonu, zašto je ono bilo njegovo prvo zrcalo? Prije njega još nitko nije bio onamo došao, u njemu ništa nije još bilo istrulilo, ni najsitnija grana, ni najmanji uvenuli list. Njegove se vode nije još bila napila nijedna životinja, ni najsitnija ptica. Govori se kako je prije ili kasnije morao do njega doći, kao da ga k njemu vodi neki jaki nagon da bi učinio baš ono što nikako nije smio učiniti. Majka mu je bila Liriopa, nimfa lijepa poput modrih irisa, potoku Kefisu za koga se tada vjerovalo da je bog. Slijepi Tirezija, vrač koji je poznavao tajnu spolnosti, prorekao kako će ona roditi sina koji će postati savršen i živjeti duže od svih ljudi uz uvjet da nikad ne ugleda vlastito lice. Tako je Tirezija prenio nimfi volju bogova. Ali, potreba za samospoznajom predstavlja krug koji se ne može zatvoriti bez drugih, pa makar u njima udvajali sebe same, i nužnost mnogo moćniju od zbrke koju bogovi mogu stvoriti svojim nepredvidivim temperamentom. Artemida je vjerojatno posve nepotrebno sama stvorila priču o Narcisu ne bi li svoju moć potvrdila i u sudbini jednog mladića, jer ona je i bez nje bila već poznata. Proširila je glasine kako će se Narcis beznandno zaljubiti i umrijeti od tuge baš onako kako se to dogodilo Ameniju. Narcis je naime odbio njegovu ljubav, kao odgovor na njegovo ljubavnu izjavu, poslao mu nož upućujući ga u smrt, navodno jedini znak prave odanosti. Amenije se ubio na pragu Narcisove kuće zazivajući bogove da ga osvete.
5.
Kad mu je već postalo poznato da ljubav može izazvati u svakoj ženi mada je sam neće nikada osjetiti, zaljubila se nimfa Eho. Zaljubila se u njega žena tako ugodna glasa da su njezine priče vrlo rado slušali čak i bogovi. Nije se dugo koristila tom vještinom. Hera joj je oduzela dar razborita govora kad je uočila kako Zeus, dok nimfa priča, obilazi smrtne i besmrtne žene. Otada je Eho poput zvučnog zrcala samo ponavljala glasove drugih ljudi. Dok je Narcis lovio jelene u brdima, u stupicama hvatao divlje životinje, odvajajući se na taj način od drugih ljudi, nimfa ga je pratila gorskim klancima, ponavljala njegove riječi, koje je on u gorskoj osami uzvikivao, radujući se ljepoti jelena i srna ili brzini zeca na koga bi slučajno naišao. Mučila ga je jeka.
"Tko si ti što me tako uporno pratiš," ponavljao je. "Tko si ti, tko si ti," uzvraćala je jeka odbijajući se od stijena. "Izađi da te vidim," uzviknuo je napokon kad mu se učinilo da u sebi čuje bol koju neće moći podnijeti. "Izađi da te vidim," ponovila je još jednom jeka i radosno iskočila na čistinu gdje su upravo cvjetali modri irisi. Bijaše to Eho. Narcis je odbio njezin zagrljaj odgurnivši je od sebe. Govori se kako se od tada nije više nikada pojavila među ljudima. Tugovalo je negdje potpuno usamljena. Nije mogla shvatiti odbijanje toga mladića jer joj se učinilo da s njim može razgovarati kao njegovo drugo, žensko ja. Tugujući je nestala. Ostao je samo njezin glas kojim i danas, uvijek doduše skrivena, nerazborito ponavlja već izgovorene riječi.
6.
Narcis je odbio nimfinu ljubav. Svjedno, nimfin glas pratio ga je do srebrnog gorskog jezera, a riječi "tko si ti" još uvijek su mu je zvonile, a možda i u srcu. Nagnuo se nad vodu osluškujući zdvojno, no gals mu je zvonio u ušima, nije se mogao osloboditi ni glasa ni nimfina šaputanja. "Tko si ti," upitao se još jednom ponavljajući nimfin glas koji je čuo u sebi. Tada je na vodi jezera ugledao lik mladića i ne pitajući se više tko je to odmah se u njega zaljubio. U želji da dohvati taj lik, da zagrli tu sjenu na bijelim oblutcima, prepoznao je vlastitite ruke, otkrio je kako je on sam taj lik od koga se više nije mogao odvojiti. Zaljubljen u samog sebe postao je pralikom svih mladića što se moraju odvojiti od sebe da bi tek postali muškarci. Upravo taj korak Narcis nije mogao učiniti. Snatreći nad vodom, bistrom poput najčistijeg srebra, nije se mogao odvojiti od tog lica što ga je samoživo gledalo iz vode. Samo beznadnost i strah od drugih od drugih mogu opravdati Narcisove posljednje i posljednji korak što ga je učinio. "Uzalud ljubljeni mladiću, zbogom!" bile su
riječi njegovog opraštajnog pozdrava samom sebi koje je izustio prije nego se ubio lovačkim nožem. I dok je umirao čuo je nimfu kako mu još jednom izjavljuje ljubav: "uzalud ljubljeni mladiću zbogom," govorila mu je nježno i na način kako je to on govorio samom sebi. Zaista nam je od nimfe ostao samo glas, drhtav poput jeke, a od Narcisa jedan od najstarijih cvjetova s nedvojbenim identitetom. Iz tla, upravo s onog mjesta gdje se ubio, iznikli su bijeli i žuti cvjetovi središta tako crvenih kao da su izrasi u znak sjećanja na njegovu sudbinu. Njihova je glava zauvijek ostala sunovraćena prema zemlji, pa se čini kako u tlu traže ono zrcalo u koje je bez nade gledao prvi narcis.
7.
Za razliku od Narcisa koji je otišao u smrt, Endimion je htio samo zaspati. Zato nas danas na Narcisa sjećaju sunovrati, a na Endimiona opojni crveni makovi. Tvrdi se naime kako je Endimion, također jedan mladić izvanredne ljepote, trajno zaspao u Kariji, ili možda na nekom mjesto na Pleoponezu. Božica koju su posvuda izjednačili s mjesecom i zvali je Selena, Helijeva sestra, i viđali je kako se noću vozi u srebrnoj dvokolici, zaljubila se u Endimiona. Neće se nikad saznati tko je prvi poželio da Endimion trajno zaspi, Selena ili on sam. Najvjerojatnije se njihova želja u nečemu podudarila: Endimion je želio biti vječno mlad da bi živio bez bola i patnje, Selena ga je takvog htjela samo za sebe bez straha da će ikada odlutati nekoj drugoj ženi. Zeus je naime bio obećao božici da joj za mladića može ispuniti samo jednu želju, kava god ona bila, osim brsmrtnosti. Kažu kako je mladić sam molio da mu se smrt zamijeni vječnim snom u kojem neće stariti. Ponekad se poriče ta priča o vječnom snu i izmišlja jedna druga, jer navodno samo Hipno, mladi bog sna, zna kako se ljudi mogu uspavati. Jedino on ljudima može donijeti san, samo je on Endimionu mogao ispuniti njegovu želju. Taj najblaži od svih bogova, s krilima koja mu izbijajaju iz slijepoočnica, lijep poput najljepše djevojke, živio je u špilji na Otoku snova, u kraju gdje bujno raste mak i trave od kojih se mogu dobiti napitci i druga sredstva za uspaljivanje. Leteći bešumno, kao lastavica, putuje Hipno iznad svih krajeva, uspavljuje ljude i bogove darujući ih mnoštvom dobrih snova. On se zaljubio u Endimiona, on je u jegove kapljice od maka omogućivši mu da spava otvorenih očiju. Otada ga ponekad posjećuje, stoji nad njim bešumno i nepomično, i zaljubljeno ga gleda.
8.
Osim iz krvi mladića u mitsko je vrijeme narcis iznikao na najmanje još jednom mjestu. Po svoj prilici na nekoj livad na sunčanoj strani Etne, ili u Eleuziskoj
ravnici, ili na nekom još uvijek neotkrivenom proplanku pod brdom koje su zvali Nisa. Na tom je proplankunicalo svakovrsno cvijeće, ruže, irisi, šafrani, hijacinti, nicalo je i cvjetalo tako bujno i u takvim bojama kao ni na jednom drugom mjestu. Na tu je livadu po Nisom dolazila i Kora, Demetrina kćerka, kasnije nazvana Perzefonom, djevojka koja je pokretima i radošću iskazivala samu bit djevojaštva. Skupa su se s njom na cvjetnoj livadi radovale i modrooke Okeanove kćeri, a neki dodaju i dvije božice, Atenu i Artemidu. Sama je Zemlja, tako se pripovijeda, poslušala Zeusa, stvorila ondje narcisov cvijet kako bi namamila Perzefonu, pripremila njenu otmicu i silazak u podzemlje. Iz zemlje nije tada nikao samo jedan narcisov cvijet, nego nepregledno mnoštvo žutih cvjetova. Kora je pružila ruke kojima se osmijehivahu kopno i nebo, pa i valovi morski. Dolazili su onamo ljudi, ali i bogovi, da im se dive, da sačuvaju njihovu sliku u sjećanju prije nego uvenu. pružila je Kora ruke da u jednom mahu ubere stotinu buket od stotinu cvjetova, jer toliko je cvjetova doista izbijalo iz samo jednog korijena. Pukla je tada zemlja. Iz nje je izjurio bog Podzemlja na crnim kolima, ugrabio djevojku i odveo je sa sobom, u donji svijet. Djevojka je dozivala u pomoć, oca Zeusa, nitko je nije čuo osim Hekate i svevidećeg Helija. Hekata je čula pozive , ali nije mogla znati o čemu se radi. Heliju nije promakla otmica ali on je naivno vjerovao kako su se Zeus i Demetra o svemu dogovorili: zar je Demetra mogla poželjeti uglednijeg zeta od boga koji vlda trećinom svijeta?
9.
Nakon Korine otmice napustila je Demetra bogove i zamrzila njihova lica. Obučena u strogu crninu povukla se u potpunu samoću eleuzinskog svetišta. Svemoćnom Zeusu je zaprijetila: neću se nikad vratiti na Olimp, učinit ću zemlju neplodnom i pustom, ništa iz nje neće nicati osim korova. Strahujući da će ljudi ostati bez hrane, bogovi bez žrtava, Zeus je morao nagovoriti Hada da Demetri vrati kćerku, s tim da je trećinu godine može zadržati kod sebe, u podzemlju. Što je tada dogovoreno i danas se događa svakom pred očima: trećinu godine, vrijeme kada Demetra ogoli zemlju ostavljajući je
bez zelenila i trava, Perzefona mora ostati u svijetu sjena. Cvjetanje narcisa navješćuje njezin odlazak. U proljeće se kćerka vraća majci na gornji svijet,
među ljude i bogove. Radosna zbog njnog povratka Demetra ispuni životom zemlju, natjera životne sokove u stabla i trave. Ukrasi se tada tlo zelenilom i
cvijećem, cvjeta ponovno narcis kao pouzdani znak da se Perzefona vratila majci i da je prirodom ovladala nemirna radost obnovljenog života.
10.
Zlatni prah Narcisa i njegove istine rasulo je vrijeme u daleku budućnost, do modernih psihologijskih teorija. On je posudio ime jednoj bolesnoj nastranosti, onoj u kojoj se pojedinac prema vlastitom tijelu odnosi kao prema spolnom objektu mameći iz njega užitak i zadvoljenje što ga pravi Narcis nije mogao poznavati, osim ako to nije bila bol. Bol što ga je odvela u smrt. Pravi se Narcis, ponegdje se tako tvrdi, nije zapravo nikad ni rodio. On poput težnje pripada svemu živome, svakoj živoj tvari i životu prije svakog znanja o sebi i drugima: ne želi izaći iz sebe niti se udvajati ako to nije nužno. No možda je bliže istini shvaćanje kako Narsis, kao drugi izraz za ljubav, prema vlastitoj slici, postoji u svakm čovjeku. Granica koju je on povukao nožem može se naravno prijeći i na drugi način, mora se zakoračiti prema drugom i nepoznatom, unatoč opasnosti da drugi odnese dio našeg ja, ponekad tako okrutno da bol zbog gubitka može nadjačati svaku drugu. Zbog toga jednako jaka zna biti obrana i nastojanje da se onaj iskorak nikad ne učini. Ipak, "mora se početi voljeti da se ne bi oboljelo i mora se oboljeti ako se uslijed uskrate ne može voljeti." Zato zdrav čovjek usmjerava ljubav prema stvarima i osobama, prema okolini. Bolestan Narcis odnosi se samo prema sebi kao vom jedinom i isključivom svijetu, jedinom drugom. Dio Narcisa pripada svakako svim ljudima, iako se njegova bit nabolje otkriva u savršenoj samoživosti djeteta, njegovoj nedostižnoj veličini i umišljenosti. Nesumnjivo je kao se dijete uzdiže visoko, i iznad svih vrijednosti, da bi se na njega mogao prenijeti dio roditeljske naravi kao da oni na taj način žele osigurati vlastito ja i vratiti sliku
narcisa koju su morali izgubiti, jer su pretali biti djeca. Kažu kako je ta sebičnost bez prava i tako možda zanemaruju činjenicu da ona može biti pravi korak prema sebi i prema i sreći. Onoj sreći koja u vlastitoj djeci ima ako već ne najpotpunije onda svakako najmanje dvojbeno ispunjenje
Filozofiju je utemeljio Pitagora, dao joj ime, učinio je i više od toga - bio je prvi koji je gledao u vječni obrazac pravokutnog trokuta, i pričao
kako je svoju sjenu, ili svoje drugo ja, iskušavao i ispod zemlje. Na nekom mjestu u Krotonu potajice je iskopao duboku jamu, u njoj je neko vrijeme boravio, navodno je sišao u Had. Nakon povratka detaljno je govorio što je u Hadu vidio. Vjerovali su mu na riječ da je vidio Heziodovu dušu i slušao kako škrguće zubima pri svakom pokušaju da se otrgne s lanaca kojima je bila vezana za brončani stup. Do nje je glavački visila Homerova duša s jednog stabla koje je umjesto grana imalo zmije. Neki međutim tvrde da taj silazak u Had nije izveo Pitagora, Mnezarhov sin, nego neki Samolksid, rob, koga je Pitagora oslobodio. Nije to učinio u Krotonu, središtu Pitagorina kulta, nego u dalekoj Trakiji, zemlji zaostalih i lakovjernih ljudi, kako bi dokazao teoriju o besmrtnosti i selidbi duša. Tu je teoriju godinama stvarao njegov gospodar pretpostavljajući jedinstvo bića. Ne osporavajući samu teoriju Herodot je prigovorio kako je Pitagora poput još nekih Grka preuzeo zamisao od Egipćana, proglasivši je vlastitim dostignućem. No, bez obzira na to, je li teorija izvorno Pitagorina ili ne, čini se da svaka duša mora proći jedan krug nužnosti. Najprije ulazi u tijelo kopnenih životinja, zatim riba i ptica i, tek se nakon tri tisuće godina, vraća u ljudski oblik. Šireći to neobično učenje filozof je o sebi govorio: "Najprije sam bio Etalid, Hermesov sin, zato sam dobio dar da mogu dobiti sve osim besmrtnosti. Izabrao sam potpuno sjećanje na životne oblike." Nakon Etalida njegova se duša preselila u Euforba koji se zaista sjećao svih biljaka i životinja u kojima je boravio. Euforb se preselio u Hermotima, a ovaj u nekog Pira, ribara s Dela. Tek kad je ribar umro pokazala je duša Pitagore svoje pravo lice.
2.
Možda je tobožnja selidba Pitagorine duše nije bila više od njegovog neuspješnog traženja vlastitog identiteta. U koga je uostalom Pitagora mogao pogledati kako bi učvrstio svoju osobnost nakon otkrića što su ga tako potresla te nije više bio siguran da li je bog, ili ipak samo čovjek. On je prvi slušao glazbu zvijezda i čuo melodije nebeskih sfera koje u zemaljskoj glazbi imaju samo nejasan otisak kao što je i ljudski sluh tek slabo zrcalo nebeskih pojava. Tvrdilo se također kako taj čovjek ima zlatno bedro, čak ga je i rijeka Nesos kad je u nju jednom prilikom zagazio pozdravila silovitim, nadnaravnim glasom kao da je on njen ljubimac. I Aristotel je navodno posvjedočio kako su ga u Krotonu štovali kao Apolona Hiperborejskog. A govori se i to da su njegovi učenici ljude i bogove klasificirali u tri umjesto u dvije skupine: (a) bogovi, (b) Pitagora, (c) ljudi. Slušale su ga ptice. Zaista je nekom čarolijom mogao zaustaviti orla u letu, namamiti ga da sleti na zemlju i tada ga dodirnuti rukom. Ipak većina se slaže da nije on bio taj koji je izmislio ovakve magične vještine, sve je to naučio od Ferekida, mudraca s otoka Sira. Možda je od njega preuzeo ili naslijedio i vještinu gledanja u zrcala. Pitagora je noću, u vrijeme pune mjesečine, nakon što bi žrtvovao bijelog pijevca, hvatao mjesečeve sjene i svjetlo udaljenih zvijezda u čistom srebrnom zrcalu, na temelju toga razmišljao o svijetu i otkrivao mu budućnost.
3.
Nije to činio samo Pitagora. Vjerojatno nije moguće naći ni kraj ni vrijeme što u nekoj vrsti zrcala ne traži svoje prave likove ili trajne obrasce, iako zrcalo
udvaja sliku, pa je zbog toga, kako kaže Borges, nekima mrsko poput spolnog čina. Iako se tvrdi kako magična zrcala, a možda i staklene kugle, potječu iz Perzije, vode su napokon, napose tihe vode i mora, najtrajnija zrcala zvijezda. Nije li na taj način zemlja ulovila nebo u neku vrstu zrcalne zamke stvarajući krug svemirskog narcizma za šume i zvijezde koje se vječno gledaju u neprolaznim vodama, kako je to kazao Bachelard. Naposljetku zaručničko zrcalo, nazvano zrcalom Naše gospe Mirijam, postojlo je u Perziji i još nekim zemljama, na kraju dvorana za zaruke. Zaručnici ulaze kroz vrata na suprotnim stranama dvorane, zaručnik na jedna, zaručnica na druga. Ne polaze jedan prema drugom, nego idu ususret zrcalu gledajući se ravno u oči. Na ovom se svijetu oči ne susreću, lijevo uvijek gleda u desno, a desno u lijevo. Jedino se u zrcalu nalaze na pravi način otkrivajući istinu o srodnosti duša.
4.
Zašto se Narcis, jedan mladić iz Tespije, prepoznao tek u vodi bistrog gorskog jezera nastalog od jednog izvora na Helikonu, zašto je ono bilo njegovo prvo zrcalo? Prije njega još nitko nije bio onamo došao, u njemu ništa nije još bilo istrulilo, ni najsitnija grana, ni najmanji uvenuli list. Njegove se vode nije još bila napila nijedna životinja, ni najsitnija ptica. Govori se kako je prije ili kasnije morao do njega doći, kao da ga k njemu vodi neki jaki nagon da bi učinio baš ono što nikako nije smio učiniti. Majka mu je bila Liriopa, nimfa lijepa poput modrih irisa, potoku Kefisu za koga se tada vjerovalo da je bog. Slijepi Tirezija, vrač koji je poznavao tajnu spolnosti, prorekao kako će ona roditi sina koji će postati savršen i živjeti duže od svih ljudi uz uvjet da nikad ne ugleda vlastito lice. Tako je Tirezija prenio nimfi volju bogova. Ali, potreba za samospoznajom predstavlja krug koji se ne može zatvoriti bez drugih, pa makar u njima udvajali sebe same, i nužnost mnogo moćniju od zbrke koju bogovi mogu stvoriti svojim nepredvidivim temperamentom. Artemida je vjerojatno posve nepotrebno sama stvorila priču o Narcisu ne bi li svoju moć potvrdila i u sudbini jednog mladića, jer ona je i bez nje bila već poznata. Proširila je glasine kako će se Narcis beznandno zaljubiti i umrijeti od tuge baš onako kako se to dogodilo Ameniju. Narcis je naime odbio njegovu ljubav, kao odgovor na njegovo ljubavnu izjavu, poslao mu nož upućujući ga u smrt, navodno jedini znak prave odanosti. Amenije se ubio na pragu Narcisove kuće zazivajući bogove da ga osvete.
5.
Kad mu je već postalo poznato da ljubav može izazvati u svakoj ženi mada je sam neće nikada osjetiti, zaljubila se nimfa Eho. Zaljubila se u njega žena tako ugodna glasa da su njezine priče vrlo rado slušali čak i bogovi. Nije se dugo koristila tom vještinom. Hera joj je oduzela dar razborita govora kad je uočila kako Zeus, dok nimfa priča, obilazi smrtne i besmrtne žene. Otada je Eho poput zvučnog zrcala samo ponavljala glasove drugih ljudi. Dok je Narcis lovio jelene u brdima, u stupicama hvatao divlje životinje, odvajajući se na taj način od drugih ljudi, nimfa ga je pratila gorskim klancima, ponavljala njegove riječi, koje je on u gorskoj osami uzvikivao, radujući se ljepoti jelena i srna ili brzini zeca na koga bi slučajno naišao. Mučila ga je jeka.
"Tko si ti što me tako uporno pratiš," ponavljao je. "Tko si ti, tko si ti," uzvraćala je jeka odbijajući se od stijena. "Izađi da te vidim," uzviknuo je napokon kad mu se učinilo da u sebi čuje bol koju neće moći podnijeti. "Izađi da te vidim," ponovila je još jednom jeka i radosno iskočila na čistinu gdje su upravo cvjetali modri irisi. Bijaše to Eho. Narcis je odbio njezin zagrljaj odgurnivši je od sebe. Govori se kako se od tada nije više nikada pojavila među ljudima. Tugovalo je negdje potpuno usamljena. Nije mogla shvatiti odbijanje toga mladića jer joj se učinilo da s njim može razgovarati kao njegovo drugo, žensko ja. Tugujući je nestala. Ostao je samo njezin glas kojim i danas, uvijek doduše skrivena, nerazborito ponavlja već izgovorene riječi.
6.
Narcis je odbio nimfinu ljubav. Svjedno, nimfin glas pratio ga je do srebrnog gorskog jezera, a riječi "tko si ti" još uvijek su mu je zvonile, a možda i u srcu. Nagnuo se nad vodu osluškujući zdvojno, no gals mu je zvonio u ušima, nije se mogao osloboditi ni glasa ni nimfina šaputanja. "Tko si ti," upitao se još jednom ponavljajući nimfin glas koji je čuo u sebi. Tada je na vodi jezera ugledao lik mladića i ne pitajući se više tko je to odmah se u njega zaljubio. U želji da dohvati taj lik, da zagrli tu sjenu na bijelim oblutcima, prepoznao je vlastitite ruke, otkrio je kako je on sam taj lik od koga se više nije mogao odvojiti. Zaljubljen u samog sebe postao je pralikom svih mladića što se moraju odvojiti od sebe da bi tek postali muškarci. Upravo taj korak Narcis nije mogao učiniti. Snatreći nad vodom, bistrom poput najčistijeg srebra, nije se mogao odvojiti od tog lica što ga je samoživo gledalo iz vode. Samo beznadnost i strah od drugih od drugih mogu opravdati Narcisove posljednje i posljednji korak što ga je učinio. "Uzalud ljubljeni mladiću, zbogom!" bile su
riječi njegovog opraštajnog pozdrava samom sebi koje je izustio prije nego se ubio lovačkim nožem. I dok je umirao čuo je nimfu kako mu još jednom izjavljuje ljubav: "uzalud ljubljeni mladiću zbogom," govorila mu je nježno i na način kako je to on govorio samom sebi. Zaista nam je od nimfe ostao samo glas, drhtav poput jeke, a od Narcisa jedan od najstarijih cvjetova s nedvojbenim identitetom. Iz tla, upravo s onog mjesta gdje se ubio, iznikli su bijeli i žuti cvjetovi središta tako crvenih kao da su izrasi u znak sjećanja na njegovu sudbinu. Njihova je glava zauvijek ostala sunovraćena prema zemlji, pa se čini kako u tlu traže ono zrcalo u koje je bez nade gledao prvi narcis.
7.
Za razliku od Narcisa koji je otišao u smrt, Endimion je htio samo zaspati. Zato nas danas na Narcisa sjećaju sunovrati, a na Endimiona opojni crveni makovi. Tvrdi se naime kako je Endimion, također jedan mladić izvanredne ljepote, trajno zaspao u Kariji, ili možda na nekom mjesto na Pleoponezu. Božica koju su posvuda izjednačili s mjesecom i zvali je Selena, Helijeva sestra, i viđali je kako se noću vozi u srebrnoj dvokolici, zaljubila se u Endimiona. Neće se nikad saznati tko je prvi poželio da Endimion trajno zaspi, Selena ili on sam. Najvjerojatnije se njihova želja u nečemu podudarila: Endimion je želio biti vječno mlad da bi živio bez bola i patnje, Selena ga je takvog htjela samo za sebe bez straha da će ikada odlutati nekoj drugoj ženi. Zeus je naime bio obećao božici da joj za mladića može ispuniti samo jednu želju, kava god ona bila, osim brsmrtnosti. Kažu kako je mladić sam molio da mu se smrt zamijeni vječnim snom u kojem neće stariti. Ponekad se poriče ta priča o vječnom snu i izmišlja jedna druga, jer navodno samo Hipno, mladi bog sna, zna kako se ljudi mogu uspavati. Jedino on ljudima može donijeti san, samo je on Endimionu mogao ispuniti njegovu želju. Taj najblaži od svih bogova, s krilima koja mu izbijajaju iz slijepoočnica, lijep poput najljepše djevojke, živio je u špilji na Otoku snova, u kraju gdje bujno raste mak i trave od kojih se mogu dobiti napitci i druga sredstva za uspaljivanje. Leteći bešumno, kao lastavica, putuje Hipno iznad svih krajeva, uspavljuje ljude i bogove darujući ih mnoštvom dobrih snova. On se zaljubio u Endimiona, on je u jegove kapljice od maka omogućivši mu da spava otvorenih očiju. Otada ga ponekad posjećuje, stoji nad njim bešumno i nepomično, i zaljubljeno ga gleda.
8.
Osim iz krvi mladića u mitsko je vrijeme narcis iznikao na najmanje još jednom mjestu. Po svoj prilici na nekoj livad na sunčanoj strani Etne, ili u Eleuziskoj
ravnici, ili na nekom još uvijek neotkrivenom proplanku pod brdom koje su zvali Nisa. Na tom je proplankunicalo svakovrsno cvijeće, ruže, irisi, šafrani, hijacinti, nicalo je i cvjetalo tako bujno i u takvim bojama kao ni na jednom drugom mjestu. Na tu je livadu po Nisom dolazila i Kora, Demetrina kćerka, kasnije nazvana Perzefonom, djevojka koja je pokretima i radošću iskazivala samu bit djevojaštva. Skupa su se s njom na cvjetnoj livadi radovale i modrooke Okeanove kćeri, a neki dodaju i dvije božice, Atenu i Artemidu. Sama je Zemlja, tako se pripovijeda, poslušala Zeusa, stvorila ondje narcisov cvijet kako bi namamila Perzefonu, pripremila njenu otmicu i silazak u podzemlje. Iz zemlje nije tada nikao samo jedan narcisov cvijet, nego nepregledno mnoštvo žutih cvjetova. Kora je pružila ruke kojima se osmijehivahu kopno i nebo, pa i valovi morski. Dolazili su onamo ljudi, ali i bogovi, da im se dive, da sačuvaju njihovu sliku u sjećanju prije nego uvenu. pružila je Kora ruke da u jednom mahu ubere stotinu buket od stotinu cvjetova, jer toliko je cvjetova doista izbijalo iz samo jednog korijena. Pukla je tada zemlja. Iz nje je izjurio bog Podzemlja na crnim kolima, ugrabio djevojku i odveo je sa sobom, u donji svijet. Djevojka je dozivala u pomoć, oca Zeusa, nitko je nije čuo osim Hekate i svevidećeg Helija. Hekata je čula pozive , ali nije mogla znati o čemu se radi. Heliju nije promakla otmica ali on je naivno vjerovao kako su se Zeus i Demetra o svemu dogovorili: zar je Demetra mogla poželjeti uglednijeg zeta od boga koji vlda trećinom svijeta?
9.
Nakon Korine otmice napustila je Demetra bogove i zamrzila njihova lica. Obučena u strogu crninu povukla se u potpunu samoću eleuzinskog svetišta. Svemoćnom Zeusu je zaprijetila: neću se nikad vratiti na Olimp, učinit ću zemlju neplodnom i pustom, ništa iz nje neće nicati osim korova. Strahujući da će ljudi ostati bez hrane, bogovi bez žrtava, Zeus je morao nagovoriti Hada da Demetri vrati kćerku, s tim da je trećinu godine može zadržati kod sebe, u podzemlju. Što je tada dogovoreno i danas se događa svakom pred očima: trećinu godine, vrijeme kada Demetra ogoli zemlju ostavljajući je
bez zelenila i trava, Perzefona mora ostati u svijetu sjena. Cvjetanje narcisa navješćuje njezin odlazak. U proljeće se kćerka vraća majci na gornji svijet,
među ljude i bogove. Radosna zbog njnog povratka Demetra ispuni životom zemlju, natjera životne sokove u stabla i trave. Ukrasi se tada tlo zelenilom i
cvijećem, cvjeta ponovno narcis kao pouzdani znak da se Perzefona vratila majci i da je prirodom ovladala nemirna radost obnovljenog života.
10.
Zlatni prah Narcisa i njegove istine rasulo je vrijeme u daleku budućnost, do modernih psihologijskih teorija. On je posudio ime jednoj bolesnoj nastranosti, onoj u kojoj se pojedinac prema vlastitom tijelu odnosi kao prema spolnom objektu mameći iz njega užitak i zadvoljenje što ga pravi Narcis nije mogao poznavati, osim ako to nije bila bol. Bol što ga je odvela u smrt. Pravi se Narcis, ponegdje se tako tvrdi, nije zapravo nikad ni rodio. On poput težnje pripada svemu živome, svakoj živoj tvari i životu prije svakog znanja o sebi i drugima: ne želi izaći iz sebe niti se udvajati ako to nije nužno. No možda je bliže istini shvaćanje kako Narsis, kao drugi izraz za ljubav, prema vlastitoj slici, postoji u svakm čovjeku. Granica koju je on povukao nožem može se naravno prijeći i na drugi način, mora se zakoračiti prema drugom i nepoznatom, unatoč opasnosti da drugi odnese dio našeg ja, ponekad tako okrutno da bol zbog gubitka može nadjačati svaku drugu. Zbog toga jednako jaka zna biti obrana i nastojanje da se onaj iskorak nikad ne učini. Ipak, "mora se početi voljeti da se ne bi oboljelo i mora se oboljeti ako se uslijed uskrate ne može voljeti." Zato zdrav čovjek usmjerava ljubav prema stvarima i osobama, prema okolini. Bolestan Narcis odnosi se samo prema sebi kao vom jedinom i isključivom svijetu, jedinom drugom. Dio Narcisa pripada svakako svim ljudima, iako se njegova bit nabolje otkriva u savršenoj samoživosti djeteta, njegovoj nedostižnoj veličini i umišljenosti. Nesumnjivo je kao se dijete uzdiže visoko, i iznad svih vrijednosti, da bi se na njega mogao prenijeti dio roditeljske naravi kao da oni na taj način žele osigurati vlastito ja i vratiti sliku
narcisa koju su morali izgubiti, jer su pretali biti djeca. Kažu kako je ta sebičnost bez prava i tako možda zanemaruju činjenicu da ona može biti pravi korak prema sebi i prema i sreći. Onoj sreći koja u vlastitoj djeci ima ako već ne najpotpunije onda svakako najmanje dvojbeno ispunjenje