Bandirica s pogledom
nis skin ne govoriOnogaII. Bandirica s pogledom
(Barba Andreta kaktusi) Sprogud na Prirovu 1 Zoven se Joško Sviličić pokujnega Jakova i pokujne Bonice. Borba son mumu neputu. Zove se kako i jo. Gre s menon iz Prirova. Rojen son na mijor devestu i tristicetvorte, izdili su me u barba Sibeta Golubova. Moje ime ni od Balinih, od ocovih pretki, nego od materinih. Barba Sibe je muj borba, brat je moje matere Bonice, none muga neputa. Onoga toti, ne obado nikoga, ni s kin ne govori, nego broji stincice po putu. Subota je, deseti od maza miseca dvo mijora i cetarnaeste. Od grobjo na Prirovo gremo pomalo, pari mi se da smo se oba razbolili. S nami je Ana, njegova žena, s kojun son dobar prijatej. I Toni, Tonćito, jedon naš zermon od Lipanovići, rodon iz Milne, oskle je bila moja nona Katè. Ana ne obado. Gre soma, u svojima je mislima i sa svojima ricima. Izgovoro ih u sebi. Misli o vrimenu ca je pasalo i o životu ca odleti kako tvica lastovica. Somo ca se lastovica vroti na primaliće, a život nikako. Gremo od jelnega grobja do drugega, reka je, koda na svitu ni nicega drugega nego grebi. Kako to, misli son u sebi. Lipo. Na Prirovo je danas višku grobje. A iza, na Vlašku njivu di si ucinili hotel, u vrime store Isse bilo je isejsku gradsku grobje. Na livu bondu, ako se gledo prema Gradini, malo manje od pestu metri daje, blizu kuće Mlajega Anticića i moje sestre Marice, glavnu je isejsku grobje. Staro nojmanje dvomijora i cetorsta godisć. Podanak pod Rapjun, meju Gradinun i Bandiricun, zovu Martvilo. Na njemu je grobje. Oduvik se znalo da je toti, doboti na somu igrališće, storo isejska nekropola. Pedeset i druge grodili su igrališće za balun i otkrili jedon njeguv dil. Drugi su dil nepovratno upropastili. Kako je bilo pedesetih tako je i danas. Osin ca se nondi ne igro provi balun. Ucinili su igrališćo za mole sportove i tenis. Olzbonde su tri široke skaline kako tribine da se more sest. S druge bonde, od zapada, prema kući Mlajega i Marice, uza kućicu di Radojko prodoje sadnice za verduru i cviće, za stabla i vojke, i gnjuj za njih, stori su isjeski grebi. Pod debelima plocima. Na svaku bondu je ploca. Oznose i sprida isto je ploca, na inkas. Pokriv je od debele ploce kaku se danas ne more noć. Meju ta dvo grobja, pri veće od dvo mijora godisć, bi je jedon lipi stori grod. Danas se jedva vidi bokun njegovih mirini, nisto stini, jedon mozaik s cetiri dupina. I to su zasuli sarbunen. Od mora i Prirova do vorha Gradine, na zapad do Mijurovca, do na dno barda ca ga Lucani zovu Rapja, bile su kuće i kole tega storega groda. Za Rapju se govori da dobro izbužali. Somo su nondi mogli noć nojboje ploce za grebe svojih mortvih. Na vorhu nestalega groda izreslo je puno aloji, nindir ih ni veće. Iznikli su na vorhu Gradine koda svojima oštrima dracima cuvaju gurnji mir store Isse. Ostle su se, od aloji nizbardo prema rivi, spusćale kole i pjacete storega groda, moguće i nojstarijega u vemu molemu dilu svita. Onda je poce izmišjat. U parvu vrime vodi je cvalo višku zlotnu doba. Dil viškega raja ili botanički vartul s lipima stablima ca su resla i cvala nojlipjin cvićen. Bila su to drukcijo stabla. Cviće ni vehnulo. Aloji nisu cvali svaku pedest godišć nego svakega godišćo. Nisu starili niti su boli. Mogli ste ubrat list, izist ga da budete ne somo siti nego da s liston zaminite svaku drugu hronu s kojin se gul hoćete okuson. Ako hoćete okus pecene sardele somo kušote list aloja, i eto ti ga, na, okus pecenih sardel da ne more bit lipji. Ako se hoć mlika posegne se za rogocen povar glove, a rodili su svaku malo. Bokun se nategne, posiso, i eto mlika i pićo kaku ste želili, da ne govorin obo drugima stvorima. Od Kanarije, sve do navorh groda resla je po istočnemu gradskemu zidu loza ca je vazda rodila grozjen. Cornin, bilin, carnjenin, bojega okusa od kardinala, cibiba, krivnjace i muškata skupa. Ni bilo tako lipo ni u mitskemu zlotnemu dobu, ni na otoku Ogigiji di je svuj vartul imala nimfa Kalipso. Znon obo temu. Šti son Hezioda iz grčke Askre. Pri dvo mijora i sedanstu godisć pronoša je zlotnu doba. Svit u njegovemu zlotnemu dobu ni zno ni za rogoce ni za lozu, ni zno ni za aloje, nego somo za cesmine i zajude. Hodili su pod cesmine, iskali i zeroli zajude. U zlotnu doba judi nisu umiroli. Somo bi zaspoli, tonuli u son oskle se nisu vroćali. Nisu imali ni ric za smart ni za umironje. Heziodovu zlotnu doba ni bilo ni sjena zlotnega doba kaku je bilo na nasemu otoku. Istina je da su imali i rog obilja. Kornukopiju, od koze a ne od vola kaki su imali u Grčku. Iz njega se moglo izvuć sve ca se zamisli: somo receš, doj kilo meda, i ispade ti koko si naruci. A co ako ti ispade cagol drugu, neću reć co, na primjer, ako se pokvari, po iz njega ispado somo pulenta, i uvik pulenta, pito son neputa. Eto ti Hezioda, reka je neput, pok vidi. Neće bit, prigovori son mu, ni nikoga s nami, nego Ana i naš zermon Tonći Lipanović. Ni u to storu vrime vodi bilo svita. Da ga je i bilo svi bi se utopili. Ni niku zno plivot. Tonuli su na dno kako velike olovnice. Zno son da mi je neput incukijen u utopije. Nisu mu dosti store nego i nove smišjo. Jo son proti utopiji: u mojima godišćima znon da ne greš prema bojemu. Ca greš veće naprid, to azveltije greš pul nose. Grci iz Sirakuze na Siciliji (u vrime kad je s njun vlodo Dionizije Stariji), nastavi je izmišjat, dušli su u vu valu. O njuj su se cule fjabe još iz Diomedova vrimena. Nakun dugega Trojanskega rata iskarco se un, ili koji drugi Trojanac, na naš otok. Potiroli su ga na Palagruzu. Grci iz Sirakuze dušli su na 385/84. pri našega vrimena. Ni vodi bilo potriba lavorat. Moga si ležat pod rogoc. Ili se ispružit na sunce ca je zacas pomlodivalo i muške, ne somo ženske. Zatu se isejskima Grcima cinilo da su gospodori svita. Nojpri su ucinili kovaciju pinez. Na avers su butali Jonija, gospodora otoka. Na revers kako kad, digol kozu, digol dupina. Ni to puno trajalo. Gledono u povijesnemu vrimenu ne puno dulje od iskre ca zaiskri kad se ostri nuz na tocil bez kapje vode. U niku pristoru vrime na cilemu svitu, ne somo na našemu otoku, bilo je kako u raju. Zato se i rece: kako je bilo popri neće se ponovit. Bilo vako ili nako, do novega je vrimena, nojboji rasadnik bi na Prirovo. Nojlipje su kruške nondi rodile, resle su nojveće pomedore, tikve i kupus. Kad su nakun puno godišć (pari mi se u šesnajestemu stoljeću, kolo 1520.) frotri iz provincije svetega Jerolima vidili kako je toti lipo, na temu poluotoku ca se protega u more kako kruška, da nindir ni lipje, olma su na tu misto ucinili samostan, onda crikvu, malo daje i kampanel. Soto su ostali podrumi nojstarijih teatri. Nojparvi frotar na Prirovo je fra Marin iz Kotora. Povijesni je podatak,more se vidit u Nevenke Bezić Božanić, da je samostanu svetege Jerolima na Prirovo veći kus zemje parvi darovo jedon Komižanin. Zvo se Radovan Cvitić. Ucini je to na mijor petstu i dvodesetega godišćo. Na mistu di je Prirovo spojeno s grodom, kod Kanarije, Isejci su imali forum. Daje uz rivu, na livu bondu, mogli su se okupat u teplu vodu. Toti su in bile su terme. Do njih su proveli vodu iz izvora ca su ga u novije vrime zakopoli pod jelnun kućun i pokrili bitunen. Na kraju, prema zapadu i grobju, daržali su pazor. Nison sigur da je u to vrime bilo svita u Ženuglovu, osin vojske ca je uvik istin puten pasovala kroz naše selo da zamini strožu na Veli Hum. Za to vrime nison reka ni rici. Ku će znat jesu grčke strože pasovale našin selen da dujdu u Hum? Zatu son i daje muco. Zno son kako mi neput sve to ne provje i ne izmišjo somo tako. Ne zatu da jo nisto saznon, nego da un nisto zaboravi. Zoc un to provje, to ću von reć. I misli da ga jo s pumnjun slušon. A mene je veće brige za ležo jelnega zeca pri gomilu na Boninovo nego za cilu povijest. Ili pinkicu veće nego za uvehlu lišće od loze. Danas je subota, desetega maza dvomijora i cetarnaeste, kako son reka na pocetku, da se boje zapameti, jer će sutra duć pri nego ca se more zamislit. To von govorin da znote kako smo tega dona, uza njezinega muža Bjožeta Sibićova, ukopoli moju sestru Dragu, mater muga neputa. Gremo skupa od Prirova nakun njezinega sproguda. Pokujno moja sestra mati je muga neputa i njegove sestre Marice udone za Mlajega Anticićova, prezimena Vidović. Iz njihove su je kuće odnili u mrtvačnicu i onda izložili u kapelicu na Prirovo. Mlajo ćer moje pokujne sestre Drage zvola se Biserka, provega imena Dobrila kako i njezina nona Bonica, to hoće reć Dobra. Umorla je odovna, cini mi se šezdeset i sedme. Plakola je moja sestra za njun cili život, ni je mogla zaboravit i vazda je, kad njuj je pala napamet, s njezinin imenon ponovjala, moje cviće uvehlo, moj ondjel nojdražji. Moja je sestra Draga, njezino mati, umorla je cetardest i sedan godišć nakun nje. U cetvortak, na osan maza. Govori son sestri, nećeš ti nikal umrit, svit ca kolo tebe lavoro, Marica i Ana, toko će se izmorit i iznemoć da će padot u nesvist i umrit pri tebe. Posli mi je bilo žol, kajo son se ca son njun grubo govori. Isto, kad bi vidi koko se muce Marica na Luku i liti i Ana u Ženuglovu, bilo mi je malo muka i nison moga zamislit kako će one s mojun sestrun izoć na kroj. Misa za Dragu 2 Na kraju, jo ca vo pišen, neput, kako me zove borba, moga bi cagol reć, a da mi se ne uzme za zlo. Mati mi je umorla kad son zavorši parvi dil ovih priči iz Žene Glave pod naslovom Žena Glava moje matere (Koze ne mogu u roj). Veće puti je rekla, koze su mi bile nojboje prijatejice, meni i mojuj dici, ne somo nami nego i drugemu siromašnemu svitu i zoc onda one ne mogu roj? Da me pitote, ca nisi moga stavit drukciji naslov? Odgovori bi, ne nison, nikako nison moga drukcije. Istina je da son u temu parvemu dilu imo taku ideju, da judi i bestije žive skupa i pomožu se koko mogu. Ne bi bilo lipo da nakun svega piton, a moja mati, je na išla u roj? O temu ne mogu razgovorat. Ne mogu ni o sprogudu na Prirovo. Gledo son kako se darveno kasa s pokujnun materun spušćo u jamu, jude ca darže konope, napuse likora Androta Golubova kako ih zgurnje bonde zateže i muci se da se nisto ne dogodi i da martvoško skatula ne sklizne noglo u greb. Znon da je bilo puno svita za sprogudon. Svita iz Luke, prijateji Marice i Mlajega. Svita iz Ženeglove ca su nojveće garlili i bušivali Anu, i žalovoli se, s tugun i suzima, koda je ona njihova. Sprogud je bi na cetiri ure. Vodi ga je don Pavulin Bjažević, viški župnik. Bilo je joku sunce, parilo se da koga more ofanat. Likor Andro je sto atento i gledo na sve bonde da komu ne dujde slabo, da ga ne ofano. U parvi don, na dvonaste maza, Ana i jo smo bili u Zadar. Tega je dona don Pavulin Bjažević daržo misu za pokujnu mater, moju i Maricinu, u crikvu Svetega duha na lušku Molu bondu. Nakun sedan don Marica i Mlaji doli su misu i u crikvu Mole Guspe u Pošpilje, u našu crikvu. I kako son veće puti reka, u jelnu crikvu di se more daržat misa za svakoga a da mu ne bude krivo. Da ta misa bude nojlipjo kako i ta crikva. Ne moren o temu puno govorit, jer će oni ca me poznaju, i moja Ana s njima, reć, gle, jedon agnostik govori o našuj crikvi koda je njegova. Naravski da su u pravu. Nodon se da Bog ni priveć sitničav i ne darži računovodstvo, ni libre prihoda i rashoda! Misu u crikvi Mole Guspe opiso mi je likor Andro Golubov. Naš župnik, don Ivo, odaržo je veliku kantonu misu. Sve vrime su svi kantali. Vodile su Katica Bonomo, Bonetova, i Katija Sviličić, udovica pokujnega Veljkota Dušanova. Za njima svi u jedon glos. Bilo ih je trinaste. S Androton likoren, Katijun i Katicun ca su, kako i uvik, s don Ivoton vodili kantonje, bili su moja sestra Marica i Mlaji, njezin muž. Dšli su su iz Komiže muj borba Joško i njegova žena Milica. Rosanda Popetova iz Ženeglove, a Elšatka je dušla iz Borovika. Bila je na misu i Nevenka Vicanova, Marija pokujnega Vjekota, i jelna gospoja iz Duboke, žena pokujnega Bepota Tanetova. To je bi svit ca je Maricinuj i mojuj materi skupa s don Ivoton kanto veliku misu, ako son dobro pripiso ca mi je Andro poslo. Don Ivo je veće puti govori o Dragi i spominjo njezine pismice. Draga je likoru parvo zermona i ne znon je imo još koju parvu zermonu da mu je živa. Tukalo bi se raspitat. Don Ivo Mardešić kanto je kako i uvik. S punin entuzijazmom. Ni se šćedi, ni sćedi ni svuj glos ni garlo. Puno su uzvišeno kantali i zazivali Gospodina. Da je latinsko misa kako se daržala u vrime kad je Draga bila mloda, i nju je znala napamet, svit bi kanto (razumi je svit i latinski, jer je kantonje jednoko na bilo kojemu jaziku i jedva se more noć covik ca kantonje ne razumi): Requiem aeternam dona eis Domine. Et lux perpetua luceat eis. Requiescat in pace. Pokoj vječni daruj joj Gospodine, moli je pop prema nebu crikve, a njih trinaste su odgovorali: i svjetlost vječna svjetlila njoj. Počivala u miru. Tu misu u Podšpilju likor je Andro nazvo: Misa za Dragu. Sastavi son i pismu. Nazvo son je Kad mi je mati umorla (molin vos da mi ne zamirite ca ću je vodi zapisat: u nos se, u Ženuglovu, o emocijima puno muci, a somo pinkicu, i doboti ništa ne govori): Kad mi je mati umorla nison zno kako se ćutin, ni je to veliko žalust. U stumak mi je dušlo grubo. Koda na brodu kad su velike bote. More kad ga voje s jelne bonde na drugu, s karme prema provi, cili veliki brud kako bokun kore od mendula. Kad mi je mati umorla parilo mi se, išla je Zabardo, u Korita, vidit jesu šlive sazirle. U Mogur malahne jabuke od pitera, je pahaju, je se mogu ubrat za dicu. Pri nego ih vrane olnesu i karkoši ca ne slice na tvice nego na strahust ca nos ceko priko bardi a znomo da ne moremo nose. Mati non jednon put hodićo i neće se vrotit. Ostat će namo di non je svima Bog obećo puno pri nego smo se rodili. A zno je koko volimo život jer un je zavazda i dražje mu je da budemo kod njega. Kad non je mati umorla zamukli smo, moja sestra i jo, i Ana, i muj zet, govorili smo na parste kako ca mutovi govore i ne mogu se cut. Cviće će se osušit nondi di je zauvik ostala. Namisto cvićo more će se gledot s grebon. Modru more ca ga ni volila. Ne somo moju mater, gledot će i muga oca. I un je toti. Svaku in jutro dohode bote spores njihovega greba. U Ženuglovu tega ni bilo, ni neće. Put do Bandirice 3 Moja jedino sestra je umorla, reka je borba. Osto som som, zolnji od svih Balinih rojenih u ženoglovsku Bandiricu. U kuću navar sela ca je odovna prozna. Nojpri mi je umar otac, onda i brat Visko, za njin moja mati Bonica. Ni mogla polnit da ga ni, nego je povazdon govorila, neka me vazme Gospodin, ca me vej darži? Onda mi je uma ri brat Andre u Tribunj. Zolnjo svoja godisćo proživi je u temu mistu sa svojun drugun ženun Anun, rojenun Štampalija. Daleko od Ženeglove di je voli duć. Ni ga u Ženuglovu niku sovo zoc fumo i puno kašje. Osin konjoda Bjožeta. Andre se sakrivo iza zahoda i fumo da ga Bjože ne vidi. Ni mu puno koristilo. Bjože je dobro cu, još boje je vidi. Svaki ga je put noša i viko na njega, e, muj Andre, zoc fumoš? Da boje kašješ? Da son jo tako fumo, bi bi umar pri nego son se rodi! Moju sestru, tvoju mater, zvoli su Draga Sibićova. Ni se racunala da je iz Bandirice. Nisu je ni drugi racunali, nego da je iz pri Sibićova. A tebe kako su tebe zvoli, pito me je neput. Mene? Nison se moga dositit. Mene, ponovi son, mene su zvoli Joško Bonice. Iznenodi son se kad son to reka. Ili son bi veće sin svoje matere nego oca Jakova? Tako son se spomeni da su mene, ca vodi razgovoron s neputom, pokujne moje sestre sinon, zvoli Joško Bonice. Pari mi se da ste razumili da su Jakov i Bonica njegovi nono i nona. S njin u razgovoru i jo tako zoven, nono i nona. A nisu meni nono i nona nego otac i mati. Ni niku osto u Bandricu. U našu lipu kuću. Tako mi neput rece, ni lipje kuće u cilu Ženuglovu. Ma un ozgori gledo somo Poje, Palagruzu i more prama Itoliji s osojen od Monte Gargana. Sede na korniz s dulnje bonde dvura i gledo. Lako je tako stot u Bandiricu i govorit, vodi je nojlipje. Ne znon kako dujde i vroti se nose jer uvik gre u krolke gaće. A gori tuko puć u gvozdene gaće i košuju i u vojniske cokule ako se zeli pasat. O Bandirici razgovoromo naravski u Ženuglovu. Ne moren duć do gori nego tuko mi sest na gurnji Sibićov dvur, na zelene, plastične katride ca ih sunce pozmarilo. Reka mi je, sad ti borba moreš malo govorit, na tebi je red. Nimon vej nelnega borbe osin tebe. Pari ti se da un to rece koda mu je u oni cas nisto palo na pamet i ne znoš zoc se idi. Barba Joško nojmlaji je brat moje pokujne matere. Rojen je devestu tridest i cetvorte. Drogo mu je cut da se pari kako nimo veće od šezdeset. Imo son pet borbi, dvo ocova brata i tri materina: svi su umorli osin vega s kojin razgovoron. Kad je Ženuglovu nojveće govorimo o kući u Bandiricu i kako do nje duć. Toti je živi pri nego je iša u Komižu di je do penzije imo misto kapitona od purta. Izdijen je u barba Sibeta Golubova, starijega brata moje none Bonice (u libre je zapisona pod imenon Dobra, ženoglovski Dubra). Od svih mojih borbi jedino je un jos živ, ne budi mu zla. Moreš hodit u kacu, reka son borbi, koda je to muj posol, moreš puć u kacu, a ne moreš u Bandiricu, gori ti je kuća. Puj ti, mlaji si, nondi su ti živili nono i nona, i ti kad si bi moli. Njegova braća, moje borbe s materine bonde, Andre i Visko, odovna su umorli. Ne mogu von reć kad. Znon da je pasalo dosta vrimena. Slabo cujen vrime kako pasoje. Done, misece i godišćo, ne racunon. Je pet godišć, je deset, ne obadon. Sve mi se pari kako jedon don: don, vecer, jutro, i gotovo. Jedon don kako jelna setemona, jelna ric, koda štiješ Genezu u Bibliju. Parvi don, svitlust. Drugi don istendilo se nebo. Da znoš ca je povar glove, ca je soto, pod noge. Trećega dona sve se prominilo. To je vrime bez vrimena. Stavi se toti, otvori oci. Ca vidiš? Vidiš modru svitlust i niku drugu, koda je nebo procvalo kadujun. Muka ti je. Zatvori oci do sutra, lašnje ćeš polnit. Uceri ni bilo nicega zelenega. Ni bilo trove, stabol ni vojki, loze, masline, jabuke, ni šlive, pomedori ni salote, kostrica, gorcika, ni žutinice. Bože muj, reka si ujutro kad se sve zazelenilo. Pozelenila trova, po starnima, putima i dvurima. Izreslo je priko noći kako i sve drugu ca se zeleni, sve u jedon don. Tako se uzo dogodit u Ženuglovu. Žestoku lito, trova je uvehla i osušila se. Ni ništa zelenega, koda je Bog diga ruke od sela. Onda dujdu dažji, iznikne zimsku cviće, krokusi i arcizi. Nakun njih procvatu parvi menduli, nojpri jedon pri Lukino, vej kolo Božića. Dujde primaliće, cvatu divji žuti neveni i modre perunike, za njima visoku žutu cviće, niku me ne zno ime. Cvatu maslina i loza, ma in se cviće vidi slabo i nikako. Ne znon je cvate smokva. Pri nego je lito finilo usuda se po selu more vidit cviće ca se svakega godišćo obnovjo, uvik u svumu kantunu. I njemu malo ku zno ime. Bit će da ga i ne zovu nikako nego recu divju cviće ili somo cviće. Svaki cvat mu je drugega kolura: bilega, carnjenega, žutega, modrega, ljubičastega. A na mistima di su mlode masline i po starnima, pobili i zažuti trova, procvate i poljsku cviće bez imena. Bog se vroti. Paso je rukun priko Ženeglove, sve je zazeleni i rascvo. Zeci dujdu do kuć, fazane skocu po dvuru i gredu po kolnjicima. Ne more ti pomoć nijelna botanika da to razumiš. Zaboravi son na borbu. Jo mislin kad ću puć u kacu. U Bandiricu ne gren, ne more se gori pasat. Ne moreš gori na nikoga intrat, tako je fini. Ni ga bilo briga za Bandiricu. U Bandiricu se nojpri rascvatu kaktusi. Doni ih je i usodi pokojan barba Andre, nojstariji brat moje matere. Raspucili su se, pokrili vartule, pristave, kolnjike. More se sest na kolnjik i naist se njihovih smokov. Niku te neće vidit, osin gusćerici. Lizu priko nug, ne obaziru se, to je sad njihovo. Ni u Bandiricu nikoga, ni od Balinih, kako zovu famiju muga nonota, ni Andricinih. Imaju kuću soto nonotove. Ne istraši se. Nisi ti neprijatej gusćerici, nego kukviže, vrane i karkoši. Baz i koji sokol ili jastreb ca lete od Ženoglove do Velega Huma i Orlovca, priko Svetega duha i Širokega barda i nose. Onda nose, gledoju je di koja gušćerica, je se doli u Bandiricu cagol mice kako bi to mogli ogvantat. Siguro ćes vidit vranu. Od ronega jutra varti se kolo kuć, budi svit koda ni tvica nego strašilo, zivo škripovnica. Probudi te i isprene da malo jacije cuješ kako ti sarce tuce. Nošla je stori otpali orih, odovna je po sa stabla, osuši se. Vrana tuce s njin obo stinu. Ni sigura da se to ni niki nojmanji jež ca se zatvori u sebe, ili veći spuž. Jedva se more noć spuža u Ženuglovu, a njihovih kućici nojde se na svakuj pristavi. Sve su ih izile vrane, malo kojega judi. To je to. Vorh Ženeglove je Bandirica. Cilu selo imo šezdesetak kućni broji. Doboti je svako kuća prosićena na nikoliko dili, malo ih ni podiljeno. Nojveće je proznih dili. Proznih kuć. Ne stoji u njima niku. Puj gori, u Bandiricu, reka son borbi. Nondi ti je kuća. Puj som, reka je, ne more se gori pasat. Ni puta, ne more se probit, sve je zareslo. Isto je iša. Vroti se. Somo ca ni plako. Noša son pisma i kartoline ca son ih piso Milici iz vojske iz Beograda. Iz garde. Sto son toti, u našu kamaru, moju i Milicinu, u prašini i paucini. Nison ništa cu, parilo mi se da son ogluha. Dušle su mi suze, kako son njun lipo i osjećajno piso. Ucinilo mi se da son oljedonput osto som na temu svitu, u Bandiricu bez puta za nose. Nestala je Komiža, kapetanija i mul prid njun. Neću vej vidit Milicu ni svoje ćeri. Dragicu, Olgicu i Irmu. Probole su me strilice tuge, sarce mi je pocelo tuć i priskocat, vrotila mi se aritmija. Noša son se usrid divjine. Nison zno kako ću toti živit, som nasrid mora, koda son na Palagruzu. Ćapala te je ženoglovsko melankolija, reka son borbi. Svi ca su vodi postali su Robinsoni. Od te tuge boluje cilu selo. Cujen je jo, cuje je Ana. Iz Ženeglove si odovna hodićo, nećeš toti ostat, ni stroha, duboko udahni i izdahni nikoliko puti pok će ti pasat. Tako son reka borbi, koda o temu sve znon. Zoc ni ceste do Bandirice 4 Ne znon kad se pocelo lavorat da se ucini bazen. Da Ženoglova dobije vodu, nojpri iz boćatu vodu iz Pizdice, ni je niku voli, nonke Komižoni. Onda iz Korit. Ostle je sve nojboje, kako je reka Mime Lukin, prefin i voda. Sedandeset i nike ucinili put za kamione, od velike petrole navor Rovnega puta do mista na Lovinu di su posli ukopoli bazen za vodu. Olsikli su bokun barda, iskopoli rapu. Cini mi se da bi se i danas nondi moglo noć rovnih, pleskih basic za grodit zide, i ploci za dvure. Ženoglovci su u petrolu olma poceli hitivat store karoserije, frižidere i špahere, plastične kasete svake vorsti. U to vrime nisu jos iz Ženoglove odvozili ni krupni ni sitni otpad, nise ni ploćalo za odvest smeće kako se danas ploćo poduzeću Nautika iz Komiže. Povar Komiže, u Sćeće i Kupinovac, prema punti od Stupišćo, vozi se ženoglovsku smeće, i izguljeno stabla pomedori i kupusa, da non selo bude cistije, ako te ne odoćo oni ca lavoro na kamion. Kad te odoćo reć će ti, hiti ih na gomilu, sagnjit će, to je priroda. Stojiš zapanjeno i bleneš u kamion, u ekološki svjesne radnike Nautike, i receš, a, tako, nison zno! Otvorenu petrolu u Ženuglovu za malo su vrimena pokrili manji bori, dikoji zeromod, planika, smarska i smric. Nisu pokrili put, somo malo su sakrili rapu ca su je iskopoli i dikojega ruzinovega fiću i frizider. Na kraju puta, uza petrolu, restu zeromad i kaduja. Na stinima i zemji okrenutoj prema suncu reste provo kaduja. Ne more se zaminit ni sa cin kad se cuje kako paho. Uzme se dvo lista, sameju se meju ruke, pahat će, neće se moć oprat njezine intenzivne mirise. Ona imo uzdignutu cviće, boje kaduje, ne znon kako bi to drukcije nazvo, ne znon je to ljubičasto, i je take rici imo u Ženuglovu. U nojžešćen litu ne smeto njun prijoku sunce. Osuše se somo cviti, pari ti se da ih kaduja darži za uspomenu. Bit će da je sunce u parvu pulne, na parvu kaduju ca je u primordijalnu vrime iznikla kako i na sve druge ca su posli nicole, prinilo svuj parvi miris. Ne morete drukcije mislit – kako ca vonje kaduja, zeromod, levonda, tako vonje i sunce. Nindir son pomeni koko je kaduja zdrava. Čaj od kaduje za higijenu justi i garla, tuko s njin malo gargarizat, ne smi ga se puno pogucat, somo bokuncić, koju zjicu, za procistit pluća. Pari mi se kako su Zagrepčani u Komižu izumili aromaterpiju od kaduje ca je beru po Humu. Svit lice ljubičastin mirison kaduje. Lišćen morete masirat mišiće ako ih niste puno istrudili, nojveće radi gusta. Da odaržite kondiciju i ostanete mlodi. A od zeromada da ostanete pametni i da von mozak, do duboke starosti, lavoro kako precizni areluj. Ne znon, nison sigur, je se i uspomene iz ditinjstva mogu obnovit s mirisima kaduje, levonde, zeromada, mazurone, sosenice, friškega kruha, friških, slonih i pecenih sardel, mirisima pomedori, jabuki od pitera, s mirisima svega ca paho, ili s onin bez mirisa ca somo lipo izgledo kako garifuli, beladone, fjordekamare, ili s onin ca imo somo lipi okus kako brujet i solsa od pomedori? Pri veće godisć Ana je kod petrole ubrola dvi, tri mlode kaduje, usodila ih je na gurnji dvur store Sibićove kuće u Ženuglovu. Sve su njun se ćapale, naresle velike. Zatin su poginule. Ostala je somo jelna veliko ca nos ne obado, priživi cilu zimu i primaliće soma zo se, a da je ni ne pogledomo. S nje uberemo lišćo, jedon skartoc, osušimo ga, olnesemo ga sa sobon u Zadar. Kako i kaduja Ani se ćapo i zeromod. Povar kuće, na Lovinu, veće son puti s korenjen izguli cili mlodi zeromod i prisodi ga bližje dvuru. Da non bude pri ruci za ubrat gronu s kojun se maze riba kad se pece. Vrozi jedon mi se ni ćapo. Onda son odusto od tega i ubro malo veće groni zeromada povar Bjožova, uza kantun od dvura Androta Sviličića Goluba, likora. S jelnun ili dvi grone Ana bi pomazola malo lokordi, jaglic i minuli, konteri ca smo ih kupili u Ženuglovu, ili su non ih donili iz Paiza. Ubro son somo mlode vorhe. Ana je s grancicun umocenu u ulje je somo pasala priko pecene ribe, a grone ca su ostale zabola je u zemju i, gle, one su njun se ćapale i pocele rest. Govore da je tako oduvik. Sve ca iz zemje reste veće voli ženske nego muške ruke. Iz dvuru nonota i none, obrazon okrenutin prema moru i Palagruzi, veliko petrola ostaje je na livu bondu. Ne more se vidit. Nojdaje ca se vidi kolnjici su i gomile na Lovinu, Bardo od cela, bokun Grizove glavice. Cini mi se kako iz dvura ne morete vidit ni Mekisnu bardo ni Velo glova ca viri iza bardi kako pravilno piramida. Za provi i točni opis tukalo bi ispavice i s pumnjun sve pogledot, da bi se siguro moglo reć ca se more vidit kad se okrene na livu bondu dvura u Bandiricu. Nono Jakov nondi je nabi savuru, ucini korniz i skaline, prema planu ca ga je zamisli i nacrta na kus kartuna. Ni se smilo ništa u dvuru pomaknit, ni nojmanju stincicu.Taki je bi nono Jakov. Miri je stvori sa šestarom, daržo ga je uza gredu u konobu. Virovo je u šestar, livel i pjunbin. O ukosima i macićima nikal ni rici, ni govori ni o Bogu, Divici Mariji ni Isukarstu. Nison ga nikal cu da bestimo, a koko mi se cini ni obado za pope ni crikvu. O nonotovu dvuru u Bandiricu reć ću von veće nakun ca iz Amerik u Bandiricu dujde barba Visko, nonotov brat. U Bandiricu je duša iz Nord Amerike (tako Ameriku zove šjor Apolonio Caramaneo u jelnuj Marinkovićevuj noveleti) i olma uzjaho rumenega konja Luku koda mu je to nojboji prijetej kojega poznaje i pri nego ca je hodićo u Amerike. Da ti je nono veće galami, ne somo miri šestarom i tajentun kleso stine za facodu nove ceste, ucinili bi non put. Od bazena ostalo je malo veće od stu metri, toko je malo falilo da ucine put do kuće u Bandiricu. A vako, reka je borba, u cilu Ženuglovu jedino do gori ne mores duć, ni auton ni na noge. Somo su naša i Andricina kuća ostali vonka sela, koda smo nojgori. More se duć pri Bjožovo i Andretovo, na jelnu bondu, pri Jurakotovo na drugu bondu. A navorh sela njente, somo u snu i nikuj fantaziju. Bit će da mi stojimo pri Galiju, a ne u Ženuglovu, reka je muj borba barba Bepotu Cifutovu. Barba Bepo je kalo beritu, poceso se s dvo parsta po ćeli, i reka borbi, ala, moli muci. Puj doma, nisu to tvoji posli. Nono je imo radio i slušo Voice of America. Grgu Zlatopera. Ni mu virovo. Puno je viko. Ku će virovot onima ca vicu, koda su u ratu, pok misle da ih ne cuješ, govori je. Provi svit govori pomalo, pribire rici, i razborito, a ne koda je sad ispihni ispod mora nakun ca su ga podusili, po pocne vikat i pleskot po moru. Spominjen se tega radija. Danas gori ni radija, ni struje, ni vode, ni puno zivih stvorenji osin barba Andreta kaktusi, i karkosi. Digol i koji gardelin zakanto ma olma ga odoćo jastreb ca nondi patroliro. Ne more mu uteć ni zmoja, a kamoli mole tvice kako frizulin, lugarin, faganel. Ni repke nondi ne mores cut. Di ni sviti ne more se cut repke ni faganele. Moglo se ucinit i drugi put, od Blakausa prema Jurakotovima, di je i danas cesta. Onda okrenit na desno, malo veći revoltin. Bilo je to grubje za ucinit, ma moglo se. Barba Šime Andrićov niti ni cut da će mu vazest vartul. U njemu nicega ni bilo nego jedon suhi orih, olzbonde dikoji artičkok, lučika i mazurona. Barba Šime ni govori. Daržo je gusle. U rano ujutro pocinjo je gudit i kantat. Razumilo se parve dvi rici, posli ništa. Niki su mislili da Šime tako odgovoro je mogu grodit ili ne. Koko gul su slušoli un je uvik kanto somo zo se. Kad se grodila cesta culi su da kanto, ne more cesta priko vartula, priko vartula, priko vartula. Jedini je imo komin u cilu Ženuglovu. Grijo se i liti i zimi. Zaminjivo je stvori i vrime. Spominje ga i Mime Lukin na stranici sedandeset u svumu libru. Ako son dobro zapameti, vako je bilo. Stori judi side na Blakaus, na hlod. Vajo umrit, govori jedon. Za njin drugi, tuko ucinit oporuku. A Šime će ti: jo ne, neću, ku pri umre njemu sve. Ni dobro reka, po je Mime dodo – barba Šime je misli, ku zolnji umre, sve njemu, ali ćapo je besidu za besidu. Paso je lišo, nisu mu se smijali. Barba Šime je umar, s njin je portila cesta. Nisu je ucinili, reka mi je borba rezignirono. More bit tako, odgovori son. Govori se da to ni bi njeguv vartul. Un je somo kanto, ni ga bilo briga ni za vartule ni za ceste. Kanto je o Viribisu i svojima mornorskima podvizima u parvemu svjetskemu ratu. Kad se grodila novo cesta priko sela daržo son inžinjeru Piki geodetsku dasku za mirit da cesta ispade rovno. Pika je dobro igro na balun za Jadran iz Komiže, ne za Istok iz Poja. Za Naprijed iz Visa ni obado. Bi je brat našega popa don Vojkota Andrije Mardešića, dodo je borba. I uteka pul Komiže. Ohlodile su se sardele, viko je iz auta. Bilo je pasalo pulne. Milica ga je cekola u Komižu na obid, na moli mul od kapetanije di su imali komin. Duša je i sutra, doni je jaglic. Bi son na Lovinu, poprovjo son poljski zahod. Sagnjila su vrota i pala. Nison zno ca ću. Stavi son radne rukavice da se vidi da i jo cagol lavoron. Popri je bilo drukcije. Ako si nisto cini eto ti nojmanje trojica. Na primjer, salizoš dvur i ne obadoš, a oni te gledodu i komentiraju somi zo se koda ih se ne tice ca ciniš, koda govore obo vrimenu, kaku će bit i koja vorst vitra puše. Tukalo je s ove bonde veće nalit, reka je parvi. Ili ne vidi da je priveć rovno, neće mu oticot voda, neka bude malo skorso, popravi ga je drugi. Treći je dodo, ništa to ne vajo, ni lipo butat cimenat na dvur, tuko ga pokrit plocima, ne cimentat, sve ca je cimentono tuko razbit. Onda je prikriži ruke na guzicu i hodićo. Ni pristo gunjelat, da cimenat, da cimentat. Ovi ca dujdu priko lita sve će salizat, tako je govori, makor se pricinjo da ga se to nista ne tice. Oni bi i more salizali da usuda moru duć autima. U Ženuglovu, kako ucini da ucini, tesko da će ti cagol dobro isapast. Na ovi ili oni nocin to će ti otkrit svaki komentator ca toti dujde gledot. Imo ih ca svaku jutro povire da nisi bez njih nisto zapoce. Ne obadoj, i tako vej ni nikoga ku obado, mores ucinit ca gul hoćes, mores i kupit kucina velikega kako tovor, neće ga niku vidit. Malo se u naše selo gledo prema vonka, veće se gledo prema untra, u konobe i televiziju. Došao je barbica, vikala me je Ana iz dvorišta. Donio je iglice, treba posložiti drva za naložit. O, da, to se ni moglo propustit. Poskoci son, vrota ću ostavit za sutra. Borba je reka Ani, jaglicima tuko ocistit glovu i stumak, tako će izgubit gorcinu. A meni je reka, nison ti reka treći put obo kojemu je fantaziro tvuj otac, muj konjod. A jo son zno da muj otac ni voli Bandiricu. Malo je hodi gori odkad je Dragu, moju mater, dove pri Sibićovo. Incuki je da ga nono Jakov (njeguv tast) nonke malo ne voli. Sedan sini store Ondrice 5 Dvi su kuće u Bandiricu. Parvo je Balinih, muga nonota Jakova i none Bonice, oca i matere muga borbe s kojin vodin ovi dijalog. Soto je kuća Andricinih. Baso, bez gurnjega poda. Zatu je gurnji dil kuverte i konol za gustirnu doboti urovno s dvuren muga nonota. Ne uzdiše se nonke dvodeset centimetri. Zove se po Ondrici, Andrijoni, niki govore i po nonotu Andriji. Tuko ti pitat Vinkota Samarinu, rekla mi je mati, a i meni se parilo kako bez njega ne mogu prikozat genealogiju Balinih i Andricinih. Nisto slicno Vinko Samarina je vej ucini za Mimeta Lukina i Darkota Cifutova. Mime je u svumu Libru, ostavi ga je sinu Stipetu, napiso i genealogiju svoje obitelji s napomenun da je rodoslovlje Lukinih Samarina napravi. Ondrica danas ni živa, ni muj nono ni nona, niti ku u Bandiricu stoji. Malo ku i dohodi gori. Ondrica se udola za Paveta Andricina, od rojeno nepotentnega covika. Bro je darva i prodovo ih u Komižu. Dobi je molu penziju u vrime Kraljevine. Nono Jakov je svidoci da je taki od rojenjo. Bit će dobi pripomuć. U Ženuglovu su rekli, lako je Pavetu Andricinu, dobi je penziju. Žena mu je sparenjala, ni tratila, kupila je kuću u Split. Blizu Pazora. Svitu su bila potriba godišćo da dujdu u Bandiricu, naprave kuće, rode i odgoje dicu, žive sa svojima famijima, kako Balini tako i Andricini. Kad je dušlo vrime da se hodićoje, olne su svi portili. Kuće, kućice, vartule, vojke, cile okućnice, pocela je gucat divjina. Entropija, kako niko ktoničko bestija ca zivi nondi blizu, u produbnu jamu, somo ceko da svit hodićo. S vrimena na vrime gori jedini dujde Zvonko, geometar, pari mi se iz Vele Gorice. Zno kako će duć, di će prispit, zno mirit zemju. Kako i Daniel Kehlmann u svojemu romanu Mjerenje zemlje. Lipi libar. Kehlmann izmišjo da su s njin mirili Zemju poznoti prirodoslovac po imenu Alexander von Humboldt i znameniti matematičar Carl Friedrich Gauss. Zolnji je izmisli zvonoliku krivulju. Ako je niste vidili isto je kako zvono s kampanela bez batića. Oni su veliki matematičari i parvi provi precizni geodeti. Nimo slicnoti meju njima i Zvonkoton. Oni su parvi mirili zemju, a Zvonko je koko mi je poznoto parvi geodet ca dolazi svake godišće u Bandiricu. Povirit je co potriba popravit. Za razliku od Kehlmanna i njegovih likova Zvonko, nažalost, neće ništa zapisat o svojima izletima u Bandiricu, niti o svojima mjerenjima, makor je koko mi se cini veće puti sa sobon nosi teodolit da cagol izmiri, a siguro je da ni promatra zvizde, cemu teodolit more poslužit kako i za mirenje zemje. Storo Ondrica bila je pametna, superba i superirona, sa svakin je mogla izoć na kroj. Ni obadala je ku isprid nje. Kurila je koda je nosi ideja odlaska bez povratka, bezobzirno i noglo, nikal pomalo, uvik ostro i bez zaustovjonjo kako karoca ca kuri nizbardo odvijenega krika. Niku se njuj ni smi noć na putu. Tako ću reć obo ženi ca je nikal nison vidi. Vi mislite o njuj ca hoćete, vasa stvor. Kupit ću kuću, po makor me ubi grum iz Svetega duha, to njun je dušlo u glovu. Kad je hodićala ni se nikal vrotila. U Ženuglovu su rekli, Ondrica je utekla, ni luda da se vroti! Rodila je sedan sini. U Bandiricu je osto Tonko Sviličić, zvoli su ga Renko, vozi je zolnju ženoglovsku karocu. Ni covika ca je tako voli temunele, mule i karoce. Osto je i Jure, zvoni Glensić. Ive je treći brat, poginu je u partizonskemu ratu. Ostali su Andre, Zvonko, Brico i Dragi, svi Andricini. Pari mi se da son ovo cu od matere: Dragi je doživi tragediju. Poginula mu je žena Slavica sa sinom u prometnuj nesreći. Ona je vozila auto. Je to istina, tukalo bi mi jos koga pitat. Ne znon ni kako in se zvo sin ca je poginu u tuj nesrići. Bilo je i drugih tragediji ca su ih Ženoglovci proživili, u Ženuglovu i vonka nje. Veće od jelnega su portili u Amerike i izgubili se na putu. Olkal su hodićali niku ih ni vidi, pokosila ih je španjola, izilo ih je more, govorilo se, ne somo jelnega nego veće njih. Jedon je poginu u Australiju sa sinon. Skoci je u riku da ga sposi, pok su se utopili, otac i sin daržeć jedon drugega za ruku. Izila ih je rika, ne more. Treći je iša na more u Molu Talešku, s rucjoken na rame za ujot solpe. Nisu ga nošli, ni živa ni mortva. Cetvorti je po. Kalovo se niza stine, po skurini, na kordur. Ubi se na mortvo. Spominjen se kad su ga mortvega donili u Ženuglovu. Cu son i da su tri brata Paveta Andricina iz Ženeglove otputili u Argentinu. Jedon je bi Jure, drugi Andre, za trećega se misli da se zvo Jakov. Za sve se zavoršilo jednoko. Od kad su portili nikomu se nisu jovili, somo Bog zno di su zavoršili i jesu dušli u Argentinu. Tukalo je pasat veliku more za duj namo. Bit će ih more izilo, eto ca se dogodilo. Covika izi more, jelnega po jelnega, koda je doli uz kordur, na puntu od Duboke i Stinive, i na puntu od Polivala, morsku strahust. Cuje se kako svaku malo zjo, uzdise, i na stine sipje more kako pjunu. Nono Sibe mi je govori, ma ke, veće son puti cu morskega covika. Neto son somo pinkicu zahnjo, eto ti ga, na, sve mi je špijune oboli, ni mu bilo drogo da ujmen ribu, makor to bile marine. Ni voli da ih ujmeš. Moli, debeli covik, coran i bez nug. Veće slici na ribu nego na cijadina. Tragedije ca son ih spomeni nisu naravski doživili anonimni judi, svi imaju svoja imena i prezimena. Andiricini, koko znon, nisu hodili na more, ma ni njih ni pratila srića.Takav ti je život, reka mi je Zvonko. Doni je malo kafe za mater, jer mu recemo, Zvonko, moreš parkirat toti u dvuru. Zvonko, geometar, oženi se pri Andricino pri trideset i veće godisć, s Dijanun, ćerun Katice, Korculonke, i Jureta Andricina. Jureta smo zvoli Glensić, ne zaprovo, nego iza skini, kad te ne cuje i ne vidi. Parilo se da Glensić ne obado kad ga se tako zove. Ne, nison to jo, idi se somo u sebi. Kad bi paso onda se cinilo da se ni ništa naidi, nego u sebi promišjo koda mu ne cini svit nepravdu nego niku drugi. Niki drugi, grubi svit ca ga ni lako polnit. Bar bi bilo boje umrit, misli je Jure, i hodi svojin puten, gledo u tleh i broji konju korake. Jaho je carnjenega konja. Pitali smo ga, Jure, di si se uputi? Ne bismo mu rekli, Glensić, di si se uputi? S Katicun je imo troje dice, Dijanu (Andrijanu), Mericu i Tonkića. Zvonko je s Dijanun ucini kuću na Kut, na Vis. Ne znon je je zavorši, makor je kako geometar sve lipo i točno izmiri. Dujdu priko lita, s molin cornin kucinićen, baz i stoje veće vrimena. Bit će ucinili apartmane kako i drugi. Tonkić je umar, umorli su mu i roditeji Jure i Katica. O Merici, ne znon ništa. O Andricinima reć ću još cagol na koju drugu misto. Vodi mi se sve izmišalo. Ono ca je bilo i ono ca je sad, svit ca je odovna umar nahrupi je sa sviton ca je još živ. Mortvi hoće priskocit zid izmeju života i smarti, i živit. Ne razume zoc in je tukalo umrit kad se svaki covik razlikuje od nega drugega. Svaki je jedon svit, jedon jedini, upravo un a ne niki drugi: kad umre takega vej neće bit. I ca je onda smartni covik? Paucina od koje su ispleteni snovi. Bit će da je tako reka Shakespeare. Književni idoli, kapiton i žandar 6 Koga briga za to, koga vroga to pišeš? Svakomu ćeš dosurit. Pisat i govorit o živima ne more ispast dobro. Niki će se naidit kako si o njima nisto napiso ca se ne more izbrisit. Onda si ih poslo i u svit, a da ih nisi pito, prigovori mi je borba. I to, reka son, priko World Wide Weba, mriže ca opasije cilu kuglu zemaljsku kako veliko paucina od koje te ćapo planetarno treskavica gore nego od nojveće fibre. Moga bi pocet ispavice, reka son borbi, dodat malo veće fantazije, kako Italo Calvino u romanu Ako jednom jedne zimske noći jedan putnik. Se una notte d'inverno un viaggiatore. Postmodernistički roman. Hoću, neću, eccomi, reka son. Jo son un viaggaiatore, toti son, hoću puć u Bandiricu ili neću, hoću, neću, baz ću i jo gori inkontrat vranu ili karkoša, onako kako ga je nindir i Clavino noša. Zno je, nakun svega, eto ti karkoša, ultima vieni il corvo. Ako je un come un viaggaiatore duša po noći, neće nikako prispit u Bandiricu, neće pasat Blakaus. Nondi odovna na stupu ni letrike. Ni žarulje, ni svitlosti. Gori se more pasat somo kad je misecina. Pun misec, tund. Vidi se kako don, zloto se prosipje po kućima i tlehu. Ne obadoj, ca te briga za zloto, za misecinu ca se zaludu prosipje po moru i po kraju, uvik te privari, tuko proklet svaku žeju za zloton i žeju da misecinun usporediješ sa zlotom i cekinima. Ucini kako je reka Verigilije, prokle je žudnju za zloton, auri sacra fames. Prokleta žudnja za zloton! Ni mu pomoglo. Ako ni za zloton, onda je žudi za slavun kako i Ovidije. Sad kad son zavorši ovi libar, reka je, nad visoke ja (ću) se zvijezde dići, i ime mi zatrt se ne će. Narod će čitati mene, ja ću u sva vremena živjeti slavljen, exegi monumentum aere perennius, podiga son spomenik trajniji od mjedi. Misli je na sebe. Spomenik, to je njeguv libar. Kako bilo da bilo, falit će svak ako u Bandiricu gre po noći, pri će duć na Samarzin nego u Bandiricu. Ne more se intrat u Bandiricu od parvega puta, ne more se a da se baren jedon put ne fali. Ca se toti more, rekli biste, fališ pok co, ne vode te gori u zatvor, nisi ti Ovidije da te odvedu u progonstvo u Tome, na kroj svita. A fali je i Ovidije kad je umisli da pismun more uteć iz tega dalekega i hlodnega mista i uzvisit se povar svuga greba. Kad ga ni, onda ga ni. Zno je un to ma iti se narugat onima ca su mislili da uz pomoć svoje moći i pinez moru priskocit zid ca dili živi svit od mortvega i tako pricut nebesko zvona kad brecoju, na vos je duša red, muj covice, ili misliš da se more zaboravit umrit? Zaboravi son na Itala. Itala Calvina, velikega talijonskega pisca. Duša je meju moje libre u Ženuglovu di nisu culi za njega, ni za Ovidija, ni za Vergilija. U lipu si me curmu uvuka, nikal nison bi državni pisac, tako mi pridiko Italo. Niti son prognon u Tome, na daleke, ledene i tužne obale Ponta, di bog svuga nimo, da bi napiso Ex Ponto kako ovi Ovidije. Ako son bi prognon, onda son prognovo i proklinjo son sebe, ne druge. Andiamo, reka je, a Bandarizza. Un je spado u racu prognonih, ne ca ih drugi progone, nego u one ca ih progoni sarce i pisme, ne mogu uteć od sebe somih, a opeta ne fermoju bižat. Cudi me da me ni zapito, dove e Baricco? Neka non un zakanto svoju Ilijadu, pok ćemo se uputit na vorh sela. Spomeni son ove Talijone: njihove libre daržin u molu kamaru. U jelnu veltrinu ca ju je Stojan Stamenković, Katice Matićove muž, u novije vrime jedini ženoglovski univerzalni meštar, napravi u rapu od store ponistru. Muj ju je otac do zatvorit kad je ucini kupatilo i otvori novu ponistru zgurnje bonde kuće. Ne bi se somo ovi, meni drogi latinski i talijonski pisci, izgubili u Ženuglovu i na putu u Bandiricu. Pri njih su se izgubili pomorski kapiton i žandar kako je zapiso Mime Lukin u svojemu libru . Evo kako. Barba Mime je misli da se to dogodilo devestu i tridesete, ne na putu za Bandiricu, nego na putu od Ženeglove do na Luku, jer in je tukalo, kapitonu i žandaru, vaporen portit u Split. Nisu smili zakasnit. Puno su frajali. Tukalo in je iz Ženeglove priko Idinja, Lokvice, Mekisnega barda, Vele Glove, Paknišćo i Dola duć rano u pet na Luku kako bi se na vrime vrotili nose u Split di su živili. U to vrime ni bilo kraćega puta za duć na vapor. Kapiton duge plovidbe, piše barba Mime, bi je oženjen u Ženuglovu, a žandar kralja Aleksandra u Borovik. Jelno su lito i kapiton i žandar dušli u naša sela di su in bile žene: kapiton u Ženuglovu, žandar u Borovik. Zapisono je na stranici 61. Mimetovega libra: „bilo in je drogo duj toti, imo mujte vina, a obima je to odgovoralo, jerbo in je kjun puno suši, a s vinen bi ga do mire zalivali." U to je vrime bilo puno skuro, ni bilo svitlosti u Ženuglovu. Skuro kako u rogu. Jasno, bilo in je lašnje Paknišće pasat u kumpanjiji, da gredu oba skupa a ne svaki napuse. Žandar je iz Borovika, to se zno, duša u Ženuglovu kod kapitona koji je sto na zapadnemu kraju sela, u Molu Bondu, recmo, pri Jurakotovo. Barba Mime ne spominje točnu lokaciju. A za duć na Luku tuko hodit na desno, prema istoku, di iz sela gre put, kako popri tako i danas. Oparćali su se, pozdravili s ukućanima, i hodićali. Poceli su hodit kroz selo, i nikako izoć, jer in je glova bila bokun turbita od vina i rakije ca su je popili pri puta. Žandar je reka: koliko je ovo selo, pari mi se da nema kraja. Kapiton će ti, zaboravi son vazest busulu. „I tako su hodili nose i naprid po selu, i vapor je pri duša u Split nego su oni izošli iz sela.“ A jo? Znon somo vo: kako bi muj svit iz libri duša do Bandirice, kad ovi iz Mimetova libra nisu mogli izoć iz jelnega molega sela? I som som znon kako je Ženoglova bez kraja i pocetka. Istina je, zavisi oskle se gledo. Makor se ispavice, a se gledo ozdoli, iz Poja, more ucinit da se želi pokozat i otkrit od Jurakotova do Andretova, otvoreno i jasno raširit na nevelikima parsima tega molega barda. Isto son odusto od tega da ovi svit iz libri gredu u Bandiricu. Izgubili bi se kako kapiton i žandar iz Mimetova libra. Ucinili bi veliki sturum i usuda bi se proculo kako je naše selo neprohodno i neprijateljski raspoloženo prema svakomu ku hoće malo zavirit iza kantuna i otkrit kojugoder tajnu. Ku dujde toti ne more se vrotit nose. Nisto ca Ženoglovci nisu nikal cinili, nisu virili u tuje tajne, kako ni u tuje dvure ni u tuje pjate. Blakaus, nono Sibe i Sizif 7 Fali son. Tuko mi zapocet ispavice. Ca bi mi rekli Ženoglovci, koji ti je to Italo, o cemu govoriš, još si dodo i Baricca, sve će nos isenpijat i upropostit, ti i un. Meju njima je dvo mijora godisć, ca misliš da smo ludi, moloj nos na miru! To ću pricut. Kako bilo da bilo, tuko non zauzest nojboje misto za puć gori, reka je Baricco. Ni obado ca son malo pri reka, ni nikoga slušo. Ca njega briga: nastavit će kantat i kad mu se cilo Pjerinova gustirna surgo na glovu. Un doje smarti dozvolu, a ne ona njemu. Od svega svita somo je Sizif, jedon ludi kralj iz Korinta, uspi zajebat smart. Kad je umar reka je Smarti, upućijen žalbu, nisu me uredno ukopoli. Molin dopuštenje da se vrotin meju žive, da oparćon sprogud kako bogovi zapovidaju. Onda ću se vrotit u carstvo tame. Pustili su ga. Kad je duša meju žive, niti se vrotit nose. Ni bi mona. I kad su dušli po njega policijoti Smarti, ni ih nonke pogledao, koda ih ne poznaje. Evo ti lisice, stavi ih na ruke, rekli su. Ne znon ih stavit. Ala, ti provoj, reka je Smarti, da vidin i naucin. Smart je to ucinila i soma sebe ćapala u gvozjica. Sizif se smijo, poskakivo okolo je koda je poludi, klapo je kjucen od gvozjici, i tako tri dona. Veće od tri dona ni niku umar. Sizif ni umaka Smarti. Ne morete je privarit i da ste pametniji od svega svita kaki je bi Sizif. Poznoto von je kaku je kaznu dobi na drugemu svitu. I danas voje velu okruglu stinu, tešku kako veliki dulnji žarvanj. Stinu voje uzbardo, ona sempre gre nose. Un tarci za njun da je arvo, onda se vroćo isponova uzdose. I tako do kraja vrimena. Drugi put, isprovjat ću von kako se smart more privarit božanskun glazbun. Kad son fini, borba mi je reka, to ti je pizdarija. Ni ti tako paso somo Sizif, tako dopade svakega covika. Tarciš i lavoroš cili život koda greš uz bardo, gori doli, gori doli, onda dujde smart. Dosta je, rece, di si bi? Ca si cini? Ništa. Bi si kako Sizif ca voje onu veliku okruglu stinu. Barenko da se more nasmijat. Je, je, reka son, jedon je napiso, cini mi se Albert Camus, da Sizif gledo u nebo, u obloke i sunce, i smije se. Borba će na to: je son ti provjo kako je barba Miho Bonomo, Bonet, tarko za karatilon ca ga je vojo iz Zadruge cestun do loze od Borovika? Kako Sizif ono kolo. U Bandiricu tuko puć iz Blakausa, govori je nono Sibe. Ostle ćete siguro nindir duć, toti je centar svita. Ca vej cekote, holte ća. Nisi moga bit sigur je nono Sibe u co viruje, osin u balote, tunje, korte i tobak. Bi je politeist, i to opasni. Svumu bogu od mora i tunji svaku malo je žrtvovo punu spartvu sardel, za doma ništa. Ostovjo je jedino galetine ca ih je pasonu nuć dobi na korte, briskulu i tresetu. Eto von galetine, morete ih sve izist, ne bi iz jelnu ni da mi plotiš. A sardele, pitala je nona Mare, ostavi malo za ispeć. Ne kreći, to mi je za na more. Nonke jelnu ni ostavi za doma. Priti je noni, da se ni usudila krećat u spartvu. Tukalo njun se sakrit u kuću da je ne pogodi kojun stinun. O, ho, ho, reka son nonotu, Blakaus je kako Delfi u Grčku. Stavi toti jelnu velu stinu, ucini njun pupak, da se zno di se rodi svit. Bog mu je vodi, na Blakaus, prisika pupkovinu, reka son nonotu, da bude kako u Delfe, pupak svita. Ala, ala, holte ća. Siguro je da von ne mogu prinit svoju zdvojnost i indisponiranost. Ne bi ni smi. Obećo son sebi, sve ca vodi recen bit će narančasto. Tako tuko bit, na svit se ne more gledot drukcije. Život je ne somo meni darovon od mojih roditeji, od Drage i Bjožeta, i vami od vaših. Sve živo je darovono. Ne more se razumit oskle je život i tonko linija ca dili stvorenja od nega ca ih stvoro, bi to Bog ili priroda. Deus sive natura, kako je reka Spinoza. Ta će linija ostat zavazda, koko gul covik sebi produživo život, pok i do stuidvodeset biblijskih godišć, i koko gul uspješno kloniro ne somo sebe, nego i bestije, stabla i trovu, pok i cili jedon usporedni svit. Nikal se neće iznovice umisit parvo juha iz koje je izošlo nisto ca se hoće zaštit od jogle. Nisto ca imo nagon da se odarži, da se ne raspade. To ništo ca zovemo život. Parvo živo bića moru minjat svuj formu. Imaju somo jelnu stanicu ca se ugibo, gre vamo, namo, more zerat, pozere one manje od sebe, ma koliko da je to manje, to se ne more vidit. Molo maća na lokvi s bokun motornega ulja prilije se u bojima koda su u njuj prolili briljante. Ku zno koko toti imo amebi, koko one pozeru drugih mikroorganizmi? Pod jokin sitnozoron noć će ih cijadinu i u crivima, moru je noć i u justima. I toti gre na nisto ca se pari da su njun noge, makor veće slice na niku korenje. U splisku gimnaziju, na Pazor, zovu je storo realka, profesur Paško Zubak nos je uci da gledomo pod mikroskop i nacrtamo ca smo vidili, bilo da je ameba, bilo stanice od nikega razrizonega lista. Ili kap rose. Stavjena pod oko sitnozora, meju dvo cakla. Ništa nison vidi kroz caklo, ni amebe, ni stanice, ni bilo cega drugega. Profesur Zubak je reka, trebaju ti oćale. Un se uzo skercovat, izumivo je kako bi se đaci s njin smijali. Bilo mu je malo dosurilo. Uvik amebe, svaku godisće amebe. Je postoji co drugu osin amebi? Ku će sve to izdaržat, i tako cili život, koda je profesur biologije i kemije jedon Sizif? Zatu se škercovo sa svojun dosadun i s dosadun od amebi i s kosćicima kostura ca je sto na vrota biološkega kabineta. Mico je njegove parste ca se klepetole kako tonki, slabi zvoncići. Je li da lijepo zvone, pito nos je a da ni ceko odgovora. More se komu ucinit da take zvonciće smart nosi kolo vrota i navisćije, evo me. To nos se ni ticalo. U to vrime nismo znali ni za život, altroke za smart. Resli smo kako stabla u žardinu, iza skini Grgura Ninskog, meju dvo veliko bedema. U nami se odmotovo život: radovali smo se da postajemo stariji Do Bandirice priko Lovine Sibićove 8 Pokujno moja mati iz Bandirice je hodićala pri veće od sedandeset godisć. Vo son piso kad u nje odovna ni bilo energije ni snoge da o bilo cemu govori, osin o sebi. Ni se puno vroćala gori u bardo. Pritvorila se u egotisticu, želila je govorit somo u parvemu licu, koda je Gospodin stvori svit, a ona mu je asestila da ga bokun popravi. Cini mi se kako je nojboje da som iden gori, da von recen ca son vidi, baz uz nevidljivuj pratnji književnih idoli ca son ih spomeni, da mogu gori sest i gledot kako se Hum sa svojun glovun a caeli regionibus ostendit, u nebeske predjele pruža. Vi mislite, u cemu je sad problem? Ca ne greš, nego stojiš toti i govoriš, gren, a ne greš. Ni puta do Bandirice. Ne more se duć, koda je nindir u oblocima, ako vozite auto ne morete daje od Blakaus, barenko ne prema Bandirici. Nećete moć daje. Uze son duge, teleskopske nožice za sić grone da ocistin put di ću pasat, ma nison to ucini. Do gori je veće od trista metri, moguće i pul kilometra, ku će to ocistit? To je priko Lovine Sibićove. Gre se uzbardo, rovno od kuće puten po kolnjiku obreslin perunikun. Tuko toti pasat u peti misec kad cvatu modre perunike. Izresle iz savure. Ti drugi put ucinjen je od molih stinjok i savure. U široki kolnjik stivali su ih stori Sibićovi, pri puno godisć. Prate vos perunike veći dil puta. Mislite, vodi je put kako u nikemu cvjetnom vartulu. Niku ih je toti doni, usodi korenje, kumpire od perunik. Nisu se perunike some mogle usodit, niste nikal vidiili, niti ste ni mogli vidit, da niki korenj od perunike poskoci, provarti zemju i usodi son sebe. Niku ih je doni, prosu ih je po kolnjiku, one su se raspucile, na dugo i široko, imo ih na vriće. Nisu vridili za prodat, pok ih je toti hiti. Tako su se raspucili i barba Andreta kaktusi. Niku je vrime u Ženuglovu vlodala moda od peruniki, šezdesete do šezdeset i nike, kako niko groznica, ma nison cu za perunikinu groznicu nego somo za zlotnu groznicu u Kaliforniji di je i koji Ženoglavac zaglovi zbog lude žudnje za zlaton. Na rici Sacramentu i na Sao Joaquinu. Na svetemu Jakinu, ili digol u bardima Sierra Nevade. Ništa Ženoglovcima, kad ih je bilo, ni bilo daleko: ca je nepozno, to si itili pogledot. I danas ih imo u Los Anagelesu, u njegovemu dilu San Pedru. Povukli su se da nondi lice rane zadobijene od historijskh boti ca su ih namo odnile, izvojale i izubile na oštrima stinima i grubima obalima. To je grubo, ca ni? Nijedon ni noša zloto. Govori se da borba nonota Jakova, zvo se isto Jakov, praborba mojemu borbi ca s njin razgovoron, dobi milijun dolori na amerikonski loto. Bilo je isto koda ga je opoli grum iz Huma. More se somo zamislit koko je od tad vrimena pasalo? Kako bilo da bilo, govorilo se da jelna ulica u San Pidru pripado njemu i da se zove Jacob's street. O temu ću posli. Poceli ste mislit, ovi somo izmišjo. Stori barba Mote Sviličić Sibić, muj praborba, nonota Sibeta brat, zvoni Zdaj, reka je, a bi je u te kraje, jes, jes, sve more bit, ma glovno rika, zdaj, ca namo tece ni Sakramento, ni Sveti Jakin. Rika se zove Koloredo. I mene je jedon privari na riki Kolerdo. Met, reka mi je, doj mi tvoje dolore, kupit ću poje od nafte, i opremu, pok ćemo se obogatiti. Nojpri ti, onda i jo. Kako mu je bilo ime, kako se zavoršilo, pito son storega barba Moteta. Kako i sve u Amerike. Osto son bez dolori, a od nafte nonke kapje, eto kako. Lako ću duć u Bandiricu, tako von se pari. Kad eto ti vroga. Dujde se do bazena za vodu, do gomile pri njega. Nanili su stine i savuru kad su kopoli bazen. Cinili su ca ih je voja, koda je to tuje i nimo gospodora. Siguro je općina nondi ucinila kolnjike, karcila smarske i smrice, vadila planike, sikla bore, savuru stivala u gomile? Ma holte zbogon, koja općina? Kad se dujde do gomile, okrene se nalivo od bazena, onda i daje na livo. Još stu, stu i pedeset metri, eto vos u Bandiricu. Toti su kuća i kućice, da moreš pružit ruku pogladi bis kuću po kuverti, lipo moja uspomena, kako da je kartolina. I ostane ti kartolina. Ne more se nikako duć. Inkrožali su se pelini, planike, zeromadi, zelenike, smrici, cmiji, luzuvina, kokoćika, tutuvicina, napul osuseni i poginuli busi levonde. Ne more se toti probit. Vroćoj se nose puten od peruniki! Hodilo se toti, ma se vej ne gre. Busak je zatvori put, ne morete ni gori ni doli, ni nose ni naprid, ni livo ni desno. Busak je živ, cini se da se liti osuši, da je umar, a bode koda su vrozi u njega stavili jogle. Hoćete pasat, ma busak ne do! Kupina stoji kako zid ca ga niku mice vamo, namo, gori, doli. Kako pokretni stit divjine i entropije ca se siri prema moluj, osjetljivuj amebi. Prema Ženiglovi. Nono Sibe ni puno hodi iz Ženeglove. Osin na more. Oboša je svaku puntu kako i svaki zug na na našemu otoku. Reka bi toti stoj, ne mice se iz Ženuglove, nosi je u sarcu ako je moreš polnit. Njega ne bi cudili ni Italo, Ovidije, ni Vergilije da su dušli na Blakaus. S Bariccon bi olma zaigro na balote, na Sibićov dvur. Reka bi, jo ću stavit buline, ne prisi, jer Baricco uvik prisi, cudo da još ni slomi vrot. Ponudi bi mu, Sandro, ako ćeš testa a testa, dat ću ti dvodeset punti fore u dvodest i jedon. Usuda je sa svakin bi to ca je bi, uvik je bi un, i somo un. Zvoli su ga Moći, barba Moći. Ni tega ca barba Moći ne more ucinit. U dvodeset puti svaku bi balotu dvodeset puti ismiri banaresta. Bulin se ne bi pomaka. Kad je moga duć Tito u Hum, u spile, zoc ne bi mogli ovi tvoji duć u Ženuglovu i Bandiricu, makor mi govoriš da oni žive somo u librima? Tako je pito nono Sibe. Ili su oni boji od nos? S gurnje bonde Samarininih 9 Drugi put za Bandiricu je uza Samarinino. Dujde se na Blakaus, paso se Pidinove, iza tega Pjerinovu gustirnu, gre se daje, izmeju Marijanovih i Jurakotovih. Ove Jurakotove zovu Tornetovi. Na desnu je ruku barba Mihota Sibićova i tete Ive kuća. Toti je sto barba Miho Sibićov, muj praborba, brat nonota Sibeta. Toti je i umar. To je usahla kuća. Skure na njuj vise niza prage, zidi su raskoponi. Iskali su zakoponu zloto, cekine i dolore ca ih je zakopola teta Iva, baz i barba Miho. Puno patakuni, cekini, fjurini, dolori, liri sterlini. Ni toti lipo pasovat, ćapo te žalust od raspadonjo i rasula, stoji ti na skina i ne diže se. Pala ti je kukviža na rame i stoji, neće da odleti. Cilo kuća, osin terace i teze ca ju je na kuću dodo borba Miho, sve je na bondu od osoja. Ni sunca, trese te mahovina, lišoji i umideca, za zide se ćapoje mocejina i kad je lito, nekmoli kad je zim. Baz bi te jos niku iznutra moga ćapat za ruku, di su pinezi, di je zloto, di su dolori? Venja, venja vamo! Ništa ni toti lipo. Siguro nećete reć, vodi ću ostat i provest malo od života, ako ga je cagol ostalo. Bog će to znat, njegovi su racuni nepoznoti. Ništa se ne zno o njemu. Molojmo to o Bogu. Ovi te cas more probost strila nebesko. Sveti Petar more von reć, stoj doli u pakol, malo se ispeci, posli dujdi do mene. Moga bi reć i drukcije kad te vidi nakun ca si se vroti. Evo je vrog duša do mene, reka bi Bog svetemu Petru, kad te vidi koko si se osmudi. Pito bi svetega Petra, ili sad i corni gredu u roj, ca nisu još uvik robovi i oruje ca govori? Jesmo mi stvorili tri vorsti svita, ili oni somi pito je Bog svetega Petra, gospodore, domaće bestije i corne robove? Za Boga svi robovi gredu u roj, jer su ih drugi ucinili robovima. Nisu oni mogli birat izmeju dobra i zla. Nisu imali ni pravo glasa, mislilo se da ne mogu dobit kortu za u roj. Kako smo mogli dopustit da niki judi budu robovi drugima i zaboravit da svi tukaju bit jednoki, pito je Bog. A koga? Un razgovoro somo sa sobon. Ma ke, ne bi tako bilo, promisli son. Tuko pasat kroz vrota, nondi je sveti Petar, un bi ti reka, vroti se nose, ni mista, još bi te udri nogun u guzicu. Jer ni ni sveti Petar uvik lišo paso, ni bi sigur ni kad je prati Isusa. Reka je Isusu, jo son ti nojvirniji, puć ću zo te u tamnicu i u smart, ako je potriba. Nemuj to ponovjat, reka je Isus. Neće kokot još ni zakukurikat, i kad ga cuješ u zoru, već ćeš me tri puta izdat. Ne znon ca je misli Petar, som Isus ga je nazvo Kefa, ca hoće reć stina. Imo tvordu viru i tvordu glovu, ti si stina Petre, na tebi ću sagrodit crikvu. Tako se i dogodilo. Crikva svetega Petra, nojvećo crikva na svitu, dignuta je na Petrovu grebu. Kad su ga pitali, i ti si s Isuson, Petar je, koda ne cuje pito, ku, je jo? Ne poznajen tega covika, nikal nison hodi s njin. Isus mu ni to uze za zlo, oprosti mu je. Petar je somo covik. Puno, puno posli doli su mu diplomu sveca i misto u kalendoru, na dvostidevet žunja i to tako da kamaru dili sa svetin Povlon. A ca će un? Je more na nebu vikat? Isus je reka da smo svi jednoki. Prefin je i jelnuj prostituki oprosti sve grihe, jer je to znala da smo svi jednoki i da nimo snoge veće od jubavi. I da su svi judi sveti jer ih je Isus posveti svojun jubavi, sve ih je voli. Ne znon zoc mi je ova pridika pala napamet? Bit će zato jer su muj otac Bjože i njeguv brat Mote veliki dil života lavorali za borba Mihota. Somo in se parilo da in je nisto ucinjeno krivo i da nisu svi jednoki. Je kukurice koji kokot u Ženuglovu? Cini mi se da ni nelnega. Petar ne bi moga saznat da se odreka Isusa. Nimo toti kokota ca bi zakukiriko, Petre spomeni se Isusa, tri puta si reka, a, ne, ne, ne poznajen tega covika, a danas si nojveći svetac? Tuko ukinut sve svece, reka bi sveti Petar. Ili su svi judi sveti, ili ni nijedon. A ni dosti mista za sve ni u kalendoru ni u nebeskim kućima. Ni toko podi da se ucine malo boje kamare, a kamoli aprtmani s tri, cetiri zvizdice. Makor niki racunaju da je gori ne jelno nego sedan nebesi. Koko gul nebesa imala polnebesi, veće nego neboder u Dubai podi, ne more bit dosti mista. Ne mogu stat ni svi sveci nego po tri, i veće njih, u somo jelnu kamaru. U jedon don, kako se na zemji zovu njihove kamare. Ne zno se ni to je mogu spat ženske s muškima. Ili su nebeski visoki dvuri somo za muške kako i u službi Božjuj na zemji? Znon da son von dosuri. I kake to imo veze sa Ženuglovun? Nimo nikakve, a isto me svarbi pitanje, kako je Isus moga oprostit Petru, prefin ga ucinit nojvećin, a tri puta je reka da ga ne poznaje. A Bog, na primjer, niti ni cut za Evu. Podloži je Evu mužu, makor ona somo jedonput ni poslušola Boga. Ruka je Božjo nepredvidiva i za svetega Petra. Protestanti su rekli, nimo zaslugi kod Boga, ni sveti Petar. Ne vodi un nikakvu knjigovodstvo zaslužnih, niti doje medaje i odlikovonjo. Kako bis onda ti, nojmanju zarno prašine, ne nonke zarno, moga znat ca je Božjo voja, i kako se kod njega more steć zaslugu? Evo, ucini son to i to dobrega, do son nisto pinez siromasima, je sad mogu racunat na deset don raja, na bokun penzije na nebu? U kojemu apartmanu, skerco bi se s tobon Petar, brat storega Andrije. I Kant je reka, muj kumpore, ne more se to racunat: niku imo niku nimo, niku more dat, niku ne more. Ni ništa dobro, osin dobre voje. To ti je to. Ala, dosta o Bogu, što se tebe tiče Bog, rekla mi je Ana. To mi je žena. Isprovjala mi je ca je pripovido don Ivo na misu, i kad se gre puten pul Bandirice nikal ne znoš ku će ti polpet nogu, a Bog ti pružit ruku i reć: ala, diži se, ni ti ništa. Vej smo rekli da Bog ne govori viški, da ne govori nikako, nego da su mu rici kako matopiri, lete vamo, lete namo, tako da nikal ne znoš koji je od matopiri Božjo ric, a koji će za cas umrit. Odovna je Eshil reka, covik je vodencvijet. A vodencvijet je matopir, efemerid. Coviku život ne traje dulje, un je efemerna pojava, ne slika Boga ca ju priko covika Bog poslo na zemju. Un je nojvećo strahust ca su je stvorili bogovi. To ni reka Eshil, to je reka Sofoklo. Ostavit ću sve gren som u Bandiricu, neka nku ne gre s menon. Neka se vrote oskle su dušli. Isto znon da će ostat s menon i pribacivat mi, nisi nos daržo u svume sarcu. Koda je mene briga za to, ne znon kako duć. Morete zamislit, lito je, u krolkima son gaćima, grone kupine lete za menon i bodu, evo još jelne, i još jelne, cini mi se, nikoga ću pitat kud mi je nojboje pasat, som ne znon. Kad izojden iz kupine tukat ću likora, somo di ću ga noć? U Ženuglovu? Ni šjor no! Moglo bi se mislit, je, ako bi dušla, recmo, veliko voda, potop, poplava, Ženoglova s Bandiricun je puno dobru misto. Judi bi se sposoli, uspeli bi se na bardo, na veće od trista metri visine. Ne znon hobi to bilo tako.Tuko mi vodi fermat, puno son pusti sebi na voju. Neka von Ana rece ca je reka don Ivo o velikuj vodi. Ne morete zamislit da bi potopila Bandiricu, ma opet ca covik more zamislit ni Bog ne more doseć. Neka bude poplava, velika poplava, tako mi je rekla Ana, da je počeo don Ivo. Propovijedao je s oltara. U neko mjesto, ne na našem otoku, bila je velika poplava, potop. Spašavali su ljude. Došli su gumenjacima vatragasci, civlina zaštita, evo nas, da vas spasimo, hodite u čamce! A ne, ja neću, rekao je čovjek s obitelji, sa ženom i djecom, mene će Bog spasiti. Toliko je bila velika njegova vjera. Voda je rasla, pokrila je prvi pod. Ljudi iz službi došli su pokupiti preostale. Ulazite u čamce, došli smo vas spasiti, sutra nećemo doći! A ne, ja neću, ponovio je čovjek koji se popeo na gornji pod, da spasi obitelj i djecu, mene će Bog spasiti! Eto ih još jednom! A ne, ja neću, mene će Bog spasiti, propovijedao je don Ivo. Konačno se uspeo na krov. Posljednji put kad su došli spašavati ljude, vikao je, neću u čamac, mene će Bog spasiti. Voda je noću odnijela kuću, čovjeka i obitelj. Na onom svijetu, pitao je čovjek Boga, kako si mi to mogao učiniti? Toliko sam vjerovao u Tebe, a ostavio si me kad sam Te najviše trebao. Bog se začudio. Što to govoriš? Tri sam te puta spašavao. Ti si svaki put vikao, a ne, ne, neću u čamac, mene će Bog spasiti, kao da imo neki drugi bog osim mene, završio je don Ivo. Bila je to pouka. Nimo poplave u Ženuglovu, nisi navika na poplave, kud ćeš se uspet? Ne more se u Bandiricu, ne do kupina ni tutuvicina, ne do smarska, ne do busak. Ne more se se maknit, stoj di si da si, i cekoj, mene će Bog spasiti. Nimo ni službe ca bi ti mogla pomoć. Ako bi ku duša, pružit ćeš ruke prema Bogu, evo me u tvom brodu. Nojboje da se u Boga ni u Ženuglovu ne viruje, da u koga ćeš? Kad te voda olnese ne more se nikomu reć je Bog na vrime poslo koga u Ženuglovu. Je reka, evo von moja ruka dobri judi, vi ste obrađivali moj vinograd, gledali ste kako i pravednik Noa moju dugu, ulazite u moj brod, prevest ću vas na drugu obalu. Tukalo bi da se nonke u to ne viruje? Da vam se nije što dogodilo, jeste li dobro, pitala me Gordana, žena Vinkota Samarine, Slipega. Nošla me da sidin na korniz od gustirne tete Ive, blizu njihovega komina i jerule uza zid di je Gordana usodila malo zeromada, koju levondu i petrusimul. Tako je reka Vinko, u Ženuglovu tuko sodit somo ca more uspivat bez vode, ca ne tuko zalivat, jer kad te ni, kad se hodićo, kako će se to uzdaržot? Usodi se ružu, ona nareste, ozeleni, lipo procvate, ostane dikoji cvit i pupak. Onda se hodićo, adio moja ružo, tako se rece, vrotit ću se za sedan miseci, a kad se vroti, ca je s ružun? Poginula je, reka je Vinko, i zoc si je onda usodi? Da pogine? Ne, ne, reka son Gordani, sjeo sam da se odmorim, uspet ću se do nonine kuće. O, ne, rekla je, ne možete proći, između nas i Mikasovih postoji uski put, nekoliko skalini, sagradio nam ih je Stojan, Katice Matićove suprug. Dalje ne možete. Dalje vam je divljina, morali biste imat skafander, mačetu i jaku kosilicu za krčenje grmova. Ne, rekla je, nema teorije da se popnete. Tako je i bilo. Pari mi se da su zgurnje bonde tri gustirne, tete Ive, onda Samarina i na kroj tega velikega dvura Mikasova gustirna. Livo je Mikasa kuća, nazire se lastovica Viskota Jurakotova kuće. Onda je gomila i stine. Vidi se malo od Andricine gustirne i niku nepoznotu carnjenu cviće ca je izreslo iz korniza na gustirnu, iz jopna i sarbuna, i procvalo. Vidi se i gurnji dil odrine isprid vrot od niske kuće, prizemnice. Povar nje vid se stabla i nonina kuća ma ne more se duć, tuko pasat okolo. Trećin puten. Zamisli da su te toti pratili kumpanji ca si ih pri spomeni, ca bi rekli? Ništa ne bi rekli, vidili bi da ne znon put do none. Rekli bi, vraćamo se natrag u povijest, prije je bilo bolje nego danas. Tako govore i Ženoglovci. Ne promisle dobro, žele se vrotit u vrime kad ni bilo ni zahodi, a kamoli korte za zahod, nego su guzicu tarli luzivinun, u goremu slučaju, s kuson stine. A pišali su u sićic, na pasoz. Eto ti na, pok ti stavi narančaste oćole? Priko Mihurićova. Istribjeni kadunjoci 10 Dvo puta son provo puć u Bandiricu i nikako duć. Tuko pasat trećin puten, okolo, naokolo, dugo i naporono, tuko imat nožice za sić kupinu i kosir za smarske da bi moga pasat. I dobar šegac. Ku će znat ca je sve na putu izniklo? Moloj to, reci, kako ćemo duć, cujen di govore. Nikako, reka son. Tako son govori ocu, puć ću u Sinovo Dulca, kako bilo da bilo. Nećeš, reka je, namo gre somo ludi svit, i Mamacini. Iza bardi darže brove, govore da su svu tuju zemju zapasoli i ogrodili žicun. Cuvaju njanjice. Koze ne mogu. Neće one u žicu, priskocu je i burtaju. Ku koze more daržat? Tuko znat da koza imo svoju voju, ne slušo, jedva se more vezat. Ca je namo i uc su se pritvorili njihovi brovi, ni to niku vidi. Tako se i dogodilo, trideset godisć govorin, gren u Sinovo Dulca. Nison iša, di ćeš pasat, kud ćeš? Paso se Zali kolnjik, dujde se na Bardo, onda na Samarzin. U storima katastarskin kortima zove se Bonet, prema Bonetovima. Dvi lipe mirine još nondi stoje kako spomenik storima kućima i svitu ca je voli gledot poje i daleku more s tega mista. Ako si toti duša, dobro si duša, daje nećeš. I ne morete daje. Ne more se pasat Ružinu gustirnu, ne morete puć ni drugin puten priko Tanburlina, ako niste niki avanturist, lovac ili planinar. Moja pranona Vicenca Bonomo dušla je iz Samarzina pri Sibićovo. Udola se za storega Sibića, kako su zvoli Bjožeta Sibićova. Ona je mati nonota Sibeta, svih moji praborbi i prateti, a ni ih malo. Malo povar Samarzina, s ove bonde Huma okrenutoj prema Ženiglovi, bilo je nojlipji kaduji, širokih i velikih kako zeromadi, pod njima su se sakrivali kadunjoci. Spuži ca su živili u kaduji, zeroli njezinu lišće. Vonjoli su po kaduji i ninidir ni bilo spuži ca su lipje pahali, a bili su toko veliki da ih ni bilo potriba puno skupit za obid ili veceru. Iz Borovika i Ženeglove, iz Pohumjo, i iz drugih seli, hodili su u kadunjoke. Danas ni vrozi jelnega. Istribili su ih kako na nikemu drugemu otoku, u storu vrime, tvicu dodo. Posli su dušli pameti, ma kasno, kad su vidili da ih ni, ne somo kadunjoki nego i drugega ca je bilo lipo, i za ist dobro, kako malahne jabuke i mole pomedore, budulke. Od nikoliko njih pahala je cilo kuća. Da se ne bismo krivo razumili: ni nas svit kadunjoke istribi iz obisti, nego radi nevoje, i somo bokun radi gusta. Makor danas uzaju reć, di su? Nestali su, ni ih, odnile su ih klimatske promjene. Istratili su zemju i prominila, ne slušo covika kako ga je popri slušola. Treći je put u jelnemu dilu isti kako parvi i drugi. Slici na stradun. Kroz dvure se more tarkat do tete Marice Mihurićove. Ne tarkat. Tuko hodit s nogu na nogu, pomalo, bez priše, ne se umorit. Posli ne morete ni hodit ako nimote voje, ni dobre i joke planinarske postole, dobru jaketu i gaće, ni vej nikoga na koga se more inkontrat. Na livo i na desno, uzbardo i nizbardo, dujde na isto, kupina, smarska, oblami. Evo vako, jo mislin, razumili ste. Upoznajemo naše selo neobičnog imena Monte di donna, kako je zapiso niki Višanin, this is Woman's Peak, kako son jo izvento nikemu Inglezu, more bit i Frauberg. Tudeski. Ili kako je reka Josip Smodlaka, (duša je s partizanima u Ženuglovu), noćio sam u selu neobičnoga imena, tako je zapiso u svumu Partizanskemu dnevniku. Josip Smodlaka, barba Jozo, u životu je oboša cili svit i kako diplomat i kako ucen covik i poznoti advokat, ni somo to napiso o Ženiglovi. Iznenodi se kad su mu pronošli kamaru u kuću s pogledom i velikin suncen na ponistru, pok mu se parilo da su ga smistili u nojlipji hotel. Spo je tri ili cetiri noći, od sride do subote, od cetranste do sedamnaste žunja cetardeset i cetvorte. U našemu selu, nazvo ga je zaseok Ženaglava kod Komiže, uza sviću na petrolje tri je dana skiciro nacrt za viški sporazum maršala Tita i Ivana Subašića. Tri dona je hodi u spilu povar Borovika. Gori je i obidvo, i po obidu se odmoro skupa s Maršalom na stramacima ca su ih donosili partizonski vojnici iz Borovika, da se na njima mogu odmorit i malo zahnjat. U subotu ili nediju dohodi je sa Subašićen iz Spile, nojpri u Ženuglovu, onda su avionon hodićali u Bari, u Itoliju. Napiso je kako je njihovim dogovirima špilja postala historijska. To će se još vidit, moguće je da će tek postat, jer zasad o njuj niku ne vodi racuna osin putokaza, a ni oni nisu uvik siguri. U stajun kad je Smodlaka bi u Ženuglovu i Borovik, vrime je nojlipje. Sunce ni još žestoko, nego lipo obasjoje i topli cilu poje. Tako je i loza naresla, moti izbili visoko, a poje izgledo kako uredni zeleni monokulturni perivoj. Smodlaka je u svumu životu, koko je poznoto, napiso, somo jelnu pismu koju nojpri forski partizani, a posli i svi drugi, uzeli za svoju himnu, a i danas imo svita ca zno barenko njezinu parvu kiticu, a jo je digol zakonton kako uspomenu na svuga oca, partizana: padaj silo i nepravdo,/narod ti je sudit zvan./ Bježte od nas mrske sile,/ svanuo je i naš dan.// Pravo naše ugrabljeno/ amo natrag dajte nam,/ ne date li ne molimo/ uzet će ga narod sam.// Da imon suputnike ca son ih spomeni i da znon latinski, talijonski, njemački, di bi mi kroj? Zamišjon kako u sarcu svi isto govorimo, isti jazik, ma nos sarce ne more uvik polnit, ni mi njega. Priveć je opasno. Moji suputnici pitali bi me obo selima ca se vide ozgori, iz Bandirice. Koje je ono lipu selo? Bez stroha se stislo pod velikin bardom, kako da mu je ono zaštitnik i matii? Ono? Je no pod Hum? Ono je Borovik. Na moluj uzvisini prema moru, meju dvo barda, Krušovice i Huma, proteglo Pohumje, od Mulićova do Ivcova. Pod njin je, zduljnje bonde, vala Pritisćina. Dreto priko poja je Duboka. Bilo Duboka, na vorhu dolca dugega dvo ili tri kilometra koji je vodi do garlića nojmodrije vale ca se zove jednoko kako i selo. U poje je Podšpilje i pri Kulu. Nižje iza Petrićova, prema drugemu dilu Dracevega poja, zapocinje općina Vis. O temu ću još koji put, gledot i boje pogledot. Nikal ne ideš za tin, kad gledoš, da nikako zapišeš ca vidiš, da ne zaboraviš. Zatu, ako niste na temu mistu, svaki von put tuko mislit ca se od gori vidi, koji vrog? Je no ca se vidi Palagruza, Velo i Molo, Sušac, Lastovo, niki dulnji otoci ili kosta od Itolije? Recen, gledot ću drugi put i s pumnjun zapisat. Gori son se rodi, u Bandiricu. Bi son sigur dokle se nison poce pitat borbu, a borba di son se rodi? Ca te briga, reka mi je, nećeš stavit spomen plocu. Pito son i mater, bila je vej starijo, sad si se me noša pitat kad mi je paso cili život? U Bandiricu, gori si se rodi. Neće bit, reka son materi, rodi son doli, pri Sibićovo. Pri Sibićovo son voli, Bandiricu son stavi u sarce kad je gori ostala somo nona, daržin je i sad kad se ne more gori puć. Busak sve pokri, ne morete noć ni produbnu jamu, ni stori put. Reka son, širi se divjina prema kućima, svit se po kućima zatvoro. Ne more se inkontrat covika, somo digol koju ženu i muškega ca ih ne poznaješ, ni oni tebe. Vode velikega kucina da se prošeto, većega od manjega tovara. Skupa s televizijun cilo Ženoglova, još od Gradića Peytona i Gabriele Spanić stvoro jedon drugi svit. Svit sriće i lipote, zapleta i uzbudjivosti u turskima i meksikonskima sapunicima. Bilo je vrime kad je u Ženuglovu svi svit poznavo Otimačicu Gabrielu Elenu Spanic Utrera, mis Venezuele, i malo koga drugega. Opeta son zaboravi: tukon von reć di pasoje treći put za duć u Bandiricu. Cilu selo stane na jelnu ne veliku sliku. Morete gledot u kortu i hodit, isto ne biste pogodili put. Kole meju kućima se ne vide, ni iza kuć, makor je slika slikona iz aviona. Nojpri je Blakaus, onda nogu za nogun, brojite korake, gustirna Pjerinova, meju Marijanovih i Tornetovih, grete iza kantuna Bekove kuće, na livo, uz kortiv barba Mihota. Grodi je i toti paloc, koda kulu, sve je pokri teracun, pod njun je veliko konoba s bacvima od darva stavjene na debele kantire. Svako je jamila veće od trideset mir, s purtleima kroz koje se moga uvuć covik i unutra stot na noge. I u zidu ucini bacve, dvi ili tri, po dvo vagun svako. Bacve od cakla. Oljedonput je u njih moga daržat pet, šest, sedan vaguni vina. I veće od tega moglo je stat u konobu barba Mihota, brata muga nonota. Mihota Sviličića Sibića, kako je son sebe zvo i ucini pečat u Split u vrime kad je imo nojveću moć, devestu i tristicetvorte. Bavi se trgovinun, kontrabondun, rentijerstvon, ni bi provi Sibić. Oženi se na dotu, s tetun Ivun, rojenun Borčić. Hodićo je iz Sibićova dvura. Nestala su vrota na kortivu i na konobu. Paso je toti gnjili i nevajoni vitar, rasu je bacve, olni vrota, skure, kamare, koda ih ni nikal ni bilo. Jedva su i zidi ostali. Tako je rekla i teta Marica, ni zidima se ne stoji na kuću di niku ne živi. Malo daje, na istu bondu, stoje još uvik kućice barba Mihota: za bestije i lambike, cinilo se toti rakija, kuholo i peklo, još su toti, ma bez lambiki i bestiji. Meju kućicima se ne pasoje. Nakun tega je Samarinin dvur s gurnje bonde puta. Lipi dvur, cimenton, cist, pometen. I meju kućima put je salizon, pokrijen bitunen. Uz kroj Samarinina dvura je jelna lipo murva, razvila se koda je niku rizo grone da slici na lumbrelu. Gordana mi govori, ispilat ćemo je, ne mogu s njom izać na kraj, a puno je volim, lijepa je, daje hlad. Gusći i boji od drugih stabol i lesto reste, ni je potriba zalivat, misli son. Nemojte je ukloniti, vrlo je lijepa. Da se održi fešta od murvi, nju bi trebalo poslati kao predstavnicu svih murvi iz Ženeglove. Ima ih puno, u svakom dvorištu barem jedna, predložio sam Gordani. Znam kako bi se to mogli učinit, rekla je Gordana. Dovoljno je poslati fotografije ako bi netko htio organizirati feštu. Mogli bismo svi poslati fotose. Iza Samarine je Mikasova kuća, onda su Babini i Mihurićovi. Zdulnje bonde su kućice i vartul s palmun ca ni nikal prozebla. Kuća je broni od bure. Koga se more inkontrat od Blakausa do Bandirice 11 Ca ću sad reć jelna je rekapitulacija. Pitanje je: u kuće di se pasoje trećin puten, je u njih ku stoji? Istina je, kad pasojen tin puten ni mi dobro, muka mi je. Od Blakausa do Mihurićova, doboti u cilu Molu bondu, ni nikoga, osin u zolnju kuću pri Jurakotovo. Petra Božanić, studentica, unuka Heroja i Viole Sviličić, u svumu seminarskemu radu zapisala legendu o prokletstvu Mole bonde. Zoc je prokleta? Jer su izdoli Kokušu, pojorskega Robina Hooda. Ni doboti nikoga ni u Velu bondu, na desno od Blakausa. Livo od Blakausa, zdulnje bonde ceste je Pidinovo, kuća drukcijo nego ca je bila. Na nju je dodono cimenta, dignuta kuverta, stavjen ternit. Ni dovoršena. Iz teze barba Ivana Pidinova (Pidonovi su Kordići), od kad se spominjen, reste veliki bus kapare. Zapaco je pul puta, reste uvik jednoko radosnin zelenilon koda mu je toti nojboje misto. Niku se na nju ne ozire, niku je ne zalije. Niku je ne kreće, osin kad se beru kapare. U jedon dil kuće je Smilja, udovica pokujnega Nedota Kordića. Doboti soma: sin Jani batije more, a ćer Karolina stoji u Spltu. U drugi je dil Olio, isto som. Dujde mu digol sin Leon. Smilja je Kordić prema pokujnemu muzu. Olio je Ćizmić, prema ocu Jakovu, njemu je mater, Beba, bila Kordić. Blaž Kordić, brat pokujnega Nedota, visok, rovan bez puno mesa na sebi. Modrih ociju, doboti žutih vlos, slici na Danca, nojveće na Horacija, nojbojega Hamletova prijateja. Moga bi daržat kopje i bit zapovjednik kraljevske strože u bilo kojemu vrimenu i prostoru, di imo kraljevi i njihovih gardi. Lavoro u Zadrugu. Oženi se Anitun Sulićovun, rojenun Ivčević. Hodićo je iz kuće svuga nonota Jureta Pidinova (Kordića). Ni lako reć di danas stoji: nojveće pri Sulićovo, digol i kod matere Katice Bonomo, u nojduljnju kuću u Ženuglovu, pri Bonetovo. Kao udovica Jakova Kordića, Jakina, s kojin je imala dvo sina Nedota i Blaža, udolo se za Toneta Bonetova. Danas je opet soma. S Katijun, udovicun pokujnega Veljkota Dušanova kanto u crikvu. One dvi nojlipje i nojveće kantaju i kad one hodićaju don Ivo nimo nikoga ku bi ih moga zaminit ni na koji nocin, i kad bi bilo ženskih ca znaju kantat. Ne znon kako bi opiso njihovu kantonje mislin da je nojbojo ric zaneseno, i nadahnuto, moga bi reć i odiljeno, to je svetu kantonje. One to znaju. Kad kantaju odile se od svita i od brigi ca ih muce. To su bliži ili dalnji zermoni svima Siboćivama. Ne mogu o temu provjat, dosta je tužnih priči i dezgracij. Dosta son razočaran kako mi ove stvori gredu naprid, slabo i nikako. Ne znon kako ću mojemu selu stat na kroj, izgubi son se od Bandirice do Sibićova, kako ca su se izgubili kapiton broda i žandar od dvura Jurakotova do Bjožovih i Andretovih kuć. Ispado kako somo Smilja i Olio stoje u dvo dila velike Pidinove kuće, s dvi gustirne zgurnje bonde. Dvo bucola u molemu dvuru ca su ga ucinili na gustirni i ogrodili niskin kornizon. Popri su na njemu sidile žene, i moja Ana s njima. Uzale su provjat cilu populne, dokle sunce ne pade iza Huma. Nondi je uzala sest i nona Bonica, ma malo kad. Jer se tukala kalat iz Bandrice i pasat nizdose do Samarina dvura i daje. Do Pidonovih jelna je Jurakotova kuća, od Tornetovih. Niku toti ne stoji, somo Sandra, meštra Jureta ćer. Muga učitelja i razrednika iz puške skule u Podšpilje. Uredila je kuću, dola istuć komesure i nanovo ih zatvorit da ne bude umida. Ucinila je pergul, veliki komin i na darvene stupe istendila mrižu da more zaštitit svoju Ravu, nojboji auto u Ženuglovu. S pogonon na cetiri kola. U drugi dil kuće, od kad je umar Bek, ni nikoga. Tako će bit i daje. Na desnu bondu lipi je dvur Marijanovih, niskin zidon odvojen od kole, natkrijen baršćanom, s dvostrukin storin suloren povar dvo pora vrot za dvi konobe. Pari se, ta će kuća pri ili posli, duć na naslovnicu nikega turističkega časopisa ca će se bavit storin dalmatinskin kućima. Slicno kako se od vali na našemu otoku nojveće prikazije klifovi Stinive, tako će se od ženoglovskih kuć nojveće slikot kuća Marijanovih i njezini sulori. I sve su druge kuće u Ženuglovu lipe. O svakuj se more napisat povijest ca ne bi stala u jedon libar, makor Mime Lukin u svojemu Libru tvardi da su sve ucinjene na isti kalup. Jer da su ih, sve odreda, izgrodili meštri iz Korit, nojveće meštar Sibe sa svojima manovolima. Doli konoba, s gurnje bonde ukopona u bardo. Gori parvi pud, kuzina na gurnji pud s kominen da dimi somo gori, ne po ciluj kući. Sve na dvi vode, s lastovicun na dvi bonde, to je storo ženoglovsko arhitektura. Ucinili su nojpri jelnu kuću, druge su ucinili isto tako. S Marijanovun kućun uprovjo gospođa Nada. Iz vana sve treba ostavit onako kako se sačuvalo, tako je najbolje. Unutra je sve potrebno obnoviti, potpuno osuvremeniti, opremiti da bude udobno, moderno i luksuzno. Tako ona govori o eventualnoj turističkoj revitalizaciji Ženeglove. Pari mi se da je na facodi Marijanove kuće modro plocica na kojuj piše APARTMENTS, s tri zlotne zvizdice ispod. Gospoja Nada udovica je Tonkota Svilicića, Marijanova. Bi je direktura srilnje skule u Moravice kod Delnica. U kuću niku ne stoji za posve. Osin turisti kad je sezona i gospođe Nade dokle imo turisti. Dujdu liti sini gospođe Nade pokujnega Tonkota, Marin i Slaven. Ne dujdu skupa, nego nojpri jedon, pok drugi. U lito se racuno i deseti misec. Niki tumače da se ti misec zove otubar. Nison to cu, govore većinun deseti misec. Digol zno bit lito, digol zima za prozest, sklonjos se u kuću, bez potribe ne gre se vonka, gredu somo oni ca beru masline. Nakun Mole Guspe u Ženuglovu se digol vroti lito, lipu lito devetega miseca, ma veće puti ne. Dujde zima pri nego ca mores zamislit. Magle iz Huma tarce prema selu s nikun namjerun: pari ti se da će ga udusit, pokrit da se ne vidi i olnit na koju drugu misto, kako i da su na Humu onuj storuj pismi: magla pala potendala, sve soldote nakargala, vice Visko iz te kmice, propali smo do guzice! Barba Mihota kuća je uza skaline meju tri kantuna. Jedon je od visoke teze, drugi od prosele kućice u dvuru Marijanovih, treći je kantun od pokujnega Tonkota Jurakotova kuće, zvoli su ga Bek. Na misto meju tri kantuna ne more pasat auto. Rasula se i raspala baraba Mihota kuća, nikal olavija ni nonke živila, ni toti bilo dice. Onda ponovo Samarinino. Vinko i Gordana dujdu iz Splita, stoje dosti vrimena u Ženuglovu. Homo daje. Iza Samarinini na istu bondu su Mikasovi. Nikoga ni. Dujde Milan iz Australije, un je Matijov, sin Anteta Matijova i Dobrile, storega Mikasa ćeri, prijatejice moje matere. I ona imo priko devedest. Ovi Matijovi imaju svoju kuću u Australiju, ne znon u koje misto. Znon da in nona Dobrila gre sa sćopen po australskemu vartulu. Tribi spuže, cisti kolo verdure i cvićo, s bokun peruna okopoje garifule i svaku malo uzdiše, spominje svoje mladosti u Ženuglovu i svoje braće poginule u partizonskemu ratu. Njezin unuk Milan, sin Anteta Matijova, reka je, moja nona more doboti i tarkat, sve bez sćopa. Milan je za u Ženuglovu kupi molu vespu. Buto kacigu na glovu pok se vozi po cesti gori, doli, tako da svak ku ga vidi pito, koji je no. A ni lako s njin ni razgvorat, mohnes mu rukun, un fermo, i da bi razgvoro tuko kalat kacigu. Znon da na tu motorbicikletu gre i u Komižu. Kad je Ribarska nuć, ili niko drugo festa di se more ist i pit. Nikal niste siguri je to Milan. Pomalo pasoje uza vos, bit će u parvu brzinu, okrenete se i pitote, je si to ti Milane? Ne mislite kako Milan tuko co odgovorit, do mu se mot rukun znak da grete daje, a Milan pomalo olbotuno i kalo kacigu. Jeson, jeson, rece, ili me ne poznajete? Tako rece Milan, nastavi daje, pomalo na vespu, kako niki stariji covik. Pri Mikasovo niku su vrime stoli Miki Pidinov, Kordić, sa ženun Dragun. Ona je od Pušiburnih: Miki je umar. Draga je na Luku, u starački dom. Nikoga ni ni pri Babino. Jure Babin, joki covik iz Ženeglove, borba mi govori da je bi nojjaciji, umar je na Luku. Umorla mu je i žena. Mislin da mu je ona bila drugo žena, lipo i šesno žensko, dragojubna. Gledo son je kako puten ca pasoje povar naše kuće grabi iz sve snoge prema Pajizu, dugin koracima, bez stroha, koda će duć doli za desetak minuti. Tin puten nisu odovna hodili Ženoglovci. Posto je to put somo za planinare, ingleske i slovenske, ca se izgube na putu prema Titovuj spili. Onda se okriću kolo sela, gredu po dvurima, gledaju u planinarske oznake, kako da je to niki velegrad. Nona Jureta Babina, cini mi se da je bila od Jakotovih iz Pohumjo, zvola se Babica, a i bila je babica. Po njuj su Babini dobili ime. Pobabila moju mater kad son se jo rodi, nakun mene moju sestru Maricu. Moju sestra, ca je bit će i doboti i pedeset godisć udona za Mlajega Anticićova u Pajiz. Hodila je tin istin puten, priko Paknišćo, kad je lavorala u Jugoplastiku na Vis. Teta Marica Mihurićova 12 Na putu za Bandiricu svašta ti pado napamet, pogotovo kad se ne more duć nego se išće put. Ca to ciniš, pitat će te, kad te vide da zaviriješ kolo kuć, u vartule, vartiš se kolo zidi, bleneš u kupinu. Ca išćeš, ni vodi za svakoga put, kogol će te opomenit. Kad gre se okolo, priko Mihurićova dvura, opeta će se intrat na tetu Maricu. Ca si se tako zamisli, obo cemu pensoš, pitat ćete. Razmišjon obo amebi, reć ćeš istinu. Tako si zapoce kad si se olputi iz Blakusa. Obo amebi, cudila se teta Marica. Ni u Ženuglovu amebi, još malo po neće bit nikoga. Puć ću i jo kod sestre u Kastila, i tako nison s vega otoka. Vodi son, jer son volila Toneta Mihurićova, baz ga se spominješ. Un ti je nonotu Jakovu zermon. Cini mi se da se s tetun Maricun barba Tone, zvon Tunta, oženi nakun ca mu je umorla parvo žena. Teta Marica mu je drugo žena. Pari mi se da je s njin pod starust živila u Komižu. Posli njegove smarti zavolila je Ženuglovu, koda se toti rodila. Jedino na cilemu putu od Blakausa do Mihurićova. Jelna ulica, bit će dužjo od dvista metri. Ne more se ne volit tetu Maricu, finu starinsku žensku, jelnu storu gospoju, malo prignutu, ne malo nego dosti. Govori finin, tihin i zvonkin gloson, ne cavarjo, zvoni kako kad se tuce cekinima obo cakleni zmul. Odvojo svaku ric jelnu od druge koda nisto mirno štije na radijo u trećemu programu, niku lipu pismicu za dobru nuć. Takin gloson zove, jer ne more hodit, Rosanda, kad budeš išla na misu doj vo munite za lemuzinu. Tako je molila Rosandu Popetovu, ni jun vej bilo lako ucinit put od sela do crikve, bit će doboti petstu metri, ako ne i veće. Zaboravi son amebu kako me teta Marica posramila. Ni lipo mislit o amebima u Ženuglovu. Koda sposiješ svoju guzicu i pensoš o nicemu drugemu, a ne o životu u svumu selu. Ili želiš uteć, makor u mislima, iz vega sela, pito te nutarnji glos. To je eskapizam, uteć od provih stvori, u svit literarne fantazije i znanosti, nista se neće u selu prominit. Bit će somo još gore. Stvori se raspadaju, ne obadaju zo se, ako nimaju gospodora. Je se more zamislit, pito me teta Marica, kako jelna katrida želi desvat somu sebe? Nimo gospodora niti koga drugega ku će na nju sest? Za koga obado lozje bez gospodara, bacva u koju ni vina, starna po kojuj ne posu brovi i busak bez koze? Na kući na kojuj vise skure za koje gospodore ni briga, eto ti toti iza, u pokujnega Viskota Jurakotova, kupina se uspela uza skale, otvorila vrota i gre priko pasaza u kamaru. A brud bez gospodora? Udrit će ga more svojun rukun kako maculun. Vodi son stranac, makor son odovle. Teta Marica ni odovle, ma ona ni straniera. Nison nonke putnik u prolazu, nego furest u svojemu selu u kojemu poznajen svaku stinu koda mi je kućni ljubimac. Slicna jelnemu kuciniću, somo ca ne recen, ovuj stini se klanjon i poštijen je. A ne poznajen jude, svit ca se promini i isa u se, veće nego se teta Marica prignila. Zoc si malo pri misli o amebi kako o životu ca je darovon? A sad misliš obo stini koda iz stine more nastat ameba, cujen iza sebe don Ivota. Un zno koga tuko štovot i poštivat, komu tuko kantat psalme, himne i laude. Do nojvećih visini zvonit halelujah, kantat gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis, za sve ca je ucini, za svit ca ga je stvori. Tako ga nebo, sunce, misec i zvizde uzvisiju i kantaju svitlosni psalam, o, Stvoritelju, tebi se divimo. Svaku malo obojde don Ivo svoje store vjernike u Ženuglovu, i tetu Maricu. Ako vidi da kogol ne dohodi u crikvu, bit će mu se cagol dogodilo. Jutros ni Katije na misu, tako bi reka, ili njun je je co? Bez nje se ni mogla kantat misa, a isto se kantala. Jedino Bog to more ucinit, tu juhu iz koje sve stvoreno. Tako je receno, Duh Božji lebdio je nad vodama. U prapocetku, bregovi skakahu poput ovnova/ i brežuljci poput jaganjaca. Somo Bog more ucinit onu juhu o kojuj misliš, jer je zapisono, On hridi pretvara u slap vodeni/ a stijenu u izvor vode. Ma ne stinu u amebu, želin son se kontrestovat, iz amebe je sve zapocelo. Iz amebe, zelenega bićaša i euglene. Euglena ni bestija nego biljka ca se množi u slolkuj vodi, reka son, i fermo. Ni toti bilo nikoga, nonke don Ivota. Sve son to isfantaziro na temu putu od Blakausa do Bandirice. S menon je niki drugi svit. A ameba, euglena i bićaši, padodu ti napamet, ne zno se ni kako ni zoc. Greš puten i u glovu ti dujde ameba! Kad imoš provega posla, rekla mi je teta Marica, ne padaju ti senpijarije napamet. Kako je naucila tako dobro govorit da ne se ne more pogodit je viška ili furesta, cudi son se, a ni s našega otoka? S Amerikoncima do Bandirice 13 Evo opeta tete Marice Mihurićove. Zdravi bili, teta Marice, kako ste? Je to perete robu u mastil, na dasku? Siguro ne ispiren zloto, rekla je. Teta Marica jedino u Ženuglovu tako pere robu. Na dasku uz mastil je tare komadon sapuna za robu, onda je rezentoje. Okrenuta prema suncu, pod storin Mihurićovin suloren, s inkartonin zidon misto gvozdene stompe. Ćapoje ga sunce dokle kuri priko Pohumjo i priko Huma i onda zahodi svima Ženoglovcima, ne somo teti Marici. Koje su to s tobon, pito me. Morete mislit ca bi mi rekla da je piton, koji? Ovi iza mene? Ovo su Calvino i Baricco. Ove druge ne poznajen, ne znon koji su. Ili si poludi, rekla je teta Marica. Od kad su to ženske muški? Zaboravi son da su iza mene ćeri barba Joškota, parve moje zermone, Irma i Olgica. Dušle su iz Amerik. Jelna je iz San Pedra, drugo iz Bellinghama WA, Watcom County. Neveliki grod na Pacifiku. S jelne bonde mu je Bellingham Bay, kako ga je nazvo gospodin Vancouver koji ga je otkri. S druge bonde mu jezero Whatcom, s oceanske bonde nojveći mu je otok Lummi. Prema Kanadi je indijonski rezervat ca se zove isto Lummi jer su Indijonci nondi parvi živili. Vidi son da se i Olgicini (izdijena je u nonu Olgu) mogu kupat u Srebarnu kako i mi na našemu otoku, ako se tako more nazvast vala po imenu Silver Beach. Olgicina su dica s njun, moli i molo, cini mi se da se zovu Joško i Ana. Otac in je iz Drniša, more bit i iz okolice. Zove se Milan Slipčević, prijateji ga zovu Sipa. S materun i tetun Irmun dica su se dušla uspet u Bandiricu. Nisu se toti rodile, ni Olgica ni Irma. Rodile su u Komižu. U Bandiricu in se rodi otac, muj barba Joško. Žele vidit di su živili nono Jakov i nona Bonica. Njima i meni oni su nona i nono, njima po ocu, meni po materi, i tako će ostat da se nikal ne promini. U mladosti se more svašta zamišjat, identificirat se ne somo s piscima, oni su mi nojdražji, nego s pustolovnima putnicima i istraživačima kontinenti. Mene je zanimo James Cook, a George Vancouver je nojpri s njin obahodi mora i obale po cilemu svitu. Posli je oboša pacifičku obalu Amerike, do Aljaske, pronoša veliki otok na pacifičkuj obali Kanade dug doboti petstu kilometri, nazvoli su ga po njemu, dvodeset i veće puti dužji od našega otoka. Pronaša je i Hawaje. Kad se vroti u Inglesku nacrta je korte svega ca je otkri. Da ni njega, po svuj prilici, Olgica se s dicun ne bi nikal namo dušla, ne bi se znalo za te kraje. A ne ni tako, reka je moli Joško, da nije već bi ga otkrio netko drugi. Homo, homo, tirola nos je Irma, na je poskakivala kako i Baricco, u amerikonskin debelin patkima, u krolkima gaćima, koda ćemo tarceć duć do gori. Homo, rekla je i Olgica, nisu obadale je se more pasat, nisu imale stroha od nicega, ni od kravosca ca se pruži priko puta. Leži mirno na suncu povar Mihurićove kuće. Cuvo prolaz kako da je zmaj od Bandirice. Evo bokun i storega vrimena ca se do nos prinilo koda ni storu, nego uvik istu. Stoji mi u kamaru, u libre, kako u nike konzerve od ispisone korte. Zapisono je kako je sve to pasalo. A eto, vazda stoji toti i ne pasoje. Jelna Delfina, misli se da je to bi piton (jo mislin da je bi kravosac), cuvala je nojsvetiju misto u Grčku. Visoko u bardima imala je svuj orokul. Ispavice su ga zvoli Pito, posli Delfi. Otu svetu zmoju ubi je Apolon sa stotinu strilici. Posli mu ni bilo drogo da je ubi toko veliku i lipu zmoju. Reka je, nison imo izbora: ona je progonila moju drogu mater. Tuko mi fermat. To ne spado u Ženuglovu. Nikal toti ni bilo nikoga ku je zno ca će se dogodit. Osin ca je stori svit uzo govorit, kad nos ne bude, nestat će Ženeglove. To su tako somo govorili, kad nos ne bude sve će propast, stine će se pritvorit u savuru, ne somo Ženoglova nego i cili svit postat će jelna pustinja bez lozjo i zelenila. U Korita je bi jednon strolog, meštar Sibe, un ni to pridvidi. A sve je zno, napuse kaku će bit vrime: bižte ća, reka je svitu ca su targoli grozje na Lukin dolac, za uru će dažjit kako iz kabla. Ala, lude covika, smijo se svit: kako će dažjit, kad je nebo vedro kako caklo? Pogodili ste, i da von još ništa ne recen: za uru vrimena svi ca su targoli bili su mokri kako pivci. Ne znon koji je bi misec kad son se u Bandiricu uputi sa svoju amerkonskun rodbinun. Sedmi ili osmi? Cini mi se da je još bilo cornih murvi na Mihurićov murvu, nondi reste, ku će znat koko imo godišć, s dulnje bonde Mihurićova dvura, jelna, baz i dvi. Olgicinuj dici, molemu Amerkoncu, bit će imo dvonaste godišć, i njegovuj sestri, starijuj od njega, mloduj Amerkonki, ni bilo brige za murve. Želili su se cin pri vrotit u tezu, pri Sibićovo, da moru gledot na kompjutor i na Google Earthu. Cin se vroti upoli je kompjutor, noša program, okrićo je kuglu zemaljsku Googleovun rukun dokle ni noša Zapadnu obalu, državu Washington, i misto oskle su, povećovo je i daje i noša svoju kuću u perivoju, pokrijenu zelenilom, zidić na kojemu sidi s Amerikoncima, igro se zvjezdanih ratova, posli na košarku. Kad je noša svoju kuću, reka je, here we are. Ni želi daje gledot, želi je isti cas u Komižu. Onda, da cin pri poletit priko mora, vrotit se na daleki zapad Amerike, tuko pasat ocean, onda i cili kontinent, s jelne bonde na drugu, a nimo veće od dvonaste godišć. OK, reka son, siti son se romana ca son ih šti kad son bi kako i un, još i mlaji. Vi ste Divlji zapad. Tu su jurišali kauboji Karla Maya. U mladosti son bi za Indijance. Marzi son kauboje. Oni su iz mitraljezi striljali Indijance koda su bizoni ili divje bestije kod mista Wonuded knee, Ranjenu kolino. A za ubit bizone vozili su se ferotima. Turistički je vodič vidi veću stado bizoni, veće od cetorsta u jelnu ravnicu, toti smo, eno ih, reka je. Ferota je fermala. Turisti su iz nje, iz vaguni, iz svake ponistre, s puškima i strojnicima pucoli i pucoli, upocoli su sve do zolnjega u stadu. Bizoni nisu puno pametne bestije, ne cuju dobro, niti kada pucodu iz mitraljeza, ne uznemire se ni kad kolo njih padaju drugi bizoni ubijeni metkom rovno u plećku. Jedino kad bi se uznemirili, ili bi ih natiroli na bijeg. Na stotine i stotine bizoni, veće od mijora oljedonput bi jurnulo naprid glovun podose, kako niku strahust ca juri ravnicun. Ne bi uništili somu trovu nego sve prid sobon, stvorali su toko buke da je poznoti pisac Zane Grey moga napisat Grmljavinu stada. Upucoli su sve bizone u cilu Ameriku, osto je somo jedon. Uteka je u Rocky Mountains. Posli su ih Amerkonci uspili ponovno uzgojit. Danas ih odgojaju kako domoće bestije dokle na kraju od njih ne ucine pastete, šunku i pemikan. Moli je gledo u mene. Ni ništa kapi. Koji bizoni, koji kauboji i Indijanci, ni o temu imo pojma. Ca se njega tice govori son o nikuj dalekuj i nepoznotuj zemji iz nojdajega svemira, ne o Nord Ameriki. Pari mi se da mlodi Amerikonci nonke malo ne razume kako su kauboji i amerikonska vojska pobili Indijance i bizone. Istribili su i debele golube preletače. Ne znaju se igrat kauboja i Indijanca ca su je Ženoglovska dica naucila od Karla Maya, nisto manje od Zane Greya. Razumili su play stations i kompjutorske igre, Star wars, silne Zvjezdane ratove. I kako stori covik osto son i daje meju Indijancima, iti son se prikozat kako Sitting Bull i Crazy Horse ca na konjima jure priko prerije i strilima ubiju bizone. Dok son o temu misli Olgicin je moli leti zvjezdanim prostorima, isko je galaksije, zvizde i planete, bi na Alfa Centauri, moho je laserskim mačem protu svih neprijateji ca dolaze iz nojdajega svemira da bi raznili našu nojlipju i jedinu, zelenu Zemlju. Na moment mi se bilo ucinilo da se cilo naša zemja zove Ženoglova. Nison sigura, rekla je teta Marica, je morete pasat uza kućicu, i uz revoltin prema kući pokujnega Viskota Jurakotova. Dopala mu je sina Ivota, zvoli su ga Ćoha. Sto je u Komižu, nondi je i umar. Mlod, ni imo ni sedandeset godišć. Kuća je ostala toti, soma i pusta, grize soma sebe, malo po malo, i rasipje se. Ne razume to amerkonskih Komižoni, dica barba Joškota, i njegovi unuci, ca gredu s menon i Anun u ženoglovsku Bandiricu. Jedva ih poznajen, ne znon ca in je u dusi, kako bi moga doznat je cagol ćute za Bandirici, bilo bi to glupo da ih piton, je vi imote niki osjećaj, sad kad gremo gori, a znon da se o osjećajima svit ne ispitije. Rekli bi, i te kako mi volimo misto di non se otac rodi, ne somo otac nego nono i nona. Ana je postala je nervozna. Nećemo sad brati jagode, rekla je, tim putem hodaj, nekako ćemo doći, ako ne do nonine kuće, onda do neke kućice gdje ćemo sjesti, odmoriti se, predahnuti za laki povratak. Pazite, pazite, rekla je dici, kad su poceli poskakivat. Moli kozlići ca nisu nikal toti bili, o svaki se kamen može zapeti i pasti. Ona je to znala, veće je puti pala, udrila se glovun o ženoglovske stine. Misli son, bit će da je i njima kako i meni, kad se pri pedeset godisć zimi vroćo iz Zagreba, te stine izgledaju sivo, doboti corno, kuće omotone mocejinun, mokro trova, mahovina naresla s bondi od odosoja, magla se spusćo prema tebi, gre iza tebe, ćapat ćete za guzicu, ako ne pružis noge, govori mi nono Sibe, koda je toti. Eno ga, u storu jaketu, brez kapota, s izgorenun beritun, zima mu je i liti, a kamoli zimi, pogotovo sad kad je ostari i umar. Makor je umar isto ga se more vidit kako sidi pod murvu, na duljnji dvur, na Sibeta Sibićova stinu. Pusti sad to, uhvati se puta, nećemo stići, počelo je puhat, sprema se nevera, poticala me Ana, da ne živim u vrtu uspomena i književnih idola. Nikomu oni ne koriste, komu je stalo do Ovidija, tko će ga čitati? Ludo ti je trošit vrijeme na njega, nikako ne možeš jednim prastarim vremnon prebrisati drugo, nema takvog vremenskog erasera. Eco la, reka son, istresa son rukove od košuje, neka ispadu i hodićaju, misli son na onu općinjavajuću pratnju, na Vergilija i Baricca, tako son ucini koda son mađioničar s kortima, i gle, ispali su ti moji jasi, adio von, reka son, ma Ovidije i Calvino su ostali, ku će ih se rišit. Ni to moguće kad ti puno vrimena stoje u sufit nimoš ih prava istirot. Dobili su stanarsko pravo. Kroz kupine put gre uzbardo. Tonko je Andricin vozi toti karocu, s jelnin, baz s dvo mula. Ozgori je zid, ozdoli je zid, toti su vartuli Jurakotovih, malo iza su in povezone kuće, pari mi se cetiri vezone u jelnu, nojdužu kuću ne somo na Molu bondu, nego i u cilu selo. Povar je vartul Viskota Jurakotova. Odvojeno od velike kuće Jurakotovih i vodi, povar Mihurićova, ucini parvu kuću od cimenta i matuni u Ženuglovu koju sad zeru kupine. Ne more se pasat dvur, uspela se kupina uza skale, skupa sa smokvun, uspela se na sulor, kroz vrota ulizla u kuću, išće proznu kamaru. I da nećeš, nimo ti druge, nego kidnut na livo. Ne znon je son von reka da je Visko bi svekar moje pokujne sestre Biserke. Umorla je nakun ca se bila udola za njegovega sina Blažota. Moje cviće uvehlo, muj onjel nojmiliji. Tako je kukola moja mater u parvemu dilu ovega ca pišen, ma ku bi sve zapameti, ne more se sitit ni nega ca je bilo uceri. Kako bilo da bilo, cini mi se da to ne spado vodi, nego u Sibićove dvure. Pogledo son na livo, nondi je hodi Olgice sin, unuk barba Joškota, moli Amerikonac, ni prihvati razgovor nego bitku. Zmoju na putu posika je laserskin mačen, makor je u komadima utekla pod stine, u kolnjik. Onda je sika gronu po gronu kupine kako to cine u Zvjezdanim ratovima, iti je bit Luke Skywalker, isić kupinu svitlon, ili ubit Darta Vadera, tukalo bi ga pitat. Gre puten priko kupini i smarski, ne obazire se na nos. Pazi, pazi, viko son za njin, ne tamo (hodi je puten za Zali kolnjik), vrati se natrag, onda desno, uza kućice. Tako nos je dečko iz države Washington, s obali Pacifika, dove povar svih kuć, u dvur muga nonota, i oca njegovega oca. Dušli smo, seli na parapet, mucali i cekoli. Mišalo mi se po glovi, parilo mi se da lako izlazin na kroj s dicun, ma s njin ne: one upon a time, a long time ago, naš je nono vodi ucini kuću, tako son reka. Ni ga zanimalo, palo mi je napamet, mi smo vodi na bardo, somi, kako na niku daleku, daleko misto, vodi u Bandiricu mogli su zapocet zvjezdani ratovi far far away from the United States. Irma, njegova teta, tarkala je vej kolo kuće. Moća na gurnji dvur, zvola nos je, gori ćemo se slikat, toti nos pokriju grone od murve, melkinje i masline, tucu nos po nosu. Poredali smo se na gurnji dvur, izmeju kuće i gustirne je saliz, naslonili smo se na zid, komesure mu je pokrila tonki tapet umidne zelene mahovine. Onda smo se slikoli za uspomenu. Irma, nojmlajo ćer barba Joškota, dohodi svaku godišće iz Amerik. Ne more odolit Komiži i njezinuj vali. Cin dujde iz Amerik olma se svuce, ili si poludila, rece njun svaki put otac. Stane na vorh od mula, hiti se na glovu i po muški plije do Guspe i nose. Olgica i dica, ne virujen, oni su somo mislili kad će se vrotit na zidić uz park, u Billingham, jelnemu mistu u državi Washingoton, glovni grad Olymipia, toti su njihovi prijateji, toti razgovaraju, igraju igrice, jedon je Dart Vader, drugi Luke Skywalker. Onda basket ball, ubaciju balun u koš ca su ga postavili u kantun molega parka blizu njihove kuće. Rodili su se kako Amerikonci, tako su i živili. U Komižu ništa nisu mogli noć. Još manje u Ženuglovu. U to vrime ni bilo u Ženuglovu modernih mobiteli ni smart telefoni. Vodi bi moga stot somo Obi-wan Kenobi, kako jedan isposnik, da drži skulu za Jedije, reka je moli Joško, noko smo se slikoli. Idemo, idemo, zvo nos je. Nauci je put. Idemo, rekla je i Ana, ostavilo smo staru samu. Mislila je na moju mater. Moja je mati stola kuću u Bandiricu, stola je gori i nakun ca su svi njezini bili u El-Shat. Barba Joško je imo doboti deset godišć kad su hodićali, barba Andre je iša u partizonsku vojsku, barba Viskotu se tukalo iz Afrike vrotit nose, u vojsku. U Afriku su ostali nono Jakov i nona Bonica s molin Joškoton, mojin borbun. U El Shatt, u veliku pustinju od šatori i sarbuna, navorši je deset godisć. Pari mu se da je nondi hodi i u skulu, ni bi sigur u koju klasu. Pri nego ca dujden do Egipta, ne jo, nego moji iz Bandirice, reć ću von dvi, tri stvori obo našemu otoku. Da znote oskle su moji iz Bandirice hodićali u zbjeg, na Sinaj, u Egipat i Afriku. Znon da von je i vo dosurilo, a sad još tuko puć i u Egipat. Kako i Žudiji, ma bez Mojsija. Nimon izbora, dušlo je vrime da von nisto recen i o našemu otoku, di je to naše selo o kojemu pišen vo ca pišen. Naš otok 14 Naš otok najzapadniji je od svih većih dalmatinskih otoka i najveći je hrvatski pučinski otok. U smjeru zapad-istok dug je sedamnaest kilometara, od rta Barjaci na zapadu do rta Kampanel na istoku. Maksimalna mu je širina osam kilometara, od Pritišćine na jugu do Oključine na sjeveru. Hum (587m), Monte Om, kako pišu Talijani, najviši mu je vrh. Cijeli otok Talijani zovu Lissa. Do Hvara, najbližeg većeg otoka (Talijani ga zovu Lesina, navodno je nalik šilu, a Višani i Hvarani - Fôr) s kojim je Vis stoljećima bio jedna općina, najmanje je osamnaest kilometara. Do Paklenih otoka, na kraju dubokog i nemirnog Viškog kanala, svega je dvanaest kilometara. Najkraći morski put iz Visa do kopna je do sela Vinišća kod Trogira, svega četrdeset i četiri kilometra. Najbliže talijansko kopno udaljeno je stotinu i pedest kilometara. Tako piše u svakoj enciklopediji. Tako piše i Grga Novak u prvom poglavlju svoje knjige o Visu. Poglavlje je nazvao Geografski pregled otoka Visa, Biševa i Sveca. Biševo je Bisovo, Svetac je naravski Sveti Andrija. To je prvi Sveti Andrija, drugi je nenastanjeni otočić uz Elafite, ali je samo jedan pravi Svetac, ovaj komiški. Na njemu je, kao zadnjeg njegovog stanovnika, nacionalna televizija snimala tetu Antoniju Zanki iz obitelji Lestićovih. Njima je pripadao Svetac, ako se u međuvremenu nije štogod izmijenilo. Jedino su Lestićovi mogli podnosit usamljenost, izoliranost i klaustrofobiju što iz njega izbija. Kao i njegovu osvetoljubivu, sebičnu i tešku narav. Iz svog je pregleda Grga Novak izostavio Palagruzu, Velu i Molu, i Galijulu. Otoke koji na svaki način spadaju u specifičnu, vrlo staru višku, točnije, komišku narodnu i ribarsku mitologiju. Donedavno, također, u tvrdi i osebujni život ribara i težaka, ne samo komiških, nego i onih iz Žene Glave i cijelog zahumlja, područje s istočne strane brda Hum, što ga Komižani i svi Višani zovu Poje i ljude što ondje žive Pojori. Moje rodno selo Žena Glava (Ženoglova), rodno selo moga oca i majke i svih mojih predaka, spada u taj dio komiške općine. Prostorno najveće općine u Hrvatskoj. Obuhvaća more sve do Galijule, najudaljenijeg dijela hrvatskog kopna u Jadranskom moru. Naš otok je Vis. Misto Vis je u Višku valu ili u Valu svetega Jurja, kako su je popri zvoli. Komiža je u Komišku valu, ispod visokega Huma. Iz dajine slici na golubicu. Bilu golubicu ca je ugnjizidila na bokun zemje koju ni zapaco kameniti i opasni Hum. Malo imo misti ca su posvema sjubjena sa svojin bardon kako Komiža. Misto Vis ni somo Lukâ, kako recu Ženoglovci. Malo kad oni gredu na Kut, drugi veliki dil groda Visa, osin ako je niki svetac, pok se za njega darži misa u Svetega Ciprijana. Ženoglovci cilu misto Vis zovu Pajiz. Ako se kojega upito, a, di greš kumpore, di si se uputi, odgovorit će, da di? Gren u Pajiz, je von co potriba? Tako recu za to naše misto. Pajiz, paese, paesolo. Bit će to zatu jer manje gredu u Komižu, makor je olma priko Huma. Nanoge je težje duć u Komižu nego u Pajiz. Lašnje se i auton dovest u Pajiz, makor pripadamo općini Komiža i racunomo se kako komiški pojori. Gurnji tekst mi je tuko da se boje more razumit di stoji ženoglovski svit o komu pišen. Di je Bandirica i kuća di su se rodili moja mati, nono Jakov i nona Bonica, moje borbe s materine bonde, kuća u kojuj son sto s materun dokle mi se otac ni vroti iz partizonskega rata. O temu znon nejasno, slabo, ne uvik točno. Prema temu koko se mogu spominjot ca su mi drugi provjali i koko mi se pokujno mati mogla spominjot. Makor se njuj, u njezinima godisćima, bilo sve težje vroćat na no ca je bilo uceri. Altroke da paso kroz jelnu burnu i puno grubu vrime da dujde do nega ca se dogodilo pri osandeset i veće godisć. Da paso kroz cilu jelnu povijest za koju u Ženuglovu nimo prove rici. Imo somo opis: to je ono ca je bilo pri, kako se popri živilo, kaki je bi svit, bestije i stvori. Reka son, stojte atento. Meni se, kako i Ženiglovi, zacas sve pomišo. Stvori, bestije i judi ca su bili i ca danas žive vazda su skupa, pari mi se da se ne moru odvojit. Kako i ono ca je danas od nega ca je bilo uceri. Moglo bi bit istina kako naš otok, s njin i Ženoglova, imo toko puno povijesti koju ne bi lako polni ni cili kontinent. U njegovu povijesnu kortu ucrtana je i korta europske povijesti i ratova, sve od staroiliriski i grčkih vrimen. Nojboje bi bilo da obo temu proštijete pripovjetku iz zbirke Poniženje Sokrata Ranaka Marinkovića. Svakako je proštijte.Tin Ujević ga je zvo viški Voltaire. Zvo ga je kako se i piše, V-o-l-t-a-i-r-e. Marinković njega vrgorački Baudelaire, isto kako se i piše. Da me ubiješ ne spominjen se di son to prosti. Rankova pripovjetka zove se Sanjiva kronika. A Grga Novak, viški zet, napiso je kako geografski, gledono u rovnima crtama, naš otok slici jelnemu trapezu. Nikako mu je trapezoidna i povijest. Kako coviku ca se primeće visoko pod vorh šatora, pricinjo se da ga ni stroh, a poblidi je kako karpa. Soto, pod sobon, nimo ni pinkicu mriže, nimo se noc docekot ako pade. Foraninu Grgi Novaku svak je osto dužan, usuda je kopo i iskopovo starine, i kod nos na Vis, bez puno pinez i naknade, ni isko zurnutu. Za razliku od Marnkovića ni napiso sanjivu nego provu povijest našega otoka. Napiso je puste povijesti Dalamacije, o Splitu i Foru, o našemu moru. Umar je devestu sedandeset i osme, pari mi se u svojuj devedesetuj godini. Cu son da se govori i o drugemu Foraninu rodon iz Brusjo. To je Mote Hraste ca je izucivo čakavske dijalekte, toko uporno, sustavno i s velikun pumnjun, da je doboti cili život kopo po ricima i sintagmima. Umar je na mijor devestu i sedandesete. Ne znon koko je imo godišć u vrime kad je duša u Poje, i u Podšpilje, na misto di je danas velika gustirna s pjacetun ca se protegla priko cile osojne bonde barda. Sidi je na kolobran i pito svakoga ku je pasovo cestun da dujde pri Dom i u butigu, molin vos, je znote koju ric, ili kako se u vos rece hiljada? Paso je stori Osmako iz Duboke i njega je pito: molin vos, kako se u vos rece jednaste. Osmako je reka, ostija, rece se jednaste, nego kako. E, ni, prigovori mu je Mote Hraste. Rece se jednadeste. Tako je Mate Hraste, rodon iz Brusjo, kako ozbiljni covik blizu cetardesete, u vrime Kraljevine, cetiri, pet godisć pri partizonskega rata, ispitivo svit kako govori. Je čakavski ili cakavski? Nojveće se iznenodi u grodu Visu kad je cu da Luka govori cakavski, a težoški Kut čakavski, kako se popri govorilo. Virovo je da je noša nojstariji čakavski dijalekt, njegovu okosnicu. Iznenodi se još i veće kad je istu stvor noša po pojima i u selima, viškima i komiškima. Jelni govore, ca je, je co novega danas? A drugi ča je, je čo novega danas? Isto, ma bokun drukcije. Zatu sve skrote i pitaju, ke nova, kumpore? Nison nikal vidi ta dvo slovno Forana, ni Grgu Novaka ni Moteta Hrastu, makor su se oba mogla intart na nikemu viškemu putu ili na viškuj rivi. Oba su kopola po našemu otoku, jedon po rapima store Isse, drugi po bardima i selima otoka, iskopovo je store rici i dijalektološke diference meju dvo sela ca ne govore isto, a meju njima je somo jelnu bardo. Za parvega govore da su ga hodili gledot kako je pod starust, skupa sa studentima, s velikun spanćerun na glovu, kopo na Gradini, na Luku. Istraživo je mozaike i grobja. Bi je, kako son reka, viški zet i da ni bilo njegove žene, tete Line Kargotić, libar o Visu nikal ne bi izoša. O svemu piše muj Gargo, tužila se gospoja Lina, a o mumu Visu, mojemu nojdražjemu Visu, nonke slova. Hodićat ću, neka mi ne gre na oci. Kako ne, jasno je da sam napisao, vidi koliko korte, i sve to o Visu. Pri partizonskega rata općina u Visu ni mu dola pristanak da objovi libar. Objovljen je šesnaste godisć posli rata. Pomogla mu je u to vrime jedinstveno općina Vis, u njuj su bili Vis i Komiža. Njezino uprava ca se zvola Narodni odbor. Predsjednik Miće Žitko i dopredsjednik Andre Zambarlin, parvi iz Visa, drugi iz KomiŽe. Šjor Grga Novak se puno zafoli spicijeru Stipetu Brajčiću, viškemu farmaceutu, koji je nojveće zno o ciluj historiji, svakemu mistu, svakuj stini na našemu otoku. Ovo je storo Grčka, govori je, kako su i stori Grci napisali niki mit i priču obo svakuj stini, prefin stincici u njihovin mistima i po bardima, tako tuko i nami. U višku se valu i barda pri nego indi uvukla evropsko civilizacija. Artemida je vodi gonila zece i divje koze, a Tetida jahola na dupinu i sakrivala se na žolo u Stinivu. A i Afroditu su gledoli golu na suncu nježnega žola u jedinuj, ma savršenuj vali, na Budikovcu. Ku je u to vrime sto na Palagruzu moga je vidit prilipega Posejdona kako se od velikih boti u kulfu odmoro na trovi Salamandrije i žolu Store Vloke ili kako na Žolo Vele Palagruze dujde u dvo skrokoja, od Babe, priko Gaći do Žola. A tko vam je to pričao, pitao je šjor Novak magistra. Barba Pavulin Centin, sin Sibeta Mardešića, lanterniste ca je parvi upoli svitlust palagruške lanterne. Som je reka kako je to legenda koju je cu u Poje di Centinovi od starine imaju zemju i lozje. Pelagosa, Pleagosa, ponovjo je barba Grga Novak, istina je, na njoj su živili stori Grci. Prvi su na njoj posadili lozje. Ali, moj magistre, ne misliš valjada da je to povijest? Centinovi nisu bili samo matematičari, inžinjeri i graditelji. Očito su bili fantazisti, svašta su izmišljali u vrijeme ribarskoga mraka. U Poje, pri Kulu, ljeti su izvlačili štramace iz kuće na gustirnu i gledali kako prema Palagruži padaju zvijezde. Ono je Posjedon izmšljao je mladi Sibe, ljubtelj zvijezda, zapravo naš Neptun, prate ga Triton i Nereida. Eto tako, zakjuci je Grga Novak. Sigur son kako Novak ni nikal dohodi u Ženuglovu, za razliku od barba Sibeta Centina koji je u Ženuglovu isko meštra da mu popravi store škure na ponistru, na kuću pri Kulu. Ime Ženoglova u svojuj povijesti Novak piše Žejna Glava, koda to selo ženo svega i nimo nicega, a istina je da je imalo svega. Austrijsko je uprava u storima dokumentima i katastarskima kortima pisala Sena Glava. Zateže bokun na talijonski, baz i na njemački. Uostalom, ni loše da zapametiš koliko je teško provu skulu pasat bez provega meštra i bez provega Novaka. Tako je govori Grga Novak, tete Line Gargo, pomišo je svuj govor s forskim da ga se boje razumi. Nojboji meštar inžinjera Pavulina prizivo se Novak, sve isto kako i jo. A vi Višani, imate li još nekoga osim Sibeta? Marinković se zno primećot kako jedon gimnastičar, a ne pisac. Ni mu bilo lako kad su ga Talijonci ćapali na splisku rivu i odveli u Monteferro, u internaciju, na Kalabriju. Pati je od nostalgije i klaustrofobije. U zatvorenima prostorima ni moga živit. Ni polnosi zatvor ni život u kolektivu, smardila mu je izbina s kazana i pustinjski šatori, veće je voli bit som sa sobon nego s drugima. Voli je igrat šah i cinit gimnastiku za koju je bi darovit. Voli je i ženskima prikazivat svoje gimnastičke figure, sve ca je moga ucinit, a moga je i hodit na ruke kako arlekin. Potajno, da ga niku ne vidi, veće je vježba gimnastiku. Dosadno mu je bilo bit pisac: misli je da tuko pisat somo o nemu cemu se judi mogu smijat, a tega ni puno, pok je rano fermo pisat. Tako je bilo kad su ga odveli, ni iti s dušmanima ni govorit. Ništa mu ni pomoglo, odveli su ga a da ni nonke prozuka. Posli su Talijoni sve zaboravili ca su cinili njemu i drugima na našemu otoku i na našu zemju: ljudski duh, kako je reka Faulkner, imo tu sretnu osobinu da more odbaciti sa sebe ono s čime se savjest ne može pomiriti. Tako su i Talijoni zacas zaboravili da su bili fašisti. Kad su ubijali svit parilo in je da je to bila niko grubo zabava na koju ih je niku drugi pozvo, nalik na suvremeni paint-ball: nisu oni to izabroli, njih su zvoli da cine gadosti i ubiju svit. A svit je na temu našemu otoku, naravski i oni iz Ženoglove, ploćo tuje racune, ma ne pinezima nego životima. Svi su tili ogvnatat naš otok. Pucoli su na njega iz nojvećih kaluni. Na tega molega zeca. Un in je uvik nikako umaka, zafrikovo ih je. A njima se cinilo, eno ga, striže ušima na vorhu Basulinke. Misli son ništa ne govorit i, kako son reka, proštijte Marinkovića, ma reć ću isto dvi, tri stvori. Ne znon koko su za njih culi u Ženuglovu. Isto ću von reć, makor ni u no ca son vidi svojima ocima nison uvik sigur. Nojboje bi bi bilo mucat. Iskreno receno i ne znon zoc vo pišen, koja me sila na to tire, koda je ta sila ribor, a jo molo donzula ca se ujola na udicu i zno govorit. Talijonci su želili, ma nisu nikal postali gospodori, kako recu, tega strategijski značajnega otoka. Ca su ga veće želili, to in je veće izmico. Istina je, kad je bura i prozirnu nebo iz Ženoglove, boje nego s bilo kojega drugega mista na otoku, more se vidit Itolija. Dvi duge linije, jelna olma aroza mora, drugo malo navar, somo bokun drukcijega kulura. Ne znon zoc su toko želili naš otok, neveliki komad zemje, ne veće od devedest kilometri kvadrotih, koji, kako je rekla moja pokujno mati, na pučini stoji/ od morskih valova/ nad kojima lete jata bijelih galebova. Pito son borbu, je se spominješ Talijoni? Reka je, vroga se spominjen. Spominjen se Inglezi. Uze son svuga borbu za sugovornika, un se spominje malo boje od mene. Istina je kako niku nakun Marinkovića ne more napisat nisto nalik na Sanjivu kroniku. Kad bi jo piso ne bi piso Sanjivu kroniku, nego uzburkonu, punu boti i fortunoli, kroniku viških i ženoglovskih povijesnih neveri. Ma ne bi to moga, nicega se ne spominjen, a malo se spominje i muj borba. Nisto malo znala je moja mati. A sad je i na umorla. Talijoni su njun doboti dušli glove, njuj, pranoni i meni. Sposili smo se kad su dušli partizani, za njima Inglezi i dikoji amerkonski marinac. Inglezi u lipima monturima, stelonima beritima, u mekuj ingleskuj robi. Moja je mati mogla Inglezima prodovat joja i kojega pulastra, ako ga je uspila uzgojit. Partizanima ništa, bili su siromasi kako i mi, ma nisu ni oni bili obuceni u strace. Imali su, svaki drugi, inglesku robu. Cuvali su nos da non kogol ne ucini zla. Govorilo se da su grubi. Za molu stvor ako ku ukrode, riši se je života. Partizani će ga striljat. Proculo se kako je u Kostrinu jedon vojnik, partizan, ukro malo kumpiri s tuje zemje da ih cile ispece pod žeravu. Ni dobro paso kad se obaznalo. Govori se da su mu sudili olma kako da je nojveći zlikovac i razbojnik, a bi je somo glodan, kako i mi. Take su se grube stvori cule i iz drugih misti, ne somo iz Kostirne. Neću o temu, da mi niku ne rece, ca ti znoš, i da me pito, koko imoš godišć, ili si bi toti? Partizani su su govorili, neka svit bude pravedan i slobodan, judi neka budu jednoki, želili su da svima bude dobro, da se svi judi vole kako braća. Bili su to opasni pravednici, inpjantoni i puni svitlosti kako kapja rose na listu planike u ranu jutro kad je pogodi sunce. A, Bog, jesu na njega gledoli, pitali su u Ženuglovu. Nisu obadali za Boga, koda će oni, a ne Bog, uredit svit po svojuj miri. A Bog je olma reka, eto vos tamo, cinte ca vos je voja, za vos je sve isto jeson ili nison, a za mene je isto i dobro i zlo, dobri su dobri jer su taki, a zli su taki jer su taki, ne moru se popravit. Ni me ni brige, i nako će se na kraju sve izravnat kako dvur ca će se pokrit soderon ili svemirskun prašinun. Znote i somi da Ženoglova ni na more, pok se pitote oskle fortunoli i furtune u naše molu selu. Kako more može tuć u Ženuglovu kad mora nondi ni? Ne želin vos privarit. Ni mora u Ženuglovu, ne more se noć pri Duboke, a kad se malo živje greš do vale tuko doboti pul ure, ako si mlod. More te jedino niku privarit, hol s menon u Ženuglovu je more. Tako son jedonput odovna bi privari svuga neputa, sina sestre Marice, molega Blaženka Vidovića. Danas je profesionalni ribor. Imo veće od cetardeset godisć. Pari mi se kako je to moglo bit šezdeset i nike. Hol s menon u Ženuglovu, vidit ćeš nonota i nonu, zvo son ga. S dicun son uvik razgovoro koda su judi a ne dica. Još i veći, koda sve znaju pod kapun nebeskun. A ne, neću, ni gori mora, reka je moli. Kad bi bilo baz bi i duša. Kako ni, reka son, barba Mote i jo probili smo konol iz Duboke, i eno, frišku, modru more dušlo je pod nas dvur, puno lipje nego toti pod Mijurovac, dvo puta lipje. More se skokat na glovu s dulnjega dvura u more. Sve je bilo lako dokle nison duša gori. Moli se olma zatarko na dulnji dvur. Ni mora, viko je i plako, privari si me. Nison ga moga umirit cilu nuć. Ni uz pomuć nonota i none. Jedva son s njin doceko jutro da ga odveden nose sestri. Od tad znon da ne smin varot dicu ni bilo koga drugega. Zatu, kad recen ženoglovski fortunoli, to hoću reć nevoje ca ih je donilo vrime, povijesne vjetrometine i bote, u nase selo i na nas otok. To su bile velike bote od vrimena, rata i revoluciji. To su fortunoli u Ženuglovu a ne oni od mora i morskih neveri. Na našemu je otoku more sa svih bondi, ne more mu se uteć. Uspni se na vorh Ženeglove kad je somo bokun juga. Cut ćeš kako more sa svih bondi dunji i priti našemu otoku da ne bi digol uteka i otplovi moru principovu kako su niki otoci uzali ucinit kad in je dosurilo da stoje uvik na istu misto. Na misto di more vazda marnji, dube, otimje zemju i stine, i kako niki pristrašni pisikont grabi i prozdre sve ca mu se nojde u cunku. Butigerske kontrestode 15 Ne postoje tragovi kako je, u storu vrime, u Ženuglovu bilo svita. Ni bilo nikoga. Ku će duć uz tu bondu barda koju u dugemu litu mloti sunce. Mloti još žešće jer se odbije od mora kako od velikega zarcala. Stipe Borcić, mlaji sin Mimeta Lukina, (stariji, Lukica, je umar), reka mi je ovako: u našu selo liti je nojvećo vrućina na cilemu svitu. Ozdoli tuce sunce, odbije se od mora kako od zarcala, onda još i od bilih stinjok na kućima. Ni vodi uvjeta za živit, uteć ću cin buden moga. Da mi ni matere Marice odovna me ne bi vidila Ženoglova. Isto se svaki don vozi od trafostanice i spomenika Tanjugu do Jurakotova dvura na finu bicikleti. Lipo obucen, urednan i cist, visoko draži glovu s beritun na fruntin, i uvik dobre voje pozdrovjo na svi glos svakoga na koga intro. Cuje se pri Sibićova vej od Nanetova dvura, eto ga, dohodi Stipe na bickletu. Drukcije je govori pokujni arheolog Vid Biličić, Burteta Cimićova sin. Rojen cetardesetiparve u Pohumju. Zvoli smo ga Vido. Posveti son mu jelnu priču kako je s Jakovon Kosanovin privarće stine po Veluj gomili. Jakov je incuki da išću zloto, i Vidotu je svaku malo tukalo govorit, ni zlota Jakove, ni ga ni pinkicu, nonke za zub. Ovo je ilirsko gomila i njihuvu grobje, moremo iskopat somo kosti. Neka nojdemo i za zub, bit će dobro, misli je Jakov. Vido se rodi cetardeset i druge, u Pohumje. U Pohumje je zavorši pušku skulu, u jelnu lipu zgradu ca se danas prosela. Osmogodišnju skulu zavorši je u Podšpilje, učiteljsku u Spllit. Ni voli bit učitelj ni profesur, voli je somo arheologiju. Isko je misto di more lavorat kako učitelj i u isto vrime studirat za arheologa. Jedinu tako misto uz more bi je Zadar. Zadarski Filozofski fakultet na Novuj rivi. Zatu je lavoro na zadarskima otocima, nojpri na Dugi otok, u Božavu, onda na Pašman. Katedru na zadarske arheologiji vodi je u to vrime poznoti hrvatski arheolog Mate Suić, Brocanin, rodon iz Postiri. Vido je svaki don, kad je imo predavanje, dohodi kod mene i Ane u Zadar, u naš stan na Poluotok, di smo bili podstanari. Svaku smo vecer, nos troje, s Ružom Golijan, Aninun prijatejicun iz Metkovića, igrali na korte, napuse na skovu. Uz moju sestru i oca Vido je jedni Višanin ca non je duša na vjenčani obid, u rujnu misecu sedandesete godine. Sprijateji se u malo vrimena s Aninin braton Stojanom. Anin brat je u njemu noša zajedničku pjesničku prirodu. Zatu ga je i dove na nas vjenčani obid u bivšem hotelu Beograd, na Liburnskoj obali. Obid non je kuho poznoti zadarski kuha šjor Hrabra, jedon od nojpoznatijih kuhari, ca je u libru izdo svoju vlastitu kuharicu. Vido je umar u pedest i osmuj godini života. Umar je mlod, puno pri nego ca je realiziro svoje planove o istraživanju predantičkih i predhelenističkih lokaliteti. Nojveće je vrimena Vido lavoro kako kustos muzeja u Batariju na Vis. Zno je da je to puno značajni muzej, da se priveć viških predmeti, veći broj nego ca se u muzeju na Vis more skupit, nalaze u drugima muzejima i u privatnima rukima, a još ih je veće nestalo. Ni imo puno podrške da revitaliziro muzej i da cili Vis ucini jednin velikin muzejen s nojvećun površinun na otvorenim prostorima. Jednega dona, a duć će ti don, kad će se razumit da nojstariji grod s ove bonde mora tuko imat provi muzej i vonka austrijske Batarije. Od Vlaške njive, di je danas hotel Issa, do Češke vile i crikve Svetega Jurja. I uzbardo prema utvrdima, s jelne bonde prema Velentunu, s druge prema Benticku i Georgeu. Kako muzej moga bi se uredit i cili naš otok, ne somo u kulturološko-povijesnom nego i u prirodno-ekološkom značenju. Vido je bi nesvakodnevni covik zanesen našima starinima, iskopinama i drugima prastorima i stvorima. Ni puno obado za sebe. Ni bi visok. Hodi je malo prignuto, i daržo se tako da se parilo kako je puno važnije no ca je pod noge nego nebo povar glove. Na molemu obrazu povar tonkega noša nosi je velike oćole kako debelu povećala za oci pok se ocima u istu vrime smijo i bi nikako melankoličan i zamišjen, koda je nindir nisto izgubi. Hodi je u Ženuglovu, uzbardo i nizbardo. Puten niza Zali kolnjik. Vodi su marširale rimske legije, reka je. U vrime borbi toti su dohodili. Koda je Ženoglova centar svita, pok nisu imali di duć nego uz tu žednu bardo bez vode i zemje, puno siki i stinjok, pito ga je barba Miki Borcićov. Iz Ženeglove Miki je hodićo u Pohumje. Oženi se s tetun Toncicun Sviličić, rojenu Giaconi, sestrun don Toneta, udovicun Mikule Sibićova, još jelnega brata muga nonota Sibeta. Ni bila važna Ženoglova, reka je Vido, stisnutih ociju ispod debeli oćoli, nego Hum oskle se more vidit cili otok i svi drugi otoci, prostima ocima vidi se brode u kulfu. Vi niste ništa stili, nimote pojma, nego govorite da govorite kako papagala. Meni se cini da su baz i Iliri na Hum imali svoje strože, a da se ne govori o grčkim strožima kad je Issun vlodo Dionizije Stariji iz Sićilije. Na Veli je Hum stavi vojnisku strožu oskle su i bez Arhimedovih povećala, svojima ocima, mogli vidit more do Zadra i Dubrovnika, s jelne bonde prema Svecu, s druge prema Viškemu konolu, Šolti i vrotima od Splita. Razumi se, to su današnjo imena. Hum in je bi kanoćol. Oltle su dovali sinjole da se zno di su Teutini gusari i razbojnici. Na kojemu su dilu mora njihove mole, kako strila azvelte liburne. Znali su na koga će navolit iz svoje baze na Svecu. Nondi su stoli da lasnje mogu napadot rimske trireme koje su iz Jakina i Monte Gargana kurile prema Svecu, onda prema Žirju, u vale di je uvik bonaca. Toti bi se akostali i odmorili se da moru lašnje duć na terafermu. Ženoglovci nisu virovoli da je ikoga drugega, osin njih, u bilo koju vrime, zanimala zemja priko bardi, atroke da su u tu storu vrime hodile rimski vojnici u oklopima, sa stitovima, kacigama i perjanicima kako kokoti, kopjima i bandirima s raskriljenim orlovima. Toti je bi vojni put, virovoli vi ili ne, reka je Vido, koda je zno kako će veće od dvo mijora godišć nakun njih Ženoglova bit puna vojske ca će je s Inglezima na otok dovest maršal Tito. U to je vrime cili otok, i Ženoglova, pritvorena u vojni logor da se cin pri potiru njemački dušmani. Vido, puj na Kopacine, na Serenjok i Velu gomilu, ca ćeš u Ženuglovu, reka je barba Miki. Ni zno kako Vido toti dohodi odovna, doboti svaku setemenu. Velo gomila je puna manjih stini i savure, koda ih je niku samli, onda ih toti doni kamionima, i silnin ih buldožerima zgarnu u gomilu veliku kako manju bardo. Vido je istraživo i gomile na bardu Svetemu Andriji, povar Cunkovice. Ma ke, Teuta je bila na Velu gomilu, zno je barba Miki. E, toti da, toti su bile u storu vrime, kad su For i naš otok dušli pokrast ilirski gusari. Vodila ih je Teuta, krajica od otoki. Na tu je zaravan imala svuj stožer, i generale. Uzimala je u travesu jelnu po jelnu gomilu samastronih stinjok i hitivala ih na rimske desantne galijune ca su itili iskarcat vojsku u Talešku, Trovnu i Rukovac, da jedon put za uvik unište ilirske gusare. Jelna njun je gomila ostala. Cini mi se da je tukala azvelto uteć, jerbo je malo bili velikih stini da pobiju rimske mornore i potope in galije. Slicilo je to na dož od stinjok ca padaju iz vedrega neba. Privarila se u racunu, da je stavila dvo, tri bacača facodi, utekli bi bili galijuni oskle su dušli, ili dvo bacača uzeženega katrana. Utekli bi kako i Persano, veće od dvo mijora godisć nakun tega. Ca se tice ljubavnih avanturi o temu bi moga provjat koko hoćete. Teuta je imala veće muški od Kleopatre, Teodore, Marije Terezije i njezine ćeri Marije Antoanete zajedno, zavorši je barba Miki koda je sve te ženske osobno poznavo i razumi njihovo seksualno pretjerivanje, niku vorst nimofamanije, a baz koji put s nima i spo. Tako je povijest interpretiro barba Miki Borcićov. Zno sve obo krajicima, još i veće o njihovim ljubavnim nego ratnim avanturama. Kod Teute je nisto fali. Storo Issa ni bila Teutina nego su njezini Iliri, nojveći jadranski gusari i razbojnici, pljačkali usuda di su doplovili. Teuta je bila žena velikega ilirskega kralja Agrona. Kad je umar naslidila je njegovu mornaricu, ucinila desant, i iskarcala se na svaki otok. Dogodilo se to veće od dvista godišć pri nego se Isus rodi. Izgubila je. Izdo ju je njezin glovni general i ljubavnik Demetrije Foranin. Izdo je krajicu, prido se rimskima vojnicima da more vlodat na Foru i na našemu otoku, uvik su cinili jedon por koda će s njima igrat na poker, i daje prema jugu, sve do Boke Kotorske. Ni bilo tako, tumači je Vido. Cilu jelnu godisće Teuta je itila orobit storu Issu. Ni bilo druge nego da njun se Isejci pridodu. Dušla je jelna rimsko delegacija, radi mira. Ona ih je pobila. Jelnemu je osikla glovu i hitila je u more da i drugi vide. Nakun tega dušle su rimske trireme, i zbogon Issa. Na otok su poceli marširat Rimljani i disciplina, veliko i organizirono imperijalno vojska. Di si oni pasali trova ni resla. Nisto su sagrodili na našemu otoku kako forum, teatar, terme, na silu, bez elegancije i provega interesa. Velikin su entuzijazmom grodili somo ceste da mogu pasovat s legionarima i ratnim spravima. Vido se ni moga liberat Vele gomile ni barba Mikita. Misli je o gomili, je to gradina ili ilirsko nekropola, kako je toko veliko dušla toti. Ni tako bilo. Teutu je s Ilirima superala rimsko mornarica, zakjuci je Vido. Gledo je u pud a ne u barba Mikita. Ne ni, reka je barba Miki. Ili ne znoš kako je Teuta utekla u Okjucinu. Sakrila se u Krajicinu spilu iz koje je u to vrime mogla duć do na Bisovo, tako je ucinila i dušla u Medvidinu. Nondi su je cekoli liburne, odveli je na Svetac di je imalo svuj dvur, utvarde i gustirne, svoje ljubavnike i vojnike. Odonle je gledola more sve do Šolte. Ni njun moga niku ništa. Ćapovalo je i žrtvovola mornore ca ih more hitivalo na Svetac. Kako Kirka. Somo ca ih ni pritvorala u zviri ni u bestije. One slabe olma su likvidarli njezine stražari. Jacije i velike daržala je za ljubavnike. I njih je ubila i zakopola kad su njun dosurili. Uz njezin dvur na Svecu je grobje s velikima kostima, puno većima nego u običnega svita, koda su to bili divovi a ne judi. Je, nondi je zakopola i svoje zloto, nondi tuko iskat, i jelna punta se na Svecu zove Zlotno Glova. Svetac je otok s blagon, a svaki taki otok je vražji i proklet. Da biste razumili kako je svaki taki otok sa zakoponin zloton proklet i opasan tuko von prostit ingleskega pisca Roberta Louisa Stevensona, un je nojboje to zno. Do je da mu na jelnu zlotnu puntu na dalekemu otoku u Pacifik ucine vilu. Onda je toti i umar. Tako je i Svetac, otok s blagom. Zloto je nondi, ma niku ku ga nojde ne more ostat živ. Proklete ga Svetac, brode mu istuce obo stine, a mornore utopi. Ogranpo ih, istuce i zadovi. Pritvori se u divjo i veliko kobotnica. Ništa ne mogu proti tega, reka je Vido. Tako je u svojima Historijama i Herodot sve izmišo, i uzonce, virovonjo, izmišjene i stvarne zviri i bestije. Sve je to prikozo koda je istina. Odovna ni take povijesti, zavorši je Vido. Ne nego one u koju se ne zno ku se u koga zajubi, ku je s kin spo, noc je spo, kako su hodili na stranu, od cega su istrašili, ca in je bilo nojdražje za ist, jesu su se strašili od macići, pito je barba Miki. Je to spado u povijest? Nojboje je da vibarba Miki budete Stevenson sa Sveca i da obo skrivenemu zlotu napišete jedon libar, reka je Vido. Nison lud, odgovori je barba Miki, pok da me nojdu oni prokleti macići i ukose ca ubiju svakoga ku dujde nondi iskat, svakoga osin Lestićovi. Njih ni ni bilo brige za patakune nego za lozje i cesminu koju su broli i prodovali u Komižu. Zaludu je govori, ni ga vej niku slušo, nisu ih zanimali Lestićovi. Svak ih je poznavo. Za njih su oni bili komiški robinzoni, osobenjaci i ludonje, a ne čuvari zakoponega blaga. Nonke da su zmajevi. Znoš co Miki, ništa ni toti bilo. Tebi se pri nego ca pocneš govorit zatvore oci, ispod ociju ti se nisto otvori, i ti govoriš, govoriš, i ne fermoješ, koda gledoš nisto u sebi, ku će znat oskle sve to vadiš, reka je Miki Gardeln. Nakun ca si odve Toncicu, udovicu Mikule Sibićova iz pri Sibićova, i duša u Pohumje, nisi vej obado za Ženuglovu. Sto si u Pohumje, pri Mulićovo, u kuću uza Župni dvur, kladit ću se s tobom da nisi nikal bi u Sućuraj na Foru. Da si bi drukcijo bi bila tvoja fjaba. Vido je gledo u kucina koji je duša u butigu koda je nikoga isko, onda ga je jelna noga zaleputila, i jedon je glos poviko na kucina: marš ća. A Miki je nastavi koda su i njemu zapritili, e neću, reka je. Bi son u Sućurac i sve pogledo okolo kako da son inžinjer Pika. Ni Sućurac nego Sućuraj, ispravi ga je Gardelin. Tuto steso, reka je Miki. U Sućurju je isto kako na Kopacine, i nondi je Velo gomila, ili kako Vido govori ilirsko nekropola (a nisu nikoga iz gomile iskopoli) i Krajicini dvori s kulima i velikima zidima. U Oglovku i Kosjoku, malo daje od Sućurja. Toti su Iliri daržali svoje položaje, nisu se itili micot Ardiejci, ni prid cilun rimskun mornaricun. Jo puno volin gusare, njihove brode i bandire s martvoskin glovima, reka je zaneseno barba Miki, koda će u oni cas pocet ormot svoje brode, trabakule i gajete za progonit omrazene rimske galijune. Sve isto kako u nojnoviju vrime partizani. Ovi moli historijski simpoziji dogođali su se spontano u butigu. U njuj je kako butiger lavoro barba Visko, pokujni brat moje matere. Bi je coran s debelin slomljenin noson, zatu su ga zvoli su Čombe. Prema Moiseu Čombetu iz Katange u Africi, u Kongu, koji je u temu bogatemu dilu svoje zemje som sebe proglasi za predsjednika. Miki je nastavi, ništa od tega ca smo provjali ni se dogodilo u Ženuglovu. U tu storu vrime nondi ni bilo ni kucina. Ca ti ni dosta Miki, zamarnji je barba Visko dokle je u justa mećo još jelnu jutu paprovicu (ni in moga odolit), i cilo se povijest surgala kako suhozid ca se iz njega izvukla glovno stina. Je se co od tega moglo vidit iz Ženoglove ako u to vrime nondi ni bilo svita? Ništa. Moga si vidit jedino kako Teuta s Kopacini zamohije travesun i hitije stine na rimske trireme usidrene isprid Vele Taleške, Trovne i Rukovca. Barba Miki nosi u sebi stvori ca su vjekovima daleko, daleke kraje i nepoznote jude. S njima je bi prijatej, ni voli da i drugi budu s njima prijateji. Ništa vi ne znote, reka je na kraju kontrestovonjo, i noglo hodićo pul Pohumjo. Ženoglovski furtunoli 16 Istina je, tuko mi se i skuzat. S mojega molega stoga od savure ne mogu vidit ni do Bjožova dvura, altroke prozrit kroza povijest. I somi znote kako nimo kanoćola s kojin mores gledot u vrime ca je pasalo. Isto ću reć jelnu stvor ca mi se pari nikako posebna. Drog mi je Host, William Hoste, zvoli su ga moli Nelson, kapiton bojnega broda. Zapovjednik ingleske flote od pet fregati s kojun je na trinaste morca 1811. potuka veće od dvo puta jaciju francusku i talijonsku eskadru. Skojić Host isprid viške vale dobi je po njemu ime, i lanterna na njemu zove se Host. Pari mi se da skojić i lanternu Višani zovu Molo lanterna i da je tako razlikuju od Vele lanterne na punti Stoncice. S broda ca dohodi iz Splita kad se ugledo Host i more se vidit izbliza, eto ti ga na, arvali ste doma, ma još ne i u Ženuglovu. Do sela ćete se još namucit. Kad se s broda iskarco na svuj otok, našemu je Ženoglovcu, sve Ženoglova. Zatu ni nelnega Ženoglovca koji ne voli skojić Host makor svi ne znaju ni kako se zove. Host je puno lipi skojić. Od mora ga dili dvo metra bilih stini kako jelna kameno skalinoda ca ju je more isprolo i izbililo. Povar njih je busak, malo bori, i drugega zelenila, na površini manjuj od stu metri. Na Hostu je prilipo bilo lanterna s oktogonalnim, nikoliko metri visokin svjetionikon. Lanternu je naravski izgrodila Austrija na mijor osanstu sedanset i treće. Sa svitlošću ca se okrićola i vidila s osan kilometri dajiine. U lanterni je živi lanternist i njegova famija. U storu vrime cisti je uređaje i cakla. Danas ni lanternisti ni njihovih famiji, ne skocu dica po dvuru Mole lanterne. Svjetionikom se uprovjo na dajinu, automatzirono, a skojić i lanternu pripušćena je turistima. Nimo tega ca njih more zaustavit, i nojvećo morsko opasnot, nojveće bote za njih su somo atrakcija. Cin pocnu bote olma oni obuciju žute nepropusne kabanice, vade moderne mobitele i fotoaparate i pocnu ih snimat da ih na elektroničkuj kartici zadarže za uspomenu. Brud iz Splita, ni to odovna vapor, kako je bilo popri, nego trajekt s autima u stivi, ili katamaran sa sviton bez auti, somo ca ne dotakne moli skojić i lanternu. Ako je lito s broda se dobro vide turisti ca se u dvuru odmoraju, novopiturone zelene skure s tendun povar vrot i ponistri. Razumi se, ni to lanterna kake su popri bile, nego moderni svjetionik komu nisu potriba lanternisti, nonke jedon. Kako bilo da bilo, nakun ca su potukli francuskega komodora Dubourdieua (poginu je u temu boju), Inglezi su se parvi put iskarcali na naš otok. Ostali su toti, i u somo pet godisć, izgrodili kule s jelne i duge bonde viške vale, ili Vale svetega Jurja, kako u to vrime zvola, ili Port St. George, kako su je zvoli Inglezi. Nojlipje vale. Kud gul se pasoje, kojun se gul hoće valun, more se i u pomorsku skulu puj na simulator, nindir se neće noć taku valu kako je Saint George Port. Porto San Giorgio.Tako su mislili i Talijoni i Francuzi i Inglezi, i Austrijonci, i Rusi, i svi drugi, ne somo jo. Nison sigur za Amerkonce, oni vole vulkane, njihove corne i carnjene stine, kake su na Havajima, i velike bote. Kad dujdu na naš otok sve in se cini malahno, njihovu sarce ćezne za velikin morskin prostranstvima, ne nonke za Atlantikom nego za Pacifikon. Razbole se od tega molega skućenega prostora. Cili otok za njih je malo većo kamara. Zatu pocnu tarkat Velin pojen koda će nondi noć prerije s bizonima, a baz iza bardi i koji milijunski grod s nebederima ca, kako veliki stupi i strile nebeske, straše tvice pod oblocima. Reka son zoc mi je drog skojić Host. Reć ću von zoc mi je drog i komodor sir William Hoste, Nelsonov mlodi stićenik. U boju pod Visen, u morcu 1811., svojima mornorima do je Nelsonov znak: mornori, od vos ocekijen da svak cini ca je potriba. Pri puno godišć, u vrime kad son nisto poce pisat, krolku vrime i u lokalnima novinima, imo son jelnu kolumnu. Misli son kako bi bilo da se malo pritvoron da jo nison jo, nego niku drugi. Nojveće son voli ime Host, koda son son svjetionik ili Molo lanterna ca stoji na ulazu u Valu svetege Jurja. Baz i moli skojić. Nison bi kuntetnat, to me mucilo, govori son son sebi nisi ti Suzana Rog, Stanko Vraz, ili Jenio Sisolski. Ca će ti pseudonim kad si tako i tako jedon anonimus, pok si i som zo se jedon pseudonim. Primećo son to po glovi, kako bi muj pesudonim zvoni, kako bi mu bila melodioznost. Iti son zadržat ime Josip. Reka son nojpri neka buden Josip Hum po našemu bardu ca nos dili od Komiže. Ali imo puno Humi, malo manje nego glovi i glavici, a ni prezime Hum ni priveć rilko. Nison naravski moga stavit da buden Josip Velo Glova, još manje Josip Ženoglova, to bi bilo smišno. Ni mi bilo drogo. I tako son zamisli da son Host, umišjeni Host ca komandiro jelnun svojun fregatun. Tako je to bilo, a dogodilo se drukcije. U vrime kad son se bavi mitologijskun botanikun, kupovo son i libre iz realne botanike, kako Atlase drveća i grmlja Ćedomila Šilića. I druge libre, nojveće mitološke iz Loeb Classical Library ca se bave zelenim biljen, stablima i trovun. Dobili smo jednu knjigu što će vas sigurno zanimati, jovila mi je jelnega dona akviziterka iz Rijeke. Koju? Knjiga je od Josipa Hosta o hrvatskom bilju. Nison nikal cu za Josipa Hosta, jos manje za to da je un utemeljitelj botanike u Hrvatskoj. Napiso je libar o svojima vijađima, Viaggio botanico nell'Istria, isole del Quarnero e nella Dalmazia inkomiciato il di 14 di'agosto 1801. e terminato il di 6 d'agosto 1802. To je Botanički put po Istri, kvarnerskim otocima i Dalmaciji započet 14. kolovoza 1801. a dovršen 6. kolovoza 1802., ca ga je ponovno izdola Matica Hrvatska u Rijeci 1993. Ni na koji nocin nas Host ni povezon s ingleskin komodoron ca je porazi Francuze i Talijone. Tukalo mi je napustit to ime: nikako nison moga bit dvojnik osnivaču hrvatske botanike, a uz to mu je i srilnju ime bilo Vincent. Josip Vincent Host. A govorilo se kako je barba Visko, brat nonota Jakova, kako ne bi isa pod levu u Amerike i u rat, nazvo sebe Vincent Cortez. Josip Vincent Host bi je svećenik i parvi je ucini moli botanički vartul u Zagreb, u Vlašku ulicu. I jo son nisto tako zamisjo za u Ženuglovu, gori na Lovinu. Do vorha barda planiro son ucinit skaline, na srid barda vidikovac, sa svima vorstima bilja od planike do pelini, cmija i metlovine ca restu na našemu otoku. Nison imo snoge. Istina je i to da je Rab zolnji otok s kojega je Host slo trove i druge biljne vrste u Beč, di mu je lavoro brat, i u Padovu. S našega otoka ništa, ni mu ni palo napamet da dujde do njega. I onda kako son moga stavit da son Host? Ili Vincet Host o komu son ismisli da bi moga poslužit kako pseudonim. U Ženuglovu je bilo svega nikoliko famiji kad je komodor Host porazi napoleonsku mornaricu pod Visen. Blizu Rogocica i kod Paklenih otoki, pok su Francuzi utekli prema Dubrovniku. Ostavili su Vis neka stoji tako kako stoji, na političkuj su korti oni bili gospodori. Bi je niku u Ženuglovu i u to vrime. Vinko Samarina je istraživo i utvardi da su sedanstu osandeset i cetvorte bile u Ženuglovu tri famije. Olma ću von reć: neću se s tin bavit. Samarina misli kako je u to vrime moga bit živ i jedon Sibe Sviličić, nojstariji sin Andrije. Živi je u Ženuglovu sa ženun Vicencun, ili Vicun, i dicun. Sibe, muj daleki predak (kroz tu pustu vrime i som son posto jedon od onih na koga se prilinilo njegovu ime) slušo je kako pucodu kaluni pod Vis, koda eksplodiraju Volići i Rogocic. Samarina misli kako je od tega Sibeta potekla cilo ženoglovsko Velo bonda. Imo je pet sini: Ondreta, Matiju, Bjoža, Viskota, i nojmlajega Pereta. O Veluj bondi ću nisto reć kad buden piso obo Sibićovima. Bandirica pripado Moluj bondi. Bi je misec marac. Sibe je iša na Grizovu Glavicu, u Zakuk i na Lokvicu ujot koju tardacu pod plocu i ubit stinjun kojega kosića. Imo je dobru praću. Dobru gomu navucenu na dvo lipo roga od planike. Ni moga noć dobre stine, makor je sve uokolo bilo pokriveno stinima. (Ako mislite da je lako noć dobru stinu za pogodit i ubit tvicu tukalo bi da somi provote, i olma ćete prominit misjenje.) Sunce se još ni bilo dviglo povar luških bardi kad je zacu veliku galamu. Bili su to mornori ca su u jedon glos, na svih pet ingleskih fregati pozdrovjali pobjedničku bandiru ca ju je mlodi komodor Host podiga na jorbul Amfiona, svuga komandnega broda: Ne zaboravite Nelsona! Nakun tega je olma cu parvi kalun kako tuce prema njemu i prema Grizovuj Glavici. Tarko je pul doma ženi Vicenci i dici. Žena mu je plakola skupa s dicun, ca je vo, ca je vo, svaku malo je ponovjala, svi ćemo izginut, kukuriku Ženoglova, sve će nos poklat Turci Katalani kako ca su poklali Velu Selo. Svi su se strašili. Ku je da je, prodrit će na naš otok, duć će u Ženuglovu, potuć će nos kako starice i satrat kako kako su ucinili u Velu Selo. To je bilo pri trista i trideset godisć, i ni bilo vakega bubonjo, nego je somo kokot zakanto, reka je Sibe svojuj ženi. Ovo je nisto drugu. Bižmo ća! Nison sigur jesu utekli u Zabardo, u Korita, bit će da su s dicun, drugin svitom, brovima i kozima, joncima i kozlićima, utekli u Hum, u spile povar Borovika. Sakrili su se u Konobu. Hodili su u kadunjuke, ćapovali kosiće i verdune i pekli ih na ružonj kako sardele. Moli Pere se igro s svojin kozlićen, burtali su se svaku malo, a Pere je svaki put podbado kozlića: kukuriku, kukuriku, koda ni kozlić nego kokot. Cekoli su kad će fermat tuć kaluni. Kad je fermalo vrotili su se doma vazda u strohu od razbojniki i zlikovci. U to vrime u Ženuglovu ni moglo bit puno veće od tri famije. To je sve o temu. Dodat ću kako Sibe ni imo mira i da bude sigur ca se inbatilo. Bili su obidvoli po jelnu pecenu slonu sardelu i po dvo dvo kadunjoka. Nastala je utiha. Aha, reka je Sibe, jelni su dobili, drugi su izgubili. Gren vidit je mi se ujola koja tardaca. Ni hodi prema Velemu Humu, ni se smilo, nondi je bilo inglesko osmatračnica. Uspe se povar spili, soto Svetega duha. Na Borovik vej ni bilo sunca, a un je priši da cin pri vidi ca je bilo. Ni dospi do gori kad se zatresa cili Hum i zacas je pomisli da će mu past nebo na glovu. Ni puno trajalo. Okreni se prema Rukovcu i Trovnu, i vidi kako se u nebo, kako nojveći oblok, širi dim od velikega ugnja. Gotovo je. Ono se dim diže povar Smokove. Gledo je priko Vale svetega Jurja prema Paklenima otocima, Velemu Vodnjoku i Svetemu Klimentu i cudi se velikima brodima s jidrima ca pokriju cilo barda kako s majstrolen u karmu idre prema Foru. Kad su ga pitali, ca je bilo Sibe, ca si cu? Sibe je odgovori, pari mi se da su raznili Rogocic i Voliće, a sad i Smokovu! A ca si vidi? Velike brode kako vitrom u idrima, nojvećun brivun, odmicu od Visa. Kako i uvik, jelni su dobili, drugi izgubili. Racune ćemo plotit mi, nasi brovi i koze, loze i smokve ako ih imote. Racune uvik ploćo Sibe i naš otok, a ne gospodori ni oni ca žele bit gospodori na našuj zemji. Kako se more znat o tima eksplozijima kod Rogocica i onda jo na puntu od smokove, pitat ćete. Lipo. Sve je to detaljno opiso šjor Grga Novak prema dnevniku viškega kanonika Dojmija, sve do nojmanje sitnice u svojuj povijesti našega mora. Sibe, muj daleki predak, tuko mi je da skupa s njin ucinin jedon vremepolov. Da otplovin koz vrime, priskocin Viški boj na mijor osanstu šezdeset i šeste, dujden na pocetak devestu cetardeset i cetvorte, na kroj partizonskega rata. I evo ga, na, nojden nonota Jakova na dulnji dvur u Bandiricu kako se kore s nonun. Ona tuko oparćat sve ca je potriba, i dicu, da gredu ća iz Ženegolove u zbjeg. U to son vrime imo malo veće od tri miseca. A tega molega, plakola je nona, i Dragu, kako će oni? Neka stoje toti s mojun materun, reka je nono. Ni u nikoga gledo, koda je bi puno idan. Ni uspivo vrotit razboritost i staloženost o kojima je svakomu daržo predavanje. Pad Itolije. Inglezi dohode 17 O tima stvorima, ratu i Talijoncima, nojveće se spominjo muj otac. Obo Talijoncima ni misli dobro. Parilo mu se kako je to moli i strašjivi svit, isti kaki su i vojnici ca su ih potiroli da dujdu na naš otok, pok su podivjali, a i bili su divji. Otac mi je govori, malo jacije polvikneš, moreš pokozat sćop misto pušku, a oni dvizu ruke u ariju, koda su somo to cekoli. Puno su se istrašili, dušli su u tuju zemju, meju tuji svit, cinilo su zlo, ubili jude ca in ništa nisu ucinili. Tako mi je govori otac. Nison sigur da se ni barenko bokun pricinjo da imo veće kuraja nego ca ga je imo. O temu ću posli, kad dujde red na Sibićove. Da me pitote, a kako ćeš i kad ćeš to ucinit, reka bi von, ne znon. Njih imo priveć za jedon libar. U Ženuglovu svit ni voli Talijone. O temu jo znon malo i ništa. Kad son hodi u skule nosi son sa sobon i doni doma talijonske pisce, parvega Dantea, Pakao i Čistilište u prijevodu Mihovila Kombola. Da li znate italijanski, libar Dušana Vidmara, izdon u Beogradu u vrime Kraljevine. Niku je ti libar kupi u Sarajevo u knjižari Simona Katana, ne znon ku. Dospi je do mene poput nike dragocjenosti, a bi je stariji od mene nojmanje desetak godišć. Dobri libar, sempre i sempre son uci talijonski, upiro son se kako mul, nauci bokun, un poco, ono ca son i zno, sve skupa od tega ništa, niente. Od Vidmara son sazno da se Evropa talijonski govori Europa, s nagloskon na o, tako da govore i Srbi, da nos Talijoni zovu Croati i da se talijonski jazik pridržava zakona milozvučnosti. Sve son to zno i bez libra. A da zoc son uci talijonski nego da mogu naglos štit Dantea i son sebe slušot: nel mezzo del cammin di nostra vita/ mi ritrovai per una selva oscura,/ ché la diritta via era smarita. Daje od tega nison iša daje. Razumit ćete kako son se pod starust sempre i sempre gubi u temu libru kako u nikemu busku iz kojega se ne more izoć jer si se izgubi. Busak je una selva oscura i un labirinto kako pakol. Sva srića da u to vrime nison virovo u pakol. Od drugih talijonskih stvori, osin libri, imon dvi taksene marke iz druge talijonske okupacije našega otoka, u vrime partizonskega rata. Jelnu od dvi, drugu od tri lire: Comune di Lissa, tassa comunale. Siguro znote i to da son olma pogledo u Dantea, u njeguv Raj, canto XXXI, da vidin di se spominje naša zemja, Qual è colui di Croazia/ viene a veder la Veronica nostra. Ti dil Raja prive je Mate Maras, a istina je da nimon u njega povjerenje kako u danteovskega Kombola. Kako bilo da bilo, na devet devetega cetardeset i treće, don nakun Mole Guspe, do koje se nojveće darži u Ženuglovu, pala je Itolija. Obaznalo se da je pala: sa svih su bardi pucoli partizani, po noći su naložili ugnje koda za Velu Guspu. Ni misec don pri tega velikega datuma Talijoni su poludili. Nakun ca je grupica mlodih partizani na petnaste agusta napala njihovu vojnu stanicu na Hum, zarobili in strozu, posli je pustili, oteli in strojnice, puske i radiostanicu. O temu kad buden govori o Sibićovima i o borima barba Zlatana, jer je un moga bit s tun ilegalnun partizanskun skupinun. Talijoni su napali sela olzgori i olzdoli, sa svih bondi i iz avioni, a njihovi su vojnici zavirivali u svaku smarsku i smric da se unutra ni sakri koji partizan. Iskali su ih kako ca kucini i kacaduri isću zece, s napetima puškima, a istrašili su se veće od partizani. Znali su to i partizani: ako nos nojdu od stroha će nos olma ubit. Nisu ih nosli, somo dikojega, nisu bili kuntenti s tun kacun ca su je ucinili za ujot jude. I onda, homo naprid, kontra tega nevidljevega neprijatelja, tako su rekli. Vrog in ni do mira. Ćapali su jude ca su mirno sidili doma i virovili da se dobremu i poštenu svitu ni u ratu ne more nojgrubju zlo dogodit. Zarobili su puno svita. Nisu to bili partizani. Zatvorili su ih. Nojposli su ih dvodeset striljali kako taoce, deset na Luku, deset u Komižu, blizu Mustera. Zaludu su se molili istemu Bogu kako i Talijoni: zarobjenici i zarobjeni imali su istu viru, a Bog je volto glovu od jednih i drugih. Jelne je poludi, drugima ni do sriću. Istina je da su zarobjene Višane Talijoni izvukli iz njihovih kuć kako ca kucini tićari ćapoju jarebicu ili fazanu ca ih je ubi njihov gospodor. Dobro je umiri i potega iz puške, na oba kokota: bum, bum, fazani padaju u busak, a kucini ih ogvantaju i donose ponizno i pokunjeno, slomjene kičme, svumu drogemu gospodoru. Onega lipega fazana bi je pituro nebeski umjetnik. A sad? Mortov je, bez života i boje, napusti ga je Gospodin. Za sad znon da je kako i popri kad bi ucinili veliki furtunoli, Ženoglovcima tukalo bižat priko barda u Korita. Niki su nondi imali mole kućice, sagrojene u storu vrime, i gustirne za vodu da se more polit lozje, i ako je potriba vazest vode za doma. Naparćene na tovara u mezarule i barile. Niki su opeta utekli u spile u Hum. Tad se ni moglo znat kako će za nepuno vrimena nondi duć maršal Tito sa svojin rukovodstvon i kako nakun tega neće u spile bit mista za brove. Spile su i sad, dokle vo pišen, povijesni spomenici. Manjo spila prominili je ime, ne zove se somo spila, zove se Titova spila, i do danas je ostala Titova spila. Kako se i mogla zvat drukcije? Tako piše i na putokazu: gori Borovik, doli Titova špilja. Talijoni su portili. Niki govore kako su nesriknji Talijoni, ili jedon njihov dil, jelna molo postrojba, bižali u Itoliju priko Sveca. Vidi ih ingleski avion. Bili su obuceni u talijonske vojniske monture: fire, fire, zapovidi je pilot Spitfirea ca je prilićo Svetac i puco na njih koda je to niko veliko neprijatejsko jedinica. Nojveće ih je portilo iz Luke na trinaste devetega cetardeset treće, u tri ure po pulne. Cetiri dona nakun kapitulacije sva se talijonska vojska na našemu otoku pridola partizanima, i išla ća. Partizani su priuzeli vlast i govorili: narod je duša na vlast, tako su ispavice i mislili, ne somo govorili. Fra Josip govori da je to bi don oslobođenja: isprid Hrvatskega doma, u cetiri ure, na rivu punu svita digli su tri bandire, hrvatsku s carnjenjun zvizdun, slovensku i srpsku. Hrvatska je bila u sredini. Na daleko poznato viško limeno glazba zasvirala je tri pisme: Hej Slaveni, Lijepa naša, Iz bratskog zagrljaja. Tako je zapiso fra Josip. Tako, ili slicno temu. Portili su doma jelnin brodon u gluhuj tišini, stivali su svoje robu i stvori na rivu, ostavili ih toti, i hodićali. Namuseni, pokunjeni i posramjeni. Reka son, nisto slicno je zapiso fra Josip Vladović, frotar iz Prirova, u samostanu svetega Jerolima. Oni ca su portili mucali su, nisu imali rici, nisu znali ca će in se još dogodit; oni ca su ih ispratili bili su veseli, barenko su znali da su se jelnega zla rišili. Ca će bit sutra, o temu ni bilo vrimena da se danas misli. Talijonske je vojnike odve veliki darveni brud, veliki trabakul. Bilo je toplo kako u srid lita, sjalo je sunce, bonaca kako ulje, zapiso je fra Josip u svoju Kroniku. (Otu je Kroniku za izdat pripremi pokujni don Vojko Mardešić, obrazovani covik ca je u svoje vrime bi župnik u crikvi Mole Guspe u Podšpilje.) More ih je pustilo da cin pri hodićaju doma, šezdeset mij daleko. Nisu ni oni znali ca će in donit grubi doni ca ih je niku za njih pripravi, i onda reka: to je povijest, bilo je kako je bilo. Ne more se prominit. Neka bude tako kako son reka. Mati je s menon i mojun pranonun Katun, rojenun Dorotić iz Milne, ostala u Bandiricu. Daržali su brove i kokoše, prodovali vojnicima meso, kokoše, joja, sve ca su mogle prodat, i cornu vino ca in je ostalo u jelnu bacvu. Za sebe su imale somo pulentu, divjega zeljo, žutinice, kostrica, divjega luka, gorcika, i svega drugega ca se more ist. A more se noć po poju bez velikega stroha kad ne lete avioni i ne bumbardiraju. Oni ca su dušli nisu obadali za divje zelje, nisu ni za pitomu, a ni ga ni bilo. U to je vrime u Bandiricu, u dvuru i u kuću, bila partizonsko jedinica za vezu. Ništa se ni njima moglo prodat, nisu imali pinez, nisu primali ploću. Bili su siromasi kako i mi. Cu son da je bila još jelna manjo jedinica pri Golubovo, isto za vezu, a ni niku zno je bila inglesko ili partizonsko. Za cagol prodat tukalo je hodit daleko, doboti veće od ure, do Inglezi, u Velu poje, nondi je bi ratni erodrom. Uvik se u Ženuglovu tako cinilo: ca se more prodat to se prodo, a živiš od nega ca se more noć. More se iskuhot patakenjac, to je bog bogova. U divje zelje i tikverinu ca se kuho na pomedoru buto se joje, nerazmućenu, tako da se ne raspade i da žumonce ostane unutra, bilonce izvonka. More se i dvo joja, ma covik se more pasat i s jelnin. Kad se iskuhoju troki od bilonca lipo se obise, vise niza joje koda su se smarzli. Tako mi je rekla pokujno mati: ako imoš onda stavi dvo, ako nimoš, pasoj se s jelnin! Bilo je tako ne somo u ratu. Joja su se uvik prodovala. Pranona i moja mati živili su od pulente i divjega zeljo. I kad ni bilo rata ako se som ne snojdeš, ku će ti co dat? Svak lavoro lozje, gre u zeromod i na more. Toti ni pinez, ni državnega posla, ni penzije, svakoga je nosila njegova sudbina a da un ni broji done nego somo nedije. Inglezima ca su po selu kurili moglo se cagol prodat. Partizani su ih doveli. Zapitivali su nos, how do you do, o yes, yes. Imali su lipe jakete i robu, boju od svake nase robe, koda su svaki don hodili na misu. To je vojnisko roba, rekli su partizonski vojnici mojuj materi, ne gredu s njun u crikvu. Njihovi su brodi u druguj polovici desetega miseca cetardeset i treće donili na otok na mijore pasi zice, ku zno koko gvozdeni ploci na rape i drugega materijola. Skupa s partizanima ogrodilu su svaku valu, postavili topovsko i protuavionsko gnjizda, donili oružje svake vorsti. We are here, sad smo mi gospodori, nos ćete slušot, tako su se ponili. Ni bilo lako s njima. Sve su cinili po špogu, za nonota Jakova oni su bili all right. Nisu se istrašili nicega i nikoga. Kad su letili avioni za njih je su oni bili kako i tvice, jedino ca nikal nisu stoli na miru, kurili su vamo namo, vazda u poslu koda su oduvik bili u ratu i živili s njin kako s nikin drogin i poznotin kucinon. Malo je nono zno obo Inglezima, isto se uzo kontrestovat, da barenko ostanu, dobili bismo struju, vodu, zahode, a ne vako da živimo kako bestije. Sve ćete to imat barba Jakove, pri nego ca mislite, reka mu je mlodi komandir partizonske veze. Zvo se Jerko, moja materi se cini da je bi iz Duljnjega Humca na Brocu. U Velu poje su za cas, kako majije, postivali ploce, priko noći ucinili ratni erodrom. Avijoni su poceli letit, niki su pali toti blizu, niki u poje, niki doli u valu, u Rukovac. Ginulo je lozje i judi za lozjen ca su ga potajali radi erodroma. Nojboju lozje. Sve će se nadoknadit, vi ćete u zbjeg tako su govorili ne somo Ženoglovcima nego i svitu iz Poseljo, Marinji Zemji, Pliskega Pojo, Postrožjo, Rukovca i Žužeci. Usuda isto, ku ne more lavorat, ni sposoban za vojsku, ala u zbjeg. Sve ćemo mi to nadoknadit, rekli su komandiri, kad se vrotite bit ćete gospodori. Sva zemja će bit onega ca je lavoro, a ne nega ca seto. Je, reka je nono, tako uvik ispade, certo će postat gospodori oni ca ne znaju darzat ni tajentu. Ni to govori na glos. Oljedonput je tukalo hodit u zbjeg. Ne kako se hoće, nego kako te olnese kurenat. Kaić ti je kako pul kore od mendula. Olnese te prodorni kurenat vrimena, ne more se znat di. Zno se di, odgovori je nono Jakov. U Egipat, na Sinaj, petnaste kilometri od Mojsijevih izvori, eto di. Razumi se da un ni moga to znat, somo se sekiro, i priti svojima da će hodit vamo, namo, kako su hodili Žudiji kad ih je Mojsije odve iz Misira i ni zno put do Kanaana, obećone zemje, ca ti uvik izmice i biži ispod nug. Zatu je obećona, reka je nono: jer svi znaju da je nikal neće noć. Šijun. Svit se skivoje na naš otok 18 Ženoglovci su osluškivali znakove vrimena, gledoli u nebo da znaju kud lete reoplani. U Bandiricu se parilo kako je nojgore pasalo: Talijoni su utekli, neće vej nikoga striljat, neće bumbardirat, ni užižot kuće. Nono Jakov je posto ne somo vrač ca tumači znakove, nego i poglavica. Jedva je doceko da more darzat temun u nemirnemu vrimenu. Ni moga zaboravit kad su mu dušli jovit da su Talijoni poludili i užegli kuću Tonetu Kajki, muzu njegove sestre Domice, jos jelne moje pratete. Užegli su kuću i Tonetovu bratu Sibetu. Tako su braća Mirići ostali bez kuć. Kako gore kuće u Milnu, u Marinje Zemje, po dulnjemu poju, iz Bandirice se nojboje moglo vidit. Talijoni bi bili užegli cilu Ženuglovu, to son von vej reka, bardo i selo, da se nisu isprenuli tifa: na tabele je niku napiso, u selo je tifo, pok su se talijonski zlikovci vrotili nose. Nonotu Jakovu se svaku malo cinilo da cuje smud, da nisto gori, zatu je viko na moju nonu, Bonice ca to gori, izgorit ćete kuću gore nego ca su Talijoni izgorili Kajkinu. Nona Bonica je kukola. Muci, muci, zapovido je nono, vo je somo pocetak. Ucinila je i provo nevera, ne od rata nego od vrimena. Veliki šijun, pijavica. Dušla je iz neba, iz pulenta, po noći na 28. devetega cetardeset i treće, parilo se kako će ne somo rat nego i nevere olnit Ženuglovu i naš otok. Bandirica je jedva ostala na vorhu našega sela. Provjala mi je pokujno mati, nison to mogla virovot. Tresla se kuća kako kad covika ćapo taramut, trese se i ne more fermat. Je vidiš onu veliku gronu od murve? Kuća se naginjola kako ta grona od murve kad jacije zapuse, desno, livo, na jelnu bodu, na drugu, tako ti se parilo. Nono Jakov (kad je s menon razgovorala svuga je oca zvola nono, isto kako i muj borba Joško) provo je dirigirat, cini je mote koda će se tako kalmat nevera, nojpri je reka: svi se ćapojte za kantire i bacve, ako olnese ponistru ili kuvertu, da ne olnese i nos. A onda, kad je vidi da je olnilo dvi, tri kupe, i da je pocelo kapot kroz kuvertu, strogo je naredi: lezte svi na pud, pokrijte se sćavinima i mirujte. Kal je pasalo, nastala je bonaca, parilo se da se nebo pristalo jušit. Nona Bonica je parvo cula da nevera dohodi. Pod pud povar konobe, obo grede, visile su poredone jelna do druge dvodeset kojbi, nojveće gardelini, onda verduni, faganeli i lugarini, jedon frizulin. Poceli su iznenoda prsistraseno kantat kolo pul noći. Jakove, Jakove, tresla je nonota, un je spo kako top, i vikala: tvice, tvice kantaju, nisto će se dogodit. Tebi u glovu će se dogodit, reka je nono grubo. I onda je duša sulnji don, silni vitar i gromi ca su gulili kuću iz fundamenti koda je ona smokva ili maslina. I o temu kako se muj otac, Bjože Sibićov isprenu, ne od bumbi i rata, nego od vitra i nevere, pok je posli cili život, i kad bi malo zapuhlo iz pulenta, bokun majstrola, kako zimi tako i liti, tarko u kuću zatvorat skure. Vezivo ih je jokin spogen i konopen, tako se nos osigurovo da nos momentalno ne odnese pijavica skupa s kućun. Šijun i rat navolili su skupa, ruku pod ruku: u njima ni ništa dobrega za dobrega covika. Fra Josip Vlahović u samostan na Prirovu ni se manje isprenu od muga oca. Bilo je pasalo pul noći, zno je da je jelna ura (makor aleruj na kampanelu ni lavoro, ni ga imo ku navit), kad mu se ucinilo kako će ga potres privolit iz posteje. Ćapo se za koćetu da se more dvignut: eto, došao je Sudnji dan, poce se molit Bogu. Misli je: ljudi su učinili toliko zla da su razbijesnili Boga, on im više neće oprostiti njihovo nepoštenje, divljaštvo i zločine. Fra Josip ni bi Višanin. Karšćenu mu je ime bilo Martin, a bi je rodon (rodi se na mijor devestu i devete) iz mista Gredice u općini Klanjec. Puno je voli pisat po je, dokle je bi gvardijan samostana na Prirovo, napiso ratnu kroniku samostana, liber memorabilium, kako ju je nazvo, i za razliku od mene piso je samo ono što je vidio i doživio. Baš taki je postavi sebi zadatak: mrtva slova pretvoriti u živu priču. Nikako un ne bi moga bit don Silvestar. U noveleti Oko Božje Ranka Marinkovića don Silvestar je kurot u svetemu Ciprijanu na Kut. Želi nagovorit šjor Franeta Mandalina, posjednika, infisonega filatelistu, covika zajubjenega u finu mekaniku areloji, kako tuko bit puno pametan u vemu ratu i da je potriba svevideću oko. Ili jelna joko mriža s kojun bi se mogli ćapovat partiđani u trapulu i obaznat ku je ku. Ni se nodo da će naduć na minu. Reka mu je šjor Frane: frigajte se tamo kako znate s Talijancima zajedno! Ja sam za partiđane, pak neka me gleda kako hoće to tvoje oko Božje. Biž kurate, biž. Tako je don Silvestru reka šjor Frane Mandalin, a da ga un ni ništa olavija ni pito. Doni mu je somo nikoliko marki iz Amerik sa slikun Georgea Washingtona. Da je bi pametniji moga je znat da neće dobro pasat jer mu je, pri tega, don Lovro reka, ukrali su nam hrvatsku Dalmaciju, a u Rusiju su žestoke zime. Dignut će se i Ingltera i Nord Amerika. Moga je znat oskle vitar puše, da će svi frotri bit kontra njega. I mene je, ca vo pišen, kurenat olni na drugu bondu Marinkovićeva don Silvestra, a da un za to ni kriv ni dužan. Kako ni fra Josip Vlahović. Fra Josipu Vladoviću na Prirovo, za razliku od don Silvestra u svetemu Ciprijanu, na Kut, ni bilo drogo da ne more svitu veće pomoć, veće nego ca mu partizani dopusćaju. Uvik je bi s narodon, a oni su ga gledoli priko oka. Od samostana su mu ucinili ratni magazin. Ku će za svaku stvor bit pametan? Niku od njih ni bi Ženoglavac, niti je spomeni Ženuglovu. Kako bilo da bilo, veliko ratno nevera, i ona provo iz pulenta, nošla je fra Josipa na mistu poglavara samostana na Prirovo, kako i moje u Bandiricu, muga oca pri Sibićovo i partizane u šator, na strazarskemu mistu navar Komiže. Veliko se nevera, ni nikal bilo veće, surgala na samostan iz pulenta, priko Dola. Lucani bi rekli dušla je iz Komiže, ca je tek nondi ucinila, a baz i iz Poja i iz Ženeglove? Fra Josip je reka, preko samostana je prošao ogromni bijesni zmaj dugoga repa. Izguli je dvo bora isprid kampanela i s njima pome dvur. Povar Komiže, na mista di su pod šatorom daržali strože, bili su siguri, gotovo je, napravili su Njemci desant, sad će nos zausest, svi ćemo poginut. Tuko non uteć u Dragodid i u Hum i sakrit se u spile. Odnilo in je šator, ma ni bilo vidit nijelnega Njemca. Strašili su se jer su Dalmaciju azvelto, doboti kako i pijavica, namisto Talijoni zaposeli su Njemci. Ovako je bilo: docin je pala Itolija usuda je bila partizonsko vojska, zauzeli su talijonske kazerne, oteli Talijonima puške i drugu oružje. Ne za dugo, malo veće od petnaste don trajola je partizanska vlada. Nahrupili su Njemci sa svojima legijima i tenkovima, i u hipu zauzeli cilu Dalmaciju. Sve, osin našega otoka. Pok ni naše selo Ženoglova ni nikal vidilo nelnega njemačkega vojnika. Vidili su ih oni Ženoglovci koji su mobilizoroni, i u borbima na Brocu, Korculi, Foru i Šolti tukli se s njima. Tukalo in se povuć na naš otok da svi ne izginu od Njemoc. Govorili su, ni non sposa. Ni bilo salmovine, ni tikvici, ni pojasa za spasavanje, eto sad će nos potopit, naš će se otok utopit, kako borka pogođena iz nojvećega kaluna, i to nasrid vega ludega mora, prognostiko je barba Tone Pomedara. Ni bilo node da će bit drukcije. Njemačka je vojska imala čelično gvozjica, u njih su ćapovali jude kako divje bestije, a govorili su kako gvozdeni papagali. Umislili su: mi smo vojska kake ni nikal bilo, tako su i marširali. Od jelne njihove čete oldovale su rive i cilo mista. Imali su take monture i ćizme, take su imali tenkove, sve je u njih bilo strahotno i ubojito, i misli su in bile kako otrovne strilice, i rici. Cinilo ti se da te ricima moru ubit. Split su zauzeli na dvodesetosan devetega miseca. Puno Ženoglovci je govorilo: vidilo smo ih kako na motorbiciklete s kabinima i gvozdenima očolima na ocima jure po proznuj rivi. Od 11. setenbra cetardeset i treće culo se ta strahust: Njemci bombardiraju Split. Cin su se Talijonci pridoli oni su prodorli i navolili priko bardi, priko Kozjaka, Mosora i Biokova. Imali još puno snoge, negativne snoge, ni ih pusćalo ubijonje, razaranje i rušenja, nikako se nisu mogli rišit tega nagona. Obuze ih je poganski bog Thanatos. Kad te ćapo Thanatos, sin Nikte ( Noći) i Tartara (Mroka), nojboje je da to bude u snu. Slici na smart ca te te ćapala za parste od nug. Onda podivjoš, slidiš druge u destrukciji, judi ti se pritvore u glove artičoka: obuzeli su te svi vrozi, ne somo tebe nego i sve kolo tebe. Glovno je da u sebi umiriš stroh: nojboje je da nojdeš dobro i da vodiš son sebe i u snu. A ako ti i dujde Thanatosa, neka ti dujde somo dokle spiš, da somo u snu slusoš kako slidiš njega i njegove ćizme ca tvordo i uzbudljivo gaze, jedon, dvo, jedon, dvo. Onda tako i som gaziš, ca drugi cini i ti ciniš, ćapo te je Thanatos, grubi nagon! U Ženuglovu Thanatos se zovu nesriknju vrime, vrime u kojemu se pošteni covik jedva more snoć. Baz su ga zvoli i strahust od koje su se nojveće strašili. Znali su znali: ostat ćemo bez dice. Bižoli su ne somo u Zabardo i u Korita, nego u Hum, na Idinj, u Zakuk, na Rebicino, na Mekisnu bardo. Usuda di se moga sakrit da ti po glovi ne padaju bumbe. Na kraju, ni to ništa vridilo. Naređeno je: holte ća. Di? U Itoliju. Nono Jakov je vazda u sebi gunjelo proti svita koji ništa drugu ne zno nego drugima donit dezgraciju. Cu son, reka je barba Viskotu Jurakotovu, da su talijonski oficiri portili iz Splita, lipo i na miru, olni ih je brud, a vojnike su ostavili na rivu. Ca će vojnik ucinit, kad nista ne zno, kako će se vrotit doma? Ucinilo in se da je Itolija na Brocu. Zatu su se posvema ludi hitivali u more, u mole borke i u kopanje, kogol i na bokun daske, provali su duć doma, kod svojih, u Itoliju. Ku će nos odvest u Itoliju, pito je, barba Viskota, je ti znoš di je Bari, di su Brindisi i Taranto? Njemci su zauzeli sve, osin našega otoka. Na njemu su ostali partizani. Posli pada Itolije dušli su i Inglezi i pinku Amerikonoc. Culo se Njemce priko mora, culo se kako oldoju bumbe iz Splita pod rivu na Luku. Culo se i u Ženuglovu. Reka je nono Jakov kad su Njemci zauzeli Split i bumbe pocele bubat: kako ti vrozi bubaju. Ku će nos sposit? Misli je: kako će naš otok obronit partizani? Kad ništa ne znaju. Di su zavoršili vojne skule? Ili će in Malenko i Gandi bit generali i organizirat oklopne divizije? Posli Njemoc koji su bubali po partizanima u svima mistima po Dalmaciji, poceli su bubat i saveznici po Njemcima, nojveće po Splitu, a i po drugima mistima di su moglo mislit da postoje bunkeri, municija i ratni brodi. Sve se to culo u Ženuglovu. Ženoglovci su gledoli u nebo, naucili obo avionima i koje su vorsti, znali su koji su spitfirei, a koji messerschmidti. Odovna su za Amerkonce mislili, to su naši, onda malo po malo i za Ingleze, kad su vidili da svakomu hoće pomoć. Koda smo nepotentno dica i cukuni, ni bi kuntenat nono Jakov. Nison sigur je u Ženuglovu duša koji dek muke i druge hrone od onih dvodeset vaguni ca ih je na šesnaste desetega iz Itolije doni Bakar na Luku. Za to se culo u Ženuglovu, a neće bit ništa dohodilo, Ženoglova je daleko. Vinko Samarina mi je reka kako se spominje ca mu je nono Bjože provjo: ni bilo nicega za ist, somo legumine. A legumine ni moga vidit na oci, sve mu je bilo dosurilo, napuse život s leguminima. Evo, umrit ću, ni me brige, neću legumine ist makor carka kako kucin, tako je reka. I obo temu je somo pinkicu zapiso fra Josip. Jedna vreća brašna se probila i bijelo se brašno prosulo po rivi. Ljudi su prolazili, gledali brašno i smijali se. Racunali su kako će i njih nisto dopast, barenko dvo kila po osobi. A dobivali su somo legumine. Samarina mi je doni i jedon jestvenik kako dokaz da legumine nisu izmisjene, nego da su bile izbina, ne somo u Ženuglovu nego i u Split. Izosa je na Sudamju 1944. u Štandarcu, spliskemu listu za vijest i šalu. Obo temu jestveniku moga bi niku reć kako su se Splićoni znali skercovat i u nojgoremu vrimenu, ma to nisu bili skerci, nego istina, i za Split i za Ženuglovu. U našemu selu vako bi izgledo oti jestvenik. Parvi don: legumine na pofrigu, za solsu kapula. Turik: rilko pulenta. Srida: tvordo pulenta posoljena toćon. Cetvortak: lazanje s lućikun. Petak: kafa od senice, surogat da ne more bit boji. Subota: lipov čaj, izvozni bez cukara. Nedija: supa od muke od mekini i torta od pulente. Kafa od provega Franka. Izvorna voda solinsko u bocima. U Ženuglovu ni siguro je se moglo noć kafe Frank, a solinsku vodu bi zaminila voda iz gustirne ne manje ukusno od one iz Jadra. U selu se voda se daržala u gustirnu makor je svaki Ženoglavac cin bi se iskarco na mul u Split zobi zoc je duša. Nojpri se iša napit vode na ćesmu kod ferote, vode iz Jadra. Ni mu tukalo pitat, puc je voda? I onda bi se siti ca mu tuko ucinit i kupit. Toti, u oti Split. U Pajiz se svit skupjo na rivu i osluškivo, kako ca je u storu vrime osluškivo muj daleki predak Sibe iz Ženeglove. Ca to u dajini bubo? Ca to bubo koda tucu gromi povar Mosora, poceli su se istrasit u Pajiz, i oni iz sela ca su dohodili slušot kad se proculo da more dunji. Znalo se oduvik: od Mosora i Biokova puše bura, od tamo ne dohode nevere nego iz pulenta. Vega puta bila je to nojžešćo ratno nevera ca neće direktno duć na naš otok, barenko ne nako strašno kako na druge otoke i mista. Prid Njemoc svi su poceli bižat prema našemu otoku i njegovima lanternima, u njihovu se svitlust sakrila njihova noda. Iz Splita su dohodili i pri pada Itolije. Posli ih je dušlo nojveće iz Makarske. Doboti šest mijori svita. Oni su bižali rovno u Itoliju i priko Drvenika. Puno ih je bilo iz Broca i Šolte, priko cetiri mijora, iz Korcule cetiri i pul, iz Vodic i Preka isto puno, ma bokun manje. Ne spominjen se koko ih je dušlo iz Fora oskle je nojlašnje duć. Svi se ti ispaćeni i siromašni svit u malo vrimena nosa na na nas otok, a da toti ni moga ostat. Ni se moga prihronit ni živit. Je ku od tega pustega svita sto u naše selo dokle nisu portili za Itoliju, iskreno receno, ne znon: pari mi se da ni niku. U selo je dušla partizonsko vojska i zauzela doboti sve kuće. U Bandiricu su istendili žicu priko cilega dvura i govorili u uređaje, vikali, alo, alo, slušajte, koda dobro ne cuju. Donili su u Bandiricu puno grube novosti: Njemci odvode svit sa Pelisca, Korcule, Broca i Šolte, iz Fora i iz drugih mist, veziju ih i privoze kako brove, govorili su partizonski vojnici, ispod glosa, da ne otkriju niku vojnu tajnu. Fali son, reka je barba Tone, neće nos potopit kaluni nego ovi ludi svit ca je doliza na naš otok, njihovu težinu ne more polnit. Barba Tone je misli da non otok ne cine stine, zemja, ne cine je ni vale, ni busak, ni barda, nego da je un stvorenje koje je puno pripatilo, pok ako mu se dodo još somo bokun nevoje, neće to moć polnit, slomit će se kako se od malo vitra slomi mlodi, delikoni vorh loze nakun ca ga je veliki vitar vej dobro protresa. Neka Šoltani i Brocani, Korculani stoje doma, ca će kod nos? Grizine iz Grizove Glavice, ili stine na Kopacine? Forani mogu duć, korigiro se, vazda smo s njima bili u jelnu općinu, tako je i ostalo makor su non pokroli sve ca je vridilo.Tone, Tone, prigovori mu je Gardelin, znoš da govoriš ca ne vajo, a isto govoriš koda išćeš da ti niku zatvori usta. Je, nojboje je da mi svakomu pomognemo, nami niku, još non tuko hronit partizane i Ingleze, i Amerkonce, koda se kod nos more hronu kopat po petrolima: jedon kopo i doje drugima, evo bilega kruha, evo, cukara, ulja koko hoćete, lipega sira ca škripje pod zube, mesa volijega s fregulun loja. Ku će lavorat od tega pustega svita, ca ne vidite da svi somo kure, gredu gori, doli, digol postovjaju zicu, a nikoga ni brige za introdu, ni kako će živit. Reka son ti, ni popušćo Gardelin, hronu će non donit Inglezi. A i som znoš da ti veće vridi dobru sarce nego sir i margarin ca će ti ga donit. Cu son od barba Moteta Sibićova, i un gre ća s dicun i Milicun, kako je u Komižu razgovoro s jelnun šjorun, zvola se Drina. Dušla je iz Brista, ti siguro znoš di je to, podbodo je Gardelin barba Toneta. Di će bit, ni pod moren, na zemju je, da di će bit, reka je barba Tone bez stroha. Onda je iz Brista dušla u Zaostrog, bit će da i to znoš di je. Barba Tone je muco i slušo, ca će sad reć vi Gardelin? Gardelin ni obado. Onda je iz Brista brodom dušla u Sućuraj. Otle u Milnu na Brocu, nondi se ukarcala u brud i dušla u Komižu di je pusti svit ceko brode za Itoliju. A tako, reka je barba Tone, i umuka. Ni to razumi, nego je olma iša pri Sibićovo, kod Moteta, neka mu un rece kako je bilo u Komižu, koja je to bila žena i je puno svita ceko na mulu i pod Komunu, po tuj zimi kad se cini da i tovaru tuko obuć kapot. Bila je vela. Ni bilo lako pasat od Bjožova i Maricina dvura do Sibićova. Kako ne, reka je barba Mote, razgovoro son s jelnun drugun, zvola se Mara, kako nasa Mare Sibićova. Mara Vujović, ona je dušla iz dajega mista. Rekla je da je noseća i da se puno istraši, ni sigura hoće moć izdurat put priko mora. Oskle je ota, pito je barba Tone. Iz Komina, tukalo njuj je uteć, ma ni vidit da je truhla. Cetiri brata su njun u partizane, i ni imala di nego u zbjeg. Ukarcali su je partizani na brud u Ploče, tako je i dušla u Komižu. Bit će priko Fora, nison je pito. Iz Komina? Ni takega mista, kako se misto more zvat komin, reka je barba Tone i olma hodićo koda su ga pinkicu uvridili. Je, je, govori je barba Mote. Partizonski su brodi skupjali izmuceni svit i iskrcovali ga na naš otok, jedino smo mi slobodni. Njemci se nisu fidali da i nos okupiraju, makor smo se svi istrašili da će ucinit desant na otok. Nisu tarpili da niku bude slobodan: da svakomu zapovidaju to in se ucinilo da je njihova sudbina. Barba Tone je bi umaka, bi je paso Matićov dvur. Ni smi vej ništa pitat, parilo mu se, ako još cagol piton ovi će me svit u Ženuglovu olavija isenpijat i izmišjat će somo zo me pusto mista kojih ni nindir nego njima u glovu. Ona iz Brista, ova iz Komina, ona iz Ploce, komu se od tega ne bi zavortilo u glovu? Hodićo je a da ni reka niti gren ća, ni adio von. Smantali su ga, jedva je zno doma duć. Mlodima Ženoglovcima ni to puno smetalo. Oni su kantali koda in pisme stalno zvone u ušima i koda će olma poletit u mosorski odred: oj Mosore, Mosore,/ sve se zbjeglo u gore./ Skupjaju se sa svih strana/ čete partizana! Tu pismu son cu od oca, a un je veće voli kantat, makor ni imo sluha, nego hodit u rat i pucot u jude, koji bili da bili. Zno je somo parve rici, a Mosor mu je posto niki veliki partizan, svemoćni hajduk, koji će obronit naš otok i sva naša mista. Pismu je napiso Jure Kaštelan, pjesnik, rodon iz sela Zakučca povar Omiša, kako pobudnicu za svuj mosorski partizonski odred. Niki Ženoglovci bili su odovna u Biokovo, blizu mosorskega odreda, a drugi su govorili, i mi ćemo. Kako bi da bilo, dušla je leva i mobilizacija. Ku je sposoban za rat i za rad neka ostane, ku ni neka gre ća. Tako su zapovidili. Svak je zno kako je naredba, a niku ni zno oskle je dušla. Rekli su mi kako je moja prateta, sestra muga nonota Sibeta, molo Kate, s kojun son kako dite spo na istu koćetu, svakomu tumačila: to je naredi drug Cvito, veliki maršal, da se oto naše misto i naš otok broni pod svaku cinu, a da oni koji ne mogu lavorat ni bronit se, kako ca su dica i njihove matere, i stariji svit, malo po malo porte u Itoliju. Jo neću nindir, ostajen pri Sibićovo pok makor i umorla. Neka dujde ku hoće neće me potirot, neću na njega pucot, a za ist ni mi potriba ništa. Zapisono je kako je depešu slicnega sadržaja ca ga je moja teta spominjola poslo maršal Tito svojima partizanima, a to se more reć u dvi rici: braniti i obraniti Vis pod svaku cijenu. Posli će, pocetkom šestega miseca cetardeset i cetvrote, i un duć na otok. Sa svojima generalima stot će u spile u Hum, povar Borovika. U svojuj je mladosti moja prateta kolo tih spili pasla brove i skupjala kadunjoke, spuže ca smo ih mi, posli rata, sve izili i definitivno istribili. Tito je naš otoka pritvori utvardu ca je niku ne more zauzest. Ni Njemci. Zbjeg iz Bandirice i Ženeglove 19 Priznajen, jo ca vo pišen ne moren nikako pisat kako svidok. Imo son svega nikoliko miseci kad su hodićali u zbjeg nono Jakov i nona Bonica sa sinima Viskoton i Joškotom, braćun moje matere, mojima borbima. Barba Andreta su uzeli u partizonsku vojsku, prijovi se kako dobrovoljac, a imo je i godisć za mobilizaciju. Zamišjo je oficirsku beritu, kormilo bojnega broda i zlotne kurdele na rukovima modre mornorske jakete. Pozdravi se s materun, gren u mornaricu, reka je ocu, i hodićo, a da se nisu ni zagarlili. Tako je onda bilo, ku je vidi da se muški garle i busiju, nonke da su ženske. Posli je i mojuj materi, svojuj sestri, poslo svoju sliku kako stoji na provi ol broda, na glovi mu je bilo mornorsko berita s cornin fruntinon povar zlotnega vijenca sa zvizdun. Obucen u lipu modru jaketu gledo u dajinu, u more bez kraja, želi razanat ca je namo, iza sedan mori. I sedan gora, dodo je barba Joško, kad son mu isprovjo obo tuj sliki. U Tribunj se sliko sa svojun ženun Anun, rojenun Štampalija, ona u tribunjsku nošnju, itila je da se obazno kako je lipa, i bila je lipa. Iza njih je sto novi auto, a ne kaić. Posli je kupi i neveliki kaić da more lovit ribu nedaleko Tribunja, okolo njegovih otoki. Somo za cas vrotit ću se u Bandiricu i neću von daje surit s egzoduson našega svita, jer je pri mene nono Jakov reka, tiroju nos u egzodus. Kako je Mojsije skupjo svoje Žudije, tako se i mi dragovujno skupjomo. Tuko non hodićat iz našega sela i s našega otoka. Ako nećeš, isto hoćeš, pri ili posli, kal ti recu, od cega ćete živit, ca će ti dica ist, umrit ćete od glodi! A nami je u Ženuglovu bilo obilje. Ako smo i bili glodni, nismo obadali, bila je to naša glod, na našu zemju. Mojsije je odve svoje iz Egipta, iz zemje misirske, pune svakega obilja. Dinji velikih kako manji barili, jarebici kako tuke, kukumari od metra, blitva da ti ne govorin: dosti jedon list za veceru. I iša je di je misli da je njihovo. Misir je tujo zemja, koko gul bila bogata, u njuj se nisu ćutili dobro. Zatu su utekli. Mi ne želimo uteć, nego non tuko hodićat, ili hoćemo ili nećemo, duć ćemo na isto. Pok co rekla je nona, malo vrimena i onda ćemo se vrotit. Je, je, ma drukcije in se ucinilo kad ih je Mojsije iz Misira dove u pustinju di ni bilo nicega, somo sarbun, modru nebo i golo corno barda okolo. Po njima je hodi i isko Boga, visoko gori pod obloke, moli ga je: Svemogući, pokoži mi put u Kaanan, pošji mi barenko jelnega ondjela da gre isprid naroda s rukima u ariju. Ni smi izgovorit Božje ime, ni ga smi pogledot u obroz, isti cas bi umar. Ala da, reka je Bog. To je narod tvordega vrota. Poslat ću ti nevidljivega ondjela ca će hodit sprida sa stupon od dima visokin od zemje do sunca, da svit zno kud se more pasat. Ne straši se, neće te osmudit. Je moreš zamislit da su tako hodili od jelne pustinje do druge, od barda do barda, gori i doli, i sve tako, naprid, nose. Trajalo je to cetardeset godisć. Aboj meni, a koko će godišć nami tukat kad gremo bez Boga, zakukola je nona. Ne veće od sedan, reka je nono. Ispoli je to kako iz puške, parvu ca mu je palo napamet. Nami Bog neće smetat kako Izraelcima, tako su se nazvoli svi oni ca su potekli od praoca Jakova koji je sebe nazvo Izarel, i onda je reka da je to bila Božjo voja. Ovi ca nos vode rekli su, i bez njega znomo mi put. Znomo mi di ćemo duć, a ku će znat di bi nos un odve? Siguro u nojgoru pustinju di je odve Mojsija. To je zatu, reka je, jer me niste slušoli. Ako ne budemo slušoli odvest će nos daleko, daleko, u Alžir oskle ćemo se vroćat godišćima a da se nikal ne vrotimo. Znon da nono ni zno kako je Kranječević obo temu sastavi nojboju pismu. Narodu je bi zle voje da toko godišć gre iz ropstva u slobodu. Vrotimo se, vikali su. Nose u Misir, u Misir, di krave imaju sise tako velike da se iz svake more pomust jedon bodanj mlika. Ucinili su jelnu kravu od zlota, poceli njuj se klanjot koda je ona provi Bog. Kranjević je napiso kako grintaju i rogobore kontra Mojsija, i kontra Boga: i tko je tebi pravo podao, slobodi da nas vodiš silovno/ po svojoj volji – ko na uzici. Ne more se tako vodit ni kucina, reka je nono, na silu u slobodu. Somo janjice more tako vodit niki martin: iza barda von je dobro trova, tako in rece, a ca janjice znaju, ne razume nijedon jazik, nego somo tega martina, ništa ne misle, niti ih je briga. Nijelna janjicu neće ništa ucinit ni ako je olnesu bekoru. Jedino kad njun se uzme jancića onda mekeće, neće tri dana fermat, toko te iznervo da ti dujde da je hitiš u produbnu jamu, po neka na dno jame mekeće koko hoće. Ala, ala, Jakove, vo ni razgovor obo vemu i obo nemu, mi ne poznajemo tega Mojsija, nećemo se obo temu kontrestat, vo su naše zapovijedi, ku ne slušo neće dobro pasat, rekli su u jedon glos Bjože Popetov i Visko Jurakotov, judi ca su avizali svit po Ženiglovi da se tukaju oparćat za zbjeg. Nojpotribnije ca imote stavte u valiže, sašijte rusake, vazmite vriće, ili kako hoćete, da morete nosit ca von je potriba. U nediju ujutro, u zoru, na lozu od Borovika, cekot će vos ingleski kamioni, odvest će vos u Komižu. Doli ćete cut kako ćete u Itoliju. A jo son somo misli obo svojuj rozgi, nje se spominjen, nicega drugega: hoće mi otac Jakov pustit da je nosin i da na putu za Bari ulovin koju ribu da non se nojde za ist, ili će mi je vazest i slomit priko kolina, tako mi je provjo borba. Moja je mati, tvoja nona, reka mi je, olma je zamotola dvo šila, jelno zavijeno i oštro, drugu na joglu, i nikoliko jogli, dvi duge, dvi, tri krolke, malo kunca, da more imbazdat ili zakarpit robu ca se rasporo. Da non tamo di ćemo duć more ucinit papuce. Sekirala se: hoće tamo di se gremo dica moć hodit bosih nug? Bonice, tuko non sutra u Komižu, onda brodon za Itoliju, posli ca non Bog do, reka je nono Jakov. I divica Marija, pricisto, dodola je nona, i Isukarst naš drogi, sveti naš Mikula, sveti Antunij i svi sveci. Mislin da ste razumili da su oni otac i mati moje matere, muj nono i nona. Nona je molila Boga, zlamelovola se. Kad ju je nono pogledo isti je cas je fermala koda je zalampalo iz pulenta povar Pohumjo. Uzmi vrićice, ucini rusake, reka je, tuko ih napunit. Sa cin, pitala je nona. Sa stinima, reka je, i olma hodićo. Hodi je od jelnega vartula do drugega, sidi je malo pol mendul na gurnji dvur, miri je pristave i zide, pipo je parstima da se nisu digol surgali, i gledo jesu mu se ćapali orihi. Iznikli su od simena ca mu ga je do Sibe Matićov. Od jelnega oriha izreslo je u Ženuglovu puno stabol, nijedon ne rodi dobro, svi orisi sa stabla olpadu pri nego ca uzriju. a pod njima ništa ne reste. Tukalo mu je sve ostavit ca je ucini, zatu se malo sakri pod zid. Tri koraka od pile, iza loze i duge glove od darvenega tiska. Kad vodi ne bude svita sve će pokrit kupina i smarska, olnit voda, vitar i nevere, tako je misli nono, i muco. S molin diteton, to son bi jo, stola mu je ćer malo podaje da mu ne bude na oci. Znote ća, oprostite, ma neću jo s vami, rekla mu je. Ni itila ni cut da bi bilo drukcije. Cu son da njuj je Ivanin Gardelinov, Ivanin, doni pismo iz Kostirne na bokun kartuna. Draga, reka je, hol doli u dvur, duša son ovi cas iz Kostiorne. Prostij ca piše, onda ću to olma izgorit. Pisalo je: Draga, ako hodićoš u zbjeg vonka otoka, mores tamo i ostat, ne racunoj na mene. Ne smin otkrit svuj položaj. U zbjeg ćes umrit i ti i dite. Potpis: Bjože. Moloj ga, rekla je nona, judi svašta pišu kad se istraše. Moja je mati zapaprila nonotu, jo ću ostat toti s molin i s nonun, neće non ništa bit. Tvoju su pokujnu mater, reka mi je borba, cin se rodila poceli zvat Draga, ne Kate, kako jun je bilo ime, da se more razlikovot od svoje none, tvoje pranone, Kate, rojene Dorotić. U nju je bila izdijena. To von je vako: dujde se u dvur u Bandiricu i zove, Kate! Kate! One ne znaju koga se zove, je se zove nonu, ili unuku? Sigur son, reka son borbi, da bi se jovi nono Jakov, ako je bi doma, ca stramboš, reka bi, je misliš da smo gluhi? Imo son desetak godisć, nastavi je borba, kad son s vrićicun na skinima i rozgun priko ramena hodićo iz Bandirice. Ni puno za hodit iz Ženeglove doli do crikve, Zadružnega doma i ceste za Komižu, desetak minuti, ne veće, do loze od Borovika pet minuti. Nondi se skupjo svit iz svih misti okolo Pošpiljo, žene, dica i stariji judi iz Borovika, Duboke, iz Pohumjo, iz Taleža, iz pri Kunjaninova, Sćulina i Dracevega poja. Svi oni ca in je tukalo hodićat jer su in tako zapovidili da se spose žene i dica, i stariji svit. Ratno je strahust pasovala svakomu kroza dvur, intrala u kuću kako nojgori vitar i zaraza. Zaludu je iznit lancune i sćavine na ponistru, ništa se ne more provitrit od rata, njeguv se smrod uvuce usuda, puno gore nego bi te osmardi smrod od garbuna kad se popri putovolo vaporon. Hodi son som. Niti son dat da me kogol vodi, ni mater, bi son sigur da gren u rat, potuć se proti Njemoc. Buni son se da mi nisu doli pušku. Kad će mi dat puške, pito son mater. Bidni, nimaju ni za ist, ku će ti dat za pušku, umirila ga je mati, eto ti rozga, moreš iz nje pucot i pricinjat se da ti je to puška. Mati muga borbe, moja je nona Bonica, to son veće puti reka. Volili su je i praunuci, onda mi se cini da su je još veće volili njezina dica, Andre, Visko i Joško, i moja mati Draga. Ca je mene bilo briga, jo son kanto sa svojun kumpanjijun, naprid uz druga je drug, i svaku malo s njima viko: doli fašizam i rat, doli Itolija. Stupali smo od loze od Borovika kako vojnici ca gredu u rat, zvižjoli i marširali sve do crikve, niku je nosi i bokun karpe na sćopu od oblama koda smo vojno postrojba. Digol mi se ucini da smo hodili somo do Loze i da su nondi pokupili ingleski kamioni. Matere non su plakole, oci mucali. I danas smi se sni kako su s menon hodili svi moji prijateji ca smo se skupa igrali i ratovali, svi smo bili dica, nismo imali ni deset godisć. Danas ni niku od njih živ. Svi su umorli, Siga i Keja, Paćo i Ćoha. Moloj to, ostavi za posli, reka son borbi, pasoj na cagol drugu. Je, prizno mi je, ni mi lako kad u sebi brojin: jedini son živ od svojih u Bandiricu, i jedini od nih ca su imali moje godine u ratu. Niku ni zno di ćemo zavoršit. Nono ni fermovo, nego je i daje gunjelo. U Itoliju, eto di, zakjuci je diskurs barba Bjože Popetov. Imat će te lipu stonje, stot će te u gosposke kuće iz koji su utekli Talijoni, isprenuli su se od savezniki, toti će vos stavit, za posli ne znon. Asti Guspu, reka je nono, pri ću stot pod bur, nego na tuje. Ni moga polnit barba Bjožeta Popetova. Un ni imo dice pok je osto toti, ni mu tukalo hodićat, i još je zapovido. Nono ni tarpi da mu drugi zapovido, ni ga to pjazalo, makor je tarpi, viko je sebi u brodu i na nonu, malo i na one ca su komandirali. Nisu ga obadali ni oni ni nona. A njemu se cinilo kako će se svaki brud di un ni kapiton nasukat ili udrit u kroj. Veće je voli drugima zapovidat nego slušot. Do uceri su nos Talijonci striljali, gorili non kuće, a sad ćemo s njima sotobraco, reka je nono, kad je cu da iz Komiže gremo u Bari. Pito son borbu, ku je vodi Ženoglovce? Barba Bepo Cifutov. Parvi zermon tvuga oca Bjožeta. Znon, uputi son ga, moja drugo nona, nona Mare, bila je od Cifutovih. Bepo je muco, ni moga ni hodit. Ćapalo ga je tifo, dekapoto se razboli. Neka un bude parun, neka nos vodi. Nisu jos znali da će ih odvest u Egipat. Ženoglovci su za Egipat govorili Misir, za zemju na kojuj verdura i drugu zelenilo dobro restu rece se: sve na njuj reste kako u Misir. Neka nos vodi Bepo, zno se svacega dositit, isplanirat, izmislit, izmirit, desinjat, izgrodit, napisat vrapca i cili skeč, odlucit, zno uputit svit, zno reć: vo tuko vako, no nako. Neka un bude parun. Isto mu se pise, je bolestan u Ženuglovu, ili na putu. Tako su odredili. Nisu barba Bepota puno pitali. Puć ćeš u Itoliju, Inglezi ćete izlicit. Tako je s ingleskima kamionima poce egzodusu svita iz Ženeglove, iz našega otoka i iz cile Dalmacije, nojpri u Itoliju, onda u pustinju na Sinaj. Bepo je jedva prozuka, lipo će non bit u Misir. Ako ne znoš, svituje me borba, more se o temu digol prostit. Bit će ti o El Shattu na internet, ne virujen da nećes ništa noć. Je, u to son vrime zno da imo Ženoglovci i ženoglovske dice ca su ostali na grobju u sinajskemu sarbunu. Nindir nison noša provi popis umorlih iz Ženeglove. Spomenit ću somo nepotpuni popis svih ukoponih u tri broja Slobodne Dalmacije u avrilu misecu, dvi tisućite. Slobodna je želila da se jove svi ca cagol znaju ku je ukopon u sarbunu El Shatta da se moru obnovit ploce i grebe ca su ih pomeli ratovi meju Židovima i Arapima. Noša son i na niko drugo mista, ostavit ću to za posli. Lipi homage za El Shatt sastavi je pokujni Starograjanin Neven Bogdanić, svestrani matematičar i pisac u svojemu uratku El Shatt naš nezabrovaljeni u kojemu s puno osjećaji piše i obo svitu ca se na pustinjskemu sarbunu muci, kako su priživili nejako dica i nemoćni stori judi. Un je u El Shatt prispi kad je imo trinaste godisć, godisće manje od muga borbe. Nojboji znanstveni rad o zbjegu u El Shatt napiso je Marin Karabatić. Sad je dosti to reć. A cili roman obo Zbjegu napiso je Ante Božanić, Djeca zbjega (roman o El Shattu), jedon Komižanin ca živi na Rijeku. Kako ću sad od jelnega do drugega hodit i pitat, molin vos, ku je bi u Zbjeg, je von ku umar u El Shatt, je nondi zakopon? Ku prati stvori o El Shattu lako će priznat da su nojvažniji materijoli o El Shattu prikozoni na velikuj izložbi pod nazivom Zbjeg iz Hrvatske u Pustinju Sinaja, El Shatt (1944-1946). Postavjena je nojpri u Hrvatskom povijesnom muzeju, 27. devetega na dvo mijora i osmega godisćo. Posli je izložba postavjena i na Vis, u avrilu na dvo mijora i devete. I naravski katalog te izložbe. U njemu su na fotografironi i opisonji svi izloženi eksponati. Uvod u katalog izložbe napisala Nataša Matoušić, nojkompetentniji i nojsadržajniji tekst o zbjegu ca son ga imo prilike prostit. Katalog je tako dobar da je dobi i međunarodnu nagradu, pari mi se, za dizajn. U iskušenju son da mi se katalog o izložbi, s vrimena na vrime, ucini vridnijin nego somo izložba. Ca se mene tice, nojveće son kuntenat jer son na slikima moga vidit Komižanina Kuzmu Vitaljića i njegove slike na ulja iz El Shatta koje tematiziraju elšatske prizore. I mole crteže kojima zabovjo dicu i sebe, pok je crta i muhe i buhe, purane i druge bestije, jer dica u pustinju nisu mogli vidit bestije nego somo sarbun. Nacrta je i mole avione i balone kojima su, u nikuj imaginaciji, dica mogla uteć iz pustinje na niku misto di ni sarbuna, giblija ni žice, di ni stariji koji samo zapovidaju a malo razgovoraju. Vidi son i slike svuga profesura iz Gimnazije, Antu Šitića. U El Shattu je još posve mlod i kuntenat, samouvjeren koda je otkri smisao svoje umjetnosti ca se posli nikako zagubi. Na nikoliko sliki vidi se i Ranko Marinković koga son spomeni na veći misti i utvordi kako se iz El Shatta vjerojatno vroti pri 22. šestega miseca 1945. jer mu je tega datuma objovljena pisma u Slobodnuj Dalmaciji pod naslovon Pjesma o povratku iz pustinje. Svi su materijoli pridragocjeni. I toko nesebični da mi se moje rici o temu kako ne cinin nikakvu istraživanje nego somo pišen ca mi pade napamet pare napuhone i pretenciozne, puno egoistične. Isto, ca se gul govorilo o našima grebima ca su nondi ostali, i svitu ca je u njima osto pod sarbunen, jo moren reć somo to kako su oni od tega pustinjskega sarbuna ucinili sveti sarbun. Dopalo me je nikako da o temu pišen. Nakun svega kako bi moga hodit od jelnega do drugega i pitat o mortvima? Bože sacuvoj, bilo je puno smarti u naše selo, ku bi mi o temu moga provjat? Boje mi je to priskocit, nison sigur da tuko obnovjat žalust i još jedon put pasat tugu ca se veće puti već proživila. A kod živih, ako ih imo, ostala je još uvik živa. Ženoglovci su uvik bižali kako i drugi Višani, ma somo iz seli u barda, a ne vonka, u druge zemje koje ne poznaju i di in sarce daršće za njihovima bardima nasrid mora. Druga je stvor da ih je puno išlo živit po svitu od Amerike do Novega Zelanda i pacifičkih otoka. Kad su bižali, rekli bi gremo u zbjeg. Tako je bilo i u daleku vrime Mlečani, Turci, Saraceni, Talijoni, uvik u zbjeg, a prid Njemcima to ni bi zbjeg kako drugi. Tukalo je napustit otok, svoju zemju i more. Zatu je to bi, nodojmo se i osto, jedini Zbjeg, veliki zbjeg, nodojmo se i zolnji. A danas, reka mi je borba cinično, ne bi moglo bit zbjega niti da ga naredi nojvećo sila, puno jacijo od partizani, jer bi iz Ženeglove malo ku moga uteć. Ni nikoga ca more bizat. Oni ca su ostali ne bi mogli duć ni do loze od Borovika. Nojpri su dušli Splićoni s cin gul su mogli. Utekli su iz Splita, pasali su Marduju i Konol, i dusli na na rivu u Vis. Toti su mogli cut grubi zvuk bumbi ca ga je iz Splita prinilo more kako koža na veliki bubanj. Njemci bombardiraju grod, aboj nami, duć će i do nos, plakole su zenske. Muški su mucali i gledoli kud će, di će, s famijun i dicun? Zauzeli su Split, bilo je to na trideset devetega. Gotovo je reka je nono Jakov, ne znon, ne znon, hoćemo uteć u Korita, u Kostirnu, ili somo u Zabrado. Ala, ala, molojmo to, reka je borba. Želi mi je isprovjat o rozgi, sćopu od rozge za ujot ribu. Parilo mu se kako je s ocen tarko onun pustinjun. Kako ca kucin po vonju nojde zeca tako je i un noša more. Bit će Carnjenu more, ili somo vodu u Konolu. Nison sigur je se dobro spominjen, reka je u zolnju. Cini mi se kako su na kraju naše pristrašene kolone, doli do crikve, hodili teta Jakica Golubova, teta Mandina Nanetova i još jelna žensko, niko iz pri Mihurićova, to ćeš tukat vidit, koja je bila. Sve su imale tarbuhe. Za nos dicu ni to bilo neobično da niku ku tuko rodit imo tarbuh, i gre s nami. Put u Itoliju 20 Nisu Talijoni ni potironi, eto nos kod njih, idi se nono Jakov. Ne idite se barba Jakove, ne gremo kod Talijoni, gremo u Itoliju, nami zapovidaju naši, a pomožu non Inglezi. Di mi gremo sve su zauzeli Inglezi i Amerkonci, i gremo di non oni odrede, govori mu je mlodi Bepo Cifutov. Nono Jakov ni iti to razumit, nego je reka mojuj noni, svujuj ženi, da di su Talijoni nego u Itoliju? Ne smimo ni parnut a da non oni ne dopuste: molim vas lipo je moremo opolit koji pardac? Ala, Jakove, somo grintoš, ne moreš ni ti vazda zapovidat, rekla je nona. Reka son von, nona Bonica je žena muga nonota Jakova. Ne gre mi drukcije, ne mogu napisat, Bonica je rekla svumu Jakovu, ala Jakove, ne sekiroj se, i di ti je krejonca, stariji covik da pardi. Za mene su oni bili i ostali nono i nona, nikako ne muž i žena, nison ih tako zamišjo, ni mi ni palo napamet da oni tako funkcioniraju i žive. Bilo je to parvi put da mu je nisto takega rekla. Rekla je mužu, nemuj pardit, a to je sila grubo. Dodola je, strašeć se da ni rekla nisto ca ne vajo, ne znon jo ništa, je to Itolija, ili to ni Itolija. Jesi sigur u to ca si napiso, želi je znat barba Joško. Un bi to provjeri tako da ono ca napišeš odgovoro nemu ca se dogodilo. Sigur son somo u to da smo moja mati i jo, s mojun pranonun Katun, ostali u Bandiricu, reka son. Pod našima ponistrima dunji je rat kako makina od broda. Kako je to ne morete znat ako niste bili doli, u strojarnicu, kod makine. Je to istina, pito me muj borba, da rat tako dunji? Nisi ga dobro cu. Meni se pari da dunji kako bumbe ca padoju blizu, kako avioni ca ti lete povar glove. Od stroha sarce ti iskoci iz parsi i želi uteć u Duboku. Pod vodu zaronit ispod mora. Moren ti to i drukcije reć, cuješ svoje sarce kako tuce uznemirenije nego sarce u gardelina kad ga se ćapo u ruke. A gardelin misli, sad son gotuv. Kako ste portili iz Komiže? Kako iz Taranta, pito son daje. A kako bi se, na primjer, tega moga spominjot? Nismo ferotun, to znomo, cini mi se da smo u Taranto dušli ferotun. Spominjen se da je bila zima za prozest, sakrivo son se iza matere, na mulu i uza Komunu, baz i kod Guspe. Nismo mogli docekot brud da se unutra ugrijemo, makor nos stivali u stivu kako sardele u barilac. Srića da u Komižu ni puno bure. Nojveći ih je cekolo kod Guspe, toti je bilo prihvatilište. Bila je blizu kuća tete Kate Žuanić di je lavoro Civilni odbor ca je odredivo koko će ku cekot, kod koga će stot i kad će portit u Itoliju. Slabo se cega spominjen, nastavi je bez stroha. Pri bi se moga spominjot tega kad son i obo koju son stinu razbi parste od nug. Hodi son bus i nison imo dobre papuce. Parve prove dobi son u El Shatt, makor mi je mati, cin smo dušli, sašila jelne od šatorske tele. Ne upisije ti se ditinjstvo u pamćenje kako niko kronika, da somo voltoješ stranice pok ti se obnovjo ca ti je ditinjstvo upisalo. Misliš obo životu kako o nikuj perspektivi dokle ne dujdeš u godine, onda somo gledoš nose, naprid znoš ca te ceko. Tako ti život ni drugu nego jelna retrospektiva, makor se slabo spominješ nega ca je pasalo, a od ditinjstva ostanu ti somo dojmovi i mirisi: kako paho jabuka i molo pomedora i kruh ca su ti ga je mati i nona ispekle. Spominješ se jabuki, molih pomedori i kruha, a ni te brige za drugu. Bit će da je tako: sve ti drugu vrime razbuco kako more morsku trovu i purić. Dobiješ i niki stroh, godisće ti pocnu sćipat i sprida i olznose kako veliki corni kosmej. Nikoliko je brodi daržalo prugu od našega otoka do Itolije, za Monopoli, Bari, Brindisi, da su se zvoli Bakar i Makarska, bilo je i ingleski brodi, ne znon kako su se zvoli. Znon za jelnega, prive je nojveće izbjeglici. Zvo se Batory, veliki poljski brud kojega su primodernali u ratni da more privozit izbjeglice. Je, reka je borba, to virujen, privozili su zbjeg veliki ingleski brodi. Govore da smo portili s Bakrom. Prosti son da je oti vapor parvi odve partizonsku delegaciju u Bari, iz Fora, ne iz Komiže. Stavi je na jorbul partizansku zastavu s carnjenun zvizdun, po temu je poznot. Isto mi se cini da u novije vrime ni nikoga bilo briga za njega: fini je u Solin, u rezalište svetega Kaje. Cekoli smo Bakar, ako bi duša koji drugi, rekli bismo, ne, nećemo, ni to nas vapor, privarili ste nos, nećemo s njin, ti je tuji. A oti neveliki vapor zarobila je partizansko mornarica nakun pada Itolije. Evo ga, ti je naš, vikali su cin bi se Bakar pojovi izmeju punte od Stupisćo i Bisova. Znali su iz dajine da je un jer je dimi veće od drugi vapori. Bakar je zadobi veliku slavu. Uteka iz luke Bari. Gorili su more i brodi od pustih bumbi ca su Njemci hitivali na talijonske ratne brode da ih potope i napune tu veliku i lipu luku gvozdenima olupinama pri nego ca ih uzmu Amerkonci i Inglezi. Zapolili su veliki tanker iz kojega se curila nafta po svuj vali i užegla more. Kapiton Bakra je napravi manovar za ga upisat u libre: vozi je meju brodima po vali, sijovo kad je potriba, i izoša iz vale, doplovi na Vis a da se ni užega i nonke malo ruvino. Iz Komiže smo portili po noći, iza deset uri. Vozi je cilu nuć. Da ga ne otkriju stuke i messerschmitti, njemački avioni, ca su po danu iskali brode koji su na Vis i u Komižu dovozili hronu i ratni materijol, a iz Visa u Itoliju ranjene partizane i izbjeglice. Logično je da su tako vozili. Ne puno vrimena nakun ca smo portili iz Komiže, nastavi je borba, nonke uru, spominjen se da je nono poce vikat, ne znon na koga. Viko je, je vo Bari? Vodi ćete nos iskarcat? Iskuzojte barba Jakove, nemujte se idit, dušli su ga umirit, tuko non ukarcat svit koji i vodi, na Bisovo, ceko da utece od bumbi i porti u Itoliju. Isto da me pocneš ispitivat, ne bi zno reć, je son to sni, oti brud i Bisovo, kako ca i danas snin rozgu ca mi se cini da son je imo i posli, na Sinaju, uvik je daržo i cuvo kako uspomenu i nojveću vridnust. Ujutro su takli obalu Itolije i gledoli Monte Gargano. Nono se somo cudi, gledoj Bonice, gledoj, sve somo lipo šuma, a u nos stine, iz dajine se more vidit kaki smo smo mi divjoci. Grišis Jakove, nojpri nisu u nos stine nego je lozje. Ono po njihovima bardima ni šuma nego masline, tako su ga podboli da se zno da i oni cagol znodu. Ne znon, nastavi je borba, je mi se snilo ili se spominjen kako je moja mati, tvoja nona, gledola u more, parvi se put vozila brodom i molila: muj Isuse, muj Isuse, oprosti non naše grihe, sacuvoj nos od paklenega ugnja, dovedi u raj sve duše, napuse one kojima je najvećo potriba tvuga milosrdja. Tako je molila i ni fermovala, za dicu, za muga barba Joškota, za barba Viskota, za Andreta, nisu znali di je, u koju je jedinicu, molila je za svoju ćer Dragu, to je naravski tvoja mater, i mene. To mi je dobro poznoto, reka son borbi. Je to moliš somo za nos, pito son je, kad je vej bila puno ostarila. Ma ke, odgovorila je koda se cudi da ne razumin molitvu. Za sve jude, molin za cili svit, rekla mi je, uvik tako molin, ni lipo ako moliš somo zo se. Molila je uvik, i kad je ostarila, imala je i molitvice kontra nevere, groma i lompa, proti suše i groda. Molila je veselo i kuntento, somo kad je garmilo i cinilo se da će veliko nevera onda je molila pristrašeno, sa strohon. Ni molila ponizno ili egzaltirono koda ćemo olma poginut ol stroha Bozjega: mislila je da se Bog manje idi nego njezin Jakov. A Jakov je bi stalno u pensiru di će, kud će s dicun i ženun, ku će in dat kruha, a niku ne lavoro. Svi se Ženoglovci rode sa strohon da neće bit kruha, ne somo kako metafore za svaku izbinu, nego provega kruh. Za drugu izbinu oni će se nikako snoć, a ako imaju kruha neće in ni bit potriba drugu iće. Svi ćemo pomrit od glodi, kuko je nono svaku malo, puno rezignirono, koda će svi u oni cas past po kuverti od broda i zavoršit na drugi svit. Ca ti govorin nison sigur, ponovi mi je borba. Ca je bilo pri, ne zapametiš dobro. Ne zapameti se ni ca si uceri imo za obid, na koga si intro, sve to zaboravis koda niku gre za tobon i mete metlun to ca si bi zapameti i ca ti se dogodilo. Zapameti son da mi je otac Jakov grinto, nojveće na moju mater Bonicu, manje na mene i brata Viskota. Koda smo mi krivi ca je Andre iša u partizonsku vojsku. A Visko je govori, somo cekon da dujden u kamp, olma ću uteć. Pri ću umrit nego stot daleko od svuga sela. Zatu je nonota bilo stroh. Ni moga polnit kako ne zno di je Andre, a sad je i Visko incuki kako će uteć parvun prilikun. Neće ti tuka uteć, reka mu je otac. Pari mi se da će te ovi dvignut, neće te ni pitat. Nona je slušola i ponovjala, santa Marija, santa Marija. Ne zno ti ona ca će s nami, ne znaju ni ovi ca nos vode, sve some mone, govori je nono, ili ne vidis da su obukli duge gaće? Nisi s nonoton bi sigur koko stoji s Nebon, je u njega gledo somo radi vrimena. Nisi moga znat koko darži do Boga i do divice Marije. Govori je jelno te isto: ubiju jude koda su repki. A kad putuješ priko mora kako će bez Boga putovat, pitala je nona, barenko će non sveti Mikula pomoć. Da pomoć, ćapovo se nono za glovu. Eno ga, osto je u Komizu. Inkapelo se na Muster. Nojboje da još i obo nami vodi racuna. Dosti mu je onih ca su nondi kod njega zakoponi. A sad gledojte vo. Oni ca su išli u zbjeg nojpri su dušli u Itoliju, niku su vrime toti ostali. Do Itolije se ne more puć na noge koda se gre u Pajiz, tuko priko mora veće od šezdeset mij, toko je do nojbližjega talijonskega mista. A Zbjeg je iša prema jugu Itolije, u Bari, koji su Njemci još uvik bombardirali. Utekli smo od bumbi, da dujdemo pod bumbe, somo nos Bog more sposit od ovih ca nos vode. A onda di? U Brindisi? To je zno somo Odbor. Taki je bi oti rat ca je dosti Ženoglovci, starijega svita, Ženi i dice potiro nojpri u Itoliju, onda u Egipat, na misto di nisu imali nikoga svuga, di su po noći mogli brojit zvide, po danu sarbun. Ne virujen u Boga, reka je nono, virujen somo Odboru, un će non odvest di mi nećemo. Nona je dobro promislila i rekla oprezno: Jakove, nison sigura, pari mi se da smo Odbor ostavili pri Kulu. Ona je mislila na Odbor ca je u Pošpilje uprovjo sviton za vrime rata, bi je to partizanski Odbor. Nono je govori o Civilnemu odboru zbjega, moćnima judima ca su svit iz našega otoka i Ženeglove vodili u Itoliju, uz pomoć Inglezi. Doveli su toko naroda da ga Itolija ni mogla konsumat. Ne zno se u koju su uru akostali u Bari, uza jedon veliki ratni brud. Zapisono je kako jorbuli Bakra nisu dosegli ni do ograde na kuverti tega broda. Iz broda su iskarcali pomalo priko dasok, onda su ih ukarcali u kamione. Nismo znali di će nos odvest. Bilo non je sila drogo da smo prispili na suho i siguro, reka je borba. Vidi son kako su mi mati i otac odahnili: imali smo co za ist, bilo je mesa, naravski iz konzervi, a u Ženuglovu moglo je pasat i cilu godišće da ga ne nojdeš u pjat. Ćutili su da su slobodni, bez stroha: nindir son prosti da su u kamionima ca su ih vozili u Brindisi i Taranto kantali pisme ca su mislili da su ih doma ostavili, pok će ih kantat kad se vrote, ako Bog do. Parilo se da su zaboravili stroh, žalust i nostalgiju i poceli kantat. Vera Stein Erlich, zbjeg i žutinica 21 Vonka našega otoka o zbjegu našega svita u Itoliju i Egipat parvi son put cu od Vere Stein Erlich, profesorice na zagrebačkom Filozofskomu fakultetu. U to vrime nison moga zamislit da živin digol indi osin na našemu otoku. Još manje son moga zamislit da jelna tako poznoto i fino profesorica zno za kostric i žutinicu. Ne mogu reć, je, je, dobro je se spominjen. Imon somo niki osjećaj ca mi je osto nakun veće od cetardeset godišć. To je stvor osobna, a isto ću von reć kako mi je kod nje tukalo pologat ispit iz socijalne antropologije, moguće da se zvola kulturna. Tukalo mi je položit oti ispit na Folozofski fakultet, da se moren vrotit doma. U to son vrime još uvik jedva ceko da se rišin ispiti kako bi se cin pri vroti u Ženuglovu, materi i ocu. Bilo je to šezdeset i šeste, u dvodesetemu stoljeću. Ni mi bilo drogo zoc ispit ni na fakultetu, nego na Gornjem gradu, di je profesorica stola. Na lipime mistu, u ulici ca se zove Visoka. Konzultiro son se sa svojim nojbojin prijateljem, cimerom, posli i kumom, Marijom Bošnjakom, kako ću duć gori, u Visoku ulicu, u oti stan, koja je etiketa, kako ću se oslovit profesoricu kad intron u stan. Ni to fakultet di si slobodan i di gaziš koda si nojpametniji na svitu. Bilo je to za mene puno komplicirano: duć u privatni stan, nison to voli kako ni muj pokujni otac. Ni un voli hodit u tuje dvure, kuće i stanove. Sto je uvik u svuj dvur i u svoju konobu. Jedino se veseli kad bi isa sestri Katici Vojković, bilo u Split na Gripe, bilo u stori Rukovac, bilo u Poselje di su Alfirovi imali kuće. U Rukovcu duboko u storu valu, doboti na somu žolo, i danas imaju neveliku riborsku kućicu koju su s vrimenon uredili i dvigli gurnji pud. Mario se konzultirao s poznanicima u Studentskemu listu, s mlodima novinarima koji se nisu nicega istrašili. Svakako ćeš pitati, upićovo me Mario, oprostite što smetam, je li se ovdje polaže ispit kod profesorice Erlich? Nikako nemoj reći, izvinite što gnjavim. Ne spominjen se ku me je primi, baz niko sluškinja, ma znon da son sidi za istin stolen s profesuricun, i pi kafu kako i ona. Ni bilo nikakve razlike, ni oprostite, ni ne oprostite, to ti se tako dogodi da imo svita za koje ti se cini da ga oduvik poznaješ, tako se i meni ucinilo s profesoricun Erlich, a da nison bi sigur, je to ona ili ni? Imali ste digol i vi taki osjećaj: je, poznajen je, a onda opeta, ne, ne poznajen je. Jerbo, kako je moren poznavot kad je nison nikal vidi? Znon kako se i vami more dogodit tako ili malo drukcijo barufa. Makor son sebi zado zadaću da vodi govorin somo obo Ženiglovi, u vemu dilu o Bandirici, nakun malo vrimena nison puno razlikovo Zagreb od Ženeglove: sve njegove ulice, prometnice i tramvaji, svi trgovi, pjace i pjacete, perivoji, cviće i zeleno trova, sve mi se to parilo kako son je zamišjo da bi Ženoglova tukala bit, somo da mi je to zelenilo prinit gori na Lovinu, da non u selu bude uvik lipo. Meni se cinilo: Zagreb je kako i Ženoglova, malo razlike. Parvi son se put kad son arvo u Zagreb, u jelnemo mistu vonka našega otoka, ćuti ne manje dobro nego na našemu otoku. Tako to dujde, u jelnemu momentu zaboravi se zavičaj, postane se bezzavičajac, pari ti se da ne isćes ti misto di ćes živit, nego da misto nojde tebe. Malo po malo dujde ti do pameti kako se nećeš vrotit u misto di te je mati uvik cekola. Pocne ti se parit da si nisto grubo reka i ucini i da si son sebe izneviri kad reces: nojveće od svih misti jo volin Zagreb. Ne znon koko von je poznot Gornji grad i Zagreb. Ranko Marinković ga je integriro u naš mediteranski prostor, i tako ga malo odmaka od Krleže, njegove skure, klaustrofobične i anksiozne mitteleurope. Ucini je da se rat pogledo u zarcalo. Oduvik imo Visani ca dobroro poznaju Zagreb, i boje nego ca poznaju naš otok. Kad buden govori o Sibićovima reć ću von koji je svit lavoro u lokalima ca ih je imala nasa Zadruga u Maksimursku ulicu i u bivšu ulicu Socijalističke revolucije, nedaleko Džamije. I kad son doboti odusto od ispita, somo da ne gren u privatni stan, tješio me prijatelj: što ti ima bit teško? S Ilice uđes u Mesničku, popneš se do kraja, prošečeš Gornjim gradom, dođeš do kraja Mesničke, točno je tu početak Visoke. Vratiš se malo natrag, ukazat će ti se palača u Visokoj broj deset, ne moraš ni ići prema njoj doći će ona k tebi, skercovo se muj cimer s mojima frustracijima. Na ispitu je tukalo nisto znat o uzoncima naroda, o transformaciji porodici, i njezin glavni libar ca se tako zvo: Porodica u transformaciji. Pisala je o preobrazbi obiteljskih zadrugi u nuklearne famije u kojima je ostala somo jezgra, s materun, ocen i dicun, bez nonota i none. Bez neudonih borbi i teti. Sve papire za libar ca ga je kasnije izdola, materijole ankete koju je provodila usuda di je pri bila Jugoslavija, Vera Erlich je nosila sa sobon u dvi valiže na naš otok, priko njega u Itoliju, na kraju ih je donila u Kaliforniju na sveučilište Berkley, uvik u strohu da jun se valiže ne izgube. Nosila ih je iz Zagreba oskle njun je tukalo uteć. Da ni utekla stražari Smarti, ili Kiklop osobno, kako rat i smart ca ga prate zove Marinković, docekoli bi je iza kantuna, zgrabili i odveli. Isto kako ca velike maške, tigri i lavi, zgrabe svuj plijen, a onda in se mi divimo, kako su somo joke, kako su lipe i elegantne. Bila je Židovka. A njezinega muža bili su vej odveli u Jasenovac. U to vrime kad njun je tukalo bižat imala je nisto veće od cetardeset godisć. Bilo je gužve i nereda na rivu i na mulu u Komižu di su se akostali brodi za odvest nas svit u zbjeg, u Itoliju, prema mistima Bari i Monopoli, di je bila pomorsko baza, posli u Brindisi i Taranto. Meju tin sviton nošla se i moja budućo profesorica Erlich. Ona je ostala u Santa Maria al Bagno, u molu misto di je bi logor ne somo za naše, nego i transportni logor za Žudije ca su dohodili iz svih misti Europe, i onda cin pri u Palestinu, svetu zemju ne somo za Žudije, nego i za karšćane i muslimane. Od kad je postala sveta za Abrahama, ostala je sveta i za Jakova prozvonog Izrael, i za Muhameda, i za Isusa. Toko sveto zemja ni mogla imat mira, ni danas ga nimo. Tuko mi ime Žudiji prominit u Židovi. Ako se na naš otok rece Žudiji onda svak misli, aha, to su ni ca su raspeli Isusa, pok mu ni drogo ni cut za te Žudije. Zatu je boje reć Židovi jer će ta ric bit nikako manje obilježena. Kod nos su svi karšćani i katolici: o Židovima neće mislit da su to Žudiji ca su raspeli Isusa na križ. Ispalo bi da su somo Žudiji, a Židovi, e, oti bi mogli bit niki drugi. Istina je, kako gul ih zvo, u cilu Europu niku ni veće pripati ol Hitlera koko su pripatili Žudiji ili Židovi. Kad je Hitler poce govorit, Židovi su krivi, tako su poceli mislit i Njemci, tuko ih sve spolit kako smeće, u spalionice. Tako su i ucinili, a posli su rekli, kako i svi zlikovci: ca to govorite? Nismo mi to znali! U to son vrime, kako son von reka, moga imat ne veće od dvo, tri miseca. Oni ca su hodili iz Poja na noge priko Pohumjo za duć u Komižu, jer nisu mogli svi stat u ingleske kamione, vej su na Rovnu, kad su se okrenili obrazon prema Komiži, zaculi kako iz vale zuji arija koda se roje cele isprid velike kosnice. To je marnji svit koji je ceko da ga vapori prinesu iz Komiže na drugu bondu mora. Vapor je moga bit Bakar, mogla je bit i Makarska, a moga je bit i koji ingleski vapor kojemu ni zapisono ime pok ga ne mogu ni zapisat da von ne bi cagol izlago. Vi ćete i bez tega virovot uc virujete, to su vaše stvori, u to se ne mogu krećat. Porfesorica se nošla u velikuj gužvi, meju zbunjnenin, izgubjenin i nervozin sviton, ženima i dicun iz svih kraji Dalmacije, i cile Hrvatske, ca su cekoli i cekoli, i opeta cekoli, kad će se ukarcat, a da nisu znali di će dospit. Ne zno to covik ni u koju drugu vrime, atroke u vrime rata kad te nosi siloviti kurenat vrimena pok te s našega otoka nosi di ga je voja. Ti stojiš, cekoš i muciš, ili placeš, a ako si s dicun moliš Boga da ti sposi barenko njih, a ti da mu stojiš na raspoloženju. Makor znoš da će Bog ucinit po svojemu a ne po tvumu koko ga gul moli i tuka kolina u molitvima. Niki drugi će reć, ne istraši se, Bog će ti pomoć i kad ne znoš za to. Jedon stariji covik, gustih cornih vlos, koda ih je katrano, pristupi je profesorici. Odoćo je da nosi valiže i da s njima ne more izoć na kroj. O majko moja, mislila je profesorica, još mi je samo ovaj čovjek trebao. Covik, covik, reka je barba Mote Sibić, koda je nikako otkri ca ona misli. Šjora, pito je uljudno (paso je un cili svit), je von potriba pomuć, a kad je uze valiže pito je, šjora, ca von je u valižima? Ili ste ih, zdaj, napunili stinima? Nisam vas razumjela, rekla je gospođa Vera. A onda se dosjetila, a, valize, valiže, u njima su mi knjige, moram ih završiti, znate, ja istražujem, bavim se istraživanjem običaja o ženidbi i udaji i drugim porodičnim običajima i promjenama u porodici. A ca ćete ist, pito je barba Mote skrušemo, to vos, zdaj, ni briga? I u nos, na našemu otoku, imo svita ca se incuke u libre, i sebe i druge isenpijaju, i polude in glovu. Hoće prominit svit i dignut revoluciju. Cini in se da je svit jedon veliki vapor ca mu ni teško prominit rotu somo ako se hoće, ako mu se okrene temun. Pustite, pustite, sama ću, zamolila je profesorica i barba Mote se vroti svojuj Milici, molemu Blaženku, ćerima Vinkici i Ankici ca su s drugun dicun cekoli na mulu da porte u Itoliju, a onda kako drugi odrede. Tako je uvik bilo, reka je barba Mote. Sve je un zno, jer je putovo po svitu ni se nikoga sramovo, svakomu je moga pristupit bez stroha. Ako ga je bilo voja moga je i po slimenu od kuće hodit dunglovun, na ruke, od jelne lastovice do druge. Homo doma, reka je svojima, i vroti se u Ženuglovu. Drugi put ćemo putovat. Duć iz Komiže u Ženuglovu njima je bilo lašnje nego napisat pismo svojima u Amerike. Moja razrednica, profesorica Katja Kocjančič, pridovala mi je hrvatski u Gimnaziji Vladimir Nazor u Splitu, reka son da je Ženeglovci zovu Gimnazija na Pazor. Toti son hodi u skulu (zvoli smo je drugarica kako i sve druge, a ona je bila provo drugarica i gospođa), slicila je na Veru Erlich. Ako ku imo sliku jelne i druge nison sigur da će se s tin složit. Slicile su po ricima ca su ih govorile, po žeji da te razume i da ti pomognu. Kad ti se cini da ništa ne vidis, eto ti njih s lampadinun. Vidilo se to iz dajine da na skinima stoji ideja dobra, i u ocima, kako da je malo pri Platon s njima razgovoro. Moga si vidit da veće viruju u libre nego u svit i takozvanu stvarnost. Moja je razrednica imala je stan na Katalinića brig, naravski u Splitu. Barenko smo jedon put mi, đaci iz njezinega razreda, bili kod nje doma, u njezin lipi stan na Katalinića brig. Izili smo koji sendvič i popili kafu. Bilo je to vrime kad son umišjeno moho glovun, jo štijen libre, štijen libre, nison puno obado za druge stvori. Danas isto recen, ca nauciš, to nauciš iz libri, a ne od života. Profesorica Kocjančić, kad me je parvi put ispitivala, pitala me je obo Danteu, a jo son u to vrime imo svuj Pakao. Nakun tega vej me ni ispitivala, pušćala me je na miru. Osvećivo son se tako da bi za svaku zadaću ispuni cilu zadaćnicu. Cetiri puta u školsku godinu. Bože sacuvoj! Ni njuj bilo lako s menon. Ženoglovci recu, imo svita dobrega kako kruh, Bog ih voli. Drugi dodo, somo je kruh dobar, a Bog? Bog je daleko. Vera Stein Erlich vrotila se u Zagreb iz Amerik šezdesete godine i ucila studente da ne smidu razlikovot svit po temu je ku od ovih ili od onih, od ove ili od one race. Ne znon koko imo smisla da von sve vo govorin. Slici na niku moralku. Cini mi se kako son u Slavka Glodsteina, u 1941. godina koja se vraća, prošti kako se u kući njezinega muža Bena Steina u Visokoj ulici pri rata skupjala livo intelektualno elita i da je un zaglovi u Jasenovac. Ne spominje njegova žena Vera, po son u dilemi je to oni isti Beno koji je bi Verin muž. Sad je sve to pasalo. Je se svit minjo ili ne, ne znon. Znon da se prove emocije ne moru prominit i da se ne razviju kako strojevi i uređaji, napuse ne kako mobiteli, i u njima ne mores noć ni red ni progres. Meni je tukalo odgovorat na pitanja koja mi je postovjala profesorica, a istina je da son uvik iti nisto odgovorat. Somo neka me cin pri pitaju. Ca ću sad, misli son. Olma docin je otvorila indeks vidila da son Višanin i postavila mi pitanja ca ih nikako nison ocekivo: vi ste Višanin? Je li još uvijek na otoku ćupate travu i jedete je kao poslasticu? Kako se ta trava zove i kako se može pripremiti za jelo? Reka son, to je pitanje za moju majku. Ona zna da ja više volim žutinicu, kostric i slanu ribu s malima pomedorima od bilo kojeg drugog jela. Nison moga reć, nimon pojma o temu. Tuko mi nisto reć, pok kako bude. Tako ti je to, misli son, kad dujde Zenoglavac u Zagreb i pricinjo se da sve zno, a ne zno ni oskle je duša. Bez jela od divljih jestivih trava težaci se po otočkim selima, i u Ženiglavi, nisu se mogli prehraniti. Žutinica, kostric, gorcik, i druge trave što im ne znam ime, pripremaju se na puno načina. Ako ih ne jedete prečesto, nego samo ponekad, uz dobro ulje i kvasinu, domaći kruh iz krušne peći, onda su te trave sigurno ukusnije od blitve, špinata, čak i zimskog kupusa, i bilo kojeg druge verdure. Sirovu žutinicu možete prstima smotati u malu kuglicu, umočiti u malo soli, prožvakati i progutati. Najbolja je naravno mlada i friška žutinica. Možete je kuhati, neki je kuhaju u dosta vode, i dva puta i bacaju vodu u kojoj se kuhala, ta se voda zove okrop. Začinite je uljem, posolite koliko je potrebno. Ne valja je prekuhati. Uz tako kuhano gorku zelje može se služiti i neka druga hrana, a zelje kao prilog. U neki se drugi dan moglo jesti i štogod drugo, ako ste to drugo imali, poput jaja ili mesa. Ali na Veliki petak, navečer, jelo se jedino gorko zelje, što se samo to sebi shvaćalo kao nužno i prirodno. Kuhanu žutinicu možete začiniti uljem i dodati kvasine. Napokon, možete žutinicu dobro očistiti, oprati, složiti u terinu, začiniti je uljem i kvasinom, dodati malo soli i jesti je kao salatu. Gotovo! Nije bilo drugih pitanja, a jo son skriptiro Porodicu u transformaciji, kako se žene i udoju i Bosni i u drugima zemjima i mistima, sve zaludu. Tuko son ucit somo o žutinici, a tuko mi priznat da je niti danas, kad je želin ubrat, ne pripoznajen dobr. Sa sobon mi tuko vazest jelnu grancicu da ne uberen koju drugu, baz i opasnu trovu. Di je stola profesorica Erlich kad se škivala iz Zagreba i dušla na naš otok, onda s izbjeglicama i narodon u Bari, to ne znon. Ni portila u El Shatt. Ostala je u Itoliju lavorat za Unrru. Bila je poliglot, govorila je evropske jazike, zatu su je zadaržali. Nakun ca se sposila od nacizma i ustaši bilo njuj je drogo sposivat i pomogat drugima. Nikako mi se cini kako ona ni mogla zaboravit naš otok ni jude koji su na njemu ostali na hroni od kostrica i žutinice. Reka son kako to ona ni to zaboravila, pok non je siguro pomogla ili ucinila da i mi dobijemo niku pomuć od svita ca je manje od nos pati. I dokle je bila Unrra, i posli, kad se ona pritvorila u Trumanova joja. Profesorica Erlich i moja razrednica Kocjančič spadaju meju dobre jude ca ih ni lako noć. U nezaboravne slike, ako ne iz ditinjstva, onda barenko iz mladosti ca slici na ditinjstvo. Zapameti son ih kad son bi đak, i posli student, zapameti son kako su bile dobre, makor me Vera Erlich ni ništa pitala o nemu ca je tukalo nego somo obo žutinici i kostricu. Nakun ispita son zno da je profesorica s našin sviton i Ženoglovcima putovola iz mista Bari nojpri u Santa Mariju di Leucu, onda u Santa Maria al Bagno di je bi tranzitni logor za sve Židove ca su iz europskih gradovi i koncentracijskih logori bižoli u Palestinu. S našima su u kamionima bili i Židovi, veće od trista. Daržali su ih Talijoni u koncentarcijski logor na Korculi, a partizani oslobodili. Priko našega otoka i oni su dospili u Itoliju, ili su se prikjucili partizanima. Mislilo se kako će toti bit logor za naš svit iz primorskih misti i otoki, napuse iz onih ca su ih Njemci u teškima ćizmima, sa gvozdenima oćolima za cas prognoli i prigazili tenkovima. U nikima našima novijima izvorima tumači se kako talijonski logori za Židove na Korculi, u Veluj Luki i u mistu Korculi, nisu bili logori kako drugi, nego mista za slobodnu konfinaciju, formalno confinazione libere, di su Židovi stoli po hotelima i privatnima kućima, a talijonski vojnici somo su oservali da ne utecu, bit će in pripremali hronu i osigurali druge udobnosti, tako da in niku ne smeto. Fola Bogu, ako je tako bilo: ma tukalo bi u taku konfinaciju, barenko malo vrimena, stavit one ca tako pišu. Za njih talijonski metki nisu bili ubojiti. Bili su to somo ćorci, bokun opasniji od ugriza komora. A judi na našemu otoku ca su ih Talijoni striljali somo su se pricinjali da su ih ubili. Fali son ca son obo temu i vo zapiso, u temu ni svitlosti, nimo niti malo od one boje ca je imo zdravo kora zrile naronce. U temu imo somo suzi i patnje. Isto ne smin sudit je bilo nako ili vako. Kako je bilo tako je bilo, Na Salentinskemu poluotoku, meju Pujizima, di su i jelna i drugo Santa Marija, ni bilo mista za sve. Većini je našega svita tukalo portit daje, priko cilega Sredozemnega mora. U sinajsku pustinju. Santa Maria 22 Malo svita zno za molo talijonsko mista Santa Maria di Leuca i Santa Maria al Bagno (to se drugu misto pri zvolo Santa Maria di Bagni). U našemu selu vole gledot u korte grafike i atlase, žele znat di su njihovi dospili, na koji kontinet, u koju nepoznotu i daleku misto, na koje more. Mista i mora volili su brojit na parste kako kad igraju na tuke: Bilu more, Cornu, Carnjenu, Žutu, Mramornu more, sivu kako mramor. Nos je dopalo modru, Jadransku more. Iza Otranta, na Punti Santa Maria di Leuca, ili Punti Meliso, Jadransku se more pritvoro u Jonsku. Ženoglovci znodu napamet di su ta mista, u njima su bili u zbjeg, niki su se nondi i rodili. I danas su ta mista manjo od Visa i Komiže, pri partizonskega rata bila su još manjo. Na nojmanjima kortima, ako s pumnjum grete parston kolo visokega taka na postolu (u Ženuglovu nimomo ric za čizme nego somo za stivale) nojjužnijega dila talijonskega poluotoka, noć ćete puntu Santa Maria di Leuca. Visoki ženski tak vorh je Peninsule Salentine. Daleko prema Siciliji, na drugu bondu je Kalabrija, drugi poluotok ca zatvoro veliki Tarantski zaliv, na vorhu tega zaliva Velu i Molu more, Mare grande i Mare piccolo. I grod Taranto oskle je većina zbjega s našega otoka napustila Itoliju i hodićala u Egipat. Nisu znali di ih nose brodi toko veliki da su se u njih mogle ukarcat sve ženoglovske kuće od Jurakotova dvura do Bjožova i Andretova, somo kad bi ih niku stavi na sila veliku karocu i doni u stivu od broda. Nakun svega su zapametili kako je boje nista ne pitat, nojboje je mucat. Ponovit ću ca mi je napiso likor Andro Golubov. Njemu je Santa Maria di Leuca rodnu misto. To misto Talijonci zovu somo Leuca, judi ca u njemu stoje zovu sebe Leuchesima. Misto je u moluj vali punuj svitlosti, bilih stini, rapi, spili i groti aroza mora. S jelne bonde vale je Punta Santa Marija, s druge Punta Ristola. Na mijor devestu cetardeset i cetvorte u Leucu je Androta Golubova rodila njegova mati Jakica, u veli misecu, u znaku vodenjoka. U Santa Mariju rodi se i Ivo Nanetov, zvoni Heroj. Mati mu je Mandina, od Borcićovih, otac Pere. Cini mi se da su bili nisto stariji od mojih roditeji, od Bjožeta i Drage Sibićove. Od puške skule u Podšpilje, di smo svi zavoršili osan razredi, još uvik ga zovemo Heroj. S njin u razgovoru nećete ga, naravski, pitat: Heroj, je ti pokujno mati govorila kako ste dušli u Santa Mariju, kojin puten? Pitat ćeš ga, Ivo, je co znoš obo temu? Ni mi poznoto zoc ga i danas zovemo Heroj. Viruje se kako mu je ime do Pere Jozetov. Jozetovi imaju kuću olma soto Nanetovih. Pere i Mandina itili vodit su ga vodit u Splitt, u likora specijaliste jer je somo un u cilu Ženuglovu imo duple parsi. E, tad in je Pere Jozetov je reka, a ne, nikako, ne tuko un u likora, un imo duple parsi i jedini je heroj u Ženuglovu. Niki govore da ni bilo tako, nego da se to imenovanje dogodilo u Velu Talešku. Žengolovcima je nojbližjo i nojlipjo Duboka, ma nimo žola. Zatu će svaki otac odvest sina u Talešku da ga cin pri nauci plivot. A barba Pere je imo velike zadatke: sve sine naucit plivot, i nojstarijega Tonkota, Ivota o kojemu provjen, pozatin Jozoto i Nikota. Imo je i ćer Mariju ma za ženske se ni racunalo da će hodit na more, i malo je koja znala plivot. Kako bilo da bilo, cin je otac Pere sa žola u Velu Talešku zahiti molega Ivota u more, ni se ništa istraši, nonke pinku, nego je olma plivo kako moli morski covik. Eto zoc se zove Heroj. Ni se istraši mora ni drugih stvori. Uvik je promišjo: ca bi to moglo bit, ti stroh, ako ga je i bilo, olma je hodićo. Tako je Ivo Nanetov u cilu Ženuglovu jedini heroj ca se i zove Heroj, baz ne somo u Ženuglovu nego i na cili svit. Nonke jelnu ric neće Heroj reć o sebi ni o svojima zaslugima. Zno digol zaneseno govorit, ma ne puno, obo Slovčkuj oskle mu je žena Viola (u Ženuglovu Vijula je i cvit ca reste po vartulima i dvurima od svoje voje, i alot na koji se stavi gvozdenu svardlo za probit rapu u darvo). Provjo mi je kako je s mojin nonoton Sibeton hodi na more. Nono da je jaho na puno storemu konju, jedva zivemu, kako don Quijote de la Manche na svojemu Rocinantu. Eto, znon kako je bilo ime don Quijoteovu konju a ne znon kako je muj nono zvo svuga konja. Provjo mi je o stvorima u Slovačku, kaki je tamo svit i život, nojveće o temu kakih tamo imo pecurvi, je ih lako noć. Bilo je to u vrime kad smo, posli jematve, na kraju lita, un i jo, svaki na svoju bondu, po Ženiglovi i Idinju iskali pecurve. Un bi uvik koju noša, jo vrozi jelne. Zno di su in staništa, zno di će rest i kad ne dažji. U Slovačku, reka mi je veselo, ni vaki pecurvi, a nisu ni lipe za ist kako ve naše. Zno i druge stvori. Plenka ca je navargne siguro će mu se primit, i to svako, pok ti se pari da bi mu se ćapala i bugava ako bi je navragne na smarsku. Di će nojboje rest tikve i fazoleti, zoc ti ne rode limuni, di je nojboje za mendule, u koji gandoj tuko stavit masline, nojboje je njega pitat. Bilo vako ili nako, masline će mu vazda rodit, svaku godišće, jerbo na jelnu stablo navarne tri cetiti vorsti, i orkule, levantinke, oblice, i lastovke. Ne more falit. Koristi se nužen ca ga je naslidi još od nonota, barba Toneta Nanetova Cepulića. Jelnega basetnega, puno pametnega covika ca je uci sve obo cemu se more ucit. Zatu je i kapi ca drugi ne ne mogu, i baš ništa ne razume. Heroj imo nojveću biblioteku obo maslinima, kako ih tuko usodit, uzgojit, vezivat, rizot, polivat. Obo svakuj tuj stvori imo nojamnje jedon libar. Nimo ih ni di stivat, i Vijula mu stalno govori: baci ih, što će ti toliki libri? Heroj razgovoro zamišjeno. Somo digol će te pogledot i prikinut, nikal neće cavrjat. Malo ćes pocekot dokle odgovori. Bokun ga je srom zoc ti neće olma odgovorit jerbo se zamisli iza svake rici kako bi za to vrime ti isponova moga cagol reć pri njega. Ana i jo smo siguri kako u njega jelnu vorst stoičkega ustrpjenjo. Pari mi se kako se un i Ženuglova dobro razume. Zadaržo je, a do to ni ne zno, provi duh našega sela. Ne znon je morete razumit ca hoće reć duh. Zamislite zelenu pomedoru ca se somo bokun, po vorhu pocele carnjenit, toko malo da je tuko izbliza pogledot. Za take pomedere, i po analogiji i za svaku voće ca pocne zrit, u Zenuglovu se rece, dusa je duh u njih: jos malo, moć će ih se ist. Svako vojka pripoznaje somu sebe, zatu i more uzrit i ne more na smarski rodit grozje. Zno je to jos Aristotel kako i mi. Un bi reka: pomedora imo u sebi šifru, niki nutarnji potencijal, enteleheiu, da bude pomedora, a ne co drugu. Tako i mista pripoznaju soma sebe, ne u stvorima nego u svitu ca je u temu mistu živi i ca, ako je tako, još u njemu živi. Naše se selo more pripoznat u malo kojemu coviku jer ih ni puno ostalo, meju njima siguro i u Heroju. Duh našega tarpjivega sela naucenega da se živi od lavura. Ni to teško obaznat. Tuko somo dignut pokriv na storemu bucolu bilo koje store gustrine. U pragu od bucola vidi se usicene duboke frize. Ostavili su ih mijori i mijori sićici koje su gvozdenima kadenima dizole ženske dokle su corple vodu za sve zoc je potriba. Frišku vodu za razvodnit malo vina za se pinkicu napit posli obida. Muški su cripoli somo ako je tukalo napojit mula ili tovara i koje drugu veću živu. Eto, to bi moglo bit naše selo. Danas se jedva more razumit da je svitu iz našega sela pocetkom cetardeset i cetvorte (ili već krajen cetardeset i treće), u malo vrimena, tukalo ucinit sarce od stine. Zatu da ne pukne nego se somo izdube kako oni bucol ca ga spominje Stipišić, jer ni bilo druge nego hodićat. Sve ca in je bilo u glovu tukalo je ostavit u selo. Nisu to bile uspomene (memorabilije, kako danas recu), to je bila stopljenost i identitet. Da von recen: ni to bi svit ca imo uspomene koje pasaju kako i smokve zomušćice kad in paso stajun, nego su njima uspomene bile toti. Živile su s njima u istemu pasazu, u istu kamaru, stole su u kuzini pri komin kad se lozi ogonj, kuho brujet i pulenta, sidile su pod murvu na kus dobre stine pokrijen s malo vriće da ne ostine guzica. Priko noći in je receno: gremo ća ako ćemo ostat zivi. Tako je to u Ženuglovu, svak imo nikoga koga nimo, makor to i ne zno, nikoga ku je umar, izgubi se, izilo ga je more ili je hodićo bez spomena. Svaku imo nikoga koga nimo, reka mi je Joško Popetov, parvi susid Sibićovih, ca malo po malo, nakun Pereta Jozetova, postaje nojstariji Ženoglavac. Koko znon oba su bili u El Shatt. Volin storu Grčku, demokraciju u Atenu, i to ne malo. Reka bi da je nisto slicno kako su ucinili Ženoglovci doboti ucini i Temistiklo pri dvo i pul mijora godisć. Atenjanima je tukalo bižat isprid Perzijonci nakun bitke kol Termopila, u agustu cetorsta i osandesete pri našega vrimena. Ukarco je u brode cili ateneski svit. Ostavi je somo kucine i domoće bestije. Ni bilo mista, pok su kucini uludo tarkali za gospodorima. Niki su ostali na rivi i lajoli, niki su se hitili u more i plivolili do Salamine. Odvest ću vos na slobodne otoke di non Perzijonci neće naudit. Kad ih potiremo svi ćemo se vrotit. Ni dobro da cinin tako daleku, siroku i neumjesnu paralelu, da se pricinjon kako se nase selo more komparit sa Atenun, rodnun miston cile Europe. Naravski da ne more. A kad son tako napiso, neka tako ostane. Likor Andro mi je reka kako jos uvik imo svita ca obojdu Santa Marije, niki na primjer iz Komize. Nison s njima razgovoro i ne znon ca bi ih pito jer son vej zamisli ca ću i kako ću to napisat. Ne znon to prominit. Tuga me je i to me muci koda son rici zapiso u nikemu drvorezu, pok ih sad ne mogu izbrisit. Iz Ratnih sjećanja Marina Franičevića, rodom iz Vrisnika na Foru, poznoto mi je kako ni bi nonke malo kuntenat kad su mu naredili: poći ćeš sa zbjegon u Italiju, organizirat ćeš kulturu i prosvjetu među narodom. Još manje je bi kuntenat kad su ga posli poslali da cuvo kulturu pod šatorima u El Shatt. Poslali su ga u Itoliju nakun ca je napiso Mikulu Trudnega. Vozi se svaki don u storu kampanjolu, u ledenemu sicnju, usuda di je bilo našega svita, od jelnega mista do drugega. Napiso je kako se vozi vamo, namo u tu kampanjolu bez amortizeri: Monopoli, Bari, Tuturano, Santa Maria di Leuca, Santa Cesarea, Santa Maria di Bagno, Taranto. Eto tako, tima su se putima vozili naši u zbjeg, s njima Ženoglovci i cilo Bandirica. Nojveće je svita bilo u Santa Mariji al Bagno. Toti su bili glavni logori, ne somo jedon. Leuca je u općinu Castrignano del Capo, Santa Maria al Bagno u općinu Nardò. Obe u provincija Lecce. Lipo pujiško mista, nison u njima bi, ni blizu. Gledo son somo slike ca prikaziju ta mista i njihove znamenitosti, prigledo son ca mogu noć u svescima Enciclopedia italiana di scienze, lettere ed arti. Fondato da Giovanni Treccani, Roma, 1934. Bokun son istraživo, ucini son un investigazione geografico o stonju kaku je bilo na našemu otoku i u Santa Mariji tridesetih godišć dvodesetega stoljećo, desetak godišć pri druge talijonske okupacije našega otoka. Talijonski enciklopedist Ardito Desio, un specialist per la geografia delle Isole dell’Egeo, misli je kako je nas otok priveć siromasan. Napiso je, na njemu je somo busak i lozje i malo cega drugega: senza bovini, senza pecore, o quasi, l’isola di Lissa ha solo poche capre, e le sue risorse sono date sopratuto dalla pesce delle sardine, che vengono preparate in scatola. Eto tako, ni nicega, ni kravi, ni brovi, somo dikoja koza, i napuse imo sardeli ca ih konzerviraju u skatulima. Reka mi je barba Joško, je vroga, ni nonke sardeli, teško ih je i u Komižu noć. Tuko rano duć na peškariju, a fabrike su sorili, makine prodoli, sve non je to puno smardilo. Ni vej svita komu frskina ne smardi. Di su bile fabrike i molo radionica za plastificirat pasare sad su žola za se kupat i mista za turiste. To je niko drugo Komiža, reka mi je borba, ca je Ardito neće nikal vidit. Komiža je doživila turističku revoluciju koja guco storu Komižu, pok se misto friškine na žolima cuje smrod losioni i kremi za sunčanje s nojvećin zaštitnim faktorom. Vrotimo se zbjegu iz Ženeglove. Ni bilo druge nego uteć isprid Hitlerovih postrojbi. Na cili su svit, osin na svoje, gledoli kako na cimke. Još gore nego da su cimci. Cimka ubiješ, ne pado ti napamet da ga muciš i daržiš u logore, a da se ne govori o spalioncima i plinskima komorima za cimke. Komu bi to palo napamet? Naročito su tako gledoli na Židove. U Santa Mariju al Bagno cekoli su Židovi da se prisele u Palestinu. Govori se kako je u temu mistu od devestu ceterdeset i treće do cetardeset i pete, kroz tranzitne logore, pasalo veće od stu i pedeset mijori Židovi, da cin pri dujdu na polja očinska, u Hebron, dolinu milu. Ne govori se o našemu svitu, a bili su toti, i Ženoglovci, veće od jelnega. U spomen na jude ca su patili, sposili se u te tranzitne logore i onda išli daje, u novije vrime sagrodili su lipi muzej. Jedon put ćemo i mi duć da vidimo oti Muzej. Odlikovo ga je Carlo Azzeglio Ciampi, stori talijonski predsjednik, rodon iz Livorna. Mista di su Talijoni donili lava podignutega nad grebon mornori ca su pali u viškemu boju na mijor osanstu sezdeset i šeste. Ukroli su ga i olnili, ni in bilo drogo da stoji blizu mista di je potonu Re d’Italia i di je Wilhelm von Tegetthoff porazi admirala Persana i potopi njegove bojne brode i velike jedrenjake. Jedon put ćemo i mi duć da vidimo oti Muzej. Duć ćemo, pok ćemo pitat, a zoc, molimo vos lipo, ni spomena o našima, o Ženoglovcima. Oni su toti pasovali kako i drugi bižeć isprid asasini i razbojniki. Malo je falilo da ih nisu ćapali i onda zatvorili ili striljali. Još somo vo: u Santu Mariju al Bagno cili se veliki logor zvo imenom mista, i dili se u tri manjo. Parvi se zvo kako i misto, drugi Santa Caterina, treći Santa Croce. Je, bili smo toti, reka mi je Tonko, stariji Herojev brat. A znon to jer son se u Santa Mariji al Bagno zakrakuno u zahod (imo son nisto veće od tri godišćo). Bilo me je srom da me niku ne vidi, i kad son iti izoć, nison zno kako ću otvorit vrota. Zvo son, u pomuć, pomozite, sposite me, ma zahod je bi daleko: sto son u njemu dosti vrimena, ucinilo mi se cilu setemonu. Oni mi izvonka govore, somo pomalo, vidis di je krakun i kjucanica, pomalo otvori. Nison ništa vidi, somo svoje suze. Zatu ni bilo druge nego da kroza ponistru intraju u zahod i tako me oslobode. Veće od tri godisćo imo je Tonko kad se razboli. Dobi je sulustre, more bit i niku drugu dječju bolest, visoku fibru, da se parilo, tesko će ostat ziv. Ni mu bilo dobro. Nono Tone, zvoni Cepulić, daržo ga je na ruke, to mu je bi drogi unuk s kojin je svaki don razgovoro, kako covik s covikon a nekako nono s molin diteton. Molo ga je neka malo gre da vidi je mu boje, je more hodit. Duša je likor, talijonski, vidi da je moli bolestan, aspetate, reka je barba Tonetu. Bokun je molega popipo po celu, uze mu ruku. Bambino e tuo? E malato. Ospedale, ospedale, andiamo subito, viko je likor. Ošpidol, ma ke ospidol, naidi se nono Tone. No, ni šjor no. Niti ni cut da moli Tonko ide u bolnicu, jer se obaznalo da dica nondi umiru. Od druge dice dobiju zarazu. Ne don, reka je nono i daržo ga za jelnu ruku koda mu likor zeli otet dite ca mu je nojdražje na cilemu svitu. Šjor dotore, ne don molega, eko mi, mene vazmi. Molega ćemo mi licit. Tonko viruje da ga je nono izlici i sposi. Tako son osto živ, jer da me je nono pusti u ti ospidol, pari mi se u Leucu, siguro bi umar, reka je Tonko. Pomalo i primišljeno je govori, ni sigur ca će temu još dodat, i koda se cudi kako se tega tako dobro spominje. Imo je manje od cetiri godišćo kad se to dogodilo. Karšćenica Androta Golubova 23 U koloni vojniških kamioni, u veli misecu devestu cetardeset i cetvorte, vozili su se moji iz Bandirice, nono Jakov i nona Bonica, barba Visko i Joško, cestun iz Bari, iz tranzitnega logora Carbonara, prema vorhu talijonskega poluotoka. Nisu znali di gredu, od stroha se nisu fidali pitat, a niku in ni ništa govori. Certo misle da smo se u Itoliju pritvorili u Talijonce i ne znaju s nami govorit, gunjelo je nono. Muci Jakove, ponovila mu je nona Bonica. Ako te cuju stavit će nos u žicu. Skupa s njima vozili su se teta Jakica Golubova, teta Mandina Nanetova i drugi Ženoglovci, Siboćovi, Bjožovi, Jurakotovi, Nanetovi, Popetovi, Golubovi, i Gardelinovi, i Dušanovi, Andrićovi i Andricini, svi oni su Svilicići. S njima su bili i Lukini i Borcićovi iz Ženeglove, na kraju i Cifutovi, oni su Mladineo, s njima i svit iz Borovika, kako ca su Medanićovi, Kapovilini, Povletovi, i drugi, da sad spomenen somo nike, a iskuzon se svitu iz ženoglovskih dvuri i svima drugima: o njima govorin a nison ih ništa pito. Ne znon ca bi reka, znon da će me to mucit. Znon da nisto tukon napisat i ako spomenen nikega pojedinca, un je Ženoglavac, digol i koji drugi Višanin. Priko njih na svuj nocin, i kako nojboje znon pišen jedon homage, jelnu uspomenu i počast za svit ca je živi u našemu selu i blizu njega. Eto, to, doboti ništa veće od tega. Kako bilo da bilo, judi ca su dušli u Itoliju nojpri su se vozili nikoliko uri stisnuti u vojniškima kamionima. Vozili su se naprid i nose, od Carbonare i luke Bari i Tuturana kod Brindisija, bivših logora za zarobjene ingleske vojnike, do Sante Marije di Leuce i Santa Marije al Bagno. Nondi su ih docekoli i ispavice mislili butat u logore u kojima su, do pri nepuno vrimena, talijonski fašisti daržali svit u izolaciju. Ostali su logori, fašisti su utekli nakun savezničkega desanta kod Salerna. Poce je na devet devetega cetardeset i treće, i onda su saveznici malo po malo reterali Njemce, otvorili sebi put za zauzest Rim. U južni dil Itolije moga je duć i zbjeg s našega otoka. Ne pri nego su Inglezi i Amerkonci na parvi desetega potiroli Njemce iz Napulja i oslobodili put prema Rimu. Sa Ženoglovcima vozila se i profesorica Vera Erlich, po svuj prilici, i Ranko Marinković. Iz logora Monteferro, toti su ga bili internirali Talijonci, duša je u Bari. I ceko da se ukarco za Taranto oskle će puć u Egipat da s prijatejima i mlodima piscima, pokrene novine i literarni kružok. U El Shattu su in pripremili veliki šator za kulturu. S njin su prema Tarantu putovoli i niki drugi književnici ca će s vrimenom postat poznoti, svi su se, niki pri, niki posli, nošli u El Shatt, u istemu šatoru: Vjeko Kaleb iz Tisnega, Marin Franičević iz Vrisnika sa svojin Mikulun Trudnin u burši, Šime Vučetić iz Vele Luke, po nikima i Pere Šegedin iz Žrnova na Korculi. Ne složu se uvik ni oni somi jesu bili pod šatorima. Pari se digol kako je njihuv izbjeglički status osto zapison na sinajski sarbun i da ni puno trajo. Pri nego von recen ca mi je napiso Andro Golubov, a to je provo dragocjenost, reć ću von još nisto, pok makor se naidili koko dugo govorin obo Santa Mariji koda son se toti i jo rodi. Istina je, u to son vrime, pocetkon devestu cetardeset i cetvorte, s pokujnun materun sto u Bandiricu. Ona mi je provala: nosila son te u travesu, svaku malo mi je tukalo s tobon bižat na Lovinu, na Stavalo i Zabardo, da se sposimo. Bumbe su padale na sve bonde. Bumbardirali su i Luku i Komižu, govorilo se, to Njemci tucu kako bi na na naš otok mogli ucinit desant. Nismo mi ništa znali, ni ca je to desant, nego smo bižali cin bi culi da garme bumbe, a somo su partizonski vojnici stoli di su da su, nisu se smili micot, govorili su, mi daržimo mortvu strožu, tuko non toti stot sve da non i bumbe padaju po glovi. Ne znon kako se to dogodi da vos olnesu rici, a iti son stavit jelnu komparaciju iz talijonske Enciclopedije i natuknicu o Lissi ca ju je napiso spomenuti A. Desio. Ecco la: po popisu iz 1931. misto Vis imalo je cetiri mijora i sedandeset i devet svita, a Komiža tri mijora cetorsta i trideset i sest. A cili naš Otok imo je deset mijori stu i deset svita. Je morete to zamislit? Jo ne, ma tako piše. Zoc bi Talijoni lagali? Danas je Komižni puno manje, prema popisu iz 2011. somo 1526, a Višani 1934. Obe Santa Marije, i pri i posli, imale su puno manje svita. Santa Maria di Leuca je prema popisu iz 2001. imala malo veće od mijor svita. Kad son u statistikima još da von recen kako u cilu Hrvatsku prema popisu iz 2011. trista cetardesetitri osobe imo prezime Sviličić. Sve mi se pari da nos je nojmanje ostalo u Ženuglovu, oskle su navodno svi Sviličići. Znon da von je dosurila statistika, ma tako mi je dušlo. Tukalo mi je to da vidite di su rodili niki naši Ženoglovci. Iz mista Bari, nakun cetiri ure putovonjo u kamionima, prispili su u Santa Mariju. Niki su išli gledot vile, lipe kuće, od jelne do druge. Niki su su smistili u njima jer su, kako son reka, ostale napušćene i zapušćene. Gospodori su in utekli. Niki su olma poskocili na puntu da vide kaku je more. Ne vidis vemu moru kraja, ćapalo ih je bokun treskavice, koda smo dušli na kroj zemje. Nakun ove punte ni nicega, somo se more vojo prema kulfu. Iz Ženeglove vidimo barenko Palagruzu, Itoliju, i sve otoke od Sušca do Mljeta. Doveli su nos na kroj zemje. Tako je i bilo u storu vrime: na tuj punti izgrodili su veliki hram, posli su na njegovima fundamntima ucinili veliku baziliku Santa Maria de finibus terae, crikvu posvećenu Veluj Guspi kako i na našemu otoku u Velu Selo. Nikima se cinilo, kako i mojemu storemu makedonskemu prijateju Blagoju Samonikovu kad je parvi put duša u Ženuglovu, kako je bas toti, na našemu otoku, kroj svita. O temu je napiso i jelnu pripovjetku. Likor Andro Golubov doni mi je dvi kartoline ca prikaziju Leuku. Parvu, na kojuj su Grotte dal porto i povar njih jelna veliko zgrada s dvodeset i cetiri ponistre. To je bolnica, toti me je mati rodila, reka je Andro. Drugu, na kojuj su motivi iz Leuke, veliki svjetonik, jedon veliki pilastar posvećen svaršetku izgradnje pujiskega vodovoda, a veliko bazilika Santa Maria di finibus terae posvećena svetemu Petru, doboti je na somuj punti Meliso. Na tuj je punti nojbližje za duć iz Krfa i Grčke, iz Palestine. Pocetkon našega vrimena paso je toti sveti Petar prema Itoliji. Posli je duša u Rim radi evangelizacije di je zapison kako parvi papa. Zlikovci u svima vrimenima nikal ne manko, pok su i njega raspeli na križ, ne kako Isusa, nego dunglovun. Govori se kako je veliku svetište di hodočasnici dohode olsuda podignuto na fundamentima storega poganskega svetišta. Cin je sveti Petar nogun dotaka puntu stori se hram surgo kako da je od korte. Sveti Petar ni voli pogane, njihove bogove i hramove još i manje. Poganski hram su podigli na tuj punti jer je toti puno pri svetega Petra paso veliki muškardin Eneja, bjegunac iz Troje. U zolnji cas je uteka iz zapoljene Troje, more ga hitilo na Siciliju, posli i na obalu Afrike, u Kartagu kod Didone. Toti se rekupero, paso Sredozemnu more i iskraco se na puntu Meliso. Posli je u Laviniumu, mistu oskle je poteka Rim, diga parvu naselje i postavi kip svojuj materi, boginji Afroditi. Rimljani su je pritvorili u Veneru. Kad se govori neka se govori, još somo vo obo Leuki: niki naši mlaji, stariji nisu mogli (a ni ni lipo ni vidit starijega covika kako tarci), tarkali su gori, doli, od punte do velike lanterne, bez pristat, ku će pri arvat, gori, doli, uzbardo, nizbardo, Musolinijevun skalinodun koja imo dvista devedeset i cetiri skaline. Andro mi je doni i pretisak dokumenta ca ga je izdola Comune di Castrignano del Capo. Datum je 1. Gennaio 1946., potpiso ga je općinski službenika Espedito Serra. Značajni dokument na šest stranici imo dvista cetardeset i cetiri imena dice ca su se rodili u Leuku od devestu cetardeset i cetvorte do kraja cetardeset i pete. Dokumenat se točno se zove Elenco dei nati durante gli anni 1944-1945 nell’ Ospedale di S. Maria di Leuca. Diretto del dottor Umbertali Piercarlo. Parvo je na popisu jelna žena rojena na 27. sicnja cetardeseti cetvorte, zolnji, dvista cetardeset i cetvorti, muski je po imenu Neiger Obajin rojen na 25. devetega cetardeset i pete. Andro je zaveden pod brojen osan a Heroj, o komu son malo pri govori, uveden je pod brojen cetardeset. Ne more bit drukcije, pok su ih posli pripomistili u Santa Maria al Bagno. Ota drugo Santa Marija molu je ribarsku misto u velikemu Tarantskemu zalivu, manjo je od Komiže, našega nojpoznatijega molega ribarskega mista (kad se danas govori obo ribarskima mistima zno se da se to somo tako rece kako o nikuj lipuj, romantičnuj uspomeni). Zacas je dušlo je vrime da se Androtu tukalo upisat u Gimnaziju, u splisku Realku, na Pazor. Na mijor devestu pedeset i devete. Ni se to moglo ucinit bez karsćenice, a Andro je ni imo. U Komižu mu je nisu itili dat. Zoc muj sin ne more dobit karšćenicu, pitala je teta Jakica. Ili je muj sin gori od druge dice? Andro je imo i dvi sestre, stariju Margaritu, mlaju Katicu, otac in je bi odovna umar i teta Jakica je soma lavorala, kopola, raskopovala, sumporovala, polivala, i cinila sve drugu ca je potriba kako bi održla malo lozjo ca su imali da more ucinit bokun introde, prihronit famiju i stavit dicu na noge. Kako malo ku u Ženuglovu. Andro njun asesti puno veće nego ca drugo muško dica u Ženuglovu pomožu svojima materima. A sve matere u Ženuglovu viruju u svoje sine, teta Jakica je virovola još i veće. Rekla je, poslat ću ga u skule po makor umorla od glodi. Makor je u Ženuglovu iz svake kuće bi niku na skule teti Jakici je bilo teško, bilo je i Androtu, jerbo je bi ustrajan i radišan, bistar i okretan ni iti odustat od nega ca je zamisli. Tako ću ucinit, zavoršit ću za likora, zatu ću se upisat u gimnaziju, a ne u niku drugu skulu. Mati ga je suportala. Da bi se moga upisat u veću skulu, hodićat iz Ženeglove i Pošipiljo, tukalo je puć u Komižu po karšćenicu. To je bi dokumenat bez kojega se ni moglo pristupit nonke u jelna skulu. O temu znon somo ono ca mi je Andro napiso, ma son i priko tega promisli: niko rodbina Androtova, bit će brat njegove matere, barba Jurko iz Pohumjo (sto je u Split, blizu skule), iša je pitat, je se đak more upisat u tu skulu ako nimo karsćenice. Lako je duć u tu skulu, isto kako i na Pazor. Moga si pasat s bonde di su vrota skule doboti na ulicu, ili s druge bonde, na vrota molega kortiva, ca đacima i danas služi kako školsku dvorište. Di ste se uputili, viko je za barba Jurkoton šjor Visko, podvornik, ca je sto atento na drugu, digol i na treću skalinu, i oservo da kogol ne intro u skulu. Ca te briga, reka je u sebi barba Jurko koji je nauci svakoga stavit na njegovu misto. Iz kancelarije, doli u prizemlje, izleti je moli, basetni covik, visoko dignute glove s lipin velikin celen. Ni bi olavija ćelov, ostali su mu je dosti vlosi olzbondi. Što vi hoćete, pito je barba Jurkota kako da je un oficir, a barba Jurko posilni koji je duša u kazernu. Je se more u ovu skulu upisati dijete a da nimo karsćenicu? Zapanjeno je profesur Kurajica gledo tega covika koji je umaka podvorniku. Je li itko može i pomisliti kako postoji čovjek bez izvoda iz knjige rođenih, a kamoli da se još upiše u školu? Takav se đak nije rodio. A odakle je taj đak, upitao je direktor. Iz osnovne škole u Podšpilju, reka je barba Jurko. Povuka se Mladen Kurajica u svoju kancelariju, na slavnu katedru direktura store realke. Bože moj, reka je šjor Viskotu, što sve ljudi umišljaju i iz kojih sve škola žele doći u našu jedinu realku. Jeste li vi čuli za Podšpilje, pitao je Viskota, ma un je umaka. Vroti se nose, na stražarsku misto da se opeta nisto ne dogodi i ne iznerviro direktura Kurajicu. Posli son boje upozno direktura u to vrime nojpoznatije splitske gimnazije, store Realke. Bi je basetan, uvik s podignutun glovun i brodun istaknutun prema naprid. Ozbiljan, voli je vikat i lavorat. Nismo puno dobro znali latinski. Makor non je oti izvrsni profesur zno objasnit zoc je latinski alot bez kojega se ni u kojuj ozbiljnjuj struki ni obrazovanju ne more napredovot. Ca se mene osobno tice, uz Joška Jelasku, bi je provi profesur na tuj skuli: voli je da đak zno, i da ga pristigne u znonju. Veće son puti s njin kako učenik rasprovjo. Nison puno zno di mi je misto, pok son se malo iti pricinjat prid đacima, eto, da se jo mogu bez stroha i s direkturen kontrestovat. Ni za to mari profesur Kurajica. Njemu je bilo stalo do latinskih poslovici, do dictae et sententiae iz Elemente latine. Tko ne zna na izust najmanje dvadeset poslovica, garantirano će završit na popravnom! Ni to tako strašno kako danas more izgledat, baz je tukalo znat i tridest poslovici, nison sigur. Igor Belas, prozvo je Kurajica na kraju godine kad je tukalo popravit ocjenu, ili jedinicu. Izlazilo se vonka, pred ploču. Nise odgovoralo iz klupe, altroke da još sidiš a profesur te pito i stoji na noge. Veće je nos u razredu bilo stroh da Miki, tako smo zvali Igora, neće znat, nego njega somega. Dugima korakima Igor je stupo priko razreda, imo je duge noge, parilo se da gre na štule. Svi smo stavili glove na ruke svijene na klupe da ne gledomo katastrofu ca će se dogodit. Da te čujemo, najmanje dvadeset! Igor je umuka, umuka je i cili razred. Rece se, nonke muhu nisi moga cut. Sto je Igor niku vrime prid katredun, visoko ma bokun na krivo, parilo se koda se malo lelujo. Moga bi past kako velo sterika ca se nakrivila od tepline. Kurajica je ceko. Uci nos je strogo i nepopustljivo, somo ca nos ni uci latinskemu skandironju kako profesur Vladimir Vratović na Filozofskemu fakultetu u Zagrebu. Igor muci. Da te čujemo, ponovi je pitanje Kurajica. Ne očekujući da će Igor odgovoriti, profesor ga je molio, molim te makar jednu. Sit tibi terra levis, izletilo je Igoru, koda ga se ispit ništa ne tice, i još gore, koda ni ne zno ca to hoće reć. U isti je cas cili razred diga glove s klupi, svi smo se na svi glos smijali, radosno i bez brige, koda će Kurajica pustit Igora sa somo jelnun, i to posmrtnun, sentecun. Održa san mu kratki posmrtni govor, foli se posli Igor, ljuljajući se visoko na gvozdenima ostacima storega ferola na kantunu bastiona izmeju skule i Žardina. Tako je to bilo. Tukalo je teti Jakici duć do karšćenice za upisat sina u skulu. U to vrime matični ured je još uvik bi i u Komižu. Iza bonka je sidi matičar Mićelin Bogdanović s oćolima kako kanoćolima uperenima u svit ca je ceko red. Parilo se, ovi covik lavoro niki puno tajni i privažni državni posol. Dok su cekoli u redu svakoga je bilo malo stroh da cagol nisu falili, da in oni ne rece: ili smo skupa pasli koze? Ili son s tobon cuvo brove? Je moren dobit karšćenicu za muga sina Andriju Sviličića, Golubova, molila je teta Jakica. Morete, reka je Mićelin, danas se to zove izvod iz matične knjige rojenih. Rojen je u veli cetardeset i cetvorte, rekla je teta Jakica. Mićelin je uze veliki libar, privarćo ga stranicu po stranicu, ozbiljno i koncentrirono. Nema ga, reka je. Kako to more bit da ne moren dobit oti izvod, pitala je teta Jakica. Kako ću bez njega molega upisat u skulu? Ne možete, teta Jakice, ne možete ga dobit. Zoc ne moren? Je cagol grubega ucini da ne more ni karšćenicu dobit, pitala je teta Jakica. Ma ke, reka je matičar Mićelin Bogdanović, ni ga u matičnemu libru rojenih. Ni se rodi. Ništa se toti ne more, svaki ki se rodi zapison je u libar, a tvuga sina ni. Eko la, je ti sad sve kjoro, diga je Mićelin oćole i gledo u tetu Jakicu strogo i poučno. Andro mi je još i ovo napiso: U svezi sa Zbjegon, evo ti par rečenica o stvarima koje su mi poznate. Mi smo ti 1978. godine osnovali društvo (predsjednik je bio Joško Cecić iz Šolte) koje se zvalo LEUCA - Društvo djece Jugoslavenskih partizana rođenih u zbjegu u Santa Maria di Leuca.Te godine smo mi i posjetili to područje, bilo nas je pedesetak, iz svih krajeva Dalmacije a i šire. Rodilište je bila neka velika zgrada, ispod samog svjetionika. Mene je porodio doktor koji se zvao Pier Carlo Umbertali koji mi je bio i kum na krštenju. Još nešto u svezi krštenice: na tom našem putu po Regiji Pulja zaustavili smo se u gradiću Castrignano del Capo, valjda općinsko mjesto, gdje su neki za kratko vrijeme dobili krštenicu, originalnu. S nama su bile i dvije naše babice, Štefica iz Hvara i Bepina iz Sinja. Sve to mi je napiso Andro, likor. Pokozo mi je i iskaznicu udruge ca se more zvat Dica Santa Marije. Na vorhu iskaznice je lipo carnjeno zvizda. Slicne su iskaznice somo s malo nepravilnun zvidun, s pinkicu zaobljenima krakovima, starinske carnjene boje, imale i izbjeglice u El Shatt. Ovo ti je iskaznica udruge ca okupjo nos ca smo se rodili u Santa Mariji di Leuka, reka mi je Andro. Cini mi se da son jelnu taku nindir vidi. Ili mi se jovila u snu kad son misli o sarbunu u El Shattu i baziliki de finibus terrae u Santa Maria di Leuca, na kraju svita. Ni bila somo u snu, reka mi je Heroj, imon i jo jelnu taku. I jo son se, kako i Andro, rodi u Leuku. Posli smo pripomistili u di Bagni. Ni me toti pjazalo, puno son plako, nastavi je Heroj. Zatu me kapiton stavi na temun od broda da se umirin, ma bilo je još gore. Toti non je umorla sestra Antica. A ca se tice spomenika, dodo je Heroj, nisi u pravu. Za sve ca su toti umorli, za dicu, i za drugi jude, podigli su moli spomnik. Nison ga vidi. Rekli su da je toti, na tu misto i ime moje i Tonkotove sestre Antice. Potvordi mi je to i Andro Golubov, je, reka je vidi son spomen plocu, pari mi se u Barletti. Dobro, pito son likora Androta, jesi i ti moga dobit tu originalnu karšćenicu? O da, reka je Andro, moga son je vazest za uspomenu, ma mi je bilo dosti i karšćenice i muke kolo nje. A zno son da son se rodi i marzi son karsćenice. A kako ti je onda mati dobila izvod iz matice rojenih? Tukala je donit dvo svidoka koji su rekli, je, oti moli je Andro, i un se rodi toti i toti. Zoc niste kako i drugi u Santa Mariju vazeli karšćenicu, nondi ti je bi i kum? Nismo mogli cekot, prišilo non se da cin pri dujdemo u Ženuglovu i vidimo je ostala naša kuća i je non živo lozje i smokve. Eto zoc. Vej u primaliće, u veli ceterdeset i pete dušli smo pri Golubovo. Kad smo arvali na Golubov dvur parilo non se kako se odotle nećemo micoto makor non i nebo palo na glovu. U tuj smo priši zaboravili na naše Ženoglovce ca su, more bit i u to vrime, još uvik cekoli pod šatorima El Shatta, na sarbunu, po nojvećuj vrućini, da pridaju svoju registracijsku plocicu s brojen i dobiju izlaznicu. I porte iz pustinje, logora i žice ca ih je okruživala. Ženoglova u El Shattu 24 Ne znon kako su muj nono i nona, otac i mati muga borbe Joškota, iz ženoglovske Banadirice dušli u El Shatt. Ne znon, nisu obo temu govorili. Nison noša da je niki Ženoglavac nisto napiso obo šatorima u El Shattu. Svi su mucali. Reka mi je borba: nemuj me ništa pitat, ne spominjen se nicega. Ništa nisu sacuvali, nijelnu uspomenu, nisu spominjoli kako su živili pod šatorima na sarbunu Sinajske pustinje. Nisto veće od muga borbe zapameti je inžinjer Ivo Srhoj, rodon s Pelješca (Pelisca). Jedon fini i dobri covik. More bit da un nikal ni cu za Ženuglovu, makor je moguće da su mu viški Kuzmanići spominjoli naše selo. Zapiso je kako u Kuzmanića ni bilo co za ist. Zatu su njeguv otac, i drugi ca su bili s njin, pili nojboju bilu vino. A oskle more bit nojboju vino, bilu i cornu, nego iz Ženeglove? Cini mi se kako ni puno razlike izmeju nega ca su proživili Ženoglovci, i muj borba s njima, i nega ca je proživi svit iz Pelješca, s njima i mlodi Srhoj. Ne znon je jos živ. Ivo Srhoj je bi dite kad mu je, s ocen i braton, tukalo uteć prid Njemcima, duć na naš otok, onda iz njega daje. Heroj, koga son von spominjo, veće mi je puti reka, e, da je živ Nikša Martinis! Un je nojboje zno obo El Shattu. Bilo je dosti da mu somo spomeneš veliki zbjeg i un ne bi fermovo govorit koda su mu sve uspomene, i lipe i grube, nastale namo. Sve je zno o El Shattu, tako mi je reka Heroj. Ne znon puno o Nikši Martinisu. Istina da son ga poznavo i veće puti s njin razgovoro. Znon da je lavoro na socijalno u Split. Na njeguv sulor reste nojvećo kapara u Ženuglovu, baz i nadaleko nojvećo. Doboti je pokrila cili sulor, skale i vrota, cili njeguv dil kuće. Drugi dil kuće pripado je pokujnemu Tonetu Pomedari. Heroj ubere kapare u vrićicu, do ih svojuj ženi Violi. Ona ih zno lipo ukiselit, kako i sve drugu ca njun Heroj donese iz svojih vartuli, jelnega kolo kućice Cepulićovih, na Bajtinu, u Dracovu poje i drugega, malo nižje Lokvice. Na putu prema Cojnemu poju. Ni mi poznoto je bilo kapari u El Shatt. Ne virujen da ih je bilo, ne virujen ni da ih su ih Ženoglovci nosili za sobon u tu daleku pustinju. Nojboje kapare ca son ih provo zavijali su Komiške u slone minćune, pakirale ih u lipe, uske skatule, ne veće od deset centimetri. Na skatulu je bi dupin s natpison Neptun Komiža. Bile su to nojlipji minćuni i kapare, nojlipje skatule. Danas ih ni. Ne znon, reka mi je borba, bit će i Ženoglovci nosili sa sobon slone minćune i sardele, suhe razine i kobotnice. Baz i koju skatulu minćuni s kaparima ako su se u to vrime cinili u fabrike Mardešić. Pri će bit da je svako obitelj nosila sa sobon i koji voz ili barilac sloni sardel. Znali su kako se bez njih ne more živit ni doma ni vonka. Ne more se nikako znat jesu Martinisi o kojima govorin, nosili sa sobom koji barilac. A ne znon je Nikša o komu son razgovoro s Herojen oni isti Nikša ca je upison na jelnemu Popisu zbjega sa zaseoka Podšpilje. Zapisona su tri Martinisa meju sve somima Svilicićima: Martinis Antun pokojnog Nikole, težak; Martinis Jakica žena Antuna, domaćica, i Martinis Nikša Antuna, dijete, rođen 1933. Zolnji bi moga bit Nikša o kojemu mi Heroj govori. Godišće stariji od muga borbe. Andro Golubov mi je reka kako je moguće (i somo moguće) da su oni Cvoncikovi. Ivo Srhoj (kad se vroti iz El Shatta paso je skule za inzinjera) cetiri je godisćo je stariji od muga borbe i moga je puno veće zapametit, a i som govori da je nisto i zabilježi iz tega dalekega vrimena i još dajega mista. Zatu je u svumu libru pod naslovom Sjećanje na El Shatt moga zapisat puno njemu drogih i dragocjenih, digol i tragičnih uspomeni, ca su mu zauvik ostale u sarcu. Talijoni su mu ubili mater. Na njezinu mortvu tilu na komadu korte collonelo Rochi je napiso: ova žena je strijeljana jer joj je sin u partizanima. Zlikovac se potpiso na kraju tega pristrašnega zapisa. Na mistu di su je ubili mortva je stola dvo dana. Kad je izoša treći don mogli su je olnit i ukopat. Gospodin Srhoj napiso je i dvi pisme o svojuj materi i njezinuj smarti. Iz rodne Gornje Vrućice na Pelješcu, s njin i njegovin mlajin braton Berislavon, njeguv je otac Juraj prid Njemcima nojpri se skloni u Velu Luku. Dvo starijo brata Pero i Tomislav utekli su u partizane. Njemci ni na Korculi nisu doli mira. Tukalo in je, kako i drugima, opeta uteć. U parvu na For, nakun Fora na Vis. Jelnu su se setemenu smistili kod famije barba Nikota Kuzmanića, poštenega i dobrega svita. Partizonskin su brodon iz Visa dušli u Itoliju, u Bari, posli u Santa Mariju, na kraju u Taranto. Toti su cekoli, i jedva docekoli, vapor s kojin su arvali u Egipat. Uspomene o velikemu zbjegu gospodin Srhoj iz Gornje Vrućice napiso je ditinjski lipo, od sarca, jednostavno, bez patetike i velikih rici. Zapiso je somo ono ca je zno. A te njegove uspomene vride i za Ženoglovce, i za sve moje kojima je iz Bandirice tukalo hodićat. Iz Ženeglove, ako je lipu vrime, moremo vidit Pelješac i to tako cisto koda je doarvo do Milne i Rukovca. Slicni su put, s molun razlikun, i bokun dužje cekonje u Santa Mariji i Tarantu, pasali svi Ženoglovci ca su iz Itolije i talijonskih tranzitnih logori tukali pasat Sredozemnu more, dospit nojpri u Afriku, pozatin na Sinaj, u pustinju di je do pri nepuno vrimena bila logistika ingleske osme armije oskle je general Bernard Montgomery pripremi nojpoznatiju pobjedu i kod El-Alameina, sela blizu Aleksandrije, potuka Hitlerova feldmaršala Erwina Rommela koga su zvoli pustinjsko lisica. Bilo je to još cetardeset i druge godine na sedan jedanestega miseca kad je Montgomery u poznotuj bitki sa svojih šesnaste i pul mijori vojniki potuka Rommela koji je zapovido sa osandeset i dvo mijora njemačkih i talijonskih vojniki. Nakun tega su naši iz Itolije, Višani i drugi, i Srhoji s Pelješca, mogli pasat Egipat i konol, i prispit na tu doboti bezimenu misto di je bila inglesko logistika koju su nakun pobjede kod El-Alemeina Inglezi napustili. Bez Inglezi naši ne bi mogli toti duć. Sir Winston Churhill je reka: it may almost be said, before Alemein we never had a victory. After Alamein we never had a defeat. Pri Alemejne nismo nikal dobili. Posli Alemejne nismo nikal izgubili. Tako je reka nojveći pisac i nojveći slikar meju političarima. Ili nojveći političar meju piscima i slikarima. Parilo se, ako ga uspiješ proštit, da je nojstrašniji od svih ratovi pitanje strategije i taktike, kako i partija na balote. Piso je lako, a spominjo se svega bez muke i s guston kako ca obični Inglezi, ne naravski lordovi (ca je un i bi), iz molega skartoca izidiu fish and chips, bokun ribici s kumpirićima. To je ingleski nacionalno uzonca, fish and chips. Brud Glory of Imperial, velik kao brijeg, ceko je Srhoje u Tarantu. S tin brodon Inglezi su ih doveli do Port Saida. Na drugi vele arvali su u El Shatt. Nojpri su vidili tri ingleske zgrade od matuni i satore El Shatta. Velike satore. Toko njih da in ni bilo kraja, ni njimu ni sarbunu. Svi poceli plakot a da nisu znali je to od muke ili radosti da je njihovin mukima dusa kroj. Bili su meju parvima izbjeglicima ca su iz Dalmacije prispili na misto di izmeju zemje i neba ni bilo nicega: somo satori i srabun. Smistili su ih u logoru broj I, u rajonu 3, u satoru 137. Sve je to tuklo zapametit. Ivo Srhoj dobi je plocicu s brojen 24025, otac mu je imo broj 24024, a brat 24026. Tako je zapiso u svojima Sjećanjima. Tako je to bilo, isprovjo son borbi. Iz Ženeglove, kako son reka, ne poznajen nikoga da je nisto napiso o velikemu zbjegu. Nisto je o zbjegu napisala teta Ruda u Hrvatskoj zori, časopisu Matice Hrvatske iz Visa. Tako su zvoli pokujnu Anticu Roki. Puno je pismi napisala ca ih je izdo fra Marin Oreb u tri libra Viške pjesmarice. Skupjo je pisme po cilemu otoku od svakoga ku je cagol napiso, kako i moja mati, ili je zno pisme naših storih. Teta Ruda naravski ni iz Ženeglove. Ona je iz Marinji Zemji. Bit će njun stavili nadimak prema njihovuj vali. Znali su sve vale blizu sela, ni in bilo lako svaku malo hodit do mora, do Srebarne, Rude, Vele i Mole Trovne i do Stinive. Zatu su uz more ucinili mole ribarske kućice da se moru sakrit od nevere, digol i prinoćit. Uzale su ih te vale mucit i po noći zvat, nisu in mogli odolit, ni bilo lako ni s njima ni bez njih, kako ni s moren. Nikal ne znos hoće naskodit ili ćete uzest u ruke i gingot kako dite u postejici. Je teta Ruda bila kuntenta kad njun je tukalo hodićat iz Marinji Zemji u zbjeg, a da niku ni zno di će zbjeg arvat? U koju poje, na koju bardo, u koju valu, u koju zemju? Sve su mogli mislit ma ni in nikal palo napamet da će ih dovest daleko od mora na suhi sarbun di se ne more noć ni mrova ni troskota, ni vidit ni ježinca ili kosmeja, ni ujot bokun girici i bukvini u pupuvnicu. Napokon smo došli do jezera gdje je grad Ismailija. Tu je vlak skrenuo preko kanala na drugu stranu prema istoku, napisala je teta Ruda, ili prema suncu kako bi rekli Ženoglovci. To je bila zemja bez hloda: usuda di pogledoš sjalo je sunce iz dona u don, uvik jednoko joko kako nojžešći ogonj. Spominjen se molih plocici, reka mi je borba. Slicne plocicima ca se danas stovjaju kucinima, noć ćeš ih u skafetin pod televizijun, ako ih nisi hiti. Ocu ti je svaku godišće tukalo prijovit Veselu. Uvik Veselu, njeguv se svaki kucin tako zvo.Slicne plocice tukalo non je nosit kolo vrota. Ili kolo ruke kako bracolet. Nismo još bili dobili ni posteje u šatoru, pari mi se da ni svak ni imo svoju, a vej nos je komisija dušla popisivat. Molin lipo, ime i prezime, kad si rojen, oskle si, koji su ti otac i mati. To je muj sin, reka je nono misto mene, ili nos ne poznajete, pito je. Oni su rekli, tako smo odredili, plocice su ingleske, ne morete bez njih puj u likora. Nono je protestiro, meće te non plocice kako zvona na brove? Ni ga niku obado, niti je komu bilo briga. Un me je daržo za ruku, a ne mati, ni imala snoge. Izgubila se na temu putu bez kraja, priko sedan mori i nijelne gore, jedva se daržala na noge od muke na brodu, sad i od ludega sarbuna. Otac Jakov mi je reka, hiti rozgu, mislit će da si sempijon, i jo s tobon, uzest će non posteju u šatoru, a tebe će olma stavit u bajbuk di strože cetiri bakota, svaki sa cetiri glove. Ni zno da se jo odovna ne istrašin ni bakoti ni bilo cega drugega nego somo od njega. Neću, puć ću olma na more. Jesi reka da je vodi carnjenu more ca ga je Mojsije rastavi sćopen na dvo dila? Želin vidit tu more koko se carnjeni. I je su u njemu somo carnjene ribe, kako mi je reka Jurki Dušanov. Zovu ga Paćo. Sve mi je to provjo borba. Nona je bila dekapoto desperona. Kad su me vodi doveli, a da me nisu ništa pitali, neka me sad toti i zakopaju pod sarbun, rekla je izgubjeno. Nono ni obado. Isto je dodo: zno son da ćemo se izgubit, di ni mora kako se more znat di si? Ako se ne vidi Palagruze kako znoš di je jugo? Kad ni Ženeglove nisi sigur jesu na nebu veliki i moli medvid i zvizda tarmuntona ca u vedrima noćima bez misecine svitli blidun svitlosćun nojsigurije nebeske lanterne i pokazije, evo, vodi je Ženoglova. Pod sjevernun zvidun ćes je noć. S dulnje bonde, daleko u more, rovno prema Itoliji, stoji Palagruza sa svojun lanternun, visoko na bardo, ca je ne more pokrit sarbun. Bilo non je lipo u Santa Mariji, ca nos nisu nodni ostavili, kad su ostavili druge, mogli su i nos, tako je nona kukola, siti se je borba. More bit, reka son, i Leuca i Santa Maria al Bagno danas su zaštićeno mista, radi njih i prirode okolo: toti je priroda kaku se ne more nindri noć, na nelnu misto. Blizu Santa Marije al Bagno, di je u ratu je bi logor, danas je Portoselvagio, zaštićeni rezervat divjega kordura. I onda veliko, kako polovicu našega otoka, suma bez kraja, ne bilo kako, nego sva od pitomih bori. Za tu sumu govore da su pujisko zeleno pluća, bez nje ne bi Pujizi mogli dihat. Dobili bi plavuritu. More se sest pod bur, uzest baruhvi koko te vojo i ist pinke po vas cili don. Nisu bori zanimali nonu, zacudi se borba, nego poja i judi ca su po pojima lavorali. Svaki je don donosila rukovicu kostrica i gorcika, žutinice, dvo, tri boba, pinkicu ulja, bokun kvasine. Sve bi to izmišala s malo pomedore i tikverine, od tega iskuhola obid za parste lizat. Ca to ciniš, viko je nono, krodeš tuje? Ni ga obadala. Ovo je bokun gorkega zeljo, nikomu ne cinin šćetu. Talijoni su njun dovali pinkicu biža ca je bi poce, mlode vorhe od boba i koju mošnju, bokun ulja i kvasine, malo soli, jelno joje, da sve to more iskuhot. Znon, kako mi je otac pokazivo poje, lipo i uredno oblavurono, ni nindir pustega poja ni starne, sve je na svumu mistu. Vodi su masline, nondi su menduli i druge vojke, namo su zeleni vartuli, toti je sve uredno kako u žardin, a ne kako u nos, di je sve pomišono, i menduli restu di ih je voja, praskve di hoće, smokve na svaku gomilu i kolnjik, gunjelo je kako i uvik kad bi mu se ucinilo kako je i u neprijateji sve urednije nego u nos. Je, je, rekla je nona, ma su isto siromasi kako i mi. I ni nindir lozjo, nimaju nonke vina za se napit. Kad smo prispili u Sinajsku pustinju pitala je, Jakove di su nos vo doveli, ili ćemo stot pod tima tendima? Od cega ću ucinit brujet? Od sarbuna, muci Bonice, reka je Jakov, je ti jasno da je vodi inglesko disciplina, i od sarbuna oni mogu ucinit kulturu i pripitomit svit, dovest vodi i ingleske janjice. Ako je potriba dovest će u srid sarbuna jezero s ribun. A u Ženuglovu svak cini ca ga je voja, hitije smeće di hoće i pišo kako kucin iza kantuna, da ne govorin o grubjima stvorima. Istina je kako nondi ni bilo jezera nego manji komad zemje na koju su Inglezi doveli vodu, isproli sul iz srabuna i tako ucinili moli pokusni vartul za agronomski tečaj. Moga si uzgojat ca gul hoćeš, ucit koko hoćeš o biljkima, saloti i trovima, i doboti postat agronomski inžinjer. Nisu Ženoglovci toti hodili, dušli bi povirit, jer je većina je mislila, ca nos mogu naucit Inglezi, neka uce od nos kako se sodi loza po bardima, a ne salota po vartulima. Vazda smo sve znali, mi u Ženuglovu, reka je nono. Zoc ti nisi iša na kurs za agronoma kako Mirci Bjožev, pitala je nona. Eno, Mirci uza šator već sodi niku trovu i sime i zove svit da dujdu vidit. Sigur son, reka mi je, da će se ćapat i izniknut kako iz nojboje zemje. Sve su non to protumačili naši saveznici, Inglezi, na kursu iz poljoprivrede. A je to vridi i za ženske, pito je nono. U Ženuglovu ženske lavoraju kolo verdure, ako se koji muški, ćapo takega posla zovu ga ženski Ive, a jo bi moga bit ženski Jakov. To bi ti bilo po voji? Istina je da se na jelnuj moluj sliki ca je naslikala Inglezica missis Phyllis Mackenzie vidi šator, na vorhu mu je jugoslavensko zastava. Okolo šatora je zeleno trova, sirak, tako da se po temu cini da kolo šatori ni bi somo sarbun nego je moglo bit i malo zelene trove, bar i cagol cvićo ca su ga naši uzgojili i po noći zalivali da po danu ne uvehne. Pod šatorima, na sarbunu 25 Šatori su bili lipi. Iz dajine su slicili na velike tvice, cetiri krela, bokun raširena i ulegnuta, s glovu pod krelima, cine kapote, ne moru polnit sunce. Dvo puta su bili dužji nego naša kuća u Bandiricu, napuse ako se jedon šator nastovjo na drugi. Tako velike šatore Inglezi su znali lipo izgibat i inpakat. Parilo se kako su inpakali bokun veću sćavinu a ne šator veći od kuće. Pod kojin, kad se uredi, more stat dvodeset svita, njihove posteje i druge stvori ca in mogu bit od potribe ili su donili od doma, po ih darže kako uspomenu. Znon, reka son borbi, vidi son na sliki u lipemu katalogu za izložbe o El Shattu ca ga je uredila Nataša Mataušić iz Hrvatskega povijesnog muzeja u Zagrebu. Makor je i pri bilo izložbi obo El Shattu, parvo je bila u Kairo, ni nikal bilo tako obuhvatne i dokumentirone, niti će bit lipjega katologa. Na jelnuj sliki u temu katalogu ingleski je narednik Walton. Cuvo inpakirone šatore stivone na gomilu, ne moru se pribrojit koko ih je. Narednik Walton nonke malo se ne sekiro. Ni ga stroh da bi mu iz te gomile niku moga ukrast, olnit, osćetit ili destrigat niki od stivonih šatori. Inglezi nisu puno obadali, nisu su non se krećali u posol. Barba Bepo je svaki don obahodi šator, je moli iša u skulu, pito s vrot od šatora. Iša je u vroga, odgovori mu je nono. U ronu jutro, reka mi je borba, jo son se igro s dicun na gingalo. A išli smo još daje, iskali smo more, ma bi nos ingleski vojnik vroti nose, back to camp, to yours tents, a posli su to cinili naši. Daržali su strožu misto Inglezi. Za izoć tukale su non propusnice. Sa smećem nakun obida ca ste ucinili, pito je barba Bepo. Jeste ocistili svu sporkicu i sve ca von je ostalo, pito je, koda je un higijenski inspektor i nadzornik. Lako je to vidit na slikima, reka son borbi: meju dvo reda šatori stoje veliki kotlići za smeće. Arapi su proznili kotliće u kamioncine, ono smeće ca su naši u te kotliće prosipoli. Mi smo se zafrkovali i igrali s Arapima. Kad bi dušli Inglezi utekli bismo. Bidni Arapi bi ostali i dobili po skinima. Tenda za šatore imala je tri file: ozvonka isti kako i sarbun, istega kolura, po sridi je bila bilo fila, iznutra su bili doboti zuti. Jo nison misli na sarbun, ni obo šatorima. Kad je pala nuć i sve utihnulo, ćuti son more kako vonje iz dajine. Misli son, ni puno daleko. Reka son ocu, cujen more kako vonje, puć ću ga noć. Tega se spominjo muj borba, makor je reka kako je sve zaboravi i da ga ništa ne piton. Barba Bepo Cifutov obahodi šatore. To su ingleski vojni šatori, da ne biste zaboravili. Sve je un zno o svacemu, ca će bit za obid i veceru, ku je u koji šator, di su Ženoglovci, Višani i Komižani, ca je to gibli, koko je dubok sarbun, da je soto sarbuna sul, sve si moga njega pitat. Ako si se izgubi, tukalo ti je njega noć. Zno je rajon i broj svih šatori kako da je načelnik ca sve more zapametit. Odgovoro je na sve, o svakuj stvori olma je daržo skulu i na svaku pitonje odgovoro je jelnun lekcijun. Parilo se da se malo pri pripremi napuse za to ca ga pitoš. A voli je šatore, te šatore ne more ni bumba probit, tako je govori, i nagovoro svit da kolo svakega cagol ucine i usode da svima bude lipje. U ovi sarbun, reka mu je nono. Ala, hol zbogon! Nos, dicu upućivo je, ne tarkat, ne se posipot sarbunen, holte u skulu. Bila je skula u jelnemu šatoru, a ku će hodit u skulu, ni korte za pisat ni lopisa. Pišite po sarbunu, reka je barba Bepo, ako se izbriše ni šćete, nećete pisat romane ni pisme, nimomo ni pošćera za poslat list u Ženuglovu. Pitali smo ga, ili ćete vi barba Bepo daržat skulu? Un se naidi. Pod šator vos ceko meštar Vojin, viko je na nos, vej pul ure ni mu nikoga. Niku neće da uci obo Komiži i koji su otoci uza naš otok, svima se parilo da sve znaju, ca je bilo u programu i ca je tukalo ucit. Tukalo non je znat di je Bisovo, di je Porat, Trišjavac, Balun, Sarbunora, di je Poje i Modro spila. Ala velikega znonjo, rekli smo uglos. Moća ća, i nismo hodili u skulu dokle se ni obaznalo. Meštar Vojin Vitaljić bi je razrednik u jedon razred, potpisivo je obavijesti i ocjene, a direktur skule bi je sior Kazo Fulgosi. Bit će da je bi iz Splita. Rilko smo vidili kojega ingleskega vojnika. Veće je bilo Arapi ca su lavorali kolo smećo i skitali se okolo, itili cagol prodat za bokun hrone, ili su iskali hronu ca non je ostala. Bili su veliki siromasi. Gledoli smo kako ih ingleski nadzornici tucu kanzijun. Nismo to razumili, ni non to bilo drogo nonke gledot. Aboj, aboj, kukola je nona kad smo njun to provjali. Tuko, tuko, reka je nono, ako se ne slušodu pametniji. To je zabilježi i Ivo Srhoj u svojima Sjećanjima, reka son borbi. Nikako ni moga polnit da jedon covik tuce drugega, ni covik tovora. Ni tovara ne tuceš, nego s njin razgovoroš kako s cijadinon. Nismo mi puno volili Arape, bili su nikako drukciji. Nismo ni Ingleze. Pricinjali su se u svojima lipima uniformima, napuse s postolima, sa salpetima, beritima i klobucima. Bili su mlodi, i mi smo želili bit obuceni kako i oni. Barenko da imomo nake klobuke. Imali su ih niki naši stariji kako barba Marijon Burić Paćun, vodi je naš pjevački zbor iz Podšpiljo. Lipu inglesku robu. Pustinjski debeli klobuk da ga cuvo od sinajskega sunca, košuju s dvo pora velikih žepi, krolke gaće od nojboje robe ca te ne bode, fine dokoljenice. A ne kako u nos, od grube vune, da te bodu kako ciceji, i prove postole za hodit po sarbunu, iste boje kako i sarbun. Šti son, reka son borbi, iz uspomeni tete Rude iz Marinji Zemji. Napisala je nisto obo šatorima i sarbunu u El Shattu. Ako bi nikoga spomeni, a ni bi iz Ženoglove, borba je uvik gunjelo, a ca nju spominješ, ili je i ona Ženoglovka? Zatu mi je tukalo mucat. Reka son, pari mi se da su starije ženske i divnje nojveće volili funtane za vodu. Kad su se obikli živit u šatoru teti Rudi su bile nojdražje funtane: voda lipo tece, ni je potriba cripot, a svaku se jutro kod vode, kako na gustirnu, more provjat s prijatejicima. Je ku komu piso? Pošćer je nosi poštu svaki don. Svak je zno kako je u Marinje Zemje i u Ženuglovu drukcije. Ni doma bilo toko duboke gustirne ca njun se liti ni proziro bucol na somu dno. A vodi u El Shatt, u srid nicega, izmeju neba i sarbuna, stoji podignuta gustirna vode, vodotoranj, oskle tece u funtane nedaleko šatori. Voda je tekla iz spini niza stole obložene latun i propadola u sarbun. Molojmo to. Naš je svit, a ne drugi, stvori jedon šatorski grod. Živi je u njemu kako gospodor, organiziro život bez tujeg tutorstva i komande. Oti tuji svit ni nikal vidi barda po našemu otoku, ni strone od bardi po Bisovu i na drugima mistima, nakun ca su izgorili bori i busak. Otkrilo se da su po njima judi grodili pristave, jelnu, drugu, treću, jelnu navar druge sve do navar barda, gomile i kolnjike, sve skupa veće nego piramide. Tako su ucinili novu zemju. Dokle ga nisu iskracili kroz busak ni moga pasat ni covik, ni tovor, ni koza. Niti kucin. Tako su u pustinju ucinili El Shatt nakun ca su in Inglezi ostavili somo sarbun, mirine i kolomast. Jedon Inglez, nojpri je lavoro kako radnik u El Shatt, posli je posto pisac, zapiso je svuj dojam o našemu svitu ca je urbaniziro i ocisti pustinju puno boje nego inglesko osmo armija pod komandun feldmaršala Montgomeryja. John Corsellis, tako se zvo, somo se cudi: I must give the impression.... Their extreme lack of everything only makes what they do more impresive, standing as it does against such a background. Tako je zapiso Corsellis: ovi svit ni imo ništa a organiziro je šatorski grod ca ga niku ni boje organiziro, niti će. Istrić ću malo tende i sašit ću von papuce, tebi i Viskotu, bile su parve rici ca ih je rekla nona. Cilu vrime je mucala jer njuj je nono naredi, Bonice ne sempijoj, vodi je inglesko disciplina, muci i slušoj. U nediju ću puć na misu, rekla je. Uzmi i molega da mi ne smeto. Ti moli bi je muj borba s kojin razgovoron. Neću, reka je, parvi put je reka neću svumu ocu, jo son komunista, puć ću iskat more. Hoćeš, hoćeš, reka je nono, stavili su jaslice, sveti Osib i Marija imaju partizonske berite s carnjenun zvizdun, tako da ti već ni komunisti. Svi su postali komunisti. I oni koji jesu i oni koji nisu. Ne znon kako će nos carnjeni sveti Osib i partizonsko divica Marija izvest iz ove pustinje? Bit će ih Kuzme ucini, rekla je nona. Un svakega vroga zno, razmaže bokun piture i ispade mu covik. Naš Kuzme Vitaljić bit će un ucini zvizdu svetemu Osibu. Ma ke, reka je nono. To ni slika nego žes. Ucini ga jedon iz Velega Darvenika, jedon Kostović, i drugi, ne znon oskle, rekli su da je Kljaković. Bit će iz Solina. Oni su to ucinili, mi smo somo gledoli. A kako ni ništa reka don Jure Burić, a don Andro Štambuk je muco, i mi smo mucali. I divici Mariji tuko stavit zvizdu, izjovi je barba Visko, koda od njega niku ocekije posebnu očitovanje. Neka bude meju zvizdima, ca se mene tice jo son se rodi kako komunista. Taki je un bi, srilnji brat, ni nojstariji ni nojmlaji, i nikal ni bi kuntenat ni sa cin. Obo svemu je misli svoje, ni obado ca drugi misle, ni ca mu misli otac. Sveti Josip ca son ga spomeni bi je i osto jedini sveti Josip s carnjenun zvizdun. Sveti Josip marungun, prestvanik radničke klase, baz i komunist, ni bi s gospodun nego s radnicima. U svetega Povla to imo, svak neka živi od svuga lavura, ne od tujega. Docin Isus ni obado za zaradu. Ni bi nimalo uskogrud, bi je širokogrudan kako nebo i sunce. Hodi je nojveće sa siromasima, ma kad su mu rekli, gledoj ga, jede i pije za stolon bogataša, ni mu bilo drogo. Naidi se Isus i reka, farizeji, ne pogani covika ono ca ulazi u njega kroz usta, nego ono ca un govori, ca mu izlazi iz usti. Eto to. Tuko mi jednon cas provjerit ca son reka za svetega Povla. Ženoglovci nisu obadali za svetega Povla, a volili su svetega Osiba i na njeguv spomen don, devetnastega morca, nisu uzimali motiku u ruke. Tega su dona hodili pri Dom, igrali na balote, na briskulu i tresetu, na trijumf, i u pet. Zatu su mu i inkapelali partizosku beritu s carnjenun zvizdun. Ni nikal, ni pri ni posli, tako prikozon kako su ga Forani, Višani, Makarani prikozali u El Shatt. Sveti Josip je posto Rus, reka je muj borba kad se vroti s mise svumu ocu koji ni hodi na misu, ni u El Shatt ni indi. Ca je govori nono Jakov i je hodi u crikvu ili ne, ne znon kako bi von moga dokozat, je bilo vako ili nako. Cini mi se kako bi moglo bit tako kako pišen. Bilo kako bilo, sveti Josip je bi veliki svetac, ne somo za Ženoglovce, nego i za Forane, i za sve druge koji su bili vjernici, a to je bilo vrime kad su veće ili manje, svi i bili vjernici, malo je ku i zno da se more ne bit vjernik. Malo je ku pito je Bog postoji, a kamoli je stoji na nebo i je gori doje zapovidi svetemu Mihovilu da zapovido vojskun dobrih ondjeli. Koko je meni poznoto siguro je jedon put sveti Josip s neba pomaga jelnuj zemaljskuj ženi ca je posli postala svetica da more realizirat svoje žeje. To je sveto Tereza Avilsko, veliko svetica u Španjolsku. Zaštićije cilu Španjolsku i njihovu vojsku da ne cini zla. Siguro znote kako je ta sveto žena osnovola red bosonogih karmelićonki. I njuj je pristupi jedon ondjel i reka, posveti se Isusu, posveti se Isusu. Ucinit ću koji samostan, tako je zamislila. Je, lako je zamislit, a kako će ucinit bez pinez? Pomolila se. I pocela grodit samostan nojdražjemu sveca, svetemu Josipa u Avili. U Španjolsku. Falilo njun je pinez i eto ti svetega Josipa, kalo se s neba: bit ću ti blagajnik, nastavi ca su zapocela. Skupi zo nju toko pinez da niku ni virovo kako je to ona ucinila soma. Svak je govori, bez svetega Josipa ne bi soma ugrodila ni molu kućicu za bestije. Prosti son kako je obo temu u tridesetitrećemu poglavlju svoje biografije svidocila soma svetica. Volila je svetega Josipa, i un njuj je pomoga. Sve se to dogodilo u Avili. Terezi je pomoga sveti Josip da ploti radnike. Svetuj Terezi od Isusa. Jer sveti Josip ni tarpi da radnici ca lavorodu ostanu bez ploće. Iz tega svetega okruženja tuko mi se vrotit našima u Egipat. Nojdražjo non je bila inglesko montura, reka je borba. Pari mi se kako je njihovu robu nosi i Ranko Marinković, reka son. Nison ga nikal vidi, ne znon kako je izgledo. Un je somo piso i sto u šator, malo je hodi vonka, izmišjo je skerce, piso vrapce, cini senpijarije, napuse o Rusu ca je duša na Vis i parvi put vidi Ingleze i Amerkonce. Pujte vilte Rankota, tiro nos je barba Bepo Cifutov, un će bit veliki covik. Kad umre stovjat će mu spomen ploce, a baz i pri. Marin Franičević je u svojima uspomenima napiso kako su se družili un, Ranko Marinković i Šime Vučetić iz Vele Luke, baz i Pere Šegedin iz Žrnova, isto Korculanin, Vjeko Kaleb iz Tisenga na Murteru, sve somi literate. Reka son to. Svaku su vecer izmišjali nove zgode s Ruson ca je arvo na Luku, na Vis. Bila je devestu cetardeset i cetvorto. Nojstariji je bi Kaleb, imo je trideset i devet godisć, nojmlaji Ranko s tristijelnun. Marin i Šime bili su godine, imali su po tristipet. Da je sa svima njima bi u istemu šatoru spominje se Branko Veža iz Brista, brat poznotega slikara Mladena. Minjali su uloge. Nojveće su smijali kad je Marin bi Rus, ni se moga fermat smijat, jer se Ranko pritvoro u Ingleza i poce Rusu isprid nosa dovat ingleske komande, halt, halt soldjer, i cinit gimnastiku, hodit naruke dunglovun, kolut naprid, kolut nose, salto, sviću i druge gimnastičke figure, križat noge koda tonco kazačok, a kad bi sto inpijo ponovjo je Marinu dreto u bark: ne ponimajem, ne ponimajem, don't understand. Bi je provi arlkein. Rus je govori spasiba, i harašo, tovariš i druzja. Ni zno puno drugega. I to malo govori je forski. Ranko ni obado nego bi nastavi i poce ga zafrkovat koda je un provi Rus a ne Marin iz Vrisnika, pisac Mikule Trudnega. Marin se na kraju naidi, poce je i un po svoju. Sto je na misto, gledo u Rankota i Vjekota (smijo se na svi glos da ga se culo do Konola) i poce recitirat koda je pop: ćapali smo kirnju – u stinju/ i razinu za uzinu/ i gudicu na udicu, u varsu baćir u buraću vir, i kotlenku gir./ Ma od sparenja, krepala kenja/. Buco macić u bunoru, tenjac skoce po suloru, buta muju pol kosuju. Nastavi je daje koda nikal neće fermat: o, Mikule i Matiji, o, Stiponi i Antići, kako place udovica, svog jedinca pokošena. Ranko se poce ćapovat za glovu, ala ferma, ferma, stop, stop, pristo je gimnasticirat, kalo klobuk i nakloni se prema nima ca su stoli vonka, slušoli i cekoli ca će bit daje: bile su to pjesme našega Marina Franičevića, rodom iz Vrisnika na Hvaru. On glumi Mikulu Trudnega, forskega težoka, o komu je napisao veliku i važnu pjesmu. Znon da ga niku ne razumi, niti jo Višanin, a ca ćete, uzeli se pisat pok neka mu bude. Nasvidanja. Adio vam, you lucky men, zavorši je Ranko priredbu. Kolo šatora stolo je puno svita, nisu in dopušćali da intraju unutra, jer su toti bili svi iz odjela za kulturu. Mogli su se vonka smijat koko te voja. Zoc Ranko ne izojde da ga vidimo, zvoli su. Bi je nojboji za se skercovat. Ne more, reka je Marin, ili ne znote koko je pripati u Monteferru? Dosadili su mu logori, mogao bi vas oragnizirat da svi utecete iz ove pustinje. A onda su pitali Marina, reci non, je ti Trudni Mikula iz Vrisnika postoji, ili si ga izvento? Niku od njih ni bi iz Ženeglove, prigovori mi je borba. Ne smeto, reka son, na sarbunu su svi bili svi jednoki. Somo je jedon put Ranko izoša, i to u Kairo, na jelnu rukovonje, makor mu je Marin prigovori, ne idi, ne idi nikamo, ne ćeš se znat vratiti. Što ćemo onda? Želiš biti dezerter, pito ga je Marin. Ti me prijavi, svakako me prijavi, odgovori je Ranko. Nakun ca su ga Talijonci bili ćapali i zatvorili u Monteferro, straši se svita ca se istraši, još veće žice, zatvorenih kamari i prostoriji. Žica je bila daleko od šatori, ni se vidila, a un je uvik jelno krelo šatora daržo otvoreno, a po noći je svaku malo poli lampadinu da vidi je toti di je bi. Surilo mu je masa svita, ni trena ni moga stot sa sviton u filu di se nisto ceko. Ni nikal iti stat u filu, slobodi Bože nosit plocicu, ili hodit skupa s drugima na kazan. Ni voli masu, ni velike sastanke di se darže govori. Uvik isto kako na misu, govori je, zoc cagol novega ne izmisle? Želi je bit som, a usuda di je iša bilo je priveć svita, udriju jelni u druge, stiskaju se, tucu te pod rebra. Ne more se od njih pasat. Zatu je iša u Kairo, koda ga se ne tice ca mu je reka Marin. E, da znoš, more se cagol izmišjat, ni mi drogo ako nisi sigur i izventoješ nisto obo karakteru svita ca je živi pod šatoron. Marin je zno sve naše trude boje nego bilo ku drugi, boje nego Ranko, ne bi un nikoga špijovo, altroke njega. To si izmisli, reka mi je borba. Je, reka son, moglo bi bit tako. Ranko je malo dohodi na Kut di se rodi, još manje u Komižu oskle su mu bili roditeji, di mu i danas živi svojta. Nakun ca je hodićo ne znon se kad vroćo na otok. Veće je dohodi u Splisku, na Broc, nondi je imo kuću. Bit će mu se na našemu otoku cagol zamirili. Rano je hodićo od doma i iša u svit. Suško se suško, fama volat per urbem, da je Ranko vidi vjeroučitelja i meštrovicu kako cine one stvori, da su ga zatu potiroli i iz skule. Ne znon ništa o njemu, ma iša son mu na sprogud, reka je borba. Ni bi sigur je Kućanin ili Komižanin, makor su u Komižu Marinkovići meju parvima prezimenima. I parvo famija u Komižu sa svojin grbon. Spominju se u dokumnete već od 1675. Kako bilo da bilo, Marinković je iša u Kairo s ingleskin kamionon na rukovonje. Rukovo se slikar Andrija Šitić s Irmun Štambuk, sestrun don Androta Štambuka, glovnega vikara u El Shattu, nojvažnijega popa u logoru. Un ih je rukovo. Slikar Andrija Šitić moguće je bi brat Ante Štitića, muga profesura likovne umjetnosti u Gimnaziji u Splitu, nojpoletnijega kipara u El Shattu. Na piru u Kairo bi je cili odbor zbjega, sve somi muški, osin neviste i Pole Zon, jelne novinarke iz Sarajeva. Ni mi poznoto je toti bi koji Ženoglavac i ne zno se kako je bilo svaće, jesu kantali dalmatinske i broške, ili somo partizonske pisme. Jesu imali pir s pasticodun i njokima, sa suhun manistrun, na kraju sa cvitima i krustilima? Ako je ispod slike s tega vjenčanja svaku ime točno napisono, ako Ranko ni u parvemu redu, doboti olma do neviste, onda ga se jedva vidi kako stoji olznose, bez vojniške berite, s lipo vezonun salpetun. Cujen ga kako govori: ne obadojte Marina, vrotit ću se u šator, neću uteć, ne mogu docekot da s Vučetićen zaigron partiju šaha i cujen što nam ima reći njegov Ilija Laban. U tu je vrime barba Šime Vučetić recitiro u sebi, svuga Iliju Labana, pun treme da mu ni dobro ispo nego da je puno patetičan. Da će mu Ranko prigovorit, je sve se tako vice po našima selima i svi žele somo pobunu i rat? Što ti je u glavi? Laban ni somo jedon broški težok, nego težok svih dalmatinskih škoji, svi su oti težoci Labani. A na piru, reka je Ranko, nismo svi bili jedinstveni, jelni su kantali, noćas mi se snilo, noćas mi se snilo, a drugi, budi se istok i zapad, budi se sjever i jug, koraci tutnje u napad, pok isto nison uteka, toti son, di son. Nison sigur, da je Ranko govori komiški, prigovori mi je borba, i da je na temu piru bi koji Ženoglavac. O Anti Šitiću ne znon puno. Znon da su Šitići iz Splita. U El Shattu je imo puno snoge, energija mu viri iz obraza. Ni još imo ni trideset godisć. Bi je provi umjetnik. Ništa mu drugu ni padolo na pamet nego somo umjetnički entuzijazam ca prožme cilega covika i ne more se od njega otrest, koda ga je obasjala niko posebno svitlust. Istina je kako se kipar Šitić na slikima iz El Shatta, ca ih je na izložbu El Shatt postavi Hrvatski povijesni muzej, svojun životnun snogun, svojin elan vitalom, dosti razlikuje od profesura Šitića, covika ca mi je pridovo povijest umjetnosti u Gimnaziju u Split. Da se olma razumimo, ni toti nicega iz Ženeglove, makor nos je iz Ženeglove bilo dosti ca smo hodili u tu skulu blizu spliskega Pazora, tako da je to jelnin dilen bila ženoglovsko srilnjo skula. Na slikima iz El Shattu Ante Šitić izgledo koda će sa slike pocet tarkat, uvik je gul do posa, imo joke mišnice na rukima koda je svaki don vježba. Ne darži na glovu pustinjski klobuk, nego u ruku. Na glovu imo guste i tvorde corne vlose. To je provi Ante Šitić, provi umjetnik: puno zamišjo, a ni zamišjen, pari se da je bez brige. U punuj kondiciji. Za kompozicije u gipsu i mramoru. Ne spominjen se, nikako se ne spominjen, da je nami Šitić govori rečenicu ca ju je Milorad Bibić upamti za cili život, rečenicu o umjetnosti. Pokujni Milorad Bibić Mosor poce je pohođat Gimnaziju Vladimir Nazor, storu gimnaziju na Pazor, šezdest i sedme, devet godišć posli mene. Kad je un upiso Gimanziju jo son zavoršivo svoje studije. U Zakonu pjace, svumu glovnemu libru, napiso je kako in je u razredu Šitić ponovjo rečenicu koju je tukalo upametit: umjetnost je subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Sve je moguće, ma jo se ne spominjen da son tu rečenicu cu od Šitića. Profesur Šitić imo je svoju vlastitu stvarnost i svoje krugove, nosi ih je sa sobon u razred i ni ga bilo puno brige za druge stvarnosti, ni za objektivne ni za subjektivne. Spominjen se kako mi ni nonke malo bilo drogo crtanje u Gimnaziji, ni meni ni drugima. A profesur Šitić je voli cratnje. Veće od tega voli je znat je ku od nos imo talent za likovni izraz. Otkrit darovitost, doznat je đak zno crtat, bilo mu je puno važnije od tega je ku nauci kako se zove koja slika, kad se rodi koji slikar, za to ni obado. Najvažnije mu je bilo ku je darovit za crtanje i je ku od nos rodi s tin daron. To je profesuru Šitiću bi smisao skule, a za drugu ni puno obado. Pušćo nos da cinimo ca nos je voja. Ni ga bilo briga za galamu i nered. Dokle smo mi galami vodi je un svoju ruku s liten i u mislima kleso stinu ili mramor da iz nje izojde figura ili niko njezino naznaka. Ponovjo je pokrete Duje Rendića ili barenko Meštrovića, ili Vojina Bakića. Ni non to bilo drogo. Bili smo gimnazijalci, a ne đaci Skule za primjenjenu umjetnost ca ni bila puno daleko od naše gimnazije, u Ćirila i Metoda ulicu. U tu je finu i dobru skulu hodila moja parvo zermona Jelena Vojković, ćer tete Katice, sestre muga oca. Moga bi reć kako son u to vrime malo koga razumi i voli veće od nje. Šitić nos je somo digol ispitivo o povijesti umjetnosti, to je bi njeguv predmet. Većinun je muco, za katedrun je živi u svojemu svitu, a i mi ga nismo u temu puno smetali. Mislili smo, un je jedon covik posebni, a bit će non lašnje da ca manje ucimo umjetnost. Imali smo drugih, teških predmeti od kojih nos je bolila glova. Makor, isto bokun veće od professori neg od predmeti. Jedino nismo razumili profesura Šitića zoc i un ne misli kako je njeguv predmet nojvažniji u gimnaziju. Ni nos bilo briga ni za Botticellija, ni za Michelangela, nismo obadali za Leonarda, nismo razumili razliku izmeju Moneta, Maneta i Rousseaua, altroke razliku meju van Goghon ili Gaugainom. Šitiću se za odgovorat ni tukalo izoć na plocu kako drugima. Odgovoralo se iz klupe. Toti jo nison moga ništa: niku je s bilježnicun uvik sto iza đaka koji je odgovoro. Šitić je reka, Fidija, a oni ca je sto iza đaka šti je iz bilježnice. Ni se moglo razaznat ku odgovoro, je oni koji šapće ili oni koji odgovoro! To profesura ni priveć zanimalo. I tako nikomu ni dovo slabu ocjenu. Somo se jedonput žestoko naidi kad je pito, ca je naslika Renoar. Je mislite Auguste Renoir, je mislite na ulju, pito je zbunjeni đak. A Igor Belas je sto atento da cagol, kako iz topa opoli, da se svi nasmiju. Friga je barbune, druže profesore, povika je iz zolnje klupa da ga svi cuju, i profesur. Frigolo se Igoru za skulu. E, tad je profesur poludi. Udri je pestima, s obe ruke, obo katedru tako da se culo u cilu skulu, sve do Parka i Gargura Ninskega. Umuk-ni-te, viko je iz sve snoge. Zaboravi je posli pitat, ku je to reka? Taku ispitivonje ni bila plocica u njegovemu osobnemu mozaika. Ni mu nikal ni palo napamet da kojega nevajonega đaka posje kod direktura Kurajice. Ni un obado za Kurajicu. Ni receneo da je u svakemu momentu i zno ku bi to moga bit. Ćapo me je jedon put u gašu. Vako je to bilo. Evo vam zadatak za sljedeći sat, reka je Šitić. Nacrtat ćete na slobodnu temu, kako tko hoće i misli da će bit dobro, bilo koji motiv, što god hoćete, na papiru iz bloka za crtanje. Koji blok? Pitali smo se i gledoli u prozno. Bila je to strogo gimnazija. Svi smo znali da tuko ucinit ono ca profesur rece, jerbo se uvik more nastradat a da se ne zno zoc. Oljedonput non je povijest umjetnosti postala nojtežji predmet. Nison imo pojma ca ću ucinit, kako ću to nacrtat? Onda son se dositi Jelene. Koji format, je A4, koliko sliki, pitala me. E da, ma jo ništa nison zno, bi son zbunjen u svojuj nesposobnosti, parvi put mi je postalo jasno ca hoće reć talent. Jelena je uzela tri lista iz bloka za crtanje, uzela tuš i pero, evo ti jelne: nacrtala je žene koje na glovu nose sćavine da ih operu u lokvu na Krusovicu. Ove druge dvi nacrtat ćemo lopison. Uzela je tvordi, corni lopis, baz i ugljen, nison sigur, povukla dvi tri crte, izošla su barda i žene s mohramima, zavijene u robu, žestoko je zima, žene su se smarzle od studeni, nose bokun sumice za naložit. I treću je nacrtala: muški i žensko provju isprid funtane i šatora. Ni ih brige za drugi svit. Stavite svoje crteže na klupu, sad ću ih pregledati, reka je Šitić na sljedećemu satu. Ku će se spominjot koji je bi don i je non bilo zima u razredu? Duša je profesur do moje klupe, do mene i do Bošnjaka, uze parvu sliku, drugu sliku, treću. Uze i gledo. Uze je isponova, parvu, drugu, treću. Na ploču, Sviličiću, da samo nešto vidim. Uzmi slike, nacrtaj ih. Morete mislit kako me je bilo srom. U ti son cas misli, cili će Split o temu govorit, a Nastavničko vijeće će olma održat sjednicu i istirot me iz skule. Bošnjak me je utješi, neće ti bit ništa, neće te Šitić odati. On je umjetnik, reka mi je Bošnjak. S menon je sidi u klupu i bi mi je nojboji prijatej. Nema teorije da te prijavi. Bošnjak je bi u pravu. Kaki su profesori, komu se more virovot, komu ne, Bošnjak je to zno boje od mene. Nijelnu ric mi ni reka Šitić, ni pri ni posli, ni me ni pitao ku mi je crteže nacrta. Moguće je da me digol i pogledo priko oka, nison primjeti. Ne znon je profesor Šitić koga uci u kiparsku radionicu u El Shatt. Ili je somo pomogo Kostoviću iz Velega Drvenika da ucini kip žalosne matere ca je ostavila dicu na grobje u El Shatt kako naša teta Kate Jurakotova ili teta Perica Lukina. Rekli su mi da kip i danas stoji na hrvatsku grobje u srid pustinje. O Kuzmi Vitaljiću. Kako uteć iz pustinje? 26 Marinković i Šitić posloni su po zadataku u El Shatt za širit kulturu. Da svitu pokožu ca je to umjetnost. Svit se u to ni razumi, malo kad su i vidili kojega kipara, slikara ili pisca. Tako je poslon i Komižanin, naš Kuzme Vitaljić, kako ga je zvola nona Bonica. Svit je iz Ženeglove misli kako je un i ženoglovski slikar. Nonotu ni bilo drogo da Kuzme somo kuri okolo, naokolo, i gledo ca će naslikot, je toti koji motiv u tu pustinju, osin sarbuna, a sarbun ni voli. Ca to smeto je Komižanin ili Ženoglavac, reka je. Tuto steso. Bili su siguri: naš je Kuzme iz Komiže nojboji slikar u cili El Shatt, i ne somo u El Shatt. Napuse je to nona govorila, jerbo je Vitaljićima u Komižu nosila prodovat joja i žutinicu, i kojega pulastra ako bi se noša. Oni sve znaju, u sve se intende, govorila je, sve skule finidu a da skulu nisu ni vidili. Ca će in skula kad sve znodu? Kad je jedon u famiji darovit ni rilko da budu i drugi, kako u Komižu, tako i u Ženuglovu. Imo puno talentironih somo ni siguro koju će skulu pasat, hoće se otkrit njihuv talent. Oni ne obadaju: ako znaju kantat, slikot, toncot, klesot, grodit, namećat, poprovjat areloje i fajerice, provjat, a da obo temu nindir nisu ucili niti su hodili na skule, ne obadaju. Za nike je šćeta hodit u skulu, somo gube vrime. Ona ih odvede puten ca ga oni ne moru u sebi noć. A dogodi se opet da one ca znaju kantat, ne će se nikal cut da kantaju. Kantaju oni ca imaju sluha kako gluhi kokoti. Tako je i Kuzme govori, ca jo imon s tin, nimon jo ništa s mojima slikima. Some se naslikodu. Nimon ništa ni sa zbjegon. Vodi son, tako me je dopalo, pok su me doveli da stojin. Ne razumin zoc. Istina je, reka je borba. Bilo je svita ca su govorili, ni Kuzme nojboji. Nojboji je Njemac, Rudi Bunk. Kako bi un nisto naslika niku ni moga tako, pok ni Kuzme. Ni Kuzme ni nikal iti slikat kako mu je niku reka, slikoj vako, a ne nako, ni obado ca mu govore, pok mi niku ništa ni govori kad su ga boje zapoznali. Neka slika, kako slika. A Bunk je uteka iz Njemačke, da ga ne ubiju fašisti, dospi u Dalmaciju, sto u Split i uteka u partizane. Nismo mi hodili u skulu niti smo hodili u radionicu da vidimo kako Bunk slika. Stoli smo vonka, tarkali za Kuzmeton i molili ga da nacrta nisto za nos dicu, i onda gledoli kako crta buhu. Ovo von je nojopasnijo zvir, reka bi, bižte ća. Crta je u svaku uru i usuda di je moga sest. Govori je, nacrtat ću balun s kojin ćemo uteć iz ovega sarbuna. Drugi put je crta muhu i buhu, jerbo da i njih tuko dobro proucit, onda avijon. Zoc je tako moli, pitali smo za avijon. To će bit avijon somo za dicu. Bez brige, ucinit ću ga u našuj radionici cin fini rat olma ćemo poletit. Ne tuko non erodrom, pista će non bit sarbun. Pri nego su non ucinili ljuljačke Kuzme ih je noša u svojima zamislima i nacrta, isto kako i mušku i žensku lujku i druge stvori, sve ca non se cinilo da tuko nami dici za se igrat, to je Kuzme nacrta, i govori, somo malo, sad će bit gotovo. Slika i El Shatt, ni uvik imo noc, digol bi nosa koju dasku, na nju poce slikat, a onda bi mu niku dovika, Kuzme, Kuzme, ne na to, vamo u odjelu imomo slikarskega platna, cekoj da ti donesemo, pok onda slikoj. Naslika je veći puti satore, i konol, a slika je i kako kamion dovozi materijol i hronu u kamp. Reka je barba Kuzme da će ucinit konstrukciju velikega baluna ispod kojega se lozi, da će svu dicu stavit u njega, pok ćemo svi uteć iz ve pustinje, tako mi je provjo borba o vrimenu kad su Ženoglovci živili pod šatorima, u pustinju. Pitali smo ga barba Kuzmeta, a co ako balun izgori, ca ćemo onda? Barba Kuzme je mirno reka, ništa, ucinit ću jo za vos mole padobrane, a letit ćemo nisko, aroza pustinje, onda uza riku i more. A di ćemo nosit padobrane? U mole vrićice ca ih imote, uc nosite libre i bokun kruha, a libri i tako nimote, ako ih ku imo neka ih hiti ća. Ni to bilo provo istina. Jedon smo libar siguro imali. Našu početnicu, perfektni libar, kako je bi lip i ti bis ga voli, reka mi je borba. Kasno je izošla, cetardesetipete, – velikima slovima Kuzme je napiso AZIZE (pari mi se da bi to moga bit pozdrav Arapima, ala našega „zadravo!“) nacrta je veliki kamion sa slovima USA, nacrta je kuću s dimom i dvo carnjeno slova MM i slovo R je zduljnjega dila sa zastavun i dvi kuće iza. Insoma, nacrta je nojlipju stranicu, sve u boji. Ako ne uspijemo poletit balunen, reka je Kuzme, poletit ćemo avionom tipa moskito, ti će bi sigur, napravjen za dicu. Non paura, reka je. Koji je to Vitaljić, je od Labotovih ili Smojanovih, pito je nono, somo da pito. I dodo, jeson ti reka Bonice da su svi Labotovi udrijeni u glovu. Vodi non je boje nego u Ženuglovu, govori je, barenko imomo zahode. Nimomo zoc uteć. A ne, reka je muj borba svumu ocu, barba Kuzme non je provjo da nindir ni lipje nego u Komižu. Jo mislin, ni, ni istina. Nojlipje je u Ženuglovu. Nona Bonica (naravski da je to mati muga borbe), je mucala, ni njun bilo briga za zahode. Mislila je na svoje sine Viskota i Andreta i ćer s unuken u Ženuglovu, i kad će se vrotit da cin pri vidi jesu živi. Kuzminu radnu iskaznicu iz El Shatta cuvo Hrvatski povijesni muzej. Iskaznicu za radionicu u koju su lavorali ne somo umjetnici nego i drugi zanacije i lavoraturi. Kuzmina iskaznica imo broj 81/7, sto je u šatoru u logor broj I, u trećemu rajonu, a lični broj na plocici bi mu je 34140. Ne znon koje se su brojeve imali moje borbe, Visko i Joško, njihovi otac i mati (muj nono i nona). Znon kako su u zbjegu svi naši, svi iz Hrvatske, imali plocice od broja dvodeset mijori do pedeset i jedon mijor. Ne zno se koko je meju njima bilo Ženoglovci. Prema jelnemu izvještaju iz cetardeset i cetvorte iz Visa je bilo tri mijora trista i tridese i devet svita. Plocice su bile malahne, od tvordega materijola, nisu bile gvozdene nego bakelitne, u formi oktogonalnuj. Svako je stranica imala pinkicu manje od dvo centimetra. Na plocici je bi broj i ozbonde rapice za provuć špog da se more nosit plocicu kolo vrota ili kolo ruke. To son obo plocicima prosti i vidi na sliku. To i je bilo tako, reka mi je borba, i dodo, ma nismo ih nosili. Svoju son olma hiti ili izgubi tarceć po sarbunu. Nojveće nos je zanimalo kako moremo izoć iz žice. Kroza žicu smo gledoli kako ingleski oficiri, malo daje, darže daske sa slikima nacističkih vojniki i s vrimena na vrime imaju izicir i vježbe gadjanja iz pistola. Visko je želi uteć. Priskocit ću žicu i uteć, reka je, pri nego su ga zvoli da dujde u vojsku. Vojski ni moga uteć, makor je stalno ponovjo, uteć ću, uteć ću u partizane, a otac mu je reka, uteć ćeš uvroga, senpijo, ni vej partizani, sad je narodno vojska, zvat će te. Nećemo in moć ništa, moremo in puhat u pirju. Ne znon je son reka zoc je Visko želi uteć? Naidi se, ni bi nonke malo kuntenat da ga Inglezica ni stavila u postavu za igrat na balun. Nojveće se naidi jer niku ni obado da ga nisu stavili u postavu za igrat balun, nisu ni razgovorali s njin. A un nikomu ni reka da želi igrat. Somo je misli, jo nojboje igron, briga me ca me nisu zvoli, jo son nojboji, zvoli me ili ne. A isto je u šator viko, zoc me Inglezica ni stavila. A Inglezica je somo vodila igrače, ni na rekla ku će igrat, ku neće. To je, da recen ukrolko, bila nogometno postava, za nju je bila odgovorna missis Phyllis Mackenzie. Dušla je u El Shatt iz Teherana. Nojpri u Kairo di je bilo sjedište njezine službe, a onda je jedva pronošla El Shatt. Doboti se izgubila na putu u pustinju. Agencija za izbjeglice ni njun dobro rekla di se tuko iskarcat iz ferote, na koju staciju. Kako bilo da bilo, postavu ca je parvi put igrala na balun vodila je Inglezica, parvi zapisnik o temu ku će bit u postvu El Shatta u kojuj su bili i Ženoglovci potpiso Sergije Makijedo. Pari mi se kako bi un moga bit Višanin. Covik iz ratnega odbora na Vis koji je dobri zadatke u organizaciji velikega zbjega, a posli i druge važne zadatke za novu vlast. Istina je, kako u to nison sigur. Viskota ni bilo na listu igrači ca su na devetnaste morca tukali igrat daleko od El Shatta. Zatu je viko, e, sad ću uteć s parvun ferotun, vrotit ću se nose. I boje da te nisu stavili nako ih vodi jelna žensko. A misle i da ćeš uteć ako te uzmu sa sobon, reka je nono. Phyllis Mckenzie u slobodnu vrime slikala je prizore iz El Shatt. Naslikola je nikoliko mlodih partzani ca su njun bili po voji, i jelnega partizonskega muškardina s barcima. Pisala je obo svemu u svojuj službi od koje je dobivala zadatke i primala ploću. Boje da ne igroš nego da ti niko Inglezica bude trener. Ku zno koja je to i zoc su je poslali vodi na sarbun? Ca ni mogla stot doma? Koda bismo mi dušli da nos nisu potiroli? Tako je muj nono Jakov govori sinu Viskotu. Nono se razumi u balun i bilo mu je žol da mu sina nisu stavili u postavu. Nono igro halfa u postavu NK Istok u Podšpilje, tridesetih godisć. Bi je stup obrane, centarhalf. Ozbonde, kako halfovi, igrali su Marijon Borčić Koson iz Taleža, i barba Tone Anadrićov, Sviličić, iz Ženeglove. Olznose bili su beki Sibe Burić Paćun i Ive Filice, Gracin, iz Borovika. Na vrota je bi Tone Gracin Medanić, isto iz Borovika, ako je Mime Lukin sve to dobro zapiso. Naš Istok nikal ni imo boje obrane, reka je nono. Da mi igromo utekli bi Inglezi pri nego ca pocne utakmica. U postavu ca ju je vodila missis Phyllis Mckenzie somo su Bepo Mladineo Cifut, na popisu somo Mladineo, i Rudo Nanetov, na popisu Rudolf Sviličić, bili iz Ženeglove. Na listi za igrat zapison je i Jakov Zaninović. Njegovi su bili iz Velega Grobja na Foru, sela blizu Brusjo, a doselili su se i živili na naš otok, na Luku. Potega bi balun tako da bi pukla branka ako bi bi je pogodi. Cin bi Jakov Grobjanin dobi balun u publiku se govorilo, neka vratar utece s vrot da ga Jakov ne pogodi u glovu. Istina je, imo svita ca će reć, ni Grobjanin bi nojboji. Nojboji je bi Muder iz komiškega Jadrana, ma un ni bi u El Shatt. Namo se govorilo: jalni Inglezi, dat će in Jakov Grobjanin po bekini. Posli je igro za Naprijed iz Visa. U Pošpilje, na utakmicu našega otoka kontra Hajduka zabi je Beari tri gola. Petnaste minuti bi je nojboji igrač svih vrimen, boji od Meazze i Piole zajedno. Slavilo se deset godišć od ponovnega osnivonjo Hajduka, njegovega dolaska na naš partizonski otok, naravski, u vrime rata. Vis je pove, posli je slabo zavoršilo jer se Beara u drugu poluvreme hiti koji put za balunen. Ispavice ga je bilo stroh da ne razbije kolina obo stine na igralisće. Virovoli ili ne, naša momčad iz El Shatta izgubila je u Suecu. Kad su vroćali ulizla je ferota u neveru od sarbuna da ni mogla vozit. Stola je na misto, pok su svi vikali, mojko moja, gotovi smo i Guspe, pomozi. Parilo in se, udušit ćemo se, ma ne pod more nego pod sarbun. Nakargat će nos sarbun, viko je Rudo, a i drugi su se isprenuli. O takemu sarbunu niku ni zno nonke slova. Prosti son da se sve to dogodilo na dvodeset i parvi sicnja cetardeset i pete. Tuko odovle uteć kako bilo da bilo, reka je Rudo Nanetov kad bi se siti ca njin se dogodilo, i pristrasi, jer bi se tako nisto opeta moglo dogodit: kad bi vidi somo bokun prasine ca se dize iza satori, un bi viko, eno ga, gibli, bižmo ća! Ne moren to slušot, reka mi je borba, kako si napiso o Jakovu Grobjaninu i našemu nogometnemu klubu Istok. Ku zno kad je osnovon, bit će pri od Hajduka, makor je Mime Lukin zapiso kako se u pravnom pogledu za nas klub ne more reć da je osnovon pri devestu trideset cetvorte. Jo son igro u nojboju postavu Istoka. Neću se folit. Dobre su i postave igrali muj otac (tvuj nono Jakov), na kojuj je s Viskoton i tvuj barba Zlatan, brat tvuga oca. Ti imoš tu sliku, a moja je u velikemu libru di su slike svih klubovi, i velih i molih. Znon son za ti libar spliskega nogometnega polsaveza, imo ga je pokujni Ivica Popetov. Nison slika tu sliku, reka son borbi. Un se i daje idi, kako son reka da su drugi iz poja igrali balun boje nego un. Na primjer, barba Visko ni moga zamislit da ga Inglezica, zvo ju je Filica, neće stavit u postavu. Idi se i za postavu koja je tukala igrat proti Hajduka, jer se tad znalo, eto Hajduk dohodi s našega otoka za igrat balun na naš sarbun. Nismo mi virovali, reka je borba, mislili smo kako su Njemci pobili sve igrače i tenkovima izoroli igrališćo. Igrači Hajduka i, napuse Splita, priko Vinišćo i Molega Drvenika utekli su na Vis, u partizane. A kad non je barba Bepo reka, pripremojte se, duć će Hajduk, svi smo poludili. Svaki smo don tarkali na ferotu, jesu su stigli, jesu stigli? Kako će duć, naidi se barba Bepo, uceri su igrali na Velu poje. Di u Velu poje? S gurnje bonde erodroma, di si daržali pokvarene avijone, stavili su branke. Igrali su igrači, ne somo iz Hajduka, nego i iz drugih momčadi, ma nojveće iz Hajduka i Splita. Stoli su kod barba Mihota Karuze u Marinje Zemje. Nojpopularniji su bili braća Frane i Jozo Matošić. Igrali su na devet morca cetardeset i cetvorte. Inglezi su doživili katastrofu: Frane in je do pet goli a Jozo šest. Zapametilo se kako in je jedon muški saši munture od padobrana, majice - veliku carnjenu zvizdu stavi in je na parsi, na livu bondu. Namisto kopački imali su ingleske vojniske cokule. Ni to bi Hajduk, reka mi je borba: Hajduk je osnovon na Luku, u Hrvatski dom, i to na svetega Duju, a to je na sedmega maza, i nakun tega je Hajduk moga duć igrat na balun u El Shatt, nikako ne pri. Visko je bi sigur kako će ga, kad dujde Hajduk, stavit u postavu. Cini mi se da ni imo sriće. Tukalo mu se vrotit nose, u partizonsku vojsku. Tako son utvardi kako momčad s kojun se slikola missis Meckenzie ni momčad Hajduka. Na tuj sliki moru bit somo igrači iz El Shatta ca ih je ona vodila na utakmicu u Suec. Jelnaste igrači u slicnima, ako ne i u istima, monturima u kakima je igro Hajduk na improvizironemu igralisću s gurnje bonde erodroma, u Velu poje. Na sliki je jedino vratar u cornuj monturi s carnjenun zvizdun na parsi. Većina igrači na sliki stoji na noge, sprida ih se nikoliko prignilo na kolina, meju je njima, točno po sridi, missis Mackenzie. Kako i svi Inglezi i Inglezice, i ona je volila balun. Prefin je na jelnuj moluj sliki naslikala igrače kako tarce za balunen po sarbunu. Pari mi se da son nindir prosti da je svaki dil velikega kampa imo svuj moli nogometni klub, svaki je imo svoje ime, ca hoće reć da je svima nojdražje bilo igrat na balun, kako i barba Viskotu. Kad je duša Hajduk svi su vikali, Frane, Frane, jerbo su nojvolili mlodega Matošića. Svi su dušli na utakmicu na kojuj je El Shatt igro kontra Hajduka, i ni ih bilo briga da je Hajduk dobi cetiri nula. Govori se da je bilo dvodeset mijori publike. Barba Visko ni bi nondi, ni meju igračima ni meju publikun. Tukalo mu se vrotit nose. Nono je isponova poludi, nona plakola: nisu znali ni di je Andre ni di je Visko. Viskotu se tukalo vrotit. Tako mi provje borba, onda son i jo reka ocu, sad ću uteć, ne mogu polnit sarbun, smardi šator, dosta mi je žice i tega svita okolo, sve je puno koda smo mrovi. Di ćeš uteć, ćapat ćete i vrotit kako kunca, baz i digol zatvorit. Neka te ni briga, reka son ocu, noć ću jo more iza tega sarbuna, i na rozgu ću ujot ribe, barenko kojega pirka, figu i donzulu. Dosti za jedon brujetić, provjo mi je borba da je tako reka materi. Mojuj noni. Stvori su se prominile kad su dvigli Viskota. Ca ćemo sad, i vodi su nos nošli! Nojboje da mi nojdemo more. Uzmi rozgu, gremo ća, reka mi je otac. Tako su išli iskat more, muj borba (imo je somo deset godišć) i njeguv otac Jakov, muj nono. Kako ćemo ga noć? Po vonju, more paho, more se oćutit na veće od deset mij dajine. Ne istraši se, jo ću te vodit, reka je muj borba svumu ocu. Znali su da nisu bili parvi ca su u pustinju iskali more kako ca je Mojsije u biblijsku vrime isko obećonu zemju. Mojsija ni bilo briga za more, ni un kako Isus nahroni svit ribun, nego pecenima jarebicima ca su padole olzgori, iz nebeske kuzine. Tako je to bilo. Ca to ciniš, Bonice, viko je nono Jakov na tvoju nonu, reka mi je borba. Ona je od dulnjega dila šatora ucinila ne somo cavate za mene i Viskota, koda je un još toti, nego i krolke gaće, onda je pocela sukat šator koda pore jemper da ucini tunju, prefin je pocela strić deku da non sašije primetke, da budete kako Inglezi, pok vos neće ni poznat i da morete puj na misu lipo obuceni a ne u strace kako deskuli. Ona je parvo cula da Ženoglovci od šatorskih krili cine robu a od konopi cine tunje, gredu nindir na more, love ribu i za nju kupuju dinje. I mi ćemo tako, rekla je. Ca ženske cuju, to do muskega uha ne dopire, muski ne obadaju za zenske posle, da ne bi meju Ženoglovcima postali ženski Ive. Ala, moća ća, reka je nono. Ne moren je slušot, ako se obazno sve će nos potirot u rat kako Viskota. A sad ne znon ni di je. Moća, olma, ca cekomo? Inglez ih je pusti bez propusnice, misli je da se vroćaju a ne da nindir gredu. Homo, homo, govori son ocu, da se Inglez ne vroti, tako mi je provjo borba. Bilo je nisto i pri tega. Barba Tonci Popetov i barba Ivon Jurakotov ucinili su vorše i mriže, rekla je nona koda nisto prigovoro. To se culu u dilu viškega kampa, love ribu u voršu, na Konolu. Tonci i Ivon. Kojemu konolu, di je konol, pitali su, jer niki nisu znali ni di su, niti ih je bilo briga. Nise bilo lako snoć u temu velikemu grodu od šatori, ni toti manje bilo svita nego u Splitu. Vele ti son se puti izgubi, tukalo mi je zapametit broj kampa, broj rajona, broj ulice i broj satora, ku će to, tukalo mi je uzest jelnega Arapina za vodiča, ma ih Inglezi nisu tarpili. Arapi nisu imali co za ist, a mi koko hoćes. Svaki put me je niku od naših dove do našega šatora. Hodili smo otac i jo kroza pustinju iskat more. Nošli smo ga zakoponega u sarbun puno gore nego u Milnu. Ne zno se je sarbun od mora ili more od sarbuna. Ni vo more, reka mi je otac. Vo je niko sempijarija. Isto ćemo provat, reka je, ti ćeš imat veće sriće na rozgu, ala, hiti je. Zahiti son rozgu prema botima, nisto zagrizlo, niko nepoznoto riba, veliko, potežen jo nju, poteže ona mene, nison bi sigur je to potežen more prema sebi ili me riba, skupa s rozgun, poteže prema botima. Bižmo ća, poce je vikat otac, bižmo, neka Rusi dujdu di hoće, sad non se tuko škivat od mora. Vojale su se bote prema nami, kako nike velike razine s krelima od stu i veće metri. Sad će nos proždrit, more se razjušilo, diglo se more puno veće nego u nos kad je veliku jugo. Tarkali smo iz sve snoge, jo s rozgun, otac za menon. Sposili smo se, dušli smo u šator na dinje i culi smo brujet kako paho. Od koje ribe Bonice, pito je otac, ili si bila na more? Nison, nison, rekla je, doni non je Tonci Popetov. Dinju su donili Arapi kad su na Ivana navolili kako majije: tebi dinja, nami riba! Ivon i Tonci su ih svaki don ucili kako se lovi riba u voršu i u mrižu. Ma vroga, nisu ništa naucili, somo su ga gledoli. Donosili su dinje s druge bonde Konola di je sve bilo zeleno kako u nos lozje u mazu kad se loze visoko dignu i zazelene. Govorilo se kako je dinje donila i splisko mularija. Priplovoli su Konol na drugu bondu, kupili namo za malo pijastri dinje i plivajuć ih donili nose, nami pod šatore. Jedva smo se sposili, provjali su. Doboti nos je kurenat u Konolu i na otvorenu more, a onda Bože pomozi! I meni se i ucinilo, reka mi je borba, kako je na tu more, ne somo veliki kurenat, nego i veliko i opasno plima. Rozgu mi se u more pocela voltovat nose koda me tirola, holte ća, ni von vodi misto. Muj borba nojveće je voli lovit na rozgu. Cini ih je som: na dugemu sćopu od rozge vezo bi tonki najlon i mole udice s bokun olova. Prefin je i na molu udicu zno ujot kontera, pica ili sorga, digol i većega ugora. Rozga mu je donila sriću. Porti je s njun u Itoliju, u Egipat, u Afriku i Aziju, ni se od nje rastovjo, kuri je na more, nikal bez rozge. Pasalo je puno vrimena od El Shatta, a muj borba je iša s rozgun ujot bokun ribe na Puntu od polivala. Nisu grizle, ni imo dobru ješku, somo slone sardele. Gren ća, promisli je, vodi ni ribe, usput ću ulupat rukovicu lipori. Tako je ucini, paso je Srebarnu i Rudu, arvo u Trovnu, do Tremola, kad je oljedonput cu kako mu rozga sviri. Ne znon koju melodiju, reka mi je borba, parilo se kako nebeski zvoncićići zvone olzgori, iz vedrega neba, koda je pocela rosit mirno glazba i zove te prema oblocima. Tako son to doživi, zavorši je, koda je u to vrime moga doživit cagol ca danas ne more doživit ni u snu. Grebi na Sinaju 27 Nisu se svi Ženoglovci vrotili. Niki su umorli, ostali su na grobju, ukoponi u sarbunu. Izgrodili su ga naši meštri i naši judi, ili el Shatt’s residents, kako ih zove slikarica elšatskih prizora, misis Phyllis Mckenzie. Grodili su prema nacrtu inzinjera Helena Baldasara, cini mi se iz Splita. Osto je i spomenik žalosnuj materi Dalmatinki. Oni ca su ostali ne mire ni ure ni done. Ostali su nondi zavazda, povar njih se sarbun voltoje na milijune zarni kako niko pustinjsko klepsidra, bez kraja i vrimena. Somo ću spomenit da je u biblijsku vrime, ne puno daje od tega mista ca ga danas zovemo El Shatta, i blizu elšatskega grobja, paso Mojsije sa svojin narodon. Rasika je Carnjenu more kako pulentu, otvori ga do dna i narod po suhemu uteka iz egipatskega ropstva. Carnjenu more potopilo je egipatske vojnike, sve do jelnega, vojne konje i borbene karoce, svu vojsku ca je progonila Mojsija. U to vrime Mojsije ni zno da će umrit na bardu Nebo i da njegova noga neće nikad stupit na zemju ca mu je Bog obećo. S tega je barda moga gledot zeleno poja, polme, cedrove i cimprise u Obećanuj zemji, i toti umrit sa žejun ca mu je ostala u parsima: da dujde na njezino poja, izi malo pecenega jancića i dvi cokvice grozjo. A Bog? Bog je oduvik, ne zno ni za starust ni za mladust, ni za rojenje ni za smart. Tako ti je to, reka je borba, ne somo Mojsije nego niku ne more noć zemju di će bit dobro za sve. Bog je kako areluj od sarbuna. Privarneš ga, a sarbun je uvik toti. Koliko gul se puti voltovo, koliko gul vrimena kuri gori, doli, doli, gori. Nikal ni zarna neće pofalit. Za svi se svit u El Shatt molilo Bogu, za mortve i za žive, jer su bili na temu sarbunu, na nepoznotemu suncu, u neprozirnemu svitu i vrimenu kad se ni moglo znat ku će sutra bit živ a ku će umrit. Mlodi su liston ginuli pri starijih i storih, unuci pri nonoti, sini pri roditeji. Za svakoga se molilo. Pop je bi forski, svi su svećenici dušli iz Fora, u svakemu dilu privelikega kampa, osin don Jureta Burića. More bit da je i un Paćun, kako i Marijon. Duša je u El Shatt iz Komiže di je bi pop, makor se meni cini da se moga rodit somo u Poje, kod nos u Podšpilje, pri Paćunovo. Ni bi velikega kuraja. Ni moga uvik daržat misu, ni se ćuti dobro, bi je bolestan i nervoz. Hodi je zapensono, daržo pokunjenu glovu ili gledo u dajinu kako covik komu su odnili viru. Marzi je sebe veće nego sarbun. Ni se moga snoć u elšatskemu beskrajnemu moru šatori. Kad bi malo iša oboć okolo, tukalo mu je koga pitat da se more vrotit u šator. Poslali su ga iz Komiže, ca se mora, ne more mu se uteć, reka je. Di je riva, di je murva pod kojun je svaki don malo sidi na sentodu, okrićo glovu na jelnu bondu, na drugu, misli o svitu i gledo u Bisovo ca je, s vrimena na vrime, prid jugo, uzalo duć do mula kako priveliki kit. Ni moga docekot kad će se vrotit u Novu crikvu u Komižu. Tukalo bi mi dokazat kako je i oti naš fini i osjetljivi pop bi Paćun, kako i maestro Marijon Burić, glovni dirigenent cilega zbora u El Shatt, a vodi je i zbor iz Podšpiljo (naravski i iz Ženeglove) u logoru broj tri. Kapelnik od viške muzike bi je Ćeh Benhust koji je i pri zbjega dirigiro s nadaleko poznotu viškun limenun glazbun. Kapo od sve muzike u El Shatt bi je Splićanin Josip Hatze. Tako je bilo. Naše mortve u El Shatt pratila je naša muzika, mise in je kanto naš crkveni zbor i sprogodili su ih naši popi. Niku ni boje dirigiro od Paćuna, Josipa Hatzea, i naših kapelniki ca su se u to vrime, kako i drugi veliki umjetnici, nošli u egipatsku pustinju. Neven Bogdanić, brat don Nikota (jelnega od elšatskih svećeniki ca su sa zbjegon dušli iz Fora), u spomen na pedest godisć El Shatta u lipemu, žalosnemu i decentnemu članku pod naslovon El Shatt naš nezaboravljeni, zapiso je da nisu svi ca su umorli zakoponi na elšatsku grobje. Nojpri, u parvuj polovici vele cetardeset cetvorte jedon je covik umar na brodu Pride na putu ol Taranta za Port Said. Pokopoli su ga po mornorski: uz molitve i blagosluv molali su ga s karme neka mu more bude greb. Zvo se Stipe Bonačić pokujnega Mate. Zno se i to da mortvi nisu olma pokoponi na naše grobje (u parvu vrime ni ga ni bilo) nego na molu grčku grobje nedaleko Mojsijevih izvora. Na kraju, Neven Bogdanić je zapiso žalosnu istinu o zolnjima ca su ukoponi na tu daleku grobje. Bili su s našega otoka (ni stavi iz kojega su mista), molo Ina Ivčević i Niko Žitko, stariji covik. Tuko mi priznat da son to somo prošti a nison nindir provjeri. Smart je smart, covik je covik, je iz Ženeglove, ni iz Ženeglove. Nojveće žalimo za dicun ca su nondi umorla, puno daleko da in niku, ni roditeji, ne mogu na grobnu plocu stavit nonke kitu zeromada. Iz El Shatta Neven Bogadanić doni je dvo svjećnjaka. Vaze ih je iz glovne crikve di mu je brat don Niko daržo mise. To mu je pritužni i nojdražji spomen na pokujnega brata, som je tako napiso. Ako son dobro razumi don Niko je daržo misu u crikva svetega Josipa i za Božić cetardeset i cetvrote. Kiparsko radionica zbjega, kako son reka, ucinila jaslice s reljefom svetega Josipa i Bložene Divice Marije. Josip je na glovu imo partizonsku beritu s carnjenun zvizdun. Niki su razumili kako je ta zvizda zaminila golubicu ca je svetemu Josipu sletila na glovu jer se ni moglo odlucit za koga će se zarucit Marija, ćer Joakima i Ane, budućo Mati Božjo. Golubica je odlucila. Meju puno muških sletila je na glovu Josipu, sinu Jakova. Pri zbjega Don Niko je bi župnik u Gdinju. Ni se vroti na svuj otok, u svoju župu. Poginu je. Prigazi ga je kamion kad je prilazi priko pruge na ulazu u Suec. Je bilo u El Shattu vako ili nako, ne moren von o temu govorit. Jer ne znon: bit će bilo kako komu. Moren somo pritpostavit da je nostalgija meju našin sviton za se vrotit bila puno većo od žeje za puć u Amerike. Mitologija rodnega otoka bila je jacijo od svake druge mitologije, i od one amerkinske, makor su ih momili, holte vamo, holte vamo. Naši iz Ženuglove su govorili, zaludo je: svaku nuć u snu vidimo Hum, i sunce kako pado iza njega u Komižu. Ne znomo ništa obo Ameriki. Nimo jacije mitologije od mitologije Huma, a malo ku imo i taku povijest kako otu naše bardo visoko doboti šestu metri. I teta Ruda nosila u sarcu mitologija Huma makor ona ni iz Borovika, Ženeglove ili Pohumjo. Ni ona iz seli ca su se namistila uza Hum i stala pod njegovu bandiru, a un in ne dopušćo da ih zahodeću sunce obasjo. Barda po našemu otoku, tako je napisala, postavi je Hum. Nojvećima bardima do je nojlipjo mista, uz valu komišku i višku, a manjo barda rasporedi je uza poja da ih rese. Dogodilo se, kako i u mitu obo Heliju, da je oni ca dili zaboravi nikima dat dil ca ih je pripado. Tako su niko barda ostala bez svuga mista uz poja i uza lipu zemju. A da budete moli škoji, pito je Hum. Tako su nastali Greben, Parzan, Budikovac i Ravnik. Naidilo se bardo svetega Vida da mu je ostalo misto u more kaku su vej dobili Volići i Krave. Stot ću di hoću, reka je sveti Vid, i ne more mi niku ništa. Tako je i bilo, reka son borbi, sveti Vid je zauze misto di ga je voja, sto je na sridu, meju dvo poja, nako kako recitiro teta Ruda: i danas pogledojte,/ Ako vos je voja, Da bardo svetog Vida/ između Dračevog/ i Velog stoji poja. Tako je sveti Vid od jelnega ucini dvo poja./ Ala da, reka son borbi, da ni tako ne bis moga puj u kacu s prijatejen iz Marinji Zemji. A Sveti Vid stoji na dulnju bondu Volijoka, uza Zlotnu stronu. Somo su ti pizdarije napamet, ponovi je borba, a obo El Shattu, ništa, koda si molo svit neka se izgubi po pustinji i sarbunu i umre od glodi. A ca se tice tete Rude, na je volila i misecinu: mogla ju je u El Sahtt gledot po cilu nuć. Namo ni dažjilo niti je bilo obloki, osin nih od sarbuna i prašine ca bi se dvigli kad je puho ghibli. Tukon von ništo reć o nima ca su namo umorli, a malo, dobiti ništa, znon o njima. Znon kako je malo je ku iz Ženeglove, iz Poja, i iz cilega našega otoka, na mijor devestu osandeset i pete, moga letit avionon iz Splita u Kairo, i onda duć u El Shatt, kad se na dvodeset i cetiri jedanaestega obnovjalo grobje. Tuga mi je o temu govorit. Pito son Dominu Borcić, rojenun Marinković, ženu pokujnega Davora Lukina. Ona mi je zermona, unuka tete Mandine, sestre muga nonota Jakova. Pokujni njezin muž Davor Borčić Lukin, umar je pri nepuno vrimena. Sin tete Perice i Luke Lukina. Ovega Luku zvoli su Moli Luka da se more razlikovot od Velega Luke: oni su od dvo brata dica. Istina je da je Moli Luka bi ne somo mlaji nego i nižji od Velega Luke. Nison sigur, ma pari mi se da pokujni Veli Luka imo tri ćeri, nojstariju Mariju, zatin Jadranku i Jelicu. U vemu ca pišen Jelicu digol spomenen - zoven je Eli Lukina. Izdijena je u tetu ca se udola za Deretiju. U Korita je, još u naše vrime, imo lipu kuću. Elina nona Marija, mati Molega Luke, umorla je doli, u Egipat. Pito son Dominu kako to da su teta Perica i Moli Luka doli sinima imena Davor i Šime, a ne Luka, kako se zvo otac Molega Luke, nono njihove dice, njega su priskocili. Oni nisu Svilicići nego Borcići i, kako bi reka Mime Lukin, dušli su iz Korit, iz nojbojega mista na cilemu otoku, di je pri bilo sve nojboje. Ne somo svit, muški i ženske, nego i sve drugu, grozje i vino. Nojlipjo svit, nojlipje ženske, nojjaciji muški, nojboji meštri za grodit kuće, prefin nojveći kupus, nojslajo blitva, nojbojo voda. Je Mime Lukin, ženoglovski kroničar, u pravu ili ne, ne more se reć: danas u Korita ni nikoga, ne zno se je se namo more duć a da ne inkrozos u busak pok se ne more ni naprid ni nose. Danas su Korita nestali svit, a Mime je misli: to je obećano zemja oskle su fini i pitomi judi istiroli divjacine. Isplao je napoko: divjina iz Korit potirola je jude. Teta Perica je hodila inpijo i azvelto. Parilo se da gre pomalo, bez priše, krolkima koracima i na parste da ne bi koga isprenula ili probudila. Cinilo se koda ona ni iz našega sela nego iz nikega bojega i finijega svita di liti ni toko vrućo i di je u zimu manje zima. Uvik astuta i sve je posle finivala na vrime makor njun ni bilo lako hodit. Zapinjola je nogima za tugu, a tuga njuj je i pritiskala skina. Isto je sa svakin lipo i radosno razgovorala, utiho koda von ništo hoće reć ca somo vami pripado, niku tajnu ili ništo lipo. Cinilo ti se kako, eto, ona obo tebi posebno vodi racuna i da poznaje tvoje poteškoće: tuga je ucinila da lašnje razumi svit u Ženuglovu. U Port Saidu njuj je umorlo tek rojenu dite. Lukica Borčić nondi je umar, ni nikad vidi Lukine kuće u Ženuglovu, i da recen sentimentalno, ni mendul ca pri Lukino procvate svaku godišće na Bolnji don, navišćije ne somo Božić, nego i uzdizonje sunca priko neba. Moja mi je mati se spominjola tete Perice i njezinega uzgoja pomedori. Govorila mi je: ne more tebi vrozi jelna uzrest a Perica Lukina je imala tri berbe na godišće, zolnju krajen devetega miseca. Imala je zlotne parste i zlotnu dušu, eto zatu je mogla razgovorat i sa pomedorima. Nevista njezina, Domina, išla je osandesetipete s još nikima iz Poja pohodit grebe u El Shatt. Uzmi ovi buket, rekla je teta Perica i butoj na greb muga Lukice. Neće teta Perice, neće izdaržat, uvehnut će, rekla je Domina svojuj sekarvi. Somo ga ti olnesi, ostat će živ za muga Luku. Dola mi je i pineze, neka tamo, u tu daleku zemju, kupin i drugi buket, ako bude potriba, pok neka ga u svoje ime stavim molemu na greb. Nison ga mogla stavit na greb, nego na jelnu misto za sve, rekla je Domina. Namo ni grebi za pojedine osobe nego svak imo svoju mramornu prizmu ma bez imena. Grebi su anonimni. Ni nelnega imena na tima grebima, rekla je žalosna Domina teti Perici kad se vrotila s tega dalekega grobjo i zemje di puše grubi vitar ghibli pun sarbuna ca ti intro u oci i uši i zatvori nus. Ne znon kako su posli izminili, jerbo su nakun dvodeset godišć, opeta obnovjali elšatsku grobje. Pari mi se da sad tu nojnoviju grobje imo zid okolo i vrota povar kojih piše Hrvatsko spomen groblje. Vej se s vrot more vidit visoko uzdignutu žalosnu mater Dalmatinku koja na tu grobje stoji, ne znon kako bi to reka, baz kako lanterna, baz kako obelisk. Zalosna mater, kako i teta Antica Jurakotova, ca se ni itila vrotit u Zenuglovu. Na grobju njun ostala jedino ćer. Moli Luka (muž tete Perice i otac Lukice ca je kako nojmanju dite umar u Egipat), u patizonskemu je ratu osto teški invalid. Ranjen u nus, ni moga dobro dihat. Bi je pametan i kulturan covik, uvik uredan i lipo obucen. Nosi je očole na bokun nosa ca su mu stavili nakun ca je bi ranjen i jedva osto živ. Ni se smijo a s pumnjun razgovoro obo svemu, s velikin zanimonjen i koncentrirono, makor se cinilo da se napinje da ne bude žalostan. Oci su mu mu pinkicu upale iza očoli, koda ih je ništo uvuklo. Niku mi je reka da se to dogodilo u istu vrime: sin Lukica umar mu je u tu pustinju, a un je ranjen u strahovituj borbi za oslobodit Knin od Njemoc i drugih dušmani. Bit će i un ranjen kod nikega mosta ca je primošćivo Krku, a Njemci su ga srušili, blizu nike ćuke i jelne stine di su, kako je niku zapiso, sva zemja i stine bile mokre od karvi, od carnjene karvi mlode vojske ca je toti ginula s jelne i druge bonde. Ginula je partizonsko vojska ca je nadirola da potire dušmane ca su nondi dušli iza tenkovi i strojnici. Ginuli su i oni ca su Knin zauzeli i nisu se vroćali doma makor su ginuli na tujuj zemji, koko gul su mislili da su na svojemu. Na jelnu i na drugu bondu ginuli su mlodi ljudi, nojmlaji vojnici. Partizani su kurili naprid, nazvoli su se Narodno oslobodilačka vojska. Još ću obo termu na koju drugu misto. Vodi da ne zaboravin barba Luku. Pari mi se da bi i un reka, kako i muj otac, kad son ga pito: jesi ti na kojega dušmanina umiri i puco iz puske? Slobodi Bože, reka mi je otac. Kako bis moga u covika pucot, nonke da je zec. Nikad, puco son u ariju. Nikako mi se cini da bi tako moglo bit i s barba Lukun, pok bi mi tukalo reć: je, okupatori su pucoli na naše, a naši somo u samobrani na njih. Barba Luka i muj otac bili su iz jelnega molega sela na dalekemu otoku na pučini mora jadranskega. Ili, kako je govori muj prijatej Samonikov, s ostrva na kraju svita. Oni su znali ku je okupator i koji su to dusmani dušli satrat da od nos ne ostane ni imena: nojpri Talijonci, onda Njemci. Na mistima kolo Knina bile su dalmatinske brigade, meju njima i dvonaesto, za koju se rece i otočka. Prosti son da je nojžešće bilo kod sela Vrbnika. Vrbnik je krvav, sav od krvi je pocrveni, tako su napisali. Reka son da zamisjon kako je barba Luka ranjen kod mosta na Krki ca su ga Njemci srušili. Tukalo je pod granatima pasat naprid jer je zapisono: dvanaesta dalmatinska probila je neprijataljesku liniju. Di su bili partizani, e toti su ti bili Dalmatinci, reka mi je otac. Je, zakjuci je muj borba, koda mu se ispunila žeja da pomogne dalmatinskima brigadima da potiru Njemce iz Knina. Tuko mi reć još nojmanje jelnu stvor. Kako je teta Kate Jurakotova ostala bez ćeri, bez svuga jedinega diteta, mole Antice. Ni imala puno veće ol desetak godišć kad je umorla u El Shatt i nondi ostala. U grebu u sarbunu. Govori son von obo barba Ivanu, njezinemu ocu, ca je s barba Tonciton Popetovin izumi tunje i mriže da na Konolu ćapaju malo ribe za doma u šator, za ucinit brujet, ili je skuhot lešo, s bokun ulja. Ženske iz Ženeglove iz nicega su znale iskuhot obid, pok su se muški ca nisu puno lavorali, rugali: one će non i sarbun ucinit na brujet i ako ih pitomo, ca je vo, one će non reć, oto je egipatski rižot. Je, rekla teta Marija. Kad smo u Ženuglovu mogli iskuhot juhu i brujet od broka i stine iz mora, bar i vodi moremo tako ucinit. Ma vo more je daleko i sporko, u njemu ni ništa lipega ca bi se moga iskuhot osin ribe, ako je ujmeš. Ne znoš kako njuj je ime, ku će znat kako je ta riba bez imena, koju niku ne poznaje, je vajo za ist? Barba Ivon je fermo hodit na more. Barba Tonci je osto som s molima mrižima i tunjima. Barba Ivanu je tukalo cuvat ženu, sidit uza nju na grobju i daržat je za ruku. U mladosti ne bi to ucini ni da ga ubiješ. Sad ih je veliko tuga tumbala i izbubala gore od bilo koje lebićode na moru i na kraju. Bili su kako kus kartušine ca je more i vitar raspore i olnese. Bez mole nisu znali kaki će in bit svit u kojemu in je tukalo daje živit. Ćutili su kako je za njih nesto i da ga vej ni. Neću hodićat s greba, ostat ću vodi i umrit, rekla je teta Kate. Ni plakola nego je tako rekla i umukla, a barba Ivon je ceko: ni se ništa minjalo. Kad je dušlo vrime da se vrote u Ženuglovu, rekla je, puj ti, jo neću. Barba Ivon se ćapovo za glovu, posipo se sarbunen, i plako: mortvi su mortvi, a živi tukaju hodit sa živima, ne moren živit bez mole, još manje bez tebe, reka je ženi. Pricinjo se i govori, vidit ćeš, kad dujdemo u Ženuglovu, sve će bit drukcije, onda ćemo opeta oživit. Ne znon koko su živili nakun ca su se vrotili pri Jurakotovo. Ni ih bilo briga za lozje, ni za obid ni veceru nisu obadali. Ne virujen ni jo, reka mi je borba, da su puno živili nakun ca su se bez ćeri vrotili iz pustinje u Ženuglovu. Nose u Bandiricu 28 Misis Phyllis Mackenzie, po svuj prilici ni cula ni za Višane ni za Ženoglovce, ne virujen kako je vodila racuna oskle je ku, osin ca je znala za Ingleze. U svumu je dnevniku naslikola jelnu sliku, jelnu skicu, kroki, kako se zatvoro kamp u El Shattu. Ingleski kamioni dohode i odhode, puni našega svita. Voze ih do ferote na željezničku stanicu u Port Tewfik oskle će ih olnit do brodi u Port Saidu. Slicilo je to ne na jedon nego na veće mravinjoki. Inglezi s našima s pumnjun rastvojaju šatore, složu ih u pakete za nike nove izbjeglice, baz i na koju drugu misto, kad paso rat, di ni takega sarbuna ni vitra ca se zove ghibli. Sve svoje ca su imali naši su pakirali u kufere, rusake, u sćavine i kartune. Rekli su in koko moru uzest sa sobon. Koko hrone, robe, i svega drugega ca su somi ucinili, u jelno ili dvo godišćo koko su bili toti. Onda iz Porta Saida doma. Kojin brodon, hoćemo duć u Split ili u Vis ili u Komižu, kako ćemo duć? Hoće non ku co pomoć? Ne znon reka mi je borba, ne spominjen se. A siguro je bilo nojgore onima ca su in rekli, sutra ćete portit! A sutra bi rekli, ne more, ni vapori, ne kure ferote, stojte di ste. Jelica Dušanova, rojena Gracin iz Borovika, udovica pokujenega Paćota, kako su zvoli Jurkita Sviličića Dušanova, provjala mi je kako se njuj cini da su iz Port Saida dušli u Split. Ni sigura jesu takali Milnu na Brocu. A kad su se vroćali na Vis da je bilo sila grubu jugo, tako da su svi rigoli. Izrigoli su i criva i bronca. Ni bilo covika ca ni rigo. Ucinilo in se kako rojenemu otoku nisu po voji, a more se razjušilo, koda mu ni bilo drogo da su hodićali, pok se vrotili nose. Nisu mogli od muke dokle nisu pasali Paklene otoke i ugledoli Veliku lanternu. Eno lanterna, rekli su. Dušli smo doma. O svemu di si u partizonskemu ratu dohodili izbjeglice iz svih misti u Dalmaciji, i daje, tukalo bi na naš otok i u Poje, ucinit muzej ili niku drugu memorijalnu formi. Reka son to. Razgovoro son s Pereton Jozetovin, direkturen Zadruge iz vrimena kad je bila nojuspješnijo na našemu otoku. U mladosti Pere je slici na glumca Clarka Gablea, njegovega Rhetta Butlera, iz filma Prohujalo s vihorom. Imo je i lipe barke, darži ih i danas. Nojboje bi bilo usodit spomen vinograd, površine jelnega hektara, i spomen konobu. Zoc ne? Kad su mogli ucinit spomen skulu u Vis, spomen dom u Komižu, mogli su ucinit i spomen vinograd u Podšpilje, a ne non ostavit somo spiliu od koje ni vele koristi. Kad bi se mene pitalo olma bi odredi, neka budu tri muzeja. Jedon obo poljoprivredi, vinogradarstvu i vinarstvu u Podšpilje s anekson za El Shatt u barenko jelnun ili dvi kamare. Drugi za ribarstvo u Komižu, za brode i nautiku s posebnin odjelon za Palagruzu, Bisovo i Svetac, ma to bi mogli bit i zaštićeno prirodno područja, kako i nojveći dil našega otoka. Treći na Vis, obo povijesti cilega otoka, o njegovuj historijskuj geografiji (jer svako vala, svaku misto i svako stina, svaku bardo i busak na našemu otoku zaslužije svoju deskripciju), o partizonskemu i domovinskemu ratu, s posebnin dilen o storuj Issi. Makor storu Issu tuko veće stavit vonka, a ne u kamare i konobe, kako son reka na pocetku ove storije ca son je nazvo Bandirica s pogledon. Mario Bošnjak iz Zagreba mi je prigovori, naslov je plagijat, ili parafraza naslova filma Soba s pogledom. The Room with a wiev. Mlodo Inglezica Lucy Honeychurch, protagonistica je romana ca je bi osnova scenarija za ovi lipi film. Naravski, gospođa Mackenzie, Inglezica iz El Shatta, stvarno je osoba, a miss Honeychurch je fiktivno gospojica koji je veliki pisac Forester u svumu romanu. Ona želi izoć iz krutega ingleskega odgoja i zatvorenih ingleskih dvuri. U Firenzi, cvitnuj Firenzi, išće sobu s pogledom na riku Arno, na tu svetu i opasnu riku. Jer je opasno sve ca je sveto. Ili na Duomo, znamenitu firentinsku crikvu Santa Maria dei Fiori. To je Firenza di se sve pari kako da je ucinjeno zatu da to i nebo more gledot lipotu ca ju je ucini ljudski umjetnik, a ne Bog. Lucy Honeychurch ni mogla duć u Ženuglovu. Vrime u kojemu je ona iskala sobu s pogledon bilo je daleko, dosti pri parvega svjetskega rata. A Bandirica ima pogled na Ženuglovu, na svu Poje i siroku more do Itolije. Neću sad o temu. Isto, da je molun vrimenskun crvotočinun iz te prošlosti dušla u Ženuglovu, mogla je imat kamari s pogledon na Poje i široku more, i boji nego u Firenzu, na sporki Arno. Mogla je imat pogled kako i Josip Smodlaka, poznoti političar i antifašist, pusti son ga malo pri na miru. Visko Krstulović ga je dove u Ženuglovu u vrime partizonskega rata. U lito, kad u naše selo upre sunce koda će baz toti nisto posebnega noć. U pulne ni živega stvorenjo, somo kucini dahću u hlodu murvi koda su dobili zuduhu. Kad ga je Visko dove u Ženuglovu doktor Smodlaka ni bi mlod, imo je sendansetisest godisć. Ni misli da će toti duć ni u vemu ni onemu drugemu životu. Nojpri se, kako son reka, zacudi imenu sela. Kaku je to ime Ženoglova? I još se veće zacudi kako su mu nošli lijepu sobu, punu sunčane svjetlosti s dva kreveta, za njega i za sina Slovena. U to krolku vrime drug je Smodlaka je posto ministar vanjskih poslova nove partizonske vlade. Visko Krtulović jedini je covik ca je tvordo virovo kako će se Vis pritvorit u sarce nove države. Slobodni i nezavisni Vis, tako je ponosito i prkosno zapiso: ku imo veće zasluge od mene da je Vis osto slobodan i da ga Njemci nisu okupirali? Kad je doktora Smodlaku, barba Jozu, kako su ga svi zvoli, tukalo dovest do Tita u spilu, Visko mu je reka, ni ti to ništa. Od Borovika do Titove spilje pod brdom Hum, doći ćemo za manje od pola ure. Visko za sebe ni obado, ni ga bilo brige je gre u ćizme ili bus. Ni mu nonke palo napamet kako bi za ministra Smodlaku tukalo noć jelnege tovara da ga olnese do spile. Još je bi rat, a Visko je somo fantaziro: od ovih sam sela napravio glavni grad naše nove zemlje. Incukijen u Dalmaciju, u Split, i u Vis, ni iti popušćat. Voli je težoke i radnike, i som je bi radnik u spliski škver i sin težoka Marka Krstulovića iz Velega Varoša. Išli su mu na živce gospoda iz Zagreba i Beograda, skupa s maršalom Titom, koda su oni boji od njega, radnika iz škvera, sina spliskega siromašnega težoka? Pari se da ni oni za njega nisu imali priveć simpatiji. A narod ga je ucini svojin herojen i pri nego su mu znameniti orden stavili na parsi. I onda ga ostavili neka se muci son sa sobon. Gori son reka: tukalo bi da u Podšpilje imomo muzej otočke poljoprivrede, vinogradarstva i vinarstva, i jedon posebni dil za svit ca mu je s našega otoka tukalo bižat u Egipat. Od svakega storega težoka koji je rojen u devetnaestemu stoljeću, lavoro somo sa motikun, maskinen, polugum, puntun, macun i lopatum, bez traktori i drugih motornih stvori, tukalo bi stavit ili sliku ili barenko jelnu plocicu s imenon. Tukalo bi to ucinit za svit ca je ucini toko gomili i suhozidi kako ca mijori i mijori mrovi iskopaju i izgrode svoja gnjizda. Muzej tuko povezat s Humom i Titovun spilun, Velun gomilun, Kopacinima i Taležon. Naravski da ste razumili kako jo to somo fantaziron slicno Viskotu, ma njemu je uspilo da se od Visa ucini glovni grod i jedini provi slobodni teritorij. Na cilemu Mediteranu ni bilo drugega tako lipega, od Njemoc slobodnega teritorija. Je to zaslužije veliku počast? Taku su počast lipo ucinili u Velu Luku. Nakun njih mi bismo smo mogli i boje, jer bismo od njih mogli cagol i naucit. Nojvridnijo stvor u temu veleluskemu muzeju je jelna bilježnica pokujnega Mikule Tabaina, pokujnega Jakova, u kojuj je on zapiso imena svih Velelucani ca su bi u El Shatt i u logorima El Arishu i El Katatbi, a uz to je zapiso i imena umrlih i ukoponih na grobju u El Shattu. Na kortu je nacrta i kako je u izgledalo groblje - u formi velikega pentagrama, petokrake zvizde. Na njegovuj presliki vidi se di je ku ukopon, di mu je greb, kojuj je viri pripado ti koji je umar, kad je umar, koko je imo godišć i kad je rojen. Iz tega dokumenta zapisono je crno na bilo koko je Velelucani namo umorlo, koko ih je išlo u zbjeg, koko ih se rodilo, a prefin i da se petanaeste veleluških mlodih ženskih udolo u El Shattu za fureste. A mi imomo malo i ništa, i ne znon je ku od Ženoglovci cagol zapiso, pari mi se da nimomo takega u Ženuglovu. A danas? Danas je nondi bokun svita, danas nikomu ni na kroj pameti da dujde u naše molu selo kako je u ratu dohodi Visko Krstulović. Da je živ i danas bi reka: ako je potriba doći ću bos. Uvik je nosi istu robu, prostu vojnišku monturu, s dvi strike na desenemu rukovu od jakete, iznošene ratne ćizme, i gaće s uskima nogavicima da se moru uvuć u ćizme. Uvik je bi nasmijon, u dobruj kondiciju koda je moga tarkat koko hoće, i s ćizmima i bez njih. Ne spominjen se ku je to zapiso, a istina je: stoli su na rivu, na Luku, dalmatinski rukovodioci, u misecu krišnjoku. Vrućina za umrit. A kad se bilo viško riva užeže od sunca tuko ti s nje cin pri bižat u hlod. Kako bilo da bilo, stoli su toti oti rukovodioci svi bosi, isprid hotela Tomić, i gledoli avione kako se kaloju i kako odliću iza barda s gvozdenega erodroma u Velu poje. Napuse su impresivno izgledali veliki liberatori, toko veliki da bi njihova sjena pokrila polovicu Visa od crikve na Duha sve do peškarije. Stoli su toti i gledoli kako se iza velikega aviona kako iza letećega broda ispušćo corni dim. Pilot je iskoci s bilin padobranon. Ni mu se otvori. Po je avion, cula se ekslopozija, a drug Baja je reka: ala, ča se ovi zalipija. Ni ni vidi Viskota kako tarci uzbardo da sposi pilota, da vidi je živ. Tarko je bosih nug. Vroti se nose, raskarvori je noge, i doboti plako. Ni reka ni rici. I drugi su mucali. Eto, taki je bi Visko. Veće je obado za druge nego zo se. Tuko mi reć kako Visko ni moga novima vlastima oprostit jer su pustili da se izriže i nestene nojvrilniji eksponat jelnega takega muzeja, vapor Bakar. To je znameniti brud, oni ca je parvi stavi zastavu nove Jugoslavije, države u kojuju je i naša zemja Hrvatska, u to vrime, bila jelna od federalnih državi. Neveliki oti brud kuri je stalno vamo, namo, iz Visa za Itoliju i nose. Je to povijest? Naravski da je. Ma ni niku puno vodi racuna o temu brodu, a Visko se ca ga je, kako se pari, iz Visa parvi poslo u Itoliju i stavi ga pod komandu nove ratne mornarice. Moli je vapor posto simbol siromaha i slobode, a zavorši je u rezalište sv. Kaje. U provemu smislu un ne pripado El Shattu, ma pripadu tuj izbjegličkuj epopeji, ako se tako more nazvat egzodus svita s našega otoka i cile Dalmacije u sinajsku pustinju i El Sahtt. U misto ca ni nikal ni bilo misto, nego su tako rekli Inglezi, kako će odotle, s tega mista nojboje napast Rommela i njegovu nacističke pustinjske lisice. Bit će da su temu mistu, di je na kraju ostalo somo Hrvatsko spomen groblje, i ime doli Inglezi. Misto di smo dušli, reka mi je borba, ni bilo misto, ni bilo naselje, ni bilo selo. Bi je to grod od šatori. Moga ih je olnit vitar, i nestalo bi mista. A to misto mi smo somi stvorili, reka mi je samouvjerno borba koda je u to vrime imo dvostipet, a ne jelnaste godišč. U Bandiricu, kad su se krajen cetardeset i pete vrotili moji nono, nona i borba, s osobnim imenima Jakov, Bonica i Joško Bonicin, ni vej bilo vojske, nego somo moja mati i pranona Kate, mati muga nonota, moja pranona, rojena Dorotić, iz Milne. Partizonska vojska, bilo je toti odjeljenje za vezu, desetak vojniki, digli su žice i druge stvori pokupili, radio stanicu i velike akumulature, svoje šatore i sve druge ca su bili istendili u dvuru. Sve su cinili mirno i staloženo, koda neće hodićat, bez kantonjo i galame da storu moju pranonu, moju mater i mene, bi son posve molu dite, ne uznemiriju, nego somo toko koko je potriba za njihovu službu. I strožu su izminjivali bez vikonjo i zapovijedi, kako nisto ca se somo po sebi razumi. Tako je moje, kad su se vrotili iz Afrike, docekolo sve cisto i uredno koda je rat paso, somo ca je bilo malo tega za ist, doboti nicega. Ostala je koza i tri njanice, pet kokoši ca ih je nona olma pocela zvat da ih vidi. Parvega dona ili su ono ca su donili iz Egipta. Konzervironu meso, bili i žuti margarin, sve u skatulima ca su se svitlile koda ih je niko veliko sila izglancala. Ala, ca su lipe, rekla je moja mati, nemujte ih hitit, u njih se moru daržat stvori, a u nima većima moru se i sardele poslit. Ona je kako i njezino mati, moja nona Bonica, uvik znala ca će od cega ucinit. Imala je oci ca su iz stvori ca vej nisu bile od koristi, olma vidila nisto drugu zoc mogu poslužit. Zatu nisu ništa hitivali. Neka se sve cuvo, jer se ne zno za koju će potribu nisto ca danas ne okurije, sutra okurivat za nisto drugu. Kad bi nona cagol itila hitit, ovo ne vajo, hitit ću smeće, nono je to olma vidi, Bonice ca to ciniš? Tad se i njuj ucinilo da hitije nisto dragocjeno, pok bi odustala. Ne mogu von reć koji su puten dušli u Bandiricu: nosili su dosti piza, svak zo se, i nojmanji barba Joško je nosi svuj dil. Svega ca u Ženuglovu nikal nisu vidili prefin i ingleske sćavine, i inglesku robu, tako su se somi sebi parili koda su furesti. A istina je kako je Ženoglova u tu zimsku vrime bila puna umida i mahovine, umideca je prodirola kroza komesure u zide, a facode su posivile. Kako vo, govori je borba, uvik non se vroćalo sunce, a sad koda ga neće bit. Pari mi se da su pasali okolo, priko Mihurićova dvura, itili su bit nevidljivi, sve isto koda gredu na more a ne doma u Bandiricu. To mi se pari: nisu mogli pasat uza tete Ive skale, uza Samarinino, i onda uzbardo. U to se vrime moglo toti pasat somo ca je teško i puno uzdose, pogotovo ako se nosi pakete i kufere kako ca su oni donili. Lipo iz Egipta, iz Afrike. Je su to snili, ili in se dogodilo, nisu ispavice ćutili. Neće pasat puno i ponovo će saznat ca to hoće reć Ženoglova i život s zemjun i moren di nimo pinez ni za kupit petroljo, a kamoli medicinu. Nona se uželila spuži. Nakun ca su se žalovoli Andricinima, sin Ive poginu in je u partizane, rekla je, Jakove, gren skupit bokun spuži, toti okolo, bilo je bokun dažja pok su spuži izlizli iz zemje. Išla je putićen prema lovini Sibićovuj, prema plovcu storega barba Moteta, di je danas bazen i pasala nižje prema tete Pove ograji. Oservala je da je kogol ne vidi, pomalo privarćola stine, dizola luzivunu, cmije i peline, gledola po zemji je koji izliza. Bili su to lipi spuži, modrijoki, veliki. Bilo ih je dosti. Vojnici ih nisu skupjali, a u to vrime ni bilo ni vrani da izidu spuže. Cin bi cule cokule i da se puce, vrane su utekle glovun bez obzira, ili su išle iskat je di koji mlodi jež. Jedon saketić je skupila, i vikala Jakove, za tri dona imat ćemo spuže za obid. Pustila ih je neka se ispurgaju. Iskuhola ih je u malo vrimena, zacas. Ca je vo Bonice, pito je Jakov. Spuži, Jakove, rekla je nona. A Jakov se diga iza stola, zamalo je izvarni katridu, zatarko se prema vrotima, izoša na dvur s pjatom, zahiti sve, dobiti i pjat, prema dvuru Andricinu. Aboj meni, rekla je nona, ca ćemo sal obidvot? Bila je skuhola spuže lešo, a nonota nonke malo to ni pjažalo. Ni njun bilo druge, tukalo je skupjat jelnega po jelnega, isponova u saket. Voltala ih na brujet, i obid je bi gotuv pri nego se nono vroti od kućici da vidi je di sencala koja ploca i dokle je duša busak i kupina. Nono Jakov 29 Taki je bi nono Jakov. Nojpri je gledo di će sa sinima Viskoton i Joškoton ubrat dor za se grijot. Zima je u Bandiricu goro nego na drugo mista u Ženuglovu. Zatu je i buto špaher u konobu, a ne gori na parvi pud. Doli je teplije. Za puj na gurnji pud ucini je iz konobe skale na purtelu, da ne tuko hodit kolo kuće, u nojgoru zimu. A di ćeš provuć fumor, pitala je nona. Strašila se za sine da in ne bude zima. Ili su to tvoji posli, reka je nono. Onda je dodo, provuć ćemo ga kroz teler, a ponistru nećemo priklonjat do lita, kad non neće bit potriba od fumora. Nona je umukla kako i popri kad bi cagol pitala. Nono je uvik govori: moloj to, nisu to tvoji posli. A cin je poce plandiskat ogonj u spaher i toplina obahodit po konobi, život se isponova vroti u Bandiricu. A Bonice, reka je nono Jakov, koda se nisto iskuzuje, u Afriku je bilo lašnje nego u Bandiricu. Donili bi non sledovonje kako da smo vojska. Je, rekla mu je, ma mi nismo vojska. Ako cin pri ne doneseš još dor, ne zno se hoćemo docekot jutro, pri zore pritvorit ćemo se u led ledeni. Ni tarpila zimu. Pod starust, nakun ca je Jakov umar, uzala je butat jedon matun u špaher, meju žeravu, da se istopli. Umotovala ga je u komad ciste bile pece i stovjala u posteju da more leć u teplo. Bokun je žerave ostalo na pecu, ćapalo je na kraju kultru. U srid noći cula je smud. Sva srića da son cula, rekla je ćeri. Doboti son izgorila sve, i kultru i kuću. A sebe ne racunoš, pripomeni njun je zet, muj otac Bjože, prema komu je uvik bila na oprezu. U Ženuglovu je tako: nindir ni gore zime. Nono je iti komandirat svojun vojskun i ni tarpi neposluh. Voli je ingleski red i disciplinu, nojveće kad znoš nisto ucinit, baratat sa šestarom napravit po zemji krug veliki koki je krug od manje bacve, i okolo ucinit zid. To mu je bilo nojdrazje. Ako ga nisi sluso bi je opasan, provjo mi je borba. Konopen te moga vezat za mendul, i reć, sad cekoj toti. Onda bi se son sebi požali, nimon nonke malo autoriteta, niku nimo rispeta prema meni, u vu kuću cini svak ca ga je voja. Znon kako malo ku zno di je Mogur. Daleko je, priko bardi, a ako se hoće cagol ucinit tuko se namo uputit pri sunca. Kad dujdes namo da gledoš, ako je lipu vrime, kako se zabililo i zarumenilo povar Mosora, i eto ti sunca, žutega i velikega kako nojvećo naronca. Pari se da na nebeskima pojima restu naronce veće nego miluni i veće nego dinje kad bi bile žute. Namo su hodili u darva, muj nono, barba Visko i barba Joško, u borovinu, po slabo darva od bora. Tukalo je da se liti dobro osuše na suncu. Tek kad bi smola iz njih ishlopila i onda bi jedva bili dobri za ložit. Ako se ne bi prosusili i ako si spaher nalozi friskun borovinun, adio mare. Moga si izgorit matune, fumor i spaher u jelnu setemonu. I ca ćeš onda? Ku će ti dat drugi? Špaheri su bili su skupi koda su ih stanjali sa zlotnin stanjem. Borba mi je provjo kake su velike bore pilali u Mogur. Hiti ih je vitar. Puten kroz busak i bore tukalo je pasat s druge bonde barda di su cvale molo stabla jabuki i cornih šliv. Visko i jo nosili smo trinkune od bori lako koda su to tonke grone, azvelto da dujdemo doma pri pulne. Ujutro nismo ništa izili, ni koru kruha nismo ni vazeli sa sobon. Ist ćemo za obid, kad se vrotimo. Nison sigur koji bi kunj. Ceko nos je na srid puta, di smo stivali bore, ne bi se maka. Svaki nas kunj bi pametan kako covik. I pametniji od vos, govori je nono. Ne znon je to bi Doro ili Luka. Posli nono ni moga polnit ni konja ni drugu živu jer se kunj poskliza, i un je po s njega na grubemu putu prema Galiji i svetemu Antuniju. Imali smo lozje na polovicu puta od Galije do pri Kulu. Ne znon kako se zove ti kus, reka son borbi. Muco je, ni me cu. Smišjo je kako će mi reć cega se spominjo, a ni bi sigur hoće to reć ili neće. Nonota Jakova, njeguv son unuk, uzvisivo son u zvizde, malo višje nego ca je zasluživo i malo drukcije nego njegovi sini. Za razliku od njegove ćeri, moje matere ca je i na mene prinila niku strahopoštovanje prema nonotu, govori son mu vi kako i ona. Nimo takega covika, govori son, napuse kad je nonu (ni hodila ni jedon don u skulu) uci pisat. Znala je štit, a ni znala pisat, pok bi njun nono reka, ca mi toti dipliš, pasti Sukarsta, a propju si destruta, ne znoš nonke pisat. Onda je nona rekla, a ti me nauci. Dvo su dona sidili za stolen, s bokun korte i lopisa ca ga je tukalo polizat da se more pisat. Kad pišete s takin lopison pešnje von pomodre koda vos je cagol ćapalo. Niko pošćica ili koja grubjo bolest. Borba mi je provjo kako je bilo oni put kad su dognali borovinu u Bandiricu. Izmorili smo se gore nego tovari, napartili darva na konja, jedva smo ih dognoli u dvur, u Bandiricu iz Mogora. Pomalo smo raspartili da konju koji hreb ne pade po nogami. Nona Bonica je stola na dvuru, olma toti. Ca stojiš, pito je nono, jesi co iskuhola? Umorili smo se kako kucini. Nona je rekla, nison ništa. Nisto se dogodilo kokošima, pocele su krepovat. Nisi ništa, asti guspu, i još toti stojiš, viko je nono, i desna mu je ruka poletila da će je ismirit. Nju svoju ženu, moju mater, provjo mi je borba. Ćapo son mu ruku u zolnji cas. Provjo mi je to borba utiho. Svaku malo je povirivo priko vrot od dvura, koda će nono duć od tamo s konopen i vikat, sad ćeš vidit Boga svuga. Nikal me nisi slušo! I unuku mi govoriš proti mene. Istraši se borba i od tega ca mi provje, tako mi se parilo. Pasalo je puno godišć. Jelnega dona pristupi mi je otac. Nismo mi imali puno za reć jedon drugemu. Nisu sini u Ženuglovu razgovorali s ocima, niti su u njih pitali pinez, nego sve s materima, u njih je sve stolo, nastavi je borba poučno. Makor je otac želi da svi ostanemo kod njega, i Visko, i Andre i jo, želi nos je skupjat, a ne rastovjat, a parilo da marnji zoc ne hodićomo. Bilo mu je žol kad bi ku hodićo, a opeta je voli da ne ostanemo u našu selo. Koda se uspe na niku misto, diga na parste i ostle vidi kako ni nikakve perspektive za nos, za naš otok, pogotovo za Ženuglovu. Zatu je zno idno vikat, cin pri neka svak ku more hodićo, koda će se selo prosest. Svak ku more neka gre u skulu ili neka nojde posol da ne kopo zemju motikun. Vodi ni co ni za ist, somo sardele, slona riba i gorcik. Nimomo svaki don ni za kruh. Neka gre ća, a ne da ostavi život tuj zemji koja rodi svaku pristupnu godišće. Ucini je kvodar od kartuna. Probi je dvi rape, provuka bokun konopa da kartun more obisit obo zid. Zoc ti je to, pito son ga. Da moren toti butat svaku kartolinu ca mi je budete slat iz svita, da je zalipin. Zalipi je puno razglednici, ne od mene ili od Viskota, nego od Andreta, koji je plovi moren nojpri kako poručnik bojnega broda, a onda u trgovačkuj mornarici kako parvi ofir na tujima brodima. Od Splita do Marseillea, do Afrike i sve tri Amerike, Nort Amerike, Amerike Latine i Južne Amerike. Ni moga stot doma, ni u Split, ni u Tribunj. Uvik je želi navigat na velikima brodima. Doma je moga stot dvi setemone, nojdaje jedon misec. Onda bi reka ženi Ani, rodon iz Tribunja, idem ća, ukrcat ću se na parvi brod neka me odvede di hoće. Vratit ću se za tri miseca, ne sekiraj se. Tako je s njin bilo. Ni moga polnit kroj, a i more bi mu dosurilo. Ca se tice one zgode s nonoton i nonun, zaboravi son ti reć ca je posli bilo, nastavi je borba. Pasala su godišćo. Nono je duša uzo me koda mi hoće nisto reć u povjerenju: a to ca ti misliš da son oni put iti udrit mater? Nison, poletila mi je ruka. To se dogodi, nison je iti ismirit. Hoćeš virovot ili ne, to je tvoja stvor, a jo znon svoje. Tako mi je reka otac, tvuj nono Jakov. Nono Jakov je bi delikon. Nisi smi imat nikoju manu, niti je ku smi bit bolestan, osin njega. Ako si kosi trovu i to je tukalo znat, ne somo znat, nego i lipo kosit, s lipin šeston, da stojiš impijo a kosu da daržiš lako i bez napora. Veće je vodi racuna kako si pokosi, nego koko si pokosi. Da se ne vidi kako ti je teško, nego da u temu uživoš. Eto to son vidi, reka son borbi. Imon sliku, lipu sliku. Un kosi, pari mi se na Konteju. Kosi kako da je to sport i niku natjecanje, s gaćima lipo zakarpjenima, svako karpa na svojemu mistu, imbaždona da se ne vidi kunce, oprona i cista. Tako ga je daržala moja nona, da je uvik bi cist, nosi se uredno, ni nikal nosi skupu robu, ma uvik je imo vestid za svaku priliku. Bonice, pito je, svaku malo, jesi butala u ormarun bokun naftalina, vestide će mi izist moji. Ako bi kogol duša u svaću ni mu bilo drogo da dujde bez salpete, a da se o sprogudima i ne govori. Covik ca ni uredan ni na svumu mistu. Ni na svojemu mistu ni oni ca ne daži uredno svuj dvur nego mu je kolo kuće gomila stini, prućo i sumice za naložit peć. Govori je mumu ocu, Bjože dvur ti je koda si sempijon. Zoc ne skupiš to savure, butoš je na gomilu i polsukalcoš s bokun zida. Bjože ga ni obado. Tvuj otac mi uvik nisto govori, govori je otac mojuj materi Dragi. Boje je da stoji u Bandiricu nego da dohodi pri Sibićovo, i raspitije se, je si uredi vo, ca ne ugrodiš oni zid, i oni uza vartul će ti past. Lavoron od jutra do sutra, reka je Bjože, a un mi, tako ti nega Boga, svaku malo darži propovid, kako son kako sćapa ucini na vrota. Zoc nimoš mlacića, di ti je pila, zoc nimoš planju, di ti je tajenta za klesat stine? Sve veziješ findoveron. Širji covik ne more ni pasat dvuren a da se ne zakuco. Znoš lavorat somo motikun i maškinen, i ništa drugu. Neka stoji gori, reka je muj otac doboti desperono i idno. Je, rekla je mati, i jo mu tako recen. A ku će non popravit peć za ispeć kruh? U Ženuglovu, osin njega, niku to ne zno. Ili misliš da ću u Bandiricu na glovu nosit dasku punu bini? Ku će mi duć do gori? Hoćeš ti nosit kruh i ložit peć, pitala je mati. A Bjože je gunjelo, hoću vroga, neka ti otac do ruku! Mati mi je govorila, muj borba Visko nojlipji je covik ca son ga u životu vidila. U tinelu, na gurnji pud, nikoliko je kvodri visilo na zidu. Nojvažnijo je bilo slika barba Viskota. Visila meju dvi cudo lipe starinske kredence. Na jelnuj je gurnja ploca ni bila od darva nego se parilo da je od mramora. Na njuj su daržali kajin i broku. Olzbone uvik cisti šugamon, ne zo se, nego za likora. Ako bude potriba. Barba Visko je sa svojun ženun, Amerkonkun, živi u Amerike, nindir blizu Chicaga. Pari mi se da je lavoro u čeličani. Ni moga dobro dihat. To non je bilo po raci. Moja je mati imala azmu, imon je i jo, imo je i moja sestra Marica, a patila su od bronkite i njezino dica Andro i Blaž. Barba Visko je umar bez dice. Njegova je udovica pisala nonotu obo njegovuj smarti. Cin bi dobi pismo, nono me zvo iz Bandirice, Joško, hol gori! Dobi son pismo! Tukalo mi je na pismo odgovorit, a nono je zamisli da jo znon ingleski boje nego njegova nevista Amerkonka. Ca ću sad? Dojte mi vamo pismo, reka son nonotu (nonotu son govori vi, noni ti), pok ću vidit. Ne morete zamislit koko son se namuci: nojpri napisat odgovor, proštit ga nonotu, nakun teg unit ispravke i onda ga privest na ingleski uz pomuć molega Rečnika srpskohrvatskog i engleskog jezika. Poslali smo ga u Amerike, i nećete virovot, na tu je pismo nono ekspresno dobi odgovor. Tukalo mi je opeta sve iznovice. Dokle će vo trajot, misli son, i grubo je reć, a tako je bilo, trajalo je dokle nismo dobili obavijest kako je žena barba Viskota, nonotova nevista, umorla u Chicago. Zvola se Mulitz. Bila je s njin u Ženuglovu, ma kad son pito mater o tuj ženi, rekla mi je, pari mi se da je se ne spominjen. Nison vidi barba Viskota o kojemu je moja mati, Draga, nojlipje govorila. Da si ga vidi, rekla je, moga si s njin razgovorat na ingleski. Ili je zaboravi hrvatski, pito son mater. Ma ke, rekla je, zno je, mišo je malo ingleski i komiški. Sve si vo Jakove dobro ucini, lipe pristave, lipe škure, gustirnu i gurnji dvur, skaline si poravno koda si sve ucini po livelu. All right. Zamiri je da nimo watter closed i da ga tuko na stranu hodit u sićic, ili gori višje, u produbnu jamu. Rekla mi je mati, nojveće je voli jahot na rumenega konja Luku. Daržo je glovu ponosno i visoko koda se nicega lipega spominje, a mi smo hodili za njin da mu pokožemo di je sve lozje usođeno od kad je iša u Amerike, da som ubere grozjo i more se naist, a ne kako u Amerike di ni grozjo. There haven't anything fine, no kostrica, no žutinice, ni kvasine, ni brujeta. A amerkonske kokoše, oh, my God, ne more se ih ist, a blitvu ne uzgojaju za svit nego za prosce. Mogu je somo prosci žerat. Tako je govori muj praborba Visko, brat nonota Jakova. Nisu mu moga uteć ako si duša na gurnji pud kuće u Bandiricu. Njegova te slika, s barcima ispod nosa, gledola s vrot, somo ca te pito, ca ćeš toti, ili ćes cagol olnit? To je nono stavi njegovu povećonu i retušironu sliku da bude kako ga se spominjo, mlod i lip, da ga se more olma vidit kad se intro kroz vrota. Stavi ga je kako stražara u Bandiricu. Barba Visko je iz Amerik duša vidit Ženuglovu sa ženun, pari mi se šedzedeset i pete. U to vrime studiro son u Zagreb. Za sve je pokazivao interes, sve ga je zanimalo, doduše ne puno vrimena. Za malo bi izgubi voju. Svi su naravski ocekivali kako će un imat veće pinez nego ca ih je imo. I u Amerike su pinezi bili somo za nike, nindir ni bilo pinez za siromahe, ni za steriku, atroke za petrolje. Sad bi se to cinilo kako niko jadikovka. Judi u Ženuglovu nisu svoje stonje primali na oti grubi nocin, jedva se ku razlikovo od nega drugega. Mislili su svak zo se, a dilili su istu sudbinu i uvik isto barda. Ujutro, pri zore, repci su svakomu galamili u rapima pod kuvertun. More je uvik stolo di stoji, malo povar Duboke. Razumili su tako i vlast, kako i vrime. Tako je kako je. Ili moreš puhat u nebo, govori mi je nono, i ucinit da dujdu obloci da non, pri Vele Guspe, pri nego suša sve izi, dujde dož. More se vroga, reka je, moreš puhat u pirju. I pri nego je barba Visko, parvi i zolnji put duša iz Amerik, pocelo je svitu u Ženuglovu surit nevoja i siromaštvo. Isponova su poceli snit o Ameriki, pok bi ujutro rekli ženi utiho, hol vamo Bonice da ti recen ca mi se snilo! U El Shatt su je bili doboti zaboravili Amerike, vidili su tamo i Ingleze i Amerkonce, vidili su ih u ratu i oni u Ženuglovu: svit kako svit, govorili su, somo su pinku senpijoni, priveć cine straje i nimaju mira. Rogoborili su, ne na glos, nego opeta svak zo se. Nono Jakov je govori, iznova smo u zatvoru, sad je na ovi otok gore nego u El Shatt. A ni bilo barba Bepota Cifutova da mu rece, barba Jakove niste u pravu, evo kaki je stav Odbora! Nono ni fermovo: zatvorili su nos u žicu koda se s ovega otoka more digol indi uteć, more somo plivajuć. Nojveće se istraši za sine da in ne pade cagol napamet obo drugima zemjima i obo Amerikima. Moguće je da je nikakako i avizo brata Viskota. Dujdi vamo cin pri, da isprovješ neputima kake si nevoje paso tamo u Amerike. Da nevoje, reka je posli barba Visko, doboti son ostavi kosti u Koreju. Jesu me ćapali? Nisu, jer son uteka. Zoc ću von o temu provjat? Nison zno kako se moren obogatit. Eto, to je. Jedino da dobijen na lot kako barba Jakov. I ca bi onda? Ni ostalo nonke centa od njegovih dolori. Mlodi, a i stori svit, poce se jušit. U ratu smo ostali bez dice, a sad ne moremo nindir ni s vo dice ca su ostali živi. Ne moremo prozuknut. Barba Joško mi je dodo bokun na ono ca son isprovjo o barba Tonekotu Pomedori. Je istina je ca si napiso, reka mi je, isto tuko cagol dodat. Svit je misli da moru puć u Itoliju s bokun većun borkun na vesla: dvo pora vesol, vesla jo, vesla ti, i još dvo, lesto ćemo duć. Koda gredu na izlet, adio naš otok, gremo mi u Itoliju. A Komižoni su govorili težje je duć na Palagruzu nego u Itoliju. Niku ni misli obo temu ca je vlast kapoca ucinit. Malo je ku shavaća da postoji vlast s opasnin autoriteton i puškima. Da znaju pucot. Je si covik ili ne, ni ih brige. Za njih si posto zec, ako nećeš u žicu gotuv si. Moća ća, puć ćemo iz Taleške, rekla je teta Olga svumu Mikotu. Oni su Baržići. Miko je od Jubota Marinkovića afito bokun riborske kućice, u Velu Talešku, uza somu more. Imali su storu gajetu i od mora su živili. Lozjo malo, doboti ništa. Moća, intestovala je teta Olga i druge. To su roditeji Milice, žene muga borbe. Ni ništa zno o temu, makor su se un i Milica bili obećoli. Stoli su pri Kulu, u molu kuću, malo kamare i kuzine. Slabo do boga. Olga je bila furesta. Rodon iz jelnega mista kod Sinja, djevojačko prezime Nebić. Imala u sebi puno energije i snoge za ucinit ca pri nje ni nuku ucini. Miko je bi malahan. Dobar za ujot solpe i kobotnice, gire i bukve, kojega šnjura i lokordu. Ni imo snoge za se pripirot s Olgun, ni moga s njun daržat korak. Ona je somo grabila naprid, ni se za njin nonke voltovala. Slutila je budućnost priko mora. Ca ćemo tamo noć, pito je barba Miko, makor je doboti vazda muco. Zno je razgovorat s ribima, s vrimenom, buskon i moren. Za drugu ni obado. Bit će kako ti receš, reka je Olgi, mene ni briga. Lipo mi je i u Talešku, ništa mi ne fali. Ni mi potriba ni posteja, jelna ploca uz more, jedon puntin, to je meni dosti. Teta Olga, visoka, odlučna i puna snoge, ni imala vrimena za njegovu more. Znala je svega iskuhot. Rojena kuharica, razumila se ne somo u iće nego u svaku božju stvor, prefin je u Zadrugu i bufet daržala i sendviče i vino prodovala svitu ca je imo vina da se u njega moga utopit. Nojlipji se kulin kuho u Olge, pri Kulu. Mislila je, jo kako kuharica usuda mogu ćapat pinez, koko hoćeš. I provala je prodovat kulin pri Kulu. Rekli su njun, nemuj to cinit, sad te opominjemo, posli ćeš plotit. A u nje je na kulin dohodi i stariji svit, na porciju kulina i smiha. Moća, rekla je, i išla se pozdravit u Komižu sa svojima. Šetala je po rivi, gledola i okrićolo se. Di greš Olga, pitali su je. Gren u Itoliju, iz Itolije ću u Amerike. Potegnit će me brat. A je gre Miko? Ku će njega znat? Dokle jo ucinin jedon korak njemu tuko tri. A ca će un bez tebe? Gre i un, rekla je teta Olga, i vrotila se u Pospilje, pri Kulu. Ujutro rano su se pokupili. Provjo son o temu i pri, ma sad ću još nisto dodat. Dušli su u Talešku: puna borka svita. Bez komande olma su se ćapali vesli, jedon se veslen olbi od stine, gremo. Somo ca nisu stavili zastavu. Jedon stariji covik, niku ni zapameti ku, parvi je vidi. Ni ovo dobar brud, rasušen je, niku ga je dobro probužo. Spuga, spuga azvelto spuga. Ni bilo pomoći. Ni to bi barba Barba Tone, kako son von reka nego niki drugi, poce je vikat, upomuć, Guspe, sposi me, ala mojko moja utopit ću se, ne znon plivot. I ala nose, pul kraja. Izlet je zavorsi, a na zolo su ih cekoli vojnici. Niste znali, a, da ćemo vas dočekati i uloviti, pitali su ih. Pari mi se da su ih i vezali, a svi su uglos vikali, ca to cinite? Tako von guspe, di moremo uteć s ovun rasusenun borkun? Meni je otac Miko, rekla mi je teta Milica, sto sest miseci u zatvor. A nison ni kriv ni dužan, reka je kad su ga ćapali. Jest, ali brod je tvoj, odgovorila mu je narodna vlast. Onda mi je boje mucat i tarpit, odgovori je Miko. Kako vi hoćete, tako će bit, i da govorin dujde mi na isto kako i da pardin.Tako je i ucini, evo jedon, reka je u sebi. A vlast koda ga je cula, odgovorila je, znamo mi tebe, ti samo gledaš u more, i preko mora u Italiju. Borba je je lovi ribu u Molu Talešku. S njin su lovili Rudo Nanetov i barba Marijon Marijanov. Primišćali su se, nisu culi ribu. Dušli su na mole rano ujutro, a nisu tukle, ni ih bilo cut. Ma culi su jedon tir, drugi, treći. Ovo je iz vojniške puške, reka je barba Marijon. Gledo je u zemju koda ona zno ku puce i iz koje puške. Azvelto su se skivali, uza bondu, putićen kroz busak, kako ih se ne vidi. Nakun svega dusa je borba pri Kulu da vidi je Milicu toti. Ćuti u sarce da je baz i ona utekla a da mu ni ništa rekla. Vidit će boga svuga kad je vidin, priti je u sebi, a ni nonke promisli kako je ne more noć doma ako je utekla. Ne dopušćon da se tako biži, jo son uvik bi za pravdu i jednakost, posli bi dodo, i za slobodu, a ne da se biži. Noša je Milicu kako sidi na srid kamare i place gorke suze. Ca ti je? Ostavili su me somu i utekli, a rekli su mi da su ih ćapali. Pok co reka je borba, imoš mene, puć ćemo u Bandiricu. Onda mu je i dušlo u glovu kako su oni metki bili metki od patrole. Tri puta su pucoli i upozorili svit ca je iti uteć, vratite se, inače ćemo pucat u vas. E, oto pravilo, ni niku zno. Isto su se vrotili, a bili bi se vrotili i bez tega, jer je brud bi rasušen i probužon. Mogli smo i mi nastradat, zakjuci je borba. I jo i Marijon i Mime Nanetov, zvoni Rudo. I tako, provjo mi je borba, koko tuko za duć od pri Kule do Bandirice, kad si mlod ne veće od deset minuti. Onda imoš krela, pok ne da tarciš, nego letiš. Eto me u Ženuglovu za cas. Iti son umirit oca, tvuga nonota, da ne misli kako son uteka i ostavi u Bandiricu njega s materun a da se nison ni pozdravi. Otac mi je sidi na bokun kusina ca je sto uvik na lipu stinu uza somo vrota. Zno je da son isa na more i gledo me kako prisin. Hodi son uzbardo, priko Samarinina, i izoša povar Andricine kuće. Oservo me je iz dajine i vidi son kako je oljedonput živnu, poskocila su mu ramena, a sve je muco. Ni rici, ni dobro jutro, ni ćus ni bus. Somo se okreni i reka mi, koda me hoće nisto naucit, sinko, muj sinko, ponovjo je, neka ti ne bude žol. Nemuj mislit kako se u tuji svit zgarću lire sterline na lopate. A meni ni bi na kroj pameti tuji svit. Istini za voju, nison ni zno ca su to lire sterline. U to son vrime još uvik nojveće voli Ženuglovu i Bandiricu. Smart nonota Jakova 30 Sad mi tuko ostavit borbu kako stalnega sugovrnika. Ne ćuti se nojboje, bokun je marot. Od sad ću provjat som sa sobon. Digol ću se pricinjat da s nikin razgovoron, a vi ćete znat da son to jo i da somo tako govorin, evo s ovin razgovoron, a ne razgovoron ni s kin. Ne znon kako ću to ucinit. Kako son von reka slabo se spominjen i zaboravin sve ca mi je kogol reka, ako to ne zapišen. I opeta zapišen krivo. Kako bilo da bilo, je se dobro spominjen ili ne spominjen, otac muga nonota, muj pranono zvo se Andrija. Zvoli su ga Andre kako i muga borbu Andreta, ili Andriju, Izdijen je u svuga nonota kako nojstariji od braće, od sini nonota Jakova i none Bonice. Moja mati Draga, provega imena Kate, nojstarijo od sve njihove dice. Dobila je ime po noni Kati, materi nonota Jakova. Ona je, veće son puti reka, bila od roda je Dorotić iz Milne. Dohodila je iz Milne s kasetun giric, gavuni i minuli, digol bukvini. Sve je nosila na glovu, i tu je ribu prodovala u Ženuglovu, na Blakaus. Toti se zagledola u muga pranonota Andriju, ili un u nju, i kaki je bi, ni do da se vroti nose, nego je zapovidi, vodi ćeš ostat, u Ženuglovu, ne moreš nose. Nećeš vej prodovat bukvine nego ćeš mi bit žena. Iza moje matere rodi se njezin brat Andre, iza njega Tone ili Tonko. Umar je dok je bi dite. Izdijen je u oca none Bonice, u storega Toneta Goluba, još jelnega muga pranonota. Zatu jer je umar, a bi je u njega izdijen, u famiji nonota Jakova i none Bonice, u cilu famiju Balinih, niku ca se posli njega rodi ni se moga zvat Tone, imenon nonota Goluba. Nojopasnije je bilo uzest ime diteta ca je umorlo, a bilo je u nikoga izdijeno. To se ime priskokalo. Postalo je ne-ime, izgubilo je svuga nositelja, koda je un nisto sagriši i grubo ucini ca je umar. Od njega niku ne more uzest ime, jer to ime nevajono. Tako je ime nonota Golubova, storega Toneta Goluba, nestalo iz Bandirice: u Bandiricu mu je umar unuk ca je nosi njegovu ime. Popri su se dovala imena prema nonotima i nonima i ako je bilo veće dice, muške i ženske, prema borbima i tetima. Kako su bili imena predaka tako su, u drugemu kolinu bila i imena potomaka, ponovjala su se imena i stola di in je misto. Znalo se komu koje ime pripado, sve do novijega vrimena. Onda su se s imena nikako izvarjala. Pocelo mislit da se dica moru zvat kako in roditeji žele. Nastalo je vrime imeni kako roditeljske žeje, a nestalo vrime di su imena dohodila iz tradicije i obnovjala se soma po sebi ako je bilo dice. Svitu se parilo kako kroza svoja imena oni s druge bonde gledoju na ovu bondu kako kroz niki živi kanoćol. To je bilo tako. A bome, i danas svak zno da se bugava ne more zvat plovac, a ni za pomedoru neće se reć da je blitva. Posli Tonkota nono Jakov i nona Bonica dobili Viskota. Izdili su ga u barba Viskota, brata nonota Jakova, za koga son reka kako je sebe prozvo Vincent Cortez. Veće je voli meksikonske konkvistadore nego amerkonsku vojsku. Nojmlaji sin nonota Jakova i none Bonice je Joško, s kojin nojveće razgovoron (provu mu je ime Josip). Izdijen je u barba Sibeta Golubova, starijega brata none Bonice. Pranono Andrija služi je u krigsmarin u vrime Austrije, cetiri godišćo, pri nego je poce parvi veliki rat. Cu son od matere (ni bila sigura je ga se spominjola) da je bi joki covik. Ni se nicega istraši, nonke smarti. Ni imo puno godišć kad je umar. Dokle je umiro nisto ga je jokega ćapalo, ili se un ćapo za smart, tako da je poskakivo iz posteje prema plafunu. Tukalo je da ga vežu konopima za posteju da more na miru umrit. Mati mi je rekla da se se otac pranonota Andrije zvo Moli Vice. Isto mi je ponovjala, vidi kod Samirine, un zno nojboje o svakemu rodoslovju. Žena Molega Viceta, moja prapranona zvola se Mandina. Zatu su i cilu materinu famiju misto Balini, po tuj noni, zvoli digol i Mandinini. Ota je nona sa svin uprovjala, s cilun famijun i domaćinstvon, i svi su je slušoli. Ništa nisu smili ucinit bez nje. Njuj je bi slican muj otac Jakov, tvuj nono, tako mi je rekla mati. Provjalo se da je nono Jakov uteka iz kuće i da je reka, neću ni staka stot u kuću di somo ženske zapovidaju. Koko dice je imo Moli Vice? Imo je šest sini, toko ih je mogla nabrojit. Doboti svi stori muški iz Mole bonde: Andrija (to je nono moje matere, muj pranono), Tone Andricin, stori Miho Mihurićov, storega Tunte Mihurićova otac. Jedon se zvo Jure, nojmlaji je Jakov. Svi su oni borbe nonota Jakova. Jakov je iša u Amerike i dobi na lot puno pinez, milijun dolori, ma mu je jedon iz Pohumjo ukro sve ca je dobi. Spo je s njin u istu kamaru. Po noći se diga, uze mu vrićicu s pinezima, i nikal ga niku ni noša. Govori se da se izgubi u Novi Jork, na obalu Atlantika. To su daleki pretki od Balinih: Andrija, Mote, Tone, Miho, Jure i Jakov. Aboj, rekla mi je mati, koko ih je. A je morete zamislit kako je Moli Vice, uza toko sini, imo još i pet ili šest ćeri? Moja se mati mogla sitit njihovih imen: Dubrica, Lukrica, Domina, Frona. To son zapiso. Imena slicila na niku daleku uspomenu ca se, kad se boje osluhne, cuje kako oldoje i kuri priko viških bardi. Bit će imo još koju udonu ćer u Marinje Zemje, a ime son zaboravila. Eto, to son cu od svoje pokujne matere. Drage Sibićove, udovice Bjožeta Sibićova, Jakova Balina ćeri. I vodi zapiso, makor i ne znon je se to još koga tice. Brat nonota Jakova, Visko, hodićo je nose u Amerike. Onda je nono dobi veće kuraja da mi rece o njemu. Drukcije nego ca mi je mati govorila. Da se nisi u njega upli, zapriti mi je. Veliki je un avanturist, nikoga ni slušo, ni obado za disciplinu. Ma kakvi, nisi njemu smi ništa reć ni prigvorit. Olma bi se namusi. Bi je taki i pri nego je porti u Amerike (ili bi porti da ni bi taki?). Ni namo ni imo mira. Duša je rat u Koreju i un je infiso, sad će me zvat pod levu, onda son gotuv. Poginut ću u vu tuju zemju di nimon nikoga. E, neće, bora mi! Govori je tako prijatejima, i svojuj ženi, ako se u to vrime bi oženi, ne mogu reć kad je to moglo bit, ne znon. Iz San Fransisca, di je živi u parvu vrime, uteka je u Mehiko. Doboti su me ogvantali i arestali u Alcatraz, reka je, a da ni ništa dodo. Svi su u Ženuglovu itili znat ca je to Alcatraz, je to niki hotel? A, no, no, to je nojevći jail, arest u cile Amerike, reka je barba Visko. Na jedon otok uza San Francisco, niku odotle ni nikal uteka. U Meksiko je kupi konja i sombrero, nauci meksikonske pisme koda su iz Ženeglove, inmensa nostalgia invade mi pensiamento, que lejos estoy del suelo, donde he nacido! Veliko mi je tuga obuzela sarce, jer son toko daleko od zemje di son se rodi! Ma nise vroćo nose, iz San Francisca je iša u Chicago, dokle ni bilo sve cisto, ni dohodi u Ženuglovu, ni na kroj pameti. Ku će dat pinez? Kako vodi i namo je bi siromah. Promini je i ime. Zvo se Vincent Cortez, kako kod nos, recmo, Visko Kurtela. Slo je non po jedon dolor svaki Božić, baz i dvo. To mi je reka nono. Nona je Bonica hronila dolore, sakrila ih na misto (da ih ne ukrodu kako barba Jakovu) i ni ih krećala. Somo ako bude nojveće nevoja, onda bismo mogli istratit koji dolor od onih ca non je Visko poslo, tako je govorila svumu Jakovu. Uz brata Viskota, ili Vincenta Corteza, da se ne zaboravi, nono Jakov je imo i dvi sestre. Tetu Domicu u Marinje Zemje. Imala je jelnega sina ca je poginu u ratu, i drugega Milita, pravo mu je ime bilo Andrija. Umar je pri nepuno vrimena. Izdijen je u nonota kako i barba Andre, brata moje matere, o komu ću posli nisto veće napisat. Jer ne znon o temu, ne moren von govorit ono ca ne znon, ćapo me pinkicu nervoza i bokun tuge. Morete i somi zamislit zoc: da dujde oti don da von tuko svi rud skupit u jedon brud, kako biste to ucinili kad ne znote ni ku von je u rodu? Drugo sestra nonota Jakova zvola se Mandina udola se u Duboku u famiju Marinković. Imala je jelnu ćer –Vinku, koja je cili život živila u Duboku. Sini ote tete moje matere (njezini parvi zermoni) su Vican, Andrija, Jure. Nojmlaji je bi Miki. U vrime kad vo pišen živ je još somo Vican. Sa ženom Nevenkum stoji u stanu za učitelja u zgradi ca je nikal bila Osnovna škola Podšpilje. Veliko zgrada s prizemljem i gurnjin poden, sa šest velikih ponistri doli, i šest gori. Kad mi je mati umorla Vican je prema njuj pokozo svuj osjećaj. Dokle smo stoli u martvačnicu na Prirovo Vican je cilu vrime daržo strožu a da se ni ni pomaka. Mislin son kako će svaki cas zaplakot. Imat će blizu devedest godisć. Spominjo son pri kako je isprid skule sa ženun i Veljkoton Barbierien kuho ugora na brujet. U Ženuglovu to je većo delikatesa nego manistra i fazul na brujet. Ne govori svit jednoko o smarti. U Ženuglovu recu, niku smarti ne more uteć, ma uvik dozuntaju, moga je jos živit. Oti ca je umar, covik ili žena, moga je još živit. Niki pisci i mislioci govore kako se i ne more govorit ni o cemu drugemu nego o prošlosti i da se somo o temu moru pisat romani. Miljenku Jergoviću, na primjer, sve ca postoji o cemu se more napisat roman, to je prošlost i povijest, a nostalgija za tin ca je pasalo nojvažniji mu je gradivni materijal za romane i priče. To je koda kuće ciniš od sarbuna, jer su take i uspomene – sarbun ca se rasipje na sve bonde, a oni ca piše skupjo ih u rečenice misaonima i emocionalnima lopatima. I onda ca je to, nego jelna smart za drugun, beskrajni red smarti i svita koji ceko red za umrit. Ni mi to drogo, sve i da je tako. Albert Camus je reka kako je život besmislen, jer non je smart unaprid zadona, i znomo za razliku od kucina, da ćemo umrit. Istina je, svak to more reć, zoc ću živit i lavorat, kad ću i tako umrit? Pok mu je jedini problem je se hoću som ubit. To je jedini filozofski i životni problem, reka je Camus i dobi Nobelovu nagradu koda je smart, a ne somo život nisto tako apsurdno obo cemu se ne more ni mislit, a kad misliš ćapo te užas od besmislenosti života. Uze je napoko, koda smart doje smisao životu, a ne život smarti. Di bi ona bila da ni života? To je filozofija. Hegel ca stoji na vorhu filozofije i svih pojedinih filozofiji, reka je drugu stvor: da ni smarti život ne bi imo smisla. Vi živite zatu da život somi osmislite. Reka je i to kako nakun njega filozofija nimo smisla, jer da je un napiso sve ca je potriba. Znon kako Ženoglovci ne vole filozofiju, pok filozofirat u cilu Dalmaciju hoće reć, ništa ne cinit, nego somo parlat i govorit, bez veze i smisla, koda da pleteš mrižu ili jemper od magle. Moglo bi i bit tako. Kako bilo da bilo, jelnega dona umar je nono Jakov. Ležo je puno vrimena u posteju, rilko se dizo, uvik je bi slabe voje, ni obado za život ni iće. Ležo je na dvi blazinje visoko podignute da mu bude lašnje dihat. Jakove, je ti po voji bokun mesa, pitala ga je moja nona Bonica, njegova žena. Marijanovi su ubili kozlića, pok ću puć kupit jelnu kilo. Nono je muco. Bez voje voltovo je glovun, tako da nona ni znala ca će. Isto je išla, pok ca bude. Nisu mi sprogudi bili po voji. Spominjen se kako se popri iz Ženeglove mortvega covika nosilo od kuće do crikve, di je bila misa. I posli na grobje u Komižu. Kad je umorla moja pranona Katè, rojena Dorotić, ca me je u ratu cuvala s mojun materun u Bandiricu, a i posli kad je fini rat, onda je sprogud paso okolo, iz Bandirice priko Mihurićova dvura. Sa sestrima Maricun i pokujnun Biserkun, bit će i s kojun drugun dicun, ceko son kad će pasat sprogud s popen, križen obomatonin cornun svilun, i karsilon. Ne znon kojega je to bilo godišćo, bit će kolo pedesete, pedeset i parve, baz malo posli. Polegli smo po Pjerinovuj gustrini, glovu smo ispružili prema njezinemu vorhu i virili priko zida od gustirne, višjega od dvo i pul metra. Paso je sprogud s mojun pranonun. Sprida je išla i naša mati. Draga Sibićova. Vidili smo kako se idi. Pritila non je rukun da se maknemo ozdotle. I somi smo znali: ni nos lipo vidit, a moremo i past. Nono Jakov je umar a da ni navorši sedandesetipet godisć. Mati mi je govorila, umar je od sarca. Sarce mu je oslabilo jerbo je imo azmu, zatu je umar. Nono Jakov je zapravo Jakov Sviličić pok. Andrije, zvani Bala, rojen na deseti krišnjoka mijor i devestote. Umar je na tristiparvi maza mijor devestu sedandeset i pete. U svoju kuću, u Bandiricu, na vorh sela. Povar njegove kuće ni nelne druge kuće, nego somo gustirna i dvi kućice za brove i konja ca su i danas pokrivene plocima. Jelna je sencala pod težinun kamenih ploci, slomila njun je srilnjo greda. Pari se da je slomila kičmu. Ni vej lipa kako je bila: jelna molo kućica s molima vrotima di su koze i njanice imale svoja siguro mista. Ne znon je se u Ženuglovu sacuvala još koja drugo kućica za brove osin ove nonotove. Nojgurnjo kućica, daleko navar svih kućici u selu. Nona je pri Marijanovo išla kupit bokun mesa od kozlića. Mogla ga je skuhot lešo, za ucinit juhu ako je kupila mesa s malo kosti, a nojlipje je kozlić ispecen na gradikule. Isice se mesa od kozlića na fete, stavi se malo u sul, bokun ga se paso s uljen na grancici zeromada, i eto ti ićo od kojega se boje jedva more zamislit. Ni mi drogo obo temu govorit. Je, ma u covik ca se muci sa životen nimo apetita (a i smart mu dujde na vrota i nondi ceko da mu popusti voja pok da ga onda ogvanto dokle leži u posteju). Ne obado ni za kozlića, ni za nojlipjega pulastra. Mati mi je ovo isprovjala: nona Bonica je kupila mesa od kozlića pri Marijanovo. Tarceć se vrotila nose priko Samarina dvura. Sad će nisto bit, mislila je i govorila, sad će nisto bit. Kad je uspela na gurnji pud, vidila je svuga muža, Jakova, kako se izvoli priko posteje i tako stoji iskordon. Umar je a da ni nikoga bilo kod njega. Ne znon di son bi u to vrime. Ne znon di mi je u to vrime bila mati, ma bila je u Ženuglovu. Tonko Andricin, poznot pod imenon Renko, zno je da je umar otac moje matere, muj nono Jakov. Pristupi njun je i nisto ceko, ceko je i daje koda ceko nikoga ku ni toti. A onda je oljedonput reka, Draga, umar ti je otac, jo ti se žalujen. Barba Andreta kaktusi 31 Barba Andre, nojstariji brat moje matere, oboša je dosta svita. Niku ne zno oskle je doni prove kaktuse u Bandiricu, parve u Ženuglovu. Je ih doni iz Punte Arenas, Recifea, Porto Alegrea, Caracasa, Mar del Plate, Antafagoste, Valparaisa, Colòna, Seattlea i tako daje, iz nike luke di je akostovo? Ku će to znat? Baz je zno somo nono Jakov, i cuvo to kako niku tajnu. A marzi je kaktuse iz dna duše. Di mu je sve sin paso, koko je moga, provo je saznat o tima zemjima, dalekima mistima i purtima di je Andre navigo s tujima brodima, kako njihov parvi oficir. Želi je znat o mistima koja je takovo, onda neumorno navigo daje. A nonu je bastardovo kad bi ga pitala, Jakove, di je Anti fagusta? A un bi reka, Bonice, ne pitoj me ništa, to nisu tvoji posli. Di je da je, stoji na misto, neće duć u Ženuglovu. Ne boj se. Provjo son kako je nono ucini kartun, slicno jelnuj svazi. Lipi je na na kartun kartoline ca mu ih je Andre slo iz svakega mista di je dohodi brodon. Ni moga bez mora, misli je, o, da, more će me izlicit, tako i Bandirica. I moja je mati imala jedon poriv za geografiju i korte grafike. Ona je to zvola zemljopis i mene bi isenpijovala. Donesi mi atlas. Oni stori se raspo, iskido, ni vej nelne korte, pritvori se u kupus. Da vidin di mi je Andro, di je Perth, di je Sidney, Auckland i Nova Zelandija. Andro je njezin unuk, sin je moje sestre Marice (ime je dobi po nonotu Andretu Anticiću). Hodićo je u Australiju, privremeno, i još je uvik namo. I o temu son von provjo. Doni son materi jedon rokovnik Harrison&Sons Limitied, Bukinghamshire, England, iz 1955. Na kraju tega rokovnika bile su lipe korte grafike. Zvole su se The World, Core of Europe, North America, South America. Pocela je puhat kad son juj doni rokovnik. Ovo ni atlas, rekla je. Di su zemje? Vodi su somo kontinenti. U Bandiricu ni vej bilo nikoga, a barba Andre je isto hodi gori. Svake godine dokle je moga. Spo je som na posteju. Som je zo se i kuho. Zvola bi ga moja mati, Andre, dujdi doli na obid. Dohodi je doli, pri Sibićovo, svaki don, a na obid rilko, i nikal. Voli je bit som, a opeta ni moga bez nike grube topline koju je noša kod sestre i konjoda. Cuvali su ga od grubih i teških misli: bi je bolestan, a o svojuj bolesti ni nikomu govori. I s drugima je tako u Ženuglovu, niku ne govori da je bolestan, ne spominje ca mu je. S bolestima se živi i provje u škuro, u kamaru, ne di je svitlosti i ne prid sviton. Moja mati se smijala sa svojin braton: ti se nos ne dinjoš, ne pjazo te ca iskuhon, govorila mu je. Navika si na boje. Malo je kad s njin bila žena Ana, rodon iz lipega Tribunja. Živili su u Tribunju, doboti na rivu, nakun ca su prodoli stan u Splitu. Veliki i lipi stan na kraju Balkanske ulice. Iz Bandirice su hodićali i Tonko Andricin i žena mu Marija. Išli su stot doli nižje, uza Pereta Jozetova. Umar je Glensić, tako su zvoli Jureta Andricina, onda i njegova žena Katica Korculonka i sin in Tonkić. Gori, u Bandiricu, ni vej nikoga bilo kad je barba Andre dohodi iz Tribunja. A reka son von obo geometru Zvonkotu i njegovuj ženi Dijani koji imaju kuću na Kut. Dujdu povirit i vrote se navecer na Kut. Ne spidu u Bandiricu. Barba Andre je sto som koda je gori u kuću komandni most njegovega prikooceanskega broda. Većinun som, toti je moga kašjat koko ga je voja da ga niku ne cuje. I fumat koko hoće a da mu niku ne prigovoro. Cinilo mu se: more i život tuto steso, jelno isto, ne more se bez mora. Iz Bandirice ga je moga gledot manje nego na Atlantiku, puno manje nego s druge bonde, na Pacifiku. Ma ako ni bilo jugo, vidi ga je do nojdajega horizonta, do Palagruzi, Monte Gargana i Itolije. Ne veće od dvo skrokoja do njih, dvo dugo skrokoja, svaki od pedeset mij. Iz Splita nojpri je dohodi pri Sibićovo. Lipe gaće, amerkonsko roba, trenerka, košuja na cvitiće. S voko godisć, reka je, mogu ucinit pedeset sklekoji da se ne zapušen. Buto bi ruke na ciment, ispruži se koko je dug, kako atleta, podiga bi noge na vorh postoli, i broji jedon, dvo, tri. Kad bi duša do pedeset diga bi se, rukun od ruku istresa bi prašinu, pogledo te i pito: je još misliš da son bolestan? Doj ruku vamo. Buta je na pulac! Je se cuje? Ništa, moga bi još pedeset! Sarce mi stoji na misto, koda son ležo, a ne cini sklekoje. Onda bi iza teze isa kašjat. Ako te somo vidin da fumoš, reka mu muj otac Bjože, kumin te Bogon ne fumoj, nemuj mi hodit na oci, ne moren te gledot, eto to, jo mislin da ću te ismirit. Onda se borba sakri gori, bokun daje, iza poljskega zahoda di je nojveće sunca. Cu ga je muj otac kako kašje, i iz Bandirice bi ga cu, atroke ne toti, doboti u dvuru. Svi ca su fumali umorli su, tako je bila pouka muga oca, i Mime, i Marijon i Luka, i Visko. I ti ćeš ako budeš fumat. Još bi dodo, jo nison nikal fumo, i još son živ. Fola Bogu, reka je barba Andre, a kašješ gore od mene. Barenko ću umrit sa španjuleton, reka je kad je hodićo iz dvura. Isto ni fumo ako je konjod sidi s njin. Da ga ne naidi. Ni danas ne razumin zoc je doni kaktuse i prisodi ih u lipe vartule ca ih nono ogrodi kolnjicima. One ca in se cudi barba Visko kad je arvo iz Amerik. Parilo mu se da ih je niku doni pri nego je un duša da mu se pari koda je u Mehiko. Jedon navar drugega, i jedon povar kuće iza velikega mendula. Pofoli je nonota barba Visko, lipo, lipo. Fine, fine. Njemu ni to bilo potriba, un je som od sebe zno ca je dobro. Vartul iza kuće, olma uza gustirnu, daržo je za blitvu i salotu, koju pomedoru i kupus ca bi nona uspila održat. Oti je vartul nojveće pati. Zgurnje je bonde, pok ga sunce ni obahodilo kad mu je nojveće potriba, a zima bi sve u njemu olnila, smarznula bi se i zemja. Jedino bi osto divji kupus, njemu ni vrog ni moga naškodit. Nakun nonotove smarti nona je ostala soma i ni mogla daržat vartule. Barba Andre je dohodi som, provo je odaržat nikoliko jeruli. U Ženuglovu, pogotovu u Bandiricu ne more liti ništa uspit, a da ne zaliješ. Svaki don po dvo puta. Ne more to, reka je barba Andre, neću za to ploćat vodomjer i vodu, nison lud. Tuko toti stavit nisto ca se more somo od sebe odaržat, bez vode, i raspucivat a da ne zagnjojiš i ne okopoješ. U mole jerule i vože. Pari mi se da je misli, sve toti pogine, kad ni nikoga, kaktusi ostanu i bez vode i tarpe zimu i vrućinu jelnoko dobro. Nono i nona nisu se nidir movili iz Ženeglove, osin kad in je tukalo bižat u Egipat. Andre je navigo, a oni su mogli gledot svit iz kartolini. Je mi moreš još cagol proštit ca Andre piše, opeta je pitala nona. Di je Punta Arenas, je to kod San Pidra, pitala je. Štij soma, reka je nono, i iša iskat basice za još jedon kolnjik da obroni kućice od smarske. Imo je oko za sve posle. I bez špoga sve bi ucini uredno i rovno koda je potega redalicun. S opison barba Andreta, ca je populo vartule s kaktusima, siti son se Itala Calvina i njegovega postmodernističkega romana Se una notte d'inverno un viaggiatore. Njeguv je čitatelj umisto u Cimeriju i Örkko moga duć u Ženuglovu, u Bandiricu. Talijonci su pisali Senaglava. Teško bi se snoša, po noći i u zimu ne bi moga noć ni put do Bandirice, atroke da uzme katridu, sede i pocne štit. Priko puta nimo nicega, nicega živega, a necima fine gospoje kako u njegovemu romanu. Ni niti susura. Jedino se s murve cuje jedon ćuk ili kukviza. Ili, kad puše majstrol, lišće se od murve more slušot kako niku putujuću muziku. Vrotimo se na pocetak, reka bi Calvino, kako to cini i njeguv čitatelj u temu romanu. Ku je ikal cu za tega Kalvinota, rekli bi u Ženuglovu, ni ga vodi niku šti, nimo vodi njegovega čitatelja koji štije uvik od pocetka. Mi živimo svaki don isto, uvik od pocetka, a ništa ne štijemo. Nison poludi da vodi s kin provjen o temu znamenitemu romanu. Zanimo bi ih arboretum ca ga je Italov otac napravi u bardima povar San Rema. Tamo je dohodi Italo. Uspe bi se na stablo. Gledo je okolo, usuda su resla egzotično stabla gapefruita i avokada ca mu ih je anarhistični otac doni iz Meksika, u barda povar cvjetnega i muzikalnega Sanrema, kako i barba Andre kaktuse u Bandiricu, navar svih kuć u Ženuglovu, navar Dracevega poja. Pari mi se (nikal ne znon je son dobro zapameti) kako se i Italov otac ca je uredi imanje u ligurskima bardima, usodi i šume egzotičnih stabol ca ih ni u Itoliju. Zvo se Giacomo, detto Mario, ca hoće reć Jakov, zvoli su ga Mario. Barba Andre ni sidi u kamaru nego pod kolnjik, pod visoki suhozid, ca ga je nono Jakov ugrodi, ili na parapet pod smokvun. Tupun sikirun, malo po malo, je sika veliku murvu ca mu sakrivala sunce i vistu. Ni uspi. Ceko je kad će ucinit bura prid jugo da more gledot Monte Gargano prostima ocima, bez kanoćola. Barba Andre je veće dohodi liti, in una mattina d' estate, kako bi reka Calvino, malo kad u zimu. Dohodi je u Bandiricu puten priko Mihurićova, po uzbardo do Andricina. A Itala je do lipega arboretuma prati njeguv mlodi prijatej Florian, puten od San Rema do arboretuma San Giovanni Battista, kako je i napiso o temu – La strada di San Giovanni, obo putu i velikemu vartulu ca mu ga je otac uredi na zemji koju je naslidi od svuga nonota. Nedaleko mora i Riviere del Fiori. Provjo son von kako son i jo, kad son bi mlaji, želi ucinit jedon arboretum za sva stabla, svaku vorst businca, i sve trajnije biljke s našega otoka. O temu bi razgovora s ocon, a un bi reka ironično, jedino ako vorh Ženeglove dujde isprid kuće. Barba Andre je umar u Tribunju. Baz je olne i doni kaktuse. Nondi je pokopon, na novemu grobju ca ga još nisu bili zavoršili. S njegovun ženun Anun (rojenu Štampalija), s njihovun ćeri Anitun, Aninima sestrima i svojtun, na sprogudu su bili i muj borba, s njin jo i moja Ana. Bila je zima, nismo se dobro ćutili. Ne mogu von reć ca se dogodilo s barba Andreto. Razboli se, rekli su mi, kad je zolnji put navigo za Punta Arenas zno je da je bolestan. O bolestima neću govorit. Obećo son, vo ca govorin bit će ružićasto, kako nebo povar Pohumjo, u morcu, kad je bura, a sunce je malo pri zapalo. Tukalo mu je hodićat iz Ženeglove. Hodićo je u ratu, i navigo cili život, nojpri u ratnuj mornarici kako kapiton korvete, posli je bi parvi oficir na civilnima brodima. Od cega bi živi toti, u Ženuglovu, gori u Bandiricu, ili bi živi od stinjok, reka mi je. Tako se i dogodilo. Ostale su stine, judi su hodićali. U Split je nojpri imo stan u Frankopansku ulicu. S balkona tega stana jelnu son vrime i jo, s barba Andreton i mojin ocen, gledo utakmice na storemu Hajdukovemu igrališću. Hodi son u parvi razred gimnazije. Zvoli su ga „kraj plinare“ ili „pod storu murvu“. U to smo vrime svi bili zagriženi za Hajduk i nismo polnosili nijedon drugi klub. Posli, kad se rastavi od žene Franke, stan je pripo materi i dici, na kraju Viboru, a barba Andre je, na vorh Balkanske ulice, za svoju novu obitelj dobi ili kupi novi stan. Ne znon kako se ta ulica danas zove. U njemu je niku vrime živi s drugun ženun Anun, rodon iz Tribunja, i molun Anitun. Ona je danas učiteljica u nikemu manjemu mistu u Hrvatskom zagorju. Prodoli su oti stan i zaposve se priselili u Aninu rodnu misto, u Tribunj, uz kroj mora. Barba Andre se dvo puta ženi. Parvi put s Frankun, rojenun Žitković, iz Poseljo. S njun je imo Bistru i Vibora. Teta Franka se razbolila, ni se mogla vrotit nose, ni nikako mogla duć do sebe. To su živci, rekla je moja mati. Posli smo svi znali da su živci. Ni mogla polnit da je dvoje dice izgubila. Nakun malo vrimena ni ništa mogla polnit, ni sebe, ni dicu, ni nikoga drugega. Sve njun je surilo. Nošla se oljedonput u svitu di vrozi stoje iza svakega kantuna, a zviri i druge bestije iskocu iz ormaruna i iz posteje, ili marnje pod katridun. Veliki stroh je obuze njezinu sarce. Ni mogla stot na jelnu misto, ni mogla cuvat dicu, od svega se tukala bronit kako nojveće opasnosti. Od stroha da njun ne umru i drugo dica, znala ih je bronit tako da ni bilo lako ni njuj ni dici. Moja je mati razumila kako se ne more polnit smart, a nojgoro od svih smarti, za jelnu mater, smart je njezine dice. Ona se ne more zaboravit. Eto zoc su njun se napeli i pukli živci, zoc je bilo somo malo potriba da je uznemiri i da pukne kako i sve ca je priko mire nategnuto. Ni bilo sriće. Teta Franka se pustila da je olnese njezino tuga, makor je posli rodila i sina i ćer, Bistru i Vibora. U svojuj širuj famiji ne bi mogla noć toliko žalosti i nesriće. Spominjen kad se to dogodilo, a ne znon kako. Bi son u drugi razred Gimnazije na Pazor, sto son u Dvornikovu ulicu, na Radunicu, u stanu tete Toncice. Barba Andre je sto u Frankopasku, uza storu Hajdukovo igrališće, kako son reka, a lovoro je u Loru. Bi je oficir ratne mornarice. Jelno jutro dove mi je pristrašene Bistru i Vibora: cuvoj ih dokle se ne snojden, ne veće od nikoliko uri. Somo to mi je reka i hodićo. Dica su sela u kantun i uznemirono cekola ca će se dogodit. Nisu plakoli. Ni Bistra ni Vibor. Bili su mi oni blisko dica, moji nojbližji zermoni. Bistru je posli cuvala moja mati u našu kuću u Ženuglovu, pri Sibićovo. Ne znon koko godišć ju je cuvala, bit će godišće, dvo. Znon kako je mojuj materi bilo žol jer je od brata uzimala pineze za cuvat Bistru. Ona mi je kako ćer, govorila je. Svakomu je bila droga radi radosti i nike neskrivene znatiželje. Sve je nju zanimalo. Uvik je tarkala, ni umila pomalo hodit, tarkala je s dulnjega na gurnji pud, gori, doli. O svemu je itila znat i vidit kako co izgledo. Bila je vesela kako moli kozlić. Posli mi je mati govorila, bila je nevoja, nison je mogla uzdaržot a da mi brat cagol ne do, koda soma sebi nisto pribacije. Ne moren von puno reć o Bistri kako o odrasluj ženi. Poznajen je kad je bila dite, a posli son je malo kad vidi. Isto me zaboli sarce cin se sitin kako je mloda umorla. A tarkala je za životen, i prišila, da njun ne utece. U Zadar, u naš stan na Belafužu, bila je dvo puta. Parvi je put s mužen, pokujnin Marinon Bokon. Dušli su po noći, nakun vjenčanja. Ni mogla stot na jelno misto i, nisu nego arvali, olma je pocela govorit, idemo, idemo. Vrime jun je kurilo azveltije nego drugemu svitu. Prišila je da cin pri dujudu na misto di su zamislili ili nindir, somo da putuju. Zolnji smo smo je put vidili misec ili dvo, ne puno veće, pri nego ca će umrit. U Zadar, dove ih je Marin Boko. Njezin muž. Ni moga izdražat kad je Bistra umorla i iti je sve svoje vrime istratit u lovu i ribolovu. Svaku malo je dohodi u Ženuglovu, kod tete Drage, tako je zvo moju mater, sve dokle je moga hodit. I priko tega, sve dokle je moga stot na jelno misto i toti cekot zeca ili fazanu. Vodi je sa sobon kucina, ne znon kako ga je zvo. Želi je sve vrime ca mu je ostalo skupit u jelnu točku. Spo je u molu kamaru. Gluh je kako top, ništa ne cuje, govorila mi je mati. Ne bi cu ni da mu opoliš top pod nus. Posli mu ni bilo dobro. Ne obado za život, komentirala je mati, osuši se i pušćo pluća da mu se suše. Zolnji je put u Zadar duša s Bistrun i mojun sestrun Maricun da moju mater, licila u zadarsku bolnicu, olnesu nose. Nikal se ne more mislit da je svakomu, po i tvojima koje voliš, smart blizu, ne pado ti to napamet. Za nos je to Bog tako ucini da od nos retero smart, da je ne vidimo. U mitologiju ucini je to Prometej: odredi je da judi ne moru nikako saznat kad će umrit. Kad su se vroćali nose u Split i na Vis, usput su išli vidit barba Andreta. U lipu misto Tribunj di je živi sa svojun ženun. Barba Andre je imo kaić. Hodi na more, nojveće je to voli i pri nego se razboli: hodit na more, a ribu ako ulovi. Tako mu je pasovalo vrime. U kaiću je manje misli na bolest i grube uspomene. Noša son na nike daleke analogije izmeju Tribunja, njegove toponimije, i misti na našemu otoku, makor te stvori some po sebi nimaju značenje, osim za jude ca se s otin znanstveno bave.Talijonci su ga zvoli Trebocconi. Niki govore da je to bi Hum, kako i naš navar Komiže, somo u mu dodoli tribo po je posto Tribo-hum. I drugu, storu je misto Tribunj na bardu svetega Mikule, kako Muster u Komižu. I toti je crikvica svetega Mikule. I oni imaju kako i mi crikvu Mole Guspe, a i cilu župu zovu Velo Guspa, nisto slicno našuj Guspi u Velu Selo, koja je za naš otok zvizda mora ili Guspa od sardel. I somi znote da son to prošti na nikemu drugemu mistu da moren vodi opisat. Ni misli ni muj borba, evo me na, duša son u Tribunj, koda son duša na Vis. A duša je, naravski, radi žene koja ga je pazila u njegovuj duguj i podmukluj bolesti. More i moli škoji kako ca su Prisnjok, Lukovnik i moli Lokorun stvorili su mu se toti kako medicina za nevoje ca su mu introvale u glovu a da ih ni ni zvo niti želi. Do njih je moga puj borkun, bez pente, na vesla. A di je moga puć iz Ženeglove? U Zabardo, u Mogur, u Korita? Na Boninovo ili na Pecu? Ni bilo sriće ni za njegovega sina Vibora. Jelno vrime je navigo. Dohodi je u Zadar, donosi je meni i Ani Malboro i Martel. Bi je vesel sa zagonetni, radosnin i ugodnin osmijehom koji mu je uvik bi na obrazu. Ni ga se ni moga oslobodit kako ni njegova sestra Bistra ni mogla bez svuga nemira i radoznalosti. Sestra se Bistra starola o njemu dokle je sto u stanu u Frankopansku. Od naše famije zolnja ga je vidila moja sestra Marica. Bila je s njin u njegovemu stanu. Pomogala mu je jelna starijo žena, zvola se Mara, ne znon prezime. Marica je intrala na Vibora na Pazor, u Split. Homo u mene, zvo ju je Vibor, moraš doć svakako, ni je iti pustit. Bilo njun je još dvi ure do vapora. Ni znala kako je to zolnji put da je vidila Vibora. Ubi ga je auton jedon Zadranin na Solinsku cestu, i uteka. Posli su ga nošli i osudili. Nojmanje dvo dana nikomu, ni njegovuj sestri Bistri, ni bilo poznoto di je. Kako ni dolazi u stan žena ca mu je pomogala u stanu digla je na noge suside, i Bistru i Marina. Sestra ga je nošla mortvega u bolničku mrtvačnicu. Toti je bi dvo dana, baz i tri. Tako je i Vibor hodićo s druge bonde. A bi je dobar. Moja mati je govorila, bi je boji od kruha. Nona Bonica 32 U ditinjstvu Vibor je dohodi u Bandiricu. Dovodi ga je otac Andre kod none i nonota da ga za malo vrimena cuvaju. Ni bi puno okretan i kako mladić bi je pinkicu zamišjen. Ni uvik obado kud gre, a u Ženuglovu na svakemu koraku imo gomila stinjok. Nona ga je volila. Ni kako dite ni plako kad bi po priko stine i udri se. Parilo se da ga ni brige. Bi je svakomu poslušan, ni zno reć neću. A ako bi se nona isprenula, Vibor bi se cudi, ni razumi zoc se pristrašila. Taki je prema njemu bi i muj otac Bjože Sibićov koda je razumi Vibora i njeguv svit, digol bi ga pogladi po glovi kako lipega kucinića. Nonotu Jakovu ni bilo drogo zoc Vibor ni spretan, zoc ne zno daržat planju, ni pilu, ni tajentu za stine. Nono je misli da i molo dica tukaju bit kako odrasli judi. Kako s Vibor, tako je postupo i prema drugima unucima i druguj muškuj dici. Za ženske ni obado. Osedloj Luku, da se moren uzjahot, naredi je nono Viboru, koda cini niku vojniški izicir. Ni to bilo lako ni za jacijega mladića od Vibora. Samor je težak, a kunj visok. Vibor se nape na parste koko je moga, uze je samor i inkapelo ga na Luku. Kunj je sto mirno. Taki je bi Luka, dokle mu se ne rece, ala Luka, gremo, ne bi se maka. Nono je gledo s vrot od konobe. Ca si to ucini, pito je Vibora. Ne znoš ni konja osedlat. Ovi dil samora gre sprida, stavi si ga oznose, na guzicu. Ili si misli da će Luka s guzicun hodit naprid, s glovun oznose? A jo kad se uzjašen? Ili ću i jo glovu daržat prema guzici od konja? Vibor ni razumi ca mu nono govori. Nona Bonica je sidila na stinu, uza vrota. Sidila je toti kad ne bi sidi nono, ili dokle je un ne pogledo, onda bi se dvigla i rekla, ali sedi muj Jakove, umori si se. Sad je gledola, ni bila kuntenta, smišjala taktiku. Ca toti more ucinit a da se Jakov ne naidi? Jakove, zvola ga je, a un se cini da je ne cuje. Jakove, ponovila je, ili si ogluha? Ne bastardoji molega. Ili ne moreš i som osedlat konja, somo voltoj samor, i bit će dobro. Nono je zamarnji jer nona ni nikal shvaćala njegovu pedagogiju. Da son, Bonice, odgojo dicu kako ti hoćeš, danas bi u nos pucoli stinima koda smo kosići, reka je nono. I još se uvik smijo kako je Vibor napoko osedlo konja. Ne znon oskle je barba Andre za Vibora uze ime. Lipu ime. Poletnu i veselu, asociro na moli vihor, baz i lahor.Tukalo mi je pogledot kod Mate Šimunovića u njeguv Rječnik osobnih imena. U njemu je napisono da je Vibor ime nastalo od mađarskega bibor ca hoće reć grimiz ili purpur, oskle bi u nos bilo teško izvuć niku ime. Moglo bi bit da je Vibor isto ca i Viborg, po porijeklu nordijsku ime, u značenju svetega barda. Nodon se da mi nećete zamirit na malo onomastike ili imenoslovlja ca u Ženuglovu još uvik imo niku značenje. A ako nimo, u naše selo odovna ne rojaju dica pok se nimo komu dat ime, osin repcima, isto se tradicija imeni prinosi meju Ženoglovcima u drugo mista, koda se ni ništa dogodilo. Nona je Bonica, moglo bit i Bonina, nimo u doslovnemu smislu unuku ca je u nju izdijena. Istina je kako je Bonica dušlo od bona, ona koja je dobra, ili cini dobro, i po temu bi mogla bit Bonifacija. E, kad bi tako bilo, ma u librima ona se ne zove ni Bonica, ni Bonina, ni Bona, ni Bonifacija, nego nojjednostavnije Dobra, ili ženoglovski Dubra Sviličić. Jer je ne somo udona Sviličić, nego i rojena Sviličić, ma od Golubovih. Moja pokujno sestra koju smo zvoli Biserka, a većina njezine rodbine i misli kako je tako tukalo bit, slicila je na to ime. A njezinu provu ime ni Biserka. Tako smo je zvoli da se razlikuje od drugih Dobrili ili Dubri u Ženuglovu. Ona je izdijena u nonu Bonicu. Dobra se prinilo u Dobrilu. Judi u Ženuglovu nisu se s imenima igrali namjerno, jelno ime u libar, drugu u život. Želili su da svak dobije i niku diferencu, jelnu dodotnu ime, po komu će se razlikovot od svita istega imena. Ca se tice nonota Jakova jedino je Jakša, od svih unuki, izdijen u njega. Jakša je sin barba Viskota i Anti Marijanove, rojene isto Sviličić. Ni moglo bit drukcije. Moga je i Vibor bit Jakša, ma barba Andre ni obado za tradiciju. I somi znote kako je Jakša deminutiv od imena Jakov, tako da je to istu ime. Isto bi mi i to, koje je Jakšino provu ime, tukalo provjerit u knjigu rojenih, ili u karšćenicu. Znalo se dogodit da na jelnu misto piše jelno, na drugu drugu ime, jer je popri pop uzo odredit ca je ime a ca ni, i kad bi roditej duša s deminutivnin imenon pop bi reka, ne može, to nije ime. Reka bi kaku je provu ime i kako se dite tuko zvat, i to zabilježi u libar, i kumi su to posvidocili. Sve isto su roditeji, rodbina i okolina molega ili molu, zvoli ne kako je zabilježeno nego kako su oni želili. A pop, neka sviri koko hoće, bit će kako mi hoćemo, tako su govorili roditeji, makor je ime bilo u karšćenicu pravilno, kako je reka pop. Ostija, govori mi je nono Jakov, nisu imena kumpiri, da ih se more dat kako se hoće, i komu hoće. Judi imaju imena i dikoja bestija, ne doju se imena kupusu i kumpiru. A i oni po svojuj noravi spadoju u razne vorsti kupusa i kumpiri, prema temu kakih sve imo. Ne doje se svaku ime ni kucinu, necima cijadinu. Zatu son Viskota i izdi u svuga brata iz Amerik. Taki je bi red. Jelno je vrime barba Visko suvereno vodi zadružne butige. Govori je, sve te butige mogu vodit livun rukun, a na cupicu vidin je ku co krode. Neka se somo usudi povirit u frižider, ukrast mi pivo, sladoled ili kokuš, pok će vidit boga svuga. Ogvantat ću ga pri nego ca i zamisli da će mi cagol ukrast. Makor to somo bila jelna bumbona iz ove staklenke. Svi su znali da s barba Viskoton ni lako izoć na kroj. A i moja mati, njegova sestra govorila, muj brat Visko je nakun mene nojpametniji. Njemu ne tuko lopis ni makina za vodit racune u butigu. Zno u svakemu casu kaki mu je racun, koko imo pinez u kasu, a koko je prodo stvori, koko muke, koko cukara, kumpiri, kravoti, koko kokuš. Znalo se dogodit da niko žensko, recmo teta Kate Rodina, dujde u butigu da kupi ca njun je potriba. Ca si dušla, Kate? Cekoj malo da se sitin, vrog olni prišu. Jelnu kokuš. I co još? Deset kili muke. Je ti još co potriba? Dvo kila manistre, dvi litre ulja, jelnu ćikulotu, jelno kilo soli. Je još co? Ne znon, koko je to? Dest mijori, reka je barba Visko. Kad si pri izracuno, cudila se teta Kate. Kako ću to donit doma, pitala je Viskota. Uzmi taksi, reka je Visko, i poce se smijat. Smijala se s njin i moja mati. Muj Visko ne racuno na makinu, ništa ne piše, nego sve imo glovun, u njuj imo abak za velike brojeve, folila ga je sestra. Odgovori je, Draga, je cuješ, kako mi škripje u glovu? To mi zvonidu kuglice abaka ca si ga izmislila. Tako se, ispod barka, smijo sa sestrun. Zvoli su ga Ćombe. Imo cornu put, a na glovu je vazda imo bilo beritu s fruntinon. Ni priši. Niku je vrime daržo dvi butige, trećo je bila magazin, sve u Zadružnemu domu (magazin je bi na desni kantun Doma di se danas cine, i mogu kupit, marmulade od limuni i naronci). Di je Visko, pito je svit na jelna vrota. Eno ga, prodoje fazul u drugu butigu. Di je Visko, pitali su na drugo vrota. Eno ga u magazin, duša mu je kamion s mukun, frementunen i mekinima. Uzest ću jelnu vriću mekini za kokoše i kozu, reka je jedon. I iša iza kantuna, u magazin. Ni ga, ni onega nosonje, bit će iša u bufet, reka je kad se vroti. Barba Visko je imo široki nus, na vorhu raširen kako lučika. Zoc imoš taki nus, pitali su ga. Da ti moreš gledot u njega, eto zoc. Boje ti je da veće muciš i da me svašta ne pitoš! Svi su znali da je Visko nojpametniji, zno je i un. Uzo je pustit da cekote, i onega ca je duša zolnji pušćo je pri vos, ca ste dušli parvi. Prigovori su mu, a, Visko, to ni pošteno, ne daržiš se reda, nego kako ti hoćeš. Ku je zolnji duša u tebe parvi dujde na red. Ala da, reka je Visko, i idno kalovo travesu i beritu, evo ti, sad ti prodoji i cini red. Tako je, veće od jelnega puta, ostavi moju Anu neka ceko. Cekola je dvi ure da kupi bokun kafe. Bila je parvo, a un ju je ostavi zolnju. Zašto si mi to učnio, pitala je Ana. Doma me čekaju djeca i starci, moram skuhati ručak. Eto, reka je Visko, volin te gledat, nisan lud da te odmah pustin. Nojveće voli jute paprovice. Nojžešće feferoncine. Izi bi ih puno u malo vrimena. Cilu teglu, kod su to bumbone. Parilo mu se da mu je tako lašnje u stumak. Provjo son kako je umar nono Jakov. Mati mi je rekla, nojveće je za njin je plako muj brat Visko, plako je kako molu dite, nikako ni moga fermat. A koko je voli muga Jakšu, govori je Visko. Obećo mi je da se ne sekiron i da će mi un dat pineze da Jakša more zavoršit skule. Jakša je lako zavorši skule u Split, fini je za diplomironega inžinjera kemije. Ca se posla tice ni u temu bi kuntenat. Osto je na Luku, i danas je nondi. Ni dobro polni smart svuga oca Viskota, ni njegovu bolest. A ni njegovu smart dobro polnila ni nona Bonica, njegova mati. Govorilo se: Bonica je izgubila kuroj. Ne želi daje živit. Moglo se i vidit da je pala u rapu i ne more se iz nje skapulat. Vidili smo to. Nju smo gledoli kako niku posebnu osobu, napuse Ana i dica. Oni su volili njezin glos i veselu norov ca je ni napusćala. Nakun ca je umar Visko ni imala voje za živit. Njegova smart pogodila ju je kako strila nebesko. U dvuru, pri Sibićovo, govorila je na glos, neka me Gospodin uzme, ca vej ceko? Nike store ženske ponovile su prid nju rici ca ih je ona upućivala Bogu, ca cekoš, zoc i ti ne umreš, umar je umar sin? Anti, barba Viskota žena rano ostala udovica s troje dice, Brankun, Nenun i Jakšun. Posli su se dobro snošle. Nena je otvorila parvu cvjećarnicu na Luku. More se u nje unaprid narucit cviće, prefin i vijenac ako si izdaleka dohodi na sprogud. Brankica je išla u kuharice, i bit će još uvik kuho u Pojodu na Kut, u restotran ca se ubrojo meju nojboje, s nojveće zvizdici na cilemu otoku, bit će i u cilu Dalmaciju. Cu son kako je i Brankica izdijena u nonu Bonicu. U niku se vrime racunalo da je dosti jelnu slovo da se dokože kako je niku izdijen u svuga nonota ili nonu. Na primjer u takuj razmjeni imen Brankica more bit isto ca i Bonica. Ni bila nonke malo praznovjerna moja nona Bonica. A malo ku ne zno ca to hoće reć. Ženoglovci žive svuj život, i ako u njemu imo praznovjerja, oni o temu nimaju pojma. Većini bi bilo smisno da ih pitote, je Bog postoji? I zoc ćeš ih o temu pitat? Koji viruju oni somi sebe ne pitaju obo temu. Zoc viruješ? Zatu ca virujen, eto zoc. Zno se da vjera ne priznaje praznovjerje. Na primjer, nona Bonica je hodila na misu, blagoslivljala non auto kad smo iz Ženeglove portivali za Zadar. Tri puta ga je prikriživala rukun, pozatin je zatvorila oci i molila molitvicu u sebi. Nismo znali koja je to molivica, bit će niko ca ju je molila njezina nona pri Golubovo. U to vrime sve ca su unuke znale naucile su od svojih noni, ne somo lavorat, nego i druge stvori, napuse ne ca se ticu pobožnosti. To muške ni puno zanimalo. Oni bi se somo prikrižili i rekli, neka Bog blagoslovi iće i sve nos i cili svit ca sad blaguje. Amen. Ala, sad morete ist. Nona je uzala duć pri Sibićovo, nojveće liti, i za grubega vrimena. Cin bi pocelo garmit u pulentu svi smo se isti cas skupjali u tezu, na gurnji dvur. Niku je sidi na katride, niki na šustu u kantunu. Nona Bonica je sidila na šustu, na vorh da bude daje od vrot. Ana na dno, uza vrota. Nona je skupila ruke i noge u balun. Lompi su sjali priko dvura kako lude sviće, pozatin su gromi udrivali usuda, parilo se kako je svaki udri u kantun od kuće. Isti cas je nestalo letrike. Adio, ni struje, reka bi otac Bjože kad se vroti iz kuće di je vezivo svaku skuru konopen i puntun da se vitar ne uvuce i olnese kuvertu i kuću. Ni struje, ponovjala je nona, i onda iznenoda pocela petovat roge prema lompima, križat se, azvelto i uznemireno molit: križ, križ po nebu gre,/ zna njin mojka Marija,/ svoja krila raskrila, sve je poje pokrila....O, munjo prokleto,/ ti si se zaklela Gospodinu Bogu nasemu, /da ti nećeš poju naudit,/ di rodi šenica,/ di se cini tilo Isusa./ Bizi, bizi, rudice,/ od Boga prokleta,/ od svetega Ivana sapeta./ Ti se nimoš di sakriti,/ nego u stine zabiti,/ di vitar ne vije,/ di sunce ne grije,/ di se Boga ne moli./ Blaž i Božana sidili su kolo nje na sustu, mucali su, gledoli pranonu s veseljen i radosću, koda se nisu nonke malo isprenuli. Bila je kurjoza. Zanimala se za svakega vroga, prefin i za to od cega kokoše krepoju. To je nju znalo mucit, zoc ne more kokoše izlicit? Spomeni son kako su kokosi krepovale jelna za drugun, ćapala ih je posćica, ni se znalo od cega, ni zoc krepoju ote nojvridnije bestije. Malo su co dobivale, a dovale su toko puno da se od njih moglo živit. Pari mi se kako su nojveće krepovale od nike bolesti ca se zvola sohur, ili nikako slicno. Kokuš za koju se cinilo da je bolesna tukalo je ćapat, stavit meju noge, dobro je stisnut da ne utece. Pri tega se osiguro medicinu s kojin će se je licit. Jedon kus luka tukalo je umotat u bokun gominjace, ucinit neveliku kuglicu, pomocit je u maslinovo ulje, energično i noglo otvorit kjun kokoši, i onu gominjacu s lukon surgat njun u garlo. Kad je bilo gotovo, kokuš je poskocila koda je ispoljena iz puške. Nison sigur koko je ota likarija bila efikasna. Znon da su kokoši i daje krepovle. Ni nona mogla polnit da je nemoćna, a ne, ne, jer je ona znala noć vrota i izoć iz nojkopmpliciranijega labirinta. Bila je precizna kako skalpel u kirurga, karpila je boje nego bilo koja šarturica. Nise moglo vidit di je niku karpu ćapala, koda je sve ucinila fabrika, a ne ona svojima rukima. O kokošima je mislila, ca in je, ca in je, otkriću jo to, kako bilo da bilo, rasić ću ih mojin britvulinon, pok ću vidit od cega su krepale. Imala je lipi britvulin, sjo se kako srebro, i uvik ga je oštrila da se se ne istupi. Cuvala ga je kako oci da mu se co ne dogodi, da ga ne izgubi. Zamislila je da će kokuš kako kirurg isić, i onda noć otu stvor zoc kokoše ginu. Povar kuće u Bandiricu, malo ozbonde, još je uvik produbno jama, somo ca se ne more duć do nje. Hitivalo se u nju krepono živina, a digol i žive maške i kucinići. Ni ih se moglo daržat, ni bilo hrone ni za jude a kamo li za njih. Vako je ucinila: uzela je kreponu kokuš, odnila je do jame. Stola je nad jamu. Dogodila se ca ona ni mogla ni zamislit da će njun se dogodit. Ispo je britvulin i po doli u jamu i pri nego ca je rasikla kokuš. Nogla se povar jame i gledola. Ni mogla od muke: ca ću sad bez britvulina? Parilo njun se se kako je s njin nesto jedon svit. A britvulin je svitli, doboti na somemu vrohu jame. Svitli je boje od lampadine. Ni bila sigura. Parilo se da doli imo jelna istaka na koju se more naslonit mole skale. Tako je ucinila. Uzela je skale, s cetiri ili pet skalini, kalala se po njima, ogvantala britvulin, po skalima izošla iz jame. Kad je to provjala nismo virovoli da je to ucinila. Za nos su u produbnu jamu mogla bit svako grubo stvorenjo, baz i koji macić, baz i vrog. Nista se jo tega ne istrasin, rekla je, i manje od muga Jakova. Otac none Bonice je Tone Golubov, njezino mati je Mare Golubova, muj pranono i pranona, ma nison uvik sigur za imena. Dosuri i meni svaki put pitat, kako se zvo ovi, kako oni, a i svitu to dosuri, koda ih stovjos na niku kusnju, i onda ti recu, ne znon, ne znon. Imali su dvo sina, pari mi se i dvi ćeri, ako se dobro spominjen ca mi je mati rekla. Nista o njima ne znon, ne spominjen ih se. Reka son von da muj barba Joško, s kojin son cilu vrime razgovoro obo Bandirici, izdijen u barba Sibeta Golubova, muga praborbu, ako se to tako more reć. Sestra none Bonice, teta Antonija Golubova udola se u Polvis, u Okjucinu. Pari mi se u Knezovih. Moja sestra Marica veće je puti s materun hodila priko bardi, da vide tetu Anatoniju u Okjucinu. Nikako se spominjen kako je nojboja prijatejica moje matere bila Mare Golubova, ćer barba Sibeta i Rite. Udola se za posćera Mićela Ivčevića u Pohumje. Obo temu ću kad dujdu na red Sibićovi. I nakun ca je umar nono Jakov, kunj Luka je osto ziv. Nona je na njega jahola bez stroha, kako da je njuj je un niki prijatej, a i bi je. Carnjeni kunj Luka, kako je nono govori, da mu judi nisu ni sluge i da bi tukalo ucinit da oni nose njega, a ne un njih. Ni reka kako bi to izgledalo. Bila je stina u dvoru, s nje se nona uzjahola, stavila nonotovu spanćeru na glovu i kurila. Ni obadala di će je kunj odvest, un zno di ona hoće duć. Jelnega dana odve je nonu u Mogur. E, sad, ne mogu reć, je se dezgracija dogodila kad se vroćala od namo ili kad je hodila pul namo, priko barda, uza Jurakotovo, onda uza Lukine kuće na na livo, Zabardo, išla u Mogur. Kako bilo da bilo, kunj je na jelnu misto senco, mati je govorila, po je niza pristavu, na podanak u Begovo. Ništa se ni dogodilo, ni noni ni konju. Eto, Draga, rekla je ćeri, kad se vrotila, živa i zdrava u Ženuglovu, znala son da je Bog ne somo uzo me nego i uza muga Luku, i da ga cuvo koda je cijadin. Likor Andro Golubov zno me digol korigirat u mojuj toponimiji i u izrazu. Ako co krivo napišen, un mi u svumu u e-mailu spomene, pari mi se da ni moglo bit tako. Njegove opaske su mi dragocjene, a i vami bi bilo drogo da imote nikoga ku će von, bez svuga interesa, reć, vako bi tukalo bit, a baz se i meni to somo pari. Kako son pri spomeni barba Sibe Golubov imo je ćer, zvola se Mare, i sina Tonkota. Andro ga zove Golub. Ni dobro vidi, bolovo je od kokošjega silipila. Ni vidi prid nuć, ni po noći, ni vidi u rano ujutro, pri nego svane. Andro mu je parvi zermon, puno mlaji od njega, pok mu je navecer, u nuć po skurini, ili uzoru, sluzi kako vodič i svitlust za njegove oci ca nisu dobro vidile. Kurili su kako dvo u jelnega, Andro naprid, Golub iza njega s rukun na njegovu rame. Tako je to bilo, napiso je Andro, a pari mi se da znon di ti je nona Bonica, moja teta, pala s konja. Ni mogla past u Begovo, jer bi se olavija ubila, i ona i kunj Luka. Podanak dd puta dili visoki kolnjik, višji od metra. A kako to mores znat, pito son Androta. Ovo kako, napiso je. Golub je puno voli motonje, i jo s njin, i pri nego je svanulo iz pri Golubova uputili smo se u Zabardo, po daje i još daje, dusli smo doboti do mista, pod Sibetovo, di smo tukali stavit pjontu i navisćat baketine, pol pjontu stavit rećame. U ruke su nosili kojbe s rećamima, koko su mogli nosit, po malo, s noge na nogu. Dušli su kod Lukine kuće, i eto dezgracije. Golub se poskliza, po je, potega je Androta za sobon, šest kojbi se razletilo na sve bonde, vrota kojbi su se otvorila, rećami utekli. Svaki je zakanto, koda pozdrovjo gospodora ca ih je pusti na slobodu. Bili smo desperoni, napiso je, ma isto smo imali sriće, jer smo izgubili rećame, a mi se nismo ni pinkicu ubili. Toti smo pali, na tu misto di ti je i nona pala s Lukun. To misto se zove Lise ploce. Lise su i lako se na njih posklizneš, napuse ujutro kad je malo rose pok se cini da su se nasapunale. Znote i somi da ono ca je pasalo u uspomenima postane nisto ala sarbuna ili luga ca pado cilega zivota na dno duse. Moja je mati darzala nonu, svoju mater, za ruku kad je umirola. Lezola je u molu kamaru, pri Sibićovo. Liti smo toti spoli Ana i jo, a posli i nasa dica. Toti je umorla nona Bonica, pari mi se u primaliće, kad je u kamaru još uvik zima za prozest. Materi je nojveće pomogala teta Marija Popetova, žena barba Toncita koga son veće puti spominjo. Vridno žena, puno vridno. Jo son govori, teta Marija slici na Guspu koja se kalala s jelne El Grecove slike u Toledo i dušla u Ženuglovu. Ako biste u ženuglovu rekli kako je niko žena vridna onda biste rekli: ta je žena kako teta Marija Popetova. Ne znon kako ću von to reć. Ovako bi moga: nona Bonica umorla je pri Sibićovo, a ne u Bandiricu. Zolnji ca je gori umar bi je nono Jakov. Istina je, un je zolnji Bala, i kad je njega izgubila, Bandirica je nestala. Gori u bardo stola je nona, niku vrime i Andricini, onda su malo po malo, ili portili iz Bandirice pod Muster, ili su išli na drugo mista di in je bilo boje. Siguro in je bilo boje, ma di bili da bili, uvik su se spominjoli pogleda ca ni iz jelnega dvura ni bi tako i toko lip kako iz njihovega dvura u Bandiricu. Nison duša noni na sprogud. Osto son u Zadar. Nismo dusli ni jo ni Ana, ni dica. I danas cujen u sebi, propusti son ucinit nisto ca mi je bilo veće od dužnosti, pok u sebi tukon ponovjat, mola to, to je pasalo, kako i sve drugu. Olmohnen glovun i rukun da s nosa i ociju maknen paucinu. Ni bila u molu kamaru veće od dvi, tri setemone. Jelnu je godisće bila starijo nego nono Jakov. Nono je rojen na mijor i devetstote, a ona godisće pri. Jedva je pasala devedest godisć. Moja mati je govorila, e, da mi je zivit barenko koko je zivila moja mater. A zivila je godisće ili dvo veće od nje. Neću to racunat. Pari mi se da je to nikako grubo. Ne znon ni od cega je nona umorla. Mati mi je rekla, nisto njun s crivima, stumkon i probavun ni bilo uredu. Ni mogla ist, a ni za zivota ni puno ila. Racunala je, mogu se jo soma izlicit. Nakun svakega obida ucinila je limunodu, napila se kamomila, a ila je malo veće od frizulina. Nesto je svit komu je ona pripadola i judi ca ih je mogla razumit. Meni se pari da je uvehla kako i loza kad izgubi voju za životen. Otaplo njun je lišće, osušilo se grozje i žile ca ih je pusćala u zemju iz koje je resla. |