JABUKA
1. Tužni Prodik o postanku bogova,
2. Heraklo na raskrižju,
3. Heraklo uklanja tamna čudovišta,
4. Tirezijina presuda,
5. Heraklov put do vrta Hesperida. Antej,
6. Heraklo, Atlant i zaltne jabuke,
7. Plutov rog obilja i nesretna Sreća,
8. Jabuka razdora kao plamen u Kekabinom snu,
9. Paris,
10. Presuda na Gargaru,
11. Helena rođena iz ptičjeg jaja,
12. Helenin bijeg,
13. Helena kao san i varava čežnja,
14. Afrodita, Anhis, Eneja,
15 Evina jabuka,
16. Neprovjerena priča o tri Eve,
17. Zapadna zvijezda zarobljena u jabuci.
2. Heraklo na raskrižju,
3. Heraklo uklanja tamna čudovišta,
4. Tirezijina presuda,
5. Heraklov put do vrta Hesperida. Antej,
6. Heraklo, Atlant i zaltne jabuke,
7. Plutov rog obilja i nesretna Sreća,
8. Jabuka razdora kao plamen u Kekabinom snu,
9. Paris,
10. Presuda na Gargaru,
11. Helena rođena iz ptičjeg jaja,
12. Helenin bijeg,
13. Helena kao san i varava čežnja,
14. Afrodita, Anhis, Eneja,
15 Evina jabuka,
16. Neprovjerena priča o tri Eve,
17. Zapadna zvijezda zarobljena u jabuci.
ć ć1
Teorijom o besmrtnosti duše i metempsihozi, učenju o selidbi duša iz jednog tijela u drugo, čini se da je Pitagora htio sačuvati za se jer je vjerovao u vječosti života.Na smrt se nije pretjerano obazirao. Za razliku od njega Prodik, vrlo tužni filozof s otoka Keosa, nije mnogo cijenio život, ni onaj zagrobni, smrt je smatrao jedinim pravim izlazom iz svih nevolja i zala što ih čovjek mora pretrpjeti ma kakvim životom živio. Nije ni u bogove vjerovao. Njih su stvorili ljudi, tako je govorio i pisao, od svega što im je ikada bilo korisno. Zato su Sunce proglasili bogom, i rijeke su zato bogovi, ali i biljke, napose one što rode dobrim, jestivim plodovima. Bogovima mogu postati i izumitelji, poput kovača ili poljodjelaca, jer su ljudima donijeli razne vještine, ali i heroji koji su, kao Heraklo, zatirali zločince i donosili slobodu, ostvarivši djela kojih se ljudi nejasno sjećaju u legendi i mitu. Čudno je kako je baš tmurni Prodik, filozof melankoličnog raspoloženja i negativnog stava spram života i bogova, smislio poučnu priču o Heraklu: kao da svaki čovjek, bez bogova i sudbine, treba sam odlučiti kako će živjeti birajući između vrline i poroka, dobra i zla.
2.
Budućeg heroja na nezaoblizanoj raskrsnici između dječaštva i zrelosti, tako se tvrdi u priči, presrele su dvije žene. Jedna zamamna, jasnih tjelesnih obećanja i moćnih bokova, ponudila mu je životni put sreće posut cvijećem obećanja i naslade. Druga, obazriva i čedna, jedva je govorila, a kad je to učinila spominjala je samo dužnost i volju. Nije poznato koliko se dugo Heraklo dvojio. Lakoća kojom se upuštao u ljubavne izazove možda potvrđuje pretpostavku da je prihvatio put poročne žene. Ali upornost i hrabrost što ih je pokazao u dvanaest velikih poslova dokazuje kako je izabrao samopotvrđivanje i vrlinu. Ni Prodik, niti Sokrat, nisu sumnjali u to da je pošao onim drugim putem, iako pitanje kako je bez strasti uspio izvršiti dvanaest podviga i, napokon, u Mikenu donijeti zlatne jabuke Hesperida, ostaje svejedno otvoreno.
3.
Toga najpoznatijeg od svih heroja Alkmena je rodila Zeusu. Hera joj se osvećivala progoneći joj sina. Kao rob morao je zato služiti Euristeju, svom strašljivom starijem rođaku. Hera je progonila Herakla dok je još bio dijete. Nije imao ni osam mjeseci kad je protiv njega poslala dvije grozne zmije. Prikazuju ga na slikama kako je bez imalo straha zadavio obje obasjan božanskom svjetlošću - no istina je da tada još nije bio bog. Velike je poslove počeo obavljati s navršenih osamnaest godina i u razdoblju kraćem od dvanaest mjeseci obračunao se s čudovištima koja su pustošila njegov uži zavičaj ili širila stravu na granicama tada poznatog svijeta. Taj je svijet učinio gotovo stvarnim rušeći u prah i vraćajući u zemlju još uvijek živa ktonijska bića. Ako je u tom svijetu i nakon njegove apoteoze još uvijek bilo tamnih zagonetki, zahvaljujući njemu one su postale tek zadaćama što se mogu, uz malo hrabrosti, lako obaviti. Ili, kao što je negdje rečeno, koliko su s Heraklom ljudi postali bliži bogovima, toliko su i bogovi postali ljudskiji: prvi su put sišli među ljude. Tako se ponekad učini kako Prodikovu teoriju o deifikaciji heroja treba preokrenuti da bi zaista bila istinita: nisu li heroji zapravo bogovi koji su postali ljudima?
4.
U Heraklovo je vrijeme, takav je početak ove priče, na dalekom zapadu, ili možda ipak u zemlji Hiperborejaca i tišinama iznad sjevernog vjetra, postojao vrt zlatnih Herinih jabuka koje joj je na vjenčanju, kao prvoj pravoj gospođi, darovala Majka zemlja obvezujući je da štiti svaku ženu i brak učini svetim. Upućujući sve žene žene na poštivanje braka, Hera je u svakoj Zeusovoj ljubavnoj pustolovinu, u njegovim božanskim izletima otvoreno iskazivala neobuzdanu ljubomoru. Vrhovnik nije uvijek bio siguran hoće li iz sukoba s Herom izići čitav i bez ozljeda. Hera ga je temeljito poznavala, u tom primordijalnom vremenu kada su bogovi tek počeli sticati vlastiti identitet Hera je bila ne samo njegova žena nego i njegova sestra.
Opravdao ga je slijepi Tirezija, prorok i vrač, koji je u Tebi imao visoko podignutu promatračnicu odakle je slušao i tumačio govor ptica. Širili su o njemu svakojake glasine, ne samo ljudi nego i bogovi, a najčudnija je ona kako je u susretu sa zmijama mijenjao spol. Rođen kao muškarac, postao je zatim žena, na kraju opet muškarac, zbog čega se vjerovalo da tajnu spolnosti poznaje bolje od ljudi i bogova. U sporu između Zeusa i Here presudio je da žene uživaju značajno više od muškaraca u spolnim susretima, pravdajući sva Zeusova vrludanja, i to ovako: "Podijeliš li spolni užitak na deset dijelova, onda tebi kao ženi pripada svih devet, a njemu samo jedan dio", rekao je Heri. Nije naravno uvjerio božicu u svoju pravednost. Jednom je ona s ostalim bogovima, svima osim Hestije, ulovila Zeusa na spavanju, svezala ga trakama od neštavljene kože, i tko zna što bi se bilo dogodilo da storuki Brijarej brzinom munje nije razvezao uzlove. Neki kažu da je tom prilikom Zeus kaznio Heru, svezavši je zlatnim narukvicama o nebo, a sina Apolona i brata Posejdona poslao u Troju da kao obični nadničari podižu gradski zid koji ipak nije bio dovoljan da zaštiti grad od propasti što je svoj prauzrok imala u zlatnoj jabuci razdora.
5.
Atlas je bio gospodar zapadnog vrta. Isprva su ga čuvale Hesperide, zvale su se Hesper, Egla i Eriteja, vidljive na zapadnom nebu kao zvijezde što se pojavljuju odmah iza zalaska sunca. Sumnjajući da one ne čuvaju vrt, nego štoviše kradu jabuke iz njega, uvjerene da tako stječu sreću, ljepotu i ljubav, božica je uz ogradu vrta postavila još jednog čuvara, stoglavog Ladona, zmaja koji je iz svojih stotinu glava ispuštao stotinu najstrašnijih zvukova. K vrtu se Heraklo uputio preko Libije, prateći sunce na njegovom južnom putu, onom što mu ga je otkrio sveznajući morski starac Nerej. Na mjestima gdje se odmarao osnivao je gradove, uklanjao čudovišta i zlikovce koji su potjecali iz drevnih vremena i nadaleko širili samo strah i stravu. Na jednoj je uzvisini u polupustinji naišao na Posejdonov hram pokriven velikim brojem ljudskih lubanja. Tu ga je čekao Antej, poludivlji i nepobjedivi hrvač, gorostasni sin Majke zemlje. Kažu da je neograničeni snagu izvlačio iz tla, držeći obje noge dobro ukopane, ili se posipao pijeskom kao nekom vrstom majčina blagoslova. Zato ga je Heraklo morao podići sa zemlje, morao ga je držati u zraku tako dugo dok nije izdahnuo. U staro se vrijeme govorilo kako su ljudi u mjestu Niks, na sjevernoj obali Afrike, pokazivali njegov grob kao omanje brdo čistog, bijelog pijeska. Kad bi se s groba odnijela zemlja, počela bi padati kiša i padala je toliko dugo dok se iskopana rupa ne zatrpa. Rimski vojskovođa Sertorije kopao je ondje kako bi dokazao da su priče koje se pričaju obične pučke praznovjerice i izmišljotine i, na tom mjestu, iskopao golemi kostur od kojeg nikad nije vidio većeg - ni od ljudi ni od životinja.
6.
Heraklov tajni savjetnik bio je navodno Prometej. Savjetovao ga je da nipošto ne smije ubrati jabuke vlastitim rukama, umjesto njega trebao je to učiniti Atlas. No on je na leđima nosio nebeski svod, a poteškoće je uvećavao i Ladon koji je širio stravu zviždeći strašno iz stotinu usta. Heraklo ga je morao ustrijeliti, nije imao izbora, jer samo je na taj način mogao osloboditi prilaze vrtu. Ljudi koji smišljaju priče tvrde kako je upravo toga zmaja božica podigla u nebo gdje se i danas može vidjeti okruženog treperavim zvijezdama, i sam naravno zvijezda. Misleći kako će se konačno osloboditi težine neba, radosni je Atlant pristao ubrati jabuke. Lakoćom djeteta potrčao je prema istoku dovikujući Heraklu koji je na leđima držao nebo umjesto njega: "Ne brini, osobno ću se pobrinuti da Euristej dobije jabuke najbrže što je moguće." U tom je času Heraklo osjetio da je sve izgubljeno, da će u mitu koji je postao njegovim jedinim pravim životom, biti pretvoren u sivu, beznačajnu i neosjetljivu planinu. "U redu, u redu," očajno je vikao za Atlas. "Molim te da samo malo pridržiš nebo dok ne nađem neki podmetak. Ti sam najbolje znaš kako žulja." Kad je bezazleni Atlas ponovno podmetnuo leđa, Herako je mirno pokupio jabuke u obramicu, neki kažu u rog, i tužno se osmjehujući pošao svojim putem.
7.
Nakon što su pokazane Euristeju u Mikeni, jabuke su vraćene natrag, u zapadni vrt. Ali govori se i to da ih je Heraklo darovao Plutu, sinu Demetre, božice žitnih polja, suradniku Tihe, nestalne i same po sebi uvijek tužne Sreće. Tužne i pretužne, ljudi joj naime nisu zahvalni i uvijek je iznova optužuju kako daruje samo neke. Tužan je i Plut, taj mladić što luta svijetom raznoseći brzinom vjetra bogatstvo i obilje. Isprva je darivao jedino valajne i dobre ljude. Zeus je međutim uočio kako se time ništa dobro ne postiže: dobre se kvari, a one zle ne čini boljima. Zato je oslijepio nesebičnog mladića - otada on dijeli bogatstvo, a da sam ne vidi kome ga daje. Rog obilja iz kojeg rasiplje zemaljske plodove dobio je najvjerojatnije od Herakla. Kad se heroj ženio Dejanirom glavni mu suparnik bijaše Aheloj, najstariji od tri tisuće riječnih bogova koliko ih je tada živjelo na zemlji. U borbi s herojem riječni se bog pretvorio u bika s dva velika roga na glavi. Heraklo mu otrgne jedan, pa iako se bog stidljivo pokrio vrbinim granama kako bi sakrio sramotu, a možda i molio da mu ga vrati, heroj to nije htio učiniti. Ponio ga je navodno sa sobom. Prije nego li ga je darovao Plutu, Hesperide su ga napunile zlatnim jabukama obilja: iz njega se uvijek može uzimati, a da se nikada ne isprazni.
8.
Tako se, u konačnici, zlatne jabuke ipak vraćaju Majci zemlji koja ih je stvorila kako bi posvetila prvi božanski brak i odnos između muškarca i žene učinila svetim. Zlatna jabuka razdora, ona kojom je Erida, božica nesloge, zavadila bogove i ljude, odvojila Parisa od Enone i Helenu od Menelaja, potječe jamačno iz nekog drugog izvora i nekog nepoznatog vrta i stabla što nisu ništa znala o jabukama Hesperida. Radi mira između bogova i ljudi Eridu nisu pozvali na svadbu Peleja i Tetide. Zlatnu jabuku na kojoj je pisalo "najljepšoj" stavila je Erida na svadbeni stol između Here, Afrodite i Atene. Svaka je od njih blistala poput svježe ruže i, što je još važnije, svaka je htjela postati dijelom priče koja će trajnije od mjedi svjedočiti kako baš ona bijaše jednom proglašena ljepšom od svih zemaljskih i nebeskih žena. Priča je nastala u Troji, gradu kralja Prijama, u vrijeme kad je Hekaba trebala roditi njegovog drugog sina. Usnila je kako umjesto djeteta rađa vatrene buktinje koje poput plamenih zmija spaljuju Prijamov grad i sa šumama iznad njega pretvaraju ga u prah i pepeo. Vidoviti Ezak, također Prijamov sin, naslutio je opasnost i zabrinuto tumačio kako će dijete, ostane li živo, donijeti propast i Troji i Prijamovoj kraljevskoj obitelji. Ljudi su tada znali da su snovi istiniti, pa je drugi Prijamov sin morao biti uklonjen. Usprkos svemu on se kao čovjek koji će ostvariti proročanstvo neočekivano vratio u krug kraljevske obitelji iako je obitelj učinila sve kako bi se izbjegla nesreća na koju je upozorio Hekabin san.
9.
Paris je dakle morao biti uklonjen kako se taj nesretni san ne bi ostvario. Prolazile su godine a da se ništa od onog što je bilo prorečeno nije dogodilo. S punim se poletom počelo vjerovati - nesreća je izbjegnuta, ništa se neće dogoditi. I kralju se napokon učinilo kako konačno bez bola i osjećaja krivnje može javno oglasiti smrt svog sina i u spomen na njega prirediti pogrebne svečanosti i natjecanja. Pobjedniku je obećao najljepšeg bika iz stada što ga je čuvao njegov pastir Agelaj na pašnjacima trojanske Ide. Od bika se nikako nije mogao odvojiti mladi pomoćni pastir po imenu Aleksandar, što znači zaštitnik, jer se nijedan kradljivac stoke nije usudio ni primaknuti stadima dok ih je on čuvao. Dopustili su mu da bika sam dovede u grad i da, iako bijaše samo mlađi pastir, ipak sudjeluje samo u natjecanjima. "Ne bi bilo pošteno da bika itko dobije dobije osim mene," govorio je. "Nisam li ga ja uzgojio i uvježbao tako da nikad nije pobijeđen, osim od jednog bika koji je nakon toga netragom nestao." Zaista je pobijedio u svim natjecanjima i na taj način uspio zacdržati najdražeg bika. Zavidni Prijamovi sinovi, Hektor i Dejfob, pojurili su mačevima mladog pastira, bili bi ga ubili, ali se na vrijeme uspio skloniti uz Zeusov oltar. Tada je kriknula Kasandra, njihova vidovita sestra. U pokretima mladog pastira prepoznala je pokrete vlastitog oca i prva osjetila da se njezin brat Paris vratio svojoj obitelji, iako je odmah, čim se rodio, morao biti ubijen.
10.
Povjerili su to glavnom Prijamovom pastiru, no on za takvo nešto nije imao snage. Ostavio je dječaka u brdu, uskoro se pokajao, pošao ga tražiti i naišao na medvjedicu koja je dojila dijete. Oduvijek je to bio božanski znak, pa je pastir zaboravio naredbu i odgojio Parisa. Na pašnjacima Ide Paris je čuvao kraljeva stada i ljubio Enonu, lijepu nimfu, travaricu, koja je poznavala trave i njima liječila svaku bolest. Kažu da i danas mladići oponašaju Parisa urezujući u koru drveća imena djevojaka, kao što je i on urezivao ime Enone u koru bukova i topola, i mladih hrastova, na trojanskoj Idi. Činio je to tako zaneseno kao da urezuje ime neke druge žene, a ne one s kojom se svakodnevno sastajao. Napokon, jednog dana na Gargaru, jednom vrhu u planini, pristupio mu je čarobni Hermes držeći zlatnu jabuku u ruci i tri gole božice iza sebe. Nikada Paris nije bio siguran kako sve to možda ipak nije samo sanjao. Hermes mu ipak nije trebao dugo objašnjavati o čemu se radi pokazujući mu na jabuku i na tri božice iza sebe. Iako su mu se sve tri unijele u lice i bile lijepe u mjeri za koju ne vrijede za ljudska pravila. "Zar nema nikog drugog da to učini," pitao je u strahu, "ja sam samo običan mladi pastir." Hermes je odgovrio kako Zeusove naredbe ne mogu mijenjati ni bogovi, a kamoli pastiri. Tako je mladi pastir, bez ikakva znanja o mogućim posljedicama postao neopozivi sudac trima božicama i njihovoj ljepoti. "Dobro gledaj," šapnula mu je na kraju gola Afrodita. "Jednako je lijepa Helena iz Sparte. Dadeš li mi jabuka, ta žena bit će tvoja."
11.
Helena je zaista bijaše toliko lijepa i toliko se razlikovala od drugih žena, pa su smišljane različite priče kako takvu ljepoticu nije nipošto mogla roditi neka obična žena, da se nije niti rodila na način kako se rađaju obični, smrtni ljudi. Tvrdi se kako je Tindarej sam smislio priču o svojoj ženi Ledi i njenim ljubavnim avanturama. Pravi i jedini njezin ljubavnik mogao je biti samo Zeus, ne naravno u svom vlastitom liku, nego u liku snježno bijelog, prelijepog i neodoljivog labuda. Očito je Tindarej pričao laži: Afrodita mu se osvetila tako da su sve njegove prelijepe kćeri bile tragično nevjerne svojim muževima, a tvorci priča nisu to nikad zaboravili - dosljedno su ih prikazivali kao žene koje ne mogu odoljeti lijepim muškarcima. Istina je međutim da je Zeus ludovao za Nemezom, božicom koja je sve pamtila i kažnjavala bahatost i oholu neskromnost, uskraćujući sreću dobivenu bez pravog razloga, baš onu koja nerijetko voli ljude tvrdog srca. Iako gotovo posve zaboravljena, ipak je u novije vrijeme kaznila Perzijance. Oni su pohodu protiv Grčke ponijeli sa sobom komad mramora kako bi od njega podigli spomenik svojoj budućoj pobjedi. No Grci su ga dobili kao plijen i od njega načinili spomenik Nemezi u Ramnuntu, na Atici. Vjerovalo se kako je na tom mjestu, u davno vrijeme, Zeus silovao Nemezu. Odbijala ga je, pretvorila se tobože u gusku. Nije nikada odustao, pa nije to učnio ni ovog puta nego se tvrdoglavo pretvorio u prelijepog snježnobijelog labuda, silno privlačnog i umiljatog. Nakon toga su u Sparti godinama pokazivali ostatke nekog velikog jaja, nalik na polovicu goleme bijele školjke. Govorilo se da je to samo dio onog jaja iz koga se rodila Helena, najljepša žena koja je ikada postojala.
12
Nakon događaja na Gargaru i pojave triju božanskih ljepotica, Parisu je u očima ostala samo Afrodita, tako je naime zamišljao Helenu, ženu kojom ga je Afrodita bila potkupila. Prvom je prilikom zato otplovio na Peloponez u pratnji Eneje, Afroditina sina. Na jarbolu svog broda digli su zastavu ljubavi na kojoj su im izvezli Afroditu i Erosa, malog Erosa sa zlatnom jabukom u ruci. Sestra Parisova, Kasandra, raspletenih kosa, plačući je preklinjala brata da ne odlazi na put koji će donijeti propast njemu, kraljevskoj obitelji i cijelom gradu. Imala je istinita viđenja kojima, na žalost, nitko nije mogao vjerovati. Tako ju je kaznio osvetoljubivi Apolon budući da mu je bila obećala ljubav uz uvjet da je učini vidovitom. A kad je zaista dobila vidovitost na dar odbila ga je kao da mu se nije bila obećala. Zato joj ni Paris, ma koliko da je to htio, nije mogao vjerovati. Žurio je Heleni i navodno je oteo izazvavši zgražanje bogova kršeći najsvetije zakone gostoprimstva. Opravdavao se grčkom otmicom Hesione, ona mu je bila tetka, zbog koje je navodno bio pošao na put, a nisu nikada ni pomislili da je vrate u Troju. A što se tek može reći o Zeusu koji je, mijenjajući još jednom oblik, oteo Europu s azijskog tla? Istina je međutim kako su Paris i Helena zaljubili na prvi pogled, a drukčije nije niti moglo biti jer je Afrodita vodila njihova srca. I sve Helenine želje bijahu usmjerene prema Troji i tom društvu izvanrednih muškaraca koji su cijenili ne samo plemenito herojstvo, nego i raskoš i ljepotu. U Sparti, na Menelajevu dvoru, Helena je živjela kao dio jednog mita , uzvišena i nedodirljiva poput Here. Među tim tvrdim, grubim, i ratu odanim ljudima malo je tko u njoj vidio istinsku, prelijepu i senzualnu ženu. Ona zato nije ni mogla a da se ne divi čovjeku koji je radi nje odbacio vlast nad Azijom, nju mu je nudila Hera, i najveću slavu u vojnim pohodima koju mu je htjela dati nepotkupljiva Atena uz uvjet da njoj dade kobnu jabuku. Kao da je znao da bi povijest bez nje zaboravila Troju i sam je Prijam ponavljao kako će radije grad gledati u ruševinama, nego Helenu trojansku vratiti
Grcima.
13.
Moguće ima ima i nešto istine u priči koja Helenu lišava odgovornosti za bol i neusporedive patnje Trojanaca. Pjesnik Stresihor u jednoj je pjesmi napao ljepoticu kao bestidnicu koja je izazvala naokrutniji rat i upropastila Trojance. Oslijepio je. U međuvremenu nekog je Autoledona, zbog rane koju mu nije zacjeljivala, proročište uputilo na Bijeli otok gdje su na ušću Istra Ahilej i Helena navodno već uživali u trajnom veselju, kad su se konačno združili u svijetu sjena, i naravno u glazbi koja se mogla i čuti ako se netko dovoljno približio čudesnim obalama Bijelog otoka. Dok je prinosio žrtvu prema savjetu proročišta onom se Autoledonu javila Helena. Poručila je pjesniku neka o njoj napiše novu, istinitu pjesmu, želi li progledati. "Ne nisi ti plovila brodovima s mnogo klupa niti si bila u trojanskim kulama," napisao je Stresihor ispravivši svoju prvobitnu zabludu. I vid mu se naravno vratio. No bilo je i onih koji su dokazivali kako je Afrodita prevarila Parisa i kako je događaj na Gargaru, kad mu se pokazala blistavo gola, bio jedan Parisov erotski san. Samo ga je jedan takav san koji mu je Afroditino tijelo utisnu u oči mogao natjerati da napusti Enonu čime je pokrenuo događaje što će Eneji, slavnom Afroditinom sinu, jamčiti najuzvšenije mjesto u svetim pričama. Prekasno se taj lijepi princ odlučio vratiti nimfi s kojom je proveo djetinsjtvo i mladost na pašnjacima Ide. Ranjen u najosjetljiviji dio tijela Filoktetovom strijelom, Paris je znao da ga samo ona može izliječiti svojim jedinstvenim travama. Kad su ga polumrtva donijeli k njoj, nije ga željela ni pogledati jer je, unatoč svim zakletvama, ipak otišao drugoj ženi. Međutim, na vijest o njegovoj smrti sama je sebi oduzela život. Nije sebi mogla oprostiti zašto je dopustila da Paris umre, kad drugog muškarca osim njega nije mogla voljeti.
14.
Kažu doduše i to kako je Paris zazivajući Enonu napokon posumnjao da je Helena, zbog koje je žrtvovao vlast i slavu, bila stvarna žena. Bijaše to utvara koju su, poput Pandore, smislili i stvorili bogovi i tako se poigrali s Trojancima omogućivši Grcima i njihovoj kulturi prodor u Aziju. Jedino Afrodita nije zaboravljala sinove i kćeri spaljenog Prijamovog grada. Ostavila je sva svoja obećanja Anhisu, Enejinom ocu, u jednoj jedinoj noći koju je s njim provela: "Imat ćeš sina koji će vladati Trojancima, i sinovi bit će rođeni njegovim sinovima, i tako u vječnost." Božica nije pomogla Parisu, pomogla je Eneji i izvela ga iz Troje što je za sva vremena nestala u plamenu. Pod njenom zastavom na kojoj je su joj utkali savršeni lik okruživši ga zvijezdama s malim Erosom koji je u ruci držao zlatnu jabuku, otplovio je Eneja prema dalekom, ali obećanom Laciju. Izgnani nesrećom koju je uzrokovala zlatna jabuka, veličanstveni su Trojanci na prostoru Lacija našli novu sreću i udarili temelje Rima.
15.
Ipak nema sumnje kako tek jabuka koju ćemo spomenuti predstavlja zapravo prvu, onu o kojoj, nipošto ne posve slučajno, nema nikakve naznake u Pismu, mada je priča o njoj postala poznatija i moćnija od s vih što su ikada ispričane. Po svoj prilici na stablo spoznaje dobra i zla i drvo života postavili su je umjetnici, odakle ju je na nagovor zmije ubrala Eva, mati svih živih ljudi, i dala Adamu da je jede. Lako je moguće kako se sve to dogodilo u petak, onog istog dana kad ih je Jahve stvorio i uskoro istjerao iz raja u tužno predvečerje , upravo kad je sunce, kao najveća žarka jabuka, padalo iza obzora. Nakon što im je dao odjeću od krzna kojom su zamijenili smokvino lišće, Jahve je naime još uvijek razmišljao o njima. Ako su prekršili jednu zabranu, mislio je, neće ni drugu poštivati, ako su jeli s drva spoznaje mogli bi posegnuti i za vječnim drvom života i tako postati besmrtni. Prognao ih je zato iz vrta i naselio istočno od njega, u području tvrde zemlje iz koje su nicali trnje i korov.
16.
Tek kad je Eva prekršila prvu zabranu i dala jabuku Adamu, nestala je božanska svjetlost što joj je skrivalo tijelo poput kakve sjene. Tada je Adam ugledao njenu pravu ljudsku put blistaviju od bisera. Konačno je spoznao kako bi mu život bez nje bio prazan, makar i ostao u rajskom vrtu, pa je time zemlja izvan vrta, zahvaljujući Evi, postala njihov zajednički izbor. Govori se međutim kako je Jahve stvorio Evu tek iz trećeg pokušaja. Prvu ženu, nazvali su je Lilit, Adam nije znao voljeti, htio ju je imati na silu, pa je ona s pravom pobjegla od njega. Kasnije su dodali kako je ona navodno rodila Asmodeja i druge zle duhove, a od nje tobože potječu i sve bludnice, pa i žene koje otimaju djecu, i one koje na skrovitim mjestima, u grmlju pokraj puta, siluju nevine muškarce. Budući da je Lilit pobjegla, a ni nagovor anđela nije se više htjela vratiti, Jahve je morao stvoriti drugu ženu, ali u nazočnosti Adama. Prvi ga je muškarac pomno gledao dok je to činio: vidio je hrpu živaca i žila, njenu utrobu i sve unutarnje organe, i nije mu se to nimalo svidjelo. Zato je prva i prava Eva stvorena tek iz trećeg pokušaja. Ona ja Adamu pružila jabuku znanja. Privučen njenom ljepotom, što se i danas obnavlja u svakoj ženi, zaboravio je na besmrtnost i odlučio skupa s njom, izvan raja nevinosti i neznanja, stvarati zemaljski vrt upućujući ljude da jedino na vlastitim leđima mogu nositi slobodu koju im je Jahve dao, slobodu izbora između dobra i zla.
17.
Ponegdje se tvrdi kako je ta prva jabuka samo znak ili simbol, budući da Jahve nije zamislio Eden kao konkretni vrt. Ali vrt je bez sumnje mirisao i očito nije mogao biti samo misaoni, apstraktni prostor: mirisale su trave i svako stablo u njemu, mirisala je i jabuka koju je Eva dala Adamu. Zato ne može biti istina kako je to ista zlatna jabuka iznad koje je sjala večernja zvijezda, ona ista koju je Heraklo ubrao u prastarom zapadnom vrtu Hesperida. Istina je ipak kako se i danas u svakoj jabuci, prereže li se okomito na peteljku, još uvijek može naći savršen pentagram kao da je u njoj zarobljena zapadna zvijezda. No to je samo dokaz da sve što je tvarno duguje svoj istinski oblik najdubljoj i najmoćnijoj mudrosti.
Teorijom o besmrtnosti duše i metempsihozi, učenju o selidbi duša iz jednog tijela u drugo, čini se da je Pitagora htio sačuvati za se jer je vjerovao u vječosti života.Na smrt se nije pretjerano obazirao. Za razliku od njega Prodik, vrlo tužni filozof s otoka Keosa, nije mnogo cijenio život, ni onaj zagrobni, smrt je smatrao jedinim pravim izlazom iz svih nevolja i zala što ih čovjek mora pretrpjeti ma kakvim životom živio. Nije ni u bogove vjerovao. Njih su stvorili ljudi, tako je govorio i pisao, od svega što im je ikada bilo korisno. Zato su Sunce proglasili bogom, i rijeke su zato bogovi, ali i biljke, napose one što rode dobrim, jestivim plodovima. Bogovima mogu postati i izumitelji, poput kovača ili poljodjelaca, jer su ljudima donijeli razne vještine, ali i heroji koji su, kao Heraklo, zatirali zločince i donosili slobodu, ostvarivši djela kojih se ljudi nejasno sjećaju u legendi i mitu. Čudno je kako je baš tmurni Prodik, filozof melankoličnog raspoloženja i negativnog stava spram života i bogova, smislio poučnu priču o Heraklu: kao da svaki čovjek, bez bogova i sudbine, treba sam odlučiti kako će živjeti birajući između vrline i poroka, dobra i zla.
2.
Budućeg heroja na nezaoblizanoj raskrsnici između dječaštva i zrelosti, tako se tvrdi u priči, presrele su dvije žene. Jedna zamamna, jasnih tjelesnih obećanja i moćnih bokova, ponudila mu je životni put sreće posut cvijećem obećanja i naslade. Druga, obazriva i čedna, jedva je govorila, a kad je to učinila spominjala je samo dužnost i volju. Nije poznato koliko se dugo Heraklo dvojio. Lakoća kojom se upuštao u ljubavne izazove možda potvrđuje pretpostavku da je prihvatio put poročne žene. Ali upornost i hrabrost što ih je pokazao u dvanaest velikih poslova dokazuje kako je izabrao samopotvrđivanje i vrlinu. Ni Prodik, niti Sokrat, nisu sumnjali u to da je pošao onim drugim putem, iako pitanje kako je bez strasti uspio izvršiti dvanaest podviga i, napokon, u Mikenu donijeti zlatne jabuke Hesperida, ostaje svejedno otvoreno.
3.
Toga najpoznatijeg od svih heroja Alkmena je rodila Zeusu. Hera joj se osvećivala progoneći joj sina. Kao rob morao je zato služiti Euristeju, svom strašljivom starijem rođaku. Hera je progonila Herakla dok je još bio dijete. Nije imao ni osam mjeseci kad je protiv njega poslala dvije grozne zmije. Prikazuju ga na slikama kako je bez imalo straha zadavio obje obasjan božanskom svjetlošću - no istina je da tada još nije bio bog. Velike je poslove počeo obavljati s navršenih osamnaest godina i u razdoblju kraćem od dvanaest mjeseci obračunao se s čudovištima koja su pustošila njegov uži zavičaj ili širila stravu na granicama tada poznatog svijeta. Taj je svijet učinio gotovo stvarnim rušeći u prah i vraćajući u zemlju još uvijek živa ktonijska bića. Ako je u tom svijetu i nakon njegove apoteoze još uvijek bilo tamnih zagonetki, zahvaljujući njemu one su postale tek zadaćama što se mogu, uz malo hrabrosti, lako obaviti. Ili, kao što je negdje rečeno, koliko su s Heraklom ljudi postali bliži bogovima, toliko su i bogovi postali ljudskiji: prvi su put sišli među ljude. Tako se ponekad učini kako Prodikovu teoriju o deifikaciji heroja treba preokrenuti da bi zaista bila istinita: nisu li heroji zapravo bogovi koji su postali ljudima?
4.
U Heraklovo je vrijeme, takav je početak ove priče, na dalekom zapadu, ili možda ipak u zemlji Hiperborejaca i tišinama iznad sjevernog vjetra, postojao vrt zlatnih Herinih jabuka koje joj je na vjenčanju, kao prvoj pravoj gospođi, darovala Majka zemlja obvezujući je da štiti svaku ženu i brak učini svetim. Upućujući sve žene žene na poštivanje braka, Hera je u svakoj Zeusovoj ljubavnoj pustolovinu, u njegovim božanskim izletima otvoreno iskazivala neobuzdanu ljubomoru. Vrhovnik nije uvijek bio siguran hoće li iz sukoba s Herom izići čitav i bez ozljeda. Hera ga je temeljito poznavala, u tom primordijalnom vremenu kada su bogovi tek počeli sticati vlastiti identitet Hera je bila ne samo njegova žena nego i njegova sestra.
Opravdao ga je slijepi Tirezija, prorok i vrač, koji je u Tebi imao visoko podignutu promatračnicu odakle je slušao i tumačio govor ptica. Širili su o njemu svakojake glasine, ne samo ljudi nego i bogovi, a najčudnija je ona kako je u susretu sa zmijama mijenjao spol. Rođen kao muškarac, postao je zatim žena, na kraju opet muškarac, zbog čega se vjerovalo da tajnu spolnosti poznaje bolje od ljudi i bogova. U sporu između Zeusa i Here presudio je da žene uživaju značajno više od muškaraca u spolnim susretima, pravdajući sva Zeusova vrludanja, i to ovako: "Podijeliš li spolni užitak na deset dijelova, onda tebi kao ženi pripada svih devet, a njemu samo jedan dio", rekao je Heri. Nije naravno uvjerio božicu u svoju pravednost. Jednom je ona s ostalim bogovima, svima osim Hestije, ulovila Zeusa na spavanju, svezala ga trakama od neštavljene kože, i tko zna što bi se bilo dogodilo da storuki Brijarej brzinom munje nije razvezao uzlove. Neki kažu da je tom prilikom Zeus kaznio Heru, svezavši je zlatnim narukvicama o nebo, a sina Apolona i brata Posejdona poslao u Troju da kao obični nadničari podižu gradski zid koji ipak nije bio dovoljan da zaštiti grad od propasti što je svoj prauzrok imala u zlatnoj jabuci razdora.
5.
Atlas je bio gospodar zapadnog vrta. Isprva su ga čuvale Hesperide, zvale su se Hesper, Egla i Eriteja, vidljive na zapadnom nebu kao zvijezde što se pojavljuju odmah iza zalaska sunca. Sumnjajući da one ne čuvaju vrt, nego štoviše kradu jabuke iz njega, uvjerene da tako stječu sreću, ljepotu i ljubav, božica je uz ogradu vrta postavila još jednog čuvara, stoglavog Ladona, zmaja koji je iz svojih stotinu glava ispuštao stotinu najstrašnijih zvukova. K vrtu se Heraklo uputio preko Libije, prateći sunce na njegovom južnom putu, onom što mu ga je otkrio sveznajući morski starac Nerej. Na mjestima gdje se odmarao osnivao je gradove, uklanjao čudovišta i zlikovce koji su potjecali iz drevnih vremena i nadaleko širili samo strah i stravu. Na jednoj je uzvisini u polupustinji naišao na Posejdonov hram pokriven velikim brojem ljudskih lubanja. Tu ga je čekao Antej, poludivlji i nepobjedivi hrvač, gorostasni sin Majke zemlje. Kažu da je neograničeni snagu izvlačio iz tla, držeći obje noge dobro ukopane, ili se posipao pijeskom kao nekom vrstom majčina blagoslova. Zato ga je Heraklo morao podići sa zemlje, morao ga je držati u zraku tako dugo dok nije izdahnuo. U staro se vrijeme govorilo kako su ljudi u mjestu Niks, na sjevernoj obali Afrike, pokazivali njegov grob kao omanje brdo čistog, bijelog pijeska. Kad bi se s groba odnijela zemlja, počela bi padati kiša i padala je toliko dugo dok se iskopana rupa ne zatrpa. Rimski vojskovođa Sertorije kopao je ondje kako bi dokazao da su priče koje se pričaju obične pučke praznovjerice i izmišljotine i, na tom mjestu, iskopao golemi kostur od kojeg nikad nije vidio većeg - ni od ljudi ni od životinja.
6.
Heraklov tajni savjetnik bio je navodno Prometej. Savjetovao ga je da nipošto ne smije ubrati jabuke vlastitim rukama, umjesto njega trebao je to učiniti Atlas. No on je na leđima nosio nebeski svod, a poteškoće je uvećavao i Ladon koji je širio stravu zviždeći strašno iz stotinu usta. Heraklo ga je morao ustrijeliti, nije imao izbora, jer samo je na taj način mogao osloboditi prilaze vrtu. Ljudi koji smišljaju priče tvrde kako je upravo toga zmaja božica podigla u nebo gdje se i danas može vidjeti okruženog treperavim zvijezdama, i sam naravno zvijezda. Misleći kako će se konačno osloboditi težine neba, radosni je Atlant pristao ubrati jabuke. Lakoćom djeteta potrčao je prema istoku dovikujući Heraklu koji je na leđima držao nebo umjesto njega: "Ne brini, osobno ću se pobrinuti da Euristej dobije jabuke najbrže što je moguće." U tom je času Heraklo osjetio da je sve izgubljeno, da će u mitu koji je postao njegovim jedinim pravim životom, biti pretvoren u sivu, beznačajnu i neosjetljivu planinu. "U redu, u redu," očajno je vikao za Atlas. "Molim te da samo malo pridržiš nebo dok ne nađem neki podmetak. Ti sam najbolje znaš kako žulja." Kad je bezazleni Atlas ponovno podmetnuo leđa, Herako je mirno pokupio jabuke u obramicu, neki kažu u rog, i tužno se osmjehujući pošao svojim putem.
7.
Nakon što su pokazane Euristeju u Mikeni, jabuke su vraćene natrag, u zapadni vrt. Ali govori se i to da ih je Heraklo darovao Plutu, sinu Demetre, božice žitnih polja, suradniku Tihe, nestalne i same po sebi uvijek tužne Sreće. Tužne i pretužne, ljudi joj naime nisu zahvalni i uvijek je iznova optužuju kako daruje samo neke. Tužan je i Plut, taj mladić što luta svijetom raznoseći brzinom vjetra bogatstvo i obilje. Isprva je darivao jedino valajne i dobre ljude. Zeus je međutim uočio kako se time ništa dobro ne postiže: dobre se kvari, a one zle ne čini boljima. Zato je oslijepio nesebičnog mladića - otada on dijeli bogatstvo, a da sam ne vidi kome ga daje. Rog obilja iz kojeg rasiplje zemaljske plodove dobio je najvjerojatnije od Herakla. Kad se heroj ženio Dejanirom glavni mu suparnik bijaše Aheloj, najstariji od tri tisuće riječnih bogova koliko ih je tada živjelo na zemlji. U borbi s herojem riječni se bog pretvorio u bika s dva velika roga na glavi. Heraklo mu otrgne jedan, pa iako se bog stidljivo pokrio vrbinim granama kako bi sakrio sramotu, a možda i molio da mu ga vrati, heroj to nije htio učiniti. Ponio ga je navodno sa sobom. Prije nego li ga je darovao Plutu, Hesperide su ga napunile zlatnim jabukama obilja: iz njega se uvijek može uzimati, a da se nikada ne isprazni.
8.
Tako se, u konačnici, zlatne jabuke ipak vraćaju Majci zemlji koja ih je stvorila kako bi posvetila prvi božanski brak i odnos između muškarca i žene učinila svetim. Zlatna jabuka razdora, ona kojom je Erida, božica nesloge, zavadila bogove i ljude, odvojila Parisa od Enone i Helenu od Menelaja, potječe jamačno iz nekog drugog izvora i nekog nepoznatog vrta i stabla što nisu ništa znala o jabukama Hesperida. Radi mira između bogova i ljudi Eridu nisu pozvali na svadbu Peleja i Tetide. Zlatnu jabuku na kojoj je pisalo "najljepšoj" stavila je Erida na svadbeni stol između Here, Afrodite i Atene. Svaka je od njih blistala poput svježe ruže i, što je još važnije, svaka je htjela postati dijelom priče koja će trajnije od mjedi svjedočiti kako baš ona bijaše jednom proglašena ljepšom od svih zemaljskih i nebeskih žena. Priča je nastala u Troji, gradu kralja Prijama, u vrijeme kad je Hekaba trebala roditi njegovog drugog sina. Usnila je kako umjesto djeteta rađa vatrene buktinje koje poput plamenih zmija spaljuju Prijamov grad i sa šumama iznad njega pretvaraju ga u prah i pepeo. Vidoviti Ezak, također Prijamov sin, naslutio je opasnost i zabrinuto tumačio kako će dijete, ostane li živo, donijeti propast i Troji i Prijamovoj kraljevskoj obitelji. Ljudi su tada znali da su snovi istiniti, pa je drugi Prijamov sin morao biti uklonjen. Usprkos svemu on se kao čovjek koji će ostvariti proročanstvo neočekivano vratio u krug kraljevske obitelji iako je obitelj učinila sve kako bi se izbjegla nesreća na koju je upozorio Hekabin san.
9.
Paris je dakle morao biti uklonjen kako se taj nesretni san ne bi ostvario. Prolazile su godine a da se ništa od onog što je bilo prorečeno nije dogodilo. S punim se poletom počelo vjerovati - nesreća je izbjegnuta, ništa se neće dogoditi. I kralju se napokon učinilo kako konačno bez bola i osjećaja krivnje može javno oglasiti smrt svog sina i u spomen na njega prirediti pogrebne svečanosti i natjecanja. Pobjedniku je obećao najljepšeg bika iz stada što ga je čuvao njegov pastir Agelaj na pašnjacima trojanske Ide. Od bika se nikako nije mogao odvojiti mladi pomoćni pastir po imenu Aleksandar, što znači zaštitnik, jer se nijedan kradljivac stoke nije usudio ni primaknuti stadima dok ih je on čuvao. Dopustili su mu da bika sam dovede u grad i da, iako bijaše samo mlađi pastir, ipak sudjeluje samo u natjecanjima. "Ne bi bilo pošteno da bika itko dobije dobije osim mene," govorio je. "Nisam li ga ja uzgojio i uvježbao tako da nikad nije pobijeđen, osim od jednog bika koji je nakon toga netragom nestao." Zaista je pobijedio u svim natjecanjima i na taj način uspio zacdržati najdražeg bika. Zavidni Prijamovi sinovi, Hektor i Dejfob, pojurili su mačevima mladog pastira, bili bi ga ubili, ali se na vrijeme uspio skloniti uz Zeusov oltar. Tada je kriknula Kasandra, njihova vidovita sestra. U pokretima mladog pastira prepoznala je pokrete vlastitog oca i prva osjetila da se njezin brat Paris vratio svojoj obitelji, iako je odmah, čim se rodio, morao biti ubijen.
10.
Povjerili su to glavnom Prijamovom pastiru, no on za takvo nešto nije imao snage. Ostavio je dječaka u brdu, uskoro se pokajao, pošao ga tražiti i naišao na medvjedicu koja je dojila dijete. Oduvijek je to bio božanski znak, pa je pastir zaboravio naredbu i odgojio Parisa. Na pašnjacima Ide Paris je čuvao kraljeva stada i ljubio Enonu, lijepu nimfu, travaricu, koja je poznavala trave i njima liječila svaku bolest. Kažu da i danas mladići oponašaju Parisa urezujući u koru drveća imena djevojaka, kao što je i on urezivao ime Enone u koru bukova i topola, i mladih hrastova, na trojanskoj Idi. Činio je to tako zaneseno kao da urezuje ime neke druge žene, a ne one s kojom se svakodnevno sastajao. Napokon, jednog dana na Gargaru, jednom vrhu u planini, pristupio mu je čarobni Hermes držeći zlatnu jabuku u ruci i tri gole božice iza sebe. Nikada Paris nije bio siguran kako sve to možda ipak nije samo sanjao. Hermes mu ipak nije trebao dugo objašnjavati o čemu se radi pokazujući mu na jabuku i na tri božice iza sebe. Iako su mu se sve tri unijele u lice i bile lijepe u mjeri za koju ne vrijede za ljudska pravila. "Zar nema nikog drugog da to učini," pitao je u strahu, "ja sam samo običan mladi pastir." Hermes je odgovrio kako Zeusove naredbe ne mogu mijenjati ni bogovi, a kamoli pastiri. Tako je mladi pastir, bez ikakva znanja o mogućim posljedicama postao neopozivi sudac trima božicama i njihovoj ljepoti. "Dobro gledaj," šapnula mu je na kraju gola Afrodita. "Jednako je lijepa Helena iz Sparte. Dadeš li mi jabuka, ta žena bit će tvoja."
11.
Helena je zaista bijaše toliko lijepa i toliko se razlikovala od drugih žena, pa su smišljane različite priče kako takvu ljepoticu nije nipošto mogla roditi neka obična žena, da se nije niti rodila na način kako se rađaju obični, smrtni ljudi. Tvrdi se kako je Tindarej sam smislio priču o svojoj ženi Ledi i njenim ljubavnim avanturama. Pravi i jedini njezin ljubavnik mogao je biti samo Zeus, ne naravno u svom vlastitom liku, nego u liku snježno bijelog, prelijepog i neodoljivog labuda. Očito je Tindarej pričao laži: Afrodita mu se osvetila tako da su sve njegove prelijepe kćeri bile tragično nevjerne svojim muževima, a tvorci priča nisu to nikad zaboravili - dosljedno su ih prikazivali kao žene koje ne mogu odoljeti lijepim muškarcima. Istina je međutim da je Zeus ludovao za Nemezom, božicom koja je sve pamtila i kažnjavala bahatost i oholu neskromnost, uskraćujući sreću dobivenu bez pravog razloga, baš onu koja nerijetko voli ljude tvrdog srca. Iako gotovo posve zaboravljena, ipak je u novije vrijeme kaznila Perzijance. Oni su pohodu protiv Grčke ponijeli sa sobom komad mramora kako bi od njega podigli spomenik svojoj budućoj pobjedi. No Grci su ga dobili kao plijen i od njega načinili spomenik Nemezi u Ramnuntu, na Atici. Vjerovalo se kako je na tom mjestu, u davno vrijeme, Zeus silovao Nemezu. Odbijala ga je, pretvorila se tobože u gusku. Nije nikada odustao, pa nije to učnio ni ovog puta nego se tvrdoglavo pretvorio u prelijepog snježnobijelog labuda, silno privlačnog i umiljatog. Nakon toga su u Sparti godinama pokazivali ostatke nekog velikog jaja, nalik na polovicu goleme bijele školjke. Govorilo se da je to samo dio onog jaja iz koga se rodila Helena, najljepša žena koja je ikada postojala.
12
Nakon događaja na Gargaru i pojave triju božanskih ljepotica, Parisu je u očima ostala samo Afrodita, tako je naime zamišljao Helenu, ženu kojom ga je Afrodita bila potkupila. Prvom je prilikom zato otplovio na Peloponez u pratnji Eneje, Afroditina sina. Na jarbolu svog broda digli su zastavu ljubavi na kojoj su im izvezli Afroditu i Erosa, malog Erosa sa zlatnom jabukom u ruci. Sestra Parisova, Kasandra, raspletenih kosa, plačući je preklinjala brata da ne odlazi na put koji će donijeti propast njemu, kraljevskoj obitelji i cijelom gradu. Imala je istinita viđenja kojima, na žalost, nitko nije mogao vjerovati. Tako ju je kaznio osvetoljubivi Apolon budući da mu je bila obećala ljubav uz uvjet da je učini vidovitom. A kad je zaista dobila vidovitost na dar odbila ga je kao da mu se nije bila obećala. Zato joj ni Paris, ma koliko da je to htio, nije mogao vjerovati. Žurio je Heleni i navodno je oteo izazvavši zgražanje bogova kršeći najsvetije zakone gostoprimstva. Opravdavao se grčkom otmicom Hesione, ona mu je bila tetka, zbog koje je navodno bio pošao na put, a nisu nikada ni pomislili da je vrate u Troju. A što se tek može reći o Zeusu koji je, mijenjajući još jednom oblik, oteo Europu s azijskog tla? Istina je međutim kako su Paris i Helena zaljubili na prvi pogled, a drukčije nije niti moglo biti jer je Afrodita vodila njihova srca. I sve Helenine želje bijahu usmjerene prema Troji i tom društvu izvanrednih muškaraca koji su cijenili ne samo plemenito herojstvo, nego i raskoš i ljepotu. U Sparti, na Menelajevu dvoru, Helena je živjela kao dio jednog mita , uzvišena i nedodirljiva poput Here. Među tim tvrdim, grubim, i ratu odanim ljudima malo je tko u njoj vidio istinsku, prelijepu i senzualnu ženu. Ona zato nije ni mogla a da se ne divi čovjeku koji je radi nje odbacio vlast nad Azijom, nju mu je nudila Hera, i najveću slavu u vojnim pohodima koju mu je htjela dati nepotkupljiva Atena uz uvjet da njoj dade kobnu jabuku. Kao da je znao da bi povijest bez nje zaboravila Troju i sam je Prijam ponavljao kako će radije grad gledati u ruševinama, nego Helenu trojansku vratiti
Grcima.
13.
Moguće ima ima i nešto istine u priči koja Helenu lišava odgovornosti za bol i neusporedive patnje Trojanaca. Pjesnik Stresihor u jednoj je pjesmi napao ljepoticu kao bestidnicu koja je izazvala naokrutniji rat i upropastila Trojance. Oslijepio je. U međuvremenu nekog je Autoledona, zbog rane koju mu nije zacjeljivala, proročište uputilo na Bijeli otok gdje su na ušću Istra Ahilej i Helena navodno već uživali u trajnom veselju, kad su se konačno združili u svijetu sjena, i naravno u glazbi koja se mogla i čuti ako se netko dovoljno približio čudesnim obalama Bijelog otoka. Dok je prinosio žrtvu prema savjetu proročišta onom se Autoledonu javila Helena. Poručila je pjesniku neka o njoj napiše novu, istinitu pjesmu, želi li progledati. "Ne nisi ti plovila brodovima s mnogo klupa niti si bila u trojanskim kulama," napisao je Stresihor ispravivši svoju prvobitnu zabludu. I vid mu se naravno vratio. No bilo je i onih koji su dokazivali kako je Afrodita prevarila Parisa i kako je događaj na Gargaru, kad mu se pokazala blistavo gola, bio jedan Parisov erotski san. Samo ga je jedan takav san koji mu je Afroditino tijelo utisnu u oči mogao natjerati da napusti Enonu čime je pokrenuo događaje što će Eneji, slavnom Afroditinom sinu, jamčiti najuzvšenije mjesto u svetim pričama. Prekasno se taj lijepi princ odlučio vratiti nimfi s kojom je proveo djetinsjtvo i mladost na pašnjacima Ide. Ranjen u najosjetljiviji dio tijela Filoktetovom strijelom, Paris je znao da ga samo ona može izliječiti svojim jedinstvenim travama. Kad su ga polumrtva donijeli k njoj, nije ga željela ni pogledati jer je, unatoč svim zakletvama, ipak otišao drugoj ženi. Međutim, na vijest o njegovoj smrti sama je sebi oduzela život. Nije sebi mogla oprostiti zašto je dopustila da Paris umre, kad drugog muškarca osim njega nije mogla voljeti.
14.
Kažu doduše i to kako je Paris zazivajući Enonu napokon posumnjao da je Helena, zbog koje je žrtvovao vlast i slavu, bila stvarna žena. Bijaše to utvara koju su, poput Pandore, smislili i stvorili bogovi i tako se poigrali s Trojancima omogućivši Grcima i njihovoj kulturi prodor u Aziju. Jedino Afrodita nije zaboravljala sinove i kćeri spaljenog Prijamovog grada. Ostavila je sva svoja obećanja Anhisu, Enejinom ocu, u jednoj jedinoj noći koju je s njim provela: "Imat ćeš sina koji će vladati Trojancima, i sinovi bit će rođeni njegovim sinovima, i tako u vječnost." Božica nije pomogla Parisu, pomogla je Eneji i izvela ga iz Troje što je za sva vremena nestala u plamenu. Pod njenom zastavom na kojoj je su joj utkali savršeni lik okruživši ga zvijezdama s malim Erosom koji je u ruci držao zlatnu jabuku, otplovio je Eneja prema dalekom, ali obećanom Laciju. Izgnani nesrećom koju je uzrokovala zlatna jabuka, veličanstveni su Trojanci na prostoru Lacija našli novu sreću i udarili temelje Rima.
15.
Ipak nema sumnje kako tek jabuka koju ćemo spomenuti predstavlja zapravo prvu, onu o kojoj, nipošto ne posve slučajno, nema nikakve naznake u Pismu, mada je priča o njoj postala poznatija i moćnija od s vih što su ikada ispričane. Po svoj prilici na stablo spoznaje dobra i zla i drvo života postavili su je umjetnici, odakle ju je na nagovor zmije ubrala Eva, mati svih živih ljudi, i dala Adamu da je jede. Lako je moguće kako se sve to dogodilo u petak, onog istog dana kad ih je Jahve stvorio i uskoro istjerao iz raja u tužno predvečerje , upravo kad je sunce, kao najveća žarka jabuka, padalo iza obzora. Nakon što im je dao odjeću od krzna kojom su zamijenili smokvino lišće, Jahve je naime još uvijek razmišljao o njima. Ako su prekršili jednu zabranu, mislio je, neće ni drugu poštivati, ako su jeli s drva spoznaje mogli bi posegnuti i za vječnim drvom života i tako postati besmrtni. Prognao ih je zato iz vrta i naselio istočno od njega, u području tvrde zemlje iz koje su nicali trnje i korov.
16.
Tek kad je Eva prekršila prvu zabranu i dala jabuku Adamu, nestala je božanska svjetlost što joj je skrivalo tijelo poput kakve sjene. Tada je Adam ugledao njenu pravu ljudsku put blistaviju od bisera. Konačno je spoznao kako bi mu život bez nje bio prazan, makar i ostao u rajskom vrtu, pa je time zemlja izvan vrta, zahvaljujući Evi, postala njihov zajednički izbor. Govori se međutim kako je Jahve stvorio Evu tek iz trećeg pokušaja. Prvu ženu, nazvali su je Lilit, Adam nije znao voljeti, htio ju je imati na silu, pa je ona s pravom pobjegla od njega. Kasnije su dodali kako je ona navodno rodila Asmodeja i druge zle duhove, a od nje tobože potječu i sve bludnice, pa i žene koje otimaju djecu, i one koje na skrovitim mjestima, u grmlju pokraj puta, siluju nevine muškarce. Budući da je Lilit pobjegla, a ni nagovor anđela nije se više htjela vratiti, Jahve je morao stvoriti drugu ženu, ali u nazočnosti Adama. Prvi ga je muškarac pomno gledao dok je to činio: vidio je hrpu živaca i žila, njenu utrobu i sve unutarnje organe, i nije mu se to nimalo svidjelo. Zato je prva i prava Eva stvorena tek iz trećeg pokušaja. Ona ja Adamu pružila jabuku znanja. Privučen njenom ljepotom, što se i danas obnavlja u svakoj ženi, zaboravio je na besmrtnost i odlučio skupa s njom, izvan raja nevinosti i neznanja, stvarati zemaljski vrt upućujući ljude da jedino na vlastitim leđima mogu nositi slobodu koju im je Jahve dao, slobodu izbora između dobra i zla.
17.
Ponegdje se tvrdi kako je ta prva jabuka samo znak ili simbol, budući da Jahve nije zamislio Eden kao konkretni vrt. Ali vrt je bez sumnje mirisao i očito nije mogao biti samo misaoni, apstraktni prostor: mirisale su trave i svako stablo u njemu, mirisala je i jabuka koju je Eva dala Adamu. Zato ne može biti istina kako je to ista zlatna jabuka iznad koje je sjala večernja zvijezda, ona ista koju je Heraklo ubrao u prastarom zapadnom vrtu Hesperida. Istina je ipak kako se i danas u svakoj jabuci, prereže li se okomito na peteljku, još uvijek može naći savršen pentagram kao da je u njoj zarobljena zapadna zvijezda. No to je samo dokaz da sve što je tvarno duguje svoj istinski oblik najdubljoj i najmoćnijoj mudrosti.