TRSKA
1. Ksenofanov bog,
2. Pan, prvi bog koji je umro,
3. Marsijina dvostruka svirala,
4. Trska odaje Midinu tajnu,
5. Mali Hermes krade Apolonova sveta goveda,
6. Hermesova lira,
7. Zeus priznaje Hermesa,
8. Nimfe i satiri, . Pastirski kozji Pan,
10. Pan i Omfala,
11. Selena jaše na Panu,
12. Siringina Preobrazba,
13. Prividna smrt Pana. Indijanski ljubavni zov na Panovoj svirali.
2. Pan, prvi bog koji je umro,
3. Marsijina dvostruka svirala,
4. Trska odaje Midinu tajnu,
5. Mali Hermes krade Apolonova sveta goveda,
6. Hermesova lira,
7. Zeus priznaje Hermesa,
8. Nimfe i satiri, . Pastirski kozji Pan,
10. Pan i Omfala,
11. Selena jaše na Panu,
12. Siringina Preobrazba,
13. Prividna smrt Pana. Indijanski ljubavni zov na Panovoj svirali.
1
Prodik, pisac poučne priče o Heraklu, morao je biti tužan zbog logički nužnog zaključka o bogovima: oni su djela imaginacije, slike i priče o zaslužnim pojedincima koje su zahvalni ljudi uzdigli do božanskog dostojanstva. Stoljeće prije njega Ksenofan, filozof, rapsod i pjesnik, iako i sam pjeva o bogovima, računa samo s jednom istinom, onom filozofskom, ruga se Homerovim i Hesiodovim lijepim slikama i mnoštvu bogova, tvrdi da su ih veliki pjesnici sami izmislili. Nije mogao zamisliti kako ih itko može shvatiti ozbiljno, kao da su bogovi plodovi misli svrhovito usmjerene prema neistini i prividu, a ne bića što uvjerljivo hodaju zemljom, rone i žive pod morem, napokon, lete nebom, lako poput ptica. Ako bi Ksenofan zaista bio u pravu tada bi Homerove i Hesiodove priče postale gomile nesuvislosti, božanski hramovi tek lijepo obrađeno i složeno kamenje bez života, u njima ne bi živjeli bogovi, nego njihove obmanjujuće i prazne slike. Nije to mnogo brinulo filozofa. Ako postoji mnogo bogova, tako je mislio, onda ih Etiopljani, nakon što su svi pocrnili u Faetontovom djetinjastom pokušaju, mogu prikazivati kao crnce s tupim nosevima i debelim usnama, Tračani kao modrooke i crvenokose pojedince koji lutaju brdima, otimaju žene jedni drugima, međusobno se varaju, kradu, svađaju i podbadaju kao da su lošiji od najlošijih ljudi. I još gori od toga. Kad bi, napokon, bogovi doista sličili ljudima, volovi, konji i lavovi s istim bi pravom, samo da imaju dušu, baš poput Homera, stvarali bogove prema vlastitoj slici: "konji konjima slične, volovi volu."
2.
Bog o komu misli Ksenofan vjerojatno je nalikovao Pitagorinim brojevima i njegovoj svemirskoj glazbi. U Ksenofana jedino bog može čuti tu glazbu potpuno jednako svim dijelovima svoga bića, za razliku od ljudi i Homerovih bogova koji je čuju samo nekim dijelovima tijela, samo nekim organima, dok su u drugim dijelovima potpuno neosjetljivi na sve melodije, ne samo na svemirske. Ksenofan, taj filozofom koji zamišlja samo jednoga boga, jasnog i nepokretnog, u sebi jedinstvenog i dosljednog poput stisnute kugle, najviše je utjecao na to da je raznoliko mnoštvo bogova počelo s pravom napuštati ljude. Možda je Pan, bog o kome se govorilo da pripada svim vremenima i svakom naraštaju, navijestio njihov silazak i pad, čarobni Pan, viđali su ga posvuda, na svim lijepim mjestima, čak u isto vrijeme: poistovjetio se s glazbom siringe koju je izmamio iz trske. Glazbu je pretvorio u neprolaznu čežnju muškarca za uzalud voljenom ženom. O njemu se govorilo: Pan je prvi bog koji je umro.
3.
Ipak je Atena stvorila prvu dvostruku sviralu koristeći šupljinu jelenske kosti. Prve svoje melodije svirala je bogovima na Olimpu, radujući se otkriću, radovali su se i bogovi uzbuđeni novim zvukom, iako su im veselje pomutile Afrodita i Hera stalnim podsmjehivanjem. Napuhivale su obraze kao djeca kad pušu u svinjski mjehur. Razočarana Atena pobjegla je u Frigiju. U vodi prvog gorskog potoka vidjela je o čemu se radi. Zdvojno je bacila dvojnice proklevši unaprijed svakoga tko ih nađe i na njima zasvira. Nesmotren kao i svi Frigijci koji nisu prihvatili Apolonovu glazbu, na odbačenu je sviralu prvi naišao Marsija, satir, svirač s osjećajem za srce Majke zemlje i njeno uzbudljivo tlo. Kad je zasvirao učinilo mu se da se zemlja ljulja, da stabla i trave slušaju njegovu glazbu poput seljaka koji su oko njega okupljali i plesali u neobuzdanom zanosu.
Frigijac je vjerovao da se glazba ne stvara samo sluhom i razumom, nego cijelim tijelom, najviše kožom. Izazvao je time neprijateljstvo najmoćnijeg boga, Zeusovog ljubimca Apolona, mladog boga glazbe i svjtlosti. "Na ovoj svirali svaka melodija bolje zvuči nego na tvojoj liri", izazivao je Marsija Apolona na natjecanje. Bog je pristao uz uvjet da pobjednik može kazniti gubitnika kojom god kaznom, makar ona bila i najokrutnija. U strahu da će lira biti nadsvirana okrenuo je Apolon glazbalo i nastavio svirati što Marsiji, naravno, nije bilo moguće. Živoga su ga oderale Apolonove sluge, kožu su mu objesili o jedan bor ili je sakrili u nekoj špilji rodne mu Frigije. Upamtila je što se dogodilo, pomicala se, kao da je živa, kada su do nje dopirali grubi frigijski napjevi, a na glazbu lire visila je nepomično i tvrdo, makar ona bila i najuzvišenija. Govori se kako su nimfe i satiri beskrajno žalili za Marsijom, plakali su tako dugo da je od njihovih suza nastao cijeli jedan potok. No vjerojatnije je kako je taj potok ipak stvorio Apolon vlastitom snagom. Pokajao se navodno zbog zločina što ga je počinio. No to je samo priča, jedva je moguće da u bogova postoji kajanje, oni su uvijek u pravu.
4.
Kako god bilo, priča o pobjedničkoj liri dobila je svoju polušaljivu inačicu u zgodi o kralju Midi i njegovim magarećim ušima. U onom natjecanju protivnik Apolonu nije naime bio Marsija, nego objesni kozji Pan. Sudio je Mida, Dionisov prijatelj, poznat po neumjerenim željama i pogrešno donesenim odlukama. "Neka mi izrastu magareće uši ako taj Pan ne svira bolje od ovog mladića", rekao je Mida unatoč svim zahtjevima da promijeni odluku i presudi u korist finije i plemenitije lire kojoj je tako očito pripdala budućnost. Zaista su mu izrasle. Sakrio ih je ispod frigijske kape. Tako sramotna izraslina nije bila poznata nikom osim njegovom brijaču. Pod prijetnjom smrti otrčao je do rijeke, na obali iskopao rupu i viknuo u nju iz svega glasa: "U kralja Mide magareće uši!" Poznato je kako tu, zemlji povjerenu tajnu, niti zemlja nije uspjela zadržati. Otkrila ju je trska što je ondje izrasla. Svak tko je onuda prolazio, ako je samo pažljivo slušao, mogao je slušati kako trska, ljuljajući se na vjetru, ponavlja baš one riječi što ih brijač nije pred ljudima smio izgovoriti.
5.
Izvješća o kozjem Panu, tvorcu trščane svirale i Apolonovom protivniku u priči o Midi i magarećim ušima, prikazuju ponegdje kao oca, ponegdje kao sina Hermesova, kao potomka onoga boga koji zlatnim štapom goni pred sobom duše pokojnika. Hermesa je Zeusu rodila Maja na vrhu Kilene u Arkadiji, u tamnoj, nedostupnoj šumi. Bio je još u pelenama, razuzdano derište, nestašan i bezobrazan, pa je lako moguće kako se Ksenofonove zamjerke odnose najviše na njegov lik. Homer ga naziva lukavcem i dovitljivcem bistroga uma, kraljem lupeža i trgovaca, goničem krava i noćnim uhodom. Rastao je kao čudo od djeteta. Ujutro se rodio, u podne je svirao liru, s večeri je u dalekim Pijerijskim brdima, s livada koje nikada nisu košene, ukrao Apolonovu
stado svetih krava. U prvoj žrtvi paljenici dvije je krave odmah žrtvovao dvanaestorici bogova, dvanaesti je naravno bio on sam. Žrtvovao ih je
na vatri koju je zapalio trljajući lovor o šipak. Nakon svega vratio se u špilju kao dašak vjetra kroz ključanicu. Legao je u malu zipku, kažu u lopatu za vijanje žita, pritegao pelene na ramenima kako bi prikrio svoj nagli rast. Iz svog kuta u špilji povikala je Maja: "Zar sam rodila lopovskog sina koga će Letoid Apolon svezana odvesti na Olimp da ga kazne." "Ništa ti ne brini", odgovorio je mali Zeusov sin, "računam li dobro s Apolonovom taštinom, nećemo mi vječno stanovati u ovoj špilji."
6.
Prije krađe svetih krava mali je bog ispred špilje našao kornjaču, predivnu živu igračku: "Pa ti si blistav crijepić koji mi dolazi iz gore. Uđi odmah u špilju, vani na svakog vrebaju opasnosti. Bit ćeš mi od velike koristi: živa kao zaštita protiv uroka, ali još bolje mrtva, prekrasno ćeš mi pjevati." Tako se obratio kornjači. Brzinom misli iz oklopa joj je uklonio tijelo, kroz oklop provukao štapić od trske, preko njega navukao volujsku kožu i konjićem zategao sedam žica od ovčjih crijeva, novo je glazbalo ugodio trzalicom. Zasvirao je odmah i zapjevao o Zeusu i Maji lijepih sandala, njihovoj ljubavi i svom božanskom podrijelu. Apolon je tada je već znao da su mu nestale krave, nije ih bilo na livadi na kojoj su uvijek nalazile i pasle najsvežiju od svih mogućih trava. Saznao je kako ih je odveo neobičan pastir, ni dijete ni čovjek - goneći ih unutraške s glavama ispred sebe, vlastite je tragove sakrio svezavši za sandale grančice tamarisa i mirte. "Vidi ti to," razmišljao je Apolon, "možda mi je krave oteo divlji Kentaur, a ne moj brat, lopovski Zeusov sin."
7.
Malog je boga našao u špilji, u pelenama, s lirom pod lijevom rukom, pričinjavao se da spava. "Pokaži gdje si sakrio krave, inače ću te baciti u Tartar, među patuljke," vikao je Apolon na dijete. "Kako bi istinoljubivi bogovi mogli vjerovati da jedno dijete, u pelenama i na majčinom mlijeku, može ukrasti tvoje krave? Ne vidjeh, ništa ne saznah i ni od koga ništa ne čuh! Ne bih ništa o tomu mogao kazati ni za to nagradu primiti," odgovorio je Hermes zviždeći pri tom kao da ga se nametljivi Apolon niti malo ne tiče. "Ti si običan lopov, drug precrne noći," vikao je dalje Apolon i htio ga ponijeti kao što se nosi dojenče. Mladi je bog tada iz trbuha ispustio nepristojnog glasnika, prdnuo je da je odjeknula špilja, zatim i podrignuo, upravo kao dojenče nakon dobrog obroka mlijeka. "Neka crknu sve tvoje krave, nisam ih ukrao, ali o tome samo Zeus može presuditi," odvratio je Hermes poskočivši iz zipke.
Tako su lisac za liscem, prvi Hermes, Apolon za njim, da mu ne utekne, krenuli do oca Zeusa. "Obojica ćete potražiti krave," naredio je Zeus radosno, i samo prividno ljutito, zbog očite bistrine i lukave neustrašivosti svog drugog sina. Hermes je tada posegnuo za skrivenom lirom, zasvirao je na njoj i novi čarobni zvuk, nepoznat bogovima i judima, odmah ovlada Apolonovim srcem. U novoj je glazbi otkrio moć da donosi veselje i radosni san kao i zaborav svih briga i bola. Konačno zna kako Hermes ima božanski dar, njegova lira vrijedila je neusporedivo više od pedesetak krava. Nudi mu nagodbu, njegovoj majci i njemu zajamčuje slavu među besmrtnim bogovima. Hermes je tražio i moć proricanja kao još jednu naknadu za ustupljenu liru, no Apolon nije htio ni čuti za to: navodno je zakletvom bogova utvrđeno da samo on u svom delfskom svetištu, na mjestu gdje je ubio svetu zmiju, može tumačiti volju bogova nemoćnom plemenu ljudi. Od oca Zeusa najmlađi je bog dobio glasničke trake, frigijski šešir i krilate sandale kojima je brzinom vjetra letio preko svih granica i bez poteškoća prelazio iz jednog svijeta u drugi, iz svijeta života u zagrobni svijet mrtvih. No čim je Apolonu ustupio liru, Majin je sin odmah izmislio još jedno glazbalo. Posegnuo je za šupljom stabljikom trske i od nje načinio prvu sviralu koju su prisvojili nimfe i satiri.
8.
U Arkadiji, i u drugim krajevima, Hermes je stavljan uz najplodnija mjesta, uz voćnjake i vinograde, polja i šume i osobito ondje gdje su se u rana jutra i predvečerja, i najviše u podne, okupljale nimfe i satiri raskalašeno se radujući životu, rastu i plodnosti. Bijahu to herme, jednostavni stupovi, kameni ili drveni kvadri, s bradatom Hermesovom glavom, zapravo poprsjem bez ruku, i muškim udom u donjem dijelu. Na tim su se mjestima okupljale nimfe prekrasnih obraza, djevojke neodoljive ljepote, obično po tri u skupini. Plesale su s Hermesom, i s drugim bogovima, oko bistrih izvora, pred sjenovitim špiljama i lijepim usamljenim stablima koje vole bogovi.
Kažu da su one odgajale bogove na Nisi, na primjer, Semelinog sina Dionisa, ali i herojske muškarce, poput Eneje, Afroditinog sina, koga su odgojile na trojanskoj Idi. No one mogu biti i vrlo opasne muškarcima koji nisu ni bogovi ni heroji, a slučajno su se našli u njihovom društvu, u podne, kod nekog studenca ili svete vode. Ni o čemu ne sanjaju više takvi muškarci, sanjaju tek o tome kako će se opet susresti s nimfom, i danju i noću opčinjeno lutaju, kao da žive u nekom ludom snom. Same nimfe nisu ni smrtne ni besmrtne, žive u najljepšim stablima i božanskim šumama, u nekom iznimnom hrastu ili boru. Govori se da su prve nimfe bile Meliade, nimfe jasenovih stabala, rođene iz krvi uškopljenog Urana. Bile su družbenice prvobitnih ljudi izrasle iz tla poput stabala: bijahu to prva ženska bića koja su postojola prije nego su bogovi stvorili prvu istinsku ženu.
9.
Neki naslućuju da se pričama o Hermesovim glazbenim izumima želi prikriti istina da je prvu tršćanu sviralu, višecijevnu pastirsku frulu, napravio Pan, jedan od najstarijih bogova, nepriznati Zeusov brat po mlijeku. Na kretskoj Idi, u svetoj špilji, skupa su sisali mlijeko Amalteje, bijele koze koju je Zeus, smatrajući je svojom dojiljom i hraniteljicom, postavio na nebo kao zvijezdu. Pan nije mario za Olimp i društvo bogova, prezirao je njihovu nadmenu umišljenost i samoživost, radije se s pastirima skitao Arkadijom nego gubio vrijeme u božanskim spletkama. Ležao je na lijepim mjestima, na prekrivaču od najsitnijih i najmekših iglica, u grmovima, pod borovima velike krošnje, prepuštajući se tijelom i mislima svetom popodnevnom počinku.
Nije se poput brata pretvarao u ptice, u labudove, prepelice, kukavice ili orlove, niti u zmije ili u zlatne kapi plodne kiše. Pokazivao se naprotiv kao jarac s tvrdim papcima i repom, gdjekad i sitnim rogovima, rugajući se bogovima i njegovoj savršenoj i nepojmljivoj ljepoti. Žene su obožavale njegove šale. Kad završavaju poljski radovi, žetva i berba, muškarci tu i tamo i danas oponašaju Pana u polupristojnoj igri sa ženama, one šaleći se dopuštaju muškarcima i više od šale, podbadaju ih i ohrabruju uzvicima "vraže jedan", baš onako kako su nekad dražile i poskakivale s Panom. Upravo tako: kao što se Pan šalio s muškarcima i ženama, tako su se i oni šalili s njim, skakali zajedno u razuzdanim svečanostima, šibali ga kozorepcem po jarećim papcima. Sve šale
bijahu s njim dopuštene osim jedne - nisu ga smjeli buditi iz podnevna sna. Kad bi se to dogodilo i Pan se probudio, proderao bi se božanskim glasom koji se razlijegao brdima, najčešće u podne. Sva su bića tada drhtala od užasa kao što to i danas čine kad ih uhvati panični strah.
10.
U ljubavnim zgodama nije uvijek imao sreće. Niikad nije tako nastradao kao u zgodi s Heraklom i Omfalom. Ta žena, lijepa lidijska kraljica, kupila je Herakla na tržnici robova za svega tri novčića u jednoj čudnoj trgovini koju je Hermes ugovorio. Nije se drukčije Heraklo mogao očistiti od ubojstva i prekršenih zakona gostoprimstva, progonili su ga ružni snovi od kojih se nije mogao ni odmoriti ni zaspati. U Delfima su ga odbili i samo su zgražali nad onim što je učinio. "Nisu mi potrebni Apolonovi savjeti. Kad je tako, osnovat ću svoje proročište," bijesno je kazao i odnio tronožac ispod Pitije. Dohvatio ga je tada Apolon, no kako bi zaista završio taj sukob, ostalo je nepoznato. Razdvojio ih je naime Zeus kad je naslutio kako će se njegova dva obožavana sina međusobno umlatiti.
"Moraš biti prodan, jedino se tako možeš očistiti od grijeha i oslobiti od ružnih snova," rečeno mu je na kraju. Kupila ga je Omfala kojoj nije bio samo rob nego i ljubavnik. Prvi je put tada zanemario lavlju kožu i herojski vijenac oko glave, nije ih nosio, odložio ih je sa strane, s njima se poigravala Omfala glumeći heroja. Prepuštao se njenim ljubavnim igrama, i išao tako daleko da je navlačio njene ružičaste haljine, ona njegovu lavlju kožu. Razmahivala se batinom oko njegove glave što je neupućenima izgledalo kao da ga tuče. I Pan se do ušiju zaljubio u kraljicu. Jedne se noći potajno uputio k njoj. Na nesreću, baš su te noći ljubavnici spavali u odvojenim posteljama, ona u lavljoj koži, on u svili. Nikada Pan, ni u jednoj svečanosti, nije dobio toliko batina koliko te noći od Herakla. U mraku je napipavši svilu zgrabio heroja umjesto žene.
11.
Iz te zgode izvukao pouku o značenju odjeće u ljubavnoj igri već u svom odnosu sa Selenom. Tu se božicu može vidjeti noću kada je nebo obasjanom sjajnom mjesečinom. U visokim brdima Arkadije Pan je pratio Selenu svake noći sačekujući njenu omamljujuću svjetlost i srebrna kola o kojima se ponekad govorilo kako ih ne vuku konji nego moćni jarac, a neki su po malim rogovima na glavi govorili - to je Pan. Udvarao se Seleni u lijepim noćima punog mjeseca. Ona je tada jasno vidjela njegovu nezgrapnost, nije voljela jarčeve papke ni rep, niti dlaku koja je, to je barem sigurno, vrlo neugodno vonjala. Kako bi je pridobio obećao joj je stado ovnova mirisavog runa, i sam se preobrazio u velikog pitomog ovna s temeljito ispranim bijelim runom. Zadivila mu se Selena, on je tek kleknuo, ona ga je uzjahala. Dugo su je vremena nakon toga viđali u jasnim noćima kako zadovoljno i zanosno jaše na velikom bijelom ovnu s neobično malim rogovima. Možda i nije bila svjesna da jaše na Panu, dopuštala mu je da s njom učini sve što najviše želi.
12.
Bila je to sretna ljubav, iz nje očito nije mogla nastati svirala, još manje tužna ljubavna pjesma od koje će zadrhtati srca ljudi. Višecjevna pastirska svirala mogla je nastati jedino u nesretnoj ljubavi. Zagledao se Pan u ozbiljnu nimfu Siringu, možda jednu od Artemidinih djevojaka koje su djevičanskoj božici i same zaklele na nevinost. Kakogod bilo, nije ona razumjela tjelesne radosti, nije nimalo marila za njih. Šalio se sa Siringom, navlačio jarčevu kožu, pokazivao joj papke i one najprostije stvari što ih je sam, u beskrajnoj dokolici umio izraditi iz nekog komada drva. Nimfa se nije obazirala, nije se s njim htjela sastati ni na jednom mjestu, ni ispod stabala najširih krošnji na najmekšoj i najdbuljoj mahovini. Njena je potpuna odbojnost izazivala u njemu bijes potpirujući žudnju.
Jednog je dana pratio nimfu brdima Arkadije, od gore Lekaj do rijeke Ladon. Sustigao je uz samu rijeku i ona se, gubeći nadu da će se spasiti od Panove grubosti i sramote, pomoli rijeci i nebu da joj oduzmu djevojački i dadu neki drugi, manje izazovan i osjetljiv lik. Svom je snagom Pan zagrlio Siringu baš kad je podizala haljinu i zagazila u rijeku ne bi li se nekako spasila. Gle čuda! Umjesto djevojke Pan je u rukama imao samo šuplje stabljke trske. Nije mogao smiriti bol kad je shvatio da je Siringa radije postala trska nego njegova ljubav, shvatio je i to kako je ljubav prema njoj morao iskazati na drukčiji način i mirno podnijeti njezino odbijanje. Odgovorio mu je vjetar stvarajući u trsci tonove pritajene tuge. Dosjetio se. Odrezao je trsku, spojio cijevi voskom u jednu višecjevnu sviralu, nježno je na njoj zasvirao dozivajući titravom glazbom i božanskom tugom nimfu da mu se vrati. Otada Siringa ili Panova svirala uvijek iznova, kao da to čini prvi put, obnavlja ljubavnu tugu koju Pan upućuje Siringi, podsjeća na to kako je ljubav uvijek sveta, i onda kad nije uzvraćena.
13.
Samo takvom Panu, izumitelju dokolice i slatkog ljenčarenja, tvorcu podnevnog počinka i sretnog protezanja nakon dobrog sna, može pripasti svirala iz koje nepovratno i tako čeznutljivo zvuči prolaznost bića i nestaje vječnost bogova u ime tuge i radosti kratkotrajnog života. Pan je suočavao ljude s kratkotrajnošću i nestajanjem, zato se ponekad tako neslano šalio. Poznato je kako je Plutarh, svestrani poganski svećenik iz Heroneje, zapisao vijest o besmislenoj Panovoj smrti. Mornar po imenu Tamuz čuo je tu vijest ploveći uz neki otok, negdje u Sredozemlju, daleko, predaleko od Arkadije, Panove prave domovine. Tvrdio je taj mornar kako je more prenosilo vijest odzvanjujući dubokim nadnarvnim glasom: "Tamuze, jesi li to ti? Kad stigneš u Palod ne zaboravi objaviti da je veliki bog Pan - mrtav!"
Ne treba svemu vjerovati, takve glasine s dalekog mora mogu biti zlonamjerne. U Stjenjaku, daleko od Arkadije, američki Indijanci nisu nikada čuli za takvu vijest, ostala im je živa Panova ljubavna čežnja za Siringom i svirala koju vole jednako kao i Pan. Kad pate od ljubavi, onako kao što je i Pan patio, odlaze daleko od ljudi, u ravnice gdje nikoga nema osim tišine i vjetra. Ondje na Panovoj svirali zasviraju tužnu ljubavnu melodiju. Istina je kako će djevojci koju tako dozivaju zadrhtati srce, na zov svirale odgovorit će tužnim suzama ljubavi.
Prodik, pisac poučne priče o Heraklu, morao je biti tužan zbog logički nužnog zaključka o bogovima: oni su djela imaginacije, slike i priče o zaslužnim pojedincima koje su zahvalni ljudi uzdigli do božanskog dostojanstva. Stoljeće prije njega Ksenofan, filozof, rapsod i pjesnik, iako i sam pjeva o bogovima, računa samo s jednom istinom, onom filozofskom, ruga se Homerovim i Hesiodovim lijepim slikama i mnoštvu bogova, tvrdi da su ih veliki pjesnici sami izmislili. Nije mogao zamisliti kako ih itko može shvatiti ozbiljno, kao da su bogovi plodovi misli svrhovito usmjerene prema neistini i prividu, a ne bića što uvjerljivo hodaju zemljom, rone i žive pod morem, napokon, lete nebom, lako poput ptica. Ako bi Ksenofan zaista bio u pravu tada bi Homerove i Hesiodove priče postale gomile nesuvislosti, božanski hramovi tek lijepo obrađeno i složeno kamenje bez života, u njima ne bi živjeli bogovi, nego njihove obmanjujuće i prazne slike. Nije to mnogo brinulo filozofa. Ako postoji mnogo bogova, tako je mislio, onda ih Etiopljani, nakon što su svi pocrnili u Faetontovom djetinjastom pokušaju, mogu prikazivati kao crnce s tupim nosevima i debelim usnama, Tračani kao modrooke i crvenokose pojedince koji lutaju brdima, otimaju žene jedni drugima, međusobno se varaju, kradu, svađaju i podbadaju kao da su lošiji od najlošijih ljudi. I još gori od toga. Kad bi, napokon, bogovi doista sličili ljudima, volovi, konji i lavovi s istim bi pravom, samo da imaju dušu, baš poput Homera, stvarali bogove prema vlastitoj slici: "konji konjima slične, volovi volu."
2.
Bog o komu misli Ksenofan vjerojatno je nalikovao Pitagorinim brojevima i njegovoj svemirskoj glazbi. U Ksenofana jedino bog može čuti tu glazbu potpuno jednako svim dijelovima svoga bića, za razliku od ljudi i Homerovih bogova koji je čuju samo nekim dijelovima tijela, samo nekim organima, dok su u drugim dijelovima potpuno neosjetljivi na sve melodije, ne samo na svemirske. Ksenofan, taj filozofom koji zamišlja samo jednoga boga, jasnog i nepokretnog, u sebi jedinstvenog i dosljednog poput stisnute kugle, najviše je utjecao na to da je raznoliko mnoštvo bogova počelo s pravom napuštati ljude. Možda je Pan, bog o kome se govorilo da pripada svim vremenima i svakom naraštaju, navijestio njihov silazak i pad, čarobni Pan, viđali su ga posvuda, na svim lijepim mjestima, čak u isto vrijeme: poistovjetio se s glazbom siringe koju je izmamio iz trske. Glazbu je pretvorio u neprolaznu čežnju muškarca za uzalud voljenom ženom. O njemu se govorilo: Pan je prvi bog koji je umro.
3.
Ipak je Atena stvorila prvu dvostruku sviralu koristeći šupljinu jelenske kosti. Prve svoje melodije svirala je bogovima na Olimpu, radujući se otkriću, radovali su se i bogovi uzbuđeni novim zvukom, iako su im veselje pomutile Afrodita i Hera stalnim podsmjehivanjem. Napuhivale su obraze kao djeca kad pušu u svinjski mjehur. Razočarana Atena pobjegla je u Frigiju. U vodi prvog gorskog potoka vidjela je o čemu se radi. Zdvojno je bacila dvojnice proklevši unaprijed svakoga tko ih nađe i na njima zasvira. Nesmotren kao i svi Frigijci koji nisu prihvatili Apolonovu glazbu, na odbačenu je sviralu prvi naišao Marsija, satir, svirač s osjećajem za srce Majke zemlje i njeno uzbudljivo tlo. Kad je zasvirao učinilo mu se da se zemlja ljulja, da stabla i trave slušaju njegovu glazbu poput seljaka koji su oko njega okupljali i plesali u neobuzdanom zanosu.
Frigijac je vjerovao da se glazba ne stvara samo sluhom i razumom, nego cijelim tijelom, najviše kožom. Izazvao je time neprijateljstvo najmoćnijeg boga, Zeusovog ljubimca Apolona, mladog boga glazbe i svjtlosti. "Na ovoj svirali svaka melodija bolje zvuči nego na tvojoj liri", izazivao je Marsija Apolona na natjecanje. Bog je pristao uz uvjet da pobjednik može kazniti gubitnika kojom god kaznom, makar ona bila i najokrutnija. U strahu da će lira biti nadsvirana okrenuo je Apolon glazbalo i nastavio svirati što Marsiji, naravno, nije bilo moguće. Živoga su ga oderale Apolonove sluge, kožu su mu objesili o jedan bor ili je sakrili u nekoj špilji rodne mu Frigije. Upamtila je što se dogodilo, pomicala se, kao da je živa, kada su do nje dopirali grubi frigijski napjevi, a na glazbu lire visila je nepomično i tvrdo, makar ona bila i najuzvišenija. Govori se kako su nimfe i satiri beskrajno žalili za Marsijom, plakali su tako dugo da je od njihovih suza nastao cijeli jedan potok. No vjerojatnije je kako je taj potok ipak stvorio Apolon vlastitom snagom. Pokajao se navodno zbog zločina što ga je počinio. No to je samo priča, jedva je moguće da u bogova postoji kajanje, oni su uvijek u pravu.
4.
Kako god bilo, priča o pobjedničkoj liri dobila je svoju polušaljivu inačicu u zgodi o kralju Midi i njegovim magarećim ušima. U onom natjecanju protivnik Apolonu nije naime bio Marsija, nego objesni kozji Pan. Sudio je Mida, Dionisov prijatelj, poznat po neumjerenim željama i pogrešno donesenim odlukama. "Neka mi izrastu magareće uši ako taj Pan ne svira bolje od ovog mladića", rekao je Mida unatoč svim zahtjevima da promijeni odluku i presudi u korist finije i plemenitije lire kojoj je tako očito pripdala budućnost. Zaista su mu izrasle. Sakrio ih je ispod frigijske kape. Tako sramotna izraslina nije bila poznata nikom osim njegovom brijaču. Pod prijetnjom smrti otrčao je do rijeke, na obali iskopao rupu i viknuo u nju iz svega glasa: "U kralja Mide magareće uši!" Poznato je kako tu, zemlji povjerenu tajnu, niti zemlja nije uspjela zadržati. Otkrila ju je trska što je ondje izrasla. Svak tko je onuda prolazio, ako je samo pažljivo slušao, mogao je slušati kako trska, ljuljajući se na vjetru, ponavlja baš one riječi što ih brijač nije pred ljudima smio izgovoriti.
5.
Izvješća o kozjem Panu, tvorcu trščane svirale i Apolonovom protivniku u priči o Midi i magarećim ušima, prikazuju ponegdje kao oca, ponegdje kao sina Hermesova, kao potomka onoga boga koji zlatnim štapom goni pred sobom duše pokojnika. Hermesa je Zeusu rodila Maja na vrhu Kilene u Arkadiji, u tamnoj, nedostupnoj šumi. Bio je još u pelenama, razuzdano derište, nestašan i bezobrazan, pa je lako moguće kako se Ksenofonove zamjerke odnose najviše na njegov lik. Homer ga naziva lukavcem i dovitljivcem bistroga uma, kraljem lupeža i trgovaca, goničem krava i noćnim uhodom. Rastao je kao čudo od djeteta. Ujutro se rodio, u podne je svirao liru, s večeri je u dalekim Pijerijskim brdima, s livada koje nikada nisu košene, ukrao Apolonovu
stado svetih krava. U prvoj žrtvi paljenici dvije je krave odmah žrtvovao dvanaestorici bogova, dvanaesti je naravno bio on sam. Žrtvovao ih je
na vatri koju je zapalio trljajući lovor o šipak. Nakon svega vratio se u špilju kao dašak vjetra kroz ključanicu. Legao je u malu zipku, kažu u lopatu za vijanje žita, pritegao pelene na ramenima kako bi prikrio svoj nagli rast. Iz svog kuta u špilji povikala je Maja: "Zar sam rodila lopovskog sina koga će Letoid Apolon svezana odvesti na Olimp da ga kazne." "Ništa ti ne brini", odgovorio je mali Zeusov sin, "računam li dobro s Apolonovom taštinom, nećemo mi vječno stanovati u ovoj špilji."
6.
Prije krađe svetih krava mali je bog ispred špilje našao kornjaču, predivnu živu igračku: "Pa ti si blistav crijepić koji mi dolazi iz gore. Uđi odmah u špilju, vani na svakog vrebaju opasnosti. Bit ćeš mi od velike koristi: živa kao zaštita protiv uroka, ali još bolje mrtva, prekrasno ćeš mi pjevati." Tako se obratio kornjači. Brzinom misli iz oklopa joj je uklonio tijelo, kroz oklop provukao štapić od trske, preko njega navukao volujsku kožu i konjićem zategao sedam žica od ovčjih crijeva, novo je glazbalo ugodio trzalicom. Zasvirao je odmah i zapjevao o Zeusu i Maji lijepih sandala, njihovoj ljubavi i svom božanskom podrijelu. Apolon je tada je već znao da su mu nestale krave, nije ih bilo na livadi na kojoj su uvijek nalazile i pasle najsvežiju od svih mogućih trava. Saznao je kako ih je odveo neobičan pastir, ni dijete ni čovjek - goneći ih unutraške s glavama ispred sebe, vlastite je tragove sakrio svezavši za sandale grančice tamarisa i mirte. "Vidi ti to," razmišljao je Apolon, "možda mi je krave oteo divlji Kentaur, a ne moj brat, lopovski Zeusov sin."
7.
Malog je boga našao u špilji, u pelenama, s lirom pod lijevom rukom, pričinjavao se da spava. "Pokaži gdje si sakrio krave, inače ću te baciti u Tartar, među patuljke," vikao je Apolon na dijete. "Kako bi istinoljubivi bogovi mogli vjerovati da jedno dijete, u pelenama i na majčinom mlijeku, može ukrasti tvoje krave? Ne vidjeh, ništa ne saznah i ni od koga ništa ne čuh! Ne bih ništa o tomu mogao kazati ni za to nagradu primiti," odgovorio je Hermes zviždeći pri tom kao da ga se nametljivi Apolon niti malo ne tiče. "Ti si običan lopov, drug precrne noći," vikao je dalje Apolon i htio ga ponijeti kao što se nosi dojenče. Mladi je bog tada iz trbuha ispustio nepristojnog glasnika, prdnuo je da je odjeknula špilja, zatim i podrignuo, upravo kao dojenče nakon dobrog obroka mlijeka. "Neka crknu sve tvoje krave, nisam ih ukrao, ali o tome samo Zeus može presuditi," odvratio je Hermes poskočivši iz zipke.
Tako su lisac za liscem, prvi Hermes, Apolon za njim, da mu ne utekne, krenuli do oca Zeusa. "Obojica ćete potražiti krave," naredio je Zeus radosno, i samo prividno ljutito, zbog očite bistrine i lukave neustrašivosti svog drugog sina. Hermes je tada posegnuo za skrivenom lirom, zasvirao je na njoj i novi čarobni zvuk, nepoznat bogovima i judima, odmah ovlada Apolonovim srcem. U novoj je glazbi otkrio moć da donosi veselje i radosni san kao i zaborav svih briga i bola. Konačno zna kako Hermes ima božanski dar, njegova lira vrijedila je neusporedivo više od pedesetak krava. Nudi mu nagodbu, njegovoj majci i njemu zajamčuje slavu među besmrtnim bogovima. Hermes je tražio i moć proricanja kao još jednu naknadu za ustupljenu liru, no Apolon nije htio ni čuti za to: navodno je zakletvom bogova utvrđeno da samo on u svom delfskom svetištu, na mjestu gdje je ubio svetu zmiju, može tumačiti volju bogova nemoćnom plemenu ljudi. Od oca Zeusa najmlađi je bog dobio glasničke trake, frigijski šešir i krilate sandale kojima je brzinom vjetra letio preko svih granica i bez poteškoća prelazio iz jednog svijeta u drugi, iz svijeta života u zagrobni svijet mrtvih. No čim je Apolonu ustupio liru, Majin je sin odmah izmislio još jedno glazbalo. Posegnuo je za šupljom stabljikom trske i od nje načinio prvu sviralu koju su prisvojili nimfe i satiri.
8.
U Arkadiji, i u drugim krajevima, Hermes je stavljan uz najplodnija mjesta, uz voćnjake i vinograde, polja i šume i osobito ondje gdje su se u rana jutra i predvečerja, i najviše u podne, okupljale nimfe i satiri raskalašeno se radujući životu, rastu i plodnosti. Bijahu to herme, jednostavni stupovi, kameni ili drveni kvadri, s bradatom Hermesovom glavom, zapravo poprsjem bez ruku, i muškim udom u donjem dijelu. Na tim su se mjestima okupljale nimfe prekrasnih obraza, djevojke neodoljive ljepote, obično po tri u skupini. Plesale su s Hermesom, i s drugim bogovima, oko bistrih izvora, pred sjenovitim špiljama i lijepim usamljenim stablima koje vole bogovi.
Kažu da su one odgajale bogove na Nisi, na primjer, Semelinog sina Dionisa, ali i herojske muškarce, poput Eneje, Afroditinog sina, koga su odgojile na trojanskoj Idi. No one mogu biti i vrlo opasne muškarcima koji nisu ni bogovi ni heroji, a slučajno su se našli u njihovom društvu, u podne, kod nekog studenca ili svete vode. Ni o čemu ne sanjaju više takvi muškarci, sanjaju tek o tome kako će se opet susresti s nimfom, i danju i noću opčinjeno lutaju, kao da žive u nekom ludom snom. Same nimfe nisu ni smrtne ni besmrtne, žive u najljepšim stablima i božanskim šumama, u nekom iznimnom hrastu ili boru. Govori se da su prve nimfe bile Meliade, nimfe jasenovih stabala, rođene iz krvi uškopljenog Urana. Bile su družbenice prvobitnih ljudi izrasle iz tla poput stabala: bijahu to prva ženska bića koja su postojola prije nego su bogovi stvorili prvu istinsku ženu.
9.
Neki naslućuju da se pričama o Hermesovim glazbenim izumima želi prikriti istina da je prvu tršćanu sviralu, višecijevnu pastirsku frulu, napravio Pan, jedan od najstarijih bogova, nepriznati Zeusov brat po mlijeku. Na kretskoj Idi, u svetoj špilji, skupa su sisali mlijeko Amalteje, bijele koze koju je Zeus, smatrajući je svojom dojiljom i hraniteljicom, postavio na nebo kao zvijezdu. Pan nije mario za Olimp i društvo bogova, prezirao je njihovu nadmenu umišljenost i samoživost, radije se s pastirima skitao Arkadijom nego gubio vrijeme u božanskim spletkama. Ležao je na lijepim mjestima, na prekrivaču od najsitnijih i najmekših iglica, u grmovima, pod borovima velike krošnje, prepuštajući se tijelom i mislima svetom popodnevnom počinku.
Nije se poput brata pretvarao u ptice, u labudove, prepelice, kukavice ili orlove, niti u zmije ili u zlatne kapi plodne kiše. Pokazivao se naprotiv kao jarac s tvrdim papcima i repom, gdjekad i sitnim rogovima, rugajući se bogovima i njegovoj savršenoj i nepojmljivoj ljepoti. Žene su obožavale njegove šale. Kad završavaju poljski radovi, žetva i berba, muškarci tu i tamo i danas oponašaju Pana u polupristojnoj igri sa ženama, one šaleći se dopuštaju muškarcima i više od šale, podbadaju ih i ohrabruju uzvicima "vraže jedan", baš onako kako su nekad dražile i poskakivale s Panom. Upravo tako: kao što se Pan šalio s muškarcima i ženama, tako su se i oni šalili s njim, skakali zajedno u razuzdanim svečanostima, šibali ga kozorepcem po jarećim papcima. Sve šale
bijahu s njim dopuštene osim jedne - nisu ga smjeli buditi iz podnevna sna. Kad bi se to dogodilo i Pan se probudio, proderao bi se božanskim glasom koji se razlijegao brdima, najčešće u podne. Sva su bića tada drhtala od užasa kao što to i danas čine kad ih uhvati panični strah.
10.
U ljubavnim zgodama nije uvijek imao sreće. Niikad nije tako nastradao kao u zgodi s Heraklom i Omfalom. Ta žena, lijepa lidijska kraljica, kupila je Herakla na tržnici robova za svega tri novčića u jednoj čudnoj trgovini koju je Hermes ugovorio. Nije se drukčije Heraklo mogao očistiti od ubojstva i prekršenih zakona gostoprimstva, progonili su ga ružni snovi od kojih se nije mogao ni odmoriti ni zaspati. U Delfima su ga odbili i samo su zgražali nad onim što je učinio. "Nisu mi potrebni Apolonovi savjeti. Kad je tako, osnovat ću svoje proročište," bijesno je kazao i odnio tronožac ispod Pitije. Dohvatio ga je tada Apolon, no kako bi zaista završio taj sukob, ostalo je nepoznato. Razdvojio ih je naime Zeus kad je naslutio kako će se njegova dva obožavana sina međusobno umlatiti.
"Moraš biti prodan, jedino se tako možeš očistiti od grijeha i oslobiti od ružnih snova," rečeno mu je na kraju. Kupila ga je Omfala kojoj nije bio samo rob nego i ljubavnik. Prvi je put tada zanemario lavlju kožu i herojski vijenac oko glave, nije ih nosio, odložio ih je sa strane, s njima se poigravala Omfala glumeći heroja. Prepuštao se njenim ljubavnim igrama, i išao tako daleko da je navlačio njene ružičaste haljine, ona njegovu lavlju kožu. Razmahivala se batinom oko njegove glave što je neupućenima izgledalo kao da ga tuče. I Pan se do ušiju zaljubio u kraljicu. Jedne se noći potajno uputio k njoj. Na nesreću, baš su te noći ljubavnici spavali u odvojenim posteljama, ona u lavljoj koži, on u svili. Nikada Pan, ni u jednoj svečanosti, nije dobio toliko batina koliko te noći od Herakla. U mraku je napipavši svilu zgrabio heroja umjesto žene.
11.
Iz te zgode izvukao pouku o značenju odjeće u ljubavnoj igri već u svom odnosu sa Selenom. Tu se božicu može vidjeti noću kada je nebo obasjanom sjajnom mjesečinom. U visokim brdima Arkadije Pan je pratio Selenu svake noći sačekujući njenu omamljujuću svjetlost i srebrna kola o kojima se ponekad govorilo kako ih ne vuku konji nego moćni jarac, a neki su po malim rogovima na glavi govorili - to je Pan. Udvarao se Seleni u lijepim noćima punog mjeseca. Ona je tada jasno vidjela njegovu nezgrapnost, nije voljela jarčeve papke ni rep, niti dlaku koja je, to je barem sigurno, vrlo neugodno vonjala. Kako bi je pridobio obećao joj je stado ovnova mirisavog runa, i sam se preobrazio u velikog pitomog ovna s temeljito ispranim bijelim runom. Zadivila mu se Selena, on je tek kleknuo, ona ga je uzjahala. Dugo su je vremena nakon toga viđali u jasnim noćima kako zadovoljno i zanosno jaše na velikom bijelom ovnu s neobično malim rogovima. Možda i nije bila svjesna da jaše na Panu, dopuštala mu je da s njom učini sve što najviše želi.
12.
Bila je to sretna ljubav, iz nje očito nije mogla nastati svirala, još manje tužna ljubavna pjesma od koje će zadrhtati srca ljudi. Višecjevna pastirska svirala mogla je nastati jedino u nesretnoj ljubavi. Zagledao se Pan u ozbiljnu nimfu Siringu, možda jednu od Artemidinih djevojaka koje su djevičanskoj božici i same zaklele na nevinost. Kakogod bilo, nije ona razumjela tjelesne radosti, nije nimalo marila za njih. Šalio se sa Siringom, navlačio jarčevu kožu, pokazivao joj papke i one najprostije stvari što ih je sam, u beskrajnoj dokolici umio izraditi iz nekog komada drva. Nimfa se nije obazirala, nije se s njim htjela sastati ni na jednom mjestu, ni ispod stabala najširih krošnji na najmekšoj i najdbuljoj mahovini. Njena je potpuna odbojnost izazivala u njemu bijes potpirujući žudnju.
Jednog je dana pratio nimfu brdima Arkadije, od gore Lekaj do rijeke Ladon. Sustigao je uz samu rijeku i ona se, gubeći nadu da će se spasiti od Panove grubosti i sramote, pomoli rijeci i nebu da joj oduzmu djevojački i dadu neki drugi, manje izazovan i osjetljiv lik. Svom je snagom Pan zagrlio Siringu baš kad je podizala haljinu i zagazila u rijeku ne bi li se nekako spasila. Gle čuda! Umjesto djevojke Pan je u rukama imao samo šuplje stabljke trske. Nije mogao smiriti bol kad je shvatio da je Siringa radije postala trska nego njegova ljubav, shvatio je i to kako je ljubav prema njoj morao iskazati na drukčiji način i mirno podnijeti njezino odbijanje. Odgovorio mu je vjetar stvarajući u trsci tonove pritajene tuge. Dosjetio se. Odrezao je trsku, spojio cijevi voskom u jednu višecjevnu sviralu, nježno je na njoj zasvirao dozivajući titravom glazbom i božanskom tugom nimfu da mu se vrati. Otada Siringa ili Panova svirala uvijek iznova, kao da to čini prvi put, obnavlja ljubavnu tugu koju Pan upućuje Siringi, podsjeća na to kako je ljubav uvijek sveta, i onda kad nije uzvraćena.
13.
Samo takvom Panu, izumitelju dokolice i slatkog ljenčarenja, tvorcu podnevnog počinka i sretnog protezanja nakon dobrog sna, može pripasti svirala iz koje nepovratno i tako čeznutljivo zvuči prolaznost bića i nestaje vječnost bogova u ime tuge i radosti kratkotrajnog života. Pan je suočavao ljude s kratkotrajnošću i nestajanjem, zato se ponekad tako neslano šalio. Poznato je kako je Plutarh, svestrani poganski svećenik iz Heroneje, zapisao vijest o besmislenoj Panovoj smrti. Mornar po imenu Tamuz čuo je tu vijest ploveći uz neki otok, negdje u Sredozemlju, daleko, predaleko od Arkadije, Panove prave domovine. Tvrdio je taj mornar kako je more prenosilo vijest odzvanjujući dubokim nadnarvnim glasom: "Tamuze, jesi li to ti? Kad stigneš u Palod ne zaboravi objaviti da je veliki bog Pan - mrtav!"
Ne treba svemu vjerovati, takve glasine s dalekog mora mogu biti zlonamjerne. U Stjenjaku, daleko od Arkadije, američki Indijanci nisu nikada čuli za takvu vijest, ostala im je živa Panova ljubavna čežnja za Siringom i svirala koju vole jednako kao i Pan. Kad pate od ljubavi, onako kao što je i Pan patio, odlaze daleko od ljudi, u ravnice gdje nikoga nema osim tišine i vjetra. Ondje na Panovoj svirali zasviraju tužnu ljubavnu melodiju. Istina je kako će djevojci koju tako dozivaju zadrhtati srce, na zov svirale odgovorit će tužnim suzama ljubavi.