Zvir
Rece se za covika da je zvir, pri nego za zvir da je zvir. I za koju bestiju, i to pitomu, isto se rece da je zvir, kal se ne more posvema pripitomit. Kunj koji je divji, koji se ne more umirit, ne mores ga dotaknit, strasi se ol drugih bestiji, ol auti i svita, recu za njega: divji je kako zvir, i tovor more bit taki, kal tarci za kenjun priko poja. Onda recu: eno ga, poludi je, pritvori se u zvir. A za covika koji ne zivi juski, ne postije nikoga, ne vodi racuna ni o sebi, a kamo li o drugima, kontrestoje se, tuce se sa svitom, voli udrit svoju a i tuju dicu, ne postije ni juske ni Božje zakone, et cetera, rece se: eno ga, živi kako bestija, a digol: gori je od bestije, posto je, Boze pomozi, provo zvir. Tako je to o judima, o tovarima i konjima, a ku je onda zvir meju bestijima, kal se ispusti covik za koga je još Sofoklo reka da je zvir nad svima zvirima, nojstrahotnijo zvir, zvir povar svega zvirenjo. O temu je piso i Heidegger u Uvodu u metafiziku, a Sofoklo u Antigoni: cini mi se da se toti rasprovjo o strohu i strahotnosti, jer ništa ne more bi tako strahotno kako covik, niti silovito, nojsilovitiji je covik Ala da, molojmo to, to spado u metafiziku.
Pri nego dujdemo na provu stvor, ca bi to moglo bi ta zvir, je to niku rodnu ime, niko famija ol bestiji, ili je to jelna jedino bestija, kako, per ezempijo, jedna molo maska koja živi u nase selo, u Zenuglovu pri Jurakotovo, a zove se Mija. Je to tako, je to jelna jedino beštija? A mole domoće maske ne mogu bit zviri, velike mogu kako lav, tigar, u nos kuna, oni su svakako zviri, ne hrone se trovun, nego ubiju druge bestije, i izidu ih. Zatu su zviri, i molo maska digol slici na zvir, ubije miša ili gusćericu, i onda se i igro s njima, premeće ih capima, isto kako i zvir. Je more bit zvir, ta molo maska?
Siguro, ne. Zatu smo se raspitivali o zviri, je to more bit famija bestiji koje zeru meso, ili jelna jedino bestija, ako je jelna je je ku vidi, ako je vidi je zapameti njezinu fizionomiju, kako izgledo, je njuj moga pristupit, ili je vidi somo iz dajine, ne more nju opisat, nego somo stroh ca mu ga utiralo u kosti kal je pomisli da gledo u zvir. Tega ne postoji, reka je Vido Cimićov, nojpoznatiji arheolog na otoku, to bi bila paleozoologija, a jo se sa tin ne bavin, njanci se malo u to ne razumin. Ni zno ništa obo temu, makor je zno sve o rimskim putima, prefin i o onemu koji gre priko Samarzina u Sinovo Dulca, a bar i u Hum, danas njin gredu pusti turisti priko Zeneglove, na putu iz Paiza, pasodu priko Paknisćo, Vele glove, Mekisnega barda, Lokvice, Idinja, i onda, kako smo rekli, priko Samarzina i Ruzine gustirne u Hum, ko da gredu u kadunjoke koje ne mogu noć po makor ih stu godisć iskali: svit ih istribi, sve su ih izili. Tuko pusti, tu kontrestodu o rimskima putima i turistima planinarima ca danas pasoju Zenoglovu i gredu u Hum, gledot Titovu spilu, i stine niz koje su u storu vrime hitivali tovare kal su tradili i jedva hodili, ili su ih nondi ostavili, da krepaju. Ni te zviri, ca ti pado napamet, reka je Vido, tal je jos bi ziv, to su somo fjabe i fantazija. A od ka su to fjabe somo fjabe, reka son, a ca je onda put kojega išćeš nego fantazija koju je niku još i iskopo meju stine. Imo u temu nisto, reka je Vido. Puj pitoj Jakova Kosanova, reka je, zivi kod Vele gomile, na bardo ca ga zovedu Serenjok. Nondi je oduvik lipo, i Iliri su nondi imali svoje misto, i gledoli more kako se modri, i kal je lipu vrime sastaje sa nebon, na Monte Garganu, u Itoliju. Baž je ta zvir pod Velun gomilun. Danas je i Jakov mortov, i njegova zena, zaboravi son kako se zvola, more bi Ona, oli Onta. Ne znon, nison sigur.
Uspe son se na bardo, do kuće Kosanovih, lipu misto kako iz fjabe. Na desnu bondu je Talez sa cimprisima izmeju kuć, mirta nondi cvate, sve je puno zeromada i vrisa u cvitu, i kaduje. Doli nizje je Velo gomila, a soto je Taleska, modri se kako vidrijula, a zolo i stinje kolo vale bile se, tako se ne bile ni lancuni nakun ca ih zene operu u lušiju i prostru na steralo. Jeste kad culi za Zvir, bi son infiso da tuko pisat Zvir, jer jelna je jedino, bez roda i famije: kad je nestala, ni već bilo ni jelne, koda je nikal ni ni bilo, baš kako ni kadunjoki, sve su jih izili. Jakov je bi basetan, malahan, tarbuh mu se prilipi za skina, uvik je potrakivo kal je hodi, coto je na jelnu, a onda na drugu nogu. Na livu malo, onda na desnu, nikal se ni znalo na koju je nogu coto. Ni ni moglo bit drukcije: zena je mu je bila puno visjo ol njega, ni njun bi ni do parsi, glovu je zamotovala u mohramu, Jakov je hodi iza, gledo u mohramu kako u bandiru. Ala, azveltije, azveltije, zvola bi ga. Imala je duge noge kako stupe od letrike, Jakov je ni moga pratit, potarkivo je, onda se pravi da coto, da ona zaostane, da ga poceko. Ni obadala, un bi zaboravi na koju nogu coto. Ona je hodila, Jakov je za njun tarko, uvik za njun, ni nikal nindi hodi som, dasćo je i puho, kako kucin kal nojde slid od zeca. Jeste kad culi za Zvir, piton Jakova, soto glosa, da nas ne cuje ona zena, visoka kako stup od letrike. Kako somo paso kroz vrota, pito son son sebe, i zamisjo koko puti je udrila celen u gurnji prog. Bidna, bit će jun celo u subujilo.
Reka mi je Buko da je cu od svojega nonota. Co? pito son. Bi son zaboravi na Zvir i Jakova, gledo son u Velu gomilu i miore stin koje su nondi donili, iskarcali, ko da je niko zensko zagrabila travesun na jelno misto, kako nojveći buldozer, i odnila te puste stine na drugu, neka toti budu, rekla je, i isproznila travesu. Moglo bi i bit tako, reka je Jakov. A co, ca bi moglo bi tako, pito son Jakova, a un je gledo u mene i jon son reka u sebi, ovi sve zno,
ako ku zno ništo o Zviri, to je un. Znoš koko je veliko ona noga na korduru u Trovnu, ostala je stopa u stinu, govore da je od Guspe, ili od Teute, koja je
vodi donila Velu gomilu. Ma holte zbogon, reka son, oskle vi to znote. Guspa je Guspa, a Teuta je nisto drugu. Ona je nasa Guspa, reka je Jakov,
ma ne govori o temu, nego o Veluj gomili. Ol Zviri nos je sposila Teuta, zakopola je toti ispod gomile, i pokrila greb stinima, da se ne more dignut,
kako ca se dizola kal bi je niku ubi, i hodićo doma, superb da je sposi jude. Ništa ti ne znoš, i kako mores mislit da danas ni zviri, kal ni siguro da se ni
dvigla ispol gomile. Ca to govorite, pito son Jakova. Neka dujde ta zena i donese non vode, zamoli son. Gledo son u Velu gomilu, gledo son u Jakova:
Ovi izgledo da u vartulu iza kuće darži maciće, bakote, i druge bestije koji ni nindr nego kol njega. A eno žene, izošla je na vrota prignuta, da ne
udre glovun, evo von pot i potići, more i moli i malo bevonde, stavila je sve to na parapet. Koke noge, gledo son u nju, kako lopate. Ako te zaleputi desnun, leti ćes do Vele gomile, baz i do Taleske, reka je Jakov da ga ona ne cuje. Moloj ga na miru, ne obadoj, moli. Moloj ga, ponovila je Jakovu, neka dujde doma pri noći.
A ca von je to reka Buko, siti son se. Ni Buko nego njeguv nono, koji se svega spominjo, svakega vrimena i sve je zno, ni imo ni kuće, nego je zivi doli u busak, u Talesku, i lovi ribu. Bii će da ju ji i sirovu, pomisli son. Ma ke, reka je Jakov. Peka ih je na ružonj, ribu je peka na ružonj od vrisa, ti ništa ne znos, ni ca je riba ni ruzonj ol vrisa, a govoris o Zviri i misliš na maciće, ako te ćapo nuć kako ćes duć doma. Macić ćete ćapa za joja, reka je Jakov. A o zviri ca o njuj znote, pito son mirno, koda nista nison cu, i ko da mi cilo stvor ne zanimo. Misli son, da mi je hodića doma, i ist marmeladu ol grozjo ca mi je mati bila ucinila. Doboti je bilo zima, ondi kol kuće zapuhala je tarmuntona. Gren doma, reka son. I tako son sto nanoge, nison misli na Zvir nego na marmeladu ca mi je mati ucinila da se izi kal je bura, ili tarmuntona.
Ma koja marmulada, reka je Jakov. Ni se još ni ucinila, tuko da malo stoji, ne olma sve izist, ol ne vidis da je vrućo. Zvir je toti pokopona. Teuta ju je ubila i pokopola. A Bukotov nono je zno kako je Zvir izgledala, reka je. Teuta je nju ubila, bila se isprenula, ta Zvir ni ni bila zvir, somo je grubo izgledala. Judi su pasovali blizu nje i gledoli kako je, u storu se vrime ni niku strasi ol nje, nego su strasli dicu, kako i danas cine. A kako je izgledala, pito son, justa su mi bila puna marmelade od grozjo. Slolke marmelade, lipe da nista lipje niste mogli zamislit, po namazo na kruh, malo tvardji, a ostane jos i koju zarno, lustrono kako cornu caklo. Moloj marmeladu, misli na Zvir koja te more ćapat za to malo ca imoš meju noge. O Guspe mi, ako to neće ucini. Dusa si
pita za Zvir, a onda si je zaboravi, kako i svit ca misli da je sve izmisjeno, da postoje oni, i ono ca su oni stvorili. Gren ća, reka son, ceko me mati. Kako ću pasa priko poja, past će nuć, neću duć doma. Siti son se ca mi je Buko govori, reka je Jakov Kosanov. A Vido Cimićov je u pravu, un govori da su sve to fjabe i da ste sve to vi izmislili, da ni nista istina, dobi son malo kuraja. A u vasemu vartulu ni ni macići, ni bakoti, ni Bukota, ni maskolucini , ni morskih medvidi, o kojima se govori da ste ji ćapali u Medvidinu na Bisevo i butali u veliki bodanj, doli u konobu. Ni ni velikega kravosca za kojega se govori da ste ga butali u bavul, doni von ga je borba iz Amerik, ne kravosca neg bavul.
Sve son to ispoli kako jedon tir, nojveće kako dvo tira iz puske sa dvi kane, dvocjevke, kal se puco na zeca. Ili na divje guske koje su sletile kolo Lokve, u Velu Poje. Onda son se zagledo u sunce, pocelo je zahodit iza Velega Huma i padolo u Komizu. Sal će, misli son, past iza Bisova, onda iza Sveca, bar i iza Jabuke i Brusnika. Namo di don traje duje nego vodi, na vi Serenjok, di son razgovoro sa Jakovon Kosanovin, poce me je istrasit sa Macićen i sa Zviri, koda son ji jo izmisli, a mojima jojima i kiti govori kako o komadu mesa za njihov apetit. Misli, misli, rugo mi se Jakov, a onda će oljedonput, jeste ucili u skulu o Sofoklu, un ti je parvi reka zvir i covik, to je tuto steso, somo ca ni reka kako imaju i isti numer. Oservoj more doli, sad je mirno kako mirni kunj, mores ga pogladit i čapat za rep, zamalo će jugo, udrit će bote, more će podivjat, isto covik gre proti njega, surgoje brode i mrize, na borku meće jidra, tuce se sa botima, ko da je zvir. Pogledoj na drugu bondu, doli u poje, ono ciste kupinu, okopoju, privarću zemju, tucu je maskinima, pari se: probost će je od jedne bonde na drugu. Je me cujes, evo govorin, ne mucin, i to smo izmislili da budemo gori od svake zviri, da se moremo dogovarat kako ćemo ucini zlo. Ili dobro, reka son, a da nison bi sigur. A sunce je zahodilo, iza Huma, sastavilo se nebo, e, sal će izgori, tako se parilo.
A baz ste culi i za Heideggera, pito son, defate son iti prikri da nison sti ni Sofakla, da ne mogu o temu razgovorat. Za cornega Martina, rece Jakov, iz corne sume tudeske, recitiro je Jakov, i smijo se, za onega koji govori da smo sve zobili, pokrilo nos carnilom carniju nego carnila ol sipe, nakun cega ne moremo cut Boga. O Boze, reka son i zamalo po na guzicu, je ti cujes ovega ca mu pado napamet. Janko, Janko, iznenoda je zaviko Jakov, joko i na svi glos, bi je to glos nikega drugega covika, ne tega malahnega Jakova. Janko, di se vej. Iz poda na dvuru se pojavila veliko domoćo maska, da nikal nisi vidi veću, bila kako nojbiliji oblok, jedon, dvo, tri puta pasla mi je kolo nug, onda se ispruzila koko je duga i siroka na ploce od dvura. Poskakji je malo, podragoj, reka je Jakov. A ne, ne, reka son, mati me već ceko doma. Adio, adio von, pozdravi son se, izosa kroz vrota ol dvura. Nista se ni dogodilo, nista se ni dogodilo, ponovjo son u sebi, u zoljnjem dilu ono ni bila maska, onu stvor i rep imala od kucina.
Najpri son niza bardo hodi pomalo, sarce mi je tuklo, poceli su se sakrivat cimprisi na Talež, ko da je neku krode jelnega po jelnega. Nisi moga znat da neće iza gomile, ispril tebe iskocit koji Macić. Ma zno son da nista od tega ne more bit. Poludi te oni Jakov Kosanov, rekla mi je mati, ni nista za ist, osin slone ribe. Gren odma leć, reka son, sutra ću puć kod Vidota. Nison nista reka o Zviri, ku bi to moga razumit da mi na pamet pado Zvir u vrime kad već ni niku viđo ni Maciće ni Bakote, osin moje droge Mole Kate, rekla mi je kako je sinuć bi nono, da ju je pogladi po glovi koda molu dite, a bi je odavna mortov. To se tvuj nono malo vroti, da ga se boje spominjemo, da ga olma ne zobimo, tako mi je rekla. Ona mu je bila nojstarijo sestra, mojemu nonotu. Ni danas ne znon koko je imala godisć kal se to bilo dogodilo.
Ujutro son olma isa priko Vele Glove, kroz Paknisće, uz crikvu svetega Mikule u Dolu, uz Samogur, dusa do crikve na Duha, u Molu bondu, u Pajiz. Vidi son more, bokun vale i Prirovo. Do na Duha hodi son veselo, doboti tarko, a ona sve pomalo, sve lasnje i lasnje, sve son gledo prema Prirovu, i voltovo se da ga gledon, i cudi kako nisto more bit tako lipo, uvik ostat na jedno misto da ga moremo gledot. Tukalo mi je pasat cilu rivu i duć do sridine vale, još malo po do na Kut. Nondi je Vido lavoro, u muzej, u Batariju. To je Guspina tvrđava, batarija della Madona, okolo su u fošolima resle naronce, svitlilo im se lišće na suncu, a naronce su se zelenile, zivile svuj zivot sekreto, u sebi su zrile, dilile se na fete, sikle some sebe, kako kad mi sicemo hjib od smokov.
O, zdravi bili, moj štreberu, doceko me Vido, kad son uliza u forticu, kroz ukoponi fosol. Zdravi bili, vidim da ste uznemireni, a ne znam što bi moglo biti tomu uzrok. Ili ste razgovarali s Jakova Kosanovim, pa vas je taj patuljak uznemirio svojim fantazijama o ilirskoj Veloj gomili koju sam sam ponešto čačkao s raznih strana. Kako to Vido govori? Ca mu se dogodilo? Bi son smanton, ma nista nison reka. Muco son i ceko. Mogao bi se malo osvježiti kad si već došao iz Žene Glave. Koliko ti je vremena trebalo, četerdeset i pet minuta, retorički je pitao, a da ga ni bili brige hoću jo cagol odgovorit, ni njanci ceko da odgovorin. Sa skancije je kalo nisto kako ćuturicu, finu, nisi olma vidi je od cakla, gline ili keramika. Hajde, napij se, to je samo mestra, savršeno piće od koromaca. A ca je to na ćutirici, pito son Vidota. To je tvoja zvijer, ili, ako hoćeš, Zvijer, mirno je odgovori. Sprijeda je lav, srednji joj je dio kozji, a straga je zmija, isplaženog jezika. Kažu da je sinteza nastala na jednom brdu u Likiji: na njegovom podnožju uvijale su se zmije, po obroncima su pasle koze koje su na vrhu sačekivali lavovi da ih bez muke zgrabe, zakolju i proždru. Ali Jakov je sve zno o temu, prefin o Sofoklu, o Martinu Heideggeru i njegovuj Cornoj šumi. Nisi shvatio, moj studente. Kad sam kopao oko Vele gomile Jakov mi je bio glavni pomoćni radnik, i sve što zna o tim stvarima znade od mene, završio je Vido svoju priču o Zvijeri. Jesi gotuv, pito son. A ca bis ti iti, da ti Zvir odgrize kitu, pito je Vido. Adio von, adio von, reka son noglo, puno je to za mene. Gren pul Poja. Nimon vrimena. A misli son: ona maska kod Jakova Kosanova ni bila somo maska, kad se ispruzila cinilo se da je kucin, a kad son već bi izosa kroz vrota od dvura, nojpri son je cu kako mijauce, pozatin i smisno laje, slicno kuciniću. I mekeće kako koza, cu son Vidota kako dovikije kal son bi izosa kroz vrota ol Batarije.
Pri nego dujdemo na provu stvor, ca bi to moglo bi ta zvir, je to niku rodnu ime, niko famija ol bestiji, ili je to jelna jedino bestija, kako, per ezempijo, jedna molo maska koja živi u nase selo, u Zenuglovu pri Jurakotovo, a zove se Mija. Je to tako, je to jelna jedino beštija? A mole domoće maske ne mogu bit zviri, velike mogu kako lav, tigar, u nos kuna, oni su svakako zviri, ne hrone se trovun, nego ubiju druge bestije, i izidu ih. Zatu su zviri, i molo maska digol slici na zvir, ubije miša ili gusćericu, i onda se i igro s njima, premeće ih capima, isto kako i zvir. Je more bit zvir, ta molo maska?
Siguro, ne. Zatu smo se raspitivali o zviri, je to more bit famija bestiji koje zeru meso, ili jelna jedino bestija, ako je jelna je je ku vidi, ako je vidi je zapameti njezinu fizionomiju, kako izgledo, je njuj moga pristupit, ili je vidi somo iz dajine, ne more nju opisat, nego somo stroh ca mu ga utiralo u kosti kal je pomisli da gledo u zvir. Tega ne postoji, reka je Vido Cimićov, nojpoznatiji arheolog na otoku, to bi bila paleozoologija, a jo se sa tin ne bavin, njanci se malo u to ne razumin. Ni zno ništa obo temu, makor je zno sve o rimskim putima, prefin i o onemu koji gre priko Samarzina u Sinovo Dulca, a bar i u Hum, danas njin gredu pusti turisti priko Zeneglove, na putu iz Paiza, pasodu priko Paknisćo, Vele glove, Mekisnega barda, Lokvice, Idinja, i onda, kako smo rekli, priko Samarzina i Ruzine gustirne u Hum, ko da gredu u kadunjoke koje ne mogu noć po makor ih stu godisć iskali: svit ih istribi, sve su ih izili. Tuko pusti, tu kontrestodu o rimskima putima i turistima planinarima ca danas pasoju Zenoglovu i gredu u Hum, gledot Titovu spilu, i stine niz koje su u storu vrime hitivali tovare kal su tradili i jedva hodili, ili su ih nondi ostavili, da krepaju. Ni te zviri, ca ti pado napamet, reka je Vido, tal je jos bi ziv, to su somo fjabe i fantazija. A od ka su to fjabe somo fjabe, reka son, a ca je onda put kojega išćeš nego fantazija koju je niku još i iskopo meju stine. Imo u temu nisto, reka je Vido. Puj pitoj Jakova Kosanova, reka je, zivi kod Vele gomile, na bardo ca ga zovedu Serenjok. Nondi je oduvik lipo, i Iliri su nondi imali svoje misto, i gledoli more kako se modri, i kal je lipu vrime sastaje sa nebon, na Monte Garganu, u Itoliju. Baž je ta zvir pod Velun gomilun. Danas je i Jakov mortov, i njegova zena, zaboravi son kako se zvola, more bi Ona, oli Onta. Ne znon, nison sigur.
Uspe son se na bardo, do kuće Kosanovih, lipu misto kako iz fjabe. Na desnu bondu je Talez sa cimprisima izmeju kuć, mirta nondi cvate, sve je puno zeromada i vrisa u cvitu, i kaduje. Doli nizje je Velo gomila, a soto je Taleska, modri se kako vidrijula, a zolo i stinje kolo vale bile se, tako se ne bile ni lancuni nakun ca ih zene operu u lušiju i prostru na steralo. Jeste kad culi za Zvir, bi son infiso da tuko pisat Zvir, jer jelna je jedino, bez roda i famije: kad je nestala, ni već bilo ni jelne, koda je nikal ni ni bilo, baš kako ni kadunjoki, sve su jih izili. Jakov je bi basetan, malahan, tarbuh mu se prilipi za skina, uvik je potrakivo kal je hodi, coto je na jelnu, a onda na drugu nogu. Na livu malo, onda na desnu, nikal se ni znalo na koju je nogu coto. Ni ni moglo bit drukcije: zena je mu je bila puno visjo ol njega, ni njun bi ni do parsi, glovu je zamotovala u mohramu, Jakov je hodi iza, gledo u mohramu kako u bandiru. Ala, azveltije, azveltije, zvola bi ga. Imala je duge noge kako stupe od letrike, Jakov je ni moga pratit, potarkivo je, onda se pravi da coto, da ona zaostane, da ga poceko. Ni obadala, un bi zaboravi na koju nogu coto. Ona je hodila, Jakov je za njun tarko, uvik za njun, ni nikal nindi hodi som, dasćo je i puho, kako kucin kal nojde slid od zeca. Jeste kad culi za Zvir, piton Jakova, soto glosa, da nas ne cuje ona zena, visoka kako stup od letrike. Kako somo paso kroz vrota, pito son son sebe, i zamisjo koko puti je udrila celen u gurnji prog. Bidna, bit će jun celo u subujilo.
Reka mi je Buko da je cu od svojega nonota. Co? pito son. Bi son zaboravi na Zvir i Jakova, gledo son u Velu gomilu i miore stin koje su nondi donili, iskarcali, ko da je niko zensko zagrabila travesun na jelno misto, kako nojveći buldozer, i odnila te puste stine na drugu, neka toti budu, rekla je, i isproznila travesu. Moglo bi i bit tako, reka je Jakov. A co, ca bi moglo bi tako, pito son Jakova, a un je gledo u mene i jon son reka u sebi, ovi sve zno,
ako ku zno ništo o Zviri, to je un. Znoš koko je veliko ona noga na korduru u Trovnu, ostala je stopa u stinu, govore da je od Guspe, ili od Teute, koja je
vodi donila Velu gomilu. Ma holte zbogon, reka son, oskle vi to znote. Guspa je Guspa, a Teuta je nisto drugu. Ona je nasa Guspa, reka je Jakov,
ma ne govori o temu, nego o Veluj gomili. Ol Zviri nos je sposila Teuta, zakopola je toti ispod gomile, i pokrila greb stinima, da se ne more dignut,
kako ca se dizola kal bi je niku ubi, i hodićo doma, superb da je sposi jude. Ništa ti ne znoš, i kako mores mislit da danas ni zviri, kal ni siguro da se ni
dvigla ispol gomile. Ca to govorite, pito son Jakova. Neka dujde ta zena i donese non vode, zamoli son. Gledo son u Velu gomilu, gledo son u Jakova:
Ovi izgledo da u vartulu iza kuće darži maciće, bakote, i druge bestije koji ni nindr nego kol njega. A eno žene, izošla je na vrota prignuta, da ne
udre glovun, evo von pot i potići, more i moli i malo bevonde, stavila je sve to na parapet. Koke noge, gledo son u nju, kako lopate. Ako te zaleputi desnun, leti ćes do Vele gomile, baz i do Taleske, reka je Jakov da ga ona ne cuje. Moloj ga na miru, ne obadoj, moli. Moloj ga, ponovila je Jakovu, neka dujde doma pri noći.
A ca von je to reka Buko, siti son se. Ni Buko nego njeguv nono, koji se svega spominjo, svakega vrimena i sve je zno, ni imo ni kuće, nego je zivi doli u busak, u Talesku, i lovi ribu. Bii će da ju ji i sirovu, pomisli son. Ma ke, reka je Jakov. Peka ih je na ružonj, ribu je peka na ružonj od vrisa, ti ništa ne znos, ni ca je riba ni ruzonj ol vrisa, a govoris o Zviri i misliš na maciće, ako te ćapo nuć kako ćes duć doma. Macić ćete ćapa za joja, reka je Jakov. A o zviri ca o njuj znote, pito son mirno, koda nista nison cu, i ko da mi cilo stvor ne zanimo. Misli son, da mi je hodića doma, i ist marmeladu ol grozjo ca mi je mati bila ucinila. Doboti je bilo zima, ondi kol kuće zapuhala je tarmuntona. Gren doma, reka son. I tako son sto nanoge, nison misli na Zvir nego na marmeladu ca mi je mati ucinila da se izi kal je bura, ili tarmuntona.
Ma koja marmulada, reka je Jakov. Ni se još ni ucinila, tuko da malo stoji, ne olma sve izist, ol ne vidis da je vrućo. Zvir je toti pokopona. Teuta ju je ubila i pokopola. A Bukotov nono je zno kako je Zvir izgledala, reka je. Teuta je nju ubila, bila se isprenula, ta Zvir ni ni bila zvir, somo je grubo izgledala. Judi su pasovali blizu nje i gledoli kako je, u storu se vrime ni niku strasi ol nje, nego su strasli dicu, kako i danas cine. A kako je izgledala, pito son, justa su mi bila puna marmelade od grozjo. Slolke marmelade, lipe da nista lipje niste mogli zamislit, po namazo na kruh, malo tvardji, a ostane jos i koju zarno, lustrono kako cornu caklo. Moloj marmeladu, misli na Zvir koja te more ćapat za to malo ca imoš meju noge. O Guspe mi, ako to neće ucini. Dusa si
pita za Zvir, a onda si je zaboravi, kako i svit ca misli da je sve izmisjeno, da postoje oni, i ono ca su oni stvorili. Gren ća, reka son, ceko me mati. Kako ću pasa priko poja, past će nuć, neću duć doma. Siti son se ca mi je Buko govori, reka je Jakov Kosanov. A Vido Cimićov je u pravu, un govori da su sve to fjabe i da ste sve to vi izmislili, da ni nista istina, dobi son malo kuraja. A u vasemu vartulu ni ni macići, ni bakoti, ni Bukota, ni maskolucini , ni morskih medvidi, o kojima se govori da ste ji ćapali u Medvidinu na Bisevo i butali u veliki bodanj, doli u konobu. Ni ni velikega kravosca za kojega se govori da ste ga butali u bavul, doni von ga je borba iz Amerik, ne kravosca neg bavul.
Sve son to ispoli kako jedon tir, nojveće kako dvo tira iz puske sa dvi kane, dvocjevke, kal se puco na zeca. Ili na divje guske koje su sletile kolo Lokve, u Velu Poje. Onda son se zagledo u sunce, pocelo je zahodit iza Velega Huma i padolo u Komizu. Sal će, misli son, past iza Bisova, onda iza Sveca, bar i iza Jabuke i Brusnika. Namo di don traje duje nego vodi, na vi Serenjok, di son razgovoro sa Jakovon Kosanovin, poce me je istrasit sa Macićen i sa Zviri, koda son ji jo izmisli, a mojima jojima i kiti govori kako o komadu mesa za njihov apetit. Misli, misli, rugo mi se Jakov, a onda će oljedonput, jeste ucili u skulu o Sofoklu, un ti je parvi reka zvir i covik, to je tuto steso, somo ca ni reka kako imaju i isti numer. Oservoj more doli, sad je mirno kako mirni kunj, mores ga pogladit i čapat za rep, zamalo će jugo, udrit će bote, more će podivjat, isto covik gre proti njega, surgoje brode i mrize, na borku meće jidra, tuce se sa botima, ko da je zvir. Pogledoj na drugu bondu, doli u poje, ono ciste kupinu, okopoju, privarću zemju, tucu je maskinima, pari se: probost će je od jedne bonde na drugu. Je me cujes, evo govorin, ne mucin, i to smo izmislili da budemo gori od svake zviri, da se moremo dogovarat kako ćemo ucini zlo. Ili dobro, reka son, a da nison bi sigur. A sunce je zahodilo, iza Huma, sastavilo se nebo, e, sal će izgori, tako se parilo.
A baz ste culi i za Heideggera, pito son, defate son iti prikri da nison sti ni Sofakla, da ne mogu o temu razgovorat. Za cornega Martina, rece Jakov, iz corne sume tudeske, recitiro je Jakov, i smijo se, za onega koji govori da smo sve zobili, pokrilo nos carnilom carniju nego carnila ol sipe, nakun cega ne moremo cut Boga. O Boze, reka son i zamalo po na guzicu, je ti cujes ovega ca mu pado napamet. Janko, Janko, iznenoda je zaviko Jakov, joko i na svi glos, bi je to glos nikega drugega covika, ne tega malahnega Jakova. Janko, di se vej. Iz poda na dvuru se pojavila veliko domoćo maska, da nikal nisi vidi veću, bila kako nojbiliji oblok, jedon, dvo, tri puta pasla mi je kolo nug, onda se ispruzila koko je duga i siroka na ploce od dvura. Poskakji je malo, podragoj, reka je Jakov. A ne, ne, reka son, mati me već ceko doma. Adio, adio von, pozdravi son se, izosa kroz vrota ol dvura. Nista se ni dogodilo, nista se ni dogodilo, ponovjo son u sebi, u zoljnjem dilu ono ni bila maska, onu stvor i rep imala od kucina.
Najpri son niza bardo hodi pomalo, sarce mi je tuklo, poceli su se sakrivat cimprisi na Talež, ko da je neku krode jelnega po jelnega. Nisi moga znat da neće iza gomile, ispril tebe iskocit koji Macić. Ma zno son da nista od tega ne more bit. Poludi te oni Jakov Kosanov, rekla mi je mati, ni nista za ist, osin slone ribe. Gren odma leć, reka son, sutra ću puć kod Vidota. Nison nista reka o Zviri, ku bi to moga razumit da mi na pamet pado Zvir u vrime kad već ni niku viđo ni Maciće ni Bakote, osin moje droge Mole Kate, rekla mi je kako je sinuć bi nono, da ju je pogladi po glovi koda molu dite, a bi je odavna mortov. To se tvuj nono malo vroti, da ga se boje spominjemo, da ga olma ne zobimo, tako mi je rekla. Ona mu je bila nojstarijo sestra, mojemu nonotu. Ni danas ne znon koko je imala godisć kal se to bilo dogodilo.
Ujutro son olma isa priko Vele Glove, kroz Paknisće, uz crikvu svetega Mikule u Dolu, uz Samogur, dusa do crikve na Duha, u Molu bondu, u Pajiz. Vidi son more, bokun vale i Prirovo. Do na Duha hodi son veselo, doboti tarko, a ona sve pomalo, sve lasnje i lasnje, sve son gledo prema Prirovu, i voltovo se da ga gledon, i cudi kako nisto more bit tako lipo, uvik ostat na jedno misto da ga moremo gledot. Tukalo mi je pasat cilu rivu i duć do sridine vale, još malo po do na Kut. Nondi je Vido lavoro, u muzej, u Batariju. To je Guspina tvrđava, batarija della Madona, okolo su u fošolima resle naronce, svitlilo im se lišće na suncu, a naronce su se zelenile, zivile svuj zivot sekreto, u sebi su zrile, dilile se na fete, sikle some sebe, kako kad mi sicemo hjib od smokov.
O, zdravi bili, moj štreberu, doceko me Vido, kad son uliza u forticu, kroz ukoponi fosol. Zdravi bili, vidim da ste uznemireni, a ne znam što bi moglo biti tomu uzrok. Ili ste razgovarali s Jakova Kosanovim, pa vas je taj patuljak uznemirio svojim fantazijama o ilirskoj Veloj gomili koju sam sam ponešto čačkao s raznih strana. Kako to Vido govori? Ca mu se dogodilo? Bi son smanton, ma nista nison reka. Muco son i ceko. Mogao bi se malo osvježiti kad si već došao iz Žene Glave. Koliko ti je vremena trebalo, četerdeset i pet minuta, retorički je pitao, a da ga ni bili brige hoću jo cagol odgovorit, ni njanci ceko da odgovorin. Sa skancije je kalo nisto kako ćuturicu, finu, nisi olma vidi je od cakla, gline ili keramika. Hajde, napij se, to je samo mestra, savršeno piće od koromaca. A ca je to na ćutirici, pito son Vidota. To je tvoja zvijer, ili, ako hoćeš, Zvijer, mirno je odgovori. Sprijeda je lav, srednji joj je dio kozji, a straga je zmija, isplaženog jezika. Kažu da je sinteza nastala na jednom brdu u Likiji: na njegovom podnožju uvijale su se zmije, po obroncima su pasle koze koje su na vrhu sačekivali lavovi da ih bez muke zgrabe, zakolju i proždru. Ali Jakov je sve zno o temu, prefin o Sofoklu, o Martinu Heideggeru i njegovuj Cornoj šumi. Nisi shvatio, moj studente. Kad sam kopao oko Vele gomile Jakov mi je bio glavni pomoćni radnik, i sve što zna o tim stvarima znade od mene, završio je Vido svoju priču o Zvijeri. Jesi gotuv, pito son. A ca bis ti iti, da ti Zvir odgrize kitu, pito je Vido. Adio von, adio von, reka son noglo, puno je to za mene. Gren pul Poja. Nimon vrimena. A misli son: ona maska kod Jakova Kosanova ni bila somo maska, kad se ispruzila cinilo se da je kucin, a kad son već bi izosa kroz vrota od dvura, nojpri son je cu kako mijauce, pozatin i smisno laje, slicno kuciniću. I mekeće kako koza, cu son Vidota kako dovikije kal son bi izosa kroz vrota ol Batarije.